Analize

Dva smo skupa različita: Kolektivna amnezija u Tuzli i na braniku Gordane Tadić u Sarajevu

Bez bine i ozvučenja, bez silnih govornika, bez živog tv prijenosa i bez autobusa, u subotu se, tačno u podne, tridesetak žena iz Srebrenice okupilo u centru Tuzle. U rukama su nosile jastučnice na kojima su izvezle imena svoje djece, ubijene djece, nakon smrti raskomadane i razbacane u tri-četiri masovne grobnice. Ne znam da li je među tih tridesetak žena bila Hajra Ćatić. Ne znam, jer u medijima nije bilo galerije od stotinjak fotografija sa protesta u Tuzli. Ne znam ni koji je po redu bio ovaj protest. Znam samo da je Hajra Ćatić teško bolesna i da za 26 godina nije pronašla nijednu jedinu kost svog sina Nine, koji je u julu 1995. godine, u dramtičnom javljanju, najavio srebrenički pakao. Znam i da u subotu nigdje nisam pročitao da je ona „junak našeg vremena“.

žene Srebrenice u Tuzli, 11. septembar 2021

Za razliku od Hajre Ćatić, Ifet Feraget je “pravi junak”. Što se i vidjelo u subotu. Sat nakon žena iz Srebrenice, Ifet je u Sarajevu organizirao protestni skup na kojem se pričalo o narodu i pravdi i našoj boljoj budućnosti. Tri-četiri televizije su uživo prenosile govore, tri-četiri hiljade ljudi se skupilo u centru Sarajeva, postavljali su uslove, tražili smjene tužilaca, sastanke u VSTV-u i postavljali rokove. Ovo je bio, reći će govornici, “skup za svu našu djecu”. Povod za organizovanje skupa je slučaj smrti Dženana Memića, mladića sa Ilidže, čiji otac Muriz godinama inisistira na “rasvjetljavanju okolnosti” smrti svoga sina. I neka insistira, jer treba da insistira. Godinama Muriz Memić i njegova kćerka Arijana Memić tvrde da iza smrti njegovog sina stoji režim. Dženan Memić je stradao 8. februara 2016. godine. Premijer Kantona Sarajevo u vrijeme spornog događaja bio je Elmedin Konaković, koji će kasnije napustiti matičnu SDA, osnovati svoju stranku Narod i Pravda u koju će se učlaniti Dženanova sestra Arijana. Konaković je u subotu, sa stranačkim kolegama, bio u prvim redovima na “skupu za svu našu djecu”

U njegovu stranku, NiP,  početkom ove godine učlanio se i Aljoša Čampara, federalni ministar unutrašnjih poslova, koji je do prošle jeseni bio kadar SDA. Evo šta je Arijana Memić, kao kantonalna zastupnica NiP-a, govorila o Aljoši Čampari dok je on bio kadar SDA.

Danas o smjeni Vlade KS odlučuje Aljoša Čampara, koji je i federalni ministar unutrašnjih poslova, institucije u kojoj su uništeni pojedini materijalni dokazi o ubistvu moga brata. Za to nikada niko nije odgovarao“ (Arijana Memić, izvor Novinska agencija Patria, 9. januar 2020. godine).

Čampara je, uistinu, bio federalni ministar unutrašnjih poslova u februaru 2016. godine, kada je na Ilidži stradao Dženan Memić. Učlanjenjem u NiP Elmedina Konakovića on je od krivca, preko noći, postao samo stranački kolega s kojim se Arijana Memić rado fotografiše.

Čampara i Memić za istim stolom

Kada je u Velikoj aleji 8. februara 2016. godine stradao Dženan Memić, ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo bio je Ismir Jusko, kadar Radončićevog Saveza za bolju budućnost. Tražio sam, ali nigdje nisam pronašao da je ikad iko dao neku izjavu protiv ministra čiji policajci nisu „rasvijetlili okolnosti smrti“ Dženana Memića. Protiv čelnika MUP-a se govorilo.

Vahid Ćosić je kobne noći bio policijski komesar. Tada je još bio aktualan sukob na relaciji Konaković-Čampare, a Ćosić, kao kadar Rabije Sade Čampare, (majka Aljoše Čampare) bio je kamen spoticanja. Iz „Pravde za Dženana“ često su prozivali komesara Ćosića, tražeći njegovo procesuiranje.

Otkako se Aljoša Čampara učlanio u NiP, bivši policijski komesar Vahid Ćosić nije više pomenut kao osoba koja bi trebala biti procesuirana zbog „propusta u istrazi“. Umjesto njega, na tapetu se našla glavna kantonalna tužiteljica Sabina Sarajlija koja je ovu funkciju preuzela u maju 2019. godine, odnosno tri godine nakon što je stradao Dženan Memić.  Muriz Memić je u februaru ove godine predao zahtjev za smjenu Sabine Sarajlije. Onda je opet, na inicijativu NiP-a, isti zahtjev usvojila Skupština Kantona Sarajevo. Pojednostavljeno, glavna kantonalna tužiteljica kriva je za „nerasvjetljavanje događaja“ koji se dogodio tri godine prije njenog imenovanja i u kojem nikada nije postupala.

„Evo, pet i po godina borba traje. Ali banda pravosudna ne odustaje. Jučer me naročito naljuti dopis Sanele Butigan-Gorušanović koja kaže da niko nije odgovoran“, kazat će u subotu Muriz Memić, obraćajući se medijima neposredno prije skupa.

Nije precizirao o čemu se radi. Ali da preciziramo, Sanela Butigan-Gorušanović je bila članica Prvostepene disciplinske komisije koja je razriješila  Gordanu Tadić s pozicije glavne tužiteljice Tužilaštva BiH.

„Ovo je pritisak na Gordanu Tadić zbog rada na predmetima „Memić“ i Dragičević“, prokomentarisao je Ifet Feraget za Avaz odluku Prvostepene komisije u disciplinskom postupku protiv glavne državne tužiteljice.

Podrška Gordani Tadić na subotnjem skupu u Sarajevu bila je neupitna. Majka Davida Dragičevića će s govornice reći da „Gordana ima njenu podršku, sve dok ne osjeti da je skrenula s puta“ i sve će vrlo brzo završiti na portalu Radončićevog Avaza.

Ifet Feraget će ubrzo dobiti epitet „junaka našeg doba“. Postao je advokat Avaza, porodice Memić i porodice Dragičević. Ovaj posljednji navedeni slučaj, Dragičević, „dijelio“ je sa uglednim zagrebačkim advokatom Antom Nobilom.

“Kad s lažnim tvrdnjama mobiliziraš narod zbog političkih ciljeva, a gdje ti je istraga samo alat, ja sam se povukao. To nije moj rat. Ja sam stranac u BiH, ne bavim se politikom, a ne želim biti negdje gdje se lažne informacije plasiraju. Nažalost, vi novinari nikad niste provjerili ni jednu njegovu tvrdnju. Kažete meni da opstruiram istragu, nikad ga niste pitali na temelju čega to tvrdi. Što sam ja napravio, tužitelj nam je dao cijeli spis. Sugerirali smo što treba napraviti, ali mi ne vodimo istragu, nemamo te ovlasti. Ja nisam mogao opstruirati istragu kad je ne vodim. Mene postupak više ne interesira, ali slučaj Dragičević bit će jedna od najvećih obmana u povijesti BiH”, kazao je Nobilo nakon što se povukao iz slučaja.

Ifet Feraget je ostao u predmetu Dragičević i glavni čovjek “slučaj Memić”. Postao je “junak našeg doba” i željeni kandidat za člana Predsjedništva BiH. Slučaj Memić povezivao je sa izmjenama izbornog zakona i podnosio prijave protiv “odgovornih” u pravosuđu u vezi sa ovim slučajem, tražio da ga prime na sastanke, a ako ga ne prime, tražio je njihove smjene.

“Ja sam podnio krivičnu prijavu protiv više od 45 ljudi”, reći će Feraget govoreći o slučaju Dženan Memić.

Za genocid u Srebrenici, što u Haagu, što na sudovima u BiH, do sada je osuđeno 47 ljudi.

U Srebrenici su ubijena 8372 čovjeka. Njihovi posmrtni ostaci i danas su razbacani po podrinjskim šumama i livadama. Njihove majke i supruge u subotu su se okupile na tuzlanskom Trgu slobode. Nijedna televizija nije prenosila njihov protest. Na portalima nisu objavljene galerije fotografija sa protesta. Političara nije bilo. Kolektivna amnezija.

Analiza Seada Numanovića: Nije problem Schmidt, problem je Sarajevo!

Christian Schmidt imao je “otvoren i sadržajan” razgovor u Beogradu s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.

“Lake teme nisu bile na stolu”, reći će Vučić kasnije novinarima. I dodati da su jedan drugom skresali “u lice sve”.

Schmidt se susreo i s partijarhom Srpske pravoslavne crkve. Porfirije mu je crkveno ime. Najveći zvaničici Srbije, pa i Srba, Schmidta su sasvim uredno primili kao visokog predstavnika, bez zadrške, osporavanja, propitivanja… Sada će mu na rukoljub doći Dodik. I nema (bosanskog) Srbina koji će nastaviti insistirati na nepriznavanju Schmidta, piše politicki.ba.

Dodik je zaradio još poneki poen kod svojih birača, “opozicija” se dodatno izblamirala, a Vučić je ispao “dobri dečko” u očima Zapada i dobio nove poene. Angela Merkel će mu se lično, usred Beograda, za četiri dana zahvaliti i na tome.

U medijskom Sarajevu smo zabavljeni nekom izjavom visokog predstavnika u kojoj govori o poziciji bosanskih Hrvata i njihovoj nekakvoj nedovoljnoj zastupljenosti u vlasti Bosne i Hercegovine. To što smo imali priliku pročitati s nedjeljnog sijela Schmidta u svom izbornom okrugu u Bavarskoj, sasvim je realan izraz jednog političara jedne (kršćanske) stranke.

No, Schmidt niti je lider te partije (Kršćanska socijalna unija – CSU, se zove), niti predstavlja tu stranku, a niti vodi nevladinu organizaciju da bi mogao tek tako iznositi vlastite političke stavove. I tu lekciju on sada uči. Istina, novi visoki predstavnik odmah je rekao da će nastupati kao političar, a ne kao diplomata.

I to što kaže ili će reći nije stav međunarodne zajednice, uključujući i one koji ga u njoj podržavaju. Ovo što nam je preneseno da je rekao u Bavarskoj, zasigurno podržava Rusija, koja ga ne priznaje za visokog predstavnika. Tek, u političkom Sarajevu vlada tradicionalna autističnost. Nedavno je glavni grad Bosne i Hercegovine hodočastio Recep Tayyip Erdogan. Usput je obišao Predsjedništvo BiH, dobio ponudu da bude “pošteni posrednik” i to ne od Šefika Džaferovića, već Milorada Dodika, te otišao na neku svadbu.

I dobro je da se i to desilo.

Još bi ljepše bilo da je barem na toj svadbi bila neka Angela Merkel ili Ursula von der Leyen. Ili barem Josep Borrell. Ali njih nije bilo.

I tu smo opet na bolnoj spoznaji da naših političkih predstavnika faktički nema nigdje. Dragan Čović je na redovnim sedmičnim prijemima kod čelnika Hrvatske. Milorad Dodik je redovni gost Beograda. A njegova ekipa je već danima u Rusiji.

Sarajevo je zaboravilo kako izgleda Ankara, Rijad mogu – eventualno – nadletjeti tokom puta za Džidu. Brisel je tek blijedeća uspomena, dok im postaje sve teže Vašington naći na mapi. U Njemačkoj je u toku izborna kampanja.

To da iz Sarajeva neko nazove socijaldemokratu Olafa Scholza i da ga pita barem kako je, ne možemo ni sanjati. Postaje već neobjašnjivo i pakleno bolno samoizoliranje političkih Bošnjaka. Oni su preokupirani ličnim interesima i uljuljkani u vlastitoj projekciji “popularnosti”.

Neki od njih vjeruju da će im svijet opet doći na noge, kako je dolazio prije više od dvije decenije. Neki, pak, više i ne mogu sakriti prezir prema Zapadu, pa im se gadi i pomisao da bi se tamo trebali naći, sjesti, pričati…

Nismo propustili vozove, propustili smo brojne posljednje vagone inicijativa i foruma na kojima smo mogli, trebali, MORALI biti.

Imamo ogromnu dijasporu koja nas zanima samo u kategoriji novčanih doznaka.

Imamo armiju pametnih i sposobnih ljudi. No, doživljavamo ih kao prijetnju i sumnju. Znamo da su bolji od nas, pa nam zato i ne trebaju!

U Bijeloj kući imamo čovjeka koji nam je naklonjen. I cijeli niz ljudi u njegovoj administraciji s kojima možemo meritorno pričati o svemu u BiH.

Ja, i!?

Beograd i Zagreb, bosanski Srbi i bosanski i hercegovački Hrvati neumorno lobiraju. Mi ćemo se na to odlučiti samo onda kada to nama lično bude trebalo, a sve platiti iz budžetskog džepa.

I onda je prosto tragično da je Schmidt jedini koji je progovorio.

Da je, dao Bog, još schmidtova! Valjda bi nas to konačno probudilo!

Analiza Seada Numanovića: Hoće li Gordana Tadić biti uhapšena?

Niko nije demantirao tekst portala Istraga.ba o tome da je glavna tužiteljica Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Gordana Tadić spriječila pripremljeno hapšenje Miomira Savičića. On je osumnjičen za ratne zločine, piše Sead Numanović u analizi za politicki.ba.

Tadić, tvrdi Istraga.ba, a kasnije to praktično potvrdio i BIRN BiH, nije htjela potpisati zahtjev za njegovo privođenje jer “nije željela spektakl”.

Dok se ljudi u Bosni i Hercegovini, prema naredbama iz Tužilaštva hapse “za metar drva” ili optužuju za nepostojeća krivična djela, ratni zločinci ne samo da se ne hapse, nego im se i dojavljuje bezmalo svaki detalj potencijalnog procesa protiv njih. Savčić nije “obični čovjek” .On je nekadašnji komandant 65. zaštitnog motorizovanog puka pri Glavnom štabu Vojske Republike Srpske (VRS) optužen da je pomagao u genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine!

Ali, eto, kako ne bi “bio spektakl”, Savičić se sam pojavio pred Tužilaštvo BiH!

Ovo je samo jedan od bezbroj primjera skandala koje producira Tadić i tim njoj odanih tužilaca. Već smo dobrano oguglali na druge “spektakle” koje produciraju. Protivno svim principima struke, ali i morala – da o zakonima i ne govorimo – iz Tužilaštva BiH redovno “cure” optužnice s pažljivo probranim materijalima poslanim odabranim medijima.  Medijska strategija, kako se nedavno izjasni jedan od Gordaninih tužitelja, za cilj ima osuditi prije presude, ali i vršiti pritisak na Sud. Ako to nije krivično djelo, onda krivičnih djela nema i teško nama!

Jer, nekažnjavanje onih koji su i po struci i po zvanju i po znanju koje bi morali imati, upućeni u to šta jeste, a šta nije zakonito, stvara sve opasniju atmosferu bezzakonja i anarhije!

A u vremenu Gordane Tadić toliko smo se nagledali i neznanja, i bahatosti i nepravnog terora!

Osoba koja se optužuje za genocid u Srebrenici, na slobodi je.

Osobe koje su radile po nalogu Tužilaštva BiH neselektivno se hapse, progone, stavljaju na stub srama, preko noći onda neki postaju “zaštićeni svjedoci”…

Skandali o kojima bruji cijeli svijet (Afera “Ikona”), zataškani su!

Osobe koje su dokumentirale korupciju u najvišim vrhovima bh. pravosuđa (Afera “Potkivanje”) procesuiraju se da bi ih Sud na kraju oslobodio uz napomenu da se nisu ni trebali procesuirati jer nikakvih dokaza za optužbe nema niti je bilo!

Oštećeni i u tom postupku, naravno, tužit će državu BiH, Sud će po sili zakona presuditi da su oštećeni, a mi – poreski obveznici – i to ćemo iskeširati.

Sličnih, pa i gorih primjera je još jako puno.

Gordani Tadić i njenoj ekipi, ali i svim i sve brojnijim Gordanama Tadićima neće se desiti ama baš ništa. Oni će neometeno nastaviti svoj rušilački pohod!

Ekipa Gordane Tadić u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine dotakla je novo dno. To da su produžena ruka politike – osovina Dodik – Čović – više se i ne krije. Pravda je spora, ali dostižna. Kad – tad ona zakuca i na vrata onih koji su se zakleli da će je poštivati, a brutalno je ponižavaju svojom bahatošću i političkom ostrašćenošću. Krajnje je vrijeme da Pravda zalupa i na vrata Gordane Tadić. I njene ekipe!

Kolumna Vildane Selimbegović:Razbijanje BiH nije samo balkanski rat, a Escobar je, čini se, iznenadio i samog sebe…

Gdje je Bosna i Hercegovina nakon još jednog kruga razgovora o izmjenama izbornog zakonodavstva i samim tim neophodnim ustavnim reformama? Šta nam je novo donijela diplomatska ofanziva međunarodnih predstavnika koji su se našom zemljom bavili i u Sarajevu i u Zagrebu, ali i Washingtonu? I ono najvažnije: jesmo li korak bliže ratu ili miru? Da krenemo od ovog posljednjeg: ako je suditi po intervjuu za Glas Amerike i uvodnom izlaganju Billa Keatinga, demokrate iz Massachusettsa, koji je predsjedavao Pododborom američkog Kongresa pred kojim je organizirano saslušanje o američkom angažmanu na Balkanu, SAD su uvjerene da u ovom času prijetnja još uvijek nije vojna, ali je više no jasno da se problemima koji atakuju na mir niko ne želi baviti i još jasnije da su najveća opasnost po cijeli region eskalirajuće antidejtonske akcije lidera SNSD-a Milorada Dodika, inače člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske. Keating vjeruje da se SAD trebaju aktivno uključiti u suprotstavljanje ne samo Dodiku već i sličnim budućim dodicima, a jedini saslušani Gabriel Escobar, američki specijalni predstavnik za Zapadni Balkan, u odgovorima je – čini se – iznenadio i samog sebe, energičnim stavom da sa partnerima iz Evropske unije radi na uspostavljanju sankcija protiv destabilizirajućih Dodikovih akcija.

Produženje agonije

Escobar je samo koji dan ranije ponavljao briselsku mantru kako sankcije nisu rješenje i da je na sceni faza pregovaranja, no očito je shvatio da i sama najava pogađanja pogoduje novim eskalacijama. Uostalom, argumenata za ovu tezu ne manjka i Dodik ih daje takoreći svaki dan: i posljednju diplomatsku ofanzivu američko-evropskih izaslanika ispratio je nedvosmislenom porukom s Pala, gdje je Glavni odbor SNSD-a usvojio Deklaraciju koja ne ostavlja prostora za dileme. Najavljujući novu posebnu sjednicu Narodne skupštine Republike Srpske (15, 16. i 17. novembar) za koju Vlada RS-a sprema set zakona “vraćanja nadležnosti” na entitet, Dodik je promovirao Deklaraciju svoje partije čija je poruka više no jasna – ukoliko ne dobije svoje (para)vojne formacije i pravosuđe, Republika Srpska će aktivirati pravo na samoopredjeljenje, a ako, pak, dobiju svoje vojne i pravosudne institucije, državnim organima će silom biti zabranjeno djelovanje na teritoriji RS-a. Da bi koliko-toliko ublažio vlastitu retoriku, dan kasnije se vratio na posao u Predsjedništvu BiH, susreo se s Matthewom Palmerom, američkim specijalnim izaslanikom za izborno zakonodavstvo u BiH i direktoricom pri Evropskoj službi za vanjske poslove Angelinom Eichhorst te ih uvjeravao kako su svi drugi krivi (samo jedan ne) i kooperativno obećavao podršku RS-a “svemu što se dogovori u Federaciji”. Istu poruku – u Dodikovo ime – i javnosti i diplomatama prenio je lider HDZ-a BiH Dragan Čović, hineći da je riječ o Dodikovoj kooperativnosti i tobože ne shvaćajući da njegov partner za razbijanje zemlje i na ovaj način želi betonirati vlastiti stav o “međudržavnoj” entitetskoj suradnji.

