Analize

Odjeci svadbe i SFF-a: Dva najbitnija događaja u životima Bošnjaka u režiji sestara Građević

Sudbina je tako htjela da avion turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana, nakon što je ove subote poletio iz Sarajeva, sleti u Golubovce kod Podgorice. Baš tu, nedaleko od aerodroma, svoj su životni put započele dvije sestre koje su ove godine obilježile “ljeto u zlatnoj dolini”. Sebija i Izeta. Prva je samo direktorica, a druga kreativna direktorica. Sebija nosi prvo bošnjačko prezime, dok je Izeta zadržala svoje djevojačko. Prva je vladar zdravstva i najveće bošnjačke partije, dok je druga zadužena za “evente” i “sedmu umjetnost”. Sebija je idol “desno” orjentirane bošnjačke (kvazi) elite, dok je Izeta, zajedno sa mužem Mirom Purivatrom, heroina wannabe “građanskog Sarajeva”, kojem su šetnja crvenim tepihom i partiji sa “stranim turistima/diplomatama” postali svrha života.

Izeta Građević

Ako ćemo realno, dvije najbitnije ličnosti koje su ove godine posjetile Sarajevo su turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan i frontmen irskog benda U2 Bono Vox. Erdogan je bio gost u režiji Sebije Izetbegović, dok je Bono u Sarajevo stigao u skladu sa scenarijem Izete Građević. I zato su sestre Građević najzaslužnije za organizaciju dva najbitnija događaja u životima Bošnjaka – svadbe decenije Jasmine Izetbegović i Sarajevo film festivala. A oba “eventa”, da govorim jezikom “modernih sarajevskih ljevičara” koji po svaku cijenu žele biti drugačiji, uglavnom su stjecište (kvazi) elite, koja šetnjom kaldrmom ispred Begove džamije ili crvenim tepihom ispred Narodnog pozorišta želi sebe napraviti većom nego što objektivno jeste. Brojna su sarajevska kina propala čekajući “ljubitelje” sedme umjetnosti, čija se ljubav prema filmu pojavi samo onda kada postane stvar prestiža sjediti ispred velikih ekrana i kinima sa “engleskim” opisom. Kao što je stvar prestiža SDA-ove desno orjentirane mladeži bilo napraviti selfie iz Evrope i Begove džamije sa “najvećom kćerkom” našeg naroda i narodnosti.

Hu iz ju? Maca Diskrecija

Dok je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan, leđima okrenut mihrabu, a licem usmjerenim prema  mladencima, učio Kur’an, lijevo od njega, odmah iza leđa budućeg punca Bakira Izetbegovića, sjedio je Muhamed Šabanović, u narodu poznatiji kao “Hu iz ju”. Ima jedan snimak koji se već odavno vrti na youtube. Ukratko, Muhamed Šabanović prekida jednog turskog državljanina dok daje kritičku izjavu o Erdoganovom režimu, govoreći mu – “Hu iz ju”. E, baš tu sintagmu možete pročitati na njegovom FB profilu koja bi, eto, trebala poslužiti za lakšu identifikaciju Muhameda Šabanovića. Taj i takav “Hu iz ju” bio je, ne računajući mladence i Erdogana, prva zvijezda svadbe decenije koja se, da budemo realni, pretvorila u SDA-ov Kongres pojačan direktorom Obavještajno-sigurnosne agencije Osmanom Mehmedagićem. Dovoljno je bilo pratiti “storije” Konakovića u nastanku, koji se odaziva na ime Haris Zahiragić, da bi se vidjelo poltronstvo mlađih naraštaja SDA prema “najbitnijoj” bošnjačkoj familiji ovog milenija.

Muhamed Šabanović zvani “Hu iz ju”

Nije svadba Jasmine Izetbegović i Ćamila Humačkića sporna zbog same ceremonije vjenčanja. Nije sporno ni to što ih je vjenčao reisu-l-ulema Husein Kavazović, što je Erdogan učio “ašere”, niti je sporno što je vjenčanje bilo u Begovoj džamiji. Sporno je to što je događaj poslužio za demonstraciju sile familije Izetbegović koji su, pozivajući, Zahiragiće i njemu slične “hu iz ju” osobe, pokazali da im ne trebaju ravnopravni gosti i prijetelji, već – podanici. Koji su, za mrvicu pažnje i selfie sa nekim iz obitelji, spremni učiniti sve za Izetbegoviće.

Ni Sarajevo film festival nije sporan kao događaj. Naprotiv, potreban je. Ali, ne računajući ljude iz filmske industrije i one kojima je film i ljubav i posao, SFF je postao događaj na kojem se više medijskog prostora posvećuje haljinama Dalije Konaković i Bože Vreće, nego filmovima koji se prikazuju. Crvenim tepihom je u živom TV prenosu šetala Maca Diskrecija (znate već ko je i nema potrebe da opisujem njena dostignuća). I nije ni to toliko sporno, koliko je sporno to što je Sarajevo Film Festival postao događaj za demonstraciju sile takozvanog građanskog Sarajeva koje ismijava goste i haljine na svadbi Jasmine Izetbegović  samo zato da bi njihovi gosti i njihove haljine djelovale ekstravagantnije nego što uistinu jesu.

Maca Diskrecija na crvenom tepihu

Nema puno razlike između kvazi elite okupljene oko SFF-u i one oko svadbe Izetbegovića. Razlika je tek u tome što ovi prvi misle da su više vrijedni jer slušaju muziku drugačiju od prosječnih Bosanaca, oblače se “cool” i idu na “evente”, a ovi drugi su ubijeđeni da su vrjedniji od svih drugih jer su u Begovoj džamiji, zajedno sa “sultanom Erdoganom” svjedočili vjenčanju prve kćerke bošnjačkog naroda. Ova prva, SFF mladež, za sebe će uvijek reći da je “otvorenog uma”, a zapravo je riječ o zatvorenoj grupi navodno otvorenih ljudi. A ova druga, SDA-ova mladež, svoju će životnu filozofiju graditi na veličanju familije Izetbegović, nazivajući Sebiju kraljicom, prezirući, pritome, sve ono što je drugačije od njih. “Evente” za prvu grupu, koja prezire ovu drugu, godinama organizira i režira Izeta Građević. A događaje za ovu drugu grupu, koja prezire ovu prvu, organizira Sebija Građević.

Dva smo skupa različita: Kolektivna amnezija u Tuzli i na braniku Gordane Tadić u Sarajevu

Bez bine i ozvučenja, bez silnih govornika, bez živog tv prijenosa i bez autobusa, u subotu se, tačno u podne, tridesetak žena iz Srebrenice okupilo u centru Tuzle. U rukama su nosile jastučnice na kojima su izvezle imena svoje djece, ubijene djece, nakon smrti raskomadane i razbacane u tri-četiri masovne grobnice. Ne znam da li je među tih tridesetak žena bila Hajra Ćatić. Ne znam, jer u medijima nije bilo galerije od stotinjak fotografija sa protesta u Tuzli. Ne znam ni koji je po redu bio ovaj protest. Znam samo da je Hajra Ćatić teško bolesna i da za 26 godina nije pronašla nijednu jedinu kost svog sina Nine, koji je u julu 1995. godine, u dramtičnom javljanju, najavio srebrenički pakao. Znam i da u subotu nigdje nisam pročitao da je ona „junak našeg vremena“.

žene Srebrenice u Tuzli, 11. septembar 2021

Za razliku od Hajre Ćatić, Ifet Feraget je “pravi junak”. Što se i vidjelo u subotu. Sat nakon žena iz Srebrenice, Ifet je u Sarajevu organizirao protestni skup na kojem se pričalo o narodu i pravdi i našoj boljoj budućnosti. Tri-četiri televizije su uživo prenosile govore, tri-četiri hiljade ljudi se skupilo u centru Sarajeva, postavljali su uslove, tražili smjene tužilaca, sastanke u VSTV-u i postavljali rokove. Ovo je bio, reći će govornici, “skup za svu našu djecu”. Povod za organizovanje skupa je slučaj smrti Dženana Memića, mladića sa Ilidže, čiji otac Muriz godinama inisistira na “rasvjetljavanju okolnosti” smrti svoga sina. I neka insistira, jer treba da insistira. Godinama Muriz Memić i njegova kćerka Arijana Memić tvrde da iza smrti njegovog sina stoji režim. Dženan Memić je stradao 8. februara 2016. godine. Premijer Kantona Sarajevo u vrijeme spornog događaja bio je Elmedin Konaković, koji će kasnije napustiti matičnu SDA, osnovati svoju stranku Narod i Pravda u koju će se učlaniti Dženanova sestra Arijana. Konaković je u subotu, sa stranačkim kolegama, bio u prvim redovima na “skupu za svu našu djecu”

U njegovu stranku, NiP,  početkom ove godine učlanio se i Aljoša Čampara, federalni ministar unutrašnjih poslova, koji je do prošle jeseni bio kadar SDA. Evo šta je Arijana Memić, kao kantonalna zastupnica NiP-a, govorila o Aljoši Čampari dok je on bio kadar SDA.

Danas o smjeni Vlade KS odlučuje Aljoša Čampara, koji je i federalni ministar unutrašnjih poslova, institucije u kojoj su uništeni pojedini materijalni dokazi o ubistvu moga brata. Za to nikada niko nije odgovarao“ (Arijana Memić, izvor Novinska agencija Patria, 9. januar 2020. godine).

Čampara je, uistinu, bio federalni ministar unutrašnjih poslova u februaru 2016. godine, kada je na Ilidži stradao Dženan Memić. Učlanjenjem u NiP Elmedina Konakovića on je od krivca, preko noći, postao samo stranački kolega s kojim se Arijana Memić rado fotografiše.

Čampara i Memić za istim stolom

Kada je u Velikoj aleji 8. februara 2016. godine stradao Dženan Memić, ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo bio je Ismir Jusko, kadar Radončićevog Saveza za bolju budućnost. Tražio sam, ali nigdje nisam pronašao da je ikad iko dao neku izjavu protiv ministra čiji policajci nisu „rasvijetlili okolnosti smrti“ Dženana Memića. Protiv čelnika MUP-a se govorilo.

Vahid Ćosić je kobne noći bio policijski komesar. Tada je još bio aktualan sukob na relaciji Konaković-Čampare, a Ćosić, kao kadar Rabije Sade Čampare, (majka Aljoše Čampare) bio je kamen spoticanja. Iz „Pravde za Dženana“ često su prozivali komesara Ćosića, tražeći njegovo procesuiranje.

Otkako se Aljoša Čampara učlanio u NiP, bivši policijski komesar Vahid Ćosić nije više pomenut kao osoba koja bi trebala biti procesuirana zbog „propusta u istrazi“. Umjesto njega, na tapetu se našla glavna kantonalna tužiteljica Sabina Sarajlija koja je ovu funkciju preuzela u maju 2019. godine, odnosno tri godine nakon što je stradao Dženan Memić.  Muriz Memić je u februaru ove godine predao zahtjev za smjenu Sabine Sarajlije. Onda je opet, na inicijativu NiP-a, isti zahtjev usvojila Skupština Kantona Sarajevo. Pojednostavljeno, glavna kantonalna tužiteljica kriva je za „nerasvjetljavanje događaja“ koji se dogodio tri godine prije njenog imenovanja i u kojem nikada nije postupala.

„Evo, pet i po godina borba traje. Ali banda pravosudna ne odustaje. Jučer me naročito naljuti dopis Sanele Butigan-Gorušanović koja kaže da niko nije odgovoran“, kazat će u subotu Muriz Memić, obraćajući se medijima neposredno prije skupa.

Nije precizirao o čemu se radi. Ali da preciziramo, Sanela Butigan-Gorušanović je bila članica Prvostepene disciplinske komisije koja je razriješila  Gordanu Tadić s pozicije glavne tužiteljice Tužilaštva BiH.

„Ovo je pritisak na Gordanu Tadić zbog rada na predmetima „Memić“ i Dragičević“, prokomentarisao je Ifet Feraget za Avaz odluku Prvostepene komisije u disciplinskom postupku protiv glavne državne tužiteljice.

Podrška Gordani Tadić na subotnjem skupu u Sarajevu bila je neupitna. Majka Davida Dragičevića će s govornice reći da „Gordana ima njenu podršku, sve dok ne osjeti da je skrenula s puta“ i sve će vrlo brzo završiti na portalu Radončićevog Avaza.

Ifet Feraget će ubrzo dobiti epitet „junaka našeg doba“. Postao je advokat Avaza, porodice Memić i porodice Dragičević. Ovaj posljednji navedeni slučaj, Dragičević, „dijelio“ je sa uglednim zagrebačkim advokatom Antom Nobilom.

“Kad s lažnim tvrdnjama mobiliziraš narod zbog političkih ciljeva, a gdje ti je istraga samo alat, ja sam se povukao. To nije moj rat. Ja sam stranac u BiH, ne bavim se politikom, a ne želim biti negdje gdje se lažne informacije plasiraju. Nažalost, vi novinari nikad niste provjerili ni jednu njegovu tvrdnju. Kažete meni da opstruiram istragu, nikad ga niste pitali na temelju čega to tvrdi. Što sam ja napravio, tužitelj nam je dao cijeli spis. Sugerirali smo što treba napraviti, ali mi ne vodimo istragu, nemamo te ovlasti. Ja nisam mogao opstruirati istragu kad je ne vodim. Mene postupak više ne interesira, ali slučaj Dragičević bit će jedna od najvećih obmana u povijesti BiH”, kazao je Nobilo nakon što se povukao iz slučaja.

Ifet Feraget je ostao u predmetu Dragičević i glavni čovjek “slučaj Memić”. Postao je “junak našeg doba” i željeni kandidat za člana Predsjedništva BiH. Slučaj Memić povezivao je sa izmjenama izbornog zakona i podnosio prijave protiv “odgovornih” u pravosuđu u vezi sa ovim slučajem, tražio da ga prime na sastanke, a ako ga ne prime, tražio je njihove smjene.

“Ja sam podnio krivičnu prijavu protiv više od 45 ljudi”, reći će Feraget govoreći o slučaju Dženan Memić.

Za genocid u Srebrenici, što u Haagu, što na sudovima u BiH, do sada je osuđeno 47 ljudi.

U Srebrenici su ubijena 8372 čovjeka. Njihovi posmrtni ostaci i danas su razbacani po podrinjskim šumama i livadama. Njihove majke i supruge u subotu su se okupile na tuzlanskom Trgu slobode. Nijedna televizija nije prenosila njihov protest. Na portalima nisu objavljene galerije fotografija sa protesta. Političara nije bilo. Kolektivna amnezija.

Analiza Seada Numanovića: Nije problem Schmidt, problem je Sarajevo!

Christian Schmidt imao je “otvoren i sadržajan” razgovor u Beogradu s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.

“Lake teme nisu bile na stolu”, reći će Vučić kasnije novinarima. I dodati da su jedan drugom skresali “u lice sve”.

Schmidt se susreo i s partijarhom Srpske pravoslavne crkve. Porfirije mu je crkveno ime. Najveći zvaničici Srbije, pa i Srba, Schmidta su sasvim uredno primili kao visokog predstavnika, bez zadrške, osporavanja, propitivanja… Sada će mu na rukoljub doći Dodik. I nema (bosanskog) Srbina koji će nastaviti insistirati na nepriznavanju Schmidta, piše politicki.ba.

Dodik je zaradio još poneki poen kod svojih birača, “opozicija” se dodatno izblamirala, a Vučić je ispao “dobri dečko” u očima Zapada i dobio nove poene. Angela Merkel će mu se lično, usred Beograda, za četiri dana zahvaliti i na tome.

U medijskom Sarajevu smo zabavljeni nekom izjavom visokog predstavnika u kojoj govori o poziciji bosanskih Hrvata i njihovoj nekakvoj nedovoljnoj zastupljenosti u vlasti Bosne i Hercegovine. To što smo imali priliku pročitati s nedjeljnog sijela Schmidta u svom izbornom okrugu u Bavarskoj, sasvim je realan izraz jednog političara jedne (kršćanske) stranke.

No, Schmidt niti je lider te partije (Kršćanska socijalna unija – CSU, se zove), niti predstavlja tu stranku, a niti vodi nevladinu organizaciju da bi mogao tek tako iznositi vlastite političke stavove. I tu lekciju on sada uči. Istina, novi visoki predstavnik odmah je rekao da će nastupati kao političar, a ne kao diplomata.

I to što kaže ili će reći nije stav međunarodne zajednice, uključujući i one koji ga u njoj podržavaju. Ovo što nam je preneseno da je rekao u Bavarskoj, zasigurno podržava Rusija, koja ga ne priznaje za visokog predstavnika. Tek, u političkom Sarajevu vlada tradicionalna autističnost. Nedavno je glavni grad Bosne i Hercegovine hodočastio Recep Tayyip Erdogan. Usput je obišao Predsjedništvo BiH, dobio ponudu da bude “pošteni posrednik” i to ne od Šefika Džaferovića, već Milorada Dodika, te otišao na neku svadbu.

I dobro je da se i to desilo.

Još bi ljepše bilo da je barem na toj svadbi bila neka Angela Merkel ili Ursula von der Leyen. Ili barem Josep Borrell. Ali njih nije bilo.

I tu smo opet na bolnoj spoznaji da naših političkih predstavnika faktički nema nigdje. Dragan Čović je na redovnim sedmičnim prijemima kod čelnika Hrvatske. Milorad Dodik je redovni gost Beograda. A njegova ekipa je već danima u Rusiji.

Sarajevo je zaboravilo kako izgleda Ankara, Rijad mogu – eventualno – nadletjeti tokom puta za Džidu. Brisel je tek blijedeća uspomena, dok im postaje sve teže Vašington naći na mapi. U Njemačkoj je u toku izborna kampanja.

To da iz Sarajeva neko nazove socijaldemokratu Olafa Scholza i da ga pita barem kako je, ne možemo ni sanjati. Postaje već neobjašnjivo i pakleno bolno samoizoliranje političkih Bošnjaka. Oni su preokupirani ličnim interesima i uljuljkani u vlastitoj projekciji “popularnosti”.

Neki od njih vjeruju da će im svijet opet doći na noge, kako je dolazio prije više od dvije decenije. Neki, pak, više i ne mogu sakriti prezir prema Zapadu, pa im se gadi i pomisao da bi se tamo trebali naći, sjesti, pričati…

Nismo propustili vozove, propustili smo brojne posljednje vagone inicijativa i foruma na kojima smo mogli, trebali, MORALI biti.

Imamo ogromnu dijasporu koja nas zanima samo u kategoriji novčanih doznaka.

Imamo armiju pametnih i sposobnih ljudi. No, doživljavamo ih kao prijetnju i sumnju. Znamo da su bolji od nas, pa nam zato i ne trebaju!

U Bijeloj kući imamo čovjeka koji nam je naklonjen. I cijeli niz ljudi u njegovoj administraciji s kojima možemo meritorno pričati o svemu u BiH.

Ja, i!?

Beograd i Zagreb, bosanski Srbi i bosanski i hercegovački Hrvati neumorno lobiraju. Mi ćemo se na to odlučiti samo onda kada to nama lično bude trebalo, a sve platiti iz budžetskog džepa.

I onda je prosto tragično da je Schmidt jedini koji je progovorio.

Da je, dao Bog, još schmidtova! Valjda bi nas to konačno probudilo!

Čovićev manevar usaglašen sa Zagrebom: Borjana Krišto može računati na preko 180 hiljada glasova koliko su 2018. godine osvojili kandidati dva HDZ-a

Brojevi su uvijek najbolji pokazatelj realnosti. A oni govore da Borjana Krišto ima veće šanse da postane članica Predsjedništva BiH nego što ih je imao Dragan Čović. Prvo, Krišto će biti zajednička kandidatkinja svih stranaka okupljenih oko Hrvatskog narodnog sabora (HNS). I, drugo, Borjana Krišto može računati na 190 hiljada glasova, koliko su 2018. godine ukupno osvojili svi kandidati stranaka sa sjedištem u Mostaru. Evo konkretnih pokazatelja.

Na Općim izborima 2018. za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda nadmetalo se pet kandidata. Željko Komšić je bio kandidat Demokratske fronte, Dragana Čovića je kandidirao HDZ BiH, Dianu Zeleniku HDZ 1990, Borišu Falatara Naša stranka, a Jerka Ivankovića-Lijanovića obiteljska Narodna stranka Radom za boljitak. Prema zvančnim rezultatima Centralne izborne komisije BiH, Komšić je osvojio 225 hiljada glasova, Dragan Čović 154.800 glasova, Diana Zelenika 25.890, 16.036, Jerko Ivanković-Lijanović 6.099.

Kandidati dva HDZ-a u zbiru imaju preko 180 hiljada glasova

Na predstojećim izborima za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda bit će samo dva kandidata. Željko Komšić iz DF-a i Borjana Krišto iz HDZ-a BiH koju podržava HNS. Lijanovićeva stranka se raspala, a Naša stranka će podržati SDP-ovog kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. Dakle, Željko Komšić ne može računati na dodatne glasove. Borjana Krišto, pak, može računati na Čovićeve glasove i na glasove Diane Zelenike, odnosno glasove HDZ-a 1990 koji je dio HNS-a. Tu treba dodati i šest hiljada hercegovačkih glasova Jerka Ivankovića – Lijanovića. Čović je, podsjećamo, osvojio 154.819 glasova, Diana Zelenika 25.890, dok je Jerko Lijanović osvojo 6099. Saberemo li sve ove glasove, dolazimo do 186.600 glasova na koje može računati Borjana Krišto. To znači da bi Željko Komšić morao ponovoti najmanje isti rezultat da bi bio sigurno izabran za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. No, treba imati na umu da je prošli put dio Komšićevih birača glasao protiv Dragana Čovića. Sada, kada Čović nije kandidat ta motivacija će dijelom opasti, što znači da bi Komšić mogao osvojiti manje glasova nego 2018. godine. Upravo zbog toga šanse Borjane Krišto da bude izabrana za člana Predsjedništva BiH su znatno veće nego što bi bile šanse Dragana Čović. I baš na tu kartu je igrao i službeni Zagreb.

“Kako stvari stoje Čović neće biti kandidat na izborima”, poručio je 13. juna ove godine predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, koji je tom izjavom, faktički, razotkrio cjelokupni plan Zagreba koji će, više nego ikada, biti direktno uključen u predizbornu kampanju.

I Zoran Krešić, urednik HDZ-u bliskog Večernjeg lista, stava je da “dva jaka bošnjačka kandidata Hrvati mogu do Predsjedništva BiH”, ne smatrajući pritome Željka Komšića hrvatskim kandidatom. Krešić je u svojoj analizi od 29. maja ove godine naveo da podrška sedam stranaka Denisu Bećiroviću “otvara vrata” kandidatu HNS-a za člana Predsjedništva BiH.

HDZ, dakle, računa da fokus predizborne kampanje biti na dvojici bošnjačkih kandidata za člana Predsjedništva BiH, što bi njihovom kandidatu otvorilo vrata pobjede. Upravo zbog toga su visoki zvaničnici iz Zagreba insistirali da Dragan Čović ne bude kandidat, kako birači iz kantona koji nisu pod kontrolom HDZ-a BiH ne bi bili motivisani da glasaju za Željka Komšića. Hrvatski premijer Andrej Plenković je, pak, predlagao da kandidat bude aktualni gradonačelnik Mostara Mario Kordić koji, za razliku od drugih HDZ-ovaca vodi otvoreniju politiku. No, Dragan Čović je insistirao da mora biti on ili neko od njegovog povjerenja. A to je, upravo, Borjana Krišto koja je godinama jedna od najbližih saradnica Dragana Čovića.

Borjana Krišto je jedna od najutjecajnih osoba unutar HDZ-a BiH. Tokom prošlog i aktualnog mandata, ona je bila članica Kolegija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. Prije toga, u mandatu 2010-2014., bila je  delegat u Domu naroda PS BiH. Funkciju predsjednice Federacije BiH obnašala je tokom mandata 2006-2010.

Ugrozila procesuiranje organiziranog kriminala

Kao državna zastupnica i članica Kolegija u Parlamentu BiH, Krišto je podnijels nekoliko bitnih apelacija Ustavnom sudu BiH. Zbog privatnih veza sa sudijom Ustavnog suda BiH Matom Tadićem, uspjela je srušiti pojedine odredbe Zakona o krivičnom postupku BiH i Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH, zbog čega je, u jednom perodu, bilo ugroženo i procesuiranje organiziranog kriminala. Osim ovoga, Borjana Krišto je zatražila i ocjenu ustavnosti Zakona o Sudu BiH kojom osporava dvostepeno odlučivanje državnog suda, što bi, proglasi li Ustavni sud BiH njen zahtjev osnovanim, moglo izazvati potpunu pravnu nesigurnost u BiH.

Veze sa Rusima

Identično kao Dragan Čović, Borjana Krišto je gradila dobre veze sa ruskim diplomatama. Nekoliko puta je o izmjenama Izbornog zakona BiH razgovarala sa bivšim ruskim ambasadorom u BiH Petrom Ivancovim.

Intenziviranje saradnje bila je suština saopćenja za javnost nakon sastanka Borjane Krišto sa ruskim ambasadorom u januaru 2019. godine.

“Sagovornici su se složili da nakon formiranja oba doma PSBiH treba intenzivirati parlamentarnu saradnju Bosne i Hercegovine i Ruske Federacije”, saopćeno je tada iz kabineta Borjane Krišto.

Krišto sa ruskim ambasadorom Petrom Ivanvocim: Intenzivirati saradnju

Kada se u februaru prošle godine sastala sa novim ruskim ambasadorom Igorom Kalabuhovim, Krišto je saopćila da je razgovarala o Izbornom zakonu BiH.

“Krišto je naglasila da je izmjena Izbornog zakona BiH u duhu sprovođenja odluka Ustavnog suda i Sporazuma potpisanog u Mostaru trenutno najprioritetnije pitanje u BiH koje treba riješiti, a čije rješenje vodi stabilnosti BiH i dobrobiti svih njenih konstitutivnih naroda i građana koji u njoj žive”, saopćeno je poslije sastanka.

Borjana Krišto sa ruskim ambasadorom Igovorom Kalabuhovim

Kada je u martu ove godine godine Vijeće Evrope glasalo o izbacivanju Ruske Federacije Borjana Krišto je, zajedno za predstavnicima BiH iz Republike Srpske, bila “suzdržana“. Svoje glasanje do danas nije obrazložila.

Krišto je u junu 2017. godine bila i u centru skandala, kada se, zajedno sa Draganom Čovićem, fotografisala u društvu ratnog zločinca Daria Kordića. Sporna fotografija je u naslovu ovog teksta.

U Sarajevu uhapšen Smail Šikalo: Četiri mjeseca nakon pisanja Istrage, SIPA “pronašla” odbjeglog člana kartela “Tito i Dino”

Smail Šikalo, član narko kartel Tito i Dino, uhapšen je u ponedjeljak u Sarajevu, saznaje Istraga.ba. Šikala su uhapsili pripadnici SIPA-e u njegovoj porodičnoj kući.

“Policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) danas su (20.12.2021. godine) na području Sarajeva lišili slobode jednu osobu po međunarodnoj Interpolovoj potjernici. Međunarodnu potjernicu raspisao je NCB Interpol Lima, Peru, zbog postojanja osnova sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo nezakonita trgovina drogom. Na osnovu operativnih saznanja policijski službenici SIPA-e locirali su navedenu osobu na području Sarajeva, nakon čega je lišena slobode i privedena u prostorije SIPA-e radi kriminalističke obrade.Nakon okončanja navedenih aktivnosti navedena osoba bit će predata Sudu Bosne i Hercegovine na dalje postupanje”, saopćeno je u ponedjeljak iz SIPA-e.

Smaila Šikala je Istraga locirala početkom septembra i tada smo objavili da se ovaj bjegunac od peruanskog pravosuđa nalazi u Bosni i Hercegovini, gdje je pobjegao nakon što je pušten iz pritvora u Peruu. On je, zapravo, slobodan čovjek otkako je u 25. juna ove godine, pod svojim imenom i prezimenom, došao u BiH gdje je i rođen. Pravosuđe južnoameričke države Peru sumnjiči ga da je u januaru 2019. godine u Evropu pokušao prokrijumčariti oko 1,3 tone kokaina.

Objavili smo na Istraga.ba  da je u januaru ove godine sudija Luis Perez Leon iz La Libertada odlučio izmijeniti odluku o pritvoru te je osumnjičenog Šikala pustio na slobodu. Kasnije je Ured za kontrolu prekršaja (OCMA) proveo je internu istragu i utvrdio da je sudija napravio brojne propuste prilikom odlučivanja. efica OCMA -e, Mariem De La Rosa Bedriñana, izvijestila je da je nakon ocjene sudskog spisa došla do zaključka da je sudija Pérez u donio kontradiktornu i nepravilnu odluku. Ali to u praksi ništa nije promijenilo. Kada je izašao iz pritvora, Smaila Šikala je dočekao kamion i odvezao u nepoznatom pravcu. Policijski izvori iz Perua, prenijet će nam kolege iz tamošnjeg lista El Comercio, sumnjaju da je Šikalo prvo otišao u Ekvador, a onda je krenuo dalje. U BiH je stigao 25. juna 2021. godine, a fotografije su snimljene u srijedu, 1. septembra.

Smail Šikalo je uhapšen u noći između 6. i 7. januara 2019. godine. Tokom policijske u peruanskom gradu Trujillo zaplijenjeno je 800 paketa kokaina hidrohlorida.

Osim Šikala, uhapšen je i jedan državljanin Perua. Paketi kokaina nosili su oznaku BH, a pošiljka je morskim putem trebala biti prebačena do Evrope, odnosno Nizozemske.  Nedugo nakon toga policija je uhapsila još tri osobe koje su bile povezane sa Šikalom te je zaplijenjeno dodatnih 400 kilograma kokaina, dok je Flavio Abanto u čijoj je kući živio Šikalo – pobjegao policiji. Tada je saopćeno da je ova grupa u Evropu namjeravala prebaciti ukupno 1,3 tone kokaina.

kokain zaplijenjen u Peruu sa oznakom BH

Dvije godine prije bh. državljanina Šikala, u Peruu je uhapšen njegov komšija i poznanik iz Sarajeva David Cufaj. Peruanskoj policiji bio je poznat po imenu Raul. Cufaj je rođen u Beogradu, ali je odrastao u Sarajevu, u istoj ulici kao i Smail Šikalo. David Cufaj zvani Raul trenutno je na izdržavanju kazne u Peruu. On je u januaru 2020. godine osuđen na 17 godina zatvora. U presudi je navedeno da je dvije tone kokaina namjeravao prebaciti za osobu po nadimku “Tito”, koja je finansijer krijumčarenja kokaina iz Južne Amerike u Evropu. Tito se nalazi na vrhu sheme ove organizirane kriminalne grupe koju je napravila policija u Peruu.

shema peruanske policije: “Tito” na čelu kartela

Prema dokumentima nizozemskog pravosuđa, Tito je nadimak Edina Gačanina. I on je rođen u Sarajevu i svoj životni put je započeo u ulici koja će kasnije dobiti ime po ratnom heroju i zlatnom ljiljanu Smailu Šikalu, inače, stricu Smaila Šikala koji je osumnjičen za krijumčarenje kokaina u Peruu. Iz iste ulice je i Mirza Gačanin, stic Edina Gačanina koji je prošle godine uhapšen u Nizozemskoj zbog sumnje da je oprao najmanje pet miliona eura stečenih prodajom kokaina. Ove godine Mirza Gačanin je pušten iz pritvora u Bredi i određene su mu mjere zabrane. No, istraga protiv njega se nastavlja. Edin Gačanin Tito pod istragom je američke DEA-e. Njegov kartel, prema dokumentima nizozemskog tužilaštva, dovodi se u vezu sa najmanje 15 tona kokaina zaplijenjenog širom svijeta.

Analiza Seada Numanovića: Hoće li Gordana Tadić biti uhapšena?

Niko nije demantirao tekst portala Istraga.ba o tome da je glavna tužiteljica Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Gordana Tadić spriječila pripremljeno hapšenje Miomira Savičića. On je osumnjičen za ratne zločine, piše Sead Numanović u analizi za politicki.ba.

Tadić, tvrdi Istraga.ba, a kasnije to praktično potvrdio i BIRN BiH, nije htjela potpisati zahtjev za njegovo privođenje jer “nije željela spektakl”.

Dok se ljudi u Bosni i Hercegovini, prema naredbama iz Tužilaštva hapse “za metar drva” ili optužuju za nepostojeća krivična djela, ratni zločinci ne samo da se ne hapse, nego im se i dojavljuje bezmalo svaki detalj potencijalnog procesa protiv njih. Savčić nije “obični čovjek” .On je nekadašnji komandant 65. zaštitnog motorizovanog puka pri Glavnom štabu Vojske Republike Srpske (VRS) optužen da je pomagao u genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine!

Ali, eto, kako ne bi “bio spektakl”, Savičić se sam pojavio pred Tužilaštvo BiH!

Ovo je samo jedan od bezbroj primjera skandala koje producira Tadić i tim njoj odanih tužilaca. Već smo dobrano oguglali na druge “spektakle” koje produciraju. Protivno svim principima struke, ali i morala – da o zakonima i ne govorimo – iz Tužilaštva BiH redovno “cure” optužnice s pažljivo probranim materijalima poslanim odabranim medijima.  Medijska strategija, kako se nedavno izjasni jedan od Gordaninih tužitelja, za cilj ima osuditi prije presude, ali i vršiti pritisak na Sud. Ako to nije krivično djelo, onda krivičnih djela nema i teško nama!

Jer, nekažnjavanje onih koji su i po struci i po zvanju i po znanju koje bi morali imati, upućeni u to šta jeste, a šta nije zakonito, stvara sve opasniju atmosferu bezzakonja i anarhije!

A u vremenu Gordane Tadić toliko smo se nagledali i neznanja, i bahatosti i nepravnog terora!

Osoba koja se optužuje za genocid u Srebrenici, na slobodi je.

Osobe koje su radile po nalogu Tužilaštva BiH neselektivno se hapse, progone, stavljaju na stub srama, preko noći onda neki postaju “zaštićeni svjedoci”…

Skandali o kojima bruji cijeli svijet (Afera “Ikona”), zataškani su!

Osobe koje su dokumentirale korupciju u najvišim vrhovima bh. pravosuđa (Afera “Potkivanje”) procesuiraju se da bi ih Sud na kraju oslobodio uz napomenu da se nisu ni trebali procesuirati jer nikakvih dokaza za optužbe nema niti je bilo!

Oštećeni i u tom postupku, naravno, tužit će državu BiH, Sud će po sili zakona presuditi da su oštećeni, a mi – poreski obveznici – i to ćemo iskeširati.

Sličnih, pa i gorih primjera je još jako puno.

Gordani Tadić i njenoj ekipi, ali i svim i sve brojnijim Gordanama Tadićima neće se desiti ama baš ništa. Oni će neometeno nastaviti svoj rušilački pohod!

Ekipa Gordane Tadić u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine dotakla je novo dno. To da su produžena ruka politike – osovina Dodik – Čović – više se i ne krije. Pravda je spora, ali dostižna. Kad – tad ona zakuca i na vrata onih koji su se zakleli da će je poštivati, a brutalno je ponižavaju svojom bahatošću i političkom ostrašćenošću. Krajnje je vrijeme da Pravda zalupa i na vrata Gordane Tadić. I njene ekipe!

Kolumna Vildane Selimbegović:Razbijanje BiH nije samo balkanski rat, a Escobar je, čini se, iznenadio i samog sebe…

Gdje je Bosna i Hercegovina nakon još jednog kruga razgovora o izmjenama izbornog zakonodavstva i samim tim neophodnim ustavnim reformama? Šta nam je novo donijela diplomatska ofanziva međunarodnih predstavnika koji su se našom zemljom bavili i u Sarajevu i u Zagrebu, ali i Washingtonu? I ono najvažnije: jesmo li korak bliže ratu ili miru? Da krenemo od ovog posljednjeg: ako je suditi po intervjuu za Glas Amerike i uvodnom izlaganju Billa Keatinga, demokrate iz Massachusettsa, koji je predsjedavao Pododborom američkog Kongresa pred kojim je organizirano saslušanje o američkom angažmanu na Balkanu, SAD su uvjerene da u ovom času prijetnja još uvijek nije vojna, ali je više no jasno da se problemima koji atakuju na mir niko ne želi baviti i još jasnije da su najveća opasnost po cijeli region eskalirajuće antidejtonske akcije lidera SNSD-a Milorada Dodika, inače člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske. Keating vjeruje da se SAD trebaju aktivno uključiti u suprotstavljanje ne samo Dodiku već i sličnim budućim dodicima, a jedini saslušani Gabriel Escobar, američki specijalni predstavnik za Zapadni Balkan, u odgovorima je – čini se – iznenadio i samog sebe, energičnim stavom da sa partnerima iz Evropske unije radi na uspostavljanju sankcija protiv destabilizirajućih Dodikovih akcija.

