Facebook Twitter Youtube
    Slučajan

    Analize

    Prijetnja Ambasade Rusije i sarajevska naknadna pamet: Zašto su influenseri bili vjerodostojniji od onih koji su upozoravali na tajne ruske operacije?

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Znate li, možda, ko je Konstantin Malofeev? Haj'mo objektivno, malo vas je koji znate. Za Vladislava Filippova još manje vas je čulo. Možda vam je malo zvučnije ime Zahar Prilepin, ali bez guglanja ćete se teško sjetiti ko je. Dobro, za Aleksandra Zaldostanova Doktora ste, sigurno, čuli. Još kada vas podsjetim da je on vođa Noćnih vukova, nećete imati nikakvu dilemu.

    Da ukratko pojasnim – Konstantin Malofeev je ruski oligarh koji je finansirao ruske paravojne formacije u Ukrajini. Na crnoj je listi SAD-a i Evropske unije. Odlukom direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića u maju 2018. godine mu je zabranjen ulazak u BiH.

    Vladislav Filippov je oficir ruske vojne obavještajne službe GRU. Prvo je službovao u Albaniji odakle je, nakon slučaja Skripal, protjeran. Kasnije je trebao doći u BiH, u Ambasadu Ruske Federacije da bude vojni ataše. Nije došao. Zabranjen mu je ulazak odlukom direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića.

    Zahar Prilepin je navodni ruski pjesnik koji je ratovao u Ukrajini. U septembru 2018. godine mu je zabranjen ulazak u BiH, odlukom direktora OSA-e.

    Aleksandar Zaldostanov je vođa Noćnih vukova Vladimira Putina. Na crnoj je listi SAD-a i EU. Zabranjen mu je ulazak u BiH odlukom direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH.

    Nakon što je ovim ruskim agentima i milijarderima zabranio ulazak u BiH – direktoru OSA-e Osmanu Mehmedagiću su institucije Republike Srpske poništile diplomu. Sud je kasnije poništio rješenje o poništavanju diplome, ali koga briga. Istovremeno, Tužilaštvo BiH je podiglo tri optužnice protiv Mehmedagića. Sud BiH je odbio sve tri, ali zar je to uopće bitno.

    Za to vrijeme je „sarajevska elita, koju su, u pauzama TV kuhara, podržavali ambasadori Eric Nelson i Matthew Field, ismijavala direktora OSA-e. I sve one koji su govorili i upozoravali na opasnost od štetnog ruskog uticaja.

    „Pretjeruju“, reći će usaglašeni federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara i Senad Hadžifejzović, “s pričama o štetnom ruskom uticaju”.

    „Okrenimo se“, objasnit će u kontekstu NATO integracija Sabina Ćudić „onim stvarima oko kojih u ovoj državi postoji konsenzus“

    Smijali su se pobornici te politike i kada je Nenad Stevandić u javnost plasirao izmišljenu aferu Ušće i kada su Damir Bećirović i Sadik Ahmetović jedini u parlamentarnoj Komisiji za nadzor nad radom OSA-e stali u zaštitu bh. obavještajne agencije.

    Smiješno je bilo i kada je bivši ruski ambasador Petr Ivancov na N1 rekao da „Avdo Avdić nije vjerodostojan novinar“. Smiješno je i kada državni tužilac Oleg Čavka pita novinara „odakle mu informacije o ruskom uticaju“. I kada je rusko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo da Istraga.ba. zurnal.info i Slobodna Bosna šire „lažne vijesti. Šutili su tada, kao i u prethodnim slučajevima, ambasadori vodećih članica NATO-a. Jer njima je bitnije, na Matta Fielda mislim, da li je neki NN montažer distribuirao fotomontažu analitičarke Ivane Marić.

    Presmiješno je, naravno, i to što kolega Slobodan Vasković živi izvan države zbog svojih, pored ostalog, tekstova o ruskom uticacaju i to što “proNATO” ambasade daju podršku (svakojaku) autorima “dosjetki”, “doskočica” i još kojekakvih “ispuhanih” gluposti.

    Kada su Richard Kraemer, Reuf Bajrović i Emir Suljagić napisali izvještaj o ruskom uticaju u BiH za The Foreign Policy Research Institute to nije bio povod za svakodnevne novinarske priče u BiH. Mnogo je bilo bitnije šta o svim problemima u ovoj državi misle režiseri Haris Pašović i Dino Mustafić, eksperti sa istoriju, geografiju, gopolitiku, politiku, izborni zakon, ustavno pravo, vakcinaciju, koronavirus, zdravstvo i sve ono o čemu, realno, pojma nemaju. O onome što itekako dobro znaju, kultura i umjetnost, najmanje su govorili.

    Priče koje su kolege s BIRN-a objavile o proruskim orghanizacijama u BiH „živjele su“ svega nekoliko sati. I to bi bilo to.

    Za to vrijeme su proruski kriminalci iz Srbske časti, poput Igora Bilbije, na N1 televiziji su predstavljani kao humanitarni radnici. Prostor u sarajevskim medijima su dobijali proruski eksperti za sigurnost poput Predraga Ćeranića i Nenada Stevandića. I predstavljani su vjerodostojnijim sagovornicima od onih koji su upozoravali na prikrivene ruske operacije.

    Danas, kada Ambasada Ruske Federacije u Sarajevu otvoreno prijeti, samozvani „eksperti“ su počeli da upozoravaju na „štetni ruski uticaj“. A Rusi nisu ništa novo rekli. To govore još od 2015. godine. I šaljući Filipova, Malofeeva, Prilepina i Zaldostanova u misiju u BiH pokazivali su svoje namjere.

    Kada su Željko Komšić i Šefik Džaferović odbili primiti ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova zbog vrijeđanja BiH, oduševljenje je trajalo samo 24 sata. Poslije toga su ih već optuživali da ćemo zbog njih ostati bez plina. I da je njihova priča o NATO-u besmislena jer se trebamo posvetiti kontejnerima u Radićevoj ulici.

    Na plinske priče Almira Bećarevića i rukovodstva BH Gasa se niko godinama ne osvrće. A bitne su, itekako su bitne i određuju energetsku budućnost ove države. Samo je za “twitter zajednicu” bilo bitnije kakav će Facebook status napisati Elmedin Konaković, šta će reći i koga će otpustiti Sebija Izetbegović, kome kakvu poruku poslati Haris Zahiragić i sve to, onda, “duhovito” prokomentarisati Srđan Puhalo. Zapravo, sve što je bilo ozbilno – ismijavano je. Tako su završavali i svi oni koji su javnost upozoravali na te ruske operacije. Ili su ismijavani ili procesuirani. I nikad nisu dobili nijedan jedini twitt podrške od ambasadora vodećih članica NATO-a fasciniranih – influenserima.

    Izmjene Ustava BiH i Izbornog zakona po željama HDZ-a, SNSD-a, NiP-a, SDP-a i NS-a nerealne: Delegati SDA, DF-a i SBiH mogu blokirati svako loše rješenje, zbog Schmidtovih amandmana Čovićev usvojeni Izborni zakon ponovo mora u Dom naroda!

    Piše:
    Redakcija
    -

    SDA, DF i Stranka za BiH mogu blokirati izmjene Ustava BiH Izbornog zakona BiH kojim bi se uvela asimetrična rješenja prilikom izbora članova Predsjedništva BiH iz Federacije i Republike Srpske. Jer da bi ovaj zakon bio izmijenjen, nužno je da bude izglasan u oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Stranke Trojke (SDP, NiP i Naša stranka) imaju sa HDZ-om i SNSD-om potrebnu većinu u oba doma. Međutim, SDA i DF mogu srušiti ove izmjene blokiranjem u Domu naroda PS BiH. Dovoljno je da trojica od ukupno pet bošnjačkih delegata izađu sa sjednice prilikom izglasavanja ovog zakona i neće biti kvoruma za nastavak sjednice. A u ovom trenutku u Klubu Bošnjaka SDA ima dva delegata (Šefik Džaferović i Safet Softić), DF jednog (Dženan Džonlagić) i SBiH jednog (Džemal Smajić).

    Šta je asimetrično rješenje?

    Asimetrično rješenje znači da bi dva člana Predsjedništva BiH iz Federacije bila birana indirektno, odnosno u Domu naroda PS BiH, dok bi član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske bio biran direktno, odnosno na izborima.

    Ustav BiH pripisuje da se “Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, a svaki od njih se neposredno bira sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se neposredno bira sa teritorije Republike Srpske”.

    Ustav BiH

    Dakle, da bi se članovi Predsjedništva BiH birali indirektno, mora se promijeniti Ustav BiH. Za promjenu Ustava BiH potrebna je dvotrećinska većina u Predstavničkom domu PS BiH (u kojoj mora biti entitetska većina)i natpolovična većina u Domu naroda PS BIH (u koju mora biti entitetska većina).

