Predsjednik Komisije za izbor i imenovanje Predstavničkog doma Parlamenta FBiH Mladen Bošković dostavio je zastupnicima lažni izvještaj o održanoj sjednici, iako ta sjednica Komisije uopšte nije održana.
Nešto prije 23 sata u četvrtak kada je završena 3. redovna sjednica Predstavničkog doma Parlamenta FBiH zastupnicima je na e-mail stigao navodni izvještaj na osnovu kojeg je predsjedavajuća doma Mirjana Marinković-Lepić zakazala nastavak vanredne sjednice prekinute tokom dana jer nije bilo uslova za rad i Komisija nije održana. Riječ je o Komisiji koja pretresa sva pitanja u vezi sa izborom, imenovanjem, postavljenjem i razrješenjem, kao i druga pitanja u vezi s tim iz nadležnosti Predstavničkog doma.
Ono što je Bošković pokušao naišlo je na odobravanje svih zastupnika trojke i HDZ BiH, jer se niko od njih nije pobunio zbog nastavka vanredne sjednice u takvim uslovima.
On je potpuno nezakonito proglasio da komisija ima devet članova iako ih ima 11 jer su dva člana podnijela ostavku. I upravo je zamjena tih članova trebala biti predmet sjednice, ali ona nije održana.
No, Bošković ide dalje pa u lažnom izvještaju navodi da je sjednici prisustvovalo pet članova i to Bošković, Damir Mašić i Aner Žuljević iz SDP-a, Dragan Mioković iz Naše stranke i Rasim Smajlović iz NIP-a.
Dalje se navodi da pojedini članovi Komisije svjesno nisu došli na sjednicu te „da se odluke donose većinom ukupnog broja članova radnog tijela, pa samim time nije postojao kvorum za odlučivanje“.
Na ovaj izvještaj burno su reagirali zastupnici opozicije, tražili su tumačenje sekretara Doma koji je potvrdio da je potrebna većina od 11 članova šest, te je nakon sjednice Kolegija odlučeno da se sjednica prekine.
Plan HDZ-a i trojke bio je da u kasne noćne sate izglasaju nove članove Komisije koji bi uputili prijedlog imenovanja Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH. Ovaj pakleni plan za sada je osujećen, ali sigurno je da vladajuća koalicija kojoj su ruke sabirale ambasade i OHR neće odustati. A u svemu trojka je dala obećanje Draganu Čoviću.
Slično kao što je početkom 2000-ih započeo snažan val stranke AKP-a koji je krenuo s istoka i unutrašnjosti zemlje, vodeći do dvodecenijske dominacije te stranke, sada se, čini se, osjeća povjetarac u suprotnom smjeru, krećući se sa zapadnih i obalnih dijelova prema konzervativnoj unutrašnjosti, transformirajući ustaljene obrasce glasanja. Iako je prerano govoriti o tome da li će se ova tendencija nastaviti, pojavljuju se određeni trendovi koji postaju gotovo hronični i ne mogu se zanemariti.
Iako se ne bi dalo zaključiti, prema pisanjima većine svjetskih medija, rezultati lokalnih izbora u Turskoj nisu pretjerano iznenađujući. Tradicionalno nije mala razlika između dinamika koji određuju rezultate općih i lokalnih izbora. Naročito od referenduma za promjenu Ustava 2017. godine kada se prešlo na predsjednički sistem u pravilu je manja zainteresiranost za lokalne izbore. Novi ustavno-pravni poredak je donio veći stepen centralizacije političke moći, što je neminovno u drugi plan gurnulo niže instance političkog života. Stoga je ove lokalne izbore obilježilo relativno nisko učešće glasača (oko 78 posto) s obzirom da je riječ o zemlji u kojoj je izlaznost gotovo u pravilu 80-90 posto. Umjesto fokusiranja na činjenice vidljive šturim čitanjem turskih lokalnih izbora kao što su, niska izlaznost (za turske standarde), pad AKP-a ili rast CHP-a, gubitak velikih urbanih centara, ili širenje ‘crvenog talasa’ prema unutrašnjosti zemlje, bitnije je pokušati odgovoriti na pozadinu ovih procesa.
Kao prvo, trendovi glasanja se poklapaju s globalnim tendencijama. Naročito kod mlađe populacije je počela prevladavati nezainteresiranost tradicionalnim temama političkog razilaženja, te je primjetno sveopće nepovjerenje u izborni proces. Mlađa populacija od sredine 2010-ih demonstrira prioritetiziranje nekih drugih, za Tursku nekonvencionalnih, tema koje se ne obaziru mnogo na političke ili ideološke razlike, po čemu je ova zemlja bila prepoznatljiva u svijetu. Mlađi glasači za razliku od starijih Turaka se fokusiraju na set drugih tema kao što su ekonomija ili kvaliteta svakodnevnog života. Da mlađa populacija jest ozbiljna determinanta izbornih rezultata govori i činjenica da svake godine otprilike milion mladih Turaka dobija pravo glasa. Do narednih općih izbora se očekuje nekih 4 miliona novih glasača što čini nekih 5 posto ukupne populacije.
Ono što dugoročno gledano i nije loše za Tursku je to da oštre linije ideološke polarizacije lagano blijede. Očekuje se da će se ovakav trend pojačavati ubrzanom urbanizacijom, širenjem masovnog obrazovanja i sve većom participacijom žena na tržištu rada. Ukratko, sve više govorimo o globalnoj i modernoj Turskoj, što je lov za popularne glasove učinilo mnogo kompleksnijim poduhvatom. Ovo će neminovno ne samo AKP, već i druge stranke natjerati da nadograde svoj tradicionalni narativ i modus operandi.
Stoga ne treba čuditi da je gotovo jedina tema koja je dominirala u predizbornom periodu upravo bila inflacija i devalvacija turske lire koja ekonomiji ove zemlje isisava krv već punih šest godina. Naročito ako se u obzir uzme činjenica da je pitanje PKK-a i terorizma uspješno riješeno za dvadesetogodišnje vladavine AKP-a. To je neočekivano stvorilo problem vladajućoj stranci, koja sada mora da udovolji potrebama modernog društva naviknutog na prosperitet i stabilnost.
Opozicija je uspjela ispolitizirati pitanje sirijskih izbjeglica i imigracije. Opet više vezano za „mit o otimanju radnih mjesta“ domaćoj populaciji nego promjeni demografskog karaktera stanovništva. Naročito je postalo problematično što je vlada počela izdavati državljanstva prije nekoliko godina. Pretpostavlja se da u Turskoj danas živi 3-4 miliona Sirijaca. Sa ostalim imigrantima, kao što su Afganistanci, Iračani i afrički migranti, procjene se penju na nekih 5 miliona stranaca, što čini preko pet posto ukupnog stanovništva.
Ono što je jedan od trendova ne samo izbornog procesa u Turskoj već i u svijetu je nerijetko kažnjavanje “političkog establišmenta”. Iako je CHP stranka osnivač Republike Turske i najstarija stranka, preko tri decenije su u opoziciji. Stranka koja se većim dijelom turske historije smatrala strankom establišmenta se retorički gledano uspjela nametnuti kao anti-establišment stranka. Sa obzirom na to da je AKP bez prekida u vlasti preko 20 godina (od 2002.), ona je nužno postala ‘establišmentska stranka’. Tako da je AKP danas gdje je CHP bio decenijama – stranka elite, odnosno pojednostavljeno rečeno, ‘zrela za kažnjavanje’ na izborima. AKP je postala meta za sve što ne valja u društvu, bila za to direktno odgovorna ili ne.
Pokazalo se među dobrim potezima CHP-a je i promjena predsjednika stranke. Ovaj potez se isplatio u rekordnom roku. Ozgur Ozel je od novembra prošle godine novi predsjednik CHP-a. Zbog pohlepe i zaluđenosti dugogodišnjeg predsjednika Kemala Kilicdaroglua stranka je dugo bila talac njegovih ličnih ambicija, te je cijelu vječnost oklijevala ubrizgati potrebnu injekciju svježeg daha. Pokazat će se iznova da promjena izblijedjelih lica u politici se nerijetko isplati. Iako je CHP manje-više prošao kroz proces kadrovske transformacije, čini se da će slično morati i AKP uraditi ukoliko želi spriječiti negativan trend osipanja glasova.
Iako se odavno govori da se u Turskoj polahko formira dvopartijski sistem, sličan onom u SAD-u, ono što je malo ko očekivao je solidan rezultat malih političkih partija. Stranke poput Yeni Refah Parti (stranka koju je osnovao Nedžmetin Erbakan) pokazale su snagu. Ovo je islamistička stranka, koja je na zadnjim općim izborima stala u koaliciju protiv AKP-a. Međutim, sada se pokazalo da ova stranka ima čvrstu bazu, koja pod stegama ideološki šarene koalicije nije dolazila do izražaja u prethodnim izbornim procesima. Razlozi tome su vrlo jasni. Bazu Yeni Refaha čini konzervativno stanovništvo blisko političkom islamu. Na ovim izborima se jasno vidjelo da je koalicija predvođena ekstremno sekularističkom CHP ozbiljno iritirala bazu, što je vjerovatno pretankalo dio glasova ideološki sličnijem AKP-u na zadnjim općim izborima. Međutim, rezultati manjih stranaka ne treba da bune pretjerano, jer opća tendencija ipak ide u pravcu tihe tranzicije ka dvopartijskom sistemu. U prilog tome ide i jako pozicioniranje dvije najveće stranke i dominacija u odnosu na ostale stranke. Sve u svemu, ipak su ovi izbori, kao i zadnjih nekoliko, bili stratosfersko nadmetanje između dvije stranke, AKP-a i CHP-a.
Ovogodišnji lokalni izbori su otvorili nekoliko ozbiljnih pitanja za budućnost. Sa obzirom da se još jednom dokazalo kako sama ličnost predsjednika bolje stoji u percepciji turskih glasača nego njegova stranka, prvo ozbiljno pitanje koje se nameće već godinama je, da li AKP ima odgovor za post-Erdoganovu eru? Ovo pitanje dobija na važnosti naročito što je Erdogan na zadnjim općim izborima rekao da se više neće kandidirati na poziciju predsjednika. Naročito situaciju usložnjava činjenica da je novi Ustav izglasan 2017. koncentrirao moć u rukama Predsjednika. Ukoliko bi se ponovilo nešto slično na narednim općim izborima 2028. godine i ukoliko su ovi lokalni izbori indikator post-Erdoganove AKP, onda se nameće ozbiljno pitanje kakvu Tursku ćemo gledati nakon 2028. godine. S obzirom na njenu geopolitičku bitnost, ovo pitanje prevazilazi nacionalne granice ove države i tiče se šireg geografskog pojasa od Bliskog istoka do Balkana.
Ono što je postalo više nego jasno je da ekonomija dominira politički narativ i da će pobjednik narednih izbornih ciklusa biti upravo ona stranka koja ponudi izlaznu strategiju iz monetarne krize. Upravo je ovo pitanje davne 2002. godine dalo vjetar u leđa AKP-u koji je implementirao politiku fiskalne discipline Kemala Derviša koja je tada riješila pobješnjelu inflaciju. AKP je upravo na talasu tih reformi od Turske napravila ekonomsko čudo. Nema dileme da će potraga za ‘novim ekonomskim čudom’ biti dominantna tema narednih izbornih ciklusa.
U kontekstu smanjene izlaznosti i promjene demografske strukture biračkog tijela, stranke će morati pronaći nove načine da angažuju birače, posebno one mlađe. Ekonomski oporavak, rješavanje pitanja imigracije, te prilagodba ideoloških platformi modernim vrijednostima postat će ključni faktori u osvajanju i zadržavanju političke moći u Turskoj. Globalističke moderne teme za globaliziranu i modernu Tursku. Onaj ko prvi adresira i odgovori potrebama nove Turske bit će novi vladar političke scene.
Predsjednik Republike srpske Milorad Dodik jednostavno je, nesmetano djelujući godinama, bukvalno normalizirao rušenje ustavnog poretka BiH!
Posljednjih dana divljanje lidera SNSD-a najave ujedinjenja sa Srbijom, otimanje državne imovine, napuštanje institucija Bosne i Hercegovine i niz drugih aktivnosti za Tužilaštvo BiH je sasvim uobičajena pojava, a kakva će drugačija biti kada je prvi čovjek ove institucije BiH Milanko Kajganić.
No, to što pojedinci misle da se Dodik ‘šali’, da skreće temu s finansijske krize manjeg bh. entiteta ne umanjuje opasnosti po državu Bih, njenu stabilnost i ekonomski prosperitet!
Još kada Dodikovi partneri poput Elmedina Konakovića i Zukana Heleza krenu s odgovorima na secesionističku politiku Milorada, ostane nam samo da kažemo – ne branite nas više molimo vas!
Jer u ozbiljnim zemljama svijeta ovakva situacija je nezabilježena. Helez kao ministar odbrane, kontra svih pravila odbrane jedne zemlje otkriva odbrambenu moć zemlje!?
“Ako se dogodi da Dodik izvede policiju, to bi bili „glineni golubovi“ i RS bi nestala!!, riječi su Heleza. Djeluje više da je u predizbornoj kampanji nego da obnaša funkciju ministra odbrane BiH! Jer od kako svijet postoji odbrana društva – države je najviši stepen tajnosti, a Helez tako govori i o granici koja ne postoji. To bi valjda trebao znati. Nema entitetske granice!
A, u relativiziranju onog što Dodik radi pridružio se i Elmedin Konaković koji, pak, poziva na paintball duel!?
I dok Helez i Konaković obeshrabruju sve oko sebe Dodik, ali i Aleksandar Vučić imaju novu inspiraciju za nastavak agresije na BiH, što smo imali priliku vidjeti jučer kada je izvršena smotra vojske Srbije. Ne znam je li Helez i njih računao u glinene golubove!?
Poziv Denisa Bećirovića na reakciju i prestanak šutnje je zasigurno dobronamjerno, ali da ga makar nisu čuli Helez i Konaković.
Neshvatljiv odnos onih koji obnašaju najviše državne funkcije na kojim još realno, osim medijskih preuveličavanja, nisu pokazali ništa, predstavlja ogroman teret za bh. društvo.
Uz bizarno kalkuliranje s izmjenama Ustava i Izbornog zakona dok vlast u drugom entitetu ruši ustavni poredak, alarm je da institucije BiH ipak ne rade kako bi trebale. Prvenstveno Tužilaštvo BiH, kojem u indolentnosti pomažu i ‘trojkaši’ koji ismijavaju Dodikove poteze, dok mu po vertikali i horizontali daju sigurnosne institucije u državi.
Dodik ima sve zaokruženo, i to nakon dugo vremena, jer se uspio dohvatiti i OSA-e, ali i Agencije za strance BiH. U SIPA-i već odavno vodi glavnu riječ, zajedno s kadrovima HDZ-a, a sada je dobio i kontakt tačku EUROPOL-a.
I zato je priča šestorke o kompromisima potpuno pogrešna, jer probosanska opcija u Vijeću ministara u tim kompromisima nije dobila ništa.
I zato bez pritiska i zahtjeve prema Tužilaštvu BiH da konačno reagira i zaustavi udar na institucije, i dok svi probosanski predstavnici u institucijama ne uspiju institucionalno odgovoriti na separatističke aktivnosti, i ostat će nam samo paintball!
Bila je druga polovina februara 1993. godine kada je Sefer Halilović, tadašnji komandant Armije BiH, prvi put izašao iz Sarajeva na „slobodnu teoritoriju“, u Zenicu gdje sam ja, po ratnom rasporedu, boravio od početka godine. Tih su dana održavani pregovori između zapovjednika Armije BiH i HVO-a, ako se ne varam u Jablanici, pod pokroviteljstvom UNPROFOR-a. Halilović je nakon toga produžio u Zenicu, gdje je, takav je bio plan, trebao preseliti Istureno komandno mjesto, sa kojeg bi se u nastavku rata rukovodilo i zapovijedalo Armijom BiH. Sa njim je u delegaciji bio portparol Fahrudin Radončić, koji mi je u hotelu „Internacional“ poklonio šteku „plavog Ronhilla“.
Bespuća konvoja za Srebrenicu
Dva su događaja tih dana bila aktuelna na ratnoj, političkoj i međunarodno-diplomatskoj sceni: finalni pregovori u Ženevi o Vance-Owenovom planu (kojeg će nešto kasnije urnisati Radovan Karadžić i Skupština na Palama) i tih dana pokrenuta masovna agresija Vojske Republike Srpske na slobodne teritorije u širem rejonu Srebrenice, Konjević-Polja, Cerske gdje se nalazilo desetine hiljada ljudi, uglavnom izbjeglica iz drugih okupiranih i poklanih dijelova Podrinja.
I jedno i drugo je dramatično utjecalo na aktivnosti i „protokol“ komandanta Halilovića u Zenici. Evo i kako: iz Hrvatske je tih dana krenuo veliki konvoj sa oružjem i municijom koji je bio namijenjen Drugom korpusu Armije BiH. Tim oružjem, plan je bio takav, opremila bi se armijska jedinica, Prva muslimanska brigada, sastavljena od protjeranih mladića iz Podrinja koja bi bila upućena u probijanje obruča i spašavanje naroda u ugroženim područjima Konjević-Polja i Cerske koja su bila izložena najtežim napadima Vojske RS-a.
Božo Rajić, u to vrijeme ministar odbrane “Herceg Bosne”, zabranio je prolazak “tuzlanskog konvoja” kroz Hercegovinu. Odnosno postavio je ultimatum: oružje će proći kroz “hrvatske teritorije” ukoliko vlast u Sarajevu prihvati da sebi lojalne vojne i policijske snage u kantonima sa hrvatskom većinom, koje je mapirao Vance-Ownov plan, pretpočini Stožeru Hrvatskog Vijeća odbrane. To je obuhvatalo jedinice Armije BiH u Hercegovini, Srednjoj Bosni, Posavini… Isti proces je bio predviđen za jedinice HVO-a u kantonima sa bošnjačkom većinom, bihaćka Krajina, Sarajevo, Zenica, koje bi se stavile pod komandu Armije BiH…
Rekosmo, Vance-Owenov nikada nije bio operatibilan, međutim Rajićev, odnosno „hercegbosanski“ ultimatum je ostao na snazi. Pisao je tih dana Sefer Halilović molećivo pismo Rajiću, upozoravao ga da će biti odgovoran ako bespomoćno, nenaoružano stanovništvo srebreničke enklave padne u nemilost Mladićevih hordi, što će se zacijelo i desiti ako im ne stigne vojna pomoć odakle je to jedino izvodivo – iz Tuzle. Rajićev odgovor bio je cinično hladan i dosljedno bešćutan i morbidan: prvo pretpočinjavanje Armije BiH, pa nakon toga možemo govoriti o konvoju.
Radončiću sam, kad smo se sreli u Zenici, rekao da svakako što prije moram vidjeti njegovog šefa Sefera, a razlog je bio također neodgodivo dramatičan: samo nekoliko dana ranije na ludo hrabar način u Srebrenicu je uspio ući moj kolega, novinar „Slobodne Bosne“Haris Nezirović, prvi i jedini domaći novinar kojem je to uspjelo tokom cijele ratne tragedije tog grada. Nisam imao ideju šta bih tačno tražio od komandanta Armije BiH u vezi sa tim frustrirajućim, nerješivim problemom, osim da on potčinjenim komandantima u Srebrenici prenese da povedu računa o Harisu i eventualno ga evakuiraju, ako se ukaže neka prilika za to.
Ušao sam u kancelariju komandanta Trećeg korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića i tamo zatekao cijeli komandni kadar Korpusa koji je ćutke posmatrao i slušao Sefera Halilovića kako nervozno hoda oko stola dok sa nekim razgovara telefonom. „Ali, Tiho, molim te, reci ovim svojim Bobanu, Rajiću bilo kome, organizirat ćemo ako treba, zajedničku pratnju konvoja sve do Tuzle dok ga ne preuzme Željko Knez i Drugi Korpus i podijeli borcima koji idu prema Srebrenici. Nema šanse da oružje završi negdje drugo“, kumio je i preklinjao komandant Halilović nekoga sa druge strane telefonske žice. Kasnije ću saznati da je razgovarao sa Tihomirom Blaškićem, zapovjednikom HVO-a u Srednjoj Bosni. (Dešavalo se to mjesec i pol prije masakra u Ahmićima zbog kojeg će Blaškić biti osuđen u Haagu)
Koliko sam shvatio, blokadu konvoja sa oružjem Božo Rajić i društvo su opravdavali strahom da bi, umjesto u Tuzli, oružje moglo završiti u srednjoj Bosni i poslužiti tamošnjim armijskim jedinicama za obračun sa HVO-om. Saznat ću kasnije da Seferova molba koja je graničila sa samoponiženjem nije imala nikakav efekat, da oružje nije prošlo hercegovačke barikade i kontrole.
UVOD U NAJAVLJENI GENOCID
Saznat ću, također, tih dana da je u Tuzli hapšen majorNešad Šabić, komandant Prve muslimanske brigade, koja je trebala ići u proboj obruča oko Cerske, nakon što je odbio izvršiti naredbu i povesti nenaoružane i neopremljene borce u sigurnu smrt. Evo kako je u svom dnevniku-knjizi ( “Drina ih odnijela”) Azir Šabić, jedan od boraca Prve muslimanske brigade opisao pripreme za odlazak u proboj obruča prema napadnutoj slobodnoj srebreničkoj enklavi.
„Brigada se suočava sa različitim problemima oko obezbjeđenja oružja, municije i hrane, dok s druge strane ljudi u Cerskoj ginu pod najezdom sto puta jačeg neprijatelja… Traktorom je dovučena hrana i municija da nam se podijeli. Čudnim stvarima nikad kraja, jer za ovaj put (kroz neprijateljske teritorije prema Cerskoj, op. S. A.) smo dobili po 60 komada municije za automatsko naoružanje, po jednu bombu, dvije ribe i jedan hljeb.“
Samo petnaestak dana kasnije, sredinom marta, nakon što je vojska RS-a zauzela Cersku i Konjević-Polje, i nastavila prodirati prema Srebrenici, reagirala je međunarodna zajednica. Prvo je u opkoljeni grad stigao general Philippe Morillon, komandant UNPROFOR-a, i nešto svojom voljom, a malo više pod pritiskom očajnog, preplašenog naroda, svojim prisustvom upozorio Ratka Mladića da obustavi agresiju. Humanitarnom akcijom iz zraka tih je dana je dostavljena dugo očekivana hrana narodu koji je mjesecima strateški izgladnjivan. Potom je Vijeće sigirnosti UN-a Srebrenicu proglasilo zaštićenom zonom. Pregovori na sarajevskom aerodromu između vojnog vrha RS-a i Armije BiH rezultirali su demilitarizacijom snaga 28. divizije Armije BiH u Srebrenici, predajom lokalnom UNPRFOR-u cjelokupnog teškog naoružanja. Uskoro su u grad stigli vojnici nizozemskog bataljona UNPROFOR-a.
Tragedija Srebrenice i genocid nad njenim ljudima, kako ćemo svjedočiti dvije godine kasnije, tog marta 1993. godine nije spriječena, nego je samo odgođena. Užasna sudbina Srebrenice i genocid nad osam hiljada njenih građana se ne prestaje aktuelizirati, niti se na njega prestaje referirati otkako je počela divljačka agresija Rusije na Ukrajinu. U Ukrajini, kao i širom svijeta, političari, mediji, pravnici… prave uglavnom logična i održiva poređenja između ove dvije tragedije. Ta je praksa povlačenja analogija, doživjela svoj vrhunac ovih dana kada su ukrajinske vlasti nakon ruskog povlačenja u gradu Buča zatekle jezive dokaze njihove bestijalnosti, stotine mrtvih civila na ulicama, zgradama, masovnim grobnicama.
OŽIVLJAVANJE SJEĆANJA NA GENOCID U SREBRENICI
„Buča se sada pridružila Srebrenici, Lidicama, Katinskoj šumi, Osweicimu, Nankingu… i hiljadama drugih mjesta u krvavom atlasu svjetskog barbarstva“, piše New York Times. Tony Birtley, novinar koji je dvije ratne godine proveo u Srebrenici, jedno vrijeme i sa pomenutim mojim kolegom Harisom Nezirovićem, tvrdi da se ukrajinska Buča ne može porediti sa Srebrenicom. „Srbi su imali oružje, Bosanci nisu imali ništa. Buča je pokazala da je Bosna bila napuštena i da nije dobila pomoć – Ukrajina za sada dobiva pomoć“, kazao je Birtley u razgovoru za televiziju N1.
Ali vratimo se onim ratnim događajima iz februara-marta 1993. godine koji su, kako će se kasnije pokazati, determinirali daljnu strašnu sudbinu Srebrenice, jer nakon što je slobodna teritorija tokom agresije VRS-a svedena na uzak gradski pojas, sudbinski su reducirane mogućnosti njene efikasne odbrane. Opskrbne linije, helikopterski letovi Armije BiH, su bile vrlo rizični, pogotovo nakon što je jedan helikopter sa logistikom i vojnicima srušen na nebu iznad opkoljenog grada.
Cijeli svijet, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Evropska unija, uključujući i Njemačku koja je dugo oklijevala da se priključi toj kampanji, sedmicama izvode složene logističke operacije dostavljanja oružja, municije i vojne opreme hrabrim i vještim braniteljima Ukrajine. Susjedna Poljska pretvorena je u džinovsku logističku platformu uz pomoć koje uz sve teškoće i rusku destrukciju u Ukrajinu stiže neophodna vojna oprema, uključujući i najsofisticiranije odbrambene sisteme.
Može li iko u slobodnom, demokratskom svijetu zamisliti situaciju u kojoj bi Poljska prolazak konvoja oružja kroz svoj teritorij uvjetovala nekakvim svojim partikularnim zahtjevima prema Ukrajini, nekim ustupcima koje bi postavljala Volodimiru Zelenskom?! Da li bi se Poljaci ikada pred poviješću mogli opravdati ukoliko bi, primjerice, prolazak konvoja oružja za branitelje Mariupolja, Kijeva ili Harkova uvjetovali nekim sebičnim ultimatumom Kijevu tipa traženja političko-teritorijalnih ustupaka poljskoj manjini u susjednoj zemlji? Šta bi civilizirani svijet ne samo mislio, nego i poduzeo, kada bi Poljska za sebe zadržavala trećinu ili češće polovinu oružja namijenjenog Ukrajini?! A upravo je to redovno tokom srbijanske agresije na BiH prakticirala Hrvatska sa pošiljkama oružja za Oružane snage BiH. Doduše, uz pristanak vlasti u Sarajevu, jer nikakav drugi izbor niti alternativa nisu postojali.
Poljska, reći će neko, pomažući Ukrajini investira u sopstvenu sigurnost i odbranu od ruskih prijetnji. Tačno. Ali i Hrvatska bi bezrezervnim, iskrenim pomaganjem odbrani BiH protiv srpske agresuije i zločina, bez fige u džepu i ultimatuma, pomogla samoj sebi budući da je trećinu njezine teritorije također kontrolirala velikosrpska čizma.
Reći će neko i ovo: Hrvatska se pridržavala obaveza proisteklih iz rezolucije UN-a o embargu na uvoz naoružanja u države bivše Jugoslavije. Da, ali je istovremeno njezina vojna ekspedicija predvođena Slobodanom Praljkom na nekoliko sastankaka sa Ratkom Mladićem u Budimpešti obavljala krupne poslove trgovine oružjem.
Spašavanje “svoga” Bihaća
Mnogi će reći (i govore): „Hrvatska je spasila Bihać da se u njemu ne dogodi genocid kao u Srebrenici“. Da, ali ovdje je riječ o tome da ni Hrvatska ni njena marionetska tvorevina u BiH nije uradila ništa da se barem pokuša umanjiti srebrenička tragedija. I još nešto: Hrvatska nije imala pretenzije, dakle ni interes prema Srebrenici, pa je njihovoj vlasti bilo potpuno svejedno ko će njom vladati i koji će sredstvima tu vlast osigurati. Sa Bihaćkom krajinom stvari drugačije stoje. „Naš predsjednik nije krio svoja razmišljanja o Banovini Hrvatskoj iz 1939, ‘podebljanjem hrvatskog pereca’, dodavanjem Hrvatskoj bosanskohercegovačkog Unsko-sanskog područja Bosanske krajine (starog naziva ‘Turske Hrvatske’) koji je u davnini pripadao hrvatskim zemljama… Čak ih je i izlagao i pojašnjavao u razgovorima sa stranim državnicima, primjerice prilikom susreta sa talijanskim premijerom Andreottijem.“
Ovako je sentimente i planove hrvatskog predsjednika prema bihaćkom regionu opisao Tuđmanu lojalni ratni ministar vanjskih poslova Davorin Rudolf u svojoj knjizi „Stvaranje hrvatske države 1991. – Ministarska sjećanja“.
„Hrvatsko vijeće obrane je zajedno sa Hrvatskom vojskom spasilo Bosnu i Hercegovini“, rekao je jučer Zoran Milanović. „Uloga Hrvatske u BiH uz neka zastranjenja, bila je vitalna za njenu zemlju“, pojasnio je predsjednik Hrvatske. „Zastranjenja“ na koja aludira Milanović je nešto drugačije pravno kvalificirao Sud u Haagu. Sudsko vijeće u Hagu je u presudi „hrvatskoj šestorici“ („Prlić i ostali…“) ta sitna, nestašna, gotovo zanemariva „zastranjenja“ tretirao kao „udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelomično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine, kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda“.
Šta je starije – kokain ili jaje
Tvrdnja Zorana Milanovića u spasonosnoj ulozi HVO-a i hrvatske vojske za opstanak Bosne i Hercegovine je po stupnju cinilnosti i beozobrazluka skoro blizu tvrdnji Jadranka Prilića tokom suđenja u Haagu da su „u Srebrenici ubijeni i njegovi vojnici“. Da, tačno je, u julu 1995. godine gospodin Prlić je bio na dužnosti ministra odbrane BiH. Ali je također tačno i to da je on bio premijer „Herceg-Bosne“ u vrijeme kada je njemu potčinjeni ministar odbrane Božo Rajić spriječio prolazak konvoja sa oružjem namijenjen odbrani Srebrenice.
Naravno da je diskutabilno koliko bi to oružje promijenilo tok rata i umanjilo kataklizmične dimenzije srebreničke tragedije, ali ovdje nije riječ o tome: radi se o ultimativnom indikatoru moralne dimenzije onih koji su spriječili naoružavanje žrtve. Naposljetku, niko ne može garantirati da će naoružavanje (u kome sudjeluje i Hrvatska) Ukrajine spriječiti ruskog agresora da okupira neke njene dijelove: radi se o univerzalnoj obavezi da se učini sve kako bi se to preduprijedilo.
„Danas sarajevska čaršija prakticira taktiku iscrpljivanja i trči-laži“. I to je u najnovijoj logorejičnoj eskapadi kazao predsjednik Hrvatske. Da budem načisto i da se prestanemo baviti efemerijama tipa je li stariji kokain ili jaje: da je bilo do HVO i hrvatske vojske, odnosno do vrha države koja je usmjeravala „udruženi zločinački poduhvat“, Sarajevo, pa time ni „sarajevska politička čaršija“ tokom posljednjeg rata bi nestali! Najprecizniji i najsnažniji stav-onaj artiljerijsko-topnički, o sudbini „sarajevske čaršije“ iznio je tokom rata Ivica Rajić, zapovjednik iz Kiseljaka, kada se pred kamerama pohvalio da i on i njegovi borci svojim topništvom pomalo kljucaju po Sarajevu, zajedno sa ratnim i poratnim(haškim) kolegama Ratkom Mladićem, Stanislavom Galićem i Dragoljubom Miloševićem. Ivica Rajić nije zbog toga zločina suđen u Haagu, nego zbog jednog drugog „zastranjenja“: pokolja nad trideset i jednim civilom i šest vojnika u Stupnom Dolu. Skoro deset godina, prije nego što će biti uhapšen, Rajića je vlast u Hrvatskoj krila, štitila i stambeno-komunalno i materijalno-financijski opskrbljivala.
Kao krunski dokaz o dobrosusjedskom odnosu službene Hrvatske prema Bosni i Hercegovini Zoran Milanović je potegao nekakvu plehanu značku koju je Franjo Tuđman okačio o rever Aliji Izetbegoviću. Pa je tim povodom pozvao Bakira Izetbegovića da vrati taj sitni oblik Tuđmanove milosti prema njegovom ocu. Da je nekim slučajem Alija Izetbegović nagradio i odlikovao Tuđmana za nekakve zasluge za BiH, to bi može biti govorilo o dobrim namjerama i iskrenim praksama hrvatskog predsjednika prema BiH. Ovako, Izetbegović je primanjem Tuđmanove kičaste limarije samo potvrdio fluidnost svog moralnog habitusa: izvinio se naš šnajder Alija nasilniku – vrhovniku Đuri koji ga je marisao!
(Slobodna Bosna)
Nije Ustavni sud BiH javno preduzeće pa da se “pospremi” demokratskim “promjenama”, niti je sudija Ustavnog suda državni službenik ili sekretar Državnog parlamenta pa da bude smjeniv nakon izbornog ciklusa ili promjene “parlamentarne većine”. To što Elmedin Konaković izbor sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine svodi na nivo izbora državnog službenika ili direktora nekog komunalnog javnog preduzeća, pokazuje da predsjednik Naroda i Pravde ili nije svjestan mogućih posljedica, ili po nečijim uputama radi da baš izazove te posljedice. Ali, šta god da je od ovog dvoje, Konaković je pokazao da se na njega prilikom odlučivanja o ozbiljnim državničkim pitanjima ne može računati. I zato niko i ne računa na njegovih sedam ruku, uključujući i onu brzu ruku Halila Bajramovića, prilikom glasanja o izboru sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Na SDP BiH, čak i ovakav kakav je, mora se računati. Jer oni znaju suštinu politike. Ne može se reći da Aner Žuljević, mostarski kadar ove stranke, ne zna i ne razumije šta to znači kada poluge predaš Draganu Čoviču i HDZ-u BiH. A on, Mostarac Aner Žuljević, odlučuje direktno o tome da li će Dragan Čović dobiti ustavnog sudiju za narednih dvadeset godina. Aner Žuljević, Mostarac, neće imati izgovor pred svojim sugrađanima ako odluči podržati Marina Vukoju. Jer nije Vukojina protukandidatkinja Sanela Butigan-Gorušanović kadar “mrske SDA”. Ona je kćerka sarajevskog SDP-ovca Pere Butigana. I ona je, za razliku od “državnog službenika” Vukoje (pišem pod navodnicima, jer on to nije, iako Konaković tvrdi da jeste), sutkinja. Dugogodišnja sutkinja. Za tri i po godine Aner Žuljević će ići na provjeru kod svojih Mostaraca. Ali Marin Vukoja, bude li izabran, ostat će sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine do 2043. Da, da. Do 2043. godine.
Niko ne može Draganu Miokoviću iz Naše stranke osporiti patriotizam s početka devedesetih. Jer on je, kao Srbin, odlučio ostati na pravoj strani istorije, kada, budimo realni, nije bilo jednostavno biti Srbin na pravoj strani istorije. Jer za Srbe s druge strane si izdajnik, a oni s kojima si ostao ti u potpunosti ne vjeruju. Danas je Dragan Mioković opet na teškom ispitu. Hoće li proteklih trideset godina nesporne privrženosti Bosni i Hercegovini Dragan Mioković žrtvovati dižući ruku za sljedbenike onih koji su bili na pogrešnoj strani istoriji. Ne, Mioković nema alibi. On ne bira između HDZ-a ili SDA. On bira između dvoje Hrvata. Jedan je Čovićev, bez dana iskustva u pravosuđu. A druga je, po ocu SDP-ova Hrvatica, sa velikim pravosudnim iskustvom. Ako će se voditi patriotizmom, Mioković će izabrati Sanelu Butigan-Gorušanović. Ako mu je presudna stručnost i pravosudno iskustvo, Mioković će glasati za Sanelu Butigan-Gorušanović. A ako će umjesto sebe slušati Elmedina Konakovića, onda će izabrati Marina Vukoju. I time će poništiti dobar dio onog što mu je i donijelo federalni zastupnički mandat.
Izbor sudije Ustavnog suda BiH nije izbor federalnog ili državnog ministra. Izbor ustavnog sudije je izbor čovjeka koji će do 2043. godine cijeniti kome pripada državna imovina, ko je diskriminisan. Taj ustavni sudija će nekad sutra cijeniti i diskriminaciju u “dvije škole pod jednim krovom”. SDP-ov Damir Mašić želi biti federalni ministar obrazovanja koji obećava ukidanje dvije škole pod jednim krovom. Hoće li to moći uraditi sa ustavnim sudijom Marinom Vukojom ili ustavnom sutkinjom Sanelom Butigan-Gorušanović? Glasanjem o sudiji Ustavnog suda BiH Mašić, zapravo, odlučuje o svom obećanju. Glasa li za Vukoju, Mašić će pokazati dvije stvari. Prva, da je za poziciju spreman prepustiti državu HDZ-u na 20 godina. I druga, da je obmanjivao svoje birače kada je pričao o tome kako će se boriti protiv diskriminacije.
Damir Arnaut, pročitali smo već na njegovom Facebooku, iz prve je, za razliku od Franklina Roosvelta i Johna Kennedya Jr. , položio pravosudni ispit savezne države New York. Dakle, radi se o čovjeku koji poznaje pravo i ne može reći da mu nisu poznate posljedice izbora Marina Vukoje. On odlučuje hoće li Vukoja biti izabran ili ne. U oktobru 2026. godine će proći ovaj mandat, zastupnički ili ambasadorski, sasvim je svejedno. A Vukoja će ostati do 2043. godine, kada Bosna i Hercegovina bude obilježavala stotu godišnjitu ZAVNOBiH-a. Ako uopće opstane sa ovakvom politikom.
I još jednom – na Elmedina Konakovića i njegov NiP se ne može računati prilikom odlučivanja o bitnim državnim pitanjima. Na SDP BiH mora. Izbor ustavnog sudije nije izbor državnog službenika ili nekog ministra. Bosna i Hercegovina može preživjeti četiri godine Konakovićevog mandata na poziciji ministra vanjskih poslova BiH. Ali dvadeset godina mandata Marina Vukoje u Ustavnom sudu BiH dovodi u pitanje sve. Jer može Denis Bećirović slati zahtjeve za ocjenu ustavnosti undedogled, ako o tim zahtjevima budu odlučivale Čovićeve i Dodikove ustavne sudije. I samo jednom je dovoljno da jedan strani sudija zažmiri i država Bosna Hercegovina ode “na bubanj”. Onda će biti svejedno ko je ministar, a ko sekretar. Općinski.
Predloženi entitetski Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti, a koji Narodna skupština Republike Srpske namjerava usvojiti, sadrži samo jednu stranicu teksta i sa više desetina otvorenih ili nedovoljno precizno utvrđenih pitanja, govori nam o namjeri tamošnjeg zakonodavca da formira takozvanu „sivu zonu“ u utvrđivanju prava vlasništva nad nepokretnom imovinom. Da stvar bude još interesantnija, predloženi zakon je u „sivoj zoni“ iz najmanje dva razloga. Prvi jer ne postoji državni ili krovni zakon kojim bi se uredila prava vlasništva i pravo raspolaganja (recimo državni zakon o stvarnim pravima), ali i veoma jasno utvrdilo šta to može biti predmetom vlasništva i, drugi, jer je i sam ponuđeni entitetski zakon u neskladu sa drugim entitetskim zakonima, kao i relevantnim odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, kao što su odluka U-1/11 i odluka U-8/19. Podsjetimo da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u odluci U-1/11 jasno utvrdio sljedeće:
„Utvrđuje se da Republika Srpska nema ustavnu nadležnost za reguliranje pravne materije koja je predmet Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 135/10), jer je to, u skladu s članom I/1, članom III/3.b) i članom IV/4.e) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležnost Bosne i Hercegovine.“
Istovjetno je Ustavni sud Bosne i Hercegovine postupio u odluci U-8/19 koja se bavila poljoprivrednim zemljištem, gdje je opet utvrđeno da je to isključiva nadležnost Bosne i Hercegovine. Zašto je to tako, odgovor je veoma jednostavan. Zato što svaka država, pa tako i Bosna i Hercegovina svojim zakonom uređuje statusna pitanja imovine, naravno, praveći razliku između javnih dobara, općih dobara, dobara od općeg interesa i na kraju dođu pitanja nepokretne i pokretne imovine, kao i prava koja se na njih primjenjuju.
Kako Bosna i Hercegovina nije nikad svojim zakonom, ma kako se on zvao, uredila pitanja statusnih prava, šta je to imovina i koja vrsta prava se na njih primjenjuje, da li pravo vlasništva, raspolaganja ili korištenja, očito je da vlasti bh. entiteta Republike Srpske nastoje iskoristiti vakuum i kreirati svoj zakon kojima će se urediti ova pitanja. Odnosno, Dodik i njegovi slijepi sljedbenici svjesno formiraju „sivu zonu“ u tretiranju imovine, koju onu nazivaju nepokretna i navodno služi za funkcioniranje vlasti tog bh. entiteta. Šta je problem? Ima problema više, pa ćemo prikazati samo neke od najvažnijih. Prvi, da postaje očito da vlasti RS-a ne žele ili ne znaju napraviti razliku između javnih i općih dobara sa jedne strane i nepokretne imovine sa druge strane. Zato oni koriste nedostatak državnog zakona koji tretira ova pitanja, kako bi kroz manipulaciju pravima sebi obezbijedili prostor za različite transakcije. Drugo važno pitanje odnosi se na to što država Bosna i Hercegovine svojim zakonom, a to nije zakon o imovini, statusno uredila prava nad javni dobrima, općim dobrima i dobrima od općeg interesa, te rekla šta se sve smatra pod ovim pojmovima, kao što to piše u entitetskim zakonima o stvarnim pravima. Dakle, nepostojanje državnog zakona o stvarnim pravima kojima se uređuje sticanje, korištenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava vlasništva i drugih stvarnih prava i posjeda, otvoren je prostor za ovo što rade vlasti bh. entiteta Republika Srpska. Još preciznije, opća dobra kao što su rijeke, obale, jezera, mora, zrak nemaju vlasnika niti neko može ostvariti pravo vlasništva nad njima, jer ona služe svim građanima podjednako. Javna dobra kao što su javne ceste, putevi, trgovi, trotoari također nemaju vlasnika, ali trebaju imati onoga ko se o njima brine ili njima upravlja. Dobra od općeg interesa, kao što su šume, šumska zemljišta, poljoprivredna zemljišta, građevinska zemljišta i slično, mogu imati vlasnika ili nad njima se može ostvariti pravo vlasništva samo na način kako to propiše državni zakon, kojeg u Bosni i Hercegovini nažalost još uvijek .
Treća važna stvar, ostavljanje predloženog zakona u RS-u u „sivoj zoni“ predstavlja neprovođenje odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, što je krivično djelo. Odnosno, ovdje se čak vidi namjera i organizirana grupa koja svjesno, sa umišljajem ulazi u aktivnost koja je krivično djelo. Naravno da zastupnici u zakonodavnim organima vlasti imaju određeni imunitet, koji ih štiti u onim stvarima koje se tiču obavljanja njihovog posla, ali to nepoštivanje odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine svakako nije. To je već posao za pravosudne institucije, a kandidata za procesuiranje ima značajan broj.
I na kraju, kao četvrto, ostaje otvoreni pitanje zašto ovo Milorad Dodik radi? Sve njegove aktivnosti, ostavljaju prostor da se razmišlja kako on to radi, kako bi šume, šumska zemljišta ili poljoprivredna zemljišta mogao nuditi kao zalog ili kolateral onda kada ide pred međunarodne finansijske institucije sa traženjem kredita ili kada učestvuje sa entitetskim dionicama na svjetskim berzama. U obje varijante, Dodiku treba nešto što može dati kao kolateral, gdje se otvara i pitanje vrlo konkretnih lokacija, koje se vode kao poljoprivredno zemljište, a koje bi on dao, na primjer Rusiji, kao zalog, pa kroz nevraćanje kredita, Rusija ili neko iz Rusije bi ušao u posjed toga poljoprivrednog zemljišta. I šta bi onda bilo da tamo, na primjer, osvane jedna ruska vojna baza? Kako bi kolokvijalni zapad na tako nešto reagirao? Da li bi nastavili biti redovno zabrinuti ili bi konkretno reagirali?
Zato je predloženi entitetski zakon napisan preširoko i nedovoljno precizno kako bi se mogao tumačiti na više različitih načina, ali sa očitom namjerom da se različita zemljišta, bila ona šumska ili poljoprivredna koriste kao zalog ili kolateral kada bh. entitetu Republika Srpska treba svježeg novca kako bi servisirao budžetske potrebe. Da zaključimo veoma jednostavno. Dodiku za ostanak na vlasti treba svjež novac, koji bi se upumpavao u entitetski budžet, kako bi onda RS mogao izvršavati svoje budžetske obaveze. A način je jako jednostavan – konstantno zaduživanje, kako bi se pokrio četverogodišnji mandatni period – dok će dugove koje proizvodi Dodik, vraćati neko, kada on više ne bude dio vlasti i zato on ne brine previše o količini prekomjernog zaduživanja jer on ne misli vraćati kreditna i svaka druga zaduženja. Pri tome, Dodik očito nastoji uvući Rusiju u tu priču kroz zaduživanje kod njih, nudeći različite lokacije kako bi se maksimalno otežao NATO put Bosne i Hercegovine.
(Ova analiza pisana je uz konsultacije sa pravnim ekspertima)
Da biste upravljali Federacijom i državom BiH, ne morate imati nijednog zastupnika u predstavničkim domovima FBiH i BiH. Dovoljno je da imate većinu zastupnika u pet “ključnih” kantonalnih skupština i postat ćete nezaobilazan faktor prilikom formiranja vlasti na nivou Federacije BiH, dok Vijeće ministara BiH bez vaše podrške neće moći ništa.
Nakon što je bivši saziv CIK-a donio Uputstvo kojim je određeno koliko koji kanton daje delegata, situacija se dodatno zakomplicirala. O čemu se radi? Ovo Uputstvo je posljedica odluke Ustavnog suda BiH donesene po zahtjevu Bože Ljubića za ocjenu ustavnosti odredaba Izbornoz zakona BiH. Ustavni sud BiH, poznato je, predusudio da odredba Izbornog zakona koja se odnosila na popunjavanje Doma naroda FBiH nije u skladu sa Ustavom. Ukratko, U Izbornom zakonu je pisalo da svaki kanton „mora dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda“, dok, recimo, u Ustavu Federacije BiH piše da će svaki kanton dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda, pod uslovom da je takav prethodno izabran u kantonalnu skupštinu. Suština je, dakle, da u kantonalnim skušštinama moraju već biti izabrani zastupnici iz reda sva tri konstitutivna naroda, da bi taj kanton mogao delegirati za Dom naroda delegata iz reda tog konstitutivnog naroda. Nakon odluke Ustavnog suda BiH, bivši saziv CIK-a je donio Uputsvo kojim je propisao koliko koji kanton daje delegata i iz kojeg naroda. Ono što je, možda, bilo od presudnog značaja je to što je CIK koristio popis iz 2013. godine, pa je, tako, Zeničko-dobojskom kantonu oduzeo jednog „hrvatskog delegata“ kojeg je prebacio u Zapadnohercegovački kanton. Tako su kantoni, u kojima presudnu ulogu ima HDZ BiH, dobili šansu da izaberu 12 od ukupno 17 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. A kada imate 12 delegata, u ovom slučaju Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, bez vas nije moguće formirati Vladu Federacije BiH, jer niko osim vas ne može ni predložiti predsjednika ili potpredsjednika Federacije iz reda hrvatskog naroda. Osim toga, sa 12 delegata u Klubu Hrvata Domu naroda FBiH direktno odlučujete koja će četiri delegata sjediti u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. A četiri delegata iz Federacije BiH vam daju potrebnu entitetsku većinu prilikom izglasavanja odluka u Domu naroda BiH. Pojašnjenja radi, kada je na posljednjoj sjednici Doma naroda PS BiH usvojen HDZ-ov prijedlog izmjena Izbornog zakona, suzdržani glas Mladena Bosića bio je presudan za postizanje opće većine. Tako je zakon usvojen sa sedam glasova za, od čega su četiri za bila iz FBiH bila za, a tri iz Republike Srpske. Da je kojim slučajem, iz RS-a bilo četvero “za”, a iz Federacije troje, Zakon ne bi prošao iako je ima potrebnu prostu većinu. Razlog tome je što entitetska većina iz Federacije podrazumijeva četiri glasa za. Dakle, četiri HDZ-ova delegata u Klubu Hrvata, uz suzdržani glas Mladena Bosića, su bila ključna za prihvatanje Zakona. A ta četiri Hrvata HDZ BiH ima zato što u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH kontrolira najmanje dvanaest delegata. Tih dvanaest delegata su bobili zahvaljujući odluci prethodnog saziva CIK-a da drugog Hrvata iz Ze-Do Kantona prebaci u Zapadnohercegovački kanton. Zbog tih 12 (kasnije i 13) delegata u Domu naroda Federacije BiH, HDZ BiH je kontrolirao i izbor Vlade Federacije BiH. Pojednostavljeno, predsjednik i potpredsjednici Federacije BiH predlažu Vladu, a predsjednika i potpredsjednike Federacije mora predložiti po najmanje šest delegata iz Klubu konstitutivnog naroda koji predlaže kandidata. Kada HDZ BiH u Klubu Hrvata ima 12 delegata, to znači da svi ostali zajedno nemaju potrebnih šest. A to, opet, znači da bez HDZ-a nema formiranja Vlade Federacije BiH i da je ključ u njihovim rukama. Da bi se deblokirala Federacija BiH, nužno “spustiti” HDZ BiH na 11 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH.
Kantonalne liste za predstojeće izbore pokazat će koje su to stranke, uistinu, probosanske. Zašto? Proteklih godina, a naročito tokom ovog mandata uvjerili smo se da, zapravo, kantonalni zastupnici, pored članova Predsjedništva BiH, direktno ili indirektno utiču na funkcionalnost Vlade Federacije, državnog parlamenta, Vijeća ministara BiH, a samim tim i na fiskalnu i sigurnosnu politiku Bosne i Hercegovine. Pokušat ćemo, ukratko, da pojasnimo o čemu se radi. Kantonalni zastupnici međusobno odlučuju o tome ko će određeni kanton predstavljati u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, odnosno ko će biti delegat u jednom od četiri kluba Doma naroda FBiH. Upravo ti delegati imaju presudnu ulogu prilikom imenovanja predsjednika i potpredsjednika Federacije, koji, potom, direktno odlučuju ko će biti premijer Federacije BiH. Dakle, od kantonalnih zastupnika ovisi izbor Vlade Federacije. Dalje, delegati iz Doma naroda Federacije BiH direktno odlučuju o imenovanju deset delegata, pet Bošnjaka i pet Hrvata, u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Opet da pojednostavim, kantonalni zastupnici direktno odlučuju o popunjavanju dvije trećine državnog Doma naroda od kojeg, kasnije, izuzmemo li proces formiranje Vijeća ministara BiH, ovise svi zakoni i budući budžeti.S obzirom na Uputsvo CIK-a zasnovano na popisu iz 2013. godine, HDZ ima šansu da opet obezbijedi dvotrećinsku većinu u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Ali, ipak, postoji rješenje.
Ključni kanton je SBK. Evo i zbog čega. Prema Uputstvu CIK-a TK, USK, BPK, KS i Ze-Do daju ukupno pet hrvatskih delegata u Dom naroda FBiH. Čak i da svih pet delegata budu iz, nazovimo ih, probosanskih stranaka, to neće riješiti pitanje blokade HDZ-a BiH. Ali ako bi se iz SBK-a imenovao jedan hrvatski delegat koji dolazi iz „probosanskih stranaka“, HDZ, izvjesno je, ne bi više mogao blokirati procese formiranja vlasti na nivo Federacije BIH. SBK daje ukupno šest delegata u Dom naroda FBiH, od čega su čak tri hrvatska delegata. U Skupštini SBK HDZ BiH i HDZ 1990 trenutno imaju 10 zastupnika. Probosanske stranke imaju 20. To znači da bi probosanske stranke sve dileme riješile ukoliko bi od 20 zastupnika u Skupštini SBK, izabrali četvero iz reda hrvatskog naroda. Ta četiri zastupnika bi, potom, mogla izabrati jednog delegata za Dom naroda FBiH. Time bi se broj delegata u Domu naroda FBiH koje ne kontrolira HDZ BiH povećao na šest, što znači da HDZ BiH više ne bi mogao blokirati proces formiranja vlasti na nivou Federacije BiH. Da bi se došlo do ovog rješenja, nužno je da sve političke partije vode računa o pozicioniranju kandidata (koji nisu Bošnjaci) na kantonalnim listama. O tome će direktno ovisiti da li će i naredne četiri godine biti blokiran proces formiranja vlasti na nivou Federacije, te da li će biti funkionalan državni nivo vlasti. Nikome ne smije biti cilj izbacivanje hrvatskog naroda iz bilo kojeg organa vlasti na bilo kojem nivou. Cilj mora biti funkcionalnija Federacija BiH i BiH. A funkcionalni ste onoliko koliko imate „alternativnih rješenja“.
OHR-ovi nametnuti amandmani na Ustav Federacije BiH ne garantiraju deblokadu ovog entiteta. Recimo, nakon što budu izabrani predsjednik i dva potpredsjednika Federacije, ne postoje nikakvi rokovi za formiranje Vlade FBiH. S obzirom na to da su za imenovanje Vlade FBiH potrebni potpisi predsjednika i njegova dva zamjenika, blokada može trajati unedogled. Ako jedan od ovo troje odbije staviti potpis na odluku o imenovanje, Vlada ne može biti imenovana. Dakle, tvrdnja OHR-a da se ovim više nikada neće desiti da u novom mandatu ostane stara Vlada nije tačna. Evo i zbog čega.
Imenovanje Vlade FBiH – nije deblokirano
Među amandmanima na Ustav FBiH koji je nametnuo Christian Scmidt nema nijednog koji se odnosi na formiranje Vlade FBiH. Zato na snazi ostaju ranije odredbe Ustava FBiH kojim se regulira izbor Vlade FBiH.
“Predsjednik Federacije, uz saglasnost oba potpredsjednika Federacije, imenuje Vladu Federacije nakon konsultacija sa premijerom ili sa kandidatom za tu funkciju, u roku od 30 dana od dana izbora predsjednika i dva potpredsjednika. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je izabrana, nakon što je njeno imenovanje potvrdio većinom glasova Zastupnički dom Federacije. Svako upražnjeno mjesto popunjava se istim postupkom”, piše u Ustavu Federacije BiH, odnosno u odredbi koja je bila ranije i trenutno je na snazi.
Ako predsjednik ili njegovi potpredsjednici u roku od 30 dana ne imenuju Vladu FBiH neće se desiti ništa. Jer ništa nije propisano. To znači da i sa Schmidtovim “deblokadama” Vlada Federacije sa Fadilom Novalićem na čelu može ostati do narednih izbora. Sve i da se u zadatim rokovima izabere troje članova takozvanog Predjedništva FBiH, to ne garantira izbor Vlade FBiH. Da bi bilo još jasnije – predsjednik Federacije Marinko Čavara godinama je odbijao potpisati odluke o imenovanju nedostajućih ministara u Vladi Federacije (Salko Bukvarević i Elvira Dilberović) i ništa se nije desilo. To znači da se ovom deblokadom Christian Schmidt uopće nije bavio.
Izbora predsjednika FBiH – nije deblokiran
Krenemo li od pretpostavke da je izabrano rukovodstvo Federacije, odnosno troje kandidata za funkciju (pot)predsjednika. Njih troje će, prema Schmidtovom oktroiranom Ustavu FBiH, međusobno odlučiti ko će biti predsjednik Federacije BiH.
“Tri kandidata izabrana u skladu s ovim člankom odlučuju između sebe koji od njih će obnašati funkciju predsjednika. Ukoliko se dogovor ne postigne, o tome će odlučivati Zastupnički dom”, piše u odredbi Ustava FBiH koju je nametnuo Christian Schmidt.
Ali, šta se dešava ukoliko u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH niko od troje kandidata ne dobije podršku natopolovične većine? Ko je tada predsjednik Federacije? Odgovor je – niko. Federacija će ostati bez predsjednika, a time i bez Vlade FBiH. Jer Christian Schmidt uopće nije predvidio ovu situaciju.
Prohodnost zakona u Parlamentu – nije deblokirana
Visoki predstavnik Christian Schmidt je nametnuo i odredbu Ustava FBiH kojom, kako kaže, omogućava brže usvajanje zakona. Ta odredba, obrazlagali su iz OHR-a, više neće omogućavati predsjedavajućim Predstavničkog ili Doma naroda FBiH da u ladici drže zakone koji se hitno moraju razmatrati.
“Svaki dom treba da odbije ili usvoji potrebne zakone u roku od 45 dana nakon njihovog usvajanja u drugom domu. Ukoliko se rok ne ispoštuje, zakon će biti uvršten u dnevni red doma na sjednici koja će se održati nakon isteka roka od 45 dana, a najkasnije 30 dana nakon isteka tog roka”, glasi odredba koju je nametnuo Schmidt.
Ali sta se dešava ako kolegij određenog doma odbije takav prijedlog dnevnog reda? Ili ako, recimo, delegati ili zastupnici odbiju dnevni red u kojem se nalazi zakon koji ne žele razmatrati? Odgovor je – ni u ovom slučaju se neće desiti ništa. Zakon ne može stupiti na snagu jer nije izglasan u oba doma, a nije uvršen ni u dnevni red u predviđenom roku. Schmidt nije propisao da se zakon opet stavlja na dnevni red prve naredne sjednice. Što znači da zakon ide u ladicu. Sve dok se ne postigne politička volja za njegovo izglasavanje, što je bilo moguće i do sada.
Namećući odredbe Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH, Christian Schmidt se uopće nije dotakao zakonskih odredaba kojima se regulira način popunjavanja Doma naroda FBiH.
“Utvrđuje se da odredba Potpoglavlja B člana 10.12. stav 2. u dijelu: „Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“ i odredbe Poglavlja 20 – Prelazne i završne odredbe člana 20.16.A stav 2. tač. a-j. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32/10, 18/13, 7/14 i 31/16) nisu u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine”, navedeno je u odluci Ustavnog suda BiH donesenoj po zahtjevu Bože Ljubića.
Ova odredba je stavljena van snage, odnosno izbrisana. Christian Schmidt, međutim, ne nameće novu odredbu u Izborni zakon, već donosi odluku o promjeni Ustava FBiH gdje povećava broj delegata sa 17 na 23 po klubu konstitutivnog naroda i sa 7 na 11 u Klubu ostalih.
“Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva. Oni se biraju iz reda njihovih predstavnika, ako drugačije nije predviđeno zakonom. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat, jedan Srbin i jedan delegat iz reda Ostalih iz svakog kantona koji ima najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu”, navedeno je u odredbi Ustava koju je nametnuo OHR.
Na koji način će biti raspoređeni delegati, Schmidt nije odredio. To prepušta Centralnoj izbornoj komisiji BiH, dajući im ovlaštenja koja su imali i do sada. CIK bi sada trebao donijeti novo Uputstvo o rasporedu delegata. Slično onome koje je bilo i ranije na snazi, s tim da će biti distibuiran veći broj delegata.
OHR, dakle, nije promijenio ništa osim što je povećao broj delegata u Domu naroda i broj delegata koji moraju potpisati kandidaturu za (pot)predsjednike Federacije. Oba povećanja idu u korist HDZ-a. I to su jedina izmjena koja će za posljedicu imati konkretan rezultat.
Čelnici osam političkih partija okupljenih oko NiP-a i SDP-a potpisali su koalicijski sporazum sa HDZ-om BiH. Najavili su da naredne sedmice imaju sastastanke sa SNSD-om kako bi dogovorili i raspoedjelu vlasti na nivou BiH. No, uporedo sa potpisivanjem koalicijskog sporazuma vodi se bitka za većine u svim klubovima domova naroda FBiH i BiH. Proteklih dana smo pisali o većinama u Klubu Bošnjaka. Sada se bavimo Klubom Hrvata Doma naroda FBiH.
U Zapadnohercegovačkom kantonu Dragan Čović se uspio spasiti. Trojica od četvorice kantonalnih zastupnika HDZ-a 1990 prešla su na stranu HDZ-a BiH i Čović je dobio sva četiri hrvatska delegata u Domu naroda FBiH koja daje taj kanton. No, ova sedmica će biti ključna. I mnogo toga, već smo objavljivali, u Klubu Hrvata će ovisiti o Demokratskoj fronti. Ukoliko ne bude “promjena” stranačkih dresova, HDZ BiH teško će moći doći do broja šesnaest u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, što bi mu garantovalo izbor četiri delegata Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Idemo sada po kantonima.
Hercegovačko-neretvanski kanton daje pet hrvatskih delegata. HDZ BiH iu Skupštini HNK ma jedanaest zastupnika, ali njih desetero se izjašnjavaju kao Hrvati (Zora Dujmović je Srpkinja). HDZ 1990 ima tri zastupnika i svi su Hrvati, dok HRS ima dva hrvatska zastupnika. Demokratska fronta u Skupštini HNK ima jednog Hrvata (Zoran Mikulić). Dakle, u Skupštini HNK je 16 zastupnika koji se izjašnjavaju kao Hrvati. Oni međusobno biraju pet hrvatskih delegata. HDZ BiH ima sigurna tri mjesta (tri liste po tri zastupnika), HDZ 1990 ima zagarantirano jedno mjesto, dok bi HRS mogao biti ugrožen žrijebom. Naime, HDZ BiH bi mogao napraviti dvije liste sa po tri zastupnika i dvije liste sa po dva zastupnika. HRS bi mogao napraviti jednu listu sa dva zastupnika. U tom slučaju, između dvije HDZ-ove i jedna HRS-ova bi išle na “lutriju” i jedna lista bi ispala. Međutim, ukoliko bi DF-ov zastupnik podržao HRS-ovu listu, ona bi imala tri zastupnika i sigurno bi dobila delegata u Domu naroda FBiH. To bi značilo da od pet hrvatskih delegata Čovićevom HDZ-u pripadaju tri, a HRS i HDZ 1990 bi dobili po jednog delegata. Ovo je, dakako, pod uslovom da ne bude takozvanih preletača kako je to bilo protekle sedmice u Zapadnohercegovačkom kantonu.
Prema odluci visokog predstavnika Christiana Schmidta, Kanton 10 (Livno), daje tri delegata iz reda hrvatskog naroda. Bivši HDZ-ovci okupljeni oko HNP – Pomaka u Skupštini Kantona 10 imaju pet od ukupno 25 zastupnika. HDZ BiH također ima pet zastupnika. HDZ 1990 ima četiri zastupnika, Hrvatska nezavisna lista dva, a HRS jednog zastupnika. S obzirom na omjer snaga, izvjesno je da će POMAK, HDZ BiH i HDZ 1990 imati po jednog delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH.
U Skupštini Srednjobosanskog kantona sjedi 30 zastupnika. HDZ BiH ima devet zastupnika (svi Hrvati), HDZ 1990 dva izabrana zastupnika (oba Hrvati). Od dva DF-ova zastupnika jedna je Hrvatica (Željka Matković). SBK u Dom naroda FBiH delegira četvero Hrvata. HDZ BiH može napraviti tri liste sa po dva zastupnika i jednu sa tri zastupnika. HDZ 1990 bi sam mogao napraviti jednu listu sa dva zastupnika. U tom bi slučaju žrijebom bilo odlučeno koje tri liste od tri HDZ-ove i jedne Devedesetke dobijaju mandate u Domu naroda FBiH. No, ukoliko DF-ova Hrvatica podrži listu HDZ-a 1990. ova bi stranka dobila jedno sigurno mjesto u Domu naroda FBiH. U tom bi slučaju omjer bio 3 HDZ BiH – 1 HDZ 1990.
U Skupštinu Tuzlanskog kantona izabrano je četvero zastupnika koji se izjašnjavaju kao Hrvati. U pitanju su Vedrana Petrović (SDP), Silva Banović (NiP), te Boris Krešić i Ivana Mijatović iz DF-a. SDP BiH je podržao listu NiP-a koju je predvodila Silva Banović, dok su Krešić i Mijatovićeva imali svoju listu. S obzirom na to da su ove dvije liste dobile identičnu podršku (po dva glasa), u srijedu će Centralna izborna komisija BiH žrijebom izabrati delegata iz reda hrvatskog naroda.
Unsko-sanski kanton delegira jednog Hrvata u Dom naroda FBiH. U Skupštinu USK je izabrano njih troje. Ines Delić je zastupnica SDA, Tanja Šantić je NES, dok Elvira Abdić Jelenović dolazi iz Laburista. Ukoliko SDA i NES ne postignu dogovor, postoji mogućnost da za delegata bude izabrana Elvira Abdić-Jelenović, inače kćerka Fikreta Abdića. No, ukoliko SDA podrži NES ili NES SDA, Abdićeva kćerka nema nikakve šanse da bude izabrana za delegata. Međutim, budu li NES i SDA glasali svako za svoju listu, tri liste će ići u žrijeb, i onda Elvira Abdić-Jelenović ima šanse da bude izabrana.
Zeničko-dobojski kanton ima pravo na dva hrvatska delegata. Da SDP-ova izabrana zastupnica Vinka Aletović nije odustala od mantata kako bi ušao Srbin Mladen Simić, probosanske stranke bi imale sedam zastupnika iz reda hrvatskog naroda. HDZ BiH ima troje zastupnika. Dakle, probosanske stranke sada imaju šestero zastupnika iz reda hrvatskog naroda (BHI FK 2, SDP 1, SDA 1, NiP 1, DF 1), a HDZ ima troje zastupnika. Ukoliko bi probosanske stranke napravile dvije liste koje bi podržalo po troje zastupnika, to bi značilo da tri liste (jedna HDZ-ova) imaju identičnu podršku. Od tri liste žrijebom bi bile izabrane dvije liste. U tom bi slučaju jedna lista probosanskih stranaka sigurno prošla, dok bi se o druga lista birala između jedne probosanske i jedne HDZ-ove liste. No, ukoliko budu tri probosanske liste, izvjesno je da će proći jedna HDZ-ova i jedna lista probosanskih partija.
U Skupštinu Kantona Sarajevu izabrano je četvero zastupnika iz reda hrvatskog naroda. Ovaj kanton delegira jednog hrvatskog delegata. NiP ima jednu zastupnicu (Danijela Kristić), SDP jednog zastupnika (Davor Čičić), DF jednu zastupnicu (Marijela Hašimbegović) i ZNG jednog zastupnika (Damir Marjanović). Njih četvero će međusobno odlučiti o tome ko će biti delegat u Domu naroda FBiH.
Bosansko-podrinjski kanton daje jednog delegata iz reda hrvatskog naroda. U Skupštinu BPK je izabrana Berina Fejzić (BNS) koja se izjašnjava kao Hrvatica. S obzirom na to da je jedina izabrana Hrvatica u Skupštini BPK, ona će sigurno biti delegatkinja u Domu naroda FBiH.
I Posavski kanton delegira jednog Hrvata. S obzirom na omjer snaga, neupitno je da će to mjesto pripasti Čovićevom HDZ-u.
Dakle, HDZ BiH bi, ukoliko ne bude promjena, u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH mogao imati 13 delegata, što mu osigurava tri delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. U tom slučaju, čak i ako Milorad Dodik bude imao četiri delegata u Klubu Srba, dvojac Čović i Dodik neće imati većinu u Domu naroda PS BiH. No, za razliku od Čovića, Dodik bi imao kontrolni paket kroz entitetsku većinu iz RS koju u Domu naroda PS BiH čine dva delegata.
Sljedećeg ponedjeljka, tačno u podne, Velika Britanija će sa dva minuta šutnje odati posljednju počast svojoj kraljici. Bit će to istovremeno i kraj desetodnevne nacionalne žalosti, proglašene uz službenu obavijest o smrti Elizabete Druge. Protokol o posljednjem ispraćaju najdugovječnije vladarice već je poznat do svakog detalja, a očekuje se da će oboriti sve rekorde, uključujući i posljednji ispraćaj princeze Diane, koji je televizijski pratilo više od 30 miliona Britanaca i više od dvije milijarde gledatelja diljem svijeta, te je tako postao jedan od najgledanijih događaja u povijesti malih ekrana.
Kunisanje i Titova posjeta
Za razliku od nekadašnje narodne princeze, kraljica Elizabeta, recimo, nikada nije dala niti jedan intervju, ali jeste donijela odluke o svemu onome što će biti uživo na ekranu poput prenosa krunisanja, božićnog obraćanja, pa i svog, nakon smrti princeze od Velsa. “Moraju da me vide da bi mi povjerovali”, govorila je pokazujući koliko dobro razumije filozofiju medija.
I oni koji ništa nisu znali o njoj ovih su dana shvatili značaj njezine vladavine koja je počela 6. februara 1952, nakon smrti oca. Kraljica je postala s 25 godina, a svečanost krunisanja je održana 1953, iste one godine kada je Veliku Britaniju posjetio Josip Broz Tito. U seriji razgovora objavljenih u našem listu, Raif Dizdarević je govorio o značaju tog događaja za bivšu Jugoslaviju i tadašnji svijet. Bio je to prvi Titov izlazak iz zemlje nakon 1948. i Rezolucije Informbiroa, odnosno Titovog historijskog ne Rusiji i njezinom tadašnjem lideru Josifu Visarjonoviču Staljinu koji je pod čvrstom čizmom držao kompletan Istočni blok. Sjećajući se tog vremena, Dizdarević, tada otpravnik poslova u Bugarskoj, vratio se na sami kraj ‘52, vrijeme kulminacije agresivnog pritiska SSSR-a i lagera svim sredstvima, kada su upravo otpravnici poslova u lagerskim zemljama, zato što su radili u nevjerovatno teškim uslovima, pozvani na 6. kongres KPJ u Zagrebu. To je doba odlučnijih demokratskih promjena u sistemu i ulozi partije, od tada Saveza komunista Jugoslavije, vrijeme kada se bivša nam domovina okreće i jačem unutrašnjem razvoju i kada Tito u čuvenoj Užičkoj 15, u Beogradu, organizira i posebno savjetovanje s onima koji su na prvoj linije fronte s Rusijom. Tada im priča o pripremama odlaska u London i raznim kombinacijama, čak i da iz bezbjednosnih razloga putuje inkognito, što je on odbio i rekao – ili zvanična posjeta ili nikakva. Tito kaže: “Reći ću Englezima, ako budu od mene nešto tražili, da sam ja došao da tražim, a ne da dajem, jer su ranije od mene, u razgovorima, a naročito u pregovorima sa Churchillom, tražili da na neki način vratimo kralja Petra Karađorđevića.” Iako je kratko nakon Titove posjete Britaniji – održane uz maksimalan protokolarni nivo i politički značaj – umro Staljin, ipak je ovaj događaj zasjenio čak i takvu vijest i čuvao svjetski publicitet do te mjere da se decenijama kasnije prepričavalo kako je kraljica, nakon razgovora s Titom prije i tokom večere, kad se oprostila s njim, rekla svojim suradnicima: “Ako je ovaj gospodin metalostrugar, ja nisam engleska kraljica”.
Dizdarević je, kao predsjednik Predsjedništva SRBiH, vodio delegaciju Bosne i Hercegovine na Titovoj sahrani, samitu čovječanstva, kako su svjetski mediji nazvali događaj od 8. maja 1980. U Beogradu se tada okupilo 218 delegacija iz 126 zemalja, među kojima 33 predsjednika država, 21 premijer, četiri kralja i pet prinčeva. Madelaine Albright, nekadašnja državna sekretarka SAD-a, u svojoj knjizi “Read my Pins” piše o Titovoj sahrani kojoj je prisustvovala i objavljuje i fotografiju iz Beograda, uz potpis u kome kaže kako se na slici ne vidi od ogromne gužve: ona je, objašnjava, skroz lijevo, kao neko ko je u delegaciju SAD-a, određenu za ispraćaj u Beogradu, pozvana zbog duge historije praćenja politike u ovom dijelu svijeta. U istoj knjizi opisuje i posjetu svog oca diplomate bivšoj Jugoslaviji, kada je on bio jedan od trojice gostiju s kojim je doputovala i supruga, pa su sve supruge od Tita dobile dar. Njezina majka je dobila prsten koji je ona nosila tog 8. maja. Madelaine Albright je imala respektabilnu političku karijeru (umrla je u martu ove godine) tokom koje se izražavala nakitom, otuda i priča o njezinim broševima: upečatljiv je i onaj s ljiljanom, kojim je jasno podržavala našu zemlju, no usuđujem se ustvrditi da je to najmanji njezin doprinos BiH: upravo njoj i američkoj administraciji dugujemo otkrivanje masovnih grobnica sa Srebreničanima, a, uostalom, čitav Memorijalni kompleks u Potočarima svoje postojanje i razvoj – čak i danas – ostvaruje uz izdašnu američku pomoć. Što mi nerijetko zaboravljamo.
Da ostatak planete puno bolje pamti, svjedoči – recimo – i podatak da je pominjana Titova sahrana obilježila 20. stoljeće onim već pomenutim brojkama, a hroničari s njom upoređuju samo posljednje ispraćaje Winstona Churchilla i Charlesa de Gaullea. Churchill je umro 1965. i sahranjen je u Vestminsterskoj opatiji. Od tada tu nije bilo državnih sahrana, sljedeća će biti ova kraljičina. I, kako već rekoh, nema uopće sumnje da će po broju okupljenih nadmašiti posljednje ispraćaje svojih suvremenika, onih koji su kreirali svijet 20. stoljeća i možda baš zato mediji širom svijeta smrt Elizabete Druge već nazivaju stvarnim krajem prošlog milenija. Zastanimo načas u epohi koju su determinirali svjetski ratovi, u kojoj je fašizam zaustavljen iako ne i posve pobijeđen, u kojoj se – u jednom trenutku, onom kad je pao Berlinski zid – činilo da je dobrobit ljudskog roda zajednička misija. I stoljeću u kome je Elizabeta Druga bila neprikosnoveni predstavnik monarhije u demokratskom društvu. Simbol, zapravo, i vladarica koja je insistirala na pravdanju svakog centa potrošenog od poreskih obveznika. Kraljica koja je kršenjem protokola pokazivala svoju naklonost: kako drugačije opisati njezinu potrebu da prvog ambasadora Republike BiH u Londonu prilikom predaje akreditiva ugosti duže nego je propisano, uz pitanje supruzi Muhameda Filipovića da li je živjela u opsjednutom Sarajevu? Šta god mi mislili o nedopustivoj evropskoj toleranciji ratova devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije, koliko god uloge francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda i britanskog premijera Johna Majora bile promiloševićevske, kraljičina naklonost i podrška javnosti Francuske bile su i ostale melem na ratne bosanskohercegovačke rane.
Kočničar EU puta
Danas, eventualno, možemo govoriti o Emmanuelu Macronu kao kočničaru EU puta zemalja Zapadnog Balkana, ali još i više o posvemašnjoj nezainteresiranosti balkanskih zemalja za uskakanje u zapadni voz. Od čega treba izuzeti Sjevernu Makedoniju, na kojoj je Macron i pokazao svoj elitistički stav. Ostatak – dakle, Crna Gora, Srbija i BiH – unutrašnjim nedaćama pravda nespremnost svojih političkih elita da se odmaknu od korupcije i vladarskih života na kojima im i kraljevska porodica može pozavidjeti i dohvate reformi. Kada pomenu Tita, pričaju o trećem putu, nespremni da priznaju da je u proces stvaranja Pokreta nesvrstanih i ušao onim svojim ne izrečenim Rusiji. Što danas naprosto nema ko da kaže: u Crnoj Gori antizapadna koalicija hoće vlast, Vučić (ne)skriveno slavi Putina, a mi bismo prijateljsku fudbalsku utakmicu. Dok nam djeca odlaze na zapad, naši političari slave autokrate s istoka. I tu zapravo završavaju sve naše priče o demokraciji, prijateljima i onim drugim. Kuda god išao ovaj svijet, narednog ponedjeljka će se zaustaviti da isprati britansku kraljicu. Možda je to i prilika za pogled u domaće ogledalo.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