Ako je – a čini se da jeste – Palmer odlično razumio dodikovštinu, Angelina Eichhorst se potrudila da oživi slike Catherine Ashton, koja je svojevremeno prošetala Sarajevom i otišla u Banjaluku da Dodiku isporuči obustavu svake reforme u pravosuđu i tako produži agoniju cijele Bosne i Hercegovine. Zauzvrat je on nekoliko mjeseci šutio o otcjepljenju i u ladicu smjestio već provedeni referendum. Kao baronesa Ashton i direktorica Eichhorst je nastojala minimizirati problem, usput javno obećavajući kako sankcija neće biti. A da su sankcije zapravo jedino čega se Dodik plaši i – da budem posve precizna – da on odlično zna s koje adrese i mogu doći, pokazuje i zanimljiv dopis koji je u Bruxelles uputio još bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko. On je, objavili su to Oslobođenje i Istraga, 17. maja ove godine zatražio od Evropske unije i Josepa Borrella, visokog predstavnika EU za vanjsku politiku i sigurnost, zabranu putovanja u EU i zamrzavanje računa nekoliko zvaničnika RS-a, među kojima su Milorad Dodik, Nenad Stevandić, Dragan Čavić, Petar Đokić i Nedeljko Čubrilović. “Duboko uvjeren”, pisao je Inzko, “da bi konkretne evropske sankcije imale ozbiljne posljedice i uveliko smanjile antidejtonsko ponašanje u ovoj lijepoj, ali problematičnoj zemlji”, otišao je iz BiH ne dobivši odgovor. Više izvora je našim kolegama koje su provjeravale autentičnost dokumenta ne samo potvrdilo pismo već su i uz molbu da ostanu anonimni priznali da je, kad i Borrell, za zahtjeve saznao i Dodik. Nisu kazali ko to direktnom podrškom lideru SNSD-a zapravo radi na ponovnom otvaranju balkanskih frontova, no dovoljno je zaviriti u RS-ov najnoviji izvještaj upućen Generalnoj skupštini UN-a pa se sve samo kaže. Kao što već dugo znamo, iako visoki predstavnik u BiH Savjet sigurnosti UN-a redovito izvještava o stanju u našoj zemlji, od početka realizacije plana raspada BiH Dodik šalje “svoj” posebni izvještaj u ime RS-a. U posljednjem, u kome objašnjava zašto “OHR treba da se odrekne nelegalnih bonskih ovlaštenja i zatvori svoja vrata” (ispunjavanje uvjeta 5+2 ne spominje), Izvještaj se poziva na autoritet Miroslava Lajčaka i njegove izjave koje kao da je Dodik smišljao i to ne samo o OHR-u već i o optužbama na račun “političkog Sarajeva”, ali i prijedloga o pravcu izmjena Izbornog zakona BiH posuđenih iz riznice HDZ-a.

Kako god, čini se da su sve karte i bukvalno na stolu, pa je baš zbog toga adresa koje se razbijači zemlje najviše plaše prošle sedmice bila pod žestokim napadima. Kao najistureniji igrač na terenu, političke batine dobio je Palmer, kome se izgleda omaklo da povjeruje u evropske standarde na zagrebačkom Pantovčaku, a kako je u međuvremenu procurio i dokument tituliran kao “Palmerov model” izbornih promjena, niko nikog štedio nije. Na kraju su novinari – vjerujući svojim očima – zaključivali na osnovu reakcija domaćih političkih pregovarača, pa su Čovićeva neskrivena ljutnja i odbijanje bilo kakvih izjava u dva navrata (pravilno) protumačeni kao njegovo nezadovoljstvo što nije naišao na prihvatanje zahtjeva o “dvije izborne jedinice u Federaciji samo na dan izbora”. Baš kao da u ostalim danima podjele na izborne jedinice nešto i predstavljaju. Umjesto Čovića, opet je progovorio Dodik – rezolutnim “odbacivanjem građanske države”. No, čak ni Evropa u čije ime govori direktorica Eichhorst ne može sebi dozvoliti da pljune na presude Evropskog suda za ljudska prava. Srećom po BiH, šef misije EU u našoj zemlji ambasador Johann Sattler mnogo bolje poznaje ovdašnje prilike i mogućnosti i bez sumnje zajedno s Palmerom, ali i Venecijanskom komisijom, traga za kompromisom. “Političko Sarajevo”, kako građanske partije skupa sa SDA titulira Dodik, kao da se budi iz zimskog sna: SDP je nakon dogovora sa SDA ponudio DF-u, ali i ostalim parlamentarnim strankama, prijedlog izmjena i treba vjerovati da se kakvi-takvi koraci ka traženju rješenja naziru.

Politička egzekucija Milorada Dodika

No, bosanskohercegovačka kriza već dosta dugo nije samo naša, a čini se da sazrijeva svijest i o tome da se njome i balkanskim buretom baruta niko, baš niko ne želi suštinski pozabaviti. SAD nagovještavaju spremnost da to ipak učine, a da se to prepoznaje na terenu, svjedok je lider SBB-a Fahrudin Radončić koji je prošlosedmična zbivanja okarakterizirao kao ohrabrujuća upravo zbog jedinstvenog američko-evropskog stava. I Nenad Čanak slično govori, ne dvojeći ni časa da će srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i saučestvovati u političkoj egzekuciji Milorada Dodika, a Stjepan Mesić priziva odlučniju Evropu kao najbolji lijek i za umirivanje Milanovićevih tlapnji. No, niko, ali baš niko više nema dilemu: lider SNSD-a je krenuo stazom koja prijeti ne samo ratom na Balkanu i razbijanjem BiH već i razbijanjem Evropske unije.

Analiza Senada Avdića: Kako je Dodik, poput Karadžića prije 30 godina, “probosanske” političare uhvatio na spavanju i krivoj nozi!

Sarajevo, BIH - 20. novembar 2018:Izgovarajući i potpisujući svečanu izjavu, Milorad Dodik, koji će u narednih osam mjeseci biti predsjedavajući po sistemu rotacije, te članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović preuzeli su dužnost kolektivnog šefa države, koju će obavljati naredne četiri godine ( Samir Yordamoviç - Anadolu Agency )

U danu u kojem je lider Srpske demokratske stranke Radovan Karadžić sa govornice Skupštine Bosne i Hercegovine zaprijetio “nestankom jednog naroda”, ukoliko krene “autostradom pakla” (nezavisnosti i suvereniteta BiH), 14. oktobra 1991. godine, skupštinskom dvoranom je poletio papirni aviončić. Pratio sam kao hipnotisan njegov let, dug, siguran i pravilan sve dok nije prizemljio negdje oko stola na čijem se čelu nalazio predsjednik Skupštine Momčilo Krajišnik. Nisam vidio ko je lansirao papirnatu letjelicu, neko od kolega je otvoreno posumnjao na poslanika (Stranke demokratske akcije) Senada Šahinpašića-Šaju, koji je u skupštinskoj sali, hodnicima, kao i izvan tog zdanja, u “svakodnevnom životu”, na svakom koraku ispoljavao sličan šeretski egzibicionizam.

Ako u autorstvo nad papiranitim NLO-om nisam bio siguran, na drugu jednu skupštinsku šalu i maskaru poslanika Šahinpašića sam otvorio četvere uši: “Pliva patka, pliva guska/ova zemlja biće Turska”, recitirao je tokom još jedne burne rasprave o budućnosti BiH, krcate surovim prijetnjama, ucjenama, bijesnim ultimatumima… Recitaciju je izveo poluglasno, ali dovoljno razgovijetno da ga čuje prisutna dopisnica Radio-Televizije Beograd Rada Đokić. Isto večer centralni dnevnik Miloševićeve televizije otvoren je Đokićkinim patetično-dramatičnim alarmom zbog Šajine panislamisitičke provokacije-stihoklepine.

Imao je poslanik Šahinpašić, koji nije bio samo dvorski klovn familije Izetbegović, nego i važan konsultant i poluga u financijsko-logističkim operacijama tih mjeseci, umiješane prste i u financiranju magazina “VOX” na čijoj je naslovnoj stranici objavljen Ivo Andrić nabijen na olovku, a među tekstovima objavljen izmaštani “humoristički” plan  doseljavanja (4 miliona) Turaka na prostor Bosne i Hercegovine. Nekoliko godina kasnije u (kontra)tužbi Savezne Republike Jugoslavije protiv Bosne i Hercegovine ta se imbecilna neoosmanska dosjetka našla među dokaznim materijalom za njenu planiranu islamsku okupaciju.

TAJNI KARADŽIĆ I TRANSPARENTNI DODIK

Onaj papirnati aviončić zajedno sa podsjećanjem na tradicionalnog bosanskog Velikog saveznika sa Bosfora, prema stanovitim interpretacijama SDA-ovske šizofrene hermenautike trebala je upozoriti Karadžića i druge planere “nestanka jednog naroda” da takav scenarij neće dopustiti NATO (avijacija) čiji je najveća platforma u ovom dijelu svijeta bratska Turska.

Mnogo je prijetećih sličnosti, istorijskih paralela, turobnih asocijacija koje povezuju “onaj”  14. oktobar, sa ovim najnovijim, od prošlog četvrtka u kojem je Milorad Dodik najavio ispisivanja Republike Srpske iz ključnih ustavno-pravnih aranžmana koji tvore današnji sigurnosni, pravni, ekonomski poredak Bosne i Hercegovine. I Dodik, zastupnik Markovićevih Reformista, sjedio je u sali Parlamenta BiH i “onoga” oktobra.

Najbitnija poveznica između ta dva trideset godina udaljena događaja jeste neprekinuti kontinuitet secesionističkog djelovanja glavne političke struje Srba u BiH i tvrdoglava odlučnost da se ona realizira neovisno od procedura, zakonskih normi, mogućih, bolje rečeno, izvjesnih posljedica. Iz te bazične idejno-programske analogije, izvode se sve druge podudarnosti i korelacije Karadžićeve i Dodikove najave, ili obećanja raspada Bosne i Hercegovine. Kao i današnji štićenik zatvora u Londonu i njegov poštovatelj i sljedbenik iz Laktaša nastupio je samouvjereno i beskompromisno, prijeteći i omalovažavajući ne samo političke protivnike, domaće i strane, nego su i jedan i drugi svoje sunarodnjake koji su bili protiv, ili samo rezervirani i kritički nepovjerljivi prema njihovom radikalističkom projektu, otpisivali, kasnije i progonili kao izdajice, otpadnike, strane plaćenike, “Alijine/Bakirove Srbe”.

Vjerovali, ili ne i tada, prije tridesetak godina u Bosni i Hercegovini je postojalo pravosuđe, tužitelji i sudije, postojala je policija, javna i tajna, postojali su zakoni koje su oni štitili, Ustav koji je ultimativno obavezivao na  njegovo poštivanje… Može izgledati znanstveno-fantastično podsjećanje da je i tih ključnih “godina raspleta” u Jugoslaviji postojale ambasade najmoćnijih zemalja svijeta, da je postojala zabrinutost Evropske zajednice, da su po BiH špartali nekakvi živopisni Evropski posmatrači, kojima su se kako se stvar zaoštravala i približavala krvavom raspletu pridružio i robustan kontigent vojnika Ujedinjenih nacija… I šta je sve to skupa promijenilo na stvari, koliko je pomoglo u odvraćanju od planirane i najavljene kataklizme, nepotrebno je podsjećati.

On što bitno razlikuje Dodikovu od Karadžićeve najave razdruživanja od institucija BiH je što je ova posljednja uredno, dugo vremena ne samo pripremana, nego transparentno najavljivana u brojnim (ne)prilikama i povodima. I prije prvih njegovih najava referenduma, koje su, navodno, bile reakcija na odluke Ustavnog suda BiH vezane za (ne)ustavnost obilježavanja Devetog januara, lider SNSD-a je javno komunikacijsko polje kontaminirao secesionističkim zasadima, te uz pomoć svojih brojnih šaptača iz BiH i Srbije taj narativ normalizirao, učinio ga ravnopravnim u javnom diskursu, i etabliranom tačkom dnevnog reda u političkim raspravama.

Radovan Karadžić je, s druge strane, prije trideset godina sa skupštinske govornice urbi et orbi objelodanio postojanje plana/projekta o kojem se praktično do toga trenutka ništa nije znalo, koji se tajno, zavjerenički smišljao, operacionalizirao i pripremao za svoju konačnu izvedbu (popločavanje “autostrade” pakla” i “nestanak jednog naroda”…). Niko do tog trenutka, uključujući i Karadžićeve partnere u vlasti, lokalne, pa ni strane tajne (kontra)obavještajne službe nije znao, niti je mogao i pretpostaviti kakav se paralelni jezivi scenarij u konspiraciji priprema dok se javno vode iscrpljujuće, beskorisne rasprave o budućnosti Jugoslavije i sudbini Bosne i Hercegovine. U najdubljoj ilegali, djelovala je i razmahala se cijela jedna industrija smrti, mašinerija destrukcije koju je preko svoje razuđene agenture gradio nacional-socijalistički režim Slobodana Miloševića. Sve tajne predratnog djelovanja Državne bezbednosti Srbije sa Jovicom Stanišićem i Frankom Simatovićem na čelu u raznim poslovima i (pred) radnjama, od naoružavanja srpskog stranovništva, regrutiranja parapolicijskih odreda smrti i pripremanje za skorašnje vatreno krštenje, još se do kraja nisu rasvijetlile ni nakon deceniju i po sudskog procesa i nepravomoćne presude protiv njih dvojice u Haagu.

Paramedicinska secesija

Nije se, sve dok to nije Karadžić razgovijetno poručio, znalo kako će se u predstojeći burnim vremenima ponašati Jugoslovenska narodna armija, ali to je od tog trenutka postalo samorazumljivo: niko nije lud da prijeti oružanim raspletom ukoliko uz sebe nema tada jedinu legalnu vojnu silu. Neposredni dokazi, dokumenti i presretnuti razgovori, kojima je skinuta pozlata sa neutralnosti i himera općenarodnog karaktera JNA, poput plana RAM, samo su izoštravali svirepu, dijaboličnu ozbiljnost Karadžićevih prijetnji.

Reakcije sarajevskih, prije svega bošnjačkih vlasti na nedvosmislenu prijetnju i izravan nagovještaj pokolja, bile su smušene, nedorasle, slabo promišljene i još konfuznije artikulirane. Ta je vlast bila opijena “himberom” vlasti koje se dočepala, mnogo je više bila “navučena” na blagodeti i raskošne plodove buduće tranzicije i privatizacijske Arkadije, izgradnji novih identitetskih obrazaca “svog naroda” nego što je radila na promišljenom, adekvatnom odgovoru na prijetnju nestankom. Niko  nije mogo spriječiti nadolazeću tragediju, trebalo se i moralo zrelije i odgovornije poraditi na smanjenju njenih razmjera i amortiziranju posljedica.

Nije mnogo vremena proteklo od Karadžićevog razotkrivanja najmračnijih tajnih planova i verbalne pirotehnike za skupštinskom govornicom do prvih rafala po građanima u neposrednoj blizini Skupštine BiH – samo pola godine. Nedovoljno, prekratko za ozbiljno preduprjeđivanje ili zaustavljanje ili ozbiljno provedene internacioniliziranje nipošto olako obećanog nasilja koje je (u)slijedilo.

Reakcije “političkog Sarajeva”, vlasti, opozicije, analitičara, manijakalnih pisaca “reagovanja” na Dodikovu najavu oduzimanja važnih ovlaštenja i prerogativa kao uvod u secesiju i pravnu i sigurnosnu neizvjesnost, gotovo da se nisu po smislu,  promišljenosti i političkoj artikuliranosti previše razlikovale od onih “protestnih” papirnih aviončića i turkofilskih rima poslanika Šahipašića sa početka ovog teksta i početka onog rata. Reakcije najodgovornijih državnih i političkih subjekata kreću se od sumnje u ozbiljnost Dodikovih najava (“ma nema šanse”, “proći će ga te bubice”), preko kafansko-džamijskih paramedicinskih opservacija članova Predsjedništva BiH (“Dodik mora promijeniti terapiju“, Željko Komšić“Dodik radi uzaludan posao koji nikako ne može dati rezultate”Šefik Džaferović ) do diletantskih, pseudoumirujućih relativiziranja kojima se želi uvjeriti javnost kako je riječ o “uobičajenoj, prolaznoj, predizbornoj retorici”, odnosno da će se “Sve završiti po onoj narodnoj tresla se gora, rodio se miš” (Bakir Izetbegović).

Zajedničko svim tim “šokovima i nevjericama”, kao i drugim koje su u valovima stizale sa nižih i manje odgovornih razina je što na Dodikove najave, prijetnje, jednostrane poteze gledalo kao na izolirani incident, lični hir, “mali trenutak slabosti”, a ne kao završni čin jednog teškog, dugotrajnog, iscrpljujućeg,  procesa čiji je konačni cilj stvarnje Velike Srbije, ili ako vam je milije i lakše Srpskog sveta. To je završni čin “krvave bajke” koju je prije 35 godina Slobodan Milošević najavio objašnjavajući njenu neminovnost riječima da će se dešavati “statutarno nestatutarno, ustavno, ili neustavno, demokratski ili nedemokratski”. Milorad Dodik već 5-6 godina ni o čemu drugom gotovo da i ne govori, otvoreno, bez nepotrebnog okolišanja i mimikrije. Ako je političkim  i državnim čimbenicima zamorno slušati njegovu “pokvarenu ploču” o nefunkcionalnoj BiH i vraćanju nadležnosti entitetu RS, neka promijene ploču. Neka pogledaju nasumice odabrani jutarnji program na nekoj režinskoj TV stanici u Srbiji, ili bilo koju epizodu “Ćirilice” Milomira Marića, neka bace pogled na portale “Sve o Srpskoj” i tekstove Nenada Kecmanovića i Darka Tanaskovića, ili Kusturicinu “Iskru”“Novosti” Milorada Vučelića. Neka dijagonalno pročitaju ili krajičkom uha saslušaju o čemu se i kako govori na seriji beogradskih okruglih stolova na kojima se bez ikakvog zazora priziva dokidanje vještačke, nefunkcionalne, propale tvorevine Bosne i Hercegovine. Abdulah Sidran je ne tako davno rekao/napisa  da u Beogradu “barem dvije hiljade ljudi svakodnevno mukotrpno radi na tome da ne bude Bosne i Hercegovine”.

Što na umu to na džumu

Smušenost, zatečenost, nedoraslost “probosanskih snaga” da primjereno, odgovorno reagira na “hroniku najavljene smrti” vlastite države, nije pitanje ove ili one političke garniture, ona je došla kao posljedica višegodišnjeg, višedecenijskog truda i napora, nerada i nesolidnosti, kriminalnog, fatalnog uništavanja supstance sistema, korupcijom, kriminalom, nekulturom, primitivizmom, neprosvijećenim antimodernizmom, antievropejstvom, antiintelektualizmom. Izvjesni hodža iz Sarajeva na Dodikov secesionizam šalje išarete Bošnjacima da se pripreme za džihad, pominje “sto hiljada ljudi pod oružjem”. Tako je prije zadnjeg rata jedan visoki policajac poručivao generalima JNA da je “200 hiljada do zuba naoružanih Muslimana spremno suprotstaviti JNA i paravojnim hordama”. Vjerovao je da će ih tako odvratiti od agresije, a zapravo im je dao dragocjen neodoljiv šlagvort da krenu u “razopružavanje nelegalnih formacija”. JNA je tačno znala brojčano stanje “naoružanih patriota”- ona im je prodavala puške i pažjivo evidentirala kome, gdje, koliko. Prpošni, ratoborni hodža ne bi bio veći problem, da njegov poklič “Allahu ekber” nije prihvatio i širio po bojnom polju društvenih mreža izvjesni visokorangirani diplomata u zemlji članici Evropske Unije u kojoj su posljednjih godina fanatici sa tim smrtonosnim pokličem pobili stotine civila. A šta je još gore od to dvoje, jer uvijek ima gore? To što se takvi diplomati i njihovi šefovi biraju i selektiraju u džamijama, tekijama. “Slobodna Bosna” je, ne pitajte kako, nabavila i prije skoro deceniju objavila demonski, tajni dokument drugi nastavak Memoranduma SANU, nije do njega došla ni bošnjačka diplomacija, ni obavještajni aparat: ali se zato slavila među bošnjačkom političkom klasom smrt i gašenje “Slobodne Bosne” i otvaranje nebranjenog medijskog prostora za turski propagandni bilten “Stav”, grotesknu repliku predratnog VOX-a

Vučićeva Vlast u Srbiji je prije dvije godine kompletan rukovodeći kolegijum svoje Bezbedonosno- informativne agencije (BIA-e) detaširala u Bosnu i Hercegovinu, u ambasadu u Sarajevu i konzulat u Banja Luku. Istovremeno je bošnjački član Predsjedništva BiH u ambasadu u Srbiji poslao jednu, finu, o sebi-pri sebi hanumu iz Maglaja, čiji su diplomatski  kapaciteti i horizonti podjednako široki kao što su državnički njenog komšije iz Zavidovića Šefika Džaferovića.

Hroničar predratnih skupštinskih zbivanja ne može propustiti a da ne primjeti kako su mnoge bijesne, surove, bespoštedne rasprave, replike prekidane i određivana pauza kako bi poslanici iz Stranke demokratske akcije mogli obaviti vjersku dužnost-klanjati po hodnicima i slobodnim kancelarijama. Mrzilo ih je skoknuti stotinu metara udaljene džamije Magribije. Ne mogu se sjetiti je li i nakon Karadžićeve prijetnje u hodnicima Parlamenta klanjan namaz (ikindija), ali me je odlazak Bakira Izetbegovića u Banja Luku i klanjanje džuma-namaza u džamiji Ferhadiji dan nakon Dodikove najave secesije podsjetio na te događaje: u svojoj vjeri na svojoj zemlji.

Aktuelna kriza koja je totalna i sveobuhvatna neće se naravno moći riješiti bez neke vrste međunarodnog intervencionizma. Strancima bi posao privođenja Dodika i Vučića “k poznaniju prava” neuporedivo bio lakši i jednostavniji kada bi u Sarajevu imali ozbiljnijeg, dostojnijeg partnera i sugovornika. Ali, ovo ovakva patnja, mučenje, neće ići dovijeka, akcija-reakacija, blokade-sankcije, toplo-hladno, drži-prži. Umorit će se jednog dana stranci od nas, kao što smo se svi mi umorili od nas i posegnuti će za nekim konačnim, kovertiranim potezom, neizvjesnog sadržaja i uznemirujuće budućnosti. Nedavno se neko prisjetio pregovora u Daytonu i kako je Slobodan Milošević svoju odluku da kompletno Sarajevo prepustio Federaciji BiH obrazložio riječima: “Muslimani su to zaslužili, branili su Sarajevo četiri godine bolje nego što su ga Srbi napadali”.