    Dakle, stranke Trojke, (SDP 5, NiP 3 i Naša stranka 2) imaju deset državnih zastupnika. Dodaju li im se četiri zastupnika HDZ-a BiH, dolaze do 14 zastupnika. BHI Fuada Kasumovića ima jednog zastupnika, što je daje konačnih 15 zastupnika iz FBiH u Predstavničkom domu PS BiH. Ukoliko bi bio asimetričan izbor članova Predsjedništva BiH, odnosno, ukoliko bi ostao direktan izbor članova Predsjedništva BiH iz RS, svi zastupnici iz Republike Srpske (13, jer je 14. Edin Ramić iz SDA), bi glasali za izmjenu Ustava prema kojom bi dva člana Predsjedništva iz FBiH bili birani indirektno, odnosno kroz Dom naroda. Tako dolazimo do 28 ruku (15 FBiH – 13 RS) u Predstavničkom domu PS BiH, što je potrebna dvotrećinska većina za izmjenu Ustava u Predstavničkom domu PS BiH.

    Kako se mijenja Ustav BiH

    Međutim, izmjene bi morale dobiti podršku i u Domu naroda PS BiH, jer je predviđeno da Ustav može biti mijenjan i dopunjavan odlukom Parlamentarne skupštine BiH.

    U Domu naroda PS BiH HDZ BiH sa Ilijom Cvitanovićem iz Devedesetke ima četiri delegata u Klubu Hrvata. NiP ima jednog delegata Bošnjaka – Kemala Ademovića, dok SNSD kontrolira četiri delegata u Klubu Srba. To znači da postoji najmanje devet delegata koji bi mogli glasati za eventualne izmjene Ustava BiH koje bi uvele različita rješenja prilikom izbora članova Predsjedništva BiH.Većina u Domu naroda PS BiH je – osam delegata.

    Kako blokirati asimetrične izmjene?

    Dom naroda PS BiH se sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (pet Hrvata i pet Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (pet Srba).

    Da bi sjednica bila održana, nužno je prisustvo najmanje tri delegata iz svakog od tri kluba naroda. SDA, DF i SBiH u Klubu Bošnjaka imaju četiri od ukupno pet delegata. Ukoliko se ova tri delegata ne pojave, sjednica Doma naroda PS BiH ne može biti održana, što znači da bi na taj način SDA, DF i SBiH mogli blokirati asimetrična rješenja.

    Izmjene Izbornog zakona

    Za izmjene Izbornog zakona BiH potrebna je natpolovična većina u oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Stranke Trojke sa SNSD-om i HDZ-om BiH imaju potrebnu većinu u oba doma PS BiH. Međutim, bez izmjena Ustava BiH ne mogu uvesti asimetrično rješenje koje se odnosi na izbor članova Predsjedništva BiH. Istodobno, SDA, DF i SBiH mogu preko kvoruma blokirati svako rješenje na štetu države BiH.

    Čovićev Izborni zakon

    U ljeto prošle godine Dom naroda PS BiH je glasovima SNSD-a i HDZ-a usvojio izmjene Izbornog zakona BiH koje je predložio Dragan Čović. Ove izmjene podrazumijevaju drugačiji direktan izbora članova Predsjedništva BiH. Za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka bi bio izabran onaj kandidat koji osvoji najviše glasova, dok bi član Predsjedništva BiH iz reda Hrvata bio biran po principu koji osigurava HDZ-u izbor njihovog kandidata.

    Ove izmjene su, dakle, usvojene u Domu naroda PS BiH. No, da bi stupile na snagu, nužno je da u istovjetnom tekstu bude usvojen i u Predstavničkom domu PS. U Predstavničkom domu, rekosmo, SDA, DF i SBiH ne mogu blokirati ništa. Međutim, za Dragana Čovića i aktualnu vladajuću većinu postoji jedan drugi problem. Naime, izmjenama Izbornog zakona koji je usvojen u Domu naroda PS BiH predviđen je i način popunjavanja Doma naroda FBiH. Tako u izmjenama piše da u klubovima naroda Doma naroda FBiH sjedi po 17 delegata.

    17 delegata po Čovićevom zakonu

    Prošle godine usvojene odredbe Izbornog zakona su, dakle u direktnoj suprotnosti sa Ustavom Federacije BiH, jer je visoki predstavnik Christian Schmidt 2. oktobra prošle godine nametnuo ustavne odredbe koje propisuju da klubovi konstitutivnih naroda u Domu naroda FBiH imaju po 23 delegata.

    Schmidtovi Amandmani: 23 delegata

    Zbog ovoga, Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH bi morao izmijeniti ove članove Izbornog zakona koji su ranije usvojeni na Domu naroda PS BiH. To bi, pak, značilo da je usvojen zakon sa dva različita teksta. A zakon se smatra donesenim kada ga oba doma usvoje u identičnom tekstu. Ako to nije slučaj, piše na stranici Parlamenta BiH, osniva se zajednička komisija za usaglašavanje koja nastoji postići sporazum o identičnom tekstu. Ako jedan od domova ne usvoji izvještaj zajedničke komisije, prijedlog zakona smatra se odbijenim.

    Dakle, zbog različitog teksta zakona, Dom naroda PS BiH se ponovo morao izjasniti o Čovićevom Izbornom zakonu, a SDA, DF i SBiH, rekosmo, imaju mehanizam blokade.

    Istina, može se deist da, bez obzira na Schmidtove amandmane, Predstavnički dom PS BiH usvoji identičan tekst Izbornog zakona koji je prošle godine usvojio Dom naroda, ali bi to ostavilo veliki prostor da se usvojeni Izborni zakon ospori pred Ustavnim sudom BiH.

    Smjena članova CIK-a

    Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik zajedno sa Draganom Čovićem i Nerminom Nikšićem je najavio smjenu članova Centralne izborne komisije BiH. Međutim, prema važećim odredbama Izbornog zakona BiH, članovi CIK-a u ovom trenutku ne mogu biti smijenjeni.

    “U slučaju da član izbornog povjerenstva (CIK) podnese ostavku, umre, bude spriječen obavljati dužnost, bude smijenjen sa dužnosti člana povjerenstva ili ne može biti član izbornog povjerenstva ili biračkog odbora u smislu članka 2.3 ovog Zakona, novi član tog tijela imenuje se na način i postupkom kako je propisano člankom 2.12 stavak (5) ovog Zakona”, navedeno je u Izbornom zakonu BiH.

    Međutim, Sud BiH je već utvrdio da se “smjena” odnosi isključivo na članove lokalnih izbornih komisija, a ne na članove Centralne izborne komisije BiH.

    odluka Suda BiH

     

    To znači da aktualni članovi CIK-a ne mogu biti razriješeni sve dok njihov mandat ne istekne. Istina, postoji mogućnost izmjene Izbornog zakona u dijelu koji se odnosi na mandat članova CIK-a. No, da bi zakon bio promijenjen, mora biti usvojen u oba doma Parlamentarne skupštine BiH. A SDA, DF i SBiH imaju dovoljno delegata da kvorumom blokiraju ove izmjene.

    Analiza Senada Avdića: “Inzkov zakon” poput “srpskog svata”, Dodik privodi kraju proces za čije je ostvarenje Milošević govorio da su ”Srbi spremni jesti i korenje”

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Milorad Dodik je u petak na sjednici Narodne Skupštine Republike Srpske uradio ono što je uporno, nedvosmisleno najavljivao najmanje četiri-pet mjeseci unazad – vratio nadležnosti entiteta nad nekoliko kapitalnih državnih institucija. Pa opet taj predvidljivi i logičan čin, hroniku najavljene smrti države, mnoge ljude na odgovornim dužnostima je zatekao nespremnim.

    Oni koji su prije nekoliko mjeseci Dodikove najave, odnosno prijetnje vezane za ukidanje zakona o pravosuđu, vojsci, oružanim snagama, indirektinim porezima, obavještajnoj zajednici… dočekivali sa ciničnim i podsmješljivim komentarima i nakon događaja od posljednjeg petka se nastavljaju čudom-čuditi. Ne mogu da pojme kako se najednom ovaj kijamet iznebuha desio, kao da je riječ o elementarnoj nepogodi, gromu iz vedra neba, a ne dugo, pažljivo, koordinirano i neskriveno vođenom procesu. Podjednako se takav dojam odnosi i na domaće političke aktere u Sarajevu, vladajuće i opozicione, kao i na strance, one na službi u BiH i njihove šefove u inozemstvu.

    Mirnim sredstvima do ratnih ciljeva

    Za razliku od premijernog izvođenja, odnosno prvog, krvavog čina ove drame, onog s početka 90-ih godina prošlog vijeka, kada je složena, sveobuhvatna operacija razbijanja Bosne i Hercegovine vođena u nepristupačnoj konspiraciji, u štabovima i bunkerima, vojnoobavještajnim centrima u Beogradu i donekle u Sarajevu, ovog je puta, u završnom činu te povijesne drame, sve bilo javno, neskriveno, najširoj javnosti dostupno. Sve što su tada Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, vojni vrh predvođen Aleksandrom Vasiljevićem… radili povlačeći konce secesije, nasilja i destrukcije iz duboke sjene i zaštićene ilegale, Dodik i njegovi zaštitnici iz Beograda i Moskve izvode neskriveno, javno, što bi se reklo na otvorenoj sceni. Toliko javno, toliko ašićare i u toj mjeri vidljivo i čitko da je iznenađenje zatečenost, zbunjenost događajima iz Skupštine RS-a predstavlja svojevrsno saučesništvo u tom dugo pripremanom i dugoročno razornom poslu.

    Uvodni, jednočasovni referat kojeg je podnio Milorad Dodik također je koristio sve bitne elemente i obrasce za kojima je posezao Radovan Karadžić, koji su dobrano izlizani od svakodnevne upotrebe tokom 90-ih godina. Riječ je o eksplozivnoj retoričkoj smjesi kreativnih laži i sirovog nasilja korištenih sa ciljem stvaranja tzv. “nove realnosti”. Dodik je u referatu svako malo ponavljao da je međunarodna zajednica nasilno i jednostrano narušila dejtonsku ustavnu arhitekturu BiH vršeći transfer nadležnosti sa entiteta na centralnu državu. Pri tom mirno, bez da trepne, gleda u oči narodne poslanike i cjelokupnu javnost kojoj je dobro poznato da je najveći dio tih navodnih antidejtonskih operacija proveden u suradnji sa njim, uz njegovo odobravanje, podršku, glasanje objema rukama. Ako je sve što je Dodik potpisao, odobrio, izglasao i “prenio” u Sarajevo bila antiustavna rabota i protivdejtonska ujdurma, ne bi li tada on trebao snositi kaznenu i političku odgovornost za tu svjesnu dugogodišnju sabotažu?! Pogotovo jer je lako dokazivo kako je to “produženo krivično djelo” radio iz koristoljublja. Dodikova dugogodišnja krotka snishodljivost prema strancima i igranje poput dobroćudne mečke kako njihov bubanj kaže bile su cijena njegovog političkog opstanka lišenog bilo kakve odgovornosti i samokontrole.

    “Inzkov zakon” poput srpskog svata

    Navodna iznuđenost ovakvih mjera zakonom o negiranju genocida kojeg je prije četiri mjeseca nametnuo Valentin Inzko također je sasvim pala u drugi plan i niko je tokom rasprave u NSRS-u nije ni pominjao. Sam Dodik je u prvoj reakciji, na dan proglašenja Inzkovog zakona, krajem jula, kazao da srpski predstavnici u državnim institucijama neće sudjelovati u njihovom radu niti donošenju odluka, kazao je „kao što to nisu radili ni prethodnih mjeseci“. Inzkovo nametanje zakona je, dakle, bio okidač za blokiranje državnih institucija u dugom vremenskom periodu prije njegovog donošenja.

    Neće previše biti grubo, a neće biti ni netačno, ako donošenje Inzkovog zakona po reakcijama koje su uslijedile uporedimo sa spiralom destruktivnih, nasilnih reakcija na ubistvo srpskog svata Nikole Gardovića na Baščaršiji prvog marta 1992. godine. Riječ je o dobro poznatoj tehnici premještanja povoda i razloga. U nekoj drugoj prilici, mogla bi se uspostaviti bliska povezanost Gardovićevog ubice Ramiza Delalića Ćele sa srbijanskim obavještajnim centrima koji su ga 80-ih godina prijevremeno pustili iz zatvora u Zabeli i usmjerili prema Sarajevu. “Ako ti ne možeš pronaći povod za blokadu Sarajeva i Bosne, pronaći ću ga ja”, rekao je prema ozbiljnim izvorima Jovica Stanišićprvog marta 1992. godine Radovanu Karadžiću koji je u glavnom gradu Srbije pratio odvijanje referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

    Naivna su očekivanja i zaludne tlapnje da će planiranu, već opipljivu, zakonski uokvirenu secesionističku namjeru obuzdati, spriječiti samo sankcije, političke i ekonomske, kojima i to neuvjerljivo vitla međunarodna zajednica. Ovo što radi Dodik uz podršku svojih međunarodnih pokrovitelja, a dobrim dijelom I nalogodavaca jeste nastavak, jedini logičan epilog iste one politike i onih nacionalnih ciljeva zbog kojih je Slobodan Milošević uoči otpočinjanja ratova 90-ih godina kazao da je “srspki narod spreman jesti i korenje, ako bude potrebno. Tri i po godine je Srbija podnosila i živjela najteže sankcije međunarodne zajednice i ne bi ih Milošević prekinuo ni u Daytonu, da mu kojim slučajejem nije isporučeno ono što je tražio tokom ratova, a to je “pola Bosne i Hercegovine”.

    Vojska im ne treba, imaju je

    Rekoh da je bitna sastavnica Dodikovog iredentističkog projekta sila, odnosno nasilje. Ne traži on ukidanje Oružanih snaga BiH da bi formirao vlastite, entitetske, nego da bi zatro ideju bilo čega zajedničkog u represivnom aparatu, policiji, pravosuđu, vojsci, obavještajnoj zajednici. Tvrdnja da Republika Srpska nema novca za financiranje vlastitih oružanih snaga je također proizvoljna, jer ignorira “stanje na terenu”. Njome se previđa činjenica da Dodik već ima oružane snage kroz policijski aparat, žandarmeriju, specijalne jedinice, entitetske i druge formirane pri centrima službi bezbjednosti koje su, kako smo vidjeli na nedavnim vježbama, potpuno vojnički ustrojene i logistički opremljene.

    Prilike u BiH su ušle u krajnje kritičnu, političku i sigurnosnu fazu sa krajnje nezvjesnim i nepredvidivim raspletom i reperkusijama po državu, društvo, sudbine i živote građana.

    Na koji će se način ta kriza dalje razvijati teško je predviđati. Čini se da je za početak neophodno da politički predstavnici iz Sarajeva odustanu, stave embargo na bilo kakve daljne pregovore sa strancima, američkim i evropskim izaslanicima oko bilo koje teme koja nije izravno povezana sa zaustavljanjem galopirajućeg procesa raspada države kojeg je pokrenuo Milorad Dodik. Sve drugo, a pogotovo jalovo iscrpljivanje oko izbornih propozicija, predstavlja cinično razvlačenje snaga, da ne kažem baš “razvlačenje pameti”.

    (slobodna-bosna.ba)

    Analiza Seada Numanovića: Treba li zaratiti da bi se ušlo u EU?

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Žestoka debata vodi se u evropskim institucijama i glavnim gradovima 27 država Evropske unije o tome šta dalje sa proširenjem ovog ekonomsko-političkog bloka.

    Agresija Rusije na Ukrajinu izazvala je tektonske poremećaje u većem dijelu svijeta. Zapad baš i nije više ono što je bio – trom, nezainteresiran, do bola birokratiziran…

    Kako se, sa svakim novim danom, otkrivaju nove i nove brutalnosti ruske agresije, politički, a u manjoj mjeri birokratski, krugovi Zapada suočavaju se s novim i novim izazovima, piše politicki.ba. 

    Proširenje Evropske unije, pa i NATO-saveza, suočava se sa teškim testovima. Posebno u slučaju EU, stvari više nisu uopće “uobičajene”, ma koliko se trudili birokrate da ih takvim ostave.

    Način na koji je do sada vođeno, koncept, pred-preduslovi, preduslovi i uslovi, gomile papirina koje stalno rastu u procesu proširenja EU, više ne mogu važiti.

    Evropska unija se suočava sa sve oštrijim izazovom – nastaviti, tvrdoglavo se držeći Kopenhagenških kriterija ili početi od nule, pošteno proanalizirati stanje u svim državama evropskog kontinenta koje se žele priključiti ovom prestižnom bloku.

    Godinu dana je u evropskim institucijama, predvođenim Evropskim parlamentom, trajala javna rasprava o tome kako dalje. Izdefinirani su brojni, prilično konkretni zaključci.

    Umeđuvremenu, Rusija je napala Ukrajinu, dovevši drugi rat u evropski kontinent nakon skoro 30 godina. Zapad još uvijek nastoji oprati obraz zbog, blago kazano, nepoštenog ponašanja tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

    Sada, kada je Ukrajina suočena s krvavim ruskim pohodom, stvari su se počele mijenjati. Zvanični Kijev traži kandidatski status za ulazak u EU. Sve ispod toga smatrali bi (smrtnom) uvredom.

    Njihov zahtjev snažno podržava evropska javnost koja ne želi slušati birokratske i političke, neutemeljene i/ili utemeljene “prigovore”.

    Evropska komisija, na čelu s Njemicom Ursulom von der Leyen želi im udovoljiti. Nije nebitno napomenuti da Von der Leyen dolazi iz Kršćansko-demokratske unije Njemačke (CDU) i da je bila bliska sardnica Angele Merkel.

    Vlada u Njemačkoj (i Francuskoj) koju vodi nekadašnji zamjenik Merkel, socijaldemokrata Olaf Scholz, koji pitanje kandidatskog statusa Ukrajini veže za zapadni Balkan.

    Odobriti Kijevu taj status, a ne dati ga Sarajevu, bila bi opasna greška, stav je njegovog kabineta.Scholz, ako je suditi po njemačkim medijima, nije voljan svoj stav iznijeti u nekoj jasnijoj (oštrijoj) formi, jer ne želi dodatne konfrontacije s značajnim dijelom njemačkog javnog mnjenja.

    On zna da je popularnost njegovog SPD-a u padu i svjestan je da će morati uraditi nešto. Je li moguće “kompromisno” rješenje – odobrenje kandidatskog statusa za sve koji to žele?

    Birokratama u Briselu to ne pada na pamet! Kopenhagenški kriteriji, sve duži spisak stvari koje treba uraditi prije nego li bilo ko pristupi bloku, sveto su slovo!

    Po istim tim kriterijima, EU bi mogla ostati bez skoro polovine članica. Stanje vladavine zakona, slobode medija… u mnogima od njih je više nego zabrinjavajuće.

    Jer, demokratičnost sistema veća je u Bosni i Hercegovini, nego u Mađarskoj, na primjer! Davanje kandidatskog statusa državi u kojoj bukti rat čiji se kraj ne nazire, mogao bi biti dodatni opasni presedan.

    A evropska javnost traži da se Ukrajina nagradi. Ona, opće je uvjerenje, na najbrutalniji način – životima svojih građana – plaća odbranu svih evropskih vrijednosti. Bosna i Hercegovina obnovila je svoj zahtjev za kandidatski status odmah nakon što je zvanični Kijev sličan papir predao Briselu.

    Sarajevo je prije šest godina slično pismo uputilo Briselu. Umeđuvremenu su stvari u BiH otišle s lošega na još gore. Put BiH prema članstvu u NATO ide stabilnim, opreznim, sitnim koracima, ali naprijed.

    Kosovo je zatražilo i hitan prijem u ovaj vojni savez. Moćni prištinski lobi snažno zagovara otvaranje vrata Alijanse za ovu mladu državu.

    Evropska komisija prošle je godine objavila spisak 14 prioritetnih stvari koje naša država treba uraditi da bi se dobio kandidatski status.

    Novi ili izmijenjeni, dopunjeni, poboljšani zakoni u oblasti javnih nabavki, pravosuđa, izborna reforma… su na spisku. Nije napravljen nikakav pomak. U najvećoj mjeri, novih zakona nema zbog blokada Dodikovog SNSD-a i Čovićevog HDZ BiH.

    Ako je suditi po “išaretima” iz Brisela, Evropska komisija spremna je na iskorak.

    Moguće je, u teoriji, da se 14 prioriteta “razbije”, podijeli u pakete. Kako se koji paket prihvata i pretače u usvojene zakone, tako BiH napreduje k EU. Tek po ispunjavanju svih 14 prioriteta, plus segmenti koji će se umeđuvremenu otvoriti, pregovori Brisela i Sarajeva o ulasku u EU mogu početi.

    Umeđuvremenu, u opticaju su i ideje međufaza do ulaska u EU. Emanuel Macron prije par dana u sjedištu Evropskog parlamenta, u francuskom gradu Strazburu, predloži stvaranje Evropske političke zajednice. Ona bi uključivala Ukrajinu, ali i Veliku Britaniju. A i zapadni Balkan, nevoljko je dodao.

    Premijer Belgije Alexander De Croo iznio je svoj prijedlog nove Evrope u kojoj svi koji žele mogu biti dio bloka u kome bi svi građani uživali ista prava slobodnog kretanja, pristupa tržištu, obrazovanja… odlučivanje u institucijama EU bilo bi nešto o čemu bi se tek razgovaralo.

    Lider Demokratske partije Italije, Enrico Letta zagovara evropsku konferedraciju. Njegov je koncept sličan De Croovom, ali traži da se formalna odluka o tome već donese na junskom samitu Evropskog vijeća, vrhovnog tijela EU koje okuplja šefove država ili vlada EU. Jedan od temeljnih problema koje imaju sve države koje žele u EU, jeste stanje vladavine zakona. I svuda je – očajno!

    A to je temeljni preduslov pristupanja Uniji. Dok i političari i brojne nevladine organizacije “zasipaju” javnost idejama, ovaj se problem “stidljivo” pominje.

    Evropska unija će, očito, morati temeljito promisliti.

    Ako postoji volja, načina ima.Na primjer, postoji Ured evropskog tužitelja (EPO). Kriminal ne poznaje i ne priznaje granice.

    Ne može biti da korupcija, koja je posvemašnja na zapadnom Balkanu, ali i u Moldaviji, Gruziji, Bjelorusiji (neće Lukašenko vječno biti na vlasti), pa i Ukrajini, nije dohvatila i institucije EU!

    Može li EPO preuzeti taj problem? Ako se hoće, može i treba! Postoji i program EuroJust. Ta platforma može, možda još i bolje i lakše, preuzeti segment vladavine zakona i urediti ga.

    To bi izazvalo teške poremećaje, brutalne reakcije vlastodržaca…

    Ali, alternative su mnogo gore! Trend pada kredibiliteta EU i Zapada općenito u državama izvan EU i NATO je sve veći. Rusija je, zbog agresije na Ukrajinu, izgubila dio svog uticaja, ali je on i dalje izražen. Kina, Turska, zemlje arapskog svijeta… i dalje imaju jake poluge da Evropljanima zagorčavaju život.

    Suočeni s još jednom gorkom odbijenicom Brisela, države zapadnog Balkana će se dodatno okrenuti drugdje. Niko sebi neće dopustiti da umre čekajući pred bilo čijim zatvorenim vratima.

    Kolumna Vildane Selimbegović: A da Deda Mrazu SDA skrati pantalone?

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Sve je počelo proslavom prve poratne, 1996. godine, kada je, gledajući izvještaje s dočeka u Sarajevu, Alija Izetbegović, tadašnji predsjedatelj bosanskohercegovačkog Predsjedništva, otvorenim pismom po(d)učio uredništvo državne televizije kako su raspojasana veselja i Deda Mraz “simboli strani našem narodu”.

    Brisanje granice između dobra i zla

    Oni upućeniji tvrdili su da su Izetbegovićevoj ljutnji, koja je isijavala iz pisma, kumovale scene dobro pripitog tadašnjeg ministra spoljnih poslova BiH čija je karijera na toj poziciji naprasno okončana s Novom godinom, što ga nije spriječilo da i kasnije bude (pre)poznat po sklonostima nimalo stranim našim političkim partijama, prvi je, naime, koga se isti Izetbegović javno odrekao zbog optužbi za korupciju.

    Ostao je upamćen i kao neformalni kum Republike Srpske, na čije je ime potpisao suglasnost, navodno izgubljen u prevodu. Kako god, mnogo istrajniju borbu od one protiv korupcije SDA je sustavno vodila protiv Deda Mraza, koga je u naletu strasti spram odanosti simbolima našeg naroda uoči nove 2009. tadašnja direktorica Javne ustanove Djeca Sarajeva odlučila prognati iz 24 obdaništa zato što – kako je sama izjavila – “islamski vjernici… ne žele Deda Mraza, jer on nije postojao u kulturi i tradiciji bošnjačkog naroda”. Ponesena podrškom tadašnjeg reisa IZBiH koji je na sav glas optuživao da je Dejtonski mirovni sporazum porodio “plemenski ustav” koji Bošnjacima nalaže “da dijelimo političku vlast i zemlju s našim ubicama”, tadašnja SDA nada u obdaništa je uvela (samo) islamsku vjeronauku, što je i u zemlji i diljem svijeta shvaćeno kao nedvosmisleno i agresivno nametanje većinskih vjerskih osjećanja u javnom životu glavnog grada i države koji deklarativno pretenduju da pripadaju svim svojim narodima i građanima.

    Zato valjda nikog i ne čudi što je i uoči ove, nove 2023. godine, Deda Mraz u javnom životu naše zemlje dobio mjesto podjednako važno kao i formiranje vlasti i(li) kandidatski status Bosne i Hercegovine za Evropsku uniju. Za to se pobrinuo (još uvijek) federalni ministar za izbjegla i raseljena lica poznat kao “Edo junica”. Nadimak je dobio kada je povratnicima u Srebrenicu podijelio bolesne krave, pa iako su mu mediji još i ranije spočitavali skupljanje titula po ne baš respektabilnim adresama, ostao je upamćen upravo po događaju netransparentne, da ne kažem jaranske nabavke junica koje su, umjesto da povratničkim porodicama budu zdrava podrška, jedna po jedna obolijevale, a inspekcija na kraju konstatirala odveć prevelik manjak dokumentacije o porijeklu. Bilo je to u ljeto 2016. i nimalo se nije odrazilo na Ramićevu političku i inu karijeru: ostao je i ministar i potpredsjednik SDA i uznapredovao do omiljenog porodičnog kadra. Samo koji dan prije nego je obznanjen njegov najnoviji progon Deda Mraza – suprotstavljanje sindikatu da organizira podjelu paketića na dječijoj zabavi sa najradosnijim djedicom na svijetu – ministar je dijelio paketiće djeci u Konjević-Polju, koje je obezbijedila Prva dama SDA. Trebalo je, dakle, da djeca zapamte stranačkog darodavca, a ne tamo nekog neprepoznatljivog – partijski, vjerski i nacionalno – Deda Mraza čiji su i brada i pantalone duži od propisanih.

    Da ne bi bilo ideoloških zabuna, vodeći duet SDA u Kantonu Sarajevo, notorni Zahiragić plus Dia, svojim je prisustvom uveličao prednovogodišnju žurku vogošćanske omladinske udruge Tempo. Bila je to tribina znakovite teme – Zločin ateizma. Propovjednik Dževad Gološ okupio je, za naše uvjete, impozantan broj zainteresiranih slušatelja, medijski izvještaji kažu da ih je bilo oko 500. Kao i SDA dvojac, pomno su odslušali besjedu o svojim neprijateljima: ateisti su krivi, protumačio je ovaj samozvani islamski učenjak, za “rušenje džamija u doba komunizma”, “negiranje morala”, “propagiranje da žena i žena ili muškarac i muškarac mogu biti zajedno”, “negiranje smisla života i duhovnosti”, te “brisanje granice između dobra i zla”. Sudeći po fotografijama, skup je vrvio od muškaraca s pomno propisanim bradama i pantalonama, a žene su mahom bile pokrivene. I jedno i drugo spada u modni i vjerski izričaj, da ne kažem građanske slobode, pod šta je u konačnici svedena i cijela tribina, valjda nakon što je učenjak Gološ dobio svoje minute slave da nam objasni šta je zločin: “Kad kažem zločin, ne zločin te vrste.” Ova mudra definicija pomaže nam da razumijemo njegovo tumačenje zašto ni zločin više nije zločin, bit će da je važnije prepoznati neprijatelja u drugom i drugačijem, a jednako tako i proizvesti performans koji će domaćoj i svjetskoj javnosti pokazati stremljenja i ambicije propisnih muslimana u Bosni i Hercegovini. I naravno, njihovu partijsku snagu.

    Kolateralna šteta

    Imam sreću da među ljude s kojima se družim mogu ubrojati i iznimne intelektualce, muslimane koji su to ne samo bili i u vrijeme “zločina ateizma” već su imali i ljudsku i intelektualnu hrabrost da se javno založe za svoj vjerski i nacionalni identitet. Ne samo da su ostali vjerni ideji multikulturne i multinacionalne Bosne i Hercegovine nego su i snažni zagovarači poštivanja drugog i drugačijeg, čak i kada to znači apsolutno mimoilaženje s njihovim svjetonazorima. Jedan od njih mi je nedavno kazao kako su muslimani u Bosni i Hercegovini najslobodniji na svijetu. Podsjetilo me to na istup Izetbegovića (oca) na Islamskoj konferenciji u Džedi, ratne 1994. godine, kada je rekao: “Islam je najbolji, ali muslimani nisu” i ilustrirao to stanjem u muslimanskim državama te svjetski znamenitim univerzitetima i (sa)učešćem muslimana u njihovom razvoju, odnosno posvećenošću muslimana obrazovanju, nauci i kulturi. Pravo je, naime, pitanje šta najslobodniji muslimani na svijetu čine tamo gdje su vlast – a u BiH to nesumnjivo jesu – da pokažu šta umiju i znaju? Ako su to propovijedi o mržnjama drugosti, problem je znatno veći od SDA šarade u Vogošći. Jer, ako gološijadu začinjenu Zahiragićem prevedemo na politički jezik, onda je to prijetnja sekularnoj Bosni i Hercegovini koju njezini neprijatelji trebaju slaviti više od svake nove godine. Zato što znači pristajanje na raspad zemlje. Ima i druga, profanija verzija: ako je gološijada začinjena Zahiragićem tek dnevnopolitička prijetnja mrskom Zapadu šta se može dogoditi ako SDA ne bude u vlasti, onda je još jasnije o kojem stepenu ideoloških zloupotreba vjere je riječ. I ništa od pobrojanog – da ne bude zabune – ne govori u korist BiH. A još manje u korist slobode i prosperiteta Bošnjaka muslimana i svih onih kojima je stalo do ove zemlje. Deda Mraz je tu tek kolateralna šteta, jer predstavlja malo dječije radosti koju vladari svega žele oteti i u onih nekoliko prednovogodišnjih dana. U ostatku godine već su nas uspjeli lišiti svake sreće.

    Kako je Konaković nadmudrio Nikšića: Sa duplo manje glasova, NiP na nivou BiH ima triput više pozicija od SDP-a, u Domu naroda BiH SDP neće imati nijednog delegata!

    Piše:
    Redakcija
    -

    SDP BiH je na nivou Bosne i Hercegovine osvojo više glasova nego NiP i Naša stranka zajedno. Pa, ipak, NiP će u Vijeću ministara BiH imati najbitniju poziciju – poziciju zamjenika predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. S te pozicije Elmedin Konaković će moći kontrolisati dnevni red, ali i sva imenovanja u državnim agencijama, uključujući i Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH. U Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH SDP ima pet zastupnika. NiP ima tri. Međutim, u rukovodstvo Predstavničkog doma PS BiH izabran je NiP-ov kadar Denis Zvizdić. Istovremeno, SDP BiH neće imati nijednog delegata u Domu naroda PS BiH. Hrvata će, izvjesno je, prepustiti HDZ-u BiH, dok će u ime stranaka Trojke, u Klub Bošnjaka Doma naroda PS BiH biti izabran Kemal Ademović iz Naroda i pravde, koji će, vjerovatno, postati član Kolegija tog Doma. Dakle, sa 79 hiljada glasova na nivou BiH, NiP je na istom nivou dobio tri ključne  bošnjačke pozicije na koje su postavljeni – Elmedin Konaković, predsjednik NiP-a, Kemal Ademović, prvi potpredsjednik NiP-a, i Denis Zvizdić, drugi potpredsjednik NiP-a. Sa 129 hiljada glasova i pet zastupnika na novu BiH, SDP-u će na nivou BiH pripasti samo jedna ministarska pozicija u Vijeću ministara BiH. Baš koliko i Našoj stranci koja je osvojila 49 hiljada glasova i koja ima dvoje državnih zastupnika.

    I na nivou Federacije BiH situacija je slična. SDP BiH je osvojio 131 hiljadu glasova, što je za 17 hiljada više nego što su osvojili NiP i Naša stranka zajedno. SDP u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH ima petnaest zastupnika, dok NiP i Naša stranka imaju zajedno – trinaest. Međutim, u rokovodstvu Zastupničkog doma FBiH SDP nema nikoga. Poziciju predsjedavajuće Zastupničkog doma dobila je Mirjana Lepić-Marinković iz Naše strake (kompenzacijski mandat). Zamjeničke pozicije su pripale Edini Gabeli iz Stranke za BiH i Mladenu Boškoviću iz HDZ-a BiH. Dakle, iako je SDP-ov klub najbrojniji u vladajućoj koaliciji na nivou FBiH, ta stranka nije dobila nijednu poziciju. Kada je u pitanju zakonodavna vlast na nivou FBiH, SDP je dobio potpredsjednika Doma naroda FBiH i reda srpskog naroda. Funkcija predsjedavajućeg je pripala HDZ-u BiH, dok je funkcija potpredsjednika iz reda bošnjačkog naroda pripala Izenu Hajdareviću iz Naroda i pravde. Istina, SDP-u BiH bi trebala pripasti pozicija premijera Federacije BiH, ali s obzirom na procedure, teško je očekivati da će tu funkciju dobiti predsjednik SDP-a Nermin Nikšić.

    Tuzlanski kanton je najveća baza SDP-a BiH, gdje je ta stranka osvojila 37 hiljada glasova. NiP je u TK osvojio 10 hiljada glasova. SDP BiH u Skupštini TK ima osam zastupnika, NiP ima dvoje. Među zastupnicima u Skupštini TK, SDP ima jednu Hrvaticu. Ipak, ta stranka je odlučila da prilikom izbora hrvatskog delegata iz TK prepusti Narodu i pravdi. Šest zastupnika SDP-a u Skupštini TK se izjasnilo – Bošnjacima. No, prilikom izbora bošnjačkih delegata, SDP BiH je dobio jedno od ukupno pet B mjesta, dok su drugu poziciju prepustili – Narodu i pravdi. Tako je, u konačnici, oboje NiP-ovih zastupnika prošlo u Dom naroda FBiH (Bošnjak – Izen Hajdarević i Hrvatica Silva Banović), dok je SDP BiH sa osam zastupnika dobio dva delegata (jednog Bošnjaka – Dževad Hadžić i jednog Srbina – Slađan Ilić). Dakle, sa četiri puta manje glasova i zastupnika, NiP je iz Tuzlanskog kantona dobio isti broj delegata kao i SDP BiH. Iako je TK, kako rekosmo, baza SDP-a, u ovom kantonu ta stranka će biti u opoziciji.

    U Unsko-sanskom kantonu SDP je treća stranka. Osvojili su devet hiljada glasova, odnosno – duplo više od Naroda i pravde. Međutim, prilikom izbora bošnjačkih delegata iz USK-a, SDP je glasao za kandidata Naroda i pravde. Tako u Domu naroda FBiH Bošnjake iz USK zastupa NiP-ovac Azhar Sejarić. SDP-u je pripao srpski delegat koji bi im, inače, pripao i bez glasanja, jer je Mladen Lonić jedini Srbin izabran u Skupštinu USK.

    U Zeničko-dobojskom kantonu SDP BiH je osvojio 20 hiljada glasova, skoro duplo više od NiP-a koji je osvojio 11 hiljada glasova. Međutim, prilikom izbora bošnjačkog delegata SDP BiH je podržao NiP-ovu kandidatkinju Amru Babić. SDP-u je pripalo mjesto delegata iz reda hrvatskog naroda koji je dobio podršku BHI Fuada Kasumovića, dok je NiP-ov zastupnik podržao listu HDZ-a BiH.

    U Bosansko-podrinjskom kantonu NiP je osvojio 1444 glasa, dok je SDP osvojio 1136 glasova. Prilikom raspodjele pozicija, NiP je dobio bošnjačkog delegata iz tog kantona. U Vladi BPK SDP je dobio samo jednu poziciju (MUP). Prilikom raspodjele javnih preduzeća i ministarstava u BPK – NiP je dobio devet pozicija, Novi početak sedam, SBiH (sa manje osvojenih glasova od SDP-a) šest, koliko je dobila i Nova politička inicijativa (manje glasova od SDP-a). SDP BiH je u raspodjeli dobio – pet pozicija.

    U Kantonu Sarajevu SDP BiH je treća politička partija. I u tom su kantonu, uspjeli dobiti jednog bošnjačkog delegata (Irfan Čengić) i troje Srba (sve S bi pozicije im pripale i bez glasanja). Prema trenutnom rasporedu funkcija, SDP će i u KS ostati bez premijerske pozicije koja bi trebala pripasti Našoj stranci koja je osvojila manje glasova od SDP-a BiH.

    Zahvaljujući ovakvom glasanju u skupštinama kantona, SDP BiH u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH ima samo dva delegata. Iako je u svim kantonima (osim u KS i BPK) Narod i pravda slabiji politički subjekt od SDP-a BiH, ta stranka će u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH imati čak pet delegata, što im garantuje izbor jednog bošnjačkog delegata u Dom naroda BiH (Kemal Ademović). Kada je u pitanju izbor delegata iz reda hrvatskog naroda u Domu naroda FBiH, SDP BiH je uspio dobiti samo jednu poziciju (Marina Mujkanović iz ZDK), baš koliko je dobila stranka Narod i pravda (Silva Banović iz TK). Te dvije ruke im nisu dovoljne za izbor državnog delegata iz reda hrvatskog naroda. Dakle, zahvaljujući tome što stu pružali podršku kadrovima NiP-a, SDP BiH u Domu naroda PS BiH neće imati nijednog delegata. Da podsjetimo, u mandatnom periodu 2018.-2022., SDP je u Domu naroda imao Bošnjaka Denisa Bećirovića. U periodu od 2014. do 2018. godine, SDP, također, nije imao nijednog dlegata u Domu naroda PS BiH. No, to se desilo nakon propasti SDP-a na izborima 2014. godine. U mandatnom periodu 2010.-2014., SDP BiH je u Domu naroda PS BiH imao čak dva Bošnjaka (Hasan Bećirović i Mehmed Bradarić), i jednog Hrvata (Krunoslava Vrdoljaka). Tokom mandata 2006.-2010. SDP je u Domu naroda PS BiH imao jednog Bošnjaka (Adem Ibrahimpašić), dok je u periodu od 2002.-do 2006., SDP imao delegata u Klubu Hrvata (Tomislav Limov).

    Emir Suljagić piše za Istragu: Hoće li nam Njemačka i Srbija govoriti šta nam može biti, a šta ne osnivački mit?

    Piše:
    Emir Suljagić
    -

    Do prije nekih deceniju o Bosni i Hercegovini su pisali skoro isključivo stranci. To više nije slučaj. Pojavila se, slučajno jer nismo mi kao zajednica ništa uložili u to, generacija novinara, publicista, akademika iz Bosne i Hercegovine koji ozbiljno pišu o nama i pišu na engleskom, na ozbiljnim mjestima. Stvar je u tome da je jedna grupa akademika izvana dala sebi za pravo da pišući o nama definišu i naše iskustvo i imala je realno nekih petnaest godina da to uradi. Sa pojavom autentičnog i artikulisanog bosanskog glasa, počeo je da se mijenja i narativ.

    Njima to nije problem samo sa stanovišta kontrole nad narativom, nego i ozbiljan novčani problem: to je grupa ljudi koji zarađuju jako mnogo prodajući svoju navodnu ekspertizu. Bez ekpertize nema vebinara, uredničkih namještenja, speaking engagements, itd. Ali, to je druga i duga priča.

    I stoga zapravo ovih dana svjedočimo jednoj provali bijesa, jednom ubermenschovskom režanju da ostanemo na svom mjestu i da ne pomišljamo da smo jednaki i da imamo pravo da sami definišemo vlastito iskustvo i izvučemo pouke iz njega. Odatle dolaze optužbe za „nedostojnost“ žrtve ili da je komemoracija Srebrenice „nacionalistički projekt“, a genocid „izbrana trauma“, što je samo drugi način da se kaže ono što govori Milorad Dodik, da je Srebrenica „osnivački mit“ Bošnjaka.

    Prvo da riješimo jedno: u vezi sa Srebrenicom nema ništa izabrano. I nema nikakvog mita. Srebrenica je sasvim prirodno ugaoni kamen našeg iskustva dvadesetog vijeka. Nikad nijedan genocid, nijedan takav događaj nije morao da bude dokazan na nivou na kojem i Srebrenica: pojedinačne DNK identifikacije svake žrtve. Ne vjerovati u Srebrenicu, znači ne vjerovati u DNK tehnologiju, između ostalog.

    Ali, na to se zapravo odnosi moje pitanje: šta i da nije tako? Hoće li nam Njemačka i Srbija govoriti šta nam može biti, a šta ne osnivački mit? Sve nacije imaju svoje founding myths. Nisu svi mitovi, ali svi su krvavi. I mi se po tome ne razlikujemo od drugih evropskih naroda.

    Narodi se formiraju oko zajedničkog iskustva, zajedničke traume u koju elite tog naroda učitavaju značenje koje žele ili koje je održivo. Recimo, srpske elite su izabrale da zatiranje muslimanskog stanovništva u Srbiji, Bosni, Kosovu i Makedoniji tokom dva vijeka smatraju centralnim cijelom srpskog osnivačkog mita. Srpski identitet ne bi postojao bez binarne opozicije u odnosu na islam, odnosno osmansko kulturno i vjersko nasljeđe.

    I to je sasvim legitimno: Leopold Ranke, između ostalog, pisao je o „čišćenju“ osmanskih muslimana iz Srbije kao o „srpskoj revoluciji“. U tom smislu, nema razlike između Marie-Janine Calic, Florijana Biebera, Michaela Martensa – vodeće akademske i medijske „eksperte“ za Balkan na njemačkom govornom području – i najzatucanijih srpskih nacionalista: balkanski, u ovom slučaju bosanski, muslimani nemaju pravo da sami definišu vlastito iskustvo. Pošto nisu dorasli, to će za njih, ako su sretni učiniti dobrohotni stručnjaci iz Evrope. Ako nisu, onda srpski istoričari, pisci i pjesnici.

    Stvar sa Srebrenicom i Bošnjacima je u tome što je prvi put u istoriji grupa koja je dosad bila isključivo predmet istorije, odlučila da sama definiše vlastito iskustvo, sama odredi gdje počinje, gdje završava, i najvažnije kako se to iskustvo zove, kako se imenuje. Što i jeste njen prerogativ. Mi smo jedina grupa ljudi ovlaštena da odluči kada i šta u našoj istoriji počinje, a kada se završava.

    Silne napore, milione maraka budžetskog novca uložene u negiranje genocida treba razumjeti u tom kontekstu: srpski nacionalizam i njegovi tradicionalni saveznici (čitaj: njemački i drugi centralnoevropski nacionalizmi) ustvari hoće da definiše naše proživljeno i istorijsko iskustvo. Negiranje genocida nije svrha samo sebi, nego je sastavni dio istorijskog narativa, koji nam je jednom uspješno nametnut. Razlika je mnogo, i ona sa početka ovog teksta je tek jedna. Druga, podjednako važna, je da Jugoslavija, objektivno, nije bila naša država. U obje Jugoslavije istorijski narativ se utvrđivao u beogradskim kulturnim i akademskim krugovima, kao i mjesto svih južnoslavenskih naroda u hijerarhiji jugoslovenske zajednice.

    Zato i tako su Hrvati bili „genocidni“, Bošnjaci „Turci“, a Albanci tek obični rasno inferiorni untermensch. Tako i zato je, više kao ilustracija, antifašistički pokret otpora u Drugom svjetskom ratu kidnapovan i monopolisan za Srbe i Srbiju, iako je u stvarnosti središte narodnooslobodilačkog pokreta bila u zapadnim dijelovima Jugoslavije, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao što piše Marko Attila Hoare. Tako i zato su pokolji „Turaka“ u Bosanskoj Krajini u ljeto 1941. predstavljeni kao „narodni ustanak“, a nijedno mjesto četničkog genocidnog pokolja nad bošnjačkim civilima u Sandžaku i istočnoj Bosni nije obilježeno do pred sami kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća.

    I sada bi ponovo da napišu istu takvu „istoriju“. I zato bijes i pjena na ustima. Sva sreća pa smo se u međuvremenu upoznali.

    (autor je direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari)

    Janusz Bugajski’s Washington View: Russia-Ukraine War at Center of US Elections

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    Although foreign policy rarely figures as a major campaign issue in US presidential elections, the Russia-Ukraine war may take center stage in this year’s contest. Both Joe Biden and Donald Trump will claim that they have the solution to ending the war to America’s advantage. And both candidates will accuse the other of betraying US interests.

    Over the coming six months before the November elections the war in Ukraine will reach a critical point. Either Russia will successfully mount a major offensive and break through Ukrainian defenses or the Ukrainians armed with a massive new inflow of weapons will break the Russian front and liberate larger swaths of territory. In either scenario, the spotlight will be on the reactions of Biden and Trump.

    With a clear majority of America’s public supporting military aid for Kyiv, Ukrainian victories in the coming months will bolster Biden’s candidacy. He will claim that his policies were correct and will blame Republicans in Congress and Trump himself for delaying desperately needed military assistance for several months. Conversely, internationalist Republicans in Congress will blame Biden for any Russian victories because of his slow and incremental supply of weapons and lack of clear strategic objectives. Several Republican Senators assert that Biden has failed to articulate that Russia’s defeat is essential not only for Ukraine’s survival but also for global security and America’s national interests.

    Trump himself may realize that opposing Ukraine’s victory may not be popular among a majority of voters and could switch to criticizing Biden for his insufficient help to Kyiv. Biden officials remain fearful that a comprehensive Russian defeat in Ukraine will lead to the collapse of the Russian state. Hence, a failure to supply the most important weapons such as long range missiles and fighter jets was the result of calculations by the White House that a peace settlement was still attainable.

    Both Biden and Trump will claim they know how best to deal with Russia. Trump blames Biden for allowing the war to erupt and boasts that he can quickly end the conflict because he understands Putin. He is convinced that good personal relations and transactional policies will enable him to make a deal with Russia’s ruler. Many fear that this would entail Ukraine surrendering Crimea and several eastern regions.

    Trump is not an internationalist but veers toward isolationism much like US leaders at the start of World War Two. He is unlikely to appoint traditional Republicans but will rely on nativists and protectionists who seek to limit America’s global role. They are naïve about Moscow’s imperial objectives and could be duped by Putin’s with promises that the Kremlin will not restart the war after consolidating its current gains. Additionally, Trump does not comprehend how a Russian victory will embolden China and Iran to push their own expansionist agendas.

    Military funding for Ukraine will continue to figure in the presidential race. Isolationist Republicans claim that the recent aid could be the last major package for Kyiv that passes through Congress. The next infusion of weapons may be needed by early 2025 and Trump will argue that America must primarily fund its domestic needs. Congress may have a decisive voice but at present it is unclear which party will control either chamber. Senate Republicans are more internationalist than their counterparts in the House of Representatives, support military aid to Ukraine, and are more likely to challenge Trump’s isolationism.Conversely, Trump can claim that he was instrumental in releasing funds for Ukraine and could even soften his position by structuring future assistance as a forgivable loan to Kyiv.

    An equally dangerous scenario to Russia’s victory in Ukraine is an American military withdrawal from Europe. Both would bring a NATO-Russia war closer. Trump has warned that the US will not defend states that fail to allocate 2% of their Gross Domestic Product for defense. He may scale back America’s troop presence and pursue a grand deal with Moscow with regard to European security even over the heads of staunch allies such as Poland and the Baltic states.

    Worries about what Trump might do with NATO triggered the U.S. Congress to write into law a requirement that the legislative branch must approve any US withdrawal from the Alliance. But this may not prevent Trump from ignoring the article five security guarantees and refusing to send US troops into battle even if a NATO member is invaded.

    A NATO-skeptic American President could presage trans-Atlantic rifts, encourage Russia’s aggression toward neighbors, and create division between the European allies. A US military downsizing or withdrawal from NATO would cause a leadership vacuum in Europe. It may encourage Germany and France to pursue their “strategic autonomy” plans. However, without a significant military component this initiative will not be accepted by the UK, the Central Europeans, Nordics, and other NATO members most directly affected by the threat from Russia.

    A second Trump presidency would place Poland in a particularly pivotal position in European NATO because of its strategic location and military clout. As the growing core of the Alliance, Poland would most likely become the primary target of Russia’s aggression against NATO. Warsaw may calculate that if the broader Alliance is becoming redundant then it will need to create a smaller and better prepared security coalition – a mini “NATO of the willing” – to deter or combat Russia.

    Poland will also try to develop a stronger bilateral security relationship with Washington regardless of whether Biden or Trump are elected in November. Trump may actually favor closer military ties that disregard NATO and defense laggards such as Germany. He has praised Poland for its defense spending and maintains a close personal relationship with Polish President Andrzej Duda.

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Power.

    Analiza Andreja Nikolaidisa: Zašto eventualna pobjeda Jakova Milatovića nije dobra za demokratiju u Crnoj Gori?

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Blok koji predvodi Jakov Milatović nije opozicija: iza Milatovića stoji čitava parlamentarna većina, bez jednog jedinog izuzetka. Vrlo je prosto. Milatović je kandidat vlasti. Đukanović je kandidat opozicije.

    Crna Gora je vjerovatno jedina zemlja u svemiru, u sve četiri (ili deset, svejedno) dimezija prostor-vremena, u kojoj se građanima poručuje da bi pobjeda kandidata vlasti donijela neophodne promjene. Šta: vlast se smjenjuje i kontroliše tako što ćete joj dati još vlasti? Milatovićeva pobjeda ne bi značila ni promjene ni osnaženje demokratskih procesa, nego dalju konsolidaciju vlasti i dalje slabljenje opozicije.

    A otkad to jačanje vlasti i osipanje opozicije znači „jačanje demokratskih procesa“?

    Vlast ni ne krije da želi zatrijeti opoziciju. Ne krije da je njihov cilj da alternativa praktično ne postoji. Oni neprekidno govore o „kraju“ opozicije, njenom raspadu. Da se ne lažemo, to svi znamo: da mogu, oni bi rado pohapsili i zabranili čitavu opoziciju, koju ionako neprekidno kriminalizuju i dehumanizuju. Takav tretman opozicije znak je ozbiljnih totalitarnih tendencija. Hoće to kada vlast preuzmete u kontrarevoluciji. Tada se javi potreba da se zatre sve što je kontra-kontrarevolucionarno.

    Crna Gora je vjerovatno jedina zemlja u svemiru, u sve četiri (ili deset, svejedno) dimezija prostor-vremena, u kojoj kontrarevolucionarna garda sebe predstavlja kao progresivnu inteligenciju.

    Ako opozicija više nikada neće osvojiti vlast, to znači samo jedno: da će vlast zauvijek vladati. Sorry: to se ne zove demokratija. Svi znamo pravo ime za za to.

    Milatović je novi lider bloka koji je na vlasti. On je alpha dog. Ostali su pokazali da su mu submisivni. Oni za koje oni misle da su „njihovi“ birači, onda kada u nedjelju izađu na izbore i glasaju za novog vođu, od toga trena Milatovićevo su biračko tijelo. No svejedno, svi su oni tridesetoavgustovci, svi su oni vlast dobili zahvaljujući Amfilohiju i njegovim litijama; svi su oni, napokon, već dvije i po godine vlast. Riječ je tek o prelivanju moći iz jedne u drugu frakciju vladajućih.

    Pobjeda kandidata vladajućih, Milatovića, rekoh, značila bi, logično i očito – dalju konsolidaciju vlasti.

    DPS je vlast izgubio 30. avgusta 2020. Potom je nastavio gubiti – od jednih do drugih lokalnih izbora. Na vlast se, na negdašnji način i u ondašnjem obliku, neće vratiti. Takav povratak ne žele ni ljudi koji glasaju za DPS i glasaće za Đukanovića.

    U trenutku kada je postao opozicija, DPS-u je postao nužan i posve novi ugovor sa građanima. Ugovor po kojem će građani imati punu kontrolu nad tom partijom, koja odustaje od svake ideje kontrole nad njima. Danas, budućnost DPS-a je u rukama građana, a ne obratno, kako je onomad bilo. Tu ujedno leži i odgovor na čijoj strani je CDM: na strani građana i demokratije, kao i uvijek.

    Apsolutna vlast DPS-a, dakle, više nije ni opcija. Ali je na pomolu stvaranje nove superstrukture vlasti, upravo one kojoj je na čelu Milatović. U rukama imaju najveći grad, Podgoricu.

    Recimo da – nije teško zamisliti – osvoje mjesto predsjednika države. I budu najjača partija vlasti na parlamentarnim izborima u junu. Eto vam nove superpartije koju više niko ne kontroliše, dok ona kontroliše sve. Sjaši Kurta da uzjaše Murta: je li tako glasi poslovica?

    Koliko je ovo izgledna opcija, pokazuje rezultat prvog kruga predsjedničkih izbora. Taj rezultat je najava da bi tridesetoavgustovci na predstojećim parlamentarnim izborima mogli osvojiti dvotrećinsku većinu madata. Koja im daje politički ekvivalent supermoći: između ostalog i sposobnost promjene ustava. A tu moć, čak i dok je bio najjači, nije imao ni DPS, nego je glasove za donošenje ustava morao tražiti u opoziciji.

    Ovdje se, dakle, ne radi o tome hoće li DPS opet imati apsolutnu vlast, jer neće, nego o tome da li ćemo jednu apsolutnu vlast zamijeniti drugom. Na pragu smo toga.

    Kohabitacija između predsjednika i parlamenta, iz različitih političkih opcija, znak je zdrave demokratije. Oni koji vas plaše opozicijom uz poruku da vladajućima treba dati još vlasti, a pritom zatrijeti alternativu, nisu prijatelji demokratije. Njihove totalitarne ambicije jedva da su traljavo prikrivene.

    (test je izvorno objavljen na CDM-u)

    Agresija i propaganda: Kada Sarajevo bude spremno zaustaviti srpsku propagandu, imat će priliku odbraniti BiH od specijalnog rata koji vodi Srbija

    Piše:
    Rasim Belko
    -

    Kada je počela ruska agresija na Ukrajinu Evropska unija, ali i zemlje izvan nje počele su ukidati tv, radio i internet kanale komunikacije preko kojih je režim Vladimira Putina provodio propaganda za ostvarenje svojih ciljeva.

    I najveći broj tih kanala komunikacije je ograničen ili ukinut. Zašto? Zato što je propaganda po definiciji Gartha S. Jowetta i Victorije O'Donnell: “Namjeran, sistematski pokušaj oblikovanja percepcije, manipulacije spoznajama i direktnog ponašanja kako bi se postigao odgovor koji potpomaže željenu namjeru propagandista. Drugim riječima, propaganda je sistemska metoda manipulacije i prilično je uspješna”.

    Putinova propaganda snažno je ograničena sinhroniziranim djelovanjem zapadnih zemalja koje su stale na stranu napadnute Ukrajine.

    U Bosni i Hercegovini, koja je od odluke o nezavisnosti pod kontinuiranom agresijom s više strana, o propagandnom djelovanju se malo vodi računa. A propaganda je zapravo ključno oružje politika koje su zamijenile oružja i oruđa i nastavile na uništavanju nezavisne, suverene i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.

    Propaganda uz obavještajni sektor je ključan dio specijalnog rata koji Srbija i danas vodi protiv naše države. Ta propaganda koristi apsolutno sve komunikacijske modele i ne biva niko ko bi i predložio njeno blokiranje.

    Od trash programa poput rijalitija, pjevačkih takmičenja do emisija koje imaju samo jednu svrhu – kontinuirano propagirati argumente srpske politike kako bi nas u Bosni i Hercegovini navikli da je to tako. Emisije poput Ćirilice možda su najbolji dokaz takvog oblika propagande, a lažno umjetničko smeće žutila i jet seta je samo nadopuna za uspavljivanje.

    Već smo navikli da su nazovi probosanski intelektualci zaspali između dva sloja svojih novčanika, ali je potpuno nejasno da se ostatak probosanskog bloka apsolutno ne zanima za propagandno djelovanje Srbije.

    Jer, SANU je dao jasne upute kako da politički lideri Srbije i entiteta Rs djeluju u pravcu negiranja Bosne i Hercegovine, njenog postojanja, zločina počinjenih u našoj državi… I srpska politika se apsolutno pridržava toga.

    No, to ne bi imalo efekta da Sarajevo nije dopustilo preuzimanje medijskog prostora od strane naših komšija i susjeda. S obzirom da javni radio – televizijski servisi moraju biti ustrojeni po retardiranoj konstitutivnosti pa dnevnik vode žrtva genocida i ljubiteljica onih koji su počinili genocid, jasno je da što se “državnih” televizija tiče tu i nismo imali neku šansu.

    Nije mi jasno kako smo dozvolili da nam u Sarajevu, ali i cijeloj državi ključnu medijsku riječ drže mediji sa sjedištem u Srbiji ili Hrvatskoj. Ono što su nam predstavljali kao zapadnjačko, zapravo je srpsko-hrvatsko i savršeno služi metodama specijalnog rata i propagande.

    S druge strane primjetan je trend medijskih disidenata koji bježe od režima u Rs i onda djeluju u Sarajevu donoseći nam ekskluzive protiv stranaka koje svojim djelovanjem ne djeluju na razbijanju države. Ako je već u Rs režim, zašto ti medijski disidenti i zapadnjački mediji ne sjednu u Banjaluku i ne ruše režim. Iz Sarajeva ga neće srušiti.

    Ali, prije će biti da oni zapravo žele opteretiti Sarajevo lažnim rušenjem režima, dok režim uz pomoć Beograda i Zagreba podriva Bosnu i Hercegovinu i sve je bliži da uspije. Svojevrsna mrena koju nam taj medijski splet disidenata i stranih medija navlači na oči, mogao bi nas koštati opstanka. I svi oni koji kažu da je to demokratija ili lažu ili su američki plaćenici.

    Demokratija nema veze s propagiranjem tri istine. Jer, istine ne mogu biti tri, osim tamo gdje se zapravo želi ubiti stvarna istina narativom druge dvije istine. Sve je to propaganda iz operacije specijalnog rata koju Srbija prvenstveno, uz nadovezivanje Hrvatske provodi protiv Bosne i Hercegovine.

    I potpuno je u pravu član Predsjedništva BiH Denis Bećirović kada definiše devet strategija kojom se susjedi i domaći izdajnici bore protiv BiH. A te strategije su ključne tačke specijalnog rata i sve prolaze kroz kanale za propagandu.

    Stoga, bez obzira što znamo šta nas i zašto napada, nećemo se znati ni moći odbraniti dok ne zaustavimo propagandu. Baš kao što su vrhunski zapadni stratezi kao prvi potez nakon ruske agresije na Ukrajinu onemogućili propagandu Kremlja! Sankcije i sve druge represivne mjere došle su kasnije.

    Mi u Bosni i Hercegovini moramo pronaći inostrane partnere, stvarne partnere, koji će nam pomoći da zaustavimo propagandu hegemonističkih težnji Beograda i Zagreba. I to neće moći bez ozbiljne društveno – političke borbe.

    Ali, ukoliko tu bitku dobijemo, nastavak hibridnog ili specijalnog rata dočekat ćemo sa puno većim šansama za konačnu odbranu i oslobađanje Bosne i Hercegovine!

    (NAP)

    1...789...56Stranica 8 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj