Summits with U.S. Presidents have never dissuaded Russia’s President Vladimir Putin from launching new attacks against Western democracies and snatching territories from independent neighbors. For the Kremlin, the purpose of the Geneva summit on June 16 was to gain Joe Biden’s recognition of Russia as a great power with global interests. And it has calculated that without persistent attacks on the West or its neighbors, Russia would widely be viewed as a declining power with limited global relevance.
For Biden, the Summit was an opportunity to place Moscow on notice that any further violations of Western security, including cyberattacks on America’s critical infrastructure, will trigger a strong counterattack. While Biden has called for a “stable and predictable” relationship with Russia, this is exactly what Putin does not want, as it would limit his country’s significance. The stage is now set for Putin to test Biden’s resolve after concluding that the White House is so preoccupied with other challenges that it wants to avoid any conflict with Russia.
The Kremlin may temporarily desist from interfering in the U.S. but it can always stir fresh conflicts along Russia’s long borders and gauge Washington’s reactions. Until now the Kremlin has been careful in its interventions not to provoke a major NATO response. But it will become more emboldened where it meets little resistance or may miscalculate and overreach in its ambitions.
There are several scenarios of new aggression beginning with Ukraine. The Russian navy can blockade Ukrainian ports along the Black Sea, including Odesa, while using Crimea as a bridgehead. Having built up its maritime capabilities, Moscow is in a strong position to ward off any countermeasures by NATO to reopen sea-lanes. Moscow’s goal would be to strangle Ukraine economically, weaken the government in Kyiv, and increase its vulnerabilities in conceding to Russia’s territorial and political demands.
A provocation involving ethnic Russians or Russian speakers in Estonia or Latvia could be staged to justify an incursion to protect allegedly endangered national minorities. Undercover Russian agents and disinformation outlets can provoke or inject separatism, similar to the Ukrainian Donbas model, in Russian speaking areas of eastern Estonia (Narva) and eastern Latvia (Latgale) or stir ethnic conflicts in Riga and Tallinn. This would test whether there is sufficient Alliance cohesion to subdue Russian proxies short of a military intervention.
Several developments could destabilize Belarus. Moscow may seek to replace President Alyaksandr Lukashenka with a more compliant leader. It can push toward a closer union between Russia and Belarus and a permanent presence of Russian troops. This would raise fears along NATO’s eastern flank that Moscow was preparing to link up with its forces in the Kaliningrad exclave and cut off the Baltic states. Having incorporated Belarus into a single state, Moscow would also be in a better position to threaten Ukraine from the north as well as the east.
In the Western Balkans pan-national movements will be exploited by the Kremlin to advance its presence. Under President Aleksandr Vučić the “Serbian World” agenda, mimicking that of Putin’s “Russia World,” is intended to dominate neighboring states and eventually incorporate territories with large Serbian populations. Serbian irredentism is directly backed by Moscow to disrupt the region and create a stronger Balkan ally. Moscow may not start armed conflicts in the region but it is certainly prepared to incite and exploit them to its geopolitical advantage.
Moscow also manages conflicts in the South Caucasus to increase its influence and prevent the development of closer ties between the three South Caucasian states and the West. Its new peace-keeping mission in Nagorno-Karabakh gives Moscow a military foothold in all three states – Georgia, Armenia, and Azerbaijan. In September 2020, war reignited between Armenia and Azerbaijan over Nagorno-Karabakh and adjacent territories. Russia used the war as a pretext to inject its troops as “peacekeepers” and apply more pressure on both states not to stray from a Moscow orbit. Both Baku and Yerevan remain dissatisfied with the results of the war and one can expect new conflicts over borders, territories, and transportation routes which Russia will try to steer to its advantage.
Another option for the Kremlin to help mobilize support for Putin at a time of falling domestic support is the outright annexation of separatist territories, including Abkhazia and South Ossetia from Georgia, Transnistria from Moldova, and the Donetsk and Luhansk from Ukraine. Alternatively, the curtailment of economic subsidies to these entities during Russia’s economic decline could lead political instability, power struggles, factional wars, and even collapse, as they remain heavily dependent on Moscow for their survival.
The unfreezing of conflict zones will also encourage fractured states to try and regain their lost territories through economic pressure or outright military intervention. They may calculate that Moscow is focused on other disputes and not be in a position to wage several simultaneous wars. In the case of Abkhazia and South Ossetia the conflicts could also spill over the border into Russia’s North Caucasus, with different republics and militias supporting South Ossetian and Abkhaz independence in order to buttress their own claims to statehood.
NATO will need to calculate how to respond to numerous potential crises, many of which do not directly involve Allied members but could spill over their borders, impact on their ethnic kindred, and test their security. When planning for potential threats NATO must be imaginative. Few policy makers imagined the rapid disintegration of the Soviet bloc and the collapse of the Soviet Union over thirty years ago, or the violent implosion of Yugoslavia. Western governments should not be taken so starkly by surprise again, as that would drastically reduce the effectiveness of any responses. NATO planners and military forces must be better prepared for the unexpected – psychologically, politically, and militarily.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture
U dva dana zaredom, jedan za drugim, pojavila su se dva teksta u dvije dnevne novine. Prvo, 03. 02. 2024. godine objavljen je tekst u najstarijim dnevnim novinama na Balkanu, u Politici, pod naslovom Uloga mramorja u raspirivanju bratstva i jedinstva, autora Milana Četnika, tako se čovjek preziva. Sutradan, 04. 02. 2024. godine objavljen je tekst Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II, autora Ive Komčića, u najstarijim bosanskohercegovačkim novinama Oslobođenje.
Tekstovi su tematski skoro istovjetni, a smisaono potpuno identični. U tekstu u beogradskim režimskim novinama Politika autor kritikuje srbijansku naučnu i akademsku zajednicu zbog toga što niko u Srbiji nije reagirao na upis stećka u kulturnu baštinu UNESKO-a (16. juli 2016.). Autor tvrdi da su Bošnjaci iskonstruisali “kvazinaučni kalajevski termin stećak”, “naciju, jezik, crkvu (bosansku), ime za srpsku ćirilicu u BiH -bosanćica” itd, u “ideološko uporište neophodno za razdvajanje Bosne i Hercegovine od Srbije“. Po njegovom viđenju ovih samosvojnih i autohtonih historijsko kulturnih pojava Bosne, sve su to ideološki i kvazinaučno bosanske, a u suštini, uistinu su srpske kulturne pojave. Milan Četnik, u spomenutom novinskom članku, rezimira svu stoljetnu doktrinarnu srpsko-etnocentričku matricu ideološke hegemonističke kvazinaučne desupstancijalizacije bosansog kulturno historijskog identiteta, s ciljem da se suprotstavi razdvajanju Bosne, kao srpske zemlje, od Srbije. Nažalost, identičnu političku matricu šalje nam i Ivo Komšić svojim simptomatično ideologiziranim naslovom i sadržajem naprijed navedenog teksta Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II. O istoj historijsko kulturnoj i duhovnoj pojavi, Crkva bosanska, pišu Milan Četnik i Ivo Komšić, Milan Četnik o jednoj od pojavnih formi Crkve bosanske, o stećku, a Ivo Komčić o njenoj doktrini; prvi je protiv razdvajanja Bosne, kao srpske zemlje u svakom pogledu, od Srbije, a drugi brani srpski i hrvatski, odnosno srpsko-hrvatski separatizam u Bosni pod krinkom (1) Bošnjačke mitologizacije bogumilstva, (2) Bošnjačkog kulta stradalništva, (3) Bošnjačkog unitarizma, (4) kritike pojma “jedan narod” i (5) kritike pojma “jedan čovjek, jedan glas”.
Milan Četnik zastupa i tumači ideoločke postavke Milorada Ekmečića o odvajanju Bosne od Srbije, izložene u knjizi Dugo kretanje između klanja i oranja (Beograd, 2008.), a Ivo Komšić zastupa i tumači stavove Dubravka Lovrenovića o navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji Crkve bosanske u knjizi Povijest est magistra vitae (Rabić, Sarajevo, 2008.). Na primjeru, nesporne bošnjačke mitologizacije Crkve bosanske, kao “etnoapartheidske” “etničke demokracije”, Komšić ocjenjuje savremenu bošnjačku historiografiju Bosne. Njena suština je “korišćenje mita kao kriterij tumačenja povijesti”, a njeni kreatori su “vizionari prošlosti”. Komšićev, ne stvarno istinski, “misterij bogumilstva”, njemu znači “nepostojanje narodnih zajednica” katolika i pravoslavnih u srednjovjekovnoj Bosni, što predstavlja, po njemu, “unitarnu ideju o temeljnim i netemeljnim narodima u BiH”.
Za Ivu Komčića, koji navodi Mariana Wenzela, “bogumilizacija Bosne je bila osnova austrougarskoj upravi u BiH”. Ona je, po ocjenama, srpskih i hrvatskih, odnosno srpsko-hrvatskih hegemonističkih ideologa, kao i za samog Ivu Komšića, bila osnov pežorativnog kalajevskog Bošnjaštva, u nacionalnom smislu kao Bosanstva. “Bogumilizacija Bosne”, i “Bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, po njemu, su, s jedne strane, historijska legitimizacija bošnjačkog nacionalizma o Bošnjacima kao temeljnom, i o Srbima i Hrvatima kao netemeljnim narodima Bosne i Hercegovine, a, s druge strane, znače utemeljenje Bosanske nacije i Bosanstva, kojim se Bosna i Hercegovina pretvara u tzv. unitarnu, bošnjačku državu. Teorijsko, naučno i historijsko pitanje doktrine Crkve bosanske, pitanje je li Crkva bosanska doktrinarno h/kršćanska crkva ili njena hereza, Ivo Komšić je ideologizirao i ispolitizirao do te mjere da ga je pretvorio u savremeno ideološko političko pitanje. Po njemu, ne postoji ni srpska ni hrvatska mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva niti u hrvatskoj niti u srpskoj historiografiji i teoriji uopće, postoji samo Bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Srbi i Hrvati nisu izvršili mitologizaciju bogumilstva u svoju korist, ali su bosanske pravoslavce i katolike nacionalizirali. “Procesi kroatizacije i srbizacije bosanskog srednjovjekovlja završili su u nacionalizmu bez mitologizacije. Taj nacionalizam je u konačnici legitimiziran ‘povijesnim pravom’ na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja”, piše Ivo Komčić.
Po viđenju Ive Komšića, Hrvatska i Hrvati, kao i Srbija i Srbi: (1) imaju povijesno pravo na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja u Bosni i Hercegovini, što je i učinjeno, i (2) njihova nacionalizacija katolika i pravoslavaca u BiH je nacionalizam, a ne mitologizacija; (3) srpski i hrvatski nacionalizam su dobroćudni, legitimni i povijesno opravdani; (4) zloćudna je i opasna samo navodna bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva, koja lebdi u magli pred očima Ive Komšića, proizvodi: (1) Bošnjački nacionalizam u smislu temeljnog bosanskog naroda i, (2) Bosansku naciju, što je alarmantna savremena bošnjačka politička stvarnost, ali srpsko-hrvatska nacionalizacija katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini su legitimni i pravno povijesno utemeljeni.
Naravno, Komšić nema potrebu ništa da obrazlaže niti da dokazuje, niti bošnjačku mitologizaciju bogumilstva, niti povijesno pravo i legitimitet Srbije i Srba, odnosno Hrvatske i Hrvata, da nacionaliziraju pravoslavce i katolike Bosne i Hercegovine i proizvedu nove etnopolitičke pojmove. Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, kao i Hrvati i Srbi generalno, imaju pravo na sve što proglase svojim pravom. Njihov aktualni, ali i historijski separatizam, u Bosni i Hercegovini nemaju osnov izvana, iz hegemonizma Srbije i Hrvatske, niti iz njihovih nacionaliziranih ideologija i imena, već u navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji bogumilstva, Crkve bosanske.
Srbijanska i Hrvatska nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne i Hercegovine je, smatra Komšić, legitimna i “povijesno pravno” zasnovana, jer njihovom nacionalizacijom ne “mitologizira (se) politički prostor” zemlje Bosne, već samo vrši nacionalizacija dviju vjerskih zajednica, kasnije naroda, u Bosni Hercegovini; zbog toga, po njemu, njihova nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne nije hegemonistička, ni prema Bosni ni prema Bošnjacima.
Za razliku od srpsko-hrvatske nacionalizacije bosanskih katolika i bosanskih pravoslavaca, koje ne proizvode mitologizaciju političkog prostora Bosne i Hercegovine, navodna, “bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, Crkve bosanske, je “mitologizacija političkog prostora”, smatra Komšić. Ona “pripada kategoriji nacionalno – hegemonističkih političkih mitova” o tzv. temeljnom narodu, Bošnjacima, u Bosni i Hercegovini, kakav su Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj. On se slaže s D. Lovrenovićem i citira ga: “unitarno raspoloženi Bošnjaci izvorno potiču Hrvate i Srbe na secesionizam”. Komšić ne spori postojanje secesionizma Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, ali smatra da potiču iz, navodnog, bošnjačkog unitarizma. Pod Bošnjačkim unitarizmom (on) podrazumijeva Bošnjačku pravno političku i etničku integraciju Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, što je notorna izmišljotina. To je srpsko-hrvatska hegemonistička historijska praksa. Bošnjački unitarizam, ako se o tome uopće može suvislo govoriti, nema etničke ni uzroke ni efekte, nema etničke sadržaje ni konotacije, ne zalaže se za etničku diskriminaciju i nejednakost, ali ima teritorijalnu suverenističku težnje i implikacije, i postoji samo i isključivo u tom smislu. Komšić smatra Bošnjačku težnju za cjelovitom Bosnom i Hercegovinom “mitologizacijom političkog prostora” Bosne i Hercegovine i njegovim “nacionalno hegemonističkim političkim mitom” zanemarujući činjenicu da su Bošnjaci konačno shvatili svehistorijsku istinu da im nema ni postojanja ni opstanka, posebno s obzirom na susjede i komšije kakve imaju, bez postojanja pravno-politički suverene i teritorijalno jedinstvene države BiH, makar to neko nazivao i smatrao mitom. Komšić priziva Bošnjački unitarizam u etničkom smislu, u smislu u kojem ne postoji, kritikujući ga s aspekta srpsko-hrvatskog etnocentričkog separatizma. Razumljivo je i razložno, politički i propagandno, prepreku koja stoji na putu separatizmu nazivati unitarizmom, ali je to i politički i praktično netačno, za svakog kome je stalo do činjeničnih istina. Za razliku od bošnjačkog mitologiziranja bogumilstva, on napominje da “bogumilstvo nije postalo konstitutivni element hrvatske nacije niti hrvatskog nacionalnog mita”, što je razumljivo s obzirom na nespojivost fundamamentalnih značenja pojmova bogumilstvo i hrvatstvo.
Komšić iznosi još jednu vrlo simptomatičnu generalnu postavku o bošnjačkoj izgradnji smisla svoje povijesti u, kako kaže, “kultu stradalništva“. Neposredan primjer i dokaz postojanja bošnjačkog “kulta stradalništva”, po njemu, jesu bošnjačke “teze o progonu bosanskih bogumila u režiji papinstva i Ugarske”. Prosto je neshvatljivo da se ova historijski općepoznata činjenica negira i tumači na ovaj način. Bošnjaci i kada stradaju nemaju pravo da ukažu na to od koga stradaju. Dakle, uz konstrukciju političke ideje o bošnjačkoj historijskoj mitologizaciji bogumilstva, Komšić uvodi u manipulaciju i tzv. bošnjački “kult stradalništva”. U toj konstrukciji on ide toliko daleko da kaže kako Bošnjaci srednjovjekovno bogumilsko stradanje “identifikuju s hrvatskim nacionalizmom”. Indirektno on time kaže da Bošnjački historičari ne samo ne razlikuju, već poistovjećuju srednjovjekovno papinstvo i savremeni hrvatski nacionalizam, što nema nikakve veze s istinom. Bio bi stvarni i ogroman Komčićev doprinos istinitom predstavljanju bošnjačke historijske nauke kada bi mogao navesti nekog bošnjačkog autora koji za “progon bosanskih bogumila” okrivljuje hrvatski nacionalizam. Nije sasvim jasno zbog čega mu je više neprihvatljiviji tzv. bošnjački kult stradalništva u slučaju “progona bosanskih bogumila”, zato što se za stradanje bogumilstva okrivljuje srednjovjekovno papinstvo ili hrvatski nacionalizam. Zapanjujuće je osporavati nespornu bosansku bogumilsku odbranu od ondašnjih “kršćanskih ratova” isto toliko, ako ne i više, koliko je ironičanKomšićev strah za budućnost Bošnjaka zbog njihovog “kulta stradalništva”. Za Komšića nije bitno istinsko bošnjačko stradalnistvo, već okrivljivanje tim povodom nekog za to.
Ivo Komčić, u predmetnom članku, se deklarativno predstavlja protagonistom građanskog uređenja Bosne i Hercegovine, ali u isto vrijeme tvdi, citiranjem D. Lovrenovića, da “unitarno raspoloženi Bošnjaci“, u aktuelnoj političkoj situaciji, potiču srpski i hrvatski secesionizam “idejom jedan narod, jedan čovjek, jedan glas“. U ovoj njegovoj tvrdnji poseban komentar zaslužuju dva pojma koji su mu neprihvatljivi: (1) pojam “jedan narod” i, (2) pojam “jedan čovjek, jedan glas”. Komšić pripisuje bošnjačkoj upotrebi pojma “jedan narod” značenje kakvo on nema ni u naučno teorijskoj ni u praktično političkoj upotrebi Bošnjaka, pripisuje mu etnički sadržaj. Iako taj pojam ima i to, etničko značenje i etnokulturni sadržaj, u bošnjačkoj upotrebi pojam “jedan narod” nema te, integralističke etničke ili etnokulturne konotacije. Pojam “jedan narod” je drugo ime za zajednicu građana jednog, određenog, nekom odrednicom definiranog i ograničenog prostora, narod nekog grada, oblasti, regije, kantona, entiteta, države BiH, države Hrvatske, SAD itd; to je zajednica građana konkretno određenog prostora koja niti ukida niti akcentira njihove bilo kakve individualne ili grupne partikularitete u bilo čemu, ni s obzirom na bilo šta. U njemu su “nevidljivi” partikulariteti u bilo kojem smislu.
Pojam narod ima svakodnevnu kolokvijalnu upotrebu kao naprimjer: narod kantona, grada, konkretnog prostornog područja, tog i tog mjesta, ima ili nema riješeno pitanje npr. vodosnadbijevanja, zdravstva, školstva, putnu ili neku drugu infrastrukturu. Komšić ne prihvata upotrebu pojma narod u tom smislu, jer se u njemu gube partikulariteti i posebnosti. Upotrebom pojma “jedan narod” Bosne i Hercegovine ostavljaju se po strani etnički partikulariteti, kao što su: Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Romi, Jevreji itd, vjerski partikulariteti i individualiteti: musliman, katolik, jevrej, pravoslavac, protestant, hindus itd, jezički partikulariteti i individualiteti: engleskojezički, bosanskojezički, srpskojezički, hrvatskojezički, njemačkojezički itd. partikularitet. Upotrebom pojma bosanski ili bosanskohercegovački narod stavljaju se van upotrebe bošnjački, srpski, hrvatski, romski i drugi etnički, lingvistički, vjerski, kulturni itd. partikulariteti. U takvoj upotrebi pojma narod nije vidljiv nijedan građanski partikularitet.
Drugi pojam “jedan čovjek, jedan glas” je politička i stečevina zapada, razvoja političke jednakosti ljudi. Osporavati njegovu upotrebu znači zastupati građansku, individualnu političku nejednakost, diskriminaciju, supremaciju itd., što je u dubokoj koliziji sa idejom građanskog društva i demokratske države zasnovane na temeljnim ljudskim pravima. Politička i pravna nejednakost glasa jednog čovjeka vrlo brzo i veoma lahko isklizne u pravnu, političku, društvenu nejednakost ljudskih života, nejednakost kazni za ista krivična ili prekršajna djela itd.
Na kraju, postavlja se pitanje: za kakav koncept uređenja države Bosne i Hercegovine se zalaže Ivo Komšić, ako vidimo da ne prihvata pojam narod kao zajednicu građana bez obzira na njenu unutarnju diferenciranost i partikularnosti, i ako negira mogućnost upotrebe i pravno političku izvedbu u svim društvenim, civilnim, i državno-političkim sferama sintagme “jedan čovjek, jedan glas”? Svoj, etnički koncept uređenja Bosne i Hercegovine, države/ne zajednice etnokulturnih grupa, dviju grupa dvojne nacionalnosti i jedne podnacionalnosti, Ivo Komšić predstavlja i imenuje građanskim konceptom uređenja države Bosne i Hercegovine, što je bjelodano vidljivo u njegovom članku o kojem govorim. Međutim, sagledavajući ono što je napisao u članku o kojem govorim, jasno je i vidljivo da on zastupa etnopolitički koncept uređenja države. Njegov koncept jednakosti etnonacija, etnokonsocijacijski koncept, u krajnjoj izvedbi, vodi u etnopolitičko uređenje složene države Bosne i Hercegovine, koje uključuje ili nužno ne isključuje, njenu etnoteritorijalizaciju. Zbog toga, Ivo komšić: (1) kritikuje tzv. bošnjački unitarizam koji znači neprihvatanje srpsko-hrvatskog etničkog i etnoteritorijalnog separatizma i secesiopnizma; (2) kritikuje politički princip jednake vrijednosti glasa svakog čovjeka, što znači kritikuje jednakosti građana u pravnom i političkom smislu; (3) protiv je Bosanske nacije, bez obzira na to što (ona) nema integralističko etničke, već državno-političko značenje zajednice građana-države. Jednom riječju, Ivo komšić preferira koncept jednakosti etnokulturnih zajednica, konstituentnih naroda u BiH, što, u krajnjem, može voditi i ishoditi etnoteritorijalizacijom i stvaranjem složene države Bosne i Hercegovine, u kojoj su narodi nadređeni jednakosti građana, u kojoj se jednakost naroda i drugih društvenih grupa ne izvodi iz jednakosti građana, već obrnuto.
(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)
The glaring hypocrisy of EU leaders in their criticisms of the United States is compounded by their failure to resolve the expanding conflicts in the Balkans. Following the signing of a trilateral security pact between the U.S., Australia, and the UK, the voices of “European strategic autonomy” are again echoing in the EU. Led by an angry French government, whose submarine contract with Australia was aborted, Europeans are told that the U.S. is unreliable. Meanwhile, conflicts in the Balkans are expanding, the EU is powerless, and America will again become essential in resolving them.
French verbal attacks on the U.S. are both mendacious and hypocritical. While America’s military muscle holds NATO together and deters any direct Russian military aggression against EU states, Germany conspires with Russia on energy deals over the heads of its EU neighbors and France has outraged all NATO allies along the eastern front by pushing for closer relations with Moscow.
Although French governments regularly complain about Washington’s role in Europe, in reality it was France that created one of the most notable crises in NATO history by unilaterally removing itself from NATO’s integrated military command between 1966 and 2009. And the notion of “strategic autonomy” and the creation of a “European army” has been parroted by successive French administrations even though the concepts lack substance, practicality, resources, and pan-European support. They also undermine NATO cohesion and threaten its military capabilities.
France is not viewed as a reliable ally in the Central and East European capitals that directly face military threats from Moscow. Paris has tried to punch above its weight since the UK departure from the EU, but President Emanuel Macron’s attempts to replace Chancellor Angela Merkel as Europe’s primary leader are widely dismissed as arrogant. If France is to gain support among the most pro-American countries such as Poland, the Baltic states, and Romania, then it must cease its gullible approaches toward the Kremlin and demonstrate that it will defend its allies as resolutely as the U.S. does. Its contribution to NATO defenses is dwarfed by Washington and it has still failed to reach the required 2% of GDP on defense spending.
Since the collapse of the Soviet bloc, Paris has consistently demonstrated its disdain for the new democracies. It did not initially support their NATO membership, fearful of upsetting Moscow. It wanted NATO to wind down its operations at the end of the Cold War in the belief that Russia would become a partner for Europe. And in 2019, Macron dismissed the Alliance as “brain dead.” Moreover, France did not support EU enlargement and it continues to oppose the inclusion of West Balkan countries, as evident in the failure to launch accession talks with Albania and North Macedonia. An internal document released on the eve of the October 6th summit between EU and Balkan leaders asserts that membership for the six West Balkan countries can no longer be guaranteed because of fears of a political backlash in member states.
France’s proposal that the EU should reassess its relationship with the U.S. also plays into Vladimir Putin’s hands. The Kremlin tries to leverage the larger EU states against Washington and counts on France to be a persistent troublemaker. French delays in forging trade pacts damage trans-Atlantic relations and also undermine the emergence of a common Western front toward a resurgent China. Washington is eager to align U.S. and EU regulatory and trading positions toward Beijing to contain its penetration of Western economies. The more Paris sabotages EU-U.S. cooperation, the more it will reinforce the view in othermember states that France not America is untrustworthy in promoting trans-Atlantic security.
EU hypocrisy extends beyond France. The Union failed to censure Berlin for its collusion with Russia over the Nord Stream II gas pipeline, despite intense opposition from Central Europe and Ukraine. The pipeline project undermines Europe’s energy securityand weakens its political independence. If the EU follows the French agenda to limit links with Washington, then it will be engaged in strategic suicide by helping forces who seek to dismantle the Union. The uncertain policies of the next German Chancellor and government coalition will ensure further stress tests for trans-Atlantic relations.
The looming failure of EU policy in Europe has been on display along the Serbia-Kosova border where President Vučić is exploiting the license plate dispute to stir conflict and threaten a new war. Meanwhile, EU leaders and diplomats issued the customary appeals for restraint that everyone in the Balkans remembers from the 1990s when the anti-civilian wars erupted. Although an interim deal ended the blockade of border crossings by Serb protesters, the EU seems unable to impose the only lasting solution – mutual recognition of vehicle license plates. No doubt, the U.S. will again be needed to extinguish any ensuing fires.
The EU’s underlying failure in the Balkans is an unwillingness to recognize that Vučić is manufacturing disputes with Kosova, Montenegro, and Bosnia-Herzegovina in his pursuit of a mini empire dressed as the “Serbian world.” The less resistance he encounters in Brussels the more emboldened he will become. With Germany distracted by coalition negotiations, the UK absent, and the U.S. focused on a host of global and domestic crises, French disputes with Washington will simply encourage the Greater Serbia offensive.
EU leaders play into Vučić’s hands by claiming that relations between Belgrade and Prishtina can be “normalized” without bilateral inter-state recognition. By failing to counter Belgrade’s subversion of Montenegro’s independence and strengthening the integrity of Bosnia-Herzegovina, Brussels is inadvertantly preparing the ground for a new regional conflagration. And while Vučićclosely coordinates his increasingly assertive regional policy with the Kremlin, EU leaders seem incapable of comprehending how a new Balkan war would benefit Moscow’s neo-imperial and anti-Western agenda.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitledFailed State: Planning for Russia’s Rupture
Dok Srbija povezuje svoj transportni gasni sistem sa susjednom Bugarskom i time čini prve korake ka diversifikaciji izvora gasa, BiH pored toga što ne povezuje svoj gasni sistem sa Hrvatskom kreće i u zatvaranje rudnika.
Našim susjedima nije mrzak gas iz Azerbejdžana koji će stizati novom interkonekcijom danas otvorenom sa Bugarskom, to je nama mrzak gas koji bi mogao stizati iz npr. Katara ili UAE ili USA, ali nam sada postaje mrzak i ugalj kojeg sve manje kopamo za postojeće TE kako nam priopći aktuena vlast.
Kanton Sarajevo se guši u zagađenom zraku i trenutno smo, a i danima prije, u samom vrhu gradova koji nose neslavnu titulu gradova sa najzagađenijim zrakom u svijetu.
Evropski prvaci u ovoj kategoriji smo već odavno. Kako bih približio šta se radi građanima u KS najbolje će biti primjer šta se dešava sa potrošnjom gasa iako imamo u KS najveći broj priključaka gasa od kako je gas doveden do naših domaćinstava.
Planirana isporuka prirodnog gasa za 2023. godinu iznosila je prema zvaničnim podacima 152.569.000 Sm3. Manje ostvarena isporuka gasa u odnosu na planirane količine za 2023. godinu i količine isporučene u 2021. godine iznosi cca 18%.
Ovo je dramatičan pad potrošnje gasa i čvrsta goriva sve više ulaze u naše domove.
Teško je više bilo kome objasniti da je gas jedino brzo rješenje za čist zrak, a da je kadrovska politika u energetskom sektoru osnova uspješnog vođenja svake kompanije.
U Kantonu Sarajevo samo se može desiti da kad uništite potrošnju gasa u KS i kada dovedete najveću energetsku kompaniju do poslovanja sa gubitkom (bez kreativnog knjigovodstva) možete postati ministar finansija i voditi finansije u kantonu iako niste bili sposobni ni kompaniju voditi.
Kada, defacto, ubijate svoje sugrađane preko zraka to vam je ulaznica da i preko budžeta to radite isto jer ste kvalifikovani za ovaj zadatak. Još jedno pitanje za sve nas u KS?
Da li je normalno da prosjek plate u KS u sektoru koji je ostvario ove rezultate bude 1.980 KM i što čini gotovo 60% više od prosjeka plata u FBiH?
Da li je normalno da oni koji uspiju da ostvare pad potrošnje gasa od 18% sa najvećim brojem priključaka gasa ikad budu nagrađeni tako da nam sad upravljaju i sudbinama.
Energetika i energetske politike su nam na izdisaju, a dok drugi grade i otvaraju nove pravce snabdijevanja, pronalaze nove izvore gasa, grade terminale za tečni plin to mi zatvaramo i ono sto jedino imamo, a to su rudnici.
Na kraju, jedna Njemačka u isto vrijeme gradi 5 LNG terminala i otvorila je nekada zatvorene rudnike jer energetska stabilnost sistema, a i neovisnost u svemu ovome je osnova za bilo kakve privredne aktivnosti.
U četvrtak navečer usvojeni Zakon o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine kojim Parlament Federacije BiH obavezuje Vladu FBiH da posebnom odlukom ograniči rast cijene električne energije privrednim subjektima na 20 posto, nije u skladu važećim državnim zakonima i međunarodnim ugovorima Bosne i Hercegovine. Naime, usvojene odredbe su u suprotnosti sa Ugovorom o uspostavljanju Energetske zajednice („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 09/06) i Zakon o konkurenciji („Službeni glasnik BiH“ br. 48/05, 76/07 i 80/09).
Ne ulazeći uopće u opravdanost povećanja cijene električne energije u Federaciji Bosne i Hercegovine, u ovom analizi ćemo se fokusirati na urušavanje mukotrpno uspostavljenog sistema i državnih institucija koje regulišu oblast energetike te jedinstvenog tržišta električne energije u Bosni i Hercegovini. Idemo redom.
Usvojeni Zakon o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine direktno krši Ugovor o uspostavljanju Energetske zajednice koji propisuje da prema Aneksu III Ugovora o uspostavi Energetske zajednice, nisu dozvoljene i bit će procjenjivane u skladu sa čl. 81., 82. i 87. Ugovora o osnivanju Evropske zajednice sljedeće aktivnosti:
– Sprečavanje, ograničavanje ili poremećaj konkurencije,
– Zloupotreba dominantne pozicije,
– Pružanje državne pomoći koja uzrokuje ili prijeti poremećajem konkurencije.
Poštovat će se odredbe Ugovora o osnivanju Evropske zajednice, posebno člana 86., koje se odnose na javna preduzeća i preduzeća kojima su data posebna prava.
Navedene odredbe sadržane su u članovima 101., 102., 106. i 107. Ugovora o funkcioniranju Evropske unije.
Dalje, Usvojeni Zakon o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine je u suprotnosti sa Zakonom o konkurenciji BiH koji uređuje pravila, mjere i postupke zaštite tržišne konkurencije. Naime, dopunama Zakona se direktno krši član 2 (Primjena) zbog djelovanja Parlamenta Federacije BiH koji je dopunama Zakona ograničio i narušio tržišnu konkurenciju čime je direktno prekršen stav b) koji se odnosi na narušavanje konkurencije od organa državne uprave kada posredno ili neposredno učestvuju ili utječu na tržište što je u ovom slučaju nesumnjiv utjecaj na tržište električne energije u Bosni i Hercegovini.
Zašto je ova „dopuna Zakona“ posebno opasna za funkcionisanje jedinstvenog tržišta električne energije u Bosni i Hercegovini, objasnićemo dalje u tekstu.
Kada govorimo o kršenju međunarodnog sporazuma, u ovom slučau Ugovora o uspostavljanju Energetske zajednice, treba napomenuti da su osnovni ciljevi Energetske zajednice kreiranje stabilnog i jedinstvenog regulatornog okvira i tržišnog prostora koji obezbjeđuje pouzdano snabdijevanje energentima i omogućava privlačenje investicija u sektore električne energije i prirodnog gasa. Zaključivanjem ovog Ugovora, Bosna i Hercegovina se obavezala da će sa drugim članicama energetske zajednice uspostaviti zajedničko tržište električne energije i gasa koje će funkcionirati po standardima tržišta energije EU sa kojim će se integrirati.
Prema Ugovoru o uspostavi Energetske zajednice („Službeni glasnik BiH-Međunarodni ugovori“ broj 09/06), Državna regulatorna komisija Bosne i Hercegovine (DERK) je donijela Odluku o opsegu, uvjetima i vremenskom razdoblju otvaranja tržišta električne energije u BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 48/06 i 77/09) čime je omogućila da tržište električne energije u Bosni i Hercegovini od 01.01.2015. godine bude u potpunosti otvoreno za konkurenciju.
Na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, u skladu sa odredbama Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 66/13) i Pravilnika o snabdijevanju kvalificiranih kupaca električnom energijom i postupku promjene opskrbljivača („Službene novine Federacije BiH“ 89/14), od 01.01.2015. godine, svi krajnji kupci električne energije su kvalificirani kupci čime ostvaruju pravo na slobodan izbor opskrbljivača po tržišno formiranoj i ugovorenoj cijeni.
Dana 11.12.2014. godine RERS je donijela Prаvilnik о opskrbljivanju kvаlificiranih kupаcа еlеktričnоm еnеrgiјоm i pоstupku prоmјеnе opskrbljivača koji propisuje način opskrbe kupaca na tržištu električne energije na teritoriju Republike Srpske nakon 01.01.2015. godine, kada svi kupci električne energije postaju kvalificirani kupci, što znači da imaju pravo i mogućnost izbora opskrbljivača električne energije.
Konkurencijsko vijeće Bosne i Hercegovine, na temelju naprijed navedenog, smatra da je tržište električne energije otvoreno za konkurenciju u segmentu proizvodnje električne energije i opskrbe električnom energijom kupaca.
I ovdje sad na scenu dolazi Parlament Federacije BiH koji poništava cjelokupnu reformu vezanu za razvoj i otvaranje tržišta električne energije u Bosni i Hercegovini u šta su potrošene godine rada institucija Bosne i Hercegovine te milioni dolara kroz tehničke asistencije, prije svega od strane USAID-a, tako da će biti interesantno hoće li na ove izmjene zakona reagirati i međunarodne institucije s obzirom na to da su uložile velike napor i potrošila ogromne novce da se dostigne ovaj nivo reforme u sektoru energetike a što za krajnji cilj ima uspostavu organiziranog tržišta električne energije u Bosni i Hercegovine, prvo dan unaprijed a nakon toga i unutar dana.
Usvojeni Zakon o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine je sve navedeno urušio te fragmentirao jedinstveno tržište električne energije Bosne i Hercegovine a jedinstveni ekonomski prostor je ustavna kategorija definisana Dejtonskim sporazumom što znači da su ovim dopunama krši i sam Ustav BiH.
Pored toga, DERK je 12. februara 2020. godine usvojio Odluku o transponiranju Uredbe o cjelovitosti i transparentnosti veleprodajnog tržišta energije (“Službeni glasnik BiH”, broj 13/20), kojom se normiraju načini i rokovi transponiranja i implementacije dijela prilagođene REMIT Uredbe koji je, shodno navedenom Zakonu, u nadležnosti DERK-a.
Prilagođenom REMIT Uredbom normiraju se jedinstvena pravila postupanja na veleprodajnim tržištima električne energije i prirodnog gasa u Ugovornim stranama Energetske zajednice (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Gruzija, Kosovo*, Sjeverna Makedonija, Moldavija, Srbija i Ukrajina). Time se osigurava jedinstveni evropski okvir na veleprodajnim tržištima Evropske unije i Energetske zajednice za:
definiranje zloupotrebe tržišta u pogledu manipulacije tržištem, pokušaja manipulacije tržištem i trgovanja na temelju povlaštenih informacija,
uvođenje eksplicitne zabrane zloupotrebe tržišta,
osnivanje novog okvira za nadzor veleprodajnih tržišta u cilju otkrivanja i spriječavanja manipulacije tržištem i trgovanja na temelju povlaštenih informacija, i
definiranje zabrana i provođenja kažnjavanja na nacionalnom nivou u slučaju otkrivanja zloupotrebe tržišta.