Može li se isključiti scenarij po kojem će jednog dana neko važan iz svijeta reći za Vučića, Dodika i Republiku Srpsku: pokazali su više strasti, volje, znanja da rasture Bosnu i Hercegovinu, nego oni koji su navodno bili zaduženi da im to ne dozvole i da je sačuvaju cjelovitom…?

Komentar Seada Numanovića o izmjenama u OHR-u: Danke Deutschland, aber nein, danke!

Njemačka još od oktobra radi na tome da se Valentin Inzko zamijeni na čelu Ureda visokog predstavnika, piše Sead Numanović u svom komentaru na portalu politicki.ba.

Na njegovo mjesto – prema sadašnjim dostupnim informacijama – žele vidjeti visokog političara Kršćanske socijalne unije (CSU) Christiana Schmidta.  Nekadašnji ministar poljoprivrede, sada svojevrsni „ministar vanjskih poslova“ CSU, za administraciju Angele Merkel i establišment njene Kršćansko-demokratske unije (CDU), najbolji je kandidat za šefa OHR-a.Istovremeno, ta institucija, po ambicijama Berlina, treba biti revitalizirana, ojačana i – kad treba – robustna u provođenju politike međunarodne zajednice.

Je li Rusija i kako promijenila mišljenje

Prema medijskim izvještajima, Njemačka je nekako uspjela ubijediti Rusiju da prihvati takav plan. Ne zna se da li je Berlin ubijedio i administraciju novoizabranog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Joea Bidena da prihvati ovaj plan. Iz njegovog tima se (još) ne oglašavaju.

Sve poruke koje je politicki.ba dobio ovih dana iz Vašingtona su da se neće ni oglašavati dok ne prođe inauguracija Bidena i Kamale Harris, 20. januara.

A onda ćemo znati više.

Šute i zvaničnici Njemačke. Oni uporno odbijaju odgovoriti na sve veći broj pitanja u vezi s ovim planom. Novinare posebno zanima da li postoji dogovor s Rusijom o OHR-u i šta on znači? Da li je i šta Rusiji obećano zauzvrat? Kako je Rusija, od stava da OHR treba ukinuti, došla do toga da odobri imenovanje novog visokog predstavnika…?Schmidt je u kratkoj izjavi za politicki.ba bio više nego tajnovit. Uputio nas je na zvanične njemačke institucije. Prema onome što se do sada zna, on nije ni najbolji, ali ni poželjni novi visoki predstavnik. U Njemačkoj nije u vrhu establišmenta, karijeru ministra poljoprivrede te države nije baš slavno okončao, kažu ni da mu engleski jezik nije dobar, a u regionu ga se veže uz neke ne baš popularne ličnosti i događaje.

Odlikovanje od Tuđmana, koje je formalno preuzeo prošle godine, velika mu je mrlja. Stoga, Danke Deutschland, aber nein, danke. Schmidt neka ostane gdje jeste, svako mu dobro želimo, ali nama treba neko bolji. U situaciji kakva jeste, i Valentin Inzko je bolja opcija!

Sramotna činjenica

Njemačka, ali i sve ostale zemlje, uključujući i Kanadu, koje također propituju modalitete za slanje svog kandidata za visokog predstavnika, mogu razmisliti da to, na primjer, bude – žena! U historiji OHR-a žensko nije bilo ni visoki predstavnik, niti njegov zamjenik.

To je već sramotno!

Institucija koja se predstavlja, a i dugo vremena je bila, vrhovno tijelo, neko ko postavlja standarde, pala je na ovom velikom ispitu. I u najmanju ruku je čudno da to ne samo da niko ni ne primjećuje, već se ni ne trudi da tu nepravdu ispravi. Pošto i dalje ne znamo šta su namjere administracije  Biden – Harris, oni bi i ovdje mogli napraviti iskorak i u Sarajevo, na poziciju prve zamjenice visokog predstavnika (ko god to u narednoj godini bio), poslati ženu.

Tim novoizabranog predsjednika SAD već je napravio i u tom smislu niz historijskih iskoraka, postavljajući žene na pozicije na kojima nikada u historiji SAD nisu bile. Eto logičnog slijeda koji se može preliti na BiH.

Možemo sugerirati, na primjer, da u strukturama SAD postoji Maureen Cormack. Ona je bila ambasadorica BiH u Sarajevu, stavila je Dodika na američku „crnu listu“, te pripremila materijale da mu se pridruži njegov bliski saradnik Nikola Špirić.

Kada je Dodik počeo spinovati da je to djelo „bivše administracije“, obrela se u Bijeloj kući u timu Donalda Trumpa. Ne zato što je Republikanka, već zato što su je prepoznali kao sposobnu i vrijednu. Cormack ili neka druga Amerikanka, mogla bi biti, na primjer, Bidenova specijalna izaslanica za provođenje Dejtona, ako eksperiment s oživljavanjem OHR-a ne prođe.

Sve življa rasprava 

SAD će se svakako angažiranije baviti Bosnom i Hercegovinom i zapadnim Balkanom. Ambicija im je da sve rade u tijesnoj saradnji s EU.Unija je već imenovala Miroslava Lajčaka za svog specijalnog izaslanika za ovaj region. Trump je imao čak dva specijalna izaslanika. Biden bi mogao sve svesti na jednu osobu.Kako god da se “eksperiment” s oživljavanjem OHR-a završi, dobra je stvar da se o BiH raspravlja sve više. To samo dodatno potvrđuje da će se naša zemlja ubrzo naći visočije na listi prioriteta s obje strane Atlantika. Idemo li prema raspletu dejtonske agonije?

Srbin upravljao Centrom pet godina nakon rata: Da li je izbor Srđana Mandića bitniji od imenovanja Ljubiše Markovića

Svijet i regija se, evo, čude kako su Sarajlije za načelnika Općine Centar izabrale Srbina. U nevjerici su i sarajevski ljevičarski krugovi, analitičari i mnogobrojni strani novinari opčinjeni “modernim imenima”. Čudo neviđeno, u Sarajevu 25 godina nakon rata načelnik jedne gradske općine bit će Srbin Srđan Mandić. Uglavnom, Sarajevo je Mandićevim izborom “ponovo pokazalo slobodarski i kosmopolitski duh”.

Većini, naravno, ne treba google, ali za one sa slabijim pamćenjem preporuka je da u pretraživač upišu:”Načelnici Općine Centar”. Pretraga će vas odvesti na stranicu Općine Centar, rubruka – “historijat”. Uzimajući samo period nakon agresije na BiH, načelnici sarajevske Općine Centar su bili : Abid Jusić, Igor Gaon, Ljubiša Marković, Dževad Bećirović, Nedžad Ajnadžić i, na kraju, Srđan Mandić. Dakle, od šestorice postratnih načelnika Centra trojica ih nisu bila bošnjačke nacionalnosti.

Nepune tri godine poslije rata, za načelnika Općine Centar izabran je Jevrej – Igor Gaon. Izabran je kao kadar Stranke za BiH, posredno, kroz Općinsko vijeće nakon prvih poslijeratnih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini održanih 1997. godine. Dvije godine kasnije, indirektnim izborom, za načelnika Općine Centar izabran je Ljubiša Marković.

Ljubiša Marković

Pet godina nakon agrecije na BiH i opsade Sarajeva, Općinu Centar vodio je Srbin. Iste godine,  2000., za načelnika Općine Novo Sarajevo izabran je Željko Komšić, a za načelnika Novog Grada Damir Hadžić. Tri od četiri gradske općine te 2000. godine nisu “kontrolisali” Bošnjaci. U Centru je bio Ljubiša Marković – Srbin, u Novom Sarajevu Željko Komšić – Hrvat, u Novom Gradu Damir Hadžić – Ostali. Kada je 2004. godine uveden direktni izbor načelnika, SDP BiH u Centru nije kandidovao Ljubišu Markovića, već Dževada Bećirovića. No, Željko Komšić i Damir Hadžiž su bili kandidati i ubjedljivo su pobijedili. Osim toga, u mandatu 2012 -2016. gradonačelnik Sarajeva je bio Hrvat Ivo Komšić. No, vratimo se Općini Centar. Od 1992. godine do danas na čelu Općinskog vijeća je bilo ukupno osam osoba. Četvero ih je bilo bošnjačke nacionalnosti. Preostalih četvero su bili Lidija Korać, Slaven Kovačević, Varja Nikolić i Karolina Karačić- Svi redom su izabrani direktnim izborom u Općinsko vijeće Centar.

Kada su u pitanju rezultati posljednjih Općih izbora, na području Kantona Sarajevo, Srbin iz Naše srtanke Predrag Kojović je u utrci za državnog zastupnika na svoje ime dobio 15500 glasova, uglavnom Sarajlija. Istovremeno, Hrvat Željko Komšić je na području gradskih općina u Sarajevu osvoji skoro 50 hiljada glasova kao kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

 

 

 

 

 

 

Mediji pod kontrolom NiP-a, SBB-a i HDZ-a usaglasili pisanje: Zloupotreba tragedije porodice Memić u odbrani Gordane Tadić

Oko 13 sati i 40 minuta sa položaja Vojske Republike Srpske u Nedžarićima ispaljene su tri granate. Koji trenutak kasnije te granate će ubiti šestero djece dok su se u Bosanskoj ulici na Alipašinom polju igrala na snijegu.

“Dana 22. januara 1994. godine na sankanju ubijeni su: Brković Indira (21. 12. 1981.), Brković Jasmin (1.2.1989.), Dedović Mirza (7.1.1986.), Jurenić Danijel  (27.3. 1983), Rizvanović Nermin  (26. 4. 1981) Subašić Admir (5. 7. 1986). Da se ne zaboravi”, uklesano je na ploči postavljenoj na mjestu zločina.

Snimak sa mjesta zločina 1994. godine

Gordana Tadić tokom mandata Gorana Salihovića bila je šefica Odjela za ratne zločine u Tužilaštvu BiH. Kasnije će postati glavna državna tužiteljica. Novinari BIRN-a su istražili i objavili da do danas Tužilaštvo BIH nije podiglo nijednu optužnicu za granatiranje i snajperisanje Sarajeva. Tokom opsade glavnog grada ubijeno je 11.000 civila. Od toga 1.601 dijete. Za njihovu smrt niko nije optužen. Osam posljednjih godina ratni zločini su bili u ličnoj i direktnoj nadležnosti Gordane Tadić.

Muriz Memić u subotu je navečer najavio proteste. U znak podrške  Gordani Tadić koja je ovog oca i njegovu porodicu ubijedila da će istražiti okolnosti pod kojima je u februaru 2016. godine stradao njegov sin Dženan. A kako je istražila, dokazuje činjenica da u optužnici Tužilaštva BiH piše da je “način smrti Dženana Memića nepoznat”, da je osoba koja je odgovorna za “način smrti Dženana Memića” – nepoznata, da je krivično djelo koje je nepoznata osoba izvršila – nepoznato, ali i da je pet osoba koje su mjesecima bile u pritvoru optuženo za krivično djelo koje ne postoji u Krivičnom zakonu FBiH na koji se Tužilaštvo BiH poziva.

“Muriz i Arijana Memić najavili proteste: Vidjet ćemo hoće li biti mirni”, objavio je u subotu navečer Avaz, medij u vlasništvu lidera SBB-a Fahrudina Radončića.

U svom tradicionalnom obraćanju Dženanov otac Muriz Memić optužio je za zavjeru sve one koji su se usudili reći da ga Gordana Tadić obmanjuje u vezi sa slučajem smrti njegovog sina.

“Kako da vjerujem predsjedniku Suda BiH, ili bivšem ministru sigurnosti Mektiću, ili direktoru OSA-e Mehmedagiću kada svi oni večeraju i druže se sa Dalidom Burzić”, kazao je Memić, dok se prije njega javnosti obratila njegova kćerka i NiP-ova kantonalna zastupnica – Arijana.

Uglavnom, (ne)mirni protesti bi se trebali održati naredne sedmice, kada bi Prvostepena disciplinska komisija Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH trebala razmatrati da li će glavna državna tužiteljica Gordana Tadić biti razriješena ili ne. No, svako ima pravo na okupljanje pa se tako u nastavku teksta više nećemo baviti slučajem Memić koji, davno smo na stranicama Istrage objavili, Gordani Tadić služi kao sredstvo za održavanje na funkciji. Kao otac koji je izgubio dijete, Muriz Memić ima apsolutno pravo da bude i u zabludi i da svakodnevno insistira na rješavanju slučaja koji se odnosi na smrt njegovog djeteta. Problem postaje onog trenutka kada njegovu zabludu koriste oni koji bi trebali primijetiti da Gordana Tadić za svojih osam godina u svojstvu državnog tužioca nije podigla nijednu optužnicu protiv osoba ogovornih za smrt 1601 djeteta u Sarajevu.  A ko su “oni” najbolje dokazuju “njihovi” mediji koji su otvoreno stali u odbranu Gordane Tadić.

“Prvostepena disciplinska komisija Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) pred kojim je pokrenut postupak protiv glavne države tužiteljice Gordane Tadić zbog tri prigovora trebalo bi donijeti odluku o njezinoj eventualnoj suspenziji”, piše dnevnik.ba,  prenosi portal PRESS,a konstatira Avaz u “zajedničkom tekstu” pod naslovom – Zbog čega se želi suspendovati državna tužiteljica Gordana Tadić – predmeta vezanih za Osmana Mehmedagića Osmicu ili slučaja “Dženan Memić”?

Za neupućene, Dnevnik.ba je portal HDZ-a BiH, Press je, zapravo,  portal Pressmedia koji je osnovala porodica Mirele Bubalo, prve saradnice federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare (NiP), dok je Avaz (ne)službeni list Radončićevog SBB-a. Ali nisu ovi mediji usamljeni u “borbi za opstanak” Gordane Tadić na poziciji glavne tužiteljice Tužilaštva BiH. Isti tekst HDZ-ovog portala Dnevnik.ba je prenijela Face TV Senada Hadžifejzovića, a slične navode je objavio  mostarski Večernji list na koji se, potom, pozvao Hrvatski medijski servis.

Zaključujući na osnovu tekstova objavljenih u ovim medijima, u ovom trenutku se, bez ikakvog suzržavanja može ustvrditi da Gordanu Tadić štite – HDZ BiH, Narod i pravda i Savez za bolju budućnost. A na osnovu pisanja RTRS-a, nema nikakve dileme da iza Gordane Tadić stoji i SNSD Milorada Dodika koji, svakako, negira zločine nad građanima Sarajeva i za koga su i danas heroji oni koji su 22. januara 1994. godine naredili ispaljivanje granata na Alipašino polje od koje su ubile šestero djece na sankanju. Najmlađe je imalo osam godina. Tačno onoliko koliko je Gordana Tadić na funkcijama zamjenice ili glavne tužiteljice Tužilaštva BiH koje nikada nije podiglo nijednu optužnicu za snajperisanje i granatiranje Sarajeva.

Zmaj iz tornja: Kako je Radončić, sa Čovićem i Dodikom, rušio institucije BiH

Kada je u ljeto prošle godine u BiH eskalirala migrantska kriza, Fahrudin Radončić je odlučio podnijeti ostavku na poziciju ministra sigurnosti. Kada je Milorad Dodik započeo s napadima na predsjednika Suda BiH, Fahrudin Radončić mu se pridružio. Kada je Nenad Stevandić sa HDZ-ovim kadrovima otvorio “aferu Ušće” preko koje su namjeravali smijeniti direktora Obavještajno sigurnosne agencije BIH Osmana Mehmedagića, Fahrudin Radončić ih je podržao. Kada su “građani” palili zgradu Predsjedništva i druge institucije BiH, Radončić je sa svojim medijima bio uz njih. Kada su “demobilisani borci” blokirali saobraćajnice oko Sarajeva, Radončić je podržao blokade. Kada su rudarski sindikalni aktivisti, s lažnim informacijama, započeli radnički neposluh, urušavajući federalni energetski sektor, Fahrudin Radinčić je podržao njihove akcije. Kada je Gordana Tadić, uz podršku SNSD-ovih kadrova, počela pakovati optužnice Draganu Mektiću, Radončić je podržao Tužilaštvo BiH. Kada je hrvatska SOA vrbovala građane BiH da rade za obavještajnu agenciju susjedne države – Radončić je podržao SOA-u. Kada je srbijanska policija Aleksandra Vučića prvo hapsila, a potom puštala bh. državljane, Radončić se zahvaljivao – Vučiću. Kada je Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku oteta Centralna izborna komisija BiH, Fahrudin Radončić je negodovao. Kada su otvoreni pregovori o izmjenama Izbornog zakona, Fahrudin Radončić se javno založio za “legitimno predstavljanje”. Kada je bivši američki diplomata u u BiH počeo javno govoriti o kriminalu Nasera Keljmendija, Fahrudin Radončić je pokrenuo medijsku kampanju protiv njega. Ko ne vjeruje, a želi dokaze, može se uvjeriti u nastavku teksta.

Migrantska kriza i migracija na Jadran 

“Dodik: Ambasador BiH u Pakistanu izdavao lažne vize”, glasio je naslov teksta obavljenog na portalu RTRS-a 15. maja 2020. godine.

U narednom pasusu citiramo tekst RTRS-a.

“Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik gostujući u emisiji Aktuelno naše televizije rekao je da je otkrio da su na nedavnom sastanku u Predsjedništvu predstavnici Ministarstva bezbjednosti u Savjetu ministara iznijeli podatak da je ambasador BiH u Pakistanu, koji je Bošnjak, falsifikovao ulazne vize za 3.000 Pakistanaca koji su ušli u BiH i koji su ozbiljan bezbjednosni problem”.

Iste informacije, nekoliko dana kasnije, iznijet će i lider HDZ-a BiH Dragan Čović.

“Imamo tih 3000 i nešto ljudi s lažnim vizama”, kazao je Čović nakon sastanka sa Dodikom, što je objavio i zagrebački Jutarnji list.

Dodik i Čović su svoju priču temeljili na osnovu navoda Fahrudina Radončića.

“Ja vam ovdje kažem 3.000 ljudi iz Pakistana u protekle 24 godine i protekla 24 mjeseca došli sa falsifikovanim vizama iz naše ambasade u Pakistanu”, kazao je Radončić na sjednici Predsjedništva BiH.

Iste navode su objavile i beogradske Novosti, koje su su svoju priču o lažnim vizama i Pakistancima zasnovale na osnovu izjava Milorada Dodika, Dragana Čovića i Fahrudina Radončića. Navode ove trojice lidera komentarisao je “ekspert za terorizam” Dževad Galijašević.

“Ovo su pakistanski vojnici. Oni prave dugoročnu strategiju. Oni su na ovaj način sovjetsku Crvenu armiju izbacili iz Avganistana talibanskim pokretom. Ako ima države BiH, ona treba da vidi leđa pakistanskom ambasadoru i ona treba od Pakistana da dobije podatke o 3.000 ljudi sa lažnim identitetom”, poručio je Dževad Galijašević za Novosti.rs.

Portal Istinomjer je konstatirao da nema zvanične potvrde da su te vize ikada izdate. No, priča o Pakistancima ostala je tema Radončićevog Avaza, a u sve se uključilo i Tužilaštvo BiH kojim je rukovodila Gordana Tadić. Istraga nikada nije okončana, a Fahrudin Radončić je, u međuvremenu, podnio ostavku na poziciju ministra sigurnosti BiH.

“Ja sam tražio da migrantsku krizu riješimo legalnim deportacijama i naglasio da imamo problem sa Pakistanom i pakistanskim ambasadorom koji ne želi da nam pomogne da legitimišemo više od 9.500 ilegalnih migranata koji su ogromni bezbjednosni rizik”, rekao je tada lider SBB-a Fahrudin Radončić.

Nakon što je  odstupio s pozicije, Radončić je, preko Avaza, migrante koji su prolazili kroz BiH nazivao “Šefikovom rajom”.

Istovremeno, Fahrudin Radončić, u svojstvu ministra sigurnosti BiH, nikada nije reagirao na ilegalno prebacivanje migranata iz Hrvatske u BiH o čemu su izvještavali brojni svjetski mediji. Naprotiv, Radončić je kazao da je za BiH važno da je hrvatska granica neprobojna.

Nama je kao Bosni i Hercegovini iznimno važno da hrvatska granica bude apsolutno neprobojna za ilegalne migrante, iz sigurnosnih i svih drugih razloga, Ako je ta granica neprobojna, nije benefit samo u tome da će Hrvatska ostvarivati svoje ciljeve na putu prema Schengenu, nego ćemo postići pragmatičnu poziciju da ruta preko Bosne i Hercegovine, više ne bude tako atraktivna i da će nas izbjegavati”, kazao je Radončić prilikom posjete Zagrebu.

Neprobojna hrvatska granica značila je ostanak migranata na području USK-a. Ali to više nije bio Radončićev problem jer je on otputovao u Crnu Goru, u svoju ljetnu rezidenciju sa kaminom.

Napad na Sud Bosne i Hercegovine

“Taj predsjednik Suda je u nekim veoma sumnjivim okolnostima i postoje indicije da je primao neke predmete kao mito i korupciju. Uslovljen je vjerovatno tom službom i daje saglasnost da se ljudi slušaju bez zakonskog uporišta”, kazao je 9. septembra 2020. godine član Predsjedništva biH Milorad Dodik.

On je, govoreći na konferenciji za medije, optužio predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca da “ima neograničenu moć da Osmici daje saglasnost za prisluškivanje”.

“Predsjednik Suda je državljanin Španije i ima špansko ime i prezime i nije ga prijavio kada se prijavio ovdje. Kako je moguće da skriva te podatke. Mi smo provjerili kod nadležnih španskih organa i to jeste tako. Ja sam političar i kvalifikujem ove procese kao kršenje zakona i zloupotrebu položaja”, kazao je Dodik.

Lider SNSD-a je pozvao novinare da provjere priču o Debevecu, i Avaz i Srna su započeli intenzivne provjere. Dva dana poslije, SRNA je objavila vijest da je podnesena prijava protiv Debeveca, što je Avaz odmah i prenio.

“Šta je sporno sa španskim državljanstvom predsjednika Suda BiH?”, istraživao je RTRS, dok je Avaz istraživao “nove prevare Kavesona”,odnosno predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca.

Koordinirana akcija Dodikovih i Radončićevih medija rezultirala je pokretanjem disciplinskog postupka protiv predsjednika Suda BiH, ali je on, na kraju, oslobođen.

Radončićeva podrška SOA-i

Bio je mart 2019. godine kada je u javnost dospjela priča da hrvatska obavještajna agencija SOA vrbuje bh. državljane da rade za njih. Jedan od vrbovanih bh. državljana, selefija Harun Čelenka, rekao je da mu je nuđeno da u zenički mesdžid prebaci oružje. Direktor SOA-e Daniel Markić je priznao da je hrvatska služba imala kontakte sa H.Č.

“Ukazali smo na osobu koja je za nas bila suspektna, prepuštam njima da se izjasne. Mi smo sa H.Č. razgovarali, mi znamo tko je on”, rekao je Markić.

Svi hrvatski mediji su, potom, krenuli u “raskrinkavanje” ove priče, svrstavajući se na stranu obavještajne agencije svoje države. No, u stopu ih je pratio Radončićev Avaz.

“Službe u BiH uče vehabije kako lažno svjedočiti”, glasio je naslov  u Avazu, objavljen 27.3. 2019. godine.

U pitanju je članak “posuđen” sa hrvatskog portala “express.hr” u u kojem se bh. obavještajna služba optužuje sa politizaciju u slučaju “selefije”.

Kada je direktor SOA-e priznao kontakte sa svjedokom H.Č. (Harun Čelenka), svi mediji, osim jednog, to su istakli u naslov. Avaz se odlučio drugačije opremiti tekst.

“Direktor SOA-e o optužbama iz BiH: Zanimljivo je i šokantno ono što se događa”, glasio je naslov Avaza.

Mjesec kasnije uslijedila je potpuna zamjena teza. Iako je direktor SOA-e priznao da su “imali kontakt” sa Harunom Čelenkom, Avaz u svom tekstu od 27. aprila otkriva da je “Mektićev svjedok opasni radikal”.

“Otkrivamo ko je H. Č. kojeg je navodno vrbovala SOA: Mektićev ključni svjedok opasni je radikal i ISIL-ovac! Radi se o Harunu Čelenki iz Zenice, koji podržava Islamsku državu”, objavio je Avaz.

Dodik, Čović i Radončić protiv OSA-e. 
“Avaz: Direktor OBA-e nezakonito otpustio Savića”, pisalo je na portalu RTRS-a 7. marta 2019 godine.
U tekstu je dalje navedeno da je “Sud BiH  12. februara te godine pravosnažnu presudu kojom se prihvata tužba Dragana Savića, radnika Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH, kojeg je Osman Mehmedagić Osimca, direktor ove agencije nezakonito otpustio u junu 2017. godine zbog “odavanja državne tajne”.
A ko je Dragan Savić? Za one koji nisu pažljivo pratili, Savić je bio prijavljen Tužilaštvu BiH da je “ukrao” dokumente OSA-e koje je kasnije, na konferenciji za medije u Banja Luci, prezentirao Nenad Stevandić.
Potpredsjednik Narodne skupštine Republike Srpske govorio je o aferi koja je nastala nakon medijskih navoda da je OSA prisluškivala zvaničnike Srbije. Stevandić je na konferenciji za medije pokazao i dokumente OSA-e.
Fahrudin Radončić je bio član Komisije za nadzor nad radom OSA-e. Mada je u javnosti govorio da OSA nije imala nikakve ofanzivne operacije prema Srbiji, Radončić je na sjednicama Komisije govorio je dijelom podržava stavove zvaničnika iz RS-a. Kasnije će lider SBB-a intenzivirati svoje pritiske prema čelnicima OSA-e, prateći stavove Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Na konferenciji za medije održanoj 12. jula 2017. godine, Čović i Dodik su govorili protiv Obavještajno-sigurnosne agencije BiH.

“OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik

“OSA ne radi svoj posao”, kazao je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.

Dva dana nakon Dodikove i Čovićeve mostarske konferencije za medije, javnosti se putem Euro Blica obratio i Božidar Spasić, bivši šef specijalnog tima Službe državne bezbjednosti Jugoslavije. I ovaj bivši visokopozicionirani DB-ovac optužio je OSA-u da nezakonito prisluškuje visoke zvaničnike Srbije i Hrvatske.

“Srpske službe bezbjednosti već dugo imaju saznanja da OSA prisluškuje oko 300 političara i zvaničnika u BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Oprema za prisluškivanje nabavljena je u Turskoj, tako da je vrlo moguće da prikupljeni podaci o srpskim i hrvatskim zvaničnicama, osim na stolu Bakira Izetbegovića, završavaju u Ankari. Izjave Dodika i Čovića kojima OSA-u nazivaju neprijateljem i agencijom kojom upravljaju paraobavještajni centri nisu date tek tako. Sigurno da su i do njih došla ta saznanja”, kazao Spasić.

Evo šta je o OSA-i govorio Fahrudin Radončić

“Osmica zloupotrebljava obavještajni sistem, on kao direktor OSA-e ne može imati prizemne veze s ljudima koji se vežu za terorizam”, kazao je Radončić.

Hercegovački portal Poskok.info, u avgustu 2017. godine je objavio Radončićevu izjavu koja se odnosila na Obavještajno sigurnosnu agenciju BiH.

“Gospodin Osman Mehmedagić (direktor OSA) i njegov politički mentor gospodin Bakir Izetbegović žele manipulacijama nad Komisijom stave OSA, koja treba da se bavi otkrivanjem terorizma, pod svoju, a ne parlamentarnu kontrolu. Upravo sam se vratio s ročišta gdje su četiri agenta posmatrala ko to dolazi da sluša ročište Radončiću. Toliko je ta služba postala devijantna”, kazao je Radončić, a prenio Poskok.

Radončićev Avaz intenzivno je, mjesecima, pisao o direktoru Obavještajno sigurnosne agencije, tražeći njegovo razrješenje.

Radončić i Izborni zakon

“Mislim da je uredu da Hrvati biraju svog legitimnog predstavnika”, kazao je Fahrudin Radončić 12. jula ove godine, komentarišući za N1 TV stavove hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića.

“Vidio sam”, govorio je Radončić, “da je gospodin Konaković dobio žestoke kritike dijela političke javnosti zato što je rekao da nije uredu da Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva i mislim da je Konaković u pravu. Mi to pitanje pokušavamo riješiti deset godina i uvjeren sam da ćemo ga riješiti”.

Da ne bi ostalo sve na sarajevskim medijima, potrudio se i portal Poskok.info. Govoreći o izmjenama Izbornog zakona, Radončić je na Kongresu SBB-a opet podržao stavove HDZ-a BiH.

“Već tri puta Bošnjaci biraju dva člana Predsjedništva BiH. Ako se to ponovi i četvrti put, to bi značilo da Hrvati 16 godina, iako konstitutivan narod, trpe i osjećaju diskriminaciju”, kazao je Radončić, a prenio Poskok.info.

Dodik, Čović i Radončić protiv novog saziva CIK-a

“Centralna izborna komisija BiH nema legitimitet”, kazao je 21. maja prošle godine Fahrudin Radončić, izražavajući nezavoljstvo zbog toga što je, bez glasova SNSD-a i HDZ-a BiH, dva mjeseca ranije izabrano pet članova CIK-a, čijim su izborom Milorad Dodik i Dragan Čović izgubili kontrolu nad tom strateškom institucijom.

“S jedne strane, imate legalistički koncept da izbori budu održani i treba da budu održani. S druge strane, CIK je sastavljen od pet stranačkih ličnosti. Imate dva iz SDS-a, dva iz SDA i DF-a i ta komisija gubi svoj legitimitet”, kazao je Radončić, a prenio RTRS.

Evo sta su o novom sazivu CIK-a govorili Dragan Čović i Milorad Dodik.

“CIK nije izabran u skladu sa zakonom i donosi je nezakonite odluke”, kazao je Milorad Dodik 22. januara ove godine, vrijeđajući, pritome, “nelegitimne” srpske članove CIK-a.

“Mi smo ranije rekli, ukoliko ovaj sastav CIK-a ostane Opći izbori iduće godine bit će upitni i veoma će se teško održati. Mi, naravno, imamo i plan za rigorozno postupanje, ali i vjerujemo da možemo da održimo i dijalog”, rekao je Dodik u aprilu ove godine.

“SIP (Središnje izborno povjerenstvo) je nelegalna institucija i ne može jamčiti demokratski proces”, kazao je u julu prošle godine lider HDZ-a Dragan Čović.

“SIP BiH treba smijeniti”, kazao je Dragan Čović na konferenciji za medije održanoj 15. januara ove godine.

Radončić, Dodik i Čović: podrška Gordani Tadić

“Danas sam nervozan. Ne možemo živjeti u zemlji gdje možete da potpuno nesankcionirano prijetite glavnoj tužiteljici i njenoj porodici. To se radilo i mojim sudijama, i u prvom i u drugom postupku im se prijetilo da će im sve pobiti i niko to nikada nije istražio”, kazao je Fahrudin Radončić na konferenciji za medije održanoj 1. juna prošle godine.

Predsjednik SBB-a je tada kazao da je Gordana Tadić bila ugrožena. Bio je svjedok Tužilaštva BiH u predmetu “lažni atentat” na Gordanu Tadić, dok je Dnevni avaz, sve do njene konačne smjene, u potpunosti podržavao Gordanu Tadić.

“Jedan od glavnih razloga što se na svaki način želi smijeniti glavna tužiteljica, gospođa Gordana Tadić, nastavak je pokušaja da se sakriju izvršioci Dženanovog ubistva i onih koji su ometali istragu”, kazao je Radončić 6. septembra ove godine, što je objavljeno i na portalu SBB-a.

Nakon što je smijenjena Gordana Tadić, HNS Dragana Čovića je izdao saopćenje gdje je izravno stao u zaštitu bivše glavne tužiteljice.

“Nasilna smjena državne tužiteljice Tadić pod palicom bošnjačkog političkog vrha, potpomognutog besramnim paraobavještajnim pritiscima i medijskim spinovima označila je slom trećeg stupa vlasti u Bosni i Hercegovini”, saopćeno je iz HNS-a

Šest glasova muslimana, isključivo muslimana Halil Lagumdžija, Amila Konjušić, Sanela Barušanović, Sanjin Bogunić, Lejla Hadžić i Mustafa Šabić su glasali da se ona smijeni. To je pod direktnom instrukcijom SDA, čiji je operativni provodioc akcija na terenu, naravno, obavještajna služba pod kontrolom Osmice i to se može računati kao jedan osvetnički potez, ali i isto tako pokazna vježba na koji način oni koji se opiru Osmici, Bakiru Izetbegoviću i drugima prolaze”, kazao je Milorad Dodik nakon smjene Gordane Tadić.

Još mnogo je slučajeva koji dokazuju da je predsjedik SBB-a imao usaglašene stavove sa čelnicima HDZ-a i SNSD-a. Neke od njih ćemo detaljno obraditi u narednim danima. No, ukratko podsjećamo da je Radončić sa svojim medijima bio glavni zagovornik rudarskih protesta, rušenja energetskog sektora BiH, ali i boračkihg protesta i paljenja zgrade Predsjedništva BiH.

Svi atentati na Gordanu Tadić: Eskort i dama

Prije sedam dana, negdje u blizini Maglaja, na magistralnom putu M17, tada nepoznati vozač pretekao je automobile u kojima je bio predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik sa pratnjom. Pripadnici Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH su “o nemilom gogađaju” obavijestili MUP Ze-Do Kantona, vozač je identifikovan, izdat mu je prekršajni nalog i priča je završena. Niko, pa ni Milorad Dodik to preticanje nije okarakterisao kao pokušaj atentata niti je izdato saopćenje za javnost.

Žurno je žurila kući

Petak je, 19 februar, i glavna državna tužiteljica Gordana Tadić je je žurila kući. U njenom eskortu, odnosno motorizovanoj pratnji, bilo je vozilo Direkcije za koordinaciju policijskih tijela. Olovski sitni kriminalac Arnel Ibrišević, inače sklon ludovanju na cesti, pretekao je crne automobile. Dovoljno za žurnu policijsku akciju i priopćenje Borisa Grubešića.

“Otkrivena i privedena osoba koja je ugrožavala sigurnost i ometala kretanje glavne tužiteljice i njezine sigurnosne pratnje”, izvijestio je Boris Grubešić sve medije.

Bio je ovo, dakle, posljednji pokušaj atentata na glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić koja je krajem januara, na sastanku zatvorenom za javnost, izvijestila rukovodstvo Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH izvijestila da “samo pije svoju vodu”, jer ima informaciju da će je nepoznate osobe otrovati – novičokom, nervnim otrovom koji su “razvili” ruski naučnici za potrebe režima Vladimira Putina.

Otruj me, care

No, zbog opasnosti od trovanja novičokom Gordana Tadić  je odličila da još ne informira javnost koja svakodnevno, preko Avaza i njenog živog štita Muriza Memića, izražava zabrinutost zbog ugroženosti glavne državne tužiteljice.

Preticanje u Olovu, rekosmo, posljednji je u nizu “pokušaja atentata” na beskompromisnu tužiteljicu Tadić. Ali kako bismo javnosti dočarali s kakvim se sve “nedaćama” susreće glavna državna tužiteljica, podsjetit ćemo, ukratko, na sve dosadašnje neuspjele atentate.

Zimbabve calling

Tog 4 juna 2019. godine bilo je tačno 13 sati i 11 minuta kada je  glavnoj državnoj tužiteljici Gordani Tadić zazvonio mobilni telefon. Na displeju je bio ispisan broj 00263787112933. Nije se htjela javiti. Pola sata kasnije uslijedio je novi poziv pa sat kasnije još jedan. Logičan zaključak – ovo je pokušaj atentata. Uslijedila je žurna reakcija prema Direkciji za koordinaciju policijskih tijela BIH.

“Dana 4. 6. 2019. godine, policijski službenici Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH obaviješteni su od strane gđe Gordane Tadić, glavnog tužioca Tužilaštva BiH, da je tokom navedenog dana, dok se nalazila na službenom putu u Bukureštu, u vremenskim intervalima 13.11, 13.44 i 14.49 sati na svoj mobilni telefon zaprimila telefonski poziv sa broja 00263787112933. Na pozive se nije htjela javiti iz razloga jer se ispod pozivnog broja nalazilo ime države Zimbabve, iz koje imenovana nema od koga primiti poziv, pisalo je u dopisu upućenom svih državnim policijskim agencijama.

Sličnu “neugodnost”, koja ugrožava njenu sigurnost, Gordana Tadić je pretrpjela i dva dana kasnije, kada je zaprimila dva telefonska poziva sa broja 00373905129900. Na pozive se, logično, nije htjela javiti, jer je ispod broja pisalo Moldavija, a iz te države je nema ko zvati, jer nikoga ne poznaje.

“S obzirom na to da je gospođa Tadić prije nekoliko dana zaprimila prijetnje putem telefona u Tužilaštvu BiH, ista traži da se izvrši provjera predmetnih telefonskih brojeva”, navedeno je obavijesti policijskim agencijama u junu 2019. godine.

“Pakneni” plan atentata

Prava drama odvijala se u Tužilaštvu BiH krajem decembra 2017. godine. Slavko Tadić, suprug glavne državne tužiteljice Gordane Tadić primijetio je da na njegovom automobilu nešto nije u redu sa kočnicama. Odmah je obaviještena Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH, a tadašnji dežurni državni tužilac Miroslav D. Marković žurno je angažirao protivterorističku jedinicu SIPA-e Brojne policijske snage bile su oko kuće Gordane Tadić i naređen je pregled kočnica automobila. Ubrzo je utvrđeno da se ne radi o terorizmu, već da je u pitanju kvar na automobilu. Ukratko, suprug Slavko nije redovno mijenjao disk pločice zbog čega je kočioni sistem “zaribao”.Nakon što im je saopšteno da je u pitanju samo kvar na automobilu, suprug Slavko Tadić je odbio otići u SIPA-u kako bi potpisao izvještaje o uviđaju.

Olovo u srcu

Septembar je 2018. godine i Tužilaštvo BiH je izdalo žurno saopćenje.

“Na području ZDK, na teritoriji općine Olovo, u petak, 07.09.2018. godine, desio se incident u kojem je ugrožena sigurnost v.d. glavnog tužioca Gordane Tadić, kao i osoba iz njene pratnje i osiguranja.   Nepoznati vozač i vozilo, krećući se velikom brzinom, ostvarilo je kontakt sa policijskim vozilom MUP-a ZDK koje se nalazilo u pratnji vozila Tužilaštva BiH, nakon čega se nastavilo kretati prema vozilu u kojem se nalazila v.d. glavnog tužioca, te je samo brzom reakcijom vozača izbjegnut udes. Nepoznato vozilo udaljilo se velikom brzinom sa mjesta događaja. O incidentu je informisan dežurni tužilac Tužilaštva BiH, te policijske agencije intenzivno tragaju za vozačem i vozilom koji su prouzrokovali nesreću.  Zbog navedenog incidenta pojačane su mjere sigurnosti v.d. glavnog tužioca”, navedeno je tada iz Tužilaštva BiH.

NN atentator nikad nije identifikovan i uhapšen, ali je glavna državna tužiteljica nastavila beskompromisnu borbu protiv svih vrsta organiziranog kriminala.

Evo ove rumen Ruže

“Meni je kolega rekao – Ružice, OSA te sluša. Ja sam se poslije raspitala, kako je to moguće? Jesam li ja neprijatelj države, jesam li terorista?“, zapitala se tadašnja potpredsjednica VSTV-a Ružica Jukić kada je u početkom septembra 2017. godine Josip Šimić – Đinđić objavio krivotvorene dokumente SIPA-e u kojima je navedeno da “NN” osobe uhode i prisluškuju nju i glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić.

Nije se dugo čekalo na “žurno priopćenje”.

“Tužilaštvu BiH dostavljeni su dokumenti koji ukazuju na provođenje posebnih istražnih radnji praćenja kretanja v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić, kao i transkripti razgovora između potpredsjednice VSTV Ružice Jukić i v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić. Tužilaštvu BiH dostavljeni su dokumenti koji ukazuju na provođenje posebnih istražnih radnji praćenja kretanja v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić, kao i transkripti razgovora između potpredsjednice VSTV Ružice Jukić i v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić”, saopćilo je tada Tužilaštvo BiH.
Krunski svjedok Josip Šimić – Đinđić je, ubzro, optužen za krivotvorenje tih dokumenata a  Gordana Tadić je kasnije optužila inspektora SIPA-e Vahidina Šihinpašića zbog nezakonitog hapšenja Josipa Šimića. U istom predmetu, Gordana Tadić je bila i tužilac i svjedok. Optužnica nije potvrđena a Tužilaštvo BiH nikada nije okončalo istragu o prisluškivanju glavne tužiteljice tog Tužilaštva.
Fotomontaža atentata

Kada je posljednjeg dana maja 2020. godine Sulejmen Zuko na svom Facebook profilu objavio neukusnu fotomontažu na kojoj je bila Gordana Tadić sa ustaškom kapom na glavi, glavna državna tužiteljica je odmah naredila da se autor – pritvori.

“Dana 31. 5. 2020. godine javno, Zuko je putem društvene mreže Facebook izazivao i raspirivao nacionalnu i vjersku mržnju između konstitutivnih naroda u BiH, Bošnjaka i Hrvata”, navedeno je u naredbi za provođenje istrage koju je potpisao vječito dežurni tužilac Ćazim Hasanspahić.

Izradom fotomontaže sa likom glavne državne tužiteljice Gordane Tadić Zuko je, sumnja Hasanspahić, počinio čak tri krivična djela i to – izazivanje nacionalne i vjerske mržnje, potom krivično djelo sprječavanje službenog lica u vršenju službene radnje i, na kraju, krivično djelo – napad na službeno lice u vršenju poslova sigurnosti, otkrivanja ili lišenja slobode počinilaca krivičnih djela. S obzirom na to da je Zuko živi u Irskoj, zatraženo je raspisivanje crvene potjernice za njim. Sud BiH je odbio. Kao što je i Facebook odbio ukloniti ovu fotomontažu smatrajući da se njom ne ugrožava sigurnost glavne državne tužiteljice.

 

NAJČITANIJI ČLANCI

Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

"Potresan video", stoji u opisnu videosnimka koji se posljednih dana širi društvenim mrežama, a na kojem se vidi žena u crnom koja gađa konvoj...