U najdužem danu ove godine i prvom danu ljeta iz Tuzle je stiglo urnebesno osvježenje. Ne s Panonice, tamo Tuzlaci istinski uživaju, već sa sjednice Kantonalnog odbora SDA na kojoj je – a šta će drugo – tema svih tema bila sastavljanje izborne liste.
Ko će koga zapamtiti
Da ne bude zabune, sastanak KO SDA TK-a održan je veče prije, no jedan od učesnika tek je nepun dan kasnije odlučio podijeliti svoj videozapis koji nedvojbeno svjedoči naguravanje između federalnog zastupnika SDA Salke Zildžića i kantonalnog zastupnika te stranke Smaje Mandžića. Portal istraga.ba je ovaj snimak učinio medijskom top-pričom koju je ekspresno, s obzirom na to da su ga prenijeli skoro svi portali u zemlji, vidjelo skoro tri miliona ljudi.
Teži fizički obračun spriječili su članovi KO koji su uspjeli razdvojiti zaraćene strane, Mandžić je i priprijetio Zildžiću “Zapamtit ćeš me”, ali većina je uspjela slavno okončati i obračun i sjednicu. Liste nisu usaglašene.
Mandžić je u Skupštinu TK-a ušao 2018. godine, kao zastupnik PDA Mirsada Kukića, a već u oktobru 2019. je ispao iz Kukićeve igre jer “nije poštovao odluke stranačkih organa”. Bio je kratko nezavisni zastupnik pa se upisao u SDA. Međutim, Zildžić ga je, kao predsjednik Gradskog odbora SDA Tuzla, u julu 2021. isključio iz SDA, no viši stranački nivoi su poništili odluku. Što očito nije uticalo na njihovu miroljubivu koegzistenciju.
U međuvremenu je Zildžić podnio ostavku na sve funkcije unutar stranke, ali ipak se – tvrdi istraga – poželio uplesti u liste, pa je na sjednici KO SDA i započeo vruću debatu sa Mandžićem. Istraga podsjeća da je raspravu manjeg fizičkog intenziteta Zildžić imao i sa Dževadom Mahmutovićem, aktuelnim zamjenikom ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH.
Zildžiću je tuča profesija, bio je kick bokser, a prije mandata u Parlamentu FBiH i savjetnik i blizak saradnik federalnog ministra policije Aljoše Čampare, koji je tada bio u SDA (danas je NiP). Mandžić je pak blizak prijatelj Nasera Orića. I sam iz Srebrenice, Mandžić je bio borac ARBiH, odlikovan Zlatnim ljiljanom i Zlatnim ljiljanom sa zlatnim vijencem, a nakon rata osnovao je zaštitarsku agenciju BH sigurnost.
I počelo je u Srebrenici
Ovaj sukob Zildžić nije želio komentirati, neće, kaže, da dolijeva ulje na vatru. Mandžić se na telefon i ne javlja. Kako god, dilema nema: vijest da je BiH ušla u NATO ili dobila kandidatski status za EU ne bi imala ni blizu odjeka kao klip koji je podijeljen sa tuzlanskog sastanka SDA. Sad je do onih viših stranačkih nivoa da procijene štetu od novonastale popularnosti. Da li je važnija bruka zbog ponašanja na sjednici KO ili krajnji cilj koji može biti i slogan “Pesnicama do mjesta u SDA”?
Vrijedi podsjetiti da je SDA imala priliku davno raščistiti sa fizičkim obračunima, još onda kada je zamjenika predsjednika SDA i tada državnog ministra Adila Osmanovića ekipa okupljena oko Hamdije Fejzića, smijenjenog lokalnog partijskog šefa, brutalno napala i izbacila sa sjednice partijskog Povjereništva Srebrenice, a Sadika Ahmetovića – koji ga je branio – i fizički povrijedila. No, i tada je sjednica prekinuta, komisija sačinila izvještaj, a kazne izostale. Što se onda protumačilo kao novi vid političke borbe. Kad nema sile argumenata, zavladaju argumenti sile.
“Povlačenje nametnutog zakona (Valentina Inzka o kažnjivosti negiranja genocida i nagrađivanja ratnih zločinaca op.a.) i odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda BiH za naš je minimum za povratak.Ako se to ne desi nećemo se vratiti u institucije. I došli smo samo da to kažemo”, saopćila je delegat iz reda srpskog naroda u Domu naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine Dušanka Majkić (SNSD).
Kratko. Jasno. Ucjenjivački!Po njoj, to je suština cijele pobune koju predvodi njen šef – Milorad Dodik.
Hoće li stranci prihvatiti ovu igru?
Hoće!
I do sada su. Zašto bi mijenjali modus operandi. Nije tajna da je odluka bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka da izmijeni krivični zakon Bosne i Hercegovine i u njega ugradi Okvirnu odluku Vijeća Evropske unije o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kaznenopravnim sredstvima, objavljena prije tačno 13 godina, u diplomatskoj zajednici u BiH dočekana s gunđanjem, piše Sead Numanović u kolumni za politicki.ba.
To se čak vidjelo i iz suzdržanih saopćenja iz diplomatskih predstavništava u Sarajevu. A vidjelo se i po razgovorima koje su neki od “naših” stranaca na službi u Bosni i Hercegovini imali u danima prije, ali i nakon što je Inzko odbio lobističke udare i samo copy paste evropsku uredbu.
Došli smo tada u apsurdnu situaciju da oni što su im usta puna evropskog i evroatlantskog puta BiH traže moduse da se ta odrednica izbriše.
Dodik je jedva dočekao priliku. Iz njega je izbilo sve što je želio reći. I da neće državu u kojoj su “muslimani većina” i da je visoki predstavnik lažov i da su Amerikanci ubice (srpske) djece…
Iza scene, tražio je i nalazio sagovornike i na Zapadu i na Istoku, kojima je pričao priče o “islamskoj opasnosti”, teroristima koji su to samo zato što su muslimani, a od nekih je opet tražio i oružje.
Vješto je prelazio “crvene linije” koje je sam postavljao, pa se onda “povlačio” kako bi neki od zapadnih birokrata poslatih da “srede” stanje u BiH dobili privid da su ga “urazumili” i “curiknuli”.
Sada se vrlo ozbiljno razmatra opcija kako poništiti Inzkovu odluku.
Postoje dva načina:
Sam OHR, odnosno aktuelni visoki predstavnik poništava tu odluku. To mu je u mandatu i već su brojni visoki predstavnici to radili. A radili su jer je većini njih istekao rok trajanja. Neke su nametnute odluke Bonskim ovlastima pretočene u zakone i propise, druge su ispunile svoju svrhu pa su kažnjeni pojedinic uljuđeni…
Ako stranci hoće da ponište zadnju odluku bivšeg visokog predstavnika, onda neka to i urade.
Problem je, međutim, odgovornosti.
Ukidanje Inzkove odluke samo je povod za najnoviju erupciju Dodikovog separatizma. Sa ili bez Inzkove odluke, on će nastaviti sa svojim projektom, uz snažnu podršku Rusije, Srbije, ali i nekih evropskih država i određenih američkih lobističko-političkih krugova.
Nažalost ili nasreću, stranci u BiH nisu spremni prihvatiti i odgovornost. Poništavanje Inzkove odluke bio bi neobjašnjiv i neodbranjiv potez.
On bi pokazao i da evropske vrijednosti, koje su zakletva i za strance i dio domaćih političkih aktera, ne važe za Bosnu i Hercegovinu. Bio bi i poruka najbrojnijem narodu u BiH, građanima Bosne i Hercegovine da ti isti evropski principi za njih ne važe. Orban bi to sigurno podržao. No, kako bi svojoj javnosti u Njemačkoj, Holandiji, Francuskoj…, tamošnji političari to objasnili?
Čak bih bio spreman vjerovati da se Zoranu Milanoviću takav potez ne bi svidio.
Druga opcija, na kojoj se ipak radi, je da se u državnom parlamentu riješi stvar. Svaka nametnuta odluka visokog predstavnika mora biti pretočena u legislativne aktivnosti nadležnog tijela.
U ovom slučaju to je Parlamentarna skupština BiH.
Poslanici bi tu, natpolovičnom većinom u Predstavničkom domu, te propisanom većinom u Domu naroda BiH mogli “riješiti problem”. Politički predstavnici bosanskih Srba tvrdoglavo i prilično jedinstveno, traže da se Inzkova uredba poništi.
Uz “gromoglasnu šutnju” slijede ih i politički izabranici bosanskohercegovačkih Hrvata. Ostaju – na čistini – politički subjekti sa sjedištem u Sarajevu.
Oni su izloženi sve žešćem pritisku. Prvo se od njih traži rješenje koje će – de facto – nacrtati Dragana Čovića u Predsjedništvu BiH na narednim izborima.
Zauzvrat se ne nudi ništa. Osim priče da će “BiH opet profunkcionirati”. Paralelno, traže se modusi kako izaći iz blokade koju su uspostavili politički predstavnici bosanskih Srba.
Kao da su oni krivci, od stranaka u Sarajevu se traže prijedlozi, modeli, a pogotovo ustupci. Do sada se izašlo s jednim iskorakom. U Krivični zakon BiH, uz odredbe koje je – opet ističemo – Inzko prepisao iz Evropske direktive, dodati i da se slični propisi odnose i na one koji negiraju genocid u Jasenovcu i veličaju one koji su ga počinili ili bili dio iste zločinačke – ustaške – ideologije koja ga je provela.
Dodik je odmah i beskompromisno odbacio takav prijedlog. Jasno je i zašto. Time bi ušao u klinč sa saveznicima iz političkog korpusa bh. Hrvata.Da se to ne bi desilo – mora biti samo kako on kaže.
I oči nekih od zapadnih posrednika opet su se usmjerile prema Sarajevu. Dakle, od Sarajeva se i po inerciji zahtjieva da opet popusti i napravi ustupak. Ustupak nauštrb temeljnih principa vladavine zakona. Ustupak kakav niko i nikada na Zapadu ne bi smio ni pomisliti napraviti!
Možda se u državnom parlamentu nađe i bošnjačkih ruku koje će glasati za poništavanje Inzkove odluke. Iako je teško vjerovati u to, nije nemoguće. Drugi problem je Ustavni sud BiH. Konkretnije, “problem” je sudija koji je danas stupio na dužnost.
On je iz Albanije. I dalje ne treba ni pisati. Dodiku je to “crvena krpa”. Zamislite šta bi bilo da je bilo ko iz Sarajeva rekao da neki grčki ili bugarski pravnik, na primjer, ne može sjediti u Ustavnom sudu BiH?
Politički bi ga se rastrglo, s pravom!Dodik, pak, svoj zahtjev smatra i legitimnim i legalnim. I sasvim nacistički utemeljenim.
I on, taj i takav, legitiman je i legalan pregovarač s međunarodnim zvaničnicima. Kako god da se epizoda najnovije blokade i bojkota državnih institucija završi, ostaje rastuća gorka spoznaja da jedni principi vrijede za siledžije, a sasvim druge za one koji to nisu, ne umiju i ne mogu biti. Da li se stalnim insistiranjima na ustupcima iz Sarajeva nastoji isprovocirati?
Da li se upornim truhlim kompromisima provodi politika brisanja ove države s mape? Da li se najbrojnijem narodu, ali i građanima ove države poručuje da ipak nemaju šta tražiti. Mogu samo davati. Nekad život i glavu, nekad teritoriju, a nekad samo klimati glavom na još jedan truhli kompromis?
As Russian military forces thrust deeper into Ukraine, Putin has evidently concluded that Moscow can withstand new financial sanctions and even Russia’s isolation from the West. He is convinced that NATO will not fight for Ukraine and is calculating that Western unity will start to weaken as the war continues and sanctions also damage the European economies. If Kremlin ambitions of conquest are to be frozen Washington must embark on a major new strategic objective to de-imperialize Russia.
Western governments have attempted various defensive and reactive policies to curtail Moscow’s expansionism. Their past failures have reinforced Kremlin perceptions that the West ultimately lacks the willpower to counter an aggressive Russia. The only strategy that can dent Putin’s self-confidence must focus on the future of Russia itself. Such an approach needs a clear objective and methodology. The ultimate goal would be to reverse Russia’s neo-imperial offensives by helping its citizens transform the state into a genuine federation that accepts its neighbors as independent countries who decide on their own international alliances.
However, as this “transformation scenario” becomes increasingly improbable because of Kremlin resistance to any political reform, US policy planners must prepare for an alternative option – the “rupture scenario.” When federalism and pluralism fail to materialize in the midst of economic decline and a crippling financial embargo then separatist voices will gain traction. The Kremlin will face diminishing support for its foreign aggression as domestic politics become more conflictive, resources thinly stretched, and citizens no longer acquiescent. It is worth remembering that only a few years before its collapse the Soviet Union was engaged in numerous foreign military escapades, controlled half of Europe, and continued to trumpet its economic superiority over the West, while disguising its growing existential crisis.
Moscow’s assertive foreign policies serve to disguise Russia’s domestic decline and state failure. Indeed, escalating internal vulnerabilities are likely to make the Russian regime more aggressive and confrontational to demonstrate its strength before its capabilities seriously decline. Extensive public protests in Belarus in the summer of 2020 over blatant election fraud were an early warning for Moscow. The conventional wisdom about a passive Belarusian public mirror the widely held image of Russian citizens. Support for protesting Belarusian citizens was reported in various parts of Russia and although the rallies were eventually subdued, similarly to Russia the causes of the protests were not addressed.
The unexpected demonstrations and storming of government buildings in Kazakhstan in early January 2022 in response to rising fuel prices served as another reminder to Moscow that public anger simmers below the surface. The appearance of stability and public passivity, for which Belarus and Kazakhstan have been renowned, cannot be taken for granted in Russia itself. Moreover, triggering events such as collapsing currencies and fast falling living standards can escalate public outrage and opposition.
Growing internal turmoil may convince Russia’s regime that a bolder and riskier foreign policy strategy can bring domestic benefits. But such a policy could seriously misfire. A military quagmire in Ukraine with mounting losses for Russia’s armed forces, accumulating evidence of Kremlin war crimes against civilians, and punishing Western sanctions will not be sustainable for Putin. Regimes that lose wars or cannot win them when they have staked so much on victory invariably collapse in Russia. Power struggles within the ruling stratum can then explode in full force.
In a recent video conference, Putin rejected a proposal to let Russian regions secede if they no longer want to be part of the state. He warned of a repeat of the bloody wars in a collapsing Yugoslavia during the 1990s and revealed that there were 2,000 territorial claims nationwide that should be treated “very seriously” as they could divide up Russia. Putin’s admission indicates that the country’s domestic conditions are deteriorating on several vital fronts: economic, demographic, social, regional, ethnic, and political.
It is in the national security interests of the US to help Russia either to federalize or fracture, to decentralize or disintegrate. Neglecting Russia’s escalating domestic problems that leads to fragmentation can prove more damaging to Western interests than preparing to manage the international repercussions. An accelerated rupture of the Russian state will challenge the responses of the NATO alliance.
One cannot assume that Russia’s fracture will be involve a sudden and painless collapse of the regime. Much more likely it will be a long drawn out and bloody process. The triggers for rupture are many – a power struggle that provokes conflicts between security organs, an explosive protest against economic impoverishment; an inter-ethnic clash that escalates into a wider conflict; a violent provocation by hard-liners or nationalists that escapes police control; and mutinies in the military or intra-military battles based on ethnic allegiance.
State rupture will also impact on neighboring countries. Some will be susceptible to spillovers of conflict or subject to Moscow’s provocations, as the Kremlin will seek to divert attention from domestic upheaval. Other states will benefit from Russia’s cleavages by easing their security concerns and regaining lost territories. A federal collapse will also impact on the positions and strategies of major outside powers and can lead to significant strategic realignments and further raise China’s stature.
The US needs to develop an anticipatory strategy for managing Russia’s demise by supporting regionalism and federalism, acknowledging aspirations to sovereignty and separation, calibrating the position of other major powers, developing linkages with nascent state entities, strengthening the security of countries bordering Russia, and promoting trans-Atlanticism and trans-Pacificism among emerging states. Neglecting Russia’s state failure can prove more damaging to Western interests than preparing to manage its international repercussions. The sudden collapse of the Soviet Union over thirty years ago should serve as a lesson that geopolitical revolutions occur regardless of Kremlin denials or the West’s adherence to a transient status quo. My guide to the collapse of the Russian Federation will be published in the Spring.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitledFailed State: A Guide to Russia’s Rupture
U nedjelju se nakon 12 godina održavaju lokalni izbori u Mostaru. Mostarcima će nakon 20. decembra račune polagati 35 izabranih vijećnika između kojih će u Gradskom vijeću biti odbrana i izvršna vlast, odnosno novi gradonačelnik. Ta činjenica je sama po sebi pobjeda grada na Neretvi.
Za početak valja otkloniti dilemu o tome ko je zaslužan za izbore u Mostaru – američka administracija. Naime, presuda u “slučaju Baralija“ ne razlikuje od presude u slučaju “Sejdić-Finci“ koja je na čekanju preko deset godina. Kako je i čime američka administracija nakon toliko godina uspjela “ubijediti“ SDA i HDZ da potpišu sporazum zadugo će ostati tajna.
Uglavnom, potpisana izborna pravila su u ovom trenutku najpoštenije moguće rješenje.
Gradsko vijeće Mostara ima 35 vijećnika.
Iz šest područja, koja su nekad bila općine, biraju se 22 vijećnika i za njih glasaju građani prijavljeni na tim područjima: Jugozapad daje 7 vijećnika, Stari grad 5, Zapad 4, te Sjever, Jugoistok i Jug po 2 vijećnika.
Sa posebne Gradske liste, za koju glasaju građani sa svih područja, izabraće se još 13 gradskih vijećnika.
Sve ozbiljne prognoze govore da će najveći broj mandata osvojiti tri jaka bloka – Koalicija za Mostar, HDZ BiH i Bh. blok. Šansu za osvajanje mandata imaju još HDZ 1990, HRS, Koalicija koju predvode dva HSP-a i srpska lista. No, ne treba zanemariti ni uticaj manjih stranaka koje i ako ne osvoje mandate mogu presuditi izbore u Mostaru.
Ma koliko nekima taj izraz smetao, probosanske stranke (sve koje su protiv politike HNS-a) su na svim dosadašnjim izborima u Mostaru odnosile pobjedu, i po broju ukupnih glasova i po broju vijećničkih mandata. Zbog izbornih specifičnosti na mostarskim izborima mnogo toga se svodi na matematiku.
Na predstojećim izborima probosanske stranke u startu mogu računati na 9 sigurnih vijećničkih mandata iz tri područja – Stari Grad, Sjever i Jugoistok. Prohrvatske stranke u startu mogu računati na sigurnih 10 mandata iz područja – Jugozapad, Zapad i Jug.
Na područjima Zapad i Jugozapad probosanske stranke imaju realne šanse za osvajanje dodatnih mandata. Tako na Zapadu realne šanse za jedan vijećnički mandat ima Bh. blok, a upravo iz tog razloga na tom izbornom području “Koalicija za Mostar“ (na osnovu predizbornih dogovora) nije ponudila svoju listu. S druge starane Bh. blok nema listu na području Juga. Na području Jugozapad bilo je realnih šansi da probosanske stranke dođu do dva mandata. Naime, gotovo je izvjesno da će Bh. blok u Jugozapadu osvojiti jedan mandat, no razlika od nekoliko stotina glasova između njihovog i kandidata “Koalicije“ upropastit će šanse za drugi mandat u korist probosanskih stranaka. To se ne bi desilo da je bilo ozbiljnije saradnje Bloka i Koalicije na terenu. Uz to, vrlo je važno i koji kandidat Bh. bloka će osvojiti mandat na Jugozapadu, jer i u samom Bh. bloku strahuju da u javnost ne izađe ime kandidata za kojeg je javna tajna u Mostaru da je “igrač HDZ-a“. Bolji poznavaoci prilika u gradu na Neretvi ovih su dana primjetili i kako dugogodišnji agitatori jedne od stranaka iz BH. bloka iz tog razloga agituju za kandidata druge stranke.
U svakom slučaju sa po jednim mandatom iz Zapada i Jugozapada probosanske stranke bi došle do 11 mandata. To znači da je na gradskoj listi za većinu od 18 potrebno osvojiti još 7 od mogućih 13 vijećničkih mandata. Gradska lista inače daje po 4 vijećnika iz reda Bošnjaka, Hrvata i Srba te jednog vijećnika iz reda ostalih. Za mandat iz reda ostalih najveće šanse ima SDP-ov nosilac liste Bh. bloka, što je uz četiri Bošnjaka pet mandata. Probosankim strankama je u tom slučaju potrebno da dobiju još dva mandata iz reda Srba, gdje izgledne šanse imaju dva kandidata sa liste “Koalicije za Mostar“.
Ipak, da bi ovakva “matematika“ bila moguća glasači moraju dati glas “Koaliciji za Mostar“ tamo gdje ona objektivno ima veće šanse, a BH. bloku tamo gdje on ima veće šanse. Uz to ključna je masovna izlaznost na izbore, kao i to da svoje glasove za Gradsku listu glasači ne rasipaju na male stranke poput Hadžikadićeve “Platforme za progres“ koja nema nikakve šanse za osvajanje mandata, ali uveliko može nanijeti štetu isključivo probosanskim snagama iz pomenute dvije koalicije. Hadžikadić, naime, nije slijedio primjer drugih manjih stranaka koje su mudro odlučile pridružiti se jednoj od većih koalicija na Gradskoj listi svjesne da bi jedno vijećničko mjesto moglo odlučiti o tome hoće li HDZ nakon 16 godina i naredne četiri vladati Mostarom.
Naime, ukoliko prohrvatske stranke dođu do broja 18, one manje među njima su već najavile da će sve ruke koje dobiju u Vijeću dići za HDZ-ovog kandidata dr. Kordića. S druge strane, lokalni i stranački čelnici Bh. bloka za sada kroz svoje istupe ističu kako ne namjeravaju podržati dr. Guzina ni ako “Koalicija za Mostar“ odnese izbornu pobjedu. Kroz istupe Irme Baralije, koja se ziheraški odlučila kandidirati na području Stari grad, a ne na Gradskoj listi, ali i Nermina Nikšića da se naslutiti da BH. blok prilikom glasanja za gradonačelnika namjerava biti suzdržan što bi bio zicer za HDZ.
No, to je drugo poluvrijeme ove sudbinski važne mostarske utakmice.
Često ćete čuti analitičare kako zbrajaju sve ministre u državi želeći na taj način da prikažu nefunkcionalnost Bosne i Hercegovine. Nerijetko ćete pročitati i naslove na portalima, čuti vijesti na radiju i na televiziji kako se bh. političari nisu dogovorili. Ali vrlo rijetko, skoro nikako, u javnom prostoru možete čuti i pročitati detaljno objašnjenje kako se donose odluke u institucijama u BiH i koji su to sve mehanizmi blokade. Istraga.ba će danas, na Dan državnosti, pokušati što slikovitije pojasniti svojim čitaocima na koji to način, po državnom i entitetskim ustavima i zakonima funkcionišu institucije.
Predsjedništvo BiH
Svi već znaju da BiH ima tri člana Predsjedništva, ali je malo onih koji znaju kako oni odlučuju. Ako Predsjedništvo, recimo, treba da imenuje nekog ambasadora, za tu odluku moraju glasati sva tri člana Predsjedništva. Tako Milorad Dodik, naprimjer, može blokirati imenovanje bilo kojeg ambasadora kojeg predlože Željko Komšić ili Šefik Džaferović. Dovoljno je da potegne pitanje vitalnog interesa i da ga u tome podrže dvije trećine zastupnika u Narodnoj skupštini Republike Srpske. I sve će biti zaustavljeno. Željko Komšić, pak, teško može blokirati neku odluku, pozivajući se na vitalni entitetski interes. Njegov vitalni interes moralo bi podržati dvije trećine delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, ali ta većina je uvijek pod kontrolom HDZ-a BiH. Ukoliko bi Šefik Džaferović htio da blokira neku odluku pozivajući se na vitalni nacionalni interes, morao bi dobiti podršku najmanje dvanaest od ukupno sedamnaest delegata u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. Međutim, ako su dva člana Predsjedništva protiv neke odluke, vitalni interes uopće nije bitan. Način ovog funkcionisanja najbolje se može vidjeti u slučaju PISA testiranja učenika. Milorad Dodik je pokrenuo pitanje vitalnog interesa, dobio je dvotrećinsku podršku u Narodnoj skupštini Republike Srpske i sve je zaustavljeno. Koliko god za ovu odluku bili Komšić i Džaferović ona ne može biti donesena. Isto tako, ako Dodik insistira na donošenju neke odluke, a protiv nje su Džaferović i Komšić, ona ne može biti usvojena.
Vijeće ministara BiH
Da bi bilo imenovano Vijeće ministara BiH za njega mora glasati natpolovična većina u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Vijeće čine predsjedavajući, dva zamjenika iz reda drugih konstitutivnih naroda i ministri. Ako Vijeće ministara BiH treba da imenuje, recimo, direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH, za tu odluku mora glasati više od pola ministara uz uslov da u toj većini budu predsjedavajući i dva zamjenika. Konkretno, da bi bio imenovan novi direktor UIO ili bilo koje druge agencije na državnom nivou, za moraju glasati, prema trenutnom rasporedu, Zoran Tegeltija, Bisera Turković i Vjekoslav Bevanda. Bude li, naprimjer, Vjekoslav Bevanda protiv imenovanja direktora UIO, imenovanja neće biti. U tom slučaju na funkciji bi ostao stari direktor, bez obzira na to što je van mandata.
Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH
Da bi neka odluka u Predstavničkom domu bila donesena, za nju mora glasati natpolovična većina prisutnih zastupnika, s tim da je nužna i entitetska većina. Ako za odluku ne bude glasalo najmanje pet zastupnika iz Republike Srpske, odluka neće biti donesena u prvom krugu glasanja. Uslijedilo bi, potom, usaglašavanje, nakon kojeg bi odluka ponovo bila stavljena na glasanje. Čak i da odluka bude donesena u Predstavničkom domu ona, osim u izuzetnim slučajevima, ne bi stupila na snagu, jer bi morala biti usvojena i u Domu naroda PS BiH.
Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH
Dom naroda BiH čini ukupno 15 delegata, iz svakog konstitutivnog naroda po njih pet. Odluka se donosi većinom glasova, s tim da i ona uključuje entitetsku većinu. Tako, recimo, da bi neka odluka bila donesena, za nju moraju glasati najmanje dva delegata iz Republike Srpske. Osim toga, ako na sjednici nisu prisutna tri delegata iz jednog kluba, onda nema kvoruma za održavanje sjednice. Dakle, ako na sjednicu, naprimjer, ne dođu tri delegata hrvatske nacionalnosti, sjednica ne može biti održana. A od izbora u Federaciji direktno ovisi izbor deset delegata u bošnjačkom i hrvatskom klubu Doma naroda BiH.
Predsjednik Federacije BiH
U ovom poglavlju se nećemo baviti potpredsjednicima FBiH, jer je način njihovog izbor identičan. A situacija sa predsjednikom FBiH je, ukratko, ovakva. Da bi neko uopće bio kandidat za predsjednika FBiH mora ga, prethodno, predložiti šest delegata iz Kluba naroda iz kojeg dolazi. U pitanju su delgati u Domu naroda FBiH. Pojednostavljeno, da bi neka osoba hrvatske nacionalnosti bila imenovana za predsjednika Federacije, moralo bi ga predložiti šest od ukupno 17 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, nakon čega taj prijedlog ide na glasanje u Predstavnički dom FBiH, a potom i u Dom naroda FBiH koji ga potvrđuju većinom glasova. Tek kada bude potvrđen predsjednik FBiH (i potpredsjednici) može biti predložen mandatar za novi saziv Vlade FBiH. Predlaže ga, upravo, predsjednik FBiH. Znači, bez šest delegata u određenom klubu konstitutivnih naroda nema izbora predsjednika Federacije, a time i nove Vlade FBiH.
Dom naroda FBiH
Po Zakonu, Dom naroda FBiH bi trebalo činiti po 17 delegata iz reda konstitutivnih naroda (Srba, Bošnjaka i Hrvata), te delegati iz reda Ostalih. Svi delegati u Domu naroda prethodno moraju biti izabrani u kantonalne skupštine. Prema Ustavu FBiH, svaki kanton u Dom naroda delegira po jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. S obzirom na to da u Federaciji ima deset kantona, preostali delegati se biraju na osnovu Uputstva Centralne izborne komisije. I upravo tu nastaje problem. Recimo, Tuzlanski, Sarajevski, Unsko-sanski, Bosansko-podrinjski i Zeničko-dobojski kanton mogu delegirati samo po jednog Hrvata, dok preostale Hrvate u Dom naroda FBiH delegiraju ostali kantoni u kojima vlada HDZ BiH. To znači da je HDZ-u do sada ostavljana mogućnost da iz kantonalnih skupština delegira najmanje 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Ako oni imaju 12, onda svi drugi zajedno imaju pet. A najmanje šest delegata je potrebno da biste predložili predsjednika ili potpredsjednika FBiH. Osim toga, ako imate tri delegata u Domu naroda FBiH, to znači da možete imati i jednog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Imate li ih 12, kao recimo HDZ BiH, to znači da na državnom nivou imate četiri od pet Hrvata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Dakle, ko kontroliše dvotrećinsku većinu u Klubu Bošnjaka ili Hrvata Doma naroda Federacije BiH apsolutni je vladar u državi.
Vlada Federacije BiH
Vladom FBiH upravlja premijer s tim da on ima i dva dopremijera iz dva druga konstitutivna naroda. No, Vlada FBiH donosi odluke prostom većinom, bez etničkog glasanja. Ali premijer Federacije, recimo, ne može razriješiti nijednog od svojih ministara. Premijer može predložiti razrješenje, ali konačnu odluku o razrješenju donosi – predsjednik Federacije. Ako bi, recimo, Fadil Novalić želio razriješiti ministricu finansija Jelku Milićević, to ne bi mogao uraditi bez potpisa njenog stranačkog kolege Marinka Čavare.
Porezna politika
Po automatizmu, ministar finansija FBiH je član Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje BiH zajedno sa svojim kolegama ministrima finansija iz Vijeća ministara i Vlade Republike Srpske. Iako UO UIO ima šest članova, samo tri ministra finansija imaju pravo veta. To znači da nijedna odluka u UIO ne može biti donesena, a da za nju ne glasaju Jelka Miličević i Vjekoslav Bevanda. Nadalje, ukoliko UIO u nekoj firmi, prilikom kontrole, utvrdi nepravilnosti njihova rješenja postaju izvršna. Istodobno, ako Porezna uprava Federacije u nekoj kompaniji nađe nepravilnosti u okviru svoje nadležnosti, njena rješenja nisu izvršna. Svi imaju pravo žalbe u ovom slučaju ministrici finansija Jelki Miličević.
Pravosuđe
Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH ima petnaest članova. Jednog člana VSTV-a biraju sve sudija Suda BiH, drugog člana biraju svi tužioci Tužilaštva BiH, trećeg pravosudni radnici Brčko distrikta, četvrtog svi kantonalni tužioci u Federaciji, petog sve općinske i kantonalne sudije iz Federacije, šestog sudije Vrhovnog suda FBiH, sedmog tužioci Tužilaštva FBiH, osmog advokati FBiH, devetog republički tužioci RS, desetog sudije osnovnih i okružnih sudova RS, jedanaestog sudije Vrhovnog suda RS, dvanaestog okružni tužioci RS, trinaestog advokati RS, četrnaetstog Vijeće ministara BiH i petnaestog Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Tih petnaest članova VSTV-a međusobno biraju predsjednika VSTV-a i to natpolovičnom većinom. Za njegovo razrješenje, pak, potrebna je dvotrećinska većina. Tih petnaest članova VSTV-a BiH bira i imenuje sve tužioce i sve sudije u cijeloj BiH. Sve imenovanja, od općinskih i osnovnih sudija do sudija Suda BiH i od kantonalnih i okružnih tužilaca do glavnog tužioca Tužilaštva BiH u rukama je VSTV-a kojim trenutno rukovodi Milan Tegeltija.
Krenuću od Stjepana Kljuića, koji se prošlog vikenda odazvao gostovanju na Face TV-u, vjerovatno pozvan da govori o odnosu Hrvatske i HDZ-a BiH spram Bosne i Hercegovine i izmjena Izbornog zakona u našoj zemlji. I nakon što je, onako predsjednički, izvrijeđao predsjednika Hrvatske i naravno aktuelnog predsjednika HDZ-a BiH, zbog čega je – skupa s voditeljem – pobrao ovacije za patriotizam, komplimente kako je najpametniji, te želje da dugo živi u zdravlju i rahatluku, ispostavilo se da mu se omaknuo i krajnje neprimjeren komentar o aktuelnoj ministrici obrazovanja u Kantonu Sarajevo, koju je opisao “zabrađenom”.
Evo, deset dana ne prestaju salve reagiranja i osuda Kljuićeva istupa, teško je naći političara koji se nije oglasio, a njihovi pobočnici su se potrudili da “podsjete” kako je Kljuić oduvijek takav, ali eto tolerirao se?! Ministrica je i profitirala – sindikat koji joj je samo koji dan prije prijetio protestima, preko noći se presabrao i stao u zaštitu ministricinih ljudskih i vjerskih sloboda, a Kljuić ostao u blatu uvreda koje su, valjda, trebale pokazati kako prolaze oni koji se usude uvrijediti pokrivenu ženu. Suma sumarum: dozvoljeno je, dakle, Milanovića nazvati mongoloidom, Čovića optužiti za nastranu ljubav s Dodikom, ali kad se uvrede prenesu na domaću teritoriju, tema svih tema postane ljudska veličina pokrivene ministrice. I neljudskost gosta u studiju.
Stjepan Kljuić je već dugo politički penzioner (s razlogom se požalio i na visinu penzije), a njegova uloga u historiji Bosne i Hercegovine – usuđujem se reći – velika i iznimno važna. Imao je hrabrosti, onda kada je bilo najpotrebnije, ustati protiv politike Franje Tuđmana i njegovih terenskih čistača i stvaralaca logora. Prešao je 80. i iz njegovih javnih nastupa odavno je jasno da se smatra oštećenim od države, da ne kažem gurnutim na marginu i ostavljenim da se bori za goli život, kao i svi penzioneri u oba entiteta. To mu, naravno, ne daje za pravo da bilo koga vrijeđa, ali istovremeno otvara i pitanje kakvi smo to mi ljudi i kakvo društvo kad s guštom pratimo vrijeđanja političkih Hrvata i reagiramo samo na uvrede političkih Bošnjaka i Bošnjakinja?
Odgovor je krajnje jednostavan: licemjeri. Slučaj Srđana Puhala to zorno dokazuje. Aktivista i analitičar iz Banje Luke omiljena je meta za citiranje kada braći Srbima (kako voli počinjati svoje tweetove) ukazuje na kriminal vladajućih elita Republike Srpske, kada pravi viceve od Milorada Dodika i njegove familije, kada do banalnosti razotkriva svu mitologiju, laži i podvale srpskih političara, kako u Srbiji tako i u BiH, kada proziva vlasti zbog odnosa prema nesrpskim žrtvama, no kada se usudi zatražiti dokaze o broju ubijene djece u Sarajevu – odgovor je ekspresan, prijetnje smrću! Srđan Puhalo, dakle, ima apsolutnu podršku da se obračunava sa političkim Srbima i još apsolutniju zabranu da postavi bilo kakvo pitanje koje se tiče bošnjačkih žrtava. Jer, da se ne lažemo, političko je Sarajevo prisvojilo sve ubijene, ranjene i osakaćene tokom ratova devedesetih, autistično odbijajući da sve žrtve tretira jednako. Da je drugačije, Knjiga mrtvih bi makar bila dovoljno precizna da bi Puhalo mogao i sam pronaći odgovor. No, ne čini se, zapravo, da je do odgovora ikome i stalo. Slučaj Jasmile Žbanić suštinski to dokazuje: slavna je redateljica pokušala biti glas razuma i na društvenim mrežama ukazala kako je upravo u Sarajevu trebalo biti postavljeno Srđanovo pitanje i ponuđen dokumentiran odgovor. Bijes se potom sručio na nju i instantno su zaboravljeni svi njezini (filmski) doprinosi razotkrivanju zločina i zločinaca nad Bošnjacima.
Ima, valja priznati, i drugačijih – ali mnogo usamljenijih primjera: nakon što je jedan ovdašnji imam objavio fotografiju svoje porodice na kojoj su pored njega supruga i kćerka pokrivene, a druga kćerka nije, znatiželjna Sarajka (prednost društvenih mreža je i u anonimnosti koja omogućava vrijeđanje bez posljedica) zainteresirala se hoće li vršiti pritisak na drugu kćerku da se pokrije. Bez trunke žuči, efendija je objasnio kako je mlađa obećala staviti maramu za sestrinu maturu, a sad opet hoda u kabriolet verziji, uz opasku da će svaki njezin izbor biti podržan od cijele porodice.
Ključna je riječ – izbor(i). Vjerske slobode su u ovoj zemlji ozakonjene, političke idu dotle da partije kad su na vlasti žele i zakonske i ustavne reforme kako bi svoju ogrezlost u kriminal i korupciju produžile do kraja svojih i naših života. U onoj bajramskoj besjedi reis Kavazović je mudro upozorio: “Danas razmislimo i o još jednoj rak-rani našeg društva. U kriminalu i naši ljudi, čini se, učestvuju jednako kao i drugi: snažno su zastupljeni i u korupciji, mitu, kamati, kocki, razvratu, zakidanju radnika… Svaki vjernik od toga mora osjećati zebnju u srcu, jer posljedice takvih zlodjela zahvataju sve, ne samo one koji ih čine.” Pokušala sam se sjetiti kada je posljednji put neki političar naglas prozvao svoje nacionalno stado zbog zastupljenosti u korupciji, mitu, kriminalu? U zadnjih desetak godina nisam našla primjer, ali zato jesam bezbroj prozivanja tuđih nacionalnih stada, tuđih kriminala i tuđih zločina(ca). Zar su baš drugi i drugačiji za sve krivi? Kako smo uspjeli postati društvo u kome reis poziva na pogled u ogledalo? Kad se zakletva u sekularnu državu pretvorila u pogled preko tuđeg plota? One partije, koje kolokvijalno zovemo (pro)bosanskim, skupa sa svojim botovima punih su usta (opravdano) stale u zaštitu pokrivene ministrice i nisu se ni osvrnule na napade na Srđana i Jasmilu?
LIBERALNIJE I ODGOVORNIJE OD POLITIČARA
Izborna je godina, reći će, pa valja skupljati glasove. Istina je živa da smo poodavno pristali na radikalno podijeljena društva u kojima je jedina vrijednosna supstanca pripadnost stadu. Otuda i jedina otimačina i jeste za vođstva tih stada. Nije dobar Srbin onaj koji se ne zaklinje u Vučića, pa opozicija u RS-u striktno vodi računa da u obračunu s Dodikom ne kaže koju u korist Bošnjaka i zajedništva, nije nikakav Hrvat onaj koji se ne zalaže za treći entitet, makar to bio Andrej Plenković, i nije dovoljno Bošnjak ama baš niko ko u ovom času neće ponovo posegnuti za tužbama za agresiju i podsjećanjima na veličinu bošnjačke žrtve. 30 godina od početka rata i skoro 27 od Daytona nacionalni lideri u izbore ulaze sa svojim najdražim temama, punih usta naših heroja i njihovih zločinaca.
Reis Kavazović je hrabro ustao i protiv ove mantre pozivom da se obilježe sva mjesta stradanja. Nesumnjivo svjestan da s ovakvim ambijentom Bosne i Hercegovine je sve manje, a radikaliziranih Bošnjaka sve više. Kao najbrojniji narod u BiH, kao narod koji se i devedesetih, u najgorim godinama ratnim, zaklinjao u jednakost svih i multietničnu zemlju, Bošnjacima je puno puta poručio da su i najodgovorniji za sudbinu Bosne i Hercegovine. To što ga politički lideri Bošnjaka ne čuju, čak je manje problem: tužno je, zapravo, da vjerski vođa nastupa liberalnije i odgovornije od političara, a još tužnije što nema probosanski orijentiranih lidera i stranaka koji će biti riječima i na djelu sekularisti i promotori jednakosti svih. Onih koji će, uprkos mahalanju na mrežama, pokazati ambiciju da se dogovorimo barem oko minimuma i konačno krenemo u obračun s onima koji nas umjesto zajedničkog ulaska u Evropsku uniju tjeraju na pojedinačna iseljavanja. Jasmila, što nije nevažno za ovu priču, živi u Berlinu.
Kada su 1991.godine počinjali ratovi u bivšoj Jugoslaviji, međunarodna zajednica i domaće sudstvo (koje je bilo u fazi rasformiranja i ponovnog osnivanja) su bili zatečeni, kada je riječ o procesuiranju krivičnih djela iz generičke grupe ratnih zločina. Postojalo je iskustvo Međunarodnog vojnog tribunala-takozvanog Nirnberškog suda, pred kojim je procesuiran djelić ratnih zločina nacista, Međunarodnog vojnog suda za Daleki istok, pred kojim je procesuiran dio rukovodstva Japana, lokalna suđenja poslije Drugog svjetskog rata (SFRJ, Italija, Njemačka, Izrael), te krajnje upitna suđenja tokom i nakon rata u Vijetnamu. Međutim, većina ovih suđenja su se odvijala u situaciji neposredno nakon Drugog svjetskog rata, sa veoma problematičnim postupkom sa gledišta pravičnosti suđenja-npr.pred Međunarodnim vojnim sudom nije bilo propisano pravo na žalbu na presudu.
U maju 1993.godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija jednoglasno je usvojilo Rezoluciju broj 827 i formalno osnovalo Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). 1994.godine, nakon genocida i drugih zločina počinjenih u Ruandi, na sličan način-Rezolucijom broj 955-Vijeće sigurnosti UN je osnovalo Međunarodni krivični sud za ratne zločine počinjene na području Ruande. Iako su oba ova tribunala izložena brojnim (djelomično opravdanim) kritikama-prije svega u odnosu na promjenjivost pravila koja mjenjaju same sudije, dugotrajnost postupaka, nepostojanje sistema reparacije žrtava ili osoba koje su oslobođene odgovornosti, a provele su godine u pritvoru-sudska praksa ovih sudova je unijela tektonske promjene u međunarodno krivično pravo. Definisani su elementi krivičnih djela, vidova učešća u izvršenju krivičnih djela, procesuirani su vrhovi država i naroda.
Nakon toga, osnovan je Međunarodni krivični sud (ICC), koji je stalna ustanova, osnovana na temelju Rimskog statuta Međunarodnoga krivičnog suda koji je stupio na snagu 1. jula 2002.godine. MKS je osnovan u značajnom dijelu na temeljima MKSJ i MKSR, sa jednom značajnom iznimkom, koja može biti vezana za događaje u Ukrajini. Naime, u ranim jutarnjim časovima 15.decembra 2017.godine, u sjedištu UN, države članice Rimskog statuta su se saglasile da aktiviraju nadležnost Međunarodnog krivičnog suda i u slučajevima zločina agresije-četvrtog osnovnog zločina (pored genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina). Ovo znači da će prvi put nakon suđenja u Nurembergu i Tokiju, međunarodni sud moći suditi liderima za individualnu krivičnu odgovornost za vođenje agresivnog rata. Ova rezolucija je stupila na snagu 17. jula 2018.godine.
Međunarodno pravo je kristalno jasno-državi je zabranjeno korištenje sile protiv druge države, bez obzira na ciljeve (postoje samo dvije iznimke, kada država postupa u samoodbrani i kada postupa temeljem Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-niti jedna od ovih situacija ne postoji u djelovanju Rusije protiv Ukrajine). Danas, bilo koji pokušaj odlučivanja o krivičnoj odgovornosti Rusije mora biti posmatran kroz strukturu MKS.
Shodno Rimskom statutu, zločin agresije je definisan kao: “planiranje, priprema, pokretanje ili izvršenje, od strane osobe koja je u poziciji da učinkovito vrši kontrolu nad ili da usmjerava političku ili vojnu akciju države, čina agresije koji po svom karakteru, težini i razmjeru predstavlja očito kršenje povelje Ujedinjenih naroda”. Jasno je da, u skladu sa ovim definicijom, krivična odgovornost Vladimira Putina nije uopšte sporna.
Rusija nije članica Rimskog statuta, ali nije sve izgubljeno-Međunarodni krivični sud je ove sedmice potvrdio da ima nadležnost na teritoriji Ukrajini, a samim tim i nad djelima ruskih vojnika i Vladimira Putina, iako Rusija nije potpisnica. Naime, 2014.godine je Ukrajina prihvatila nadležnost MKS, pa sada MKS može istraživati ratne zločine i zločine protiv čovječnosti koje počini vojska Ruske Federacije, čiji vrhovni komandant je Vladimir Putin.
U ovom trenutku, MKS je zaprimio zahtjev 39 država članica za otvaranje istrage za zločine u Ukrajini (Albanija, Australija, Austrija, Belgija, Bugarska, Kanada, Kolumbija, Kostarika, Hrvatska, Kipar, Češka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Gruzija, Njemačka, Helenska republika (Grčka), Mađarska, Irska, Island, Italija, Latvija, Lihtenštajn, Litvanija, Luksemburg, Malta, Novi Zeland, Norveška, Nizozemska, Poljska, Portugal, Rumunija, Slovačka, Slovenija, Španija, Švedska, Švicarska, Velika Britanija). Ono što je bitno naglasiti je to da ovi zahtjevi omogućavaju Kancelariji tužioca MKS da otvori istragu o situaciji u Ukrajini od 21.novembra 2013.godine, a koji se tiču bilo kakvih navoda o ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti i genocidu, u bilo kom dijelu Ukrajine, počinjenih od strane bilo koje osobe.
Ono o čemu u ovom trenutku se već može izvjesno govoriti je granatiranje civilnih ciljeva i civila u urbanim i gusto naseljenim područjima, koristeći neprecizno oružje, vođenje agresivnog rata (član 8bis Statusa MKS). Problem sa krivičnim djelom agresije je nadležnost-vršenje nadležnosti nad ovim zločinom je u ovom trenutku onemogućeno jer, prvo, MKS nema nadležnost nad zločinom kada su ga počinili državljani ili na teritoriju države koja nije stranka (član 15. bis (5) Statuta MKS-a); i drugo, Vijeće sigurnosti UN-a ovu situaciju nije uputilo tužiocu MKS-a (član 15. ter Statuta MKS-a).
Tužioci u zemljama u koje prelaze izbjeglice iz Ukrajine (posebno u Poljskoj) vrše saslušanja izbjeglica u svojstvu svjedoka, kako bi se blagovremeno prikupili dokazi. Po prvi put, dokazi za djela iz generičke grupe ratnih zločina se prikupljaju i novim tