Analize

Od Catherine Ashton do Angeline Eichhorst: Kako su Dodik i Republika Srpska pod okriljem EU integracija tjerali strane tužioce i sudije iz BiH

Sjećate li se Catherine Ashton? Prije dvanaest godina bila je visoka predstavnica Evropske unije i u maju 2011. godine doputovala je u Banja Luku kako bi sa zvaničnicima Republike Srpske predvođenim Miloradom Dodikom razgovarala o “referendumu o pravosuđu” i stranim sudijama i tužiocima u Sudu i Tužilaštvu BiH. Nakon te posjete, postignut je dogovor. Milorad Dodik se “povukao”, ali strane sudije i tužioci su otišli iz Bosne i Hercegovine.

Deceniju kasnije, Milorad Dodik primjenjuje istu taktiku. Umjesto referenduma tu je Zakon o neprovođenju odluka Ustavnog suda BiH. Narodna skupština RS traži povlačenje stranih sudija u Ustavnom sudu BiH. Umjesto Catherine Ashton, u BiH je sada doputovala Angelina Eichhorst, glavna direktorica za Evropu u Službi za vanjske poslove Evropske unije. I priča o stranim sudijama u Ustavnom sudu BiH je i formalno otvorena. Princip je, dakle, isti. Razlika je tek u nijansama.

Ešton, Dodik, strane sudije i tužioci – 2011.

“Narodna skupština Republike Srpske podržala je u srijedu navečer inicijativu predsjednika RS Milorada Dodika da se u ovom bh. entitetu održi referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH”, glasila je vijest objavljena 14. aprila 2011. godine.

Referendumsko pitanje koje je tada usvojila NSRS glasilo je:

“Da li podržavate nametnute zakone od strane Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, posebno o Sudu i Tužilaštvu BiH i njihovu neustavnu verifikaciju u Parlamentarnoj skupštini BiH?”

Zaljkučak NSRS – referendum o pravosuđu

Prije samih zaključaka, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je često govorio o potrebi da strane sudije i tužioci napuste Bosnu i Hercegovinu. No, međunarodni zvaničnici nisu reagirali sve dok Narodna skupština RS nije usvojila zaključke o referendumu. Trideset dana nakon odluke NSRS, u Banja Luku je doputovala Catherine Ashton

“Evropska unija spremna je da pomogne BiH, da otvori dijalog o radu pravosuđa i aktivira mehanizme kao odgovor na sve dileme”, kazala je 13. maja 2011. godine tadašnja visoka predstavnica EU za spoljnu politiku i evropsku bezbjednost.

Catherine Ashton je obećala formiranje komisije za strukturalni dijalog o pravosuđu, a Narodna skupština RS je petnaest dana kasnije donijela odluku o odustajanju od referenduma.

“Narodna skupština Republike Srpske (u daljem tekstu: Narodna skupština) pozdravlja sporazum između Visokog predstavnika/ Potpredsjednika Lady Ashton i Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i najavljeni strukturirani dijalog (u daljem tekstu: Dijalog) domaćih subjekata i Evropske Unije o stanju u pravosuđu u Bosni i Hercegovini, s očekivanjem da će Dijalog, kratkoročno, omogućiti poboljšanje postojećeg stanja, a dugoročno, dati preporuke za temeljnu rekonstrukciju sistema pravosuđa na nivou Bosne i Hercegovine, s opštim ciljem jačanja vladavine prava. Narodna skupština potvrđuje svoj principijelni stav da je referendum najviši oblik neposredne demokratije i prava građana na slobodno izražavanje svog mišljenja, u skladu s ustavom i zakonima. Narodna skupština smatra da, otvaranjem Dijaloga o stanju u pravosuđu, za sada nije neophodno organizovanje javnog izjašnjavanja građana o ovom pitanju”, glasili su zaključci NSRS.

Deeskalacija se desila ubrzo. Tokom 2012.godine sve međunarodne sudije i tužioci koji su bili angažovani u Tužilaštvu BiH, odnosno Sudu BiH napustili su pozicije. Bh. pravosuđe je, tako, prepušteno “domaćim kadrovima”.

Eichorst, Dodik i strane sudije u Ustavnom sudu BiH -2023.

Godinama zvaničnici RS potenciraju priču o stranim sudijama u Ustavnom sudu BiH, pozivajući se na 14 prioriteta koje BiH treba ispuniti za članstvo u EU. Među tim prioritetima je i onaj koji se odnosi na reformu Ustavnog suda BiH, uključujući rješavanje pitanja međunarodnih sudaca.

Narodna skupština Republike Srpske usvojila 27. juna 2023. godine Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine na teritoriji tog bosanskohercegovačkog entiteta. Povod za donošenje tog Zakona je odluka Ustavnog suda BiH da izbriše jednu odredu u Pravilima Ustavnog suda BIH koja, suštinski, ne mijenja ništa. OHR je poništio taj Zakon, međutim, Dodik je potpisao Ukaz i Zakon je objavljen u Službenom glasniku RS.

Kako bi “smirila tenzije”, 12. jula ove godine u Sarajevo je doputovala Angelija Eichorst, direktorica za Evropu u Službi za vanjske poslove Evropske unije (EU). Na sastanku sa liderima Trojke, HDZ-a i SNSD-a ponudila je plan za deeskalaciju.

Predsjednik RS Milorad Dodik ponudio evropskoj zvaničnici svoje uslove za smirivanje krize u Bosni i Hercegovine, a jedan od tih zahtjeva je – odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda BiH.

Nakon sastanka premijer Federacije BiH i predsjednik SDP BiH Nermin Nikšić izjavio da je “vođen veoma korektan razgovor s predstavnicima EU”.

Kaže da su se učesnici sastanka dogovorili da na nivou tima pripreme akcijski plan odnosno provedbu 14 prioriteta iz Mišljenja Europske unije o prijavi Bosne i Hercegovine za članstvo u EU.

“Eichhorst je zadovoljna da smo na tu temu razgovarali i da smo spremni rješavati tu situaciju. Oni su veoma zainteresirani za BiH i kažu da vjeruju u našu zemlju. Također, želimo da se napredak i zamah koji smo imali na početku nastave, tako da s njihove strane imamo pozitivnu klimu i pozitivan odgovor. Na nama je da to sada zadržimo”, kazao je Nikšić.

Dakle, pregovori o odlasku stranih sudija iz Ustavnog suda BiH su suštinski započeli. I sve što bude dogovoreno morat će, barem djelimično, ići u prilog Republici Srpskoj, koja će od ničega, po uzoru na 2011. godinu, dobiti – nešto.

Izmjena Izbornog zakona – realnost i zablude: Čovićev dvanaesti ili probosanski šesti delegat?

Spašavanje 12 delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda Federacije BiH i apsolutna kontrola uspostave Vlade FBiH. To je, ukratko, jedini cilj Dragana Čovića i njegove stranke potpomognute neformalnom podrškom Delegacije EU prilikom pregovora o izmjenama Izbornog zakona BiH.

“Postoje po nama rješenja koja mogu riješiti presudu Suda u Strasbourgu bez izmjene Ustava”, rekao je Dragan Čović krajem prošle sedmice nakon jednog u nizu sastanaka koje je organizirao šef Delegacije EU u BiH Johann Sattler.

Bez prethodnih izmjena Ustava BiH jedino je moguće provesti presudu Ustavnog suda BiH u “slučaj Ljubić” koja se odnosi isključivo na popunjavanje Doma naroda FBiH.

“Rješavanje presude u predmetu Ljubić – tehnički je vrlo jednostavno riješiti: jedan – jedan – jedan obavezno pravilo koje je ukinuo Ustavni sud BiH u Izbornom zakonu zamijeniti pravilom neobavezno jedan – jedan- jedan, koje još uvijek važi u Ustavu FBiH”, navedeno je u jednom od dokumenta koji su u proteklom periodu bili na raspolaganju rukovodstvu Delegacije EU u BiH.

Evo o čemu se radi.

Odlukom Ustavnog suda BiH od 1. decembra 2016. godine po apelaciji Bože Ljubića “utvrđeno je da odredba Potpoglavlja B člana 10.12. stav 2. u dijelu: “Svakom konstitutivnom narodu daje se jedno mjesto u svakom kantonu” i odredbe Poglavlja 20 – Prelazne i završne odredbe člana 20.16.A stav 2. tač. a-j. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine nije u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine”.

To je, dakle, bila obavezna odredba “jedan, jedan, jedan”, prema kojoj je svaki kanton, od njih deset, morao dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. U dokumentima koji su na raspolaganju EU, a i preporukama drugih međunarodnih institucija, presuda u “predmetu Ljubić” bi mogla biti riješena tako što bi se ranija “obavezna” odredba zamijenila neobaveznom, kako to piše u Ustavu Federacije BiH.

“Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva. Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu”, navedeno je u članu 8, poglavlje VI Ustava FBiH.

To je, dakle, “neobavezan” raspored delegata po principu jedan-jedan-jedan o kojem se govori u dokumentu koji je na raspolaganju predstavnicima EU u BiH.

Šta bi to značilo u praksi?

Dom naroda BiH sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih. Ova tabela ispod pokazuje kakav je raspored delegata bio prije nego je Ustavni sud BiH naredio brisanje dijelova Izbornog zakona BiH po apelaciji Bože Ljubića.

Ključna stvar u ovome je bila to što je, zapravo, pet kantona u kojima ne dominira HDZ BiH moglo izabrati šest delegata u Klub Hrvata. Prema Ustavu FBiH najmanje šest delegata u jednom klubu naroda potrebno je da bi se predložio predsjednik ili potpredsjednik FBiH koji, potom, ide na glasanje pred cijelim Domom naroda FBiH. Prije presude Ljubić, dakle, postojala je mogućnost da kantoni u kojima HDZ BiH nije dominantna stranka, izaberu potrebnih šest delegata u Klubu Hrvata, što bi značilo da Dragan Čović, faktički, ne bi mogao blokirati izbor Vlade FBiH.

No, nakon presude Ljubić, Ustavni sud BiH izbrisao je odredbe Izbornog zakona prema kojima je svaki kanton u FBiH morao dati po najmanje jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda. Kako bi se, pak, završio proces konstituisanja Doma naroda FBiH (o kojem ovisi i izbor deset delegata Bošnjaka i Hrvata u Dom naroda BiH), Centralna izborna komisija BiH u starom sazivu donijela je Uputstvo o rasporedu delegata u Dom naroda FBiH.

Uputstvo CIK-a o rasporedu mandata u DN FBiH

Kako se može vidjeti, ključna promjena koju je bivši saziv CIK-a nametnuo svojim Uputstvom desila se u Zeničko-dobojskom kantonu. Umjesto ranija dva delegata iz reda hrvatskog naroda, CIK je propisao da se iz tog Kantona bira samo jedan delegat. Istovremeno, Zapadnohercegovački kanton je “dobio” dodatnog, trećeg, delegata iz reda hrvatskog naroda. To znači da kantoni u kojima HDZ nije dominantna politička partija (TK, Ze-Do, USK, KS, BPK), u Dom naroda FBiH mogu delegirati svega pet delegata iz reda hrvatskog naroda, što je, u konačnici, nedovoljno za predlaganje predsjednika ili potpredsjednika FBiH, a samim tim i izbor Vlade FBiH. Tim Uputstvom starog saziva CIK-a, HDZ-u BiH je, suštinski, dodijeljeno 12 sigurnih delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH, što znači da bez njega ne može biti formirana Vlada FBiH niti može biti izabrano Predsjedništvo FBiH. Osim toga, s 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, HDZ BiH ima osigurana četiri delegata u Domu naroda BiH, jer su glasovi tri delegata u klubu Hrvata na nivou FBiH potrebna da bi se izabrao jedan delegat u Domu naroda BiH.

Prema članu 10.2 Izbornog zakona BiH, Centralna izborna komisija BiH “određuje, nakon svakog popisa, broj delegata koji se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, a koji se biraju iz zakonodavnog tijela svakog kantona”.

Upravo su se na ovu odredbu pozvali članovi bivšeg saziva CIK-a kada su u decembru 2018. godine donijeli Uputstvo kojim su drugog Hrvata iz Zeničko-dobojskog kantona “deložirali” u Široki Brijeg i tako omogućili Draganu Čoviću apsolutnu kontrolu prilikom formiranja Vlade FBiH, ali i konstituisanja Doma naroda BiH.

S obzirom na to da je popis stanovništva BiH urađen 2013. godine, Ustavni sud BiH je, odbijajući apelacije brojnih stranaka u vezi s ovim Uputstvom, dao za pravo CIK-u da mogu raspoređivati mandate u Domu naroda FBiH. Kako u Izbornom zakonu nije precizno navedeno da se takav raspored vrši samo jednom nakon popisa, ostavljena je mogućnost Centralnoj izbornoj komisiji BiH da nakon izbora 2022. godine donese novo Uputstvo. Ukoliko novi saziv CIK-a vrati Zeničko-dobojskom kantonu “drugog Hrvata”, to će značiti da pet kantona u kojima HDZ nije dominantan može imati šest delegata u Domu naroda FBiH. u tom slučaju HDZ BiH ne bi mogao koristiti mehanizme blokade prilikom izbora nove Vlade FBiH. Upravo zbog toga, Dragan Čović i HDZ nastoje vratiti kontrolu nad Centralnom izbornom komisijom BiH.

Patrijarh srpski Porfirije: Vučić u mantiji!

Na nedavnom skupu u Bijeljini, gdje se inače obilježavao Dan srpske zastave, trojica najistaknutijih političkih i crkvenih lidera u Srba, izgovorili su isti sadržaj u različitim pakovanjima. Zapravo, iznijeli su nešto što bi se moglo označiti kao nacionalni plan za 21. vijek, mada ništa nije rečeno što već nismo znali ili što već neko prije njih nije pokušao.

Milošević je izgubio ratove koje je vodio devedesetih godina, ali ideja Velike Srbije, zbog kojih su vođeni, očito nije poražena. Naprotiv, živahnija je i aktuelnija nego ikada ranije.

Potvrda toga je i spomenuti tulum u Bijeljini. Na njemu je Dodik ponovio da će se Srbija i Republika Srpska kad-tad ujediniti, Vučić zakukuljeno i zamumuljeno zavapio da “mira i stabilnosti nema dok svi Srbi ne stanu pod jednu zastavu”, da bi patrijarh SPC poentirao sa konstatacijom da su “granice promenljive”.

Bez obzira što govore sa različitih pozicija, svi gađaju u istu metu i teže jednom cilju, a to je proširena Srbija. Nikakvih dilema tu više ne bi trebalo biti nakon ovakve ekspanade trojice najprominentnijih Srba. To posebno važi za nas u Bosni i Hercegovini, ali i Crnu Goru i Kosovo koji su predmet permanentne destabilizacije iz Beograda. I koji su viđeni kao dio srpskog sveta ili otvorenog Balkana, sasvim svejedno, piše politicki.ba.

Ovo bi trebalo biti i signal za uzbunu u međunarodnoj zajednici, ali se nažalost to neće desiti, jer moralna, politička i intelektualna potkapacitiranost ljudi koji danas vode najmoćnije države na svijetu je zastrašujuća.

Upravo, ta inferiornost, površnost i uspavanost su probudili Putina i druge orbane i vučiće širom svijeta, pa i naše regije.

Nismo sigurni, međutim, kako bi i sadašnji impotentni svijet reagirao da je, recimo, reis Kavazović izgovorio apsolutno iste riječi kao Porfirije.

Tada bi se vjerovatno oglasile mnoge ambasade koje bi u tome prepoznale panislamističke ambicije i hegemonističke tendencije.

Ali kad to kaže prepodobljeni i slatkorječivi patrijarh onda zavlada muk. Bez riječi osude, a kamoli upozorenja. A Porfirije i Vučić su samo lice i naličje iste velikosrpske priče. To samo nisu vidjeli brojni intelektualci u Zagrebu, koje je Porfirije zaslijepio svojim “ekumenistickim porukama”,kao što ne vide ni Eskobar, Lajčak i druge međunarodne birokrate, koje Vučić “prevodi žedne preko vode”.

Koristeći Ćosićevu maksimu da je “laž srpski državni interes”, ovaj političko-vjerski dvojac, prostim šibicarskim metodama će za svačije uši imati prilagođenu muziku. Priča će se svakako mijenjati, ali će cilj ostati isti.

Patrijarh će slavodobitno reći da se on i Zagreb na poseban način vole, dok njegov stvarni šef Vučić cijelo ljeto vodi otvorenu kampanju protiv odlaska Srba na hrvatsko primorje. Milošević je devedesetih godina imao, u političkom smislu, skoro cijelu Crkvu protiv sebe, uključujući i tadašnjeg patrijarha Pavla.

Danas Vučić, zahvaljujući Porfiriju ima potpunu kontrolu nad SPC.

Dobro upućeni u crkvene poslove tvrde da nijedan vladika SPC ne može biti imenovan u bilo kojoj eparhiji ukoliko tu odluku prethodno ne aminuje predsjednik Srbije. Vučić obilato koristi Porfirija i oko drugih pitanja, bilo da se radi o Kosovu i Crnoj Gori, ili problema nastalim zbog organizacije Evroprajda u Beogradu.

Patrijarh je, kako smo mogli pratiti, bio učesnik na litijama i glavni govornik, poručivši da se Paradom pokušavaju nametnuti vrijednosti koje Srbi ne žele. Kada je Vučić morao popustiti i omogućiti šetnju, Patrijarh je upadljivo zašutio, ali su se tokom manifestacije, cijelo vrijeme čula zvona sa svih crkava u Beogradu.

I vuk sit i ovce na broju.

Baš kao što je i Vučić poslao svog oca na litije protiv Prajda, a suprugu na izložbu koja se organizira u čast Evroprajda.

Dakle,u Srbiji je uspostavljeno puno političko-vjersko jedinstvo čiji je cilj stvaranje Velike Srbije.

Za sada se koriste sredstva varanja, laganja, manipuliranja,potkupljivanja, šibicarenja…

Glavni izvođači radova su SPC koja djeluje u regionu, kao i prosrpske partije u susjednim državama. Njihovi pomagači su predstavnici međunarodne zajednice, jedni zato što smatraju da će do stabilnosti najlakše doći ako se zadovolje apetiti onih najjačih, drugi zato što ništa ne rade jer imaju preča posla i treći koji bas ništa ne razumiju.

Postoje i oni četvrti, koji se prave naivni iz vrlo lukrativnih razloga. Od ovakvog svijeta, velikog selameta nema. Niti će ga biti u doglijedno vrijeme.

To ne znači da se i sa takvom neučinkovitom međunarodnom zajednicom treba konfrotirati.

To samo znači da to ne smije biti jedina i glavna karta na koju treba igrati.

Analiza Harisa Imamovića: Zašto bismo brinuli više o sudbini OHR-a nego sam Christian Schmidt?

Ured visokog predstavnika je donekle neobična institucija, a odnekle nije. Nakon Drugog svjetskog rata, u Njemačkoj je uspostavljen Saveznički kontrolni savjet. To tijelo je imalo ovlasti da stavlja van snage ranije (nacističke) zakone, proglašava nove zakone, smjenjuje zvaničnike i poduzima druge mjere u svrhu očuvanja mira i provođenja denacifikacije. Isto tijelo je postojalo i u poslijeratnoj Austriji, kao i Japanu.

Međunarodna supervizija u našoj zemlji nije presedan. Problem OHR-a nije u tome što liči na Saveznički kontrolni savjet, već u tome što ne liči. Za razliku od Dwighta Eisenhowera, prvog predsjedavajućeg Savezničkog kontrolnog savjeta, ili pokojnog Paddyja Ashdowna, aktuelni visoki predstavnik Christian Schmidt nema na raspolaganju dovoljan broj međunarodnih vojnih trupa.

Sam tvorac Dejtona, Richard Holbrooke naslutio je da je transformacija SFOR-a u EUFOR bila kobna greška. U predgovoru knjizi „Put ka Dejtonu“ Dereka Cholleta, savjetnika američkog državnog sekretara, Holbrooke kaže da je navedena transformacija izvršena zbog potreba SAD-a da svoje trupe premjeste u Irak i Afganistan i amibicija Francuske da smanji zavisnost EU u odnosu na NATO.

„Ostao je utisak“, kaže Holbrooke, „da se Sjedinjenje Države, kao jedina sila koju poštuju svi na Balkanu, počinju povlačiti, što je ohrabrilo opstrukcioniste u [Republici] Srpskoj i oslabilo umjerene snage drugdje.“

OHR je najprije ostao bez trupa NATO, a kasnije u dobroj mjeri i bez EUFOR-a (koji je reduciran na bezazlenih 1.100 vojnika). Istovremeno, povučena je međunarodna policijska misija, strane sudije i tužioci. Sve je izvedeno, nakon što je Evropska unija, na čelu sa bivšom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, preuzela lidersku ulogu u BiH.

Nakon odlaska Paddyja Ashdowna, na čelo OHR-a je došao Christian Schwarz-Schilling, lični prijatelj kancelarke Merkel, koji je skoro u potpunosti pasivizirao ovu instituciju. Nakon njega, na čelo OHR-a je došao Miroslav Lajčak, za vrijeme čijeg mandata je ova institucija prvi put povukla svoju odluku pred pritiskom vlasti Republike Srpske, te Evropske komisije i Rusije, kako je posvjedočio jedan od Lajčakovih saradnika Phillipe Leroux-Martin je, u knjizi „Pouke iz Bosne“.

Nešto više od deset godina, nakon završetka rata, međunarodna zajednica je na inicijativu Evropske unije počela sa povlačenjem međunarodnih vojnih trupa, što je, uz odricanje političke podrške, skoro posve oslabilo autoritet OHR, pretvorivši ga, kako je primijetio Lajčak, u „mrtvog konja“.

Poređenja radi, Saveznički kontrolni savjet je u Njemačkoj postojao 45 godina, sve do ujedinjenja 1990. godine, a sedam decenija nakon Drugog svjetskog rata u ovoj zemlji je još uvijek prisutno 35.000 američkih vojnika. Zato je naoko besmisleno da je upravo Njemačka, predvođena bivšom kancelarkom, bila lider vojnog i političkog razoružavanja međunarodne zajednice u BiH, pod prilično sarkastičnim izgovorom da je potrebno da domaći akteri preuzemu odgovornost, kako bi se ojačao suverenitet zemlje.

Počev od 2006. godine, desilo se suprotno: suverenitet države je oslabljen, a osnažen je utecaj inozemnih faktora, najprije Srbije i Hrvatske, a zatim i Ruske Federacije, Mađarske i drugih. Nastupila je blokada euroatlantskih integracija, a zatim i nešto suptilnija evropskih integracija,  Bosna i Hercegovina, koja je bila regionalni lider na NATO i EU putu, počela je zaostajati i nakon nekog vremena su je pretekle Hrvatska (danas već članica EU i NATO-a), Srbija i druge zemlje.

Slabljenje OHR-a (tj. međunarodnog vojnog prisustva) je bilo, čini se, dio šire politike Evropske unije, predvođene njemačkom kancelarkom. Bivša njemačka kancelarka je bila uvjerena da može izgraditi trajni mir, kroz ekonomsku saradnju i dijalog sa Rusijom. Čini se da je jedan od aspekata njene „istočne politike“ bio i popuštanje pred zahtjevima srpske politike u  Bosni i Hercegovini.

Inicijativa Berlina za slabljenje uloge OHR-a dolazi skoro u isto vrijeme, kada Vladimir Putin drži svoj čuveni govor na Mihenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007. godine. Otprilike u isto vrijeme – kako nas obavještava spomenuti Leroux-Martin – ruski ambasador u Bosni i Hercegovini se po prvi put javno pobunio u Vijeću za implementaciju mira protiv OHR-a. Također, ovo vrijeme se podudara sa samitom NATO-a u Bukureštu, kada je na insistiranje evropske političke elite, na čelu sa bivšom kancelarkom, odbijen zahtjev Ukrajine i Gruzije za Akcionim planom za članstvo, što je neposredno rezultiralo ruskom invazijom na Gruziju, a posredno i na Ukrajinu.

U navedenom periodu, od 2006. pa sve do svog odlaska 2021. bivša njemačka kancelarka je, kako kaže trenutni konsenzus, vodila posve pogrešnu politiku prema Rusiji. Njemačka, evropska i šira transatlantska javnost postali su, nakon invazije na Ukrajinu, svjesni štete koju je za evropski poredak stvorila politika popuštanja bivše kancelarke. Nažalost, o šteti koju je pretrpjela BiH, za vrijeme vladavine Merkel, još uvijek se uglavnom stidljivo šuti.

Najveći dio vladavine Merkel se poklopio sa mandatom Valentina Inzka, koji je svojom, uglavnom deklarativnom, privrženošću interesima države BiH, samo učinio lakše podnošljivom opisanu regresiju. Na kraju je, uoči svog odlaska, bivša kancelarka izdejstvovala imenovanje Christiana Schmidta. Bio je to coupe de grace njene štetne politike prema BiH.

Kako primjećuje spomenuti Leroux-Martin, nakon reduciranja međunarodne vojne misije, OHR je ostao bez provedbenog mehanizma, te je njegov autoritet počeo ovisiti u najvećoj mjeri od spremnosti, odnosno nespremnosti domaćih aktera da prihvate njegove odluke. Svjestan toga, Dodik je, od prvih naznaka imenovanja Schmidta, vrlo promišljeno krenuo u sveobuhvatnu kampanju potkopavanja njegovog legitimiteta, jasno poručujući da RS neće prihvatiti njegove odluke.

Istovremeno, nadajući se da bi Schmidt mogao vratiti agilnost OHR-u, a previđajući činjenicu da nema na raspolaganju silu kao provdbeni mehanizam svakog poretka, bošnjačka politička javnost je svesrdno podržala njegovo imenovanje. U protekle dvije godine Schmidtovog mandata, postalo je sasvim jasno da je on de facto visoki predstavnik samo za FBiH, ili kako bi Leroux-Martin rekao tamo gdje ga prihvataju.

Nije slučajno da Schmidt sve više liči na lorda Davida Owena. Ne samo zato što je arogantan. Već zato što se, kao pregovarač, nalazi u strukturalno skoro istoj situaciji. Schmidt je, kao i lord Owen, pregovarač bez štapa. Svjestan da nema mehanizam, kojim bi prinudio srpsku i hrvatsku politiku u BiH da prihvate njegovu odluku, on im, kao svojevremeno lord Owen, sve više popušta. Jedini njegov štap, ili preciznije „štap“, jeste strah bošnjačke javnosti od zatvaranja OHR-a.

U svojoj knjizi „Od Vanceove misije do Dejtonskog sporazuma“, Kasim Begić kao da opisuje Schmidtovu ličnost i politiku, kada govori o susretu sa lordom Owenom, u ljeto 1993. godine.  „Sjećam se“, veli Begić, pored njegove arogancije i nestrpljivosti da sasluša druge, da je uglavnom dijeli lekcije prisutnim, odmahivao, više puta naglašavao da smo izgubili rat, prijetio povlačenjem svjetske zajednice iz BiH.

Nakon što je Karadžić, na proljeće 1993. godine, odbio Vance-Owenov plan, pokazalo se da neće biti vazdušnih udara. Lord Owen je kao pregovarač ostao bez štapa. Zato je u svoj novi, tzv. Owen-Stoltenberegov plan ugradio zahtjeve srpske i hrvatske politike, te pokušao da prinudi Sarajevo na ustupke.

Nedugo nakon što su objavljeni detalji njegovog plana, Evropski parlament ga je kritikovao zbog pritiska koji vrši na Vladu RBiH kako bi prihvatila etničku podjelu zemlje. Washington Post je uporedio lorda Owena sa Chamberlainom, bivšim britanskim premijerom koji je popuštao pred Hitlerovom agresijom.

Kako bilježi Begić, Owen je tih dana, za BBC kazao, da je njegov „najveći problem kako privoliti Muslimane da pregovaraju“. Također, u isto vrijeme je, sasvim u Karadžićevom duhu, dao izjavu da Srbi posjeduju 65% zemljišta u BiH, te da mape podjele treba podesiti prema toj činjenici. Navedeno neodoljivo podsjeća na trenutne javne i neke manje javne rasprave o državnoj imovini.

Istovremeno, kako svjedoči Begić, lord Owen je nastojao unijeti podjele unutar Predsjedništva RBiH, ohrabrujući Fikreta Abdića i druge članove da se suprotstave Aliji Izetbegoviću i izoliraju ga, kako bi oslabio poziciju Sarajeva u pregovorima i privolio ga na ustupke. Ne treba ni govoriti koliko ovaj scenarij podsjeća na uspostavljanje Osmorke.

Na koncu drugi Owenov plan je propao, zahvaljujući jedinstvenom bošnjačkom odgovoru. Dejtonski sporazum je zaključen, tek nakon što se, umjesto britansko-evropskog pregovarača, pojavio Holbrooke, kao diplomata sa štapom, koji je bio u stanju vršiti kredibilan pritisak na sve strane.

Računajući da Bošnjaci, zabrinuti za sudbinu države i preplašeni eventualnim povlačenjem „svjetske zajednice iz BiH“, ne smiju dovesti u pitanje njegov autoritet, Schmidt ih uzima zdravo za gotovo, kao svojevremeno lord Owen. Javnosti, koja ga priznaje, obraća se arogantno, dok je vrlo oprezan, često i snishodljiv kada se obraća srpskoj i hrvatskoj javnosti.

OHR jeste potreban BiH, ali time se ne može pravdati Schmidtova pristrasnost u korist Zagreba, plašljivost u odnosu na Banjaluku i nepoštovanje koje iskazuje prema Bošnjacima. Uprkos spomenutim prijetnjama, nakon odlaska lorda Owena, nije bio kraj svijeta. Naprotiv, došlo je do početka uspješnog mirovnog procesa. OHR je potreban BiH, ali je potreban i međunarodnoj zajednici, možda više njoj trenutno nego nama. Bošnjaci ne trebaju brinuti o sudbini OHR-a više nego što brinu sam Schmidt i PIC, naročito ako radi protiv njih i države. Ako nismo poginjali glavu kada je bilo mnogo teže, ne znam zašto bismo sada.

 

Nakon što Gazprom isporuku plina prebaci na Turski tok: Federacija BiH Mađarima mora platiti 23 miliona dolara penala?

Federacija BiH morat će isplatiti mađarskim kompanijama 23 miliona dolara penala nakon što 1. aprila ove godine ruski Gazprom isporuku plina prema BiH prebaci na takozvani Tuski tok.

Isplata ovih penala, potvrdit će nam federalni ministar energije, rudarstva i industrije Nermin Džindić, predviđena je ugovorom između Energoinvesta, kao jedinog formalnog snabdjevača plinom u FBiH, i mađarske kompanije FGSZ.

“Poduzet ćemo sve pravne radnje kako bismo se zaštitili”, kazao je za Oslobođenje ministar Džindić, dodavši da bi, nakon što snabdijevanje bude prebačeno na Turski tok, plin mogao biti jeftiniji jer se trenutno izdvajaju značajna sredstva za transportne usluge.

Ruski Gazprom je krajem prošle godine zvanično obavijestio bh. vlasti da od 1.4. ove godine Energoinvest, kao kupac gasa, navedeni energent  isključivo može dobijati preko Turskog toka. Decenijama ranije Federacija BiH se snabdijevala preko Ukrajine i Mađarske, odnosno Beregova, ali su ruske vlasti, nakon invazije na Krimu, započele zaobilaziti Ukrajinu prilikom distribucije plina.

“Prelaskom na Turski tok, dosadašnja ruta transporta gasa preko Ukrajine, Mađarske i Srbije se mijenja. Kako u Ugovoru za transport sa FGSZ Mađarska za jednostrani raskid ugovora postoje penali, u više navrata smo pisanim zahtjevima i video konferencijama sa Gazprom Exportom pokušavali da zadržimo postojeći pravac snabdijevanja gasa upravo zbog penala sa FGSZ, ali besuspješno. Gazprom Export, kao isporučilac gasa je deklarativno potvrdio da od 1.4. 2021. godine gas možemo dobijati isključivo putem Turskog toka”, navela je direktorica Energoinvesta Bisera Hadžialjović u svom pismu upućenom krajem februara nadležnim federalnim institucijama.

Ugovor sa mađarskom kompanijom FGSZ vrijedi do 2023. godine. Transportni troškovi koje je Eneroginvest plaćao Mađarima u novembru prošle godine su iznosili oko 50 posto transportne cijene. Naime, tokom tog mjeseca Federacija je morala platiti Gazpromu oko 3,6 miliona dolara za isporučeni plin, dok je Mađarima isplaćeno 1,8 miliona dolara za transportne usluge. No, ruski Gazprom, već smo naveli, više ne želi Bosni i Hercegovini isporučivati plin tom rutom.

“Raskid ugovora sa FGSZ-om je trenutno najznačajniji problem koji se pojavljuje i mora se odmah rješavati. Prema generalnim uslovima ugovora za transport preko Mađarske, raskid ugovora sa sobom bi povlačio penale cca 23 miliona dolara”, navela je direktorica Energoinvesta.

Prema informacijama Istrage, razmatra se mogućnost da BiH tuži mađarski kompaniju nakon što bude aktivirana bankovna garancija kako bi se isplatili penali. Naime, ugovorom je predviđeno da u slučaju “više sile” ti penali ne budu plaćani. Višom silom, u ovom trenutku, Energoinvest bi smatrao odluku isporučioca Gazprom da više ne želi isporučivati gas rutom preko Ukrajine i Mađarske.

No, osim penala, Federacija bi mogla imati i dodatni, politički problem.

Na taj bi način Rusija drastično povećala kontrolu isporuke plina prema Federaciji BiH, odnosno prema Sarajevu. Prebacivanje na Turski tok trebalo je, podsjećamo, biti urađeno 1.1. ove godine, ali je Ministarstvo vanjskih poslova BiH uputilo protestnu notu Ruskoj Federaciji kojom je traženo barem prolongiranje “prebacivanja” FBiH na Turski tok. Sada, međutim, više nema odgode. Plin ćemo ubuduće dobijati preko Turskog toka koji je bio na meti sankcija vlasti SAD-a.

“Ali postoji tu još jedan problem. Kompresorske stanice u Bugarskoj i Srbiji koje se nalaze na tom toku nisu završene i to bi moglo dodatno ometati kvalitetnu isporuku”, pojasnio je jedan od sagovornika Istrege iz BH Gasa.

Osim ovoga, postoji, rekosmo, i politički problem. Prepajanjem na Turski tok Gazprom bi, faktički, došao do Zvornika. Upravo je u Zvorniku 2015. godine “demontirana” mjerna stranica BH Gasa i ovo sarajevsko preduzeće ne kontroliše tu prijemnu tačku. BH-Gas je do 2015. godine kontrolisao situaciju u Zvorniku gdje se nalazi jedina primopredajna stanica u BiH i gdje se nalaze ventili za kontrolu protoka gasa prema FBiH, Biraču i gradu Zvornika. Ovaj navod je vrlo bitan za shvatanje svega onoga što se dešavalo godinama u Zvorniku i onoga što se dešavalo nakon protjerivanja BH-Gasa iz Zvornika odnosno nasilnog skidanja mjerača protoka gasa koji su bili vlasništvo BH-Gas”, izvijestli su iz BH Gasa 2019. godine Skupštinu Kantona Sarajevo.

Te 2015. godine Gas Res (preduzeće iz RS) potpisuje ugovor sa Gazpromom o isporukama gasa prema potrošačima u RS, a Gas promet Pale preuzima potpunu kontrolu nad stanicom u Zvorniku na način da nasilno skida mjerače BH-Gasa. Nakon toga  gradi se CNG stanica u Zvorniku, gradi se odvojak sa glavnog magistralnog gasovoda prema Bijeljini. Sve ovo se radi bez bilo kakvih obavjesti prema gasnim potrošačima tj. prema BH-Gasu ili KS/Sarajevogasu. Kako bi dodatno učvrstili kontrolu nad ovim poslovima, Srbijagas preuzima većinsi paket dionica Gas prometa sa Pala i, faktički, upravlja svim procesima na prijemnoj stanici u Zvorniku na koju ruski Gazprom želi da isporučuje plin za BiH. Istodobno, vlasti RS-a opstuiraju izgradnju dijela Jadransko-jonskog plinovoda koji bi smanjio ovisnost o ruskom gasu.

(oslobođenje/istraga.ba)

“Reformsko” zarobljavanje institucija: Kada preuzmu CIK i Ustavni sud, Čović i Dodik mogu proslaviti kraj suverene i jedinstvene BiH!

Derogiranje državnih institucija i njihovo pretvaranje u isturene centre partijske moći ključni je čimbenik zakona koje lideri aktuelne državne vlasti Milorad Dodik i Dragan Čović najavljuju kao preduslov nastavka funkcionisanja te vlasti. Kada na to dodamo i činjenicu da nas uskoro očekuje rješavanje pitanja i državne imovine, jasno je da se sprema novi talas udara na opstojnost Bosne i Hercegovine.

Dragan Čović, lider HDZ-a BiH formalno najavljuje, a faktički insistira i uvjetuje izmjene Izbornog zakona do kraja godine. I nema sumnje da će fokus HDZ-ovog djelovanja i pritiska u narednih nešto više od dva mjeseca ići u tom pravcu. Tu ne treba zaboraviti na nimalo nevažnu internacionalnu podršku Čovićevoj politici koja dolazi preko Delegacije EU, OHR-a i Ambasade SAD.

Jer, dva dana nakon što je Čović najavio Izborni zakon, Ustavni sud i državnu imovinu kao pitanja koja će biti riješena do kraja godine sa ključnim ljudima HDZ-a u Mostaru se sastao šef Delegacije EU Johann Sattler. Tom sastanku uz Čovića, prisustvovali su Borjana Krišto, potpredsjednica HDZ- a i predsjedavajuća Vijeća ministara, te Josip Brkić ključni operativac HDZ-a i zamjenik ministra vanjskih poslova.

Iako je u zvaničnom sapćenju spomenut isključivo evropski put BiH, nesumnjivo je tema razgovora bila upravo Čovićeva najava. A ukoliko bude realizovano ono što Čović najavljuje, po planovima HDZ-a i SNSD-a, Bosna i Hercegovina bit će u iznimno lošoj poziciji. Njene institucije će praktično biti u rukama politika koje već decenijama rade na razgradnji države.

Modalitet izbora članova Centralne izborne komisije koji su SNSD i HDZ pripremili podrazumijeva novu etnicizaciju i partokratiju u toj instituciji, koja će ukoliko planovi pomenutih stranaka budu prihvaćeni postati stranačka a ne državna institucija. Svjesni su toga i u CIK-u, pa je predsjednik te institucije pisao Kvinti (ključnom segmentu međunarodne zajednice). Ovladavanjem CIK-om SNSD i HDZ bi stvorili mogućnost apsolutne kontrole narednih izbornih procesa, a to bi značilo kraj izbora kao “praznika demokratije”.

Drugi dio plana u formuli “izmjene Izbornog zakona” je finaliziranje onog što je 27. aprila 2023. godine nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt. Zapravo, izmjenama kako ih je zamislio Čović Schmidt više ne bi bio potreban jer bi Ustav BiH i Izborni zakon omogućio da HDZ bude trajna kategorija svih budućih vlasti po svim nivoima, od Predsjedništva do skupština kantona.

Druga najavljena reforma je zapravo i ključna za institucionalno funkcionisanje Bosne i Hercegovine, jer preuzimanjem Ustavnog suda iz ruku sudija ESLJP i popunjavanje na način da etnički bude popunjen sa po troje sudija iz svakog naroda, u suštini znači sakaćenje djelovanja Ustavnog suda BiH. Milorad Dodik zna da je etničko blokiranje Ustavnog suda ključ uspjeha njegovih budućih instanci, pa stoga i ulazi u blokade državne vlasti.

Preuzimanje Ustavnog suda i uvođenje entitetskog glasanja toj ključnoj instituciji po državu Bosnu i Hercegovinu onemogućilo bi djelovanje, po istom modalitetu kako je onemogućeno djelovanje svim institucijama u kojima se odlučuje etnički i entitetski. Tako bi se oslobodio put za separatističke zakone u Rs, ali i Čovićeve antievropske i anticivilizacijske reforme.

U konačnici, reforme koje Čović u dogovoru s Dodikom najavljuje do kraja godine su institucionalni rat Bosni i Hercegovini. Jer, preuzimanjem CIK-a i Ustavnog suda BiH Čović i Dodik, odnosno njihove stranke oslobodit će sebi put za konačno rasturanje svega što čini državnost Bosne i Hercegovine.

Uspiju li u tome, najavljeno rješavanje pitanja državne imovine je besmisleno, jer pod jedan oni će onesposobiti svako rješenje kojim država postaje jedini titular imovine, a pod dva država bez teritorije ili bez institucija je isto.

Odbrana ključnih institucija za državnost Bosne i Hercegovine od združenog političkog ataka SNSD-a i HDZ-a je pitanje sudbine Bosne i Hercegovine možda i više nego pitanje državne imovine. Pitanje te odbrane primarno je na akterima vlasti koji dolaze iz Sarajeva (SDP, NiP, Naša stranka), ali ništa manje i na strankama koje nisu vlast u aktuelnom trenutku.

Sinhronizovano djelovanje Dodika i Čovića očito je uspjelo razvući pamet i probosanskim snagama i trojci, pa bi dopuštanje reformi po modalitetu kako to Čović najavljuje u javnim istupima značilo prepuštanje sudbine neizvjesnosti u rukama stranaka nasljednica politika koje su Bosnu i Hercegovinu namjeravale podijeliti.

I ne, pitanje odbrane institucija i imovine Bosne i Hercegovine nije i ne smije biti na međunarodnoj zajednici, jer nakon posljednje sjednice UO PIC-a, jasno je da se ta međunarodna zajednica podijelila na one koji podržavaju Čovićev i one koji podržavaju Dodikov separatizam pod maskom evropskog puta.

Probosanski politički faktor stoga ne smije dopustiti da razvlačenje pameti bude učinkovito, jer ostvare li se Čovićeve najave, Dodik će Vučiću i Putinu moći otići i odnijeti pripremljenu disoluciju.

(NAP)

Nakon posjete zvaničnika EU: Hoće li “Inzkov zakon” biti poništen?

Evropska unija neće finansirati koridor 5C, koji ide kroz teritorij entiteta RS, neće se izdvojiti ni novac Unije za prugu Doboj-Šamac, a ne daju se ni pare za cestu Foči (uključujući i krak prema Crnoj Gori).

Kako nam je rečeno, to je sinoć saopćeno Miloradu Dodiku, tokom večere tri politika lidera s Oliverom Varhelyijem, u rezidenciji specijalnog predstavnika EU u Bosni i Hercegovini Johanna Sattlera, piše politicki.ba.

“Reforme stoje, a u ovom trenutku Bosna i Hercegovina rizikuje da izgubi 1,5 milijardi eura za infrastrukturne projekte povezivanja, ako se ništa ne preduzme. I više sredstava bi bilo dovedeno u pitanje u budućnosti”, rekao je komesar za proširenje EU Oliver Varhelyi.

Sumirajući svoju dvodnevnu posjetu BiH, on je naveo i da je sinoć razgovarao sa liderima vladajuće koalicije, Miloradom Dodikom, Draganom Čovićem i Bakirom Izetbegovićem.

“U svim razgovorima koje sam vodio prepoznao sam postojanje prostora za pronalaženje rješenja i spremnost aktera da se krene naprijed.

Uočio sam spremnost da se radi na pitanjima u vezi sa državnom imovinom, izmjenama krivičnog zakona, te ustavnoj i izbornoj reformi. Vidio sam i spremnost za povratak u rad institucija, kako bi se napravili pomaci po ovim pitanjima”.

Dijalog, dijalog, dijalog – stalno ističe ne samo Varhelyi, već i svi evropski i američki zvaničnici.

Sankcije, o kojima se toliko priča, gurnute su ustranu. Dio Zapada računa i na izbore naredne godine koji bi mogli raščistiti situaciju (u entitetu RS).

One se mogu aktivirati samo ako domaći političari ne budu voljni postići kompromis. A šta bi taj “kompromis” mogao biti.

Kako je za politicki.ba rečeno iz krugova međunarodne zajednice, Zapad insistira na provođenju reformi, posebno onih iz Mišljenja Evropske komisije o napretku BiH k EU.

Tzv. 14 prioriteta je stalna mantra svih razgovora koje domaći politički akteri imaju sa zapadnjacima.

U dobroj mjeri, sve to podsjeća na razgovor gluhih telefona.

EU i SAD-zvaničnici zahtijevaju angažiranje bh. političara i dogovor.

Dodik nakon svakog sastanka s “domaćim” strancima, ali i njihovim šefovima, zaoštri retoriku.

Istina, u galami se mogu prepoznati i određena odstupanja.

Sada Dodik uslovno govori o formiranju vojske entiteta RS. Alternative su mu demilitarizacija BiH ili drastično kresanje Oružanih snaga – da se one prepolove.

Vlastitu izjavu o “slovenačkom scenariju” osvajanja kasarni OS BiH na području entiteta RS sada – ne trepnuvši – naziva neistinom i spinovanjem.

On je odlučan da do kraja ove godine ima odluke skupštine entiteta RS ne samo o vojsci, već i VSTV-u, indirektnim porezima… a priprema i sve ostale odluke kojima će oteti nadležnosti BiH, usaglašene uz njegovo ranije svesrdno lobiranje i posredovanje, prije 15 godina. U izjavi Vahrelyija jedan detalj posebno je znakovit. On govori o promjenama Krivičnog zakona BiH.

O čemu se radi?

Odluka Valentina Inzka da nametne izmjene i dopune ovog zakona, kojima se negiranje genocida u Srebrenici i glorifikacija ratnih zločina proglašava krivičnim djelom, trebala bi biti – poništena.

Kako bi se to trebalo izvesti?

Prema našim sagovornicima, Parlamentarna skupština BiH trebala bi usvojiti izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH. Zapadnjaci bi bili sretni da se tim radnjama de facto poništi Inzkova odluka.

OHR, tvrde, voljan je poništiti Inzkovu odluku.

No, prije toga, u Parlamentu BiH se mora promijeniti Krivični zakon.

Problem za – posebno – briselske zvaničnike je u tome što je Inzko samo prepisao Direktivu EU koja je svim svojim članicama propisala ono što je Inzko uradio.

Jednostavnije, Inzko je samo copy  – paste Evropske direktive i ugradio je u Krivični zakon BiH.

Kako sada natjerati političke stranke u Sarajevu da pogaze Inzkovu odluku?

Nikako!

Ne postoji niko ko bi politički preživio u bošnjačkom narodu, ali i građanskim – probosanskim strankama – ko bi glasao za takvu odluku.

Jedini mogući kompromis, a to zagovaraju opozicione partije iz entiteta RS, da se u Krivični zakon BiH ugrade i odredbe koje bi negiranje genocida i zločina u Jasenovcu, te veličanje ustaških zlikovaca proglasilo krivičnim djelom. Isto kao i za Srebrenicu i srpske ratne zločince. Postoji i opcija koju, opet, zagovara opozicija u RS, da se proglasi moratorij na provođenje “Inzkovog zakona” na tri do pet godina.

No, sudeći po raspoloženju u Sarajevu, ta mogućnost ne bi dobila podršku u državnom parlamentu. Dodik je jučer lansirao još jednu “ideju”.

Govoreći o pitanju državne imovine u kontekstu odluka Ustavnog suda BiH, on je predložio da se državna imovina jednostavno prepusti sastavnicima BiH – entitetima i Brčko Disktriktu.

De facto, to bi bilo poništavanje odluke Ustavnog suda BiH (na mala vrata).

Ova institucija odlučila je da su nekretnine – šume, vode, poljoprivredno zemljište… vlasništvo države BiH. U istoj odluci naloženo je Parlamentarnoj skupštini BiH da zakonskim aktima uredi ove oblasti.

Dodik sada preskače državni parlament i sve hoće spustiti na entitete…

U suštini, na sceni je grozničava igra živaca.

Zapad bi najradije svim sredstvima pritisnuo Sarajevo na popuštanja. To je stara politika da se pritišće gdje je najtanje. No, ona je prošlost. Problem im predstavlja Dodik koji se ne zaustavlja.

Ako bi Sarajevo čak i dalo neki “ustupak”, Dodik je već predaleko otišao. Sada predstoji mukotrpno natezanje i čekanje ko će prvi napraviti kardinalnu grešku, kako bi ga sankcije oplele.

Dok EU daje zeleno svjetlo Gruziji, Moldaviji i Ukrajini: Ima li u Briselu mjesta za muslimane?

Ako je suditi po prijedlogu Evropske komisije da se Ukajini i Moldaiji dodijeli kandidatski status, a Gruziji odobri isto uz određene uslove, a da se nisu ni “počešali” kada je zapadni Balkan u pitanju – mjesta za muslimane u Evropskoj uniji, prema svjetonazorima birokrata – nema!

Mnogo je rupetina u mišljenju Evropske komisije!

Po prvi put u historiji, EU je voljna kandidatski status dati državi koja je suočena s brutalnom agresijom i koja stabilno gubi komad po komad teritorije. Sada je već sigurno petina Ukrajine pod kontrolom Rusije. Veliko je pitanje da li će Kijev ikada uspjeti vratiti taj teritorij.

Isto tako, petina Moldavije pod ruskom je kontrolom. Tzv. Transnjistrija na svom teritoriju ima i 1.500 ruskih vojnika i vojnu bazu koju koristi zvanična Moskva.

Istina, do sada se ovaj komad teritorije držao maksimalno po strani u ratu Rusije protiv Ukrajine. No, samo je pitanje kada će Vladimir Putin odlučiti aktivirati ovaj zamrznuti konflikt.

U Gruziji postoje čak dvije “transnjistrije” – Južna Osetija i Abhazija. A ipak, zvanični Tbilisi je bitno bliže Briselu, nego Bosna i Hercegovina, koja se već 20 godina reformira i “reformira”, piše politicki.ba.

Još je gore za Sjevernu Makedoniju.

Ova je država promijenila ime kako bi ušla u NATO. I uspjela je u tome. Sada, nakon 17 godina čekanja, nije ništa bliže otpočinjanju pregovora o ulasku u EU. Nešto je jako, jako, jako truhlo u Briselu! Jako!

Albanija je ispunila sve uslove za početak pregovora. Čeka se da se Bugarska smiluje i otkoči početak pregovora s Makedonijom, pa da i zvanična Tirana počne otvaranje i provizorno zatvaranje svojih poglavlja.

Kosovo je višestruko prebacilo plan aktivnosti za ukidanje viznog režima s EU.

Ovdje se Evropska komisija nema šta kriviti – krivci su pojedinačne države Unije, predvođene Holandijom i Francuskom!

Tek, u prvim reakcijama na objavu Mišljenja Evropske komisije u vezi s zahtjevom za kandidatski status Ukrajine, Moldavije i Gruzije, vidi se sve dublja podjela unutar bloka 27 država.

Austrija bezmalo ultimativno traži da se u “dijeljenju karti” kandidatskog statusa uključi i Bosna i Hercegovina. Čak je i sam kancelar te zemlje Karl Nehammer rekao da mu je nezamislio da Ukrajina prođe sa tom “nagradom” a da BiH opet ostane kratkih rukava!

Njemačka ministrica vanjskih poslova također je u priču uključila zapadni Balkan i zatražila da se ukine jednoglasje u vanjskoj politici EU.

Poljska, s druge strane, presretna je najavom da bi zvanični Kijev mogao imati taj famozni kandidatski status.

“Put Ukrajine prema EU bit će jako dug. U pitanju je dvocifrena brojka. Drugi broj je “nula”. Ne znam hoće li ispred te nule biti “1”, “2”, “3”…”, rekao je nedavno jedan evropski zvaničnik u Briselu.

BiH je već dobrano zagazila u drugu deceniju svog “reformskog evropskog puta”. Ako bi smo analizirali ko je kriv što sve traje toliko dugo, krivica se može podijeliti. No, ne i na ravne časti.

Niko ne spori da su se u Evropskoj komisiji utrkivali da se za BiH propišu što nemogućiji uslovi za njen dalji napredak prema EU.

Kako to izgleda, najbolje se može vidjeti na primjeru dva puta propale izborne reforme.Brisel svim silama nastoji držati BiH podalje od evropskih vrata.

U samoj Bosni i Hercegovini nerijetko smo imali utrkivanja naših političara i državnih službenika ko će napraviti veću budalaštinu na evropskom putu. Da ne idemo u detalje, a znamo ih, kao i imena političara i šta su radili u birokratskim ćoškovima Evropske komisije, evo jednog primjera:

Kada je BiH potpisala Sporazum o stabilizacji i pridruživanju, u tom su aktu navedene i kvote za izvoz. Ako mislite da možete pretpostaviti stepen imbecilija koje su tamo navedene, varate se.

BiH je tako tražila, a Brisel odobrio, da se na tržište EU može plasirati između 100.000 i 200.000 (tona) litara vina šampanjac i pjenušac. I onda je neko otkrio da BiH skoro da i ne proizvodi tu vrstu vina!

Naravno, sada svi mi možemo reći – pa dobro, to jeste budalaština. Ali hajte je uporedite sa imbecilijom koja će ući u anale briselskih domišljatosti, da se kandidatski status dodijeli državi koja na svom teritoriju ima dvije ruske paradržave!?

Mišljenje Evropske komisije o Ukrajini, Moldaviji i Gruziji je odlično!

Ono pokazuje svo licemjerstvo birokrata iz Brisela koji dugi niz godina treniraju strogoću posebno nad BiH, a onda sve “kompenziraju” servilnošću na drugim mjestima pokazujući da niti imaju principe, niti znanje.

Da! Ukrajina treba biti kandidat i tu se državu mora ubrzano “usisavati” u evropske institucije i fondove. Ali isto tako to mora važiti i za Sjevernu Makedoniju, Albaniju, Kosovo, Bosnu i Hercegovinu. I kandidati moraju biti Moldavija i Gruzija!

Crnoj Gori se mora priznati da je najdalje odmakla i dati joj se datum ulaska! Evropska unija je na historijskom ispitu. Odluka od 23. i 24. juna ove godine bit će dalekosežna.

Ako se ona bude donosila u skladu s aktuelnim uzusima, evropsko tlo postat će rastuće nestabilno, a ratni požari redovna pojava.

A sve zbog briselskih ćata!

Kolumna Vildane Selimbegović: Dodik nije samo primitivac, on je prijetnja

U kakofoniji debata o izborima, bošnjački član Predsjedništva zemlje odlučio se tumačiti poteze svog kolege Milorada Dodika: razlog je bila ministrica vanjskih poslova Velike Britanije Liz Truss. Uvažena gošća u Sarajevu je – usuđujem se reći – dobila priliku da se i lično uvjeri u sve one stereotipe o balkanskoj zaostalosti, no o tome malo poslije. Prvo valja naglasiti da su domaći političari pokazali koliko su uvijek i odveć raspoloženi da demonstriraju širok dijapazon svađa, kao i to da se britanska ministrica nije dala omesti, potpuno fokusirana na razloge svoga dolaska.

Pobjednio je

Direktno, jasno i bez rukavica je rekla: “Moramo se suprotstaviti malignom ruskom utjecaju ovdje u Bosni i Hercegovini. Rusija već pokušava potkopati reforme ostvarene u ovoj zemlji, kao i vaše euroatlantske ambicije. Potpiruje secesioniste, prijeti jedinstvu, suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine.”

Detektirala je tako ključni problem kako naše zemlje (region nije spominjala, ali ne sumnjam da je u toku) tako i odnos svoje, ali i ostatka zapadnog svijeta spram tog problema. U tom svjetlu treba promatrati i sve češće teze kako je upravo ruska agresija na Ukrajinu zaustavila salvu odluka Narodne skupštine Republike Srpske o stvaranju države u državi, ali nije stopirala secesionističke prijetnje lidera SNSD-a, ponovljene i na ovom sastanku. No, zato se Dodik toliko i upinje da baš svakom međunarodnom gostu – a zadnjih mjeseci intenzivirano stižu – ispriča svoju priču o vlastitom angažmanu za mir i sigurnost. Pa ipak, u samom nastupu britanske ministrice i ti njegovi argumenti su poništeni. Zato je pobjesnio.

Spin-majstori s platnog spiska SNSD-a izbacili su svoje adute, na sav glas zamjerajući ministrici Truss što je govorila samo o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici, zanemarujući pritom srpsko-hrvatske patnje. Iskustvo nas uči da je političarima do patnji naroda stalo kao do lanjskog snijega, no baš zato evo razloga patnji i spinovaca i njihovih nalogodavaca – ministrica Truss je, poredeći BiH prije 30 godina i Ukrajinu danas, bila kategorična: svijet se zakleo na nikad više tek nakon 1.425 dana opsade glavnog grada naše zemlje i genocida u Srebrenici, ali zato što patnje u našoj zemlji nisu prekinute ranije, danas neće odugovlačiti, već će Ukrajini pomoći sad i odmah. Ovu jasnu poruku razumjeli su i Dodik i njegovi ruski šefovi, pa je domaći stanar međunarodnih crnih lista, onako bahat i arogantan kakvog ga sve češće gledamo, jedva dočekao kraj sastanka da ospe paljbu po gošći i Ujedinjenom Kraljevstvu koje predstavlja, najavljujući pritom i stenogram sjednice koji je – uprkos naklonosti RTRS-a svom partijskom šefu – otkrio svu raskoš njegova primitivizma. Ne vrijedi ga citirati, još manje ponavljati njegove optužbe na račun baš svakog Britanca kojeg se sjetio, ostat ću pri podsjećanju da sve izrečeno i(li) napisano mnogo više govori o autoru nego onome kome je namijenjeno, no moram priznati da me je uspio nasmijati. Dio njegove rafalne paljbe “gospođi Truss”, što je valjda način da se ženama pokaže gdje im je mjesto (nekadašnjoj ambasadorici SAD-a u BiH Maureen Cormack je savjetovao da se drži kutlače), odnosio se na sankcije Rusiji zbog podrške Ukrajini i tu je naš ocvali balkanski političar ministrici ustvrdio kako ona od njega traži da pristane na šverc oružjem!? Gdje će suza već na oko, tj. u šverc o kome naš vrli Dodik zna više i od svojih u korupciju ogrezlih kadrova, nije on tek tako ponio nadimak Mile Ronhill.

Ostala dva člana Predsjedništva ostali su ozbiljni, no Džaferović je naknadno osjetio potrebu da nas uvjerava kako britanska ministrica nije naivna, i nehotice pokazujući koliko nije odmakao daleko od Dodika kada je o ženama riječ. Ruku na srce, ni gradonačelnica Sarajeva se nije proslavila, zloupotrebljavajući visoku gošću za primitivne lokalne obračune, no to već – nakon spomen-obilježja na Kazanima – malo koga može iznenaditi. Ova zemlja ima ogromne političke nesuglasice i temeljni je problem što nema spremnosti da se one prevazilaze, a izraženi ruski angažman na dodatnoj destabilizaciji ionako posvađanih vlasti i njihovih satelita u Bosni i Hercegovini, enormno raspoloženih da – ako baš sve opstrukcije izbora propadnu – ovu zemlju već najesen uvedu u anarhiju, zapravo je potvrda svega onoga o čemu je britanska ministrica govorila. I o čemu zorno svjedoče svi Dodikovi istupi, kako na samom sastanku s Elizabeth Truss, tako i nakon njega. Lider SNSD-a, naime, ne krije da Bosnu i Hercegovinu ne smatra državom, da Bošnjake ne smatra narodom i da od svojih secesionističkih ambicija ne odustaje. To su prijetnje koje se naprosto ne smiju zanemarivati, tim prije što je – kao i obično – od ruskog ambasadora u našoj zemlji Igora Kalabuhova dobio podršku čim je objavio svoje rafalne objede na račun britanske ministrice.

I niko ne bi smio biti toliko naivan pa zanemariti ozbiljnost nesreće koju bi svojim dugovanjima Ruskoj Federaciji ovdje mogao proizvesti lider SNSD-a. Kao ni raspoloženje susjeda. U ovom broju Oslobođenja je – kao i obično ponedjeljkom – zapis Radio-mosta Slobodne Evrope: sugovornici Omera Karabega bili su Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske, i Dragan Markovina, naš suradnik, historičar koji s ponosom živi na relaciji Mostar-Split: nijedno od njih nema dileme, na sceni je (opet) čerupanje Bosne i Hercegovine. Vesna Pusić čak Aleksandra Vučića smatra taocem Milorada Dodika, a čini joj se da i hrvatski državni vrh – na identičan način – “polako postaje taocem Dragana Čovića”. Markovina je pak ponovio više puta naglašenu tezu u svojim kolumnama o odnosima Hrvatske i BiH koji su jednaki kao u devedesetim, samo što se ne puca. U Hrvatskoj je ritam ovakvih odnosa ponajviše zasluga predsjednika zemlje Zorana Milanovića, “autentičnog tuđmanovca”, kakvim ga opisuje Markovina. Pored njega, dodajem ja, i Vučić se doima liberalnim i konstruktivnim. No, razlika između Hrvatske i Srbije je ogromna: Vučić tek pokušava izvući zemlju iz ruskih ralja, taktikom korak naprijed, dva nazad, Hrvatska je članica NATO saveza i Europske unije, kojoj čak i partneri iz ove dvije ubjedljivo najvažnije svjetske alijanse već poozbiljno zamjeraju predsjednikovo šurovanje s Rusima.

Kockanje HDZ-a

To i jesu glavni razlozi zbog kojih je Dodik posljednjih mjeseci u tobožnjoj defanzivi, a bank drži HDZBiH i ministar finansija Vjekoslav Bevanda, koji sve čini da opstruira izbore u oktobru. Njegov partijski lider mu pomaže vječnim optimizmom, obećavajući budžet države kao da je riječ o pozicijama koje dijeli poslušnicima. I mada je ovo kockanje HDZ-a s Bosnom i Hercegovinom posve ogoljeno, Bevandi i Čoviću se i dalje gleda kroz prste, usuđujem se reći najviše zato što su bošnjačke i probosanske snage potpuno neaktivne i ne pokazuju apsolutno nikakvu spremnost u traženju rješenja. Ovo je zemlja konstitutivnih naroda i građana i samo sa Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i Ostalim i može opstati. Ko god misli drugačije, igra se sa sudbinama svih nas, ma kako onako balkanski zavidio Dodikovom primitivluku ili Čovićevom ispraznom optimizmu.

(oslobodjenje.ba)

Tekst iz arhiva Farisa Vehabovića: Može li se “Dayton” proglasiti ništavnim, a BiH postati RBiH?

Osluškujući sudbinu Ureda visokog predstavnika (OHR) i njegove moguće pretvorbe u Ured specijalnog predstavnika EU (EUSR), nije moguće zaobići nekoliko tema koje se, u vezi sa mogućim razvojem događaja, same nameću, i naravno, posljedica koje iz toga mogu proisteći.

Da li je Anex 4 legitiman ustavni akt?

Nekoliko nespornih činjenica se često ističe u objašnjavanju pravne prirode Annex-a 4:

  1. S obzirom da je donešen u okviru mirovnog ugovora, Annex 4 je izrađen i usvojen bez učešća građana BiH kao nosilaca suvereniteta, a umjesto njih su ulogu ustavotvorca preuzele etničke grupe kao ustavotvorna snaga;
  2. Nisu primijenjene procedure koje bi mu obezbijedile demokratski legitimitet;
  3. Annex 4 predstavlja jedinstven slučaj „ustava” koji nikada nije zvanično objavljen na službenim jezicima zemlje na koju se odnosi, već je usvojen na stranom, engleskom jeziku;
  4. Sadrži odredbe suprotne međunarodnom pravu, odnosno ozakonjuje diskriminaciju na etničkim osnovama;
  5. Teritorijalna podjela je rezultate „etničkog čišćenja“, koje je provedeno tokom rata, prevela u ustavno stanje;
  6. U praksi se pokazao potpuno nedjelotvornim jer nije ispunio osnovnu svrhu – stabilizaciju i integraciju države BiH;
  7. Annex 4 su potpisali nelegitimni subjekati (sa izuzetkom RBiH), u suštini predstavnici pobunjenih grupa, integriranih pretežno na osnovu etničke pripadnosti.

Kako je prihvaćen Mirovni sporazum?

Dio Skupšine RBiH, preostao nakon odlaska delegata srpske nacionalnosti, na sjednici održanoj 30. 11. 1995. je prihvatio Mirovni sporazum pa je, Ustavnim zakonom od 12. 12. 1995. (Sl. List RBiH 49/1­995), proglasio Ustav BiH važećim pod uslovom da se Daytonski sporazum sprovede na zadovoljavajući način; u supro­tnom, Ustav BiH proglašava se ništavnim, a RBiH nastavlja postojati pod tim, međunarodno priznatim imenom. Ne upuštajući se u ocjenu validnosti ovog Ustavnog zakona zbog nedostatka većine koja je, prema Ustavu RBiH, bila neophodna, može se utvrditi da je Annex 4 uslovnoprihvaćen. Dakle, on važi pod suspenzivnim uslovom, da se provede dejtonski ustavni model na ugovoreni način. Pored ovog Ustavnog zakona, 11. 12. 1995. godine, Ustavotvorna skupština FBiH je usvojila Odluku o prihvatanju sporazuma o oživotvorenju FBiH, zaključenog u Daytonu 9. 11. 1995. (Sl. Novine FBiH broj 8/95). U članu II/A te Odluke – „Prenos odgovornosti na Federaciju“ pod tačkom 3. se navodi: „Vlada Republike zadržaće one funkcije koje joj omogućuju da funkcionira kao vlada međunarodno priznate države BiH. Sve druge civilne funkcije Vlade Republike prenijeće se na Vladu Federacije u roku od mjesec dana nakon usvajanja ovih zakonskih prijedloga…“ Ova činjenica je značajna u odgovoru na pitanje ko bi mogao biti pravni sljednik RBiH ali to je jedna sasvim druga tema.

Način na koji je stupio na snagu Aneks 4, (dakle, međunarodni sporazum) kao Ustav BiH, je posebno interesantan sa ustavno-pravnog stanovišta. Naime, potpisivanjem Annex-a 4, do tada važeći Ustav RBiH, je promijenjen i zamijenjenkako je doslovno navedeno u članu XII/1 Annex-a 4. Strane potpisnice Annex-a 4 – RBiH, FBiH i RS, odobravaju tekst Ustava umjesto da, koristeći se Ustavom RBiH utvrđenom procedurom za njegovu izmjenu, usvoje novi ili da postojeći Ustav RBiH mijenjaju amandmanima. Sasvim je drugo i vrlo sporno pitanje aktivne legitimacije potpisnika Annex-a 4 tj da li su potpisnici uopće bili ovlašteni da potpisuju takvu vrstu ugovora.

Tumačenje i primjena

Istina, ovaj i ovakav Annex 4 kao ni cijeli Mirovni sporazum i nije najgori sporazum koji se mogao dobiti, ali njegovo provođenje ga je pretvorilo u nešto što BiH i njene građane i narode drži u mraku dugih 13 godina. Pojedini dijelovi ovog sporazuma promoviraju najbolje vrijednosti tzv. „zapadne demokratije“ i to posebno anglosaksonske pravno-demokratske vrijednosti – promovira demokratiju, slobodne izbore, vladavinu prava, jedinstveno tržište, garantuje visoki nivo zaštite ljudskih prava, uvodi opća načela međunarodnog prava… Ova lista ovdje ne bi bila i iscrpljena ali je svakako dovoljna da se svaki pojedinac osvrne oko sebe i shvati u kojoj mjeri su ovi temeljni principi BH društva zaista tumačeni i primijenjeni.

Istorija tumačenja i primjene Mirovnog sporazuma od strane lokalnih kočničara je primjer kako i ono malo dobrih rješenja iz Annexa 4 može da bude upropašteno, a posmatran dugoročno, trenutni ustavni sistem BiH, niti u normativnom, a niti u pogledu prakse u primjeni i tumačenju nekih njegovih odredbi, ne pruža mogućnosti za daljnji društveni napredak. Problemi u primjeni se mogu svesti na nerazumijevanje temeljnih ustavnih principa i njihovo pravilno vrednovanje; nedostatak političke volje u prihvatanju zajedničkih ustavnih vrijednosti i pogrešna praksa u primjeni ustavnih odredbi.

Premda strukture vlasti, kako su uspostavljene Annex-om 4 imaju ambiciju da stvore sliku demokratskog pluralizma, prije bi se moglo reći da se radi o etničkom pluralizmu koji je lišen punog značenja riječi demokratija. On, naime, proizvodi blokade u radu institucija i institucionalizira strah od drugih, kao što konstantno homogenizira etničke grupe. To rezultira stavljanjem životnih potreba građana u drugi plan. Neki nesumnjivi pomaci, koji su zabilježeni djelovanjem međunarodne zajednice i Ustavnog suda BiH u tumačenju i primjeni Annexa 4 i uspostavi neophodnih institucija za funkcioniranje pravnog sistema BiH, također su najčešće počivali na traženju kompromisnih rješenja čiji je kvalitet, samim tim, bio više nego upitan.

Šta i kako dalje?

Prije definitivne pretvorbe OHR-a u EUSR neophodno je napraviti pravnu inventuru ispunjenja Mirovnog sporazuma, posebno Annex-a 4. Pri tome je dovoljno držati se najprostijeg, jezičkog tumačenja. Dovoljno je podsjetiti na nekoliko značajnih propusta u provedbi: ciljano katastrofalna provedba Annex-a 7 (povratak izbjeglica) čime bi se pojam entitetskog glasanja relativizirao, neprovođenje Annex-a 9 o formiranju zajedničkih korporacija, etnički sastav i način odlučivanja u Vijeću ministara, nepostojanje jedinstvenog bh. tržišta, diskriminatoran izborni sistem, nefunkcioniranje vladavine prava, kršenje prinicipa državnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine…

Pored ovoga, ali i neovisno o prethodnom, ostaje i (politički naivno) pitanje zašto nije pokrenut postupak predviđen Bečkom konvencijom o pravu ugovora i zatraženo da se Annex 4 proglasi ništavim kao međunarodno-pravni ugovor zaključen pod prijetnjom ili primjenom sile (član 52. Bečke Konvencije o pravu ugovora)? …ili povrede ius cogens (član 53. Bečke Konvencije o pravu ugovora)? Dodatnu argumentaciju za ovakve stavove pruža i presuda Međunarodnog suda pravde u tužbi BiH protiv SRJ i presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u kojima je vrlo precizno utvrđeno u kakvim uslovima su predstavnici R BiH ušli u mirovne pregovore, a te nepobitne činjenice ni na koji način nisu iskorištene nakon donošenja te presude iako su često eksploatisane u druge, prije svega, političke svrhe.

Međutim, pošto često pravom dominira politika, i ukoliko se, i pored svega rečenog želi biti politički pragmatičan, moguće je, uz političku saglasnost u PS BiH primijeniti procedure koje bi Annex-u 4 dale nespornu ustavnu snagu. Međutim, to podrazumijeva teški proces razgovora i pregovora, popuštanja i pristajanja na kompromise koji ne bi bili na štetu Annex-a 4 i koje i ne bi bilo tako teško postići kada bi se temeljili na principijelnim i argumentovanim stavovima u zajedničkom interesu građana i naroda, a ne na proizvodnji straha od drugih radi postizanja što boljih izbornih rezultata. Jedan takav proces bi podrazumijevao aktivnu ulogu PS BiH koja na kraju i mora donijeti odluku. Koja pitanja bi kratkoročno morala biti predmet rasprava? Osnovno pitanje bi trebalo biti isto pitanje koje je bilo povod za aprilski paket ustavnih promjena – ukidanje diskriminacije u tekstu Annex-a 4. Drugo i posljednje pitanje u prvoj, predizbornoj fazi, ovog dugotrajnog procesa bi moralo biti ono oko čega se svi (bar deklaratorno) slažu – deblokiranje procesa integracija u EU i NATO što mora uključiti i deblokiranje sistema odlučivanja u PS BiH. Prema relevantnim pokazateljima, za proteklih 11 godina u PS BiH je usvojeno oko 280 zakona, a oko 260 ih je blokirano tzv. entitetskim glasanjem, a samo četiri zakona su „zaustavljena“ u Domu naroda PSBiH od kojih samo dva trajno zbog pozivanja na vitalni nacionalni interes. Međutim, ako se istinski želi deblokirati proces odlučivanja o uslovima koje nameće EU, a koji su prihvaćeni Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, onda je neophodno ukinuti blokade u vidu entitetskog glasanja i vitalnog nacionalnog interesa za odluke koji se donose u procesu integracija sa EU i NATO jer interes države je iznad interesa bilo kog naroda ili entiteta. U suprotnom, sa ovim tempom usvajanja zakona u PS BiH, članstvo u EU i NATO teško da bi dočekali naši praunuci. Međutim, kao neka vrsta kompenzacije za deblokadu ovog procesa koji je dirigovan izvana – uslovima koje postavlja EU, a ne niti ova niti ona politička ili nacionalna grupacija, za neka unutrašnja pitanja bi bilo moguće „pojačati“ zaštitu vitalnog nacionalnog interesa evenutalnim ukidanjem suspenzivnog i uvođenjem trajnog veta kako bi se osigurala ravnopravnost svih konstitutivnih naroda i Ostalih. Ukoliko ni ovakav minimalni kompromis ne bude moguć, onda će jako teško biti optimista ovih godina u Bosni i Hercegovini.

(tekst Farisa Vehabovića, danas sudije Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, objavljen je 16.12.2008. u Oslobođenju)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...