Produženje agonije

Escobar je samo koji dan ranije ponavljao briselsku mantru kako sankcije nisu rješenje i da je na sceni faza pregovaranja, no očito je shvatio da i sama najava pogađanja pogoduje novim eskalacijama. Uostalom, argumenata za ovu tezu ne manjka i Dodik ih daje takoreći svaki dan: i posljednju diplomatsku ofanzivu američko-evropskih izaslanika ispratio je nedvosmislenom porukom s Pala, gdje je Glavni odbor SNSD-a usvojio Deklaraciju koja ne ostavlja prostora za dileme. Najavljujući novu posebnu sjednicu Narodne skupštine Republike Srpske (15, 16. i 17. novembar) za koju Vlada RS-a sprema set zakona “vraćanja nadležnosti” na entitet, Dodik je promovirao Deklaraciju svoje partije čija je poruka više no jasna – ukoliko ne dobije svoje (para)vojne formacije i pravosuđe, Republika Srpska će aktivirati pravo na samoopredjeljenje, a ako, pak, dobiju svoje vojne i pravosudne institucije, državnim organima će silom biti zabranjeno djelovanje na teritoriji RS-a. Da bi koliko-toliko ublažio vlastitu retoriku, dan kasnije se vratio na posao u Predsjedništvu BiH, susreo se s Matthewom Palmerom, američkim specijalnim izaslanikom za izborno zakonodavstvo u BiH i direktoricom pri Evropskoj službi za vanjske poslove Angelinom Eichhorst te ih uvjeravao kako su svi drugi krivi (samo jedan ne) i kooperativno obećavao podršku RS-a “svemu što se dogovori u Federaciji”. Istu poruku – u Dodikovo ime – i javnosti i diplomatama prenio je lider HDZ-a BiH Dragan Čović, hineći da je riječ o Dodikovoj kooperativnosti i tobože ne shvaćajući da njegov partner za razbijanje zemlje i na ovaj način želi betonirati vlastiti stav o “međudržavnoj” entitetskoj suradnji.

Ako je – a čini se da jeste – Palmer odlično razumio dodikovštinu, Angelina Eichhorst se potrudila da oživi slike Catherine Ashton, koja je svojevremeno prošetala Sarajevom i otišla u Banjaluku da Dodiku isporuči obustavu svake reforme u pravosuđu i tako produži agoniju cijele Bosne i Hercegovine. Zauzvrat je on nekoliko mjeseci šutio o otcjepljenju i u ladicu smjestio već provedeni referendum. Kao baronesa Ashton i direktorica Eichhorst je nastojala minimizirati problem, usput javno obećavajući kako sankcija neće biti. A da su sankcije zapravo jedino čega se Dodik plaši i – da budem posve precizna – da on odlično zna s koje adrese i mogu doći, pokazuje i zanimljiv dopis koji je u Bruxelles uputio još bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko. On je, objavili su to Oslobođenje i Istraga, 17. maja ove godine zatražio od Evropske unije i Josepa Borrella, visokog predstavnika EU za vanjsku politiku i sigurnost, zabranu putovanja u EU i zamrzavanje računa nekoliko zvaničnika RS-a, među kojima su Milorad Dodik, Nenad Stevandić, Dragan Čavić, Petar Đokić i Nedeljko Čubrilović. “Duboko uvjeren”, pisao je Inzko, “da bi konkretne evropske sankcije imale ozbiljne posljedice i uveliko smanjile antidejtonsko ponašanje u ovoj lijepoj, ali problematičnoj zemlji”, otišao je iz BiH ne dobivši odgovor. Više izvora je našim kolegama koje su provjeravale autentičnost dokumenta ne samo potvrdilo pismo već su i uz molbu da ostanu anonimni priznali da je, kad i Borrell, za zahtjeve saznao i Dodik. Nisu kazali ko to direktnom podrškom lideru SNSD-a zapravo radi na ponovnom otvaranju balkanskih frontova, no dovoljno je zaviriti u RS-ov najnoviji izvještaj upućen Generalnoj skupštini UN-a pa se sve samo kaže. Kao što već dugo znamo, iako visoki predstavnik u BiH Savjet sigurnosti UN-a redovito izvještava o stanju u našoj zemlji, od početka realizacije plana raspada BiH Dodik šalje “svoj” posebni izvještaj u ime RS-a. U posljednjem, u kome objašnjava zašto “OHR treba da se odrekne nelegalnih bonskih ovlaštenja i zatvori svoja vrata” (ispunjavanje uvjeta 5+2 ne spominje), Izvještaj se poziva na autoritet Miroslava Lajčaka i njegove izjave koje kao da je Dodik smišljao i to ne samo o OHR-u već i o optužbama na račun “političkog Sarajeva”, ali i prijedloga o pravcu izmjena Izbornog zakona BiH posuđenih iz riznice HDZ-a.

Kako god, čini se da su sve karte i bukvalno na stolu, pa je baš zbog toga adresa koje se razbijači zemlje najviše plaše prošle sedmice bila pod žestokim napadima. Kao najistureniji igrač na terenu, političke batine dobio je Palmer, kome se izgleda omaklo da povjeruje u evropske standarde na zagrebačkom Pantovčaku, a kako je u međuvremenu procurio i dokument tituliran kao “Palmerov model” izbornih promjena, niko nikog štedio nije. Na kraju su novinari – vjerujući svojim očima – zaključivali na osnovu reakcija domaćih političkih pregovarača, pa su Čovićeva neskrivena ljutnja i odbijanje bilo kakvih izjava u dva navrata (pravilno) protumačeni kao njegovo nezadovoljstvo što nije naišao na prihvatanje zahtjeva o “dvije izborne jedinice u Federaciji samo na dan izbora”. Baš kao da u ostalim danima podjele na izborne jedinice nešto i predstavljaju. Umjesto Čovića, opet je progovorio Dodik – rezolutnim “odbacivanjem građanske države”. No, čak ni Evropa u čije ime govori direktorica Eichhorst ne može sebi dozvoliti da pljune na presude Evropskog suda za ljudska prava. Srećom po BiH, šef misije EU u našoj zemlji ambasador Johann Sattler mnogo bolje poznaje ovdašnje prilike i mogućnosti i bez sumnje zajedno s Palmerom, ali i Venecijanskom komisijom, traga za kompromisom. “Političko Sarajevo”, kako građanske partije skupa sa SDA titulira Dodik, kao da se budi iz zimskog sna: SDP je nakon dogovora sa SDA ponudio DF-u, ali i ostalim parlamentarnim strankama, prijedlog izmjena i treba vjerovati da se kakvi-takvi koraci ka traženju rješenja naziru.

Politička egzekucija Milorada Dodika

No, bosanskohercegovačka kriza već dosta dugo nije samo naša, a čini se da sazrijeva svijest i o tome da se njome i balkanskim buretom baruta niko, baš niko ne želi suštinski pozabaviti. SAD nagovještavaju spremnost da to ipak učine, a da se to prepoznaje na terenu, svjedok je lider SBB-a Fahrudin Radončić koji je prošlosedmična zbivanja okarakterizirao kao ohrabrujuća upravo zbog jedinstvenog američko-evropskog stava. I Nenad Čanak slično govori, ne dvojeći ni časa da će srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i saučestvovati u političkoj egzekuciji Milorada Dodika, a Stjepan Mesić priziva odlučniju Evropu kao najbolji lijek i za umirivanje Milanovićevih tlapnji. No, niko, ali baš niko više nema dilemu: lider SNSD-a je krenuo stazom koja prijeti ne samo ratom na Balkanu i razbijanjem BiH već i razbijanjem Evropske unije.

Analiza Senada Avdića: Kako je Dodik, poput Karadžića prije 30 godina, “probosanske” političare uhvatio na spavanju i krivoj nozi!

Sarajevo, BIH - 20. novembar 2018:Izgovarajući i potpisujući svečanu izjavu, Milorad Dodik, koji će u narednih osam mjeseci biti predsjedavajući po sistemu rotacije, te članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović preuzeli su dužnost kolektivnog šefa države, koju će obavljati naredne četiri godine ( Samir Yordamoviç - Anadolu Agency )

U danu u kojem je lider Srpske demokratske stranke Radovan Karadžić sa govornice Skupštine Bosne i Hercegovine zaprijetio “nestankom jednog naroda”, ukoliko krene “autostradom pakla” (nezavisnosti i suvereniteta BiH), 14. oktobra 1991. godine, skupštinskom dvoranom je poletio papirni aviončić. Pratio sam kao hipnotisan njegov let, dug, siguran i pravilan sve dok nije prizemljio negdje oko stola na čijem se čelu nalazio predsjednik Skupštine Momčilo Krajišnik. Nisam vidio ko je lansirao papirnatu letjelicu, neko od kolega je otvoreno posumnjao na poslanika (Stranke demokratske akcije) Senada Šahinpašića-Šaju, koji je u skupštinskoj sali, hodnicima, kao i izvan tog zdanja, u “svakodnevnom životu”, na svakom koraku ispoljavao sličan šeretski egzibicionizam.

Ako u autorstvo nad papiranitim NLO-om nisam bio siguran, na drugu jednu skupštinsku šalu i maskaru poslanika Šahinpašića sam otvorio četvere uši: “Pliva patka, pliva guska/ova zemlja biće Turska”, recitirao je tokom još jedne burne rasprave o budućnosti BiH, krcate surovim prijetnjama, ucjenama, bijesnim ultimatumima… Recitaciju je izveo poluglasno, ali dovoljno razgovijetno da ga čuje prisutna dopisnica Radio-Televizije Beograd Rada Đokić. Isto večer centralni dnevnik Miloševićeve televizije otvoren je Đokićkinim patetično-dramatičnim alarmom zbog Šajine panislamisitičke provokacije-stihoklepine.

Imao je poslanik Šahinpašić, koji nije bio samo dvorski klovn familije Izetbegović, nego i važan konsultant i poluga u financijsko-logističkim operacijama tih mjeseci, umiješane prste i u financiranju magazina “VOX” na čijoj je naslovnoj stranici objavljen Ivo Andrić nabijen na olovku, a među tekstovima objavljen izmaštani “humoristički” plan  doseljavanja (4 miliona) Turaka na prostor Bosne i Hercegovine. Nekoliko godina kasnije u (kontra)tužbi Savezne Republike Jugoslavije protiv Bosne i Hercegovine ta se imbecilna neoosmanska dosjetka našla među dokaznim materijalom za njenu planiranu islamsku okupaciju.

TAJNI KARADŽIĆ I TRANSPARENTNI DODIK

Onaj papirnati aviončić zajedno sa podsjećanjem na tradicionalnog bosanskog Velikog saveznika sa Bosfora, prema stanovitim interpretacijama SDA-ovske šizofrene hermenautike trebala je upozoriti Karadžića i druge planere “nestanka jednog naroda” da takav scenarij neće dopustiti NATO (avijacija) čiji je najveća platforma u ovom dijelu svijeta bratska Turska.

Mnogo je prijetećih sličnosti, istorijskih paralela, turobnih asocijacija koje povezuju “onaj”  14. oktobar, sa ovim najnovijim, od prošlog četvrtka u kojem je Milorad Dodik najavio ispisivanja Republike Srpske iz ključnih ustavno-pravnih aranžmana koji tvore današnji sigurnosni, pravni, ekonomski poredak Bosne i Hercegovine. I Dodik, zastupnik Markovićevih Reformista, sjedio je u sali Parlamenta BiH i “onoga” oktobra.

Najbitnija poveznica između ta dva trideset godina udaljena događaja jeste neprekinuti kontinuitet secesionističkog djelovanja glavne političke struje Srba u BiH i tvrdoglava odlučnost da se ona realizira neovisno od procedura, zakonskih normi, mogućih, bolje rečeno, izvjesnih posljedica. Iz te bazične idejno-programske analogije, izvode se sve druge podudarnosti i korelacije Karadžićeve i Dodikove najave, ili obećanja raspada Bosne i Hercegovine. Kao i današnji štićenik zatvora u Londonu i njegov poštovatelj i sljedbenik iz Laktaša nastupio je samouvjereno i beskompromisno, prijeteći i omalovažavajući ne samo političke protivnike, domaće i strane, nego su i jedan i drugi svoje sunarodnjake koji su bili protiv, ili samo rezervirani i kritički nepovjerljivi prema njihovom radikalističkom projektu, otpisivali, kasnije i progonili kao izdajice, otpadnike, strane plaćenike, “Alijine/Bakirove Srbe”.

Vjerovali, ili ne i tada, prije tridesetak godina u Bosni i Hercegovini je postojalo pravosuđe, tužitelji i sudije, postojala je policija, javna i tajna, postojali su zakoni koje su oni štitili, Ustav koji je ultimativno obavezivao na  njegovo poštivanje… Može izgledati znanstveno-fantastično podsjećanje da je i tih ključnih “godina raspleta” u Jugoslaviji postojale ambasade najmoćnijih zemalja svijeta, da je postojala zabrinutost Evropske zajednice, da su po BiH špartali nekakvi živopisni Evropski posmatrači, kojima su se kako se stvar zaoštravala i približavala krvavom raspletu pridružio i robustan kontigent vojnika Ujedinjenih nacija… I šta je sve to skupa promijenilo na stvari, koliko je pomoglo u odvraćanju od planirane i najavljene kataklizme, nepotrebno je podsjećati.

On što bitno razlikuje Dodikovu od Karadžićeve najave razdruživanja od institucija BiH je što je ova posljednja uredno, dugo vremena ne samo pripremana, nego transparentno najavljivana u brojnim (ne)prilikama i povodima. I prije prvih njegovih najava referenduma, koje su, navodno, bile reakcija na odluke Ustavnog suda BiH vezane za (ne)ustavnost obilježavanja Devetog januara, lider SNSD-a je javno komunikacijsko polje kontaminirao secesionističkim zasadima, te uz pomoć svojih brojnih šaptača iz BiH i Srbije taj narativ normalizirao, učinio ga ravnopravnim u javnom diskursu, i etabliranom tačkom dnevnog reda u političkim raspravama.

Radovan Karadžić je, s druge strane, prije trideset godina sa skupštinske govornice urbi et orbi objelodanio postojanje plana/projekta o kojem se praktično do toga trenutka ništa nije znalo, koji se tajno, zavjerenički smišljao, operacionalizirao i pripremao za svoju konačnu izvedbu (popločavanje “autostrade” pakla” i “nestanak jednog naroda”…). Niko do tog trenutka, uključujući i Karadžićeve partnere u vlasti, lokalne, pa ni strane tajne (kontra)obavještajne službe nije znao, niti je mogao i pretpostaviti kakav se paralelni jezivi scenarij u konspiraciji priprema dok se javno vode iscrpljujuće, beskorisne rasprave o budućnosti Jugoslavije i sudbini Bosne i Hercegovine. U najdubljoj ilegali, djelovala je i razmahala se cijela jedna industrija smrti, mašinerija destrukcije koju je preko svoje razuđene agenture gradio nacional-socijalistički režim Slobodana Miloševića. Sve tajne predratnog djelovanja Državne bezbednosti Srbije sa Jovicom Stanišićem i Frankom Simatovićem na čelu u raznim poslovima i (pred) radnjama, od naoružavanja srpskog stranovništva, regrutiranja parapolicijskih odreda smrti i pripremanje za skorašnje vatreno krštenje, još se do kraja nisu rasvijetlile ni nakon deceniju i po sudskog procesa i nepravomoćne presude protiv njih dvojice u Haagu.

Paramedicinska secesija

Nije se, sve dok to nije Karadžić razgovijetno poručio, znalo kako će se u predstojeći burnim vremenima ponašati Jugoslovenska narodna armija, ali to je od tog trenutka postalo samorazumljivo: niko nije lud da prijeti oružanim raspletom ukoliko uz sebe nema tada jedinu legalnu vojnu silu. Neposredni dokazi, dokumenti i presretnuti razgovori, kojima je skinuta pozlata sa neutralnosti i himera općenarodnog karaktera JNA, poput plana RAM, samo su izoštravali svirepu, dijaboličnu ozbiljnost Karadžićevih prijetnji.

Reakcije sarajevskih, prije svega bošnjačkih vlasti na nedvosmislenu prijetnju i izravan nagovještaj pokolja, bile su smušene, nedorasle, slabo promišljene i još konfuznije artikulirane. Ta je vlast bila opijena “himberom” vlasti koje se dočepala, mnogo je više bila “navučena” na blagodeti i raskošne plodove buduće tranzicije i privatizacijske Arkadije, izgradnji novih identitetskih obrazaca “svog naroda” nego što je radila na promišljenom, adekvatnom odgovoru na prijetnju nestankom. Niko  nije mogo spriječiti nadolazeću tragediju, trebalo se i moralo zrelije i odgovornije poraditi na smanjenju njenih razmjera i amortiziranju posljedica.

Nije mnogo vremena proteklo od Karadžićevog razotkrivanja najmračnijih tajnih planova i verbalne pirotehnike za skupštinskom govornicom do prvih rafala po građanima u neposrednoj blizini Skupštine BiH – samo pola godine. Nedovoljno, prekratko za ozbiljno preduprjeđivanje ili zaustavljanje ili ozbiljno provedene internacioniliziranje nipošto olako obećanog nasilja koje je (u)slijedilo.

Reakcije “političkog Sarajeva”, vlasti, opozicije, analitičara, manijakalnih pisaca “reagovanja” na Dodikovu najavu oduzimanja važnih ovlaštenja i prerogativa kao uvod u secesiju i pravnu i sigurnosnu neizvjesnost, gotovo da se nisu po smislu,  promišljenosti i političkoj artikuliranosti previše razlikovale od onih “protestnih” papirnih aviončića i turkofilskih rima poslanika Šahipašića sa početka ovog teksta i početka onog rata. Reakcije najodgovornijih državnih i političkih subjekata kreću se od sumnje u ozbiljnost Dodikovih najava (“ma nema šanse”, “proći će ga te bubice”), preko kafansko-džamijskih paramedicinskih opservacija članova Predsjedništva BiH (“Dodik mora promijeniti terapiju“, Željko Komšić“Dodik radi uzaludan posao koji nikako ne može dati rezultate”Šefik Džaferović ) do diletantskih, pseudoumirujućih relativiziranja kojima se želi uvjeriti javnost kako je riječ o “uobičajenoj, prolaznoj, predizbornoj retorici”, odnosno da će se “Sve završiti po onoj narodnoj tresla se gora, rodio se miš” (Bakir Izetbegović).

Zajedničko svim tim “šokovima i nevjericama”, kao i drugim koje su u valovima stizale sa nižih i manje odgovornih razina je što na Dodikove najave, prijetnje, jednostrane poteze gledalo kao na izolirani incident, lični hir, “mali trenutak slabosti”, a ne kao završni čin jednog teškog, dugotrajnog, iscrpljujućeg,  procesa čiji je konačni cilj stvarnje Velike Srbije, ili ako vam je milije i lakše Srpskog sveta. To je završni čin “krvave bajke” koju je prije 35 godina Slobodan Milošević najavio objašnjavajući njenu neminovnost riječima da će se dešavati “statutarno nestatutarno, ustavno, ili neustavno, demokratski ili nedemokratski”. Milorad Dodik već 5-6 godina ni o čemu drugom gotovo da i ne govori, otvoreno, bez nepotrebnog okolišanja i mimikrije. Ako je političkim  i državnim čimbenicima zamorno slušati njegovu “pokvarenu ploču” o nefunkcionalnoj BiH i vraćanju nadležnosti entitetu RS, neka promijene ploču. Neka pogledaju nasumice odabrani jutarnji program na nekoj režinskoj TV stanici u Srbiji, ili bilo koju epizodu “Ćirilice” Milomira Marića, neka bace pogled na portale “Sve o Srpskoj” i tekstove Nenada Kecmanovića i Darka Tanaskovića, ili Kusturicinu “Iskru”“Novosti” Milorada Vučelića. Neka dijagonalno pročitaju ili krajičkom uha saslušaju o čemu se i kako govori na seriji beogradskih okruglih stolova na kojima se bez ikakvog zazora priziva dokidanje vještačke, nefunkcionalne, propale tvorevine Bosne i Hercegovine. Abdulah Sidran je ne tako davno rekao/napisa  da u Beogradu “barem dvije hiljade ljudi svakodnevno mukotrpno radi na tome da ne bude Bosne i Hercegovine”.

Što na umu to na džumu

Smušenost, zatečenost, nedoraslost “probosanskih snaga” da primjereno, odgovorno reagira na “hroniku najavljene smrti” vlastite države, nije pitanje ove ili one političke garniture, ona je došla kao posljedica višegodišnjeg, višedecenijskog truda i napora, nerada i nesolidnosti, kriminalnog, fatalnog uništavanja supstance sistema, korupcijom, kriminalom, nekulturom, primitivizmom, neprosvijećenim antimodernizmom, antievropejstvom, antiintelektualizmom. Izvjesni hodža iz Sarajeva na Dodikov secesionizam šalje išarete Bošnjacima da se pripreme za džihad, pominje “sto hiljada ljudi pod oružjem”. Tako je prije zadnjeg rata jedan visoki policajac poručivao generalima JNA da je “200 hiljada do zuba naoružanih Muslimana spremno suprotstaviti JNA i paravojnim hordama”. Vjerovao je da će ih tako odvratiti od agresije, a zapravo im je dao dragocjen neodoljiv šlagvort da krenu u “razopružavanje nelegalnih formacija”. JNA je tačno znala brojčano stanje “naoružanih patriota”- ona im je prodavala puške i pažjivo evidentirala kome, gdje, koliko. Prpošni, ratoborni hodža ne bi bio veći problem, da njegov poklič “Allahu ekber” nije prihvatio i širio po bojnom polju društvenih mreža izvjesni visokorangirani diplomata u zemlji članici Evropske Unije u kojoj su posljednjih godina fanatici sa tim smrtonosnim pokličem pobili stotine civila. A šta je još gore od to dvoje, jer uvijek ima gore? To što se takvi diplomati i njihovi šefovi biraju i selektiraju u džamijama, tekijama. “Slobodna Bosna” je, ne pitajte kako, nabavila i prije skoro deceniju objavila demonski, tajni dokument drugi nastavak Memoranduma SANU, nije do njega došla ni bošnjačka diplomacija, ni obavještajni aparat: ali se zato slavila među bošnjačkom političkom klasom smrt i gašenje “Slobodne Bosne” i otvaranje nebranjenog medijskog prostora za turski propagandni bilten “Stav”, grotesknu repliku predratnog VOX-a

Vučićeva Vlast u Srbiji je prije dvije godine kompletan rukovodeći kolegijum svoje Bezbedonosno- informativne agencije (BIA-e) detaširala u Bosnu i Hercegovinu, u ambasadu u Sarajevu i konzulat u Banja Luku. Istovremeno je bošnjački član Predsjedništva BiH u ambasadu u Srbiji poslao jednu, finu, o sebi-pri sebi hanumu iz Maglaja, čiji su diplomatski  kapaciteti i horizonti podjednako široki kao što su državnički njenog komšije iz Zavidovića Šefika Džaferovića.

Hroničar predratnih skupštinskih zbivanja ne može propustiti a da ne primjeti kako su mnoge bijesne, surove, bespoštedne rasprave, replike prekidane i određivana pauza kako bi poslanici iz Stranke demokratske akcije mogli obaviti vjersku dužnost-klanjati po hodnicima i slobodnim kancelarijama. Mrzilo ih je skoknuti stotinu metara udaljene džamije Magribije. Ne mogu se sjetiti je li i nakon Karadžićeve prijetnje u hodnicima Parlamenta klanjan namaz (ikindija), ali me je odlazak Bakira Izetbegovića u Banja Luku i klanjanje džuma-namaza u džamiji Ferhadiji dan nakon Dodikove najave secesije podsjetio na te događaje: u svojoj vjeri na svojoj zemlji.

Aktuelna kriza koja je totalna i sveobuhvatna neće se naravno moći riješiti bez neke vrste međunarodnog intervencionizma. Strancima bi posao privođenja Dodika i Vučića “k poznaniju prava” neuporedivo bio lakši i jednostavniji kada bi u Sarajevu imali ozbiljnijeg, dostojnijeg partnera i sugovornika. Ali, ovo ovakva patnja, mučenje, neće ići dovijeka, akcija-reakacija, blokade-sankcije, toplo-hladno, drži-prži. Umorit će se jednog dana stranci od nas, kao što smo se svi mi umorili od nas i posegnuti će za nekim konačnim, kovertiranim potezom, neizvjesnog sadržaja i uznemirujuće budućnosti. Nedavno se neko prisjetio pregovora u Daytonu i kako je Slobodan Milošević svoju odluku da kompletno Sarajevo prepustio Federaciji BiH obrazložio riječima: “Muslimani su to zaslužili, branili su Sarajevo četiri godine bolje nego što su ga Srbi napadali”.

Može li se isključiti scenarij po kojem će jednog dana neko važan iz svijeta reći za Vučića, Dodika i Republiku Srpsku: pokazali su više strasti, volje, znanja da rasture Bosnu i Hercegovinu, nego oni koji su navodno bili zaduženi da im to ne dozvole i da je sačuvaju cjelovitom…?

Analiza Senada Avdića: “Inzkov zakon” poput “srpskog svata”, Dodik privodi kraju proces za čije je ostvarenje Milošević govorio da su ”Srbi spremni jesti i korenje”

Milorad Dodik je u petak na sjednici Narodne Skupštine Republike Srpske uradio ono što je uporno, nedvosmisleno najavljivao najmanje četiri-pet mjeseci unazad – vratio nadležnosti entiteta nad nekoliko kapitalnih državnih institucija. Pa opet taj predvidljivi i logičan čin, hroniku najavljene smrti države, mnoge ljude na odgovornim dužnostima je zatekao nespremnim.

Oni koji su prije nekoliko mjeseci Dodikove najave, odnosno prijetnje vezane za ukidanje zakona o pravosuđu, vojsci, oružanim snagama, indirektinim porezima, obavještajnoj zajednici… dočekivali sa ciničnim i podsmješljivim komentarima i nakon događaja od posljednjeg petka se nastavljaju čudom-čuditi. Ne mogu da pojme kako se najednom ovaj kijamet iznebuha desio, kao da je riječ o elementarnoj nepogodi, gromu iz vedra neba, a ne dugo, pažljivo, koordinirano i neskriveno vođenom procesu. Podjednako se takav dojam odnosi i na domaće političke aktere u Sarajevu, vladajuće i opozicione, kao i na strance, one na službi u BiH i njihove šefove u inozemstvu.

Mirnim sredstvima do ratnih ciljeva

Za razliku od premijernog izvođenja, odnosno prvog, krvavog čina ove drame, onog s početka 90-ih godina prošlog vijeka, kada je složena, sveobuhvatna operacija razbijanja Bosne i Hercegovine vođena u nepristupačnoj konspiraciji, u štabovima i bunkerima, vojnoobavještajnim centrima u Beogradu i donekle u Sarajevu, ovog je puta, u završnom činu te povijesne drame, sve bilo javno, neskriveno, najširoj javnosti dostupno. Sve što su tada Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, vojni vrh predvođen Aleksandrom Vasiljevićem… radili povlačeći konce secesije, nasilja i destrukcije iz duboke sjene i zaštićene ilegale, Dodik i njegovi zaštitnici iz Beograda i Moskve izvode neskriveno, javno, što bi se reklo na otvorenoj sceni. Toliko javno, toliko ašićare i u toj mjeri vidljivo i čitko da je iznenađenje zatečenost, zbunjenost događajima iz Skupštine RS-a predstavlja svojevrsno saučesništvo u tom dugo pripremanom i dugoročno razornom poslu.

Uvodni, jednočasovni referat kojeg je podnio Milorad Dodik također je koristio sve bitne elemente i obrasce za kojima je posezao Radovan Karadžić, koji su dobrano izlizani od svakodnevne upotrebe tokom 90-ih godina. Riječ je o eksplozivnoj retoričkoj smjesi kreativnih laži i sirovog nasilja korištenih sa ciljem stvaranja tzv. “nove realnosti”. Dodik je u referatu svako malo ponavljao da je međunarodna zajednica nasilno i jednostrano narušila dejtonsku ustavnu arhitekturu BiH vršeći transfer nadležnosti sa entiteta na centralnu državu. Pri tom mirno, bez da trepne, gleda u oči narodne poslanike i cjelokupnu javnost kojoj je dobro poznato da je najveći dio tih navodnih antidejtonskih operacija proveden u suradnji sa njim, uz njegovo odobravanje, podršku, glasanje objema rukama. Ako je sve što je Dodik potpisao, odobrio, izglasao i “prenio” u Sarajevo bila antiustavna rabota i protivdejtonska ujdurma, ne bi li tada on trebao snositi kaznenu i političku odgovornost za tu svjesnu dugogodišnju sabotažu?! Pogotovo jer je lako dokazivo kako je to “produženo krivično djelo” radio iz koristoljublja. Dodikova dugogodišnja krotka snishodljivost prema strancima i igranje poput dobroćudne mečke kako njihov bubanj kaže bile su cijena njegovog političkog opstanka lišenog bilo kakve odgovornosti i samokontrole.

“Inzkov zakon” poput srpskog svata

Navodna iznuđenost ovakvih mjera zakonom o negiranju genocida kojeg je prije četiri mjeseca nametnuo Valentin Inzko također je sasvim pala u drugi plan i niko je tokom rasprave u NSRS-u nije ni pominjao. Sam Dodik je u prvoj reakciji, na dan proglašenja Inzkovog zakona, krajem jula, kazao da srpski predstavnici u državnim institucijama neće sudjelovati u njihovom radu niti donošenju odluka, kazao je „kao što to nisu radili ni prethodnih mjeseci“. Inzkovo nametanje zakona je, dakle, bio okidač za blokiranje državnih institucija u dugom vremenskom periodu prije njegovog donošenja.

Neće previše biti grubo, a neće biti ni netačno, ako donošenje Inzkovog zakona po reakcijama koje su uslijedile uporedimo sa spiralom destruktivnih, nasilnih reakcija na ubistvo srpskog svata Nikole Gardovića na Baščaršiji prvog marta 1992. godine. Riječ je o dobro poznatoj tehnici premještanja povoda i razloga. U nekoj drugoj prilici, mogla bi se uspostaviti bliska povezanost Gardovićevog ubice Ramiza Delalića Ćele sa srbijanskim obavještajnim centrima koji su ga 80-ih godina prijevremeno pustili iz zatvora u Zabeli i usmjerili prema Sarajevu. “Ako ti ne možeš pronaći povod za blokadu Sarajeva i Bosne, pronaći ću ga ja”, rekao je prema ozbiljnim izvorima Jovica Stanišićprvog marta 1992. godine Radovanu Karadžiću koji je u glavnom gradu Srbije pratio odvijanje referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Naivna su očekivanja i zaludne tlapnje da će planiranu, već opipljivu, zakonski uokvirenu secesionističku namjeru obuzdati, spriječiti samo sankcije, političke i ekonomske, kojima i to neuvjerljivo vitla međunarodna zajednica. Ovo što radi Dodik uz podršku svojih međunarodnih pokrovitelja, a dobrim dijelom I nalogodavaca jeste nastavak, jedini logičan epilog iste one politike i onih nacionalnih ciljeva zbog kojih je Slobodan Milošević uoči otpočinjanja ratova 90-ih godina kazao da je “srspki narod spreman jesti i korenje, ako bude potrebno. Tri i po godine je Srbija podnosila i živjela najteže sankcije međunarodne zajednice i ne bi ih Milošević prekinuo ni u Daytonu, da mu kojim slučajejem nije isporučeno ono što je tražio tokom ratova, a to je “pola Bosne i Hercegovine”.

Vojska im ne treba, imaju je

Rekoh da je bitna sastavnica Dodikovog iredentističkog projekta sila, odnosno nasilje. Ne traži on ukidanje Oružanih snaga BiH da bi formirao vlastite, entitetske, nego da bi zatro ideju bilo čega zajedničkog u represivnom aparatu, policiji, pravosuđu, vojsci, obavještajnoj zajednici. Tvrdnja da Republika Srpska nema novca za financiranje vlastitih oružanih snaga je također proizvoljna, jer ignorira “stanje na terenu”. Njome se previđa činjenica da Dodik već ima oružane snage kroz policijski aparat, žandarmeriju, specijalne jedinice, entitetske i druge formirane pri centrima službi bezbjednosti koje su, kako smo vidjeli na nedavnim vježbama, potpuno vojnički ustrojene i logistički opremljene.

Prilike u BiH su ušle u krajnje kritičnu, političku i sigurnosnu fazu sa krajnje nezvjesnim i nepredvidivim raspletom i reperkusijama po državu, društvo, sudbine i živote građana.

Na koji će se način ta kriza dalje razvijati teško je predviđati. Čini se da je za početak neophodno da politički predstavnici iz Sarajeva odustanu, stave embargo na bilo kakve daljne pregovore sa strancima, američkim i evropskim izaslanicima oko bilo koje teme koja nije izravno povezana sa zaustavljanjem galopirajućeg procesa raspada države kojeg je pokrenuo Milorad Dodik. Sve drugo, a pogotovo jalovo iscrpljivanje oko izbornih propozicija, predstavlja cinično razvlačenje snaga, da ne kažem baš “razvlačenje pameti”.

(slobodna-bosna.ba)

Zašto nam je bitna Ukrajina: O budućnosti BiH odlučuje se na kijevskim ulicama

Bitka na Dnjepru presudna je za Bosnu i Hercegovinu. Stvar je jednostavna – ako Rusija zauzme Kijev, potčini Ukrajinu i porazi, u ovom trenutku, nikad ujedinjeniji zapadni svijet, priča o NATO putu BiH bit će zauvijek završena. Prisjetimo se sada izjave Ambasade Ruske Federacije iz marta prošle godine.

“Eventualno približavanje BiH članstvu u NATO-u predstavljat će čin kojeg će Moskva smatrati neprijateljskim te će to stoga imati odgovarajuće posljedice”, saopćila je ruska Ambasada u BiH.

“Odgovarajućim posljedicama” Rusija je godinama prijetila Ukrajini. Na kraju je došla agresija. I to na navodni poziv čelnika paradržava Donjecka narodna republika i Luhanjska narodna republika.

Vojnim posljedicama, i to tokom trajanja agresije na Ukrajinu, zaprijećeno je i Švedskoj i Finskoj. Glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije Marija Zaharova poručila je čelnicima ove dvije države da će snositi “političke i vojne posljedice” ukoliko krenu u NATO. Ali to je tek drugi korak. Prvi je onaj u Ukrajini.

Iako njegova ofanziva ide znatno sporije nego što je očekivao, Vladimir Vladimirovič Putin u subotu je popodne izdao naredbu za sveopći napad na Ukrajinu . Rusija je, dakako, nadmoćniji protivnik. Imaju prevlast u zraku, imaju više oklopnih vozila, imaju pogodan reljef za napredovanje ka gradovima. Ali u uličnim borbama Ukrajinci su jači. Zato što u toj ulici brane svoj dom. Prateći svakodnevne izvještaje , gledajući i one stvarne i one lažne snimke, ne možete se oteti utisku da Rusija trpi ogromne gubitke i ljudstvu i u MTS-u. Ali bitka za Kijev će biti ključna. Jer je to, napisat će pisac Faruk Šehić, glavni grad.

“Svaki drugi izgubljeni grad se može vratiti dok postoji glavni grad”, napisao je Šehić.

I sve dok je glavni grad slobodan, borba ima smisla. Sve dok ne zauzme Kijev, Putin ne može proglasiti pobjedu u Ukrajini. A kada ga zauzme, ako ga zauzme, Putin može proglasiti pobjedu nad zapadnim saveznicima. Na redu će onda biti Moldavija čiji je sjever Rusija već davno okupirala, proglašavajući paradržavu Pridnjestrovlje. Iako nemaju unutrašnjih političkih problema, Finska i Švedska će da strepe. Ali najveća strepnja će biti u Bosni i Hercegovini.

“Došao sam u RS, a ne u BiH”, reći će takozvani predsjednik još jedne fiktivne Putinove države zvane Južna Osetija, kada je u januaru 2018. godine došao na obilježavanje neustavnog dana Republike Srpske.

Anatolij Bibilov će, potom, reći da on i Milorad Dodik imaju isti cilj i da su okrenuti ka Rusiji. Preko Južne Osetije i Abhazije, Vladimir Putin je zauvijek zaustavio Gruziju na njenom NATO putu. Gruzija danas ne kontroliše dobar dio svoje teritorije. To što zapad ne priznaje Južnu Osetiju i Abhaziju, ne znači da one ne postoje.

Milorad Dodik je posljednjih dana “neutralan”. Iako mu je prvog dana ruske agresije na Ukrajinu i Banja Luku doputovao Igor Kalabuhov, ambasador Ruske Federacije u BiH, Dodik više otvoreno ne podržava rusku agresiju. Čak je ne podržava ni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Oni šute, i čekaju.

Ako se ruska trobojka zaviori na kijevskom trgu Majdan, i srpska će se trobojka podići visoko. Putin će postati pobjednik, a svi oni balkanski političari zagledani u njega imat će otvoren put za akciju. U BiH neće biti Luhanjska narodna republika. U BiH će se formirati laktaška narodna republika. Neće je niko priznati, ali će postojati.

“Amerika neće ratovati s Rusijom”, kazao je američki predsjednik Joe Biden.

Ako neće zbog Ukrajine, zbog Bosne i Hercegovine će još manje. Zato je bitka za Kijev ključna za BiH. Putinova pobjeda u Ukrajini pokazala bi Miloradu Dodiku da samo “sila” prolazi i da NATO neće intervenirati.

To što je EUFOR poslao 500 vojnika, naoružanih otprilike kao da su pripadnici zaštitarske agencije, neće spriječiti eskalaciju u Bosni i Hercegovini ako Putin porazi Zelenskog. Zato je bitka za Kijev bitnija Bosancima i Hercegovcima nego bilo kojim drugim narodima svijeta. Ne uključujući, naravno, Ukrajince koji se herojski bore za svaki pedalj svoje države. O njihovoj herojskoj borbi ovisi i budućnost BiH. Ako Ukrajinci odbrane Kijev, Putin će biti slabiji nego. A slab Vladimir Vladimirovič Putin znači da će i Putinovi poslušnici širom svijeta biti još slabiji. U BiH ih imamo barem dvojicu. Jedan stoluje u Banja Luci, a drugi u Mostaru. No, naše oči trebaju biti uprte u Kijev.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...