Iz ovog proizilazi da je Parlament Federacije BiH donošenjem Zakona o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine sem kršenja Ugovora o uspostavljanju Energetske zajednice i Zakona o konkurenciji uzeo i nadležnosti Državnoj komisiji za električnu energiju Bosne i Hercegovine (DERK) i Vijeću ministara Bosne i Hercegovine koji su jedini ovlašteni da mogu donijeti određene Odluke a koje ni u kom slučaju ne smiju narušiti konkurenciju na jedinstvenom tržištu električne energije u Bosni i Hercegovini već mogu biti samo u obliku preporuka kako treba postupati a poštujući preporuke EU date kroz Komunikaciju komisije Evropskom parlamentu, Evropskom vijeću, Evropskom privrednom i socijalnom odboru i odboru regija – Paket mjera za djelovanje i potporu za suočavanje s rastom cijena energije.
Sada ostaje da vidimo kako će na ove nepravilnosti reagovati Sekretarijat Energetske zajednice, Konkurencijsko vijeće Bosne i Hercegovine, Državna regulatorna komisija za električnu energiju Bosne i Hercegovine i Vijeće ministara Bosne i Hercegovine jer je u ovom slučaju evidentno kršenje međunarodnog ugovora te više državnih zakona u oblasti konkurencije i energetike uz direktno preuzimanje državne nadležnosti čime se direktno fragmentira jedinstveno tržište električne energije u Bosni i Hercegovini.
(Ova analiza je urađena uz konstultacije sa više stručnjaka iz oblasti energetike i prava)
SDA nije nepobjediva. I to je najbolja vijest jučerašnjih izbora. Ali loša vijest je da SDA mogu poraziti samo njeni učenici. Mnogo je razloga za SDA-ov debakl u Sarajevu. Rehabilitacija ratnih kadrova poput Fikreta Prevljaka i Nedžada Ajnadžića, Izetbegovićeva otuđenost od vlastitog naroda i stranačkog kadra, vođenje dvorske politike, insistiranje na neelokventnim kadrovima koji se u javnosti nisu smjeli suočiti s političkim protivnicima, opterećenost korupcijskim aferama, gubitak kontrole nad medijima koji su im godinama služili … Ipak, nijedan od navedenih razloga nije bio poguban po SDA u onoj mjeri u kojoj je bila pogubna Sebija Izetbegović i njena želja za apsolutnom vlašću. I tu njenu ambiciju i potrebu za kontroliranjem svih procesa maestralno su iskoristila njena dva politička čeda – Elmedin Dino Konaković i Aljoša Čampara. Prvi je koristio svoje sposobnosti u javnim nastupima i od sebe gradio kult ličnosti u desničarskim krugovima, a drugi je svoje veze sa novinarima, koje je, kasnije, zapošljavao u svom kabinetu, koristio za diskreditaciju političkih protivnika. I u svemu tome im je pomogla njihova politička majka – Sebija Izetbegović koja je svojim potezima urušavala zdravstveni i politički sistem Kantona Sarajevo. Zapravo, SDA je porazila samu sebe.
Stari Grad
Ibrahim Hadžibajrić je apsoltuni pobjednik u Starom Gradu. Do nogu je potukao svog protukandidata iz SDA Jusufa Pušinu. Novi stari načelnik Starog Grada je do 2012. godine bio kadar SDA kojeg je proizvela tzv. Bakijska grupa oko koje su se okupljali naročito desno orjentirani kadrovi te Stranke. U utrci za Općinsko vijeće Stari Grad Hadžibajrićeva Nezavisna BH lista je prva. Druga je SDA, a na trećem je mjestu Narod i pravda Elmedina Konakovića. Dakle, prve tri stranke u Starom Gradu su direktno povezane sa SDA. Predsjednik NBL-a i načelnik bio je kadar SDA kao i predsjednik i osnivač NiP-a Elmedin Konaković. Prema nepotpunim rezultatima, ove tri stranke su osvojile skoro devet hiljada glasova. S druge strane, lijevo orjentirane partije SDP, SD, Naša stranka i DF osvojili su zajedno 3500 glasova. U najboljem slučaju, u Starom Gradu desno orjentirane partije osvojile su duplo više glasova od lijevo orjentiranih partija.
Centar
Srđan Mandić kadar je Naše stranke i on je jedini načelnik u Kantonu Sarajevo koji dolazi iz ljevičarskih partija. U utrci za načelnika ponizio je SDA-ovog kandidata Nedžada Ajnadžića osvojivši duplo više glasova od njega. No, ne treba zaboraviti da su Mandića podržale četiri partije, među kojima je i Narod i pravda Elmedina Konakovića koja je kandidatu Naše stranke obezbijedila rubne dijelove općine Centar na kojima su tradicionalno trijumfovali kandidati SDA. Kada je u pitanju Općinsko vijeće Centar, Naša stranka je prvorangirana sa 3100 glasova (prebrojana polovina glasova). Na drugom mjestu je NiP sa oko 3000 glasova, dok je SDA treća sa 2500 glasova. SDP je četvrti sa 1500 glasova, Plaftorma za progres je peta, SBB šesti, DF sedmi … Zbroje li se glasovi lijevih partija u Centru, zajedno bi izašli na oko 6000 glasova. S druge strane, SDA i stranka proizašla iz SDA – NiP osvojili su malo manje od 6000 do sada prebrojanih glasova. Dakle, i u Centru je Narod i pravda odigrala ključnu ulogu i bit će druga politička snaga, što, opet, dokazuje da i u toj sarajevskoj općini vladaju bivši članovi SDA.
Novo Sarajevo
Hasan Tanović je u utrku za načelnika Općine Novo Sarajevo ušao kao “nezavisni kandidat”. No, na kraju kampanje zvanično je predstavljen kao kadar Naroda i pravde. U utrci za načelnika Tanović je od SDA-ovog kandidata Nedžada Koldže osvojio skoro tri puta više glasova. Tanoviću je ovo druga kandidatura u Novom Sarajevu, ali kao kandidat tada poprilično jakog DF-a Željka Komšića nije uspio pobijediti Koldžu. No, kao kandidat Naroda i pravde, Tanović je ponizio Koldžu.U utrci za Općinsko vijeće Novo Sarajevo Konakovićev NiP je ubjedljivo prvi. Nakon prebrojanih 24 hiljade glasova (od ukupno 28 hiljada), NiP je osvojio 6300 glasova. Na drugom mjestu je Naša stranka sa 3800, dok je treća SDA sa 3600 glasova. SDP je osvojio 2300, DF 1300, SBB 1100 … Zbroje li se glasovi SDA i NiP-a, desničarske stranke osvojile su preko 10 hiljada glasova. Lijevo orjentirane stranke SDP, NS i DF osvojile su oko 7500 glasova. Dakle, i u Novom Sarajevu će glavnu riječ voditi NiP bivšeg SDA-ovca Elmedina Konakovića i SDA.
Novi Grad
Ko god pobijedio u utrci za načelnik Novog Grada, suštinski se ne mijenja ništa. SDA-ov kandidat Semir Efendić je, za sada, u prednosti i osvojio je 20300 glasova, dok je NiP-ov kandidat Adnan Delić osvojio 19400 glasova. Koji god od njih dvojice da pobijedi, nečelnik Novog Grada će biti kadar desno orjentirane stranke. Kada je u pitanju borba za Općinsko vijeće Novi Grad vodi se velika borba između SDA (10 300 glasova) i NiP-a ((9533 glasa). Naša stranka je na trećem mjestu sa 3700 glasova (prebrojano 80 posto ukupnog broja glasova), dok je SDP četvrti sa 2500 glasova. Slijede, potom, Platforma za progres, DF, SBB … Dakle, SDA i NiP Elmedina Konakovića zajedno su osvojili 20 hiljada glasova u Novom Gradu, dok “ljevičarske partije”, za sada, jedva uspijevaju dosegnuti 8000 glasova. To znači da je u Novom Gradu desno orjentiranih birača duplo više od onih koji su lijevo opredijeljeni.
Ilidža
Bivši predsjednik Asocijacije mladih SDA na Ilidži, a sada kandidat Naroda i pravde Nermin Muzur ponizio je svog doskorašnjeg stranačkog kolegu Fikreta Prevljaka u utrci za načelnika Općine Ilidža. Konakovićev kadar osvojio je duplo više glasova od Izetbegovićevog kandidata Prevljaka u utrci za načelnika do sada neosvojive tvrđave SDA. Međutim, SDA je i dalje vodeća partija na Ilidži i prema do sada prebrojanim rezultatima osvojili su 7700 glasova. Odmah iza je NiP sa 7400 osvojenih glasova. SDP je treći sa oko 2000 glasova, a Plaftorma za progres i Naša stranka imaju po 1100 glasova. Zbroje li se glasovi “ljevice”, na Ilidži ima oko pet hiljada lijevo orjentiranih birača. Istodobno, SDA i NiP na Ilidži u zbiru imaju tri puta više glasova.
Hadžići
SDA-ov kandidat u Hadžićima Hamdo Ejubović pobijedio je u utrci za načelnika svog protukandidata iz NiP-a Enesa Kazića. Kada su u pitanju rezultati za Općinsko vijeće Hadžići, SDA je osvojila 4700 glasova, NiP je drugi sa 2907, Nezavisni blok Senada Šepića (također bivši kadar SDA) osvojio je 875 glasova, dok je četvrti SDP sa 795 glasova. Dakle, SDA i stranke nastale iz SDA u Hadžićima su osvojile 8500 glasova, dok su “lijeve” partije jedva dobacile do 3000 glasova.
Trnovo
Tradicionalno, Ibro Berilo je novi načelnik Općine Trnovo. Sada je bio kandidat SDA, dok je njegov bivši stranački kolega Elvedin Tatarević bio kandidat SDP-a. U borbi za Općinsko vijeće, SDA je ubjedljivo prva sa 1500 glasova, dok je SDP drugi sa 205. Treći je NiP Elmedina Konakovića. I ovdje su, dakle, desno orjentisane partije daleko ispred ljevičarskih.
Vogošća
Edin Smajić iz SDA ponovo je izabran za načelnika te općine. Njegov protukandidat Dženan Brkanić (NiP) osvojio je 1500 glasova manje. U utrci za Općinsko vijeće SDA je prva sa 4400 glasova, NiP ima 2500, SDP 1300, DF 1200 … Desno orjentisane partije i u Vogošći osvojile su duplo više glasova od ljevičarskih.
Ilijaš
U Ilijašu je,s 38 glasova više, pobjedio Amar Dovadžija iz NiP-a. Protukandidat mu je bio kadar SDA Akif Fazlić. U toj Općini još nisu obrađeni rezultati za Općinsko vijeće. No, jasno je da će glavnu riječ voditi SDA i NiP.
Od devet općina u Kantonu Sarajevo, NiP će vladati u tri općine od kojih je jedna gradska, pod uslovom da Adnan Delić ne pobijedi Semira Efendića. SDA drži tri rubne općine Kantona Sarajevo, plus Novi Grad, kao jedinu gradsku općinu koju su sačuvali. Bivši SDA-ov kadar Ibrahim Hadžibajrić vladat će Starim Gradom. Ljevici, na kraju, pripada samo Centar u kojem će ovisiti od NiP-a Elmedina Konakovića koji je apsolutni pobjednik izbora u Kantonu Sarajevo.
Ako je suditi na osnovu dokumentata koje je objavio Avaz, a čiju autentičnost lideri Trojke (SDP, NS i NiP-a) nisu negirali, Bosni i Hercegovini prijeti definitivna podjela. U nastavku ćemo analizirati sve ključne tačke iz objavljenih dokumenata.
Podsjećamo, u četvrtak su se u Bakincima susreli Milorad Dodik (SNSD), Dragan Čović i Nermin Nikšić (SDP), Elmedin Konaković (NiP) i Edin Forto (NS). Tada je saopćeno da je postignut dogovor o izmjenama Izbornog zakona, ali i dogovori koji se odnose na Ustavni sud BiH ….
IZBORNI ZAKON
“Što se tiče Izbornog zakona BiH”, piše u dokumentu Trojke, “dogovoreno je da se u Domu naroda glasa protiv ovog predloženog zakona i da se isti vrati u redovnu proceduru kako bi se pored zaštite integriteta izbornog procesa otvorila i pitanja izbornog cenzusa (podizanje na 4% za lokalne izbore i 5% za Opće izbore), uvela odredba da mandat pripada stranci, kao i da su izborne liste zatvorene, te se ukidaju preference i za lica koja odu sa izvršne funkcije se uvodi pravo vraćanja mandata uzakonodavnom organu. Sve druge pozitivne intevencije u izborni zakonpored pobrojanih mogu biti razmatrane u narednom periodu”.
Stranke vlasnici mandata još samo u Bjelosuriji
Dakle, Trojka priznaje da je spremna zatvoriti liste i da mandat pripada političkoj partiji. To znači da građani na izborima neće moći birati osobe koje će ih predstavljati, već da će to određivati predsjednici političkih partija koje će biti i vlasnici mandata. Ovakav princip postoji još samo u Bjelorusiji kojoj su, zbog toga što mandat pripada stranci, uvedene sankcije u Vijeću Evrope.
“Trojka je”, piše dalje u dokumentu, “predložila da se odmah krene u ograničene izmjene Ustava BiH kako bi se implementirale presude Evropskog suda za ljudska prava,te na taj način otklonila diskriminacija u izbornom procesu. Izbor članova Predsjedništva BiH: prijedlog HDZ BiH je da kandidata iz reda bošnjačkog naroda bira čitava FBiH, za kandidata iz reda hrvatskog naroda se predlaže promjena na ranije predloženi način HDZ-a BiH, a za kandidata iz reda srpskog naroda radi usklađivanja sa sudskim odlukama se, po istom prijedlogu, može definisati da se iz Republike Srpske bira,,Srbin i ostali“, te isto tako da se definiše i u FBiH kako bi svi imalimogućnost da budu kandidovani”.
Uvođenje plutajućeg trećeg entiteta
Dakle, lideri SDP-a, NiP-a i Naše stranke navode da bi se članovi Predsjedništva BiH birali po modelu HDZ-a BiH. Evo kakav je princip ranije predlagao HDZ BiH.
Članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predsjedništvo BiH) koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine – jedan bošnjački i jedan hrvatski – biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine. Birač upisan u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine može glasovati ili za bošnjačkog ili za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali ne za oba.
Za potrebe izbora članova Predsjedništva BiH koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine formiraju se tri ad hoc izborna područja: A, B i C.
U izborno područje A se ubrajaju sve osnovne izborne jedinice u kojima prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva živi više od 2/3 bošnjačkog naroda.
U izborno područje B se ubrajaju sve osnovne izborne jedinice u kojima prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva živi više od 2/3 hrvatskog naroda.
Sve ostale osnovne izborne jedinice se ubrajaju u izborno područje C.
Do provedbe novog popisa utvrđuje se sastav izbornih ad hoc područja A, B i C na sljedeći način:
Izborno područje A sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Novi Grad Sarajevo, Novo Sarajevo, Centar Sarajevo, Stari Grad Sarajevo, Ilidža, Ilijaš, Vogošća, Hadžići, Trnovo (FBiH), Tuzla, Živinice, Srebrenik, Lukavac, Gradačac, Čelić, Banovići, Gračanica, Kladanj, Kalesija, Doboj-Istok, Teočak, Sapna, Zenica, Kakanj, Maglaj, Tešanj, Zavidovići, Visoko, Breza, Olovo, Doboj-Jug, Bihać, Sanski Most, Velika Kladuša, Cazin, Bosanska Krupa, Ključ, Bužim, Konjic, Jablanica, Bugojno, Donji Vakuf, Goražde, Pale (FBiH) i Foča (FBiH).
Izborno područje B sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Široki Brijeg, Ljubuški, Posušje, Grude, Livno, Tomislavgrad, Kupres, Čapljina, Čitluk, Prozor-Rama, Neum, Ravno, Orašje, Domaljevac-Šamac, Kreševo, Dobretići i Usora.
Izborno područje C sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Grad Mostar, Stolac, Travnik, Vitez, Jajce, Kiseljak, Novi Travnik, Busovača, Gornji Vakuf-Uskoplje, Fojnica, Odžak, Žepče, Vareš, Glamoč, Drvar, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac i Distrikt Brčko-opcija FBiH.
Za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među bošnjačkim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se idući kandidat sa liste bošnjačkih kandidata po broju glasova i tako do kraja liste dok se ne pronađe kandidat koji zadovoljava uvjet. Ukoliko niti jedan bošnjački kandidat ne zadovoljava navedeni uvjet izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova.
Za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među hrvatskim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se idući kandidat sa liste hrvatskih kandidata po broju glasova i tako do kraja liste dok se ne pronađe kandidat koji zadovoljava uvjet. Ukoliko niti jedan hrvatski kandidat ne zadovoljava navedeni uvjet izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova.
Srpskog člana Predsjedništva BiH koji se neposredno bira s teritorije Republike Srpske- biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Republici Srpskoj. Izabran je kandidat koji dobije najveći broj glasova.
Mandat članova Predsjedništva BiH traje četiri godine.”
Ovo je, dakle, HDZ-ov prijedlog izbora članova Predsjedništva BiH. Čak i ako bi se, izmjenama Ustava dodala odredba “i ostali”, ovo bi, faktički, značilo postepeno uvođenje trećeg entiteta.
USTAVNI SUD BIH
“Izmjene zakona o izboru sudija Ustavnog suda BiH bi mogao biti usvojenu parlamentarnoj proceduri ukoliko se ispuni uslov dobijanja datuma otvaranja pregovora sa EU”, navedeno je u dokumentu Trojke.
Prema informacijama Istrage, plan je da četvero sudija bira Predstavnički dom FBiH, dvoje Narodna skupština RS, a tri stranca bi birala Parlamentarna skupština BiH. To znači – ključ bi bio u rukama SNSD-a. Dovoljno bi bilo da blokiraju izbor na nivou BiH, a da, istovremeno, ne izaberu dboje sudija iz RS. U tom slučaju Ustavni sud BiH ne bi imao kvorum.
Nije Samantha Power ni stigla do kuće, a sav onaj strah, frustracije i narastajuće podjele na koje su joj ukazivali njezini sugovornici na brojnim sastancima tokom boravka u našoj zemlji, potvrđeni su novim incidentom: do eskalacije je došlo u Ljubuškom i to na prijateljskoj utakmici Sarajeva i lokalnog tima. Pucnjava je – potvrđuje i policija – bila znak upozorenja da se strasti smire (?!), a domaćini su požurili da se ograde uz objašnjenje: “Zbog gluposti nekolicine pojedinaca koji su ‘hrabro’ nasrnuli na vozila navijača FK Sarajevo dospjeli smo ni krivi ni dužni na loš glas, a dobar smo gradili godinama.” Nastavak priče je u nadležnosti pravosuđa u čiju nepristrasnost malo ko vjeruje, pa stoga i ne čudi što je došlo do sukoba upravo na provjerenoj matrici: “glupi pojedinci” nasrnuli su na automobile sa nepoželjnim registracijama, istim onim žarom kojim godinama kamenuju (nekažnjeno) antifašiste na Partizanskom groblju u Mostaru, da ne kažem istom onom tvrdoglavošću kojom vlasti HDZ-a čuvaju svoje Mile Budake, Slobodane Praljke i ostale (presuđene) zločince. Uporni hroničar ovdašnjih apsurda Srđan Puhalo našu realnost ovako definira: Za klanjanje u RS-u kazna je 100 KM, za klanje može i orden da se dobije. Da Bošnjaci ne zaostanu, angažirane su Zelene beretke, koje sebe vide kao garanciju patriotizma i buđenja vlasti koja će – pod njihovim pritiskom – stati uz narod. A narod uzvraća sve punijim autobusima kojima odlazi iz Bosne i Hercegovine.
Divljanje po twitteru
Da je glavna administratorica USAID-a novinarskim genom detektirala stanje na terenu nijednog trenutka nije krila, nekadašnjim kolegama je uoči odlaska i sama rekla da su upravo politički lideri najveći krivci za sve naše probleme – dok Zapadni Balkan bilježi stope rasta, Bosna i Hercegovina i dalje pada, ulagači bježe zbog nesigurnosti, a svađe i podjele ozbiljno slute da će nam natpolovična većina građana biti u dijaspori. Samantha Power nije prijetila, čak je izbjegla direktan odgovor na pitanje zašto se uopće sastala sa Miloradom Dodikom kome su SAD podebljale boravak na crnoj listi i pažljivo biranim riječima tek ukazala da je na sastanku Predsjedništva BiH govorio drugačije nego na presici koju je netom nakon sastanka održao. Zašto su onda Dodik i njegovi medijski megafoni tako beskrupulozno lagali od časa kada je stigla u BiH?
Lider SNSD-a ju je optužio da na njezinim sastancima nije bilo Srba (u redakciji Oslobođenja, na susretu sa novinarima istraživačima bio je Siniša Vukelić, vlasnik Capitala iz Banje Luke, među bivšim logorašima bili su zarobljenici iz tri različita logora, koje su držale tri različite vojske), kazao kako je mogla doći i u Republiku Srpsku (a bila je u Istočnom Sarajevu), na kraju posegnuo za retoričkom eskapadom dijeleći Power na USAID-dio s kojim nema problem i onaj politički s kojim ima, valjda hineći vlastitu umiješanost u ocjenjivanje drugih po onim manirima kojima na svojoj laktaškoj planeti dijeli packe kome i kako stigne. I još htijući ostaviti dojam da će on osobno odlučivati o bilo čemu američkom. Doduše, i to je radio, no ne na štetu SAD-a već upravo RS-a: u vrijeme velikih poplava u BiH 2014. godine, vrijedna američka pomoć u agregatima, pumpama, motornim čamcima, helikopterima, vrećama za spavanje, odjeći… i u Federaciji i u distriktu Brčko je distribuirana ugroženom stanovništvu, a u RS-u je “klasificirana” pa je vlast SNSD-a donijela odluku da Bijeljini, Doboju, Šamcu baš i ne treba te ju je “sklonila na sigurno”. Da je Dodiku vlastiti džep najbitniji, demonstrirao je i u Predsjedništvu, kada se pozdravljao sa gošćom iz SAD-a, pa brže-bolje, s rukom u džepu, pobjegao od fotografiranja.
Za sve to vrijeme, po Twitteru je divljala Gorica Dodik, jurišajući na Samanthu Power i odlazećeg američkog ambasadora Erica Nelsona, onako kako je to tata svojedobno radio u slučaju Maureen Cormack, prethodne američke ambasadorice u BiH. To što Dodik i njegova djeca seksističkim i uvredama na polnoj osnovi privlače pažnju na društvenim mrežama, kao i uvijek mnogo više govori o porodičnom stepenu bahatosti nego o onima protiv kojih usmjeravaju svoje primitivne objede, no ovaj trend koji je eskalirao od posljednje runde sankcija koje tatu – kako nam stalno ponavlja – nimalo ne pogađaju, znakovit je pokazatelj. Recimo, Željka Cvijanović šuti k’o zalivena, a ne tako davno, nakon što je šef Mile dospio prvi put na listu, upravo se predsjednica RS-a sa Snježanom Dodik slikala među svjetinom koja je na vašingtonskim ulicama čekala inauguraciju Donalda Trumpa. Suprug i otac Milorad u to je doba sve američke dužnosnike prozvao odlazećim ne krijući kolike nade polaže u Trumpa. Sad ga povremeno spomene, kao imaginarnu buduću nadu, a sin Igor – onaj što je od kredita IRB-a za voćnjake dogurao do tenderbega zbog kojeg je ATV završio na crnoj listi – obećava da će na vlastitom primjeru dokazivati nezavisnost eresovskog pravosuđa, tužbom protiv ambasadora Nelsona jer se prepoznao u njegovom objašnjenju zbog čega je ATV sankcioniran. U međuvremenu, ATV-u je ugašen YouTube kanal, a i Gorica se javno brine da će (opet) zbog jezika mržnje i mizoginije biti blokirana na Twitteru. Tako da – praktično – sankcije koje ni na koji način ne pogađaju Dodika ozbiljno djeluju na njegovu užu porodicu i zasad izazivaju zaglušujuću šutnju SNSD-ovih branitelja lika i (ne)djela kako predsjednika tako i njegovih najbližih.
”Sankcije šalju signal da niko nije imun. Ne samo pojedinci koji su na visokim pozicijama, već i oni koji stoje uz njih i omogućavaju im korupciju. Efekat sankcija koje idu korak dalje je bitan. Sankcijama nećemo riješiti krizu preko noći. To će morati riješiti ljudi u ovoj zemlji. Mi sankcije možemo koristiti da odvratimo opstrukciju i rad na podjelama, sve ono što onemogućuje ljude da ostvare svoje potencijale”, kazala je odmah po dolasku u našu zemlju Samantha Power. Na odlasku je – prenoseći poruke američkog predsjednika Bidena – ponovila čvrste stavove svoje zemlje o posvećenosti miru u Bosni i Hercegovini, ali i potrebi da pokažemo čvršći otpor korupciji. SAD su od kraja rata uložile više od tri milijarde dolara u pomoć našoj zemlji, što je otprilike i godišnja budžetska suma države, entiteta i kantona.
Hacijende, vile, stanovi i “keširani” glasovi
Ne trebaju nama ni Biden ni Power reći koje su to porodice koje upravljaju svim tim parama, ko su domaći tenderbezi i ko sve – uz plaće koje ne mogu pokriti ni sindikalnu potrošačku korpu – gradi hacijende i vile, kupuje stanove na sigurnim evropskim destinacijama i glasove na izborima plaća (i bukvalno) vadeći pare iz džepova. A nikako da kažu otkud im. Ne zato što ih niko ne pita, već zato što su u svoje političke agende upisali gospodarenje pravosuđem. Ovih dana Dodik “dobija informacije da će protiv njega biti podignuta optužnica”, sve rugajući joj se, dok BNTV najavljuje da će slučaj Pavlović banke, star sada već sedam godina, konačno dobiti pravosudni epilog: to je ona kupovina vile na Dedinju, koju je Dodik platio kreditom podignutim godinu kasnije. Ako bude tako, pokazat će se na djelu koliko sankcije nemaju efekata i nadati se – motivirati SAD da što prije objave i nastavak liste domaćih lopova i boraca za porodična blagostanja. Onih što puneći svoje sehare i račune u stranim bankama, ovdje nemilice kreiraju svađe, podjele i incidente. Dodik je samo prvi prešao crvenu liniju, ne krijući da je spreman braniti svoj komoditet i ratom ako treba, no ako SAD zaista ovdje žele poduprijeti mir, na njemu ne smiju stati: konstitutivni narodi, a bogami i ostali, imaju svoje političke predstavnike koji zaslužuju da u sankcijama u stopu prate Dodika. Što godinama i čine.
Premijer savezne pokrajine Sjeverne Rajne-Vestfalije Armin Laschet novi je predsjednik Kršćansko-demokratske unije (CDU) i on će, vjetovatno, biti novi njemački kancelar nakon izbora zakazanih za septembar ove godine. Mediji u regiji ga ocjenuju kao umjerenog političara i graditelja političkih mostova koji je blizak sadašnjoj kancelarki Angeli Merkel.
“Ono što je donosim sa sobom kao novi predsjednik stranke je iskustvo u vladajućim strukturama, vodstvo velike savezne pokrajine i približavanje različitih interesa”, rekao je Laschet.
No, da li je sve tako. Urednik njemačkog Bilda Julian Röpke na svom je zvaničnom twitter nalogu objabio da je izbor Armina Lascheta dobra vijest za Rusiju, Kinu i režim sirijskog predsjednika Bašara Al Asada.
“S njim kao vođom, Njemačka, Evropa i Zapad su zeznuti”, napisao je Röpke, inače jedan od najboljih poznavalaca njemačke političke scene i čovjek koji je izvještavao i sirijskom sukobu i ruskim operacijama.
Röpke je danas podsjetio na neke ranije izjave novog predsjednika CDU-a Armina Lascheta koje se odnose na zločine u Siriji, ali i njegove izjave koje se odnose na njemačku politiku prema Ruskoj Federaciji.
U septembru 2019- godine njemački mediji su objavili da je Laschet, u svojstvu premijera Rajne-Vestfalije u Dizeldorfu kazao da se “zalaže za bližu saradnju s Rusijom”.
“Rusija nam je potrebna za mnoga pitanja u svijetu”, kazao je tada Laschet.
U januaru 2016. godine njemački Bild je objavio tekst pod naslovom:”Da li vam je manje stalo do ljudskog života, gospodine Laschet?” u kojem navode da je budući njemački kancelar podržao zračne napade Ruske Federacije na teoritoriji Sirije.
“Dobro je što je Putin umiješan u Siriju”, citirao je tada Bild novoizabranog predsjednika CDU.
U intervjuu za njemački Die Zeit, sredinom 2018. godine, Laschet je kazao da u Siriji “bez Rusije sukob ne bi bio rješiv”, a upravo je taj intervju naišao na brojne kritike u Njemačkoj.
“Za preovladavanje podjela u društvu također je potrebno da se ne ruži svako ko zauzme drugačiji stav i da ga se ne prozicao kao “razumije Putina” i “plaćenik Gazproma””, kazao je Laschet za Die Zeit.
Urednik Bilda Julian Röpke podsjeća danas i stavove Armina Lascheta iz 2013. godine u vezi sa ratom u Siriji.
“Kada je Asadov režim gasom ubio 1.300 ljudi u avgustu 2013. godine Obamina administracija je razmatrala krivične sankcije za ovaj ratni zločin. Novi šef CDU-a i mogući naredni njemački kancelar Armin Laschet je pitao: Želi li se sada Obama boriti protiv Assada zajedno sa Al Qaidom”, podsjetio je urednik Bilda.
U decembru prošle godine Armin Laschat je za Russia Today i druge strane medije govorio o izgradnju plinovoda Sjeverni tok 2 koji njemačka gradi zajedno sa ruskim Gazpromom. Taj plinovod najviše pogađa Ukrajinu preko čije teritorije je do sada Njemačka snabdijevana plinom iz Rusije.
https://www.youtube.com/watch?v=JOTqlFgY8sU
“Njemačka se vlada prvi put jasno usprotivila izlasku iz europskog projekta plinovoda Sjeverni tok 2 izrečena. Laschet dijeli ovo gledište”, navedeno je u opisu videa objavljenog na youtube kanalu Russia Today.
Laschet je kazao da je izgradnja Sjevernok toka 2 čisto “ekonomsko pitanje” i da “nije bitno da li plin dolazi kopnom ili Baltičkim morem.
Krajem prošle godine nastavljena je gradnja tog plinovoda koji, zapravo, države istočne Evrope gura u ralje Ruske Federacije. SAD su najavile sankcionisanje svih kompanija koje učestvuju u tom projektu, ali je njemačka Vlada odbila sve optužbe iz Amerike. Kako bi ohrabrili kompanije da učestvuju u izgradnji Sjevernog toka 2, Vlada Angele Merkel je u januaru ove godine najavila osnivanje Fondacije koja bi trebala olakšati završetak ovog projekta.
Projekat Sjeverni tok 2 izazvao je brojne reakcije SAD-a čije vlasti tvrde da se ovim ugrižava energetska politika Evrope. Njemačke vlasti su odbacile sve optužbe, a ministar vanjskih poslova te države Heiko Mass (SPD).
“Nijedna država nema pravo diktirati europsku energetsku politiku prijetnjama i to neće uspjeti”, rekao je njemački ministar Maas komentarišući sankcije SAD-a.
Upravo su njemačke vlasti posljednjih su mjeseci pokrenule inicijativu za imenovanje novog Visokog predstavnika za BiH. Za tu to imenovanje potrebna im je podrška Ruske Federacije.
Politička majstorica koju igra Milorad Dodik sve su prilike da će imati ishod koji apsolutno odgovara kreatorima politike apsolutnog lidera entiteta Republika srpska.
Dodik više nije neko ko najavljuje, odavno je on u fazi uspješnog realizatora tih planova. Priznao je tako vladar Rs-a da je uspio izbaciti iz vlasti SDA, kao najveću prijetnju po Rs, te da dok se god bude on pitao, SDA neće pitati.
Očito mu pašu više oni koji vjeruju u njegovu evropsku transformaciju, pa je tako uspio ishodovati što ranije nije mislio ni pokušati. UIO donosi odluke u korist Rs-a, na štetu FBiH, pomažući Dodiku da se iščupa iz ekonomskog blata.
Istovremeno, OSA na čijem je čelu Bošnjak s kojim se Dodik slaže, donosi odluke i dozvoljava ulaske srpsko – ruskim lobistima i promotorima. Oni sada slobodno kroz BiH mogu širiti svoju ideju.
U Vijeću ministara osakaćena je nabavka američkih helikoptera za OSBiH, upitno je hoće li ikada do nje doći. Forto s Goranom Vesićem lako dogovara autoput do Srbije, Nikšić se još lakše dodgovara s Dodikom za sve što maestru iz Laktaša odgovara. Entitetske vlade sjede zajedno i dogovaraju kao da državni aparat ne postoji.
I mnogo toga redom pošlo je za rukom otkako je “istjerao SDA iz vlasti i otklonio najveću prijetnju po Rs”. No, Dodik zna da mu sve što je do sada učinio s partnerima koji mu odgovaraju, nije dovoljno za konačni cilj – potpuno razbijanje BiH i osamostaljenje Rs.
Ali, maestralno povlači figure i partnere iz Sarajeva ostavlja u stanju iznenađenosti. Ti iznenađeni partneri ga nastavljaju hvaliti po internacionalnoj zajednici, čime Dodik kupi neophodne poene i vrijeme.
Zato je danas pitanje državne imovine zapravo više u rukama Dodika, nego li kod međunarodnih i sarajevskih aktera bh. zbilje. A Dodik zna biti strpljiv i u strpljivosti uvijek spreman. Spremno je odigrao igru sa nizom antiustavnih zakona oko imovine, pa je sada dio tih zakona na snazi (poput onog o imovini koju koriste institucije Rs), a dio u nekom pravnom vakuumu. I dok se Schmidt nagurava sa sopstvenim dualizmom, dok od ambasade do ambasade voda eksperte poput MI6 agenata, Dodik čeka novu priliku da završi posao.
A najavio je da ništa što dogovara sa partnerima iz Sarajeva i Draganom Čovićem neće biti dogovoreno, dok sve ne bude dogovoreno. Dakle, sve što se tiče države BiH, njenog opstanka i evropskog puta (atlantski je na sve dužem štapu), Dodik neće prihvatiti dok se ne ispune njegovi zahtjevi.
A njegov zahtjev za odlaskom stranih sudija iz Ustavnog suda BiH traje koliko i secesionistički planovi. Sada kada jedan sudija iz Rs-a nije u Ustavnom sudu (penzionisan), a drugi najavljuje da je na bolovanju i da će se povući, Dodik je blizu šah-mata u prvoj partiji. Jer, ustavne sudije bira NSRs, a Dodik tamo apsolutno kontroliše situaciju. Izbora tih sudija, skoro pa potpuno sigurno, neće biti dok strane sudije ne napuste Ustavni sud BiH. Dodik je to, između ostalog, i najavio.
Time će Ustavni sud BiH, kao prepreka Dodikovim ciljevima, biti neutralisan dugoročno, a Dodik će se potpuno moći posvetiti djelovanju za odlazak i OHR-a. U toj partiji nesumnjivo će iskoristiti zakone o nevladinim organizacijama i kriminalizaciji klevete, te će njihovo povlačenje usloviti zaključkom da je uspostavljena vladavina prava, bez obzira što nesrpsko stanovništvo u Rs-u nikada neće doći do ostvarenja svojih prava.
S druge strane, po pitanju državne imovine, Dodik će igrati na entitetske vlade s Viškovićem i Nikšićem na čelu i dogovor uz patronat međunarodne zajednice, kojim će vrlo moguće u nepovrat otići državnosti i suverenitet Bosne i Hercegovine. Dionica kojom se kreće Schmidt upravo je voda na Dodikov mlin.
Borba za opstanak Bosne i Hercegovine ili njen nestanak, ovisno kako se gleda, ušla je u završnu fazu. Dodik ima ozbiljnu i rezultatsku i terensku prednost, pa bi iz faze “ozbiljne zabrinutosti”, probosanski blok morao preći u fazu akcije kojom će rezultat barem dovesti u egal.
U suprotnom, momentum koji Dodik sanja i za koji vrlo naporno radi, mogao bi doći vrlo brzo, toliko brzo da Bosnu i Hercegovinu ubije šok iznenađenosti.
Odlazak kod Putina, Erdogana, Alijeva, putanja kretanja Željke Cvijanović, podrška iz Beograda i ignorantski pristup zapadnih diplomatija na Dodikovo djelovanje, jasno upućuje kakav nam se scenarij sprema.
Dodatno, igrači koji sada igraju u političkoj reprezentaciji na federalnom i državnom nivou pod zastavom BiH, toliko su spretni dati autogolova, da je Dodikovo da samo drži loptu na našoj polovini terena.
Šahovski rečeno, Dodik nam je potopio i konje i skakače, topove smo izgubili davno, još da kralja (državnu imovinu) poklopi kraljicom i možemo komotno obući cipele Kurda. Čisto da se naviknemo da države nemamo.
A imali smo je, samo je nismo znali sačuvati. Odlična partija, majstor Milorade!
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
