Facebook Twitter Youtube
    Slučajan

    Analize

    Analiza Senada Avdića: Najavljenom smjenom CIK-a BiH, prepuštanjem HDZ-u četvrtog delegata u Domu naroda PS BiH, Nikšić i Konaković kližu po rubu ambisa podjele zemlje!

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Jedna od najvećih političkih drama i potencijalno zapaljivih  kriza u funkcioniranju vlasti proteklih godina odvijala se u noći između 11. i 12. marta 2020. godine. Te je noći Zastupnički dom Parlamentarne Skupštine BiH nakon višesatne rasprave, prekida, svađa i ultimatuma razriješio članstva u Centralnoj izbornoj komisiji troje njenih članova kojim je istekao mandat, Branka Petrića i Novaka Božičkovića, iz reda Srba, te Stjepana Mikića, predstavnika Hrvata u CIK-u. Većinom glasova državnih parlamentaraca njih su zamijenili Vanja Bjelica-Prutina i Jovan Kalaba (Srbi) i Željko Bakalar (Hrvat). Bošnjačkim članovima, Suadu Arnautoviću i Ahmetu Šantiću su produženi mandati.

    Razrješenja starih i imenovanja novih članova CIK-a obavila je parlamentarna većina u Zastupničkom domu PS BiH nakon što Komisija koja je bila formirana da predloži kandidate to nije obavila u  predviđenom roku od 30 dana. Na čelu te Komisije nalazio se Milan Tegeltija, tadašnji predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, koji je samog sebe izabrao na tu funkciju. Pored Tegeltije u Komisiji su bili i Borjana Krišto (HDZ), Nebojša Radmanović (SNSD-a), te Stjepan Mikić, dugogodišnji član CIK-a imenovan od HDZ-a, te SDA-ov predstavnik Safet Softić. Plan je bio očigledan – preko stranački odanih ljudi nastaviti u nedogled dominaciju Dodikovih i Čovićevih kadrova u Centralnoj izbornoj komisiji.

    Kako je preduhitren Milan Tegeltija

    Puno bi nam vremena oduzelo, a poštujemo i elementarnu „kulturu sjećanja“ naših čitatelja da izdvojimo samo najvažnije razloge zbog kojih je dugogodišnji ansambl Centralne izborne komisije moralo temeljito protresti i promijeniti. CIK je godinama predstavljao svojevrsni otuđeni centar moći amnestiran od bilo kakve demokratske provjere i nepodložan kritikama i smjenjivosti. Nikada njegov prethodni menadžment nije ponudio zadovoljavajući odgovor na sudbinu 50-ak tona izbornog materijala koji je „kalirao“, „ispario“ u  skladištima. Ostalo je neodgovoreno i zbog čega se izborni materijal štampao Dodikovoj zavičajnoj štampariji u Laktašima. Ostalo je trajno visiti u zraku čudno partnerstvo između pojedinih članova CIK-a i ruskog ambasadora u BiH Petra Ivancova, njegovih čestih vizita sjedištu CIK-a i boravci njegovih članova tokom izbora u Rusiji. Nije se CIK „štel mešati“ ni u više-manje konkretne dokaze o izbornom inženjeringu koje su institucije Hrvatske, u suradnji sa ruskim „prijateljima“ provodile u procesu „hvatanja“ birača iz te zemlje koji će dopisno/nepropisno podržati HDZ BiH i njegove kandidate na izborima iz 2018. godine… Ima toga još, čitav jedan naramak dokaza i argumenata, ali ni ovo navedeno nije malo..

    Svjedoci koji su nazočili sjednici Parlamenta BiH kasnije su pričali da je sve do početka glasanja o smjeni bivših i imenovanju budućih članova CIK-a bilo neizvjesno šta će raditi  zastupnici Stranke demokratske akcije. Vrhu ove stranke je bilo bitno da se ne dovode u pitanje dva bošnjačka člana (Arnautović i Šantić) a za srpske i hrvatske članove ih baš i nije bilo briga. Isti svjedoci tvrdili su da je Dragan Čović to večer priprijetio Bakiru Izetbegoviću da bi izbor predloženog hrvatskog člana CIK-a, Željka Bakalara, inače tadašnjeg savjetnika Željka Komšića u Predsjedništvu BiH, mogao biti uvod u raskidanje koalicije i potpuni institucionalni košmar u BiH. To isto večer je Željko Komšić, lider Demokratske fronte, iz Kanade gdje se nalazio u službenoj posjeti, zvao telefonom Izetbegovića i tražio od njega da zastupnici SDA podrže predložene nove članove CIK-a. Lider SDA ga je zabrinuto informirao o Čovićevim prijetnjama napuštanjem koalicije i blokadama, na šta mu je Komšić kazao da će i DF prekinuti saradnju sa Strankom demokratske akcije ukoliko njen lider popusti pod pritiscima HDZ-a i SNSD-a.

    Šta (ni)je zabrljao CIK BiH

    Većinom glasova u Zastupničkom domu PSBIH smijenjena su tri člana CIK-a kojima je istekao mandat, a na njihova mjesta su izabrani novi ljudi.

    Borjana Krišto, tadašnja zastupnica, a danas već izvjesna predsjedavajuća Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, upozorila je da „ovo nije samo politička kriza, nego je upitna budućnost Bosne i Hercegovine“.

    Milorad Dodik je bijesno poručio da su svojim glasanjem u Zastupničkom domu PSBiH „Srpska demokratska stranka i Partija demokratskog progresa izborni proces u BiH predali u ruke Bošnjacima“.

    Nezadovoljan je bio i Fahrudin Radončić, predsjednik Saveza za bolju budućnost, u to vrijeme državni ministar sigurnosti. „Ako ovo opstane, budući izbori nemaju nikakvog smisla, a ni sadašnja koaliciona participacija na vlasti“, komentirao je nakon smjene na čelu CIK-a. Nekoliko mjeseci kasnije Radončić je zaista napustio ministarsku poziciju, ali iz nekih posve drugih razloga koje je mijenjao kako mu je odgovaralo u dnevnopolitičkom kontekstu i tekućim potrebama. Radončić je u jednom donekle bio pravu: Parlament je trebao iste noći opozvati i zamijeniti i bošnjačke članove CIK-a, no očito da bi u tom slučaj izostala podrška zastupnika SDA. Prevažan je Suad Arnautović bio kadar za SDA ne samo u CIK-u nego u pozamašnom kontinuitetu od dvadesetak godina, još od mračnog vakta kada je bio šef kabineta federalnog ministra policije Mehmeda Žilića.

    „Ovo“, kako je Radončić sa omalovažavanjem nazivao izbor tri nova člana CIK-a je „opstalo“. Sud Bosne i Hercegovine je u augustu ove godine odbacio kao neosnovane tužbe Branka Petrića i Novaka Boškovića, članova CIK-a koji su smijenjeni nakon isteka mandata. Obačena je i žalba Sanje Stanimirović Ostojić koja se bila javila  na konkurs za člana Centralne izborne komisije, inače bliske suradnice već rečenog Petrića. U presudi stoji da je „Predstavnički dom Parlamentarne Skupštine Bosne i Hercegovine u postupku imenovanja članova Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine postupak  POSTUPAO NEPOSREDNO I U SKLADU SA USTAVNIM OVLAŠTENJIMA…I PREMA RELEVATNIM PROPISIMA IZBORNOG ZAKONA BOSNE I HERCEGOVINE.“ (Podvukao S.A.).

    Kada se kritički analizira rad novog sastava Centralne izborne komisije BiH, onda treba radi korektnosti imati u vidu sve okolnosti u kojima su njegovi članovi radili, a koje su posljednje dvije i pol godine bile sve samo ne normalne i stimulativne. Osovina Dodik-Čović nikada se nije pomirila za gubitkom svog utjecaja, niti je birala sredstva i povode u destruiranju njihovog nesmetanog djelovanja. Dodik je mizogino-kočijaškim uvredama na račun srpskih članova CIK-a izravno doveo pitanje njihovu fizička sigurnost zbog čega je Vanja Bjelica-Prutina zatražila i dobila policijsku pratnju. Čović je istovreno, tobože suptilnije, preko ministra državnih financija Vjekoslava Bevande do posljednjeg trenutka opstruirao i dovodio u pitanje održavanje izbora i uvjetujujći ih promjenama Izbornog zakona; ta je podmukla igra prekinuta tek u predizornom cajtnotu na intervenciju visokog predstavnika Christiana Schmdita.

    Istovemeno, Schmidtovo nametanje djelimičnih, a dubinskih izmjena Izbornog zakona u danu, odnosno noći održavanja Općih izbora doveli s CIK pred cijeli spektar novih, do tada nepoznatih problema i dodatnih obaveza.

    Drug Nikšić, preferencijalni

    Među državnim zastupnicima koji su one besane martovske noći u Parlamentu BiH glasali za smjene starih i imenovanje novih članova Centralne izborne komisije BiH bio je i predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić. Baš kao i nakon izbora 2018.godine on se, i četiri godine kasnije kroz iglene uši kompenzacijskih algoritama ušunjao među državne parlamentarce. „Ipak su ovo nekakvi ljudi iz opozicije, a ipak bih bio sretniji da smo dobili eksperte, da smo dobili ljude koji  nisu bili politički obojeni. Smatram da ne može biti gore od ovoga  što smo imali.“, kazao je Nikišić nakon glasanja u Parlamentu BiH u martu 2020. godine. Prošle nedjelje lider SDP-a kojeg stranački šereti zovu „Drug Preferencijalni“, otkrio je planove glede budućnosti CIK-a.

    “Od nove većine očekujemo podršku za smjenu članova izborne komisije BiH”, kazao je Nikšić. Njegova izjava je uslijedila promptno nakon susreta Elmedina Konakovića sa Miloradom Dodikom na košarkaškoj utakmici u Laktašima.

    Nekako u isto vrijeme, na drugom mjestu to je isto kazala Snježana Novaković Bursać (SNSD), novoizabrana delegatkinja u Domu naroda Parlamenta BiH. Kazala je da je smjenu članova CIK-a moguće obaviti s obzirom na „drugačiju kompozicijsku većinu“. No, ona je za razliku od euforičnog, procedurama neopterećenog Nikšića bila znatno opreznija glede lagalnosti budućeg postupka smjene članova CIK-a, koji su inače izabrani na sedmogodišnji mandat. „Oni su tek neke dvije godine na tim funkcijama. Prilikom pokretanja inicijative treba samo voditi računa da ne uđemo u sudske procese sa eventualno lošim ishodom“.

    Novaković-Bursać ima, a Nermin Nikšić, kao lider Osmorke nema, u vidu presude Suda Bosne i Hercegovine kojima je zapečaćena svaka diskusija o zakonitosti smjene starih i izbora novih članova Centralne Izborne komsije.

    Zašto je ovo važno i zbog čega ovoliko pažnje posvećujem ovoj, reklo bi se, manje-više tehničkoj stvari. Prvo, zato što nije tehnička, nego je suštinska. Za donošenje odluke o smjeni članova CIK-a nije dovoljna samo, kako reče zastupnica Novaković-Bursać, „drugačija kompozicijska većina“. Da se taj proces ne bi pretvorio u parlamentarno nasilje i sirovi revanšizam, neophodan je još jedan nezaobilazan uvjet: potrebni su razlozi, argumentirani, čvrsti i uvjerljivi za pokretanje procesa te smjene. Takve razloge Nermin Nikšić, kao ni Konaković, niti bilo ko drugi iz krugova Osmorke nije ponudio, niti to može učiniti. A ne može to učiniti zato što njihovi razlozi opće nisu njihovinego su Dodikovi, odnosno Dragana Čovića. Članovi CIK-a BiH koji su zamijenjeni 2020. godine, otišli su zato jer su im istekli mandati, a nisu im produženi jer su oni bili produžene ruke  poltičkih elita. Zašto treba potjerati njiihove nasljednike, to još uvijek niko nije otkrio.

    Stara kuća, stari Dom naroda

    Odbrana integriteta postojećeg sastava Centralne izborne komisije pred naletom buduće vladajuće parlamentarne većine bitna je jer bi njihovom smjenom „pragmatična“ Osmorka otvorila breš kroz koji bi prokuljali slični o sinhronizirani zahtjevi osovine Dodik-Čović, zakoniti ili nezakoniti, ustavni ili neustavni, statutarni ili nestatutarni“, kako je nekada tokom antibirokratskog stampeda govorio Slobodan Milošević.

    Druga važna tačka otpora dvoglavom jednomlju lidera SNSD-a i HDZ-a su srpski i hrvatski klubovi u Domu naroda Parlamenta BiH. Vidjeli smo već kakve su se zakulisne, prljave igre igrale u Narodnoj Skupštini RS tokom izbora četvrtog delegata Klub Srba. Ništa, međutim, ne znamo o izboru četvrtog poslanika u Klubu Hrvata Doma naroda, o čemu bi trebali odlučiti zastupnici Osmorke. Propuste li Nikšićevi, Konakovićevi, Fortini… poslanici izabrati „vlastitog“ Hrvata  Dom naroda PSBiH, odnosno popuste li pred zahtjevom Čovića da se (i) to mjesto prepusti HDZ-u, onda se njihovom slučaju više neće moći govoriti o nervoznom diletantizmu, nestrpljivom amaterizmu, ili slijepom, karijerizimu, nego o nečemu drugom, što je prešlo rub odgovornog, promišljenog  i ustavnog ponašanja.

    Ako Stranka demokratske akcije svakog dana svojim tragikomičnim, inadžijskim djelovanjem dokazuje koliko je dobro, pravedno i korisno što je maknuta iz vlasti, Osmorka i istom ritmu demonstrira da sloboda koja im je pala  krilo neće umjeti da pjeva…

    (Slobodna Bosna)

    Schmidtov novi “gaf”: “BiH ima zajedničku državnost”

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    “Bosna i Hercegovina ima zajedničku državnost. A ona ide u Evropu i ona mora odlučiti šta je važno i za Federaciju i za Republiku Srpsku i rekao bih i za Brčko jer to je osnova Bosne i Hercegovine”, rekao je u četvrtak, tokom gostovanja na BHRT-u visoki predstavnik Christian Schmidt.

    Šta je mislio pod sintagmom “zajednička državnost” nismo uspjeli saznati.

    Politicki.ba obratio se Uredu visokog predstavnika s molbom za tumačenje ove kovanice.Odgovoreno nam je da oni to ne rade. Ne interpretiraju visokog predstavnika.

    Za razliku od “genocide style situation” u Srebrenici, kako se na engleskom u Budimpešti izrazio Schmidt, visoki predstavnik je danas na BHRT-u govorio na njemačkom jeziku.

    Kontaktirali smo i nekoliko stručnjaka ustavnog prava. Svi su bili iznenađeni sintagmom “zajednička državnost” i nisu je mogli rastumačiti. Jednostavno, prvi put su je čuli! A Schmidt je po obrazovanju pravnik.

    I on voli istaći svoju pravnu naobrazbu. Šta mu,onda, znači ova sintagma?

    Posebno je to upitno u kontekstu nastavka njegovog govora.

    U tom dijelu on govori o pristupanju EU, BiH koja odlučuje “šta je važno” kako za oba njena entiteta, tako i distrikt Brčko.

    Takav kontekst nameće odgovor da se “zajednička državnost”, dakle, “crpi” iz entiteta i distrikta.

    Ustavni stručnjaci s kojima smo razgovarali uglas ističu da to nije tačno.

    Kažu da ni entiteti, a pogotovo Brčko, nisu države. Niti mogu biti.

    Da li je u pitanju “gaf”, čemu Schmidt jeste sklon, ili namjerno plasiranje nove kovanice, poput one Carla Bildta o “zajedničkim institucijama” zbog čega je čak morao intervenirati i Ustavni sud Bosne i Hercegovine i poništiti tu sintagmu, vidjet ćemo.

    Schmidt je danas imao dva veća medijska istupa.

    U drugom, u razgovoru za Oslobođenje, rekao je i ovo:

    “Zbog toga i preporučujem da se ne pogubimo u pitanju koja je partija izvukla neku korist, nego da vidimo da li se može legitimno raditi i da li se mogu demokratskim putem donositi zakoni”.

    Tek je ova izjava, data u kontekstu proglašenja Vlade entiteta F BiH, daje osnova za nove i nove kontraverze i žučne rasprave…

    Kolumna Vildane Selimbegović: Posljednja šansa za BiH, ali i Evropu

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Sigurno ćemo stići u Evropu, ako ne do kraja ovog, onda najkasnije u narednom vijeku, prokomentirao je posljednji samit Evropskog vijeća albanski premijer Edi Rama. Najviši dužnosnici Evropske unije ipak mogu biti zadovoljni: neuobičajenom brzinom donijeli su odluke da Ukrajini i Moldaviji daju status kandidata, dok su spram Gruzije iskazali dobru volju i spremnost da se – nakon nekoliko uvjeta – i sama domogne kandidature.

    Balkanska čekaonica 

    Zapadni Balkan je dobio svoj samit uoči samita i tako i zaslužio Raminu opasku: Albanija i Sjeverna Makedonija očekivale su početak pregovora još poodavno, Crna Gora je prije koji dan obilježila deceniju pregovaranja, a Bosna i Hercegovina – uprkos uistinu zdušnim zalaganjima Slovenije i Austrije – ne može da dobije ni status kandidata.

    U balkanskoj čekaonici je i Srbija koja pregovara, ali koja nikako da zatvori svoja poglavlja s Rusijom, pa njezine (ne)ispunjene evropske zadaće i ne dolaze na dnevni red jer srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić ne krije koliko uživa što Evropu vuče za nos suočavajući cijeli region sa uživo prenosom evropske politike trostrukih standarda. Za to vrijeme, rapidno padaju procenti podrške euroatlantskim integracijama, a dijelovi srpskog sveta na Balkanu slave majčicu Rusiju i lidera Vladimira Putina.

    Šta tačno Putin misli o dodjeli kandidatskog statusa za EU Ukrajini znaju najbolje stanovnici Kijeva, koji zadnjih dana trpe neselektivna raketiranja, dok Rusi slavodobitno marširaju agresijom pregaženim gradovima u oblastima Donjeck i Lugansk. I niko se ne treba čuditi ako – nakon što zaokruži invazijom zacrtane granice – ruski predsjednik objavi da je spreman pregovarati o uslovnom primirju za ostatak Ukrajine, a još manje ako evropske birokrate ponudu dočekaju raširenih ruku. BiH je zapravo osvjedočeni primjer evropske odanosti vlastitim vrijednostima, što je uostalom pokazala i posljednja dvodnevna sesija u Bruxellesu. Da odmah budem posve jasna: naša zemlja nije ispunila neophodne uvjete za dobijanje kandidatskog statusa, ali čak i ambasador Johann Sattler, šef Delegacije EU u našoj zemlji, za to krivi HDZ i SNSD, koji su blokirali neophodne zakone u Parlamentu BiH (da SDA nije nevina, podsjetila je nedavno Ambasada SAD-a, zamjerajući im retoriku podjela i odnos prema setu antikorupcijskih zakona).

    Floskule o tome kako bi neka vrst uvjetnog kandidatskog statusa bila nagrada za elite na vlasti ne piju vode, ne samo zato što ni EU nije operirana od sličnih, blokadama sklonih lidera, već i zato što je čak i ovakva BiH demokratska meka u odnosu – recimo – na Bugarsku i Rumuniju u momentu kada su postale članice EU. Uznapredovala Bugarska već godinama blokira Sjevernu Makedoniju, a Orbanov kadar Oliver Varhelyi to još zove “legitimnim prigovorom”, valjda i na taj način iskazujući radost što je vjerovatno najdemokratičniji lider s ovih prostora Zoran Zaev vlastitom karijerom platio ambiciju vlasti i zemlje na čijem je čelu bio da se približi EU. Bugarska je konačno odustala, u savršenom tajmingu, jedva 24 sata nakon evropskog samita. Makedonija je novo ime – kao ulaznicu na evropska vrata – izglasala prije tri godine. Sve ovo vrijeme evropsku sramotnu ravnodušnost trpjeli su građani Sjeverne Makedonije, kažnjeni i kažnjavani i danas, jednako kao što su građani Bosne i Hercegovine opet kažnjeni u Bruxellesu koji tobože ne želi nagraditi naše elite na vlasti.

    A zar nije Charles Michel, 12. juna, zdušno nagradio upravo te elite, usmenim dogovaranjem u Bruxellesu, jer pismeno nije bilo moguće zato što je Miloradu Dodiku zasmetao paragraf u kome se pominje ruska invazija na Ukrajinu? Dragan Čović je, kako reče Željko Komšić, dobacivao iz hotelske sobe (Michelov poziv nije smatrao dovoljno vrijednim da se pridruži sastanku). Ovdašnji su mediji potom (pri)javili Michelovu spremnost(?!) da ukrajinski paragraf izostavi, no čak je i ta bruka manja od one koju je briselskom vrhu servirao sam Dodik, koji je odmah potom otperjao na Putinov samit, navodno ekonomski, u Sankt Peterburgu, pa onda čekao punih šest sati da mu se ruski predsjednik smiluje petnaestak minuta, e da bi ushićeno izjavio kako su i dalje prijatelji i kako je ponosan što ga je primio “jedan od tri svjetska lidera”. Uz Putina to su, mjereno Dodikovim aršinima, još kineski predsjednik Xi Jinping i turski Recep Tayyip Erdogan. “Na zapadu ništa novo”, likovao je Dodik nakon najnovijeg evropskog tretmana BiH, a da je na istoku stara priča nije nam ni morao reći, intenzitet ruske agresije na Ukrajinu dovoljno je slikovit. Poražavajuće je, zapravo, što Evropa i njezini lideri ne kriju zavist prema apsolutizmu, samo što mu onako francuski dodaju pridjev prosvijećeni. Sve dok je tako i Dodik i Vučić će nogama otvarati briselska vrata, a cupkati pred Putinovim.

    Da je drugačije, davno bi EU promijenila svoj odnos prema Zapadnom Balkanu ili barem prema onim njegovim državama koje nemaju dvojbi između Rusije i ostatka svijeta. Zato što nije, u zemljama poput Sjeverne Makedonije i Crne Gore, u kojima ruski izaslanici nisu prezali ni od pokušaja državnih udara, ojačale su proruske snage, a evropska prijestonica do neukusa toleriše Vučićevo manipuliranje i još s birokratskih visina gleda na sve češće prijetnje koje ruski ambasadori na Balkanu šalju Bosni i Hercegovini. Bit će da je i to, po Varhelyiju, legitimno, jednako kao što – uprkos svim svojim institutima, od Suda u Strasbourgu do Venecijanske komisije – legitimno koketira sa Čovićevim HDZ-om, bez trunke volje da pomogne u rješenju izbornih i ustavnih promjena u BiH, makar u skladu sa onim što je proklamirano u zemljama članicama. Ovako, zapravo, s blagonaklonošću gleda upravo na one elite – srpske, bošnjačke i hrvatske – koje, kao, ne želi da nagradi i dodatno se sveti onima kojih je, nažalost, sve manje u BiH, ali koji podsjećaju da i važećim ustavom građani moraju dobiti (neka) prava. O čemu svjedoče i presude iz Strasbourga. Ako je Evropi izgovor Hrvatska, onda opet ima problem, s obzirom na to da je bahati Zoran Milanović, u najnovijoj epizodi odbrane Čovića od premijera svoje zemlje Andreja Plenkovića, tobože navijao za BiH, “kad već kandidati mogu biti Ukrajina i Moldavija”, tumačeći to kao happy hour i jeftino piće za sve.

    Kost u grlu Bruxellesa 

    Bosna i Hercegovina je prije skoro tri decenije bila ono što je Ukrajina danas. I čini se da to i jeste kost u grlu Bruxellesa, koji se jednako pravio lud ne znajući ko to tamo na koga puca. U međuvremenu su saznali, no ne i priznali, pa je Hrvatska i prije presude o udruženom zločinačkom pothvatu na teritoriji BiH postala punopravna članica EU, a Srbija ostala najvažniji balkanski partner i mjera odnosa prema ostalim zemljama. Zato treba cijeniti zalaganja zemalja poput Slovenije, Austrije i (dijela) Njemačke da se pomogne BiH i uprkos izbornoj groznici insistirati na ispunjavanju Michelovog dogovora, kako bismo do kraja godine dobili kandidatski status i neophodnu pomoć u reformama. Tim prije što dobar dio javnosti u zemljama EU, ali i Velike Britanije i SAD-a, ovih dana Evropi prigovara slučaj BiH. Moguće i zato što su svjesni da svi oni koji kidišu na našu zemlju i nerijetko posežu za argumentom kako je BiH Jugoslavija u malom, zaboravljaju da je i EU Jugoslavija u malo većem. Što će reći da Evropa zarad sebe i svojih vrijednosti polaže ispit mature na BiH. Kako god da s Putinom riješi Ukrajinu. Naravno, svi se nadamo da će to biti puno prije sljedećeg vijeka.

    Konaković i Bećirović imeđu činjenica i dokaza: Ne može se nulta brzina na NATO putu ubrzati, to je stanje mirovanja!

    Piše:
    Rasim Belko
    -

    Da ne bi dolazili u konflikt s Miloradom Dodikom, stranke Trojke pristale su na konflikt s NATO putem Bosne i Hercegovne. Jer, od Dodika je ovisio i ovisi opstanak Trojke u vlasti, a to je očigledno dovoljan motiv da Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto suspendiraju najvažniji integracijski put BiH.

    U godinu dana njihove vlasti apsolutni primat dobio je privid kojeg zovu evropski put, dok je NATO s vremenom iščezao i iz onog formalnog pominjanja u integracijskom paketu.

    Prodavač magle kakav odavno jeste, Elmedin Konaković nesposobnost političkog projekta kojem pripada i koji dijelom vodi po oprobanom receptu pokušava fakturisati nekom trećem.

    Nerad vlasti povertikali Konaković fakturiše opoziciji, a činjenice da je NATO put prodao zarad fotelja, inputira Demokratskoj fronti, SDA-u i Željku Komšiću.

    Znajući da će prvi komentar na ovaj tekst biti fraza o “SDFA analitičarima”, neću se baviti sukobljavanjem Konakovića s političkim oponentima, nego s činjenicama koje su sve češće najveći oponent onom što predsjednik Naroda i pravde govori. Jer, nemoguće je oponirati njegovom radu, s obzirom da ništa konkretno i ne radi.

    Dok u skladu s Trojkinim sloganom “krivi su oni prije” govori kako je prethodna državna vlast zaustavila NATO put Bosne i Hercegovine, Konaković nam ukazuje da mu i diplomatsko znanje nije čemu, jer na stranci NATO Alijanse jasno piše da smo kandidat za članstvo, a generalni sekretar Alijanse Jens Stoltenberg uporno ponavlja kako smo kao takvi u fokusu najvećeg vojnog saveza.

    Istovremeno, Denis Bećirović, član Predsjedništva BiH i Trojkin kadar javnost ubjeđuje da se krećemo ubrzanim putem ka NATO-u, te poziva članove Sjevernoatlantskog vijeća (NAC) da nam pomognu ubrzati taj put. Kontradikcija koja jasno ukazuje na pokušaj skretanja odgovornosti u panici da ih javnost ne razotkrije.

    “Danas sam otvoreno pozvao Sjevernoatlantsko vijeće da pomogne da se Bosna i Hercegovina ubrzanim koracima kreće ka članstvu u NATO-u”, reko je Bećirović 1. februara nakon susreta s članovima NAC-a.

    Ali je zaboravio da su članovi NAC-a već dolaskom u Sarajevo opredijeljeni da nam pomognu, a da je on jedan od krivaca zašto je NATO put usporen: Jer, Bećirović je, istom logikom kao i Konaković, podržao Borjanu Krišto kao šeficu Vijeća ministara bez garancija za NATO put. A sada bi nam držao predavanje o NATO putu, valjda vjerujući da imamo kolektivnu amneziju.

    Bećirovićeve tvrdnje o ubrzanju NATO puta i Konakovićeve o njegovoj blokadi u prošlom Vijeću ministara BiH jasna su mjera suludosti djelovanja i ponašanja cijelog aparata vlasti. Bećirović govori što se babi snilo, a Konaković što mu je milo. Jer, prvom priča o uspjehu treba da bi iskoristio tehničku opremu i hvalio se o nekim uspjesima, a drugom da opet s malih i velikih ekrana priča kako prije njega ništa nije valjalo, a sad je eto svanulo.

    Činjenice pak pokazuju da je odlaskom prošlog Vijeća ministara NATO put gurnut u zapećak, da smo kao država ignorisali obavezu slanja Programa reformi, da nema vojnih vježbi iako geopolitičke okolnosti tjeraju vrh NATO-a da insistira na ulasku BiH. Istovremeno ne održavaju se sjednice Komisije za NATO, ma kako se ona zvala, jer te sjednice su neophodne za definisanje naših daljnjih NATO koraka.

    I posve je nebitno kako se Komisija zove, ako ona ne radi svoj posao. Besmisleno je onda da pomalo pogubljeni poslovično zbunjeni Denis Bećirović poziva bilo koga da pomogne ulazak BiH u NATO.

    Jer, taj posao je na vlastima BiH, da urade potrebno kako bi se taj proces primarno reaktivirao, pa tek onda ubrzavao. Nulta brzina se ne može ubrzavati, to je stanje mirovanja, odnosno hibernacija dok nam prijeti okupacija.

    Komšiluk nam se naoružava i obnavlja vojni rok. A znamo gdje će testirati i znanje vojnika i moć oružja.

    Ako je Bećiroviću zaista stalo do pokretanja NATO puta onda to mora fakturisati Borjani Krišto i Zukanu Helezu da deblokiraju cijeli proces, kako bi se usvojili nacionalni plan i program reformi. Istovremeno bi Bećirović kao član kolektivnog šefa države od šefa diplomatije i predsjednika NiP-a morao zatražiti ozbiljniji angažman na političkoj agendi oživljavanja NATO.

    Jer, Bećirovićeva samodopadna teatralnost i monolozi neće doprinijeti NATO putu, a pogotovo neće otkriti da je isti taj Bećirović podržao Krišto prije nego li je ona dala garancije da će pratiti potrebe na NATO putu. I zato su Bećirovićevi pozivi NAC-u ili bilo kome izvan zemlje da pomogne NATO put BiH licemjerni, jer je svojom odlukom sam pomogao blokdi tog puta.

    Baš kao što je poslovnično nevini Konaković politikom izbjegavanja konflikta sa secesionistom Dodikom pristao na potpuno izbacivanje NATO agende iz Vijeća ministara.

    A kada je javnost shvatila ko je odgovoran za blokadu najvažnijeg integracijskog puta BiH, počeo da plete propagandnu mrežu. No, ni Bećirovićeva ni Konakovićeva namjera sakrivanja od odgovornosti neće proći i strah od toga očito ih gura u obmanjivanje javnosti.

    Možda su oni prije pravili greške u koracima, ali ovi ne prave korake i to se ne može posmatrati kao prednost političkih oponenata, već opasnost po državu Bosnu i Hercegovinu.

    (NAP)

    Ministar za medijski mrak: Konaković bi BHRT i FTV pretvorio u svoj RTRS

    Piše:
    Rasim Belko
    -

    Najavili su da će svanuti. A ono se smračilo do te mjere da se politika projekta Trojka s pravom može posmatrati kao lokomotiva kojoj su otkazale kočnice i nesumnjivo nas vuče u ambis društveno – političke crne rupe.

    Kriza je bilo i ranije, ali posmatrano iz današnje perspektive to ranije bilo je onaj sivi prolaz između tame i svjetlosti. S tom razlikom da je civilno društvo u vremenu onih ranijih bilo potpuno slobodno da proaktivno djeluje, ukazuje na sve anomalije i sprječava klizanje u ambis.

    Danas to društvo tek sporadično reaguje i u toj činjenici leži uzrok koji dodatno ubrzava lokomotivu na putu za ambis. Samo zamislite da je neko od političkih aktera ranijih sastava vlasti rekao izabrat ćemo menadžment javnih rtv sistema kada budemo sigurni da će taj menadžment pratiti naše politike.

    Ubijeđen sam da bismo u tom trenutku imali takvu reakciju nevladinih organizacija koje su preplavile državu, a zbog te reakcije Bosna i Hercegovina ličila bi na Sjevernu Koreju u kojoj se javni mediji postavljaju po političkim željama i strategijama.

    Civilno društvo Bosne i Hercegovine danas šuti, a jasno vidi i čuje kako akteri državne vlasti namjeravaju rješavati probleme javnih servisa BHRT i FTV. I zato ću prvo ponuditi razloge u kojima je sadržana šutnja civilnog sektora.

    Većina tog sektora finansira se iz grant sredstava koja uglavnom dolaze iz Sjedinjenih Američkih Država. Politički projekat Trojka nastao je na koordinatama administracije i diplomatije SAD-a i još nije otišao dovoljno duboko u diktaturu da ga se kreatori odreknu.

    A sve dok se američki kreatori ne odreknu tog projekta, neće ga se usuditi kritikovati ni civilni sektor. Jer, američka politika i grant sredstva uveliko idu ruku pod ruku. Dobro, bit će onih među nevladinim organizacijama koji će reagovati, ali ni blizu kao što se reagovalo na one ranije.

    A sada o čovjeku poznatom po sintagmi “mi smo”. Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i pravde i šef diplomatije Bosne i Hercegovine očito je u ozbiljnoj panici svojstvenoj političarima koji prepoznaju gnjev javnosti zbog loših poteza i rada, pa u toj panici skreću ka diktaturi i režimskim poslovima.

    Pravdajući se za optužbe o izdaji, nije nudio argumente, već pokazivao strah od gubitka vlasti, svjestan da ono što je obećao i mora isporučiti Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću javnost prepoznaje kao izdaju. Nudio je priču o paritetu u vođenju institucija, pa razotkriven. Hvalio se da je vratio fokus internacionalne zajednice na BiH, pa žuti karton dobio od javnosti, a posljednju opomenu od američkog emisara Jamesa O’Briena. Čović je otkrio da je pristao na plutajući treći entite u Izbornom zakonu i izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda s certifikatom HDZ-a.

    I nesumnjivo je da Konaković zna da ono što je američkom projekcijom političke zbilje u Bosni i Hercegovini dobio nesnošljivo brzo gubi i da bi 2026. godine mogao okončati samostalnu političku djelatnost. Samostalnu od SDA, ovisnu od SAD, da budem jasan!

    A šta je uradio Milorad Dodik kad je počeo da labavi američki učkur. Postao je radikalan, pa radikalniji, pa diktator! Elmedin Konaković dao je ovih dana naznake da kad olabavi uže američke kontrole možemo računati da je to i njegov put.

    “Dugoročno rješenje očekujemo kada u menadžmentima oba javna emitera, i FTV-a i BHRT-a , budu sjedili ljudi koji rade onako kako politike Trojke od njih traže”, izreče Konaković i konačno otvori karte.

    A kako to biva kada u menadžmentu javnog emitera sjede ljudi koji slijede politike, vidimo na primjeru RTRs-a. Taj RTRs nije samo politički, već i lični sljedbenik Milorada Dodika, koji je omogućio da se u Rs forsira sjevernokorejska demokratija.

    To bi i Konaković, jer Dodik je zahvaljujući tom RTRs-u na vlasti dvije decenije, a sarajevskom trikoloru NiP-a vlast ubrzano izmiče.

    U informaciji koju je BHRT objavio nakon što su lideri Trojke bili na sastanku s rukovodstvom te kuće i FTV-a kaže se: ”predsjednik stranke Narod i Pravda Elmedin Konaković kazao je da je Trojka danas ponudila neka rješenja generalnim direktorima BHRT-a i Federalne televizije”.

    Nakon ove Konakovićeve o dvosmjernom odnosu politika Trojke i menadžmenta ta dva emitera možemo s velikom sigurnošću pretpostaviti šta je Trojka ponudila upravama BHRT i FTV.

    Posmatrajući RTRs vrlo jasno možemo prepoznati kako bi izgledalo kada bi šefovi javnih servisa bili Trojkini poslušnici, ali možete li zamisliti kako bi bilo uposlenicima BHRT-a?

    Da pomognem, sjetite se odnosa Konakovića prema novinarima Klixa, Hayata, Istrage, Patrije, Faktora… Jasno je, zar ne!

    (NAP)

    Zablude Zapada i sarajevske Trojke: Sa Dodikom je moguće graditi „međusobno razumijevanje“, koliko i sa Putinom!

    Piše:
    Haris Imamović
    -

    Bivši britanski ambasador u Americi i pri NATO-u David Manning i šef kabineta Tonyja Blaira Jonathan Powell objavili su, povodom godišnjice ruske agresije na Ukrajinu, članak koji može biti vrlo koristan za razumijevanje stanja u našoj zemlji, naročito kada je riječ o djelovanju famozne „međunarodne zajednice“.

    U članku pod naslovom „Novi dugi telegram“, dvojica autora podsjećaju na skoro pa mističnu koincidenciju: 22. februara 1946. George Kennan, tada diplomata u američkoj ambasadi u Moskvi, poslao je u Washington čuveni „Dugi telegram“. Upozoravajući svoju vladu da je vrijeme saradnje sa Kremljom nepovratno prošlo, Kennan iznosi niz zapažanja koja će postati osnova američke politike prema Sovjetskom savezu sve do pada Berlinskog zida.

    Između ostalog, Kennan objašnjava svojoj vladi da je u Kremlju na snazi jedan „neurotičan pogled na svijet“ čija je osnovna „neiskorjenjivi osjećaj nesigurnosti“. Ruski autokrati, veli on, znaju da je njihov način vladanja zastario, krhak i vještački, te je neodrživ ako se usporedi ili bude u kontaktu sa zapadnim političkim sistemima.

    Sovjeti su, veli Kennan, svjesni da su slabiji u odnosu na Zapad, kao i da će „njihov uspjeh ovisiti o stepenu jedinstva, odlučnosti i robusnosti zapadnog svijeta“. Zato je, nastavlja američki diplomata, Staljin snažno uvjeren da „sovjetski kao i napori ruskih prijatelja u inozemstvu trebaju imati za cilj produbljivanje i eksploatisanje razlika [unutar Zapada]“.

    Koristeći tada utjecajne komunističke partije širom Evrope, Staljin je neprestano sijao polarizaciju u zapadnoevropskim državama i između njih. Što je jedinstvo Zapada bilo slabije, zahvaljujući malignom ruskom utjecaju ili drugim faktorima, Staljin je bio uvjereniji u marksističku ideju o „propasti dekadentnog buržoaskog svijeta“.

    Jednako kao Staljin nekada, Putin je proteklih godina  snažno poticao podjele u euroatlantskoj zajednici, uvjeravajući sebe i druge da se „dekadentni Zapad uistinu raspada“. Djelatnost ruskih vlasti nije bila jedini uzrok dezintegracijskih procesa, ali su oni možda najviše odgovarali njima.

    Brexit i euroskepticizam; kriza proširenja EU i NATO-a; populistički pokreti koji su polarizirali zapadna društva; Macronova odnosno tradicionalna francuska skepsa prema svrsishodnosti NATO-a; francusko-njemačke ambicije za „strateškom autonomijom Evrope“ i ideja da će se ovisnost Evrope u odnosu na SAD smanjiti, ako se unaprijedi ekonomska saradnja sa Rusijom i time relaksiraju ukupni odnosi, itd.

    Osim dezintegracijskih procesa, ugled Zapada je narušen i nespremnošću da se silom odgovori na rusku agresiju na Gruziju 2008. godine, kao i na aneksiju Krima 2014. Posljednji veliki događaj, koji je Putina uvjerio da se Zapad raspada i da neće imati volje da se suprotstavi Rusiji, bio je debakl Sjedinjenih Država u Afganistanu i ponižavajuće povlačenje 2021. godine.

    Manning i Powell ističu da je Putin, posmatrajući i potičući navedene procese, zaključio da se Zapad raspada i da neće uraditi ništa da zaštiti Ukrajinu. Iako je bila pogrešna, predstava o slabom i raspadajućem Zapadu doprinijela je Putinovoj odluci da napadne Ukrajinu.

    „Ukrajina je podsjetnik koliko je važno očuvati jedinstvo Zapada i glasno ga promovisati potencijalnim suparnicima. […] Od suštinskog je značaja dokazati da je [Putin] bio u krivu, ne samo zbog Ukrajinaca, već i zbog nas samih. Što više jede, Putin ima sve veći apetit: prvo je uzeo dijelove Gruzije, zatim Krim, zatim Donbas. Ako okupira Ukrajinu, ko je sljedeći: Moldavici, Balti, Finci, Poljaci?“, pišu Manning i Powell.

    Zapad mora, dodaju oni, demonstrirati svoju koheziju, jer će time demonstrirati svoju snagu, potkopati predstavu koju o njemu širi Putin i obeshrabriti Ruse da kreću u nove napade. „Moramo suzbijati Putinove napore da širi regionalnu nestabilnost, bilo da se radi o Siriji, Balkanu ili Sahelu“, zaključuju autori.

    Čini se da u ovom kontekstu, koji su ocrtali britanski diplomati, treba razumjeti čitav niz diplomatskih inicijativa s ciljem rješavanja nesporazuma na različitim krajevima Evrope. Zahvaljujući snažnom američkom pritisku, Velika Britanija i EU su konačno blizu sporazuma o statusu Sjeverne Irske, nakon Brexita, a Srbija i Kosovo su također nadomak sporazuma o normalizaciji odnosa.

    Također, Washington snažno radi na odobravanju ulaska Finske i Švedske, čime bi se dodatno učvrstila predstava o koheziji Zapada. Američki predsjednik je, na nekoliko pres konferencija, istaknuo da je „Putin htio finlandizaciju NATO-a, a da je dobio NATO-izaciju Finske, skupa sa Švedskom“.

    Ako uspije zaključiti rješavanje navedenih sporova (UK-EU, Srbija-Kosovo, Turska-Švedska), Zapad će demonstrirati vlastitu koheziju i uništitit predstavu o „raspadu Zapada“ koja je ohrabrivala Kremlj da postane sve agresivniji.

    Čini se da je dio ove „kohezijske diplomatske inicijative“ Zapada i trenutno djelovanje famozne međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovinu, na čelu sa Američkom ambasadom.

    Jedno od strateških mjesta, na kojem je Kremlj provodio svoju politiku dokazivanja „raspada Zapada“ bila je i Bosna i Hercegovina.

    Od 2007. godine, Milorad Dodik se počeo otvoreno približavati Moskvi, koja ga sve više ohrabrivala da zaustavi NATO put Bosne i Hercegovine, a zatim da dovodi u pitanje autoritet Zapada i njegovo „naslijeđe“. Dodik podriva OHR, Ustavni sud i reforme koje su vodili zapadni i probosanski akteri, u periodu od 1997. do 2006. s ciljem jačanja državnog nivoa vlasti, nauštrb entiteta.

    Osim što je Kremlju an sich odgovaralo da jedan lokalni lider podriva autoritet i kredibilitet Zapada, stanje skoro stalne krize i nestabilnosti u Bosni i Hercegovini, nakon 2006, bilo je Putinovim diplomata odličan argument u korist teze o „raspadu Zapada“: ako nesposobni Zapada ne može riješiti probleme u  BiH kao svom protektoratu, kako da ih rješava drugdje (gdje nema svoje trupe ili Ured visokog predstavnika)? Istovremeno, Moskva je, što sama što zajedno sa Banjalukom, tvrdila da je Zapad svojim intervencionizmom i jačanjem državnih struktura, „u korist Bošnjaka“, zapravo proizveo probleme.

    Rusija je, vršeći pritisak na OHR, nastojala obeshrabrivati Zapad da nastavi s intervencionizmom i jačanjem države, a kada je, u značajnoj mjeri uspjela, onda je volšebno za novonastalo stanje okrivila Zapad, odnosno njegovo ranije „antisrpsko djelovanje“.

    Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, Evropska unija nosi historijsku odgovornost, jer je dala presudnu podršku Rusiji u osporavanju uloge OHR-a, odnosno u zaustavljanju procesa jačanja države i slabljenja entiteta. OHR je 2007. godine, Lajčakove amandmane, kojima se sprečavala mogućnost blokada u Vijeću ministara u Parlamentu. Ne zato što je Rusija tražila od njega, već zato što je Brisel podržao Rusiju u tom zahtjevu.

    U isto vrijeme, kada se to dešava, tadašnji njemački ministar vanjskih poslova, a sadašnji predsjednik  Frank Walter-Steinmeier je napisao: „Rusija je nezamjenjiv partner od strateškog značaja za EU. Panevropski mirovni poredak i trajno rješenje važnih sigurnosnih problema, od Balkana do Bliskog Istoka, mogu biti ostvareni samo uz Rusiju, nikako bez nje niti protiv nje.“

    Brisel, odnosno Berlin, kao da je tada napravio dogovor sa Moskvom, po kojem je Bosna i Hercegovina zajednička interesna sfera, sa omjerom 50-50%. Udaljavanje EU od Sjedinjenih Država, u Vijeću za implementaciju mira, i približavanje Rusiji bila je zastrašujuća demonstracija „raspada Zapada“ (u džepnom izdanju).

    Narativ Berlina i Moskve o „jačanju domaćih aktera“ i „konsenzusa“ nije donio stabilnost, ali jeste zaustavio reformske procese. Bosna i Hercegovina je 2006. bila ispred Hrvatske, na evropskom putu, a danas je naša evropska perspektiva skoro pa mrtva. Interesi velikosrpskog projekta su se savršeno podudarali sa interesima Moskve: Putin je ohrabrivao Dodika da pravi krize, kako bi potkopao kredibilitet Zapada, a Dodik je pravio krize, kako bi u maniru samoispunjavajućeg proročanstva dokazivao da je BiH „nefunkcionalna“ i „neodrživa“.

    Navedeno stanje se promijenilo, nakon ruske invaziije i isključivanja Rusije iz PIC-a. Očekivalo se da Zapad, podržavajući opoziciju u RS-u, skinuti Dodika. To se nije desilo. Ostalo je nejasno da li razlog tome nesposobnost opozicije, ili neodlučnost Zapada (ili oboje).

    U svakom slučaju, nakon izbora, Amerikanci su odlučili primijeniti drugu strategiju: odlučili su da oslabe Dodika, tako što će skinuti njegove suparnike. Čini se da je njihova logika bila – „za tango je potrebno dvoje“. Ako se Dodiku ne bude imao ko suprotstavljati, stanje će se smiriti, makar privremeno. Čini se da je to američka logika, u ovom slučaju.

    Dodik je, nakon 15 godina vlasti, dobio podršku na izborima, zahvaljujući narativu po kojem je „političko Sarajevo“ prijetnja po opstanak Republike Srpske, a ona navodno opstaje zahvaljujući agilnosti SNSD-a.

    Kada je prije nekoliko dana, Dodik nazvao Trojku „invalidnom strukturom“, objasnio je na neki način zašto su je Amerikanci uopće podržali: upravo zato što i oni vjeruju da je „invalidna“. Ona ne samo neće da se suprotstavlja Dodiku, već i ne može. Nema snage. Njeno učešće u vlasti ovisi o samom Dodiku, što je zorno pokazao izbor Kemala Ademovića u Kolegij Doma naroda BiH (uz presudnu podršku SNSD-a).

    Po navedenoj logici, ako je Trojka uistinu „invalidna struktura“ (a jeste), onda ona nije prijetnja po opstanak Republike Srpske. To znači da onda Dodik ostaje „bez posla“. Jer zašto bi je neko štitio, ako joj niko ne prijeti? Dodikova pobjeda je ujedno i njegov poraz.

    Predsjedniku Republike Srpske, naravno, ne odgovara navedeno stanje. Možda ga je upravo zato i konstatovao. Možda ponižava Trojku, kako bi je naveo da „oštro reaguje“. Trojka je progutala i ovu uvredu, što nije dobro za Dodika, ali nije ni za nju, jer je u znatnoj mjeri već izgubila povjerenje javnosti. A ako nastavi trpiti ponižavanje njen ugled će biti sve gori. U ovakvoj situaciji, na snazi će dobivati politika otpora i patriotskog ponosa, koju ilustrira Izetbegovićevo „bitno pojašnjenje“ u Beogradu, ili Komšićev prvomartovski govor u Vijećnici.

    Sa Dodikom je moguće graditi „međusobno razumijevanje“, koliko i sa Putinom. Dakle, nije. Narativ Elmedina Konakovića jednako je neuvjerljiv kao i propala politika evropskih Putin-Verstehera, šampiona kompromisa a la Merkel. Bio na čelu nuklearne sile ili zajednice srpskih općina u BiH, autokrata preživljava zahvaljujući strahu svog glasačkog tijela od vanjskog neprijatelja. To je ključni integrativni faktor autokratske zajednice. Ako nema vanjskog neprijatelja, neminovno se otvaraju druga pitanja, npr. bogatstvo Dodika i njegove porodice.

    Možda je za tango potrebno dvoje, ali je za krizu dovoljno jedno: Dodik. Njemu je kriza neophodna, kao zrak ili hrana. Iako je Trojka, na čelu sa Elmedinom Konakovićem, učinila sve da ga odobrovolji, Dodik je nastavio po svome. Štaviše, u nekim dimenzijama postaje još i gori. Npr. po prvi put je zaprijetio da će NSRS donijeti odluku o napuštanju evropskog puta, kao što je to već učinila u vezi s NATO-om.

    Zapad ima apsolutni interes da stvori koheziju ili makar privid kohezije u BiH. Jer, nastavak krize u BiH, ujedno je i znak slabosti Zapada, te narušava njegov ugled. Prije ili kasnije, Washington će shvatiti da se Dodik neće smiriti, čak i ako mu Trojka bude popuštala. Amerikanci to vjerovatno već i shvataju, pa možda insistiraju na „invalidnoj strukturi“ u Sarajevu, kako bi oslabili Dodikov narativ i pripremili teren za njegovo eventualno uklanjanje.

    Poticanje samo „unutarbošnjačkog sukoba“ ne može biti osnova za stabilnost. Lideri Trojke ne mogu uvjeriti nikoga da je za napredak dovoljno da „bošnjački dioničari“ promijene svoje ponašanje, jer to, nažalost, nije istina.

    Ne treba zaboraviti da zlatno doba reformi nije bilo za vrijeme Alijanse, već nakon nje, kada je, uz zajedničko djelovanje Amerikanaca, OHR-a, SDA, SBiH i često uz podršku tada opozicionog SDP-a, trasiran euroatlantski put i uspostavljene dodatne državne institucije. Bilo je to vrijeme, kada je Brisel pratio politiku Washingtona, a ne Moskvu. Ako rat u Ukrajini iscrpi Rusiju i dugoročno joj eliminiše utjecaj u Evropskoj uniji, onda postoji šansa da BiH nastavi svoje euroatlantske integacije, uz jedinstvo svih probosanskih aktera, a to su Washington i najveći dio „političkog Sarajeva“.

    Zašto je ključan omjer 2:1 u Predsjedništvu BiH: Prođe li Borjana Krišto, Čović i Dodik preuzimaju kontrolu nad Centralnom bankom BiH i Oružanim snagama, imenuju 2/3 ambasadora, a mogu raspustiti i Dom naroda PS BiH

    Piše:
    Redakcija
    -

    Diplomatija, Centralna banka, budžet, mandatar, Oružane snage BiH, bh. sudija u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, međunarodne sudije u Ustavnom sudu BiH. Sve ovo direktno ovisi o izboru članova Predsjedništva BiH. Od omjera 2:1 u korist ili kontra probosanskih snaga direktno će ovisiti da li će, recimo, dvije trećine ambasadora Bosne i Hercegovine raditi u interesu države ili ne. Za više detalja pročitajte nastavak ove analize.

    Centralna banka BiH

    Prema Ustavu Bosne i Hercegovine, Centralna banka BiH je “jedina ovlaštena institucija za štampanje novca i monetarnu politiku na cijelom području Bosne i Hercegovine”. Centralnom bankom upravlja Upravni odbor koji ima pet članova. Iz reda članova Upravnog odbora bira se guverner.

    “Prvi Upravni odbor Centralne banke će se sastojati od Guvernera kojega imenuje Međunarodni monetarni fond, nakon konsultacija sa Predsjedništvom, i tri člana koja imenuje Predsjedništvo, od kojih su dva iz Federacije (jedan Bošnjak i jedan Hrvat, koji će dijeliti jedan glas) i jedan iz Republike Srpske – svi sa mandatom od 6 godina. Guverner, koji neće biti državljanin Bosne i Hercegovine niti bilo koje susjedne države, može imati odlučujući glas u slučaju neriješenog ishoda glasanja. Nakon tog perioda, Upravni odbor Centralne banke Bosne i Hercegovine će se sastojati od pet lica koja imenuje Predsjedništvo na period od 6 godina. Odbor će među svojim članovima imenovati Guvernera na period od 6 godina“,piše u Ustavu BiH.

    U Upravni odbor CBBiH Predsjedništvo BiH imenuju po dva člana iz reda bošnjačkog i srpskog naroda, te jednog člana iz reda hrvatskog naroda. Odluke u Upravnom odboru se donose većinom glasova, što znači da je član UO CBBiH iz reda hrvatskog naroda presudan za monetarnu politiku Bosne i Hercegovine, te za izbor guvernera Centralne banke BiH. Krenemo li od pretpostavke da će  član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske biti Željka Cvijanović, za funkcioniranje Centralne banke BiH od ključnog je značaja za izbor člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. U slučaju pobjede Borjane Krišto, bez obzira na izbor člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, kontrolu nad Centralnom bankom BiH bi preuzeli Milorad Dodik i Dragan Čović, jer bi od pet članova Upravnog odbora CBBiH njihove stranke predložile tri člana.

    Oružane snage BiH

    Predsjedništvo BiH, djelujući prema konsenzusu, ima vrhovnu komandu i kontrolu nad Oružanim snagama BiH, piše u Zakonu o odbrani Bosne i Hercegovine. Ključne ovlasti Predsjedništva BiH su regulirane članom 12 Zakona o odbrani, gdje, pored ostalog, piše da Predsjedništvo BiH koncenzusom “postavlja načelnika i zamjenike načelnika Zajedničkog štaba Oružanih snaga, komandanta i zamjenike komandanta Operativne komande Oružanih snaga i komandanta i zamjenike komandanta Komande za podršku Oružanih snaga, te unapređuje profesionalna vojna lica u činove generala u Oružanim snagama BiH”.

    Zajedničkim štabom Oružanih snaga, tako, upravljaju trojica generala koji dolaze iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda. Iako se odluke donose koncenzusom, svaki kabinet u Predsjedništvu BiH predlaže generale iz reda naroda kojem pripada. Opet se vratimo na moguće rezultate izbora. Ukoliko bi, recimo, Borjana Krišto i Željka Cvijanović pobijedile na izborima, na čelu Zajedničkog štaba OS BiH bi sjedila dvojica generala koji bi bili pod kontrolom SNSD-a i HDZ-a BiH. Dodatni problem predstavlja činjenica što bio u narednom periodu na poziciji načelnika ZŠ OS BiH trebao biti oficir iz Republike Srpske.

    Diplomatija

    Prvi potez Borjane Krišto, reći će nedavno HDZ-u i Janezu Janši blizak analitičar Darko Mršić, mora biti smjena ambasadorice Martine Mlinarević.

    “Ukoliko gospođa Krišto pobjedi, 02.oktobra u 19 sati ja ću dati ostavku svim srcem. Za razliku od HDZ ambasadora koji su smjenom vlasti kao miševi čekali neće li ih Željko ipak ostaviti. Ja imam čojstvo ipak”, odgovorila je ambasadorica Mlinarević.

    Martina Mlinarević je ambasadorica BiH u Pragu. Ona je jedna od trinaest ambasadora iz reda hrvatskog naroda koje imenuje Predsjedništvo BiH na prijedlog člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Mlinarevićeva je bila izbor Željka Komšića. Isti kabinet je predložio i Danku Savić za ambasadoricu u Madridu, Vanju Filipovića za ambasadora u Londonu, Svena Alkalaja za ambasadora u UN-u …

    Kada je u, u mandatnom periodu 2014-2018. Dragan Čović bio član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, za konzula u SAD-u je, recimo, bio predložen Ivan Šušnjar. Nije dobio zeleno svjetlo iz Vašingtona. Kolumnista nacionalističkog portala Poskok je, potom, delegiran za ambasadora u Pragu. Ali ni tu nije dobio agreman.

    Dakle, u slučaju pobjede Borjane Krišto, najmanje dvije trećine ambasaodra BiH bi slušalo upute Milorada Dodika i Dragana Čovića.

    Raspuštanje Doma naroda PSBiH

    “Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH može raspustiti odlukom Predsjedništva ili samog Doma, pod uslovom da je odluka Doma o raspuštanju donijeta većinom koja uključuje većinu delegata iz reda najmanje dva naroda, bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog”, navedeno je u Ustavu BiH.

    Ovo pitanje dalje je regulirana Poslovnikom o radu Predsjedništva BiH.

    “Predsjedništvo može raspustiti Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, uključujući slučajeve promjene parlamentarne većine u Narodnoj skupštini Republike Srpske, u Bošnjačkom klubu Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, u Hrvatskom klubu Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, navedeno je u Poslovniku.

    No, ključni je sam način donošenja odluke.

    “Predsjedništvo nastoji konsenzusom donijeti odluku o raspuštanju Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Ako se ne postigne konsenzus, dva člana Predsjedništva ipak mogu raspustiti Dom”, navedeno je u Poslovniku.

    Evo šta to može značiti u praksi. Ukoliko, recimo, HDZ i SNSD ne budu imali većinu u Domu naroda PS BiH, manevrima u NSRS-u ili Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, Borjana Krišto i Željka Cvijanović bi, u slučaju da pobijede, mogle raspustiti Dom naroda PS BiH bez obzira na protivljenje člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. Na taj bi način bila obezglavljena Parlamentarna skupština BiH, a povlačenjem dvije članice iz Predsjedništva BiH, nijedna institucija BiH više ne bi postojala.

    Mandatar za saziv Vijeća ministara BiH

    “Predsjedništvo BiH će imenovati predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH koji će preuzeti dužnost po odobrenju Predstavničkog doma PS BiH”, piše u Ustavu Bosne i Hercegovine.

    Za imenovanje mandatara, odnosno predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH nije potreban koncenzus. Evo i zašto.

    “Predsjedništvo će nastojati da konsenzusom usvoji sve odluke Predsjedništva (tj. one koje proizilaze iz člana V (3), tačka (a)-(e)). Takve odluke mogu, što proizilazi iz tačke (d) ovog stava, ipak da usvoje dva člana ako svi napori za postizanje konsenzusa pretrpe neuspjeh. Član Predsjedništva koji se ne slaže sa nekom odlukom Predsjedništva može da izjavi da je ona veoma štetna po vitalne interese entiteta za teritoriju sa koje je izabran, pod uslovom da to učini u roku od tri dana od njenog usvajanja. Takva odluka će se odmah uputiti Narodnoj skupštini Republike Srpske, ako je takvu izjavu dao član sa te teritorije, bošnjačkim delegatima u Domu naroda Federacije, ako je takvu izjavu dao bošnjački član, ili hrvatskoj delegaciji tog tijela, ako je takvu izjavu dao hrvatski član. Ako je ta izjava potvrđena dvotrećinskom većinom u roku od deset dana po upućivanju, osporena odluka Predsjedništva neće stupiti na snagu”, piše u Ustavu BiH.

    Imenovanja mandara nema među ovlastima Predsjedništva BiH na koje se može izjaviti vitalni nacionalni interes. To znači da za imenovanje predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH nije potreban koncenzus.

    U praksi to znači ovo. Ukoliko u Predsjedništvo BiH uđu Željka Cvijanović i Borjana Krišto, HDZ BiH bi, s obzirom na princip rotacije, dobio predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. SNSD bi, također, bio neizbježan u procesu formiranja vlasti na nivou BiH. No, ukoliko, recimo, Borjana Krišto izgubi od Željka Komšića, u tom bi slučaju Predsjedništvo BiH, bez obzira na rezultat u utrci za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda, moglo imenovati mandatara koji ne bi bio iz HDZ-a BiH. Ukoliko, u tokm sliučaju, opozicione partije iz RS-a, budu u Predstavničkom domu PS BiH imale pet zastupnika, to bi značilo da je moguće formirati Vijeće ministara bez HDZ-a i SNSD-a. No, za to je ključno imati omjer 2:1 u korist probosanskih snaga u Predsjedništvu BiH.

    Obraćanje UN-u

    U septembru svake godine predsjedavajući Predsjedništva BiH se obraća Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. S obzirom na mehanizam rotacije, članu Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda nikada nije predsjedavajući u septembru, što znači da se član Predsjedništva BiH nikada neće obraćati na Generalnoj skupštini UN-a. Proteklih godina, Generalnoj skupštini UN-a su se uvijek, u ime BiH, obraćali članovi Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda. Ukoliko pobijedi Borjana Krišto, ona bi se u septembru naredne godine obraćala Generalnoj skupštini UN-a.

    Borba protiv korupcije: U Federaciji podignuto pet puta više optužnica za korupciju nego u RS-u, u pet HDZ-ovih kantona šest puta manje optužnica nego u samom Kantonu Sarajevo

    Piše:
    Redakcija
    -

    U Livnu, Širokom Brijegu, Mostaru i Orašju, zvanično, nema korupcije. Jer, prema podacima koje je prikupio Transparency International u BiH, kantonalna tužilaštva koja djeluju u pet kantona gdje je dominantan HDZ BiH u prošloj su godini podigla svega 17 optužnica za korupciju. Što je šest puta manje nego u samom Kantonu Sarajevo. A kad već poredimo, moramo navesti da je kompletan tužilački sistem Republike Srpske tokom 2021. godine podigao ukupno 35 optužnica za korupciju. U istom periodu u Federaciji je podignuto 185 optužnica. Treba, međutim, imati na umu da u Federaciji, zbog kantona, postoji više institucija, pa je znatno veći broj optužnica za korupciju logičan ishod. No, vratimo se sada na kantone.

    U Zapadnohercegovačkom kantonu (Široki Brijeg) egzistiraju dvije općinske administracije, dvije gradske i Vlada Kantona sa pratećim javnim upravama, ustanovama i preduzećima. Tokom 2021. godine u ovom su kantonu podignute svega dvije optužnice za korupciju. Nijedna od tih optužnica ne odnosi se na “visoku korupciju”. Tokom iste, 2021. godine izrečeno je šest pravosnažnih presuda za korupciji po optužnicama podignutih ranijih godina. Od tih šest presuda, tri su oslobađajuće, dok su u tri slučaja izrečene uslovne osude. To, ukratko, znači, da niko nije završio u zatvoru zbog “niske korupcije”, a za “visoku korupciju” niko nije ni optužen.

    Na području Kantona 10 (Livno) nalazi se pet općinskih administracija i jedna gradska. Tu je i Vlada Kantona 10. Prema podacima Transparency Internationala u BiH, Tužilaštvo tog kantona je tokom 2021. godine podiglo tri optužnice za korupciju. Nijedna od te tri optužnice ne obuhvata takozvanu “visoku korupciju”. U istom periodu pravosudne institucije Kantona 10 nisu izrekle nijednu pravosnažnu presudu za korupciju, što navodi na zaključak da se u tom Kantonu, zapravo, i ne krade.

    Hercegovačko-neretvanskom kantonu (Mostar) pripada osam općina i gradova. U tom je kantonu smješteno i nekoliko institucija Federacije BiH. Pa, ipak, za 12 mjeseci 2021. godine Tužilaštvo HNK sa sjedištem u Mostaru podiglo je svega devet optužnica za korupciju. Nijedna se ne odnosi na visoku korupciju. U istoj godini, 2021., pred sudovima u HNK je objavljeno pet pravosnažnih presuda za korupciju. U svih pet slučajeva je izrečena – uslovna kazna. I u tom kantonu niko neće u zatvor zbog korupcije.

    Dvanaest općina i gradova se nalazi u Srednjobosanskom kantonu (Travnik). Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, u tom kantonu živi 254 hiljade stanovnika. Sudeći na osnovu zvaničnih podataka koje je prikupio Transparency International u BiH, korupcija u tom kantonu je – iskorijenjena. Tokom 2021. godine je podignuta samo jedna optužnica zbog korupcije. U istom periodu je objavljena i jedna pravosnažna presuda po optužnici za korupciju iz prethodnih godina. Presuda je bila – oslobađajuća.

    U Unsko-sanskom kantonu (Bihać) živi 274 hiljade stanovnika, odnosno 20 hiljada više nego u SBK. Ovom kantonu pripada osam općina i gradova. Pa, opet, Tužilaštvo USK je tokom 2021. godine podiglo 14 optužnica za korupciju, što je jedna manje u odnosu na gore navedena četiri kantona gdje je dominantan HDZ BiH. Pravosudne institucije USK-a su prošle godine donijele ukupno 15 pravosnažnih presuda za korupciju. Samo jedna je bila oslobađajuća.  Zatvorske kazne su izrečene u dva slučaja, od kojih je jedan bio slučaj “visoke korupcije”. Uslovnih osuda je bilo u 12 predmeta, od kojih je jedan predmet visoke korupcije.

    Posavskom kantonu pripadaju samo tri općine. No, i tu, kao i u svakom kantonu, egzistira kantonalna Vlada. Za godinu dana (2021.) Tužilaštvo Posavskog kantona Orašje podiglo je dvije optužnice zbog korupcije. U istom periodu izrečeno je pet pravosnažnoh presudama po ranijim optužnicama za korupciju. Od tih pet, tri su oslobađajuće presude, dok su dvije osuđujuće – jedna je zatvorska, a druga uslovna.

    Trinaest općina i gradova čini Tuzlanski kanton. Prema zvaničnim podacima Transparency Internationala u BiH, Kantonalno tužilaštvo Tuzla je tokom 2021. godine podiglo 30 optužnica za korupciju, od čega se jedna optužnica odnosi na visoku korupciju. Sudovi u TK izrekli su prošle godine 40 pravosnažnih presuda po optužnicama za korupciju. Ukupno je  35 osuđujućih presuda, dok je u pet slučajeva izrečena oslobađajuća presuda. Ukupno je izrečeno 11 zatvorskih kazni, dok su u 22 slučaja uslovne osude. Dva puta je izrečena novčana kazna.

    U Zeničko-dobojskom kantonu nalazi se 12 općina i gradova. Svi oni imaju administraciju. Tome treba dodati i kantonalne institucije u Ze-Do. Tokom 2021. godine Tužilaštvo Ze-Do je podiglo 22 optužnice za korupciju, od čega se tri odnose na visoku korupciju. Za 12 mjeseci 2021. godine sudovi u tom kantonu su izrekli 19 pravosnažnih presuda po optužnicama za korupciju. Jedna je bila oslobađajuća, dok je 18 osuđujućih. U sedam slučajeva korupcije su izrečene zatvorske kazne, dok je u 11 slučajeva uslovna osuda.

    Tužilaštvo Kantona Sarajevo podiglo je rekordan broj optužnica za korupciju. Čak i ako su predmeti “cjepkani” zbog poboljšanja statistike, ovaj broj je daleko veći nego u svim kantonima, a naročito u kantonima gdje je HDZ BiH dominantna vladajuća partija. Od stotinu optužnica za korupciju u Kantonu Sarajevo, podignutih prošle godine, nijedna se ne odnosi na visoku korupciju. U istom periodu (2021. godina) sudovi u Kantonu Sarajevo su izrekli 40 presuda za korupciju. U tri slučaja je bla bila oslobađajuća presuda, dok je u 8 slučajeva izrečena zatvorska kazna. Devetnaeast predmeta korupcije rezultiralo je uslovnim osudama.

    Bosansko-podrinjski kanton (Goražde) se sastoji od grada  i još dvije općine.  U ovom kantonu, prema popisu stanovništva iz 2013. godine, ukupno živi 23 hiljade stanovnika ili deset puta manje nego u SBK (Travnik). Pa, opet, Tužilaštvo BPK je podiglo duplo više optužnica nego Tužilaštvo SBK. Naime, Tužilaštvo u Goraždu je tokom 2021. godine podiglo dvije optužnice za korupciju. U tom su kantonu izrečene i dvije osuđujuće presude za korupciju. U oba predmeta su izrečene uslovne osude.

    OHR pripremio materijale o distribuciji mandata: Livno daje devet delegata, Bihać osam, iz Sarajeva u DN ide pet Srba, iz Mostara i Širokog devet Hrvata

    Piše:
    Redakcija
    -

    OHR je pripremio prijedlog odluke o distribuciji delegata za Dom naroda FBiH, saznaje Istraga. Materijal sadrži tabelu u kojoj su upisani brojevi bošnjačkih, hrvatskih i srpskih delegata po kantonima, te broj delegata za one koji se izjašnjavaju kao ostali. Sve bi, kako saznajemo, u narednim danima trebalo biti dostavljeno Centralnoj izbornoj komisiji BiH. Prema OHR-ovom izračunu, kantoni sa koji su pod apsolutnom kontrolom HDZ-a BiH delegirat će sedamnaest od ukupno 23 delegata u Klubu Hrvata. Preostalim kantonima pripada uklupno šest delegata iz reda hrvatskog naroda, što znači da niko osim HDZ-a BiH, čak ni u drugom krugu, neće moći predložiti (pot)predsjednika Federacije BiH. U nastavku ćemo, ukratko, obraditi svaki od deset kantona.

    HNK – Mostar (9 delegata – 5 H, 2 S, 1 B i 1 O) 

    Nakon odluke Christiana Schmidta, HNK bi, prema izračunu OHR-a, trebao davati devet delegata. Umjesto dosadašnja tri delegata iz reda hrvatskog naroda, HNK će davati pet delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Dvoje Srba bi, predlaže OHR, trebalo ući iz HNK. Bošnjacima iz ovog kantona pripada samo jedno mjesto, koliko i onima koji se izjašnjavaju kao ostali.

    Prema popisu stanovništva, u HNK živi 220 hiljada stanovnika, od čega se njih 118 hiljada izjašnjava kao Hrvati, 92 hiljade kao Bošnjaci, 6000 kao Srbi, i 5200 kao ostali.

    ZHK- Široki Brijeg, (7 delegata – 4 H, 1 S, 1 B, 1 O)

    Zapadnohercegovačkom kantonu, izračunali su eksperti OHR-a, trebaju pripasti četiri delegata iz reda hrvatskog naroda, te po jedan delegat iz reda srpskog, bošnjačkog i ostalih. U odnosu na ranije rješenje, OHR je ovom kantonu dodao jednog delegata iz reda hrvatskog naroda.

    Prema popisu stanovništva, u ZHK živi 94 hiljade stanovnika od čega je 93800 Hrvata, 718 Bošnjaka, 101 Srbin i 354 iz reda ostalih.

    K10 – Livno ( 9 delegata, 3 H, 4 S, 1 B, 1 O)

    OHR-ovi eksperti predlažu da Livanjski kanton, u kojem živi 84 hiljade stanovnika, daje devet delegata. Tri bi pripala Hrvatima, četiri Srbima, te po jedan Bošnjacima i ostalima. U ovom kantonu živi 64 hiljade Hrvata, 10 hiljada Srba, 8 hiljada Bošnjaka i 581 ostali. U odnosu na ranije odredbe, OHR je ovom kantonu dodao jednog delegata iz reda hrvatskog naroda.

    SBK- Travnik (8 delegata, 4 H, 2 B, 1 S, 1 O)

    U SBK živi 254 hiljade stanovnika. Oko 146 hiljada se izjašnjava Bošnjacima, 97 hiljada je Hrvata, 3000 Srba i oko 7000 ostalih. OHR-ova računica kaže da bi taj kanton trebao dati četiri delegata iz reda hrvatskog naroda, dva Bošnjaka, te po jednog Srbina i ostalog. U poređenju sa ranijim odredbama, SBK je dobio po jednog delegata iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda.

    USK- Bihać (8 delegata, 3 B, 3 S, 1 H i 1 O)

    U odnosu na prethodne godine, OHR je Unsko-sanskom kantonu dao dva dodatna delegata. Jedan dodatni pripada Bošnjacima, jedan dodatni – Srbima. Tako će ubuduće biti ovakav raspored iz USK-a – tri Bošnjaka, tri Srbina, jedan Hrvat i jedan iz reda ostalih. U USK, prema popisu iz 2013. godine, živi 273 hiljade stanovnika. Od toga je 246 hiljada Bošnjaka, pet hiljada Hrvata, osam hiljada Srba i 13 hiljada ostalih.

    ZDK – Zenica (9 delegata, 4 B, 2 H, 2 S, 1 O)

    Prema popisu iz 2013. godine, u ZDK živi 364 hiljade stanovnika. Bošnjaka je 300 hiljada, Hrvata 43 hiljade, Srba pet hiljada, dok je ostalih oko 15 hiljada. Nakon Schmidtove odluke, četiri delegata pripadaju Bošnjacima, dva Hrvatima, dva Srbima i jedan ostalima. U odnosu prethodne godine, po dodatnog delegata su dobili Bošnjaci, Srbi i Hrvati.

    KS – Sarajevo (12 delegata, 4 B, 1 H, 5 S, 2 O)

    Schmidtovom odlukom Kanton Sarajevo je dobio četiri dodatna delegata. Raspored bi trebao izgledati ovako – Bošnjaci četiri delegata, Srbi pet delegata, Hrvati jednog delegata i ostali dva delegata. Prema popisu iz 2013. godine, u Kantonu Sarajevo živi 413 hiljada stanovnika. Bošnjaka je 346 hiljada, Hrvata 17 hiljada, Srba 13 hiljada, a stalih 36 hiljada.

    BPK – Goražde (4 delegata, 1 B, 1 H, 1 S, 1 O)

    U odnosu na prethodni period, Goražde je ostalo na istom broju delegata iz reda konstitutivnih naroda. Po jednog delegata dobijaju Bošnjaci, Srbi, Hrvati i oni koji se izjašnjavaju kao ostali. U BPK je, po popisu iz 2013. godine, živjelo 23 hiljade stanovnika.  Bošnjaka je 22300, Hrvata 24, Srba 885 i ostalih 512.

    TK – Tuzla  (10. delegata, 5 B, 1 H, 3 S, 1 O)

    U Tuzlanskom kantonu živi 445 hiljada stanovnika. Oko 392 hiljade ih se izjašnjava kao Bošnjaci. Hrvata je 23500, Srba 7000, a ostalih 22000. Nakon Schmidtove odluke ovom kantonu pripada pet bošnjačkih delegata, jedan iz reda hrvatskog naroda, tri Srbina i jedan ostali.

    PK – Orašje (4 delegata, 1 B, 1 H, 1 S, 1 O)

    Prema popisu iz 2013. godine u Posavskom kantonu živi 43 hiljade stanovnika. Oko 33600 ih se izjašnjava Hrvatima, 8200 je Bošnjaka, 831 Srbin, dok je ostalih 770. Christian Schmidt je odlučio da svi daju po jednog delegata u Dom naroda FBiH.

    Kada se sagleda OHR-ov prijedlog, možemo primijetiti veliku disproporciju kada je u pitanju vrijednost glasa. Tako, recimo, Livanjski kanton u kojem živi 84 hiljade stanovnika daje devet delegata, dok USK, u kojem živi 273 hiljade stanovnika daje osam delegata. Ili, recimo, po devet delegata daju HNK sa 220 hiljada stanovnika i ZDK sa 364 hiljade stanovnika. SBK sa 254 hiljade stanovnika daje osam delegata, dok ZHK sa 94 hiljade daje sedam delegata. Velika razlika u vrijednosti glasa je posebno izražena kada je u pitanju nacionalna struktura. U prosjeku, 68 hiljada Bošnjaka iz Federacije daje jednog delegata u Dom naroda FBiH, dok 21 hiljada Hrvata iz FBiH daje jednog delegata. Oko 2300 Srba ima pravo na jednog delegata u Domu naroda, dok devet hiljada ostalih daje jednog delegata. Osim toga, ostali nemaju pravo predlaganja (pot)predsjednika Federacije BiH, što je već utvrđeno kao diskriminacija.

    Ukrajinski heroj i reisov govor: Država se brani i oružjem i riječima!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Stajao je mirno iznad rova u kojem su ga zarobili. Povukao je posljednji dim, okrenuo se u kameru naoružanog ruskog vojnika i rekao: “Slava Ukrajini”. Uslijedio je rafal i nakon dvadeset metaka ukrajinski heroj je pao. Dijeleći ovaj video, Ukrajinka sa bh. adresom Uliana Bakh je napisala – “Došlo je vrijeme obračuna. Heroju Slava. Osvetit ćemo se”.

    I to je jedini rječnik (rječnik Uliane Bakh) koji se može i mora koristiti kada neko napadne vašu zemlju s ciljem da je razori i uništi. Sa ubicama se ne pregovara. Protiv njih se borite.

    Onog koji nije spreman braniti svoju državu, svuda na svijetu nazivaju – dezerterom. I svaka država na svijetu se brani u institucijama sve dok neprijatelj ne zauzme institucije. A kada izgubite institucije, borbu opet morate nastaviti. Amerika troši stotine milijardi dolara na razvoj naoružanja, koje će upotrijebiti štiteći državu ili njene interese. Britanija, Njemačka, Ukrajina,  Finska …. Sve ove države upotrijebit će oružje da zaštite svoju državu. I to je potpuno legalno. I to je potpuno legitimno.

    Kada su Trampove ekstremističke horde napale Kongres, američka policija je pucala. I ubijala. Jer institucije se brane po svaku cijenu.

    Pa, šta je, onda, sporno u izjavi reisu-l-uleme Huseina efendije Kavazovića koji je kazao da se država mora braniti u institucijama, a ako se te institucije ne odbrane, onda se mora braniti i oružjem?

    Hajmo, iskreno, sporno je samo to što je to kazao musliman. Od bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka, traži se da šute kada Christian Schmidt na njihovu štetu, a “zbog nemira na jugu” ojačava segregaciju. Od bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka se traži da, pazite sada, “asistiraju kolegama iz MUP-a Republike Srpske prilikom obezbjeđivanja neustavnog dana Republike Srpske. Od bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka se traži da se “okrenu budućnosti”, iako im iza svakog budućeg ćoška viri prošlost.

    Šta bi, recimo, po standardima Christiana Schmidta i Johanna Sattlera trebali raditi Bosanci i Hercegovci kada neko započne rušenje Bosne i Hercegovine? Trebali bi rušioca dočekivati koncertima za mir kao početkom devedesetih? Pjevajući im pjesmu Cece Ražnatović i Radeta Šerbedžije – “Neću protiv druga svog”. To što vi nećete protiv “druga” ne znači da “drug” neće protiv vas. Srebrenica, Foča, Višegrad, Prijedor, Biljeljina, Zvornik… Tamo gdje se Bošnjaci nisu branili oružjem, danas skoro da i nema Bosne.

    Šta kaže, ono, kaže Christian Schmidt? Kaže da u BiH “nema ničega što bi situaciju u 2023. moglo povezati sa užasnim okolnostima 1992.”

    Pa, evo, da li predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik danas, 2023. godine, govori da će se BiH raspasti i da će RS biti samostalna država?

    Govori. A govorio je to i 1992. godine Radovan Karadžić.

    Da li je 2023. godine u Republici Srpskoj počeo progon imama zbog njihovih govora na džumama?

    Da. Kao što su proganjani 1992. godine.

    Da li čelnici Republike Srpske 2023. godine danas negiraju Bosnu i Hercegovinu i referendum o nezavisnosti?

    Da, kao što su negirali i 1992. godine.

    Ciljevi su, dakle, isti. Okolnosti se mijenjaju. Nekad su manje, a nekad više užasne. Tako je jedna od tih užasnih okolnosti iz 1992. godine bio i embargo na uvoz oružja međunarodno priznatoj, a napadnutoj državi. A znate li koja je, ipak, najužasnija okolnost iz 1992.? Življenje u zabludi da vas neće napasti. A hoće. Čim mognu. Jer, učili su nas u Jugoslaviji, neprijatelj nikad ne spava.

    I, zato – slava ukrajinskom vojniku koju je herojski poginuo braneći svoju državu prvo djelima, pa onda riječima. I slava još veća slava bh. vojnicima koji su  goloruki spasili i državu. I obraz.

    1...424344...57Stranica 43 of 57

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj