Na nedavnom skupu u Bijeljini, gdje se inače obilježavao Dan srpske zastave, trojica najistaknutijih političkih i crkvenih lidera u Srba, izgovorili su isti sadržaj u različitim pakovanjima. Zapravo, iznijeli su nešto što bi se moglo označiti kao nacionalni plan za 21. vijek, mada ništa nije rečeno što već nismo znali ili što već neko prije njih nije pokušao.
Milošević je izgubio ratove koje je vodio devedesetih godina, ali ideja Velike Srbije, zbog kojih su vođeni, očito nije poražena. Naprotiv, živahnija je i aktuelnija nego ikada ranije.
Potvrda toga je i spomenuti tulum u Bijeljini. Na njemu je Dodik ponovio da će se Srbija i Republika Srpska kad-tad ujediniti, Vučić zakukuljeno i zamumuljeno zavapio da “mira i stabilnosti nema dok svi Srbi ne stanu pod jednu zastavu”, da bi patrijarh SPC poentirao sa konstatacijom da su “granice promenljive”.
Bez obzira što govore sa različitih pozicija, svi gađaju u istu metu i teže jednom cilju, a to je proširena Srbija. Nikakvih dilema tu više ne bi trebalo biti nakon ovakve ekspanade trojice najprominentnijih Srba. To posebno važi za nas u Bosni i Hercegovini, ali i Crnu Goru i Kosovo koji su predmet permanentne destabilizacije iz Beograda. I koji su viđeni kao dio srpskog sveta ili otvorenog Balkana, sasvim svejedno, piše politicki.ba.
Ovo bi trebalo biti i signal za uzbunu u međunarodnoj zajednici, ali se nažalost to neće desiti, jer moralna, politička i intelektualna potkapacitiranost ljudi koji danas vode najmoćnije države na svijetu je zastrašujuća.
Upravo, ta inferiornost, površnost i uspavanost su probudili Putina i druge orbane i vučiće širom svijeta, pa i naše regije.
Nismo sigurni, međutim, kako bi i sadašnji impotentni svijet reagirao da je, recimo, reis Kavazović izgovorio apsolutno iste riječi kao Porfirije.
Tada bi se vjerovatno oglasile mnoge ambasade koje bi u tome prepoznale panislamističke ambicije i hegemonističke tendencije.
Ali kad to kaže prepodobljeni i slatkorječivi patrijarh onda zavlada muk. Bez riječi osude, a kamoli upozorenja. A Porfirije i Vučić su samo lice i naličje iste velikosrpske priče. To samo nisu vidjeli brojni intelektualci u Zagrebu, koje je Porfirije zaslijepio svojim “ekumenistickim porukama”,kao što ne vide ni Eskobar, Lajčak i druge međunarodne birokrate, koje Vučić “prevodi žedne preko vode”.
Koristeći Ćosićevu maksimu da je “laž srpski državni interes”, ovaj političko-vjerski dvojac, prostim šibicarskim metodama će za svačije uši imati prilagođenu muziku. Priča će se svakako mijenjati, ali će cilj ostati isti.
Patrijarh će slavodobitno reći da se on i Zagreb na poseban način vole, dok njegov stvarni šef Vučić cijelo ljeto vodi otvorenu kampanju protiv odlaska Srba na hrvatsko primorje. Milošević je devedesetih godina imao, u političkom smislu, skoro cijelu Crkvu protiv sebe, uključujući i tadašnjeg patrijarha Pavla.
Danas Vučić, zahvaljujući Porfiriju ima potpunu kontrolu nad SPC.
Dobro upućeni u crkvene poslove tvrde da nijedan vladika SPC ne može biti imenovan u bilo kojoj eparhiji ukoliko tu odluku prethodno ne aminuje predsjednik Srbije. Vučić obilato koristi Porfirija i oko drugih pitanja, bilo da se radi o Kosovu i Crnoj Gori, ili problema nastalim zbog organizacije Evroprajda u Beogradu.
Patrijarh je, kako smo mogli pratiti, bio učesnik na litijama i glavni govornik, poručivši da se Paradom pokušavaju nametnuti vrijednosti koje Srbi ne žele. Kada je Vučić morao popustiti i omogućiti šetnju, Patrijarh je upadljivo zašutio, ali su se tokom manifestacije, cijelo vrijeme čula zvona sa svih crkava u Beogradu.
I vuk sit i ovce na broju.
Baš kao što je i Vučić poslao svog oca na litije protiv Prajda, a suprugu na izložbu koja se organizira u čast Evroprajda.
Dakle,u Srbiji je uspostavljeno puno političko-vjersko jedinstvo čiji je cilj stvaranje Velike Srbije.
Za sada se koriste sredstva varanja, laganja, manipuliranja,potkupljivanja, šibicarenja…
Glavni izvođači radova su SPC koja djeluje u regionu, kao i prosrpske partije u susjednim državama. Njihovi pomagači su predstavnici međunarodne zajednice, jedni zato što smatraju da će do stabilnosti najlakše doći ako se zadovolje apetiti onih najjačih, drugi zato što ništa ne rade jer imaju preča posla i treći koji bas ništa ne razumiju.
Postoje i oni četvrti, koji se prave naivni iz vrlo lukrativnih razloga. Od ovakvog svijeta, velikog selameta nema. Niti će ga biti u doglijedno vrijeme.
To ne znači da se i sa takvom neučinkovitom međunarodnom zajednicom treba konfrotirati.
To samo znači da to ne smije biti jedina i glavna karta na koju treba igrati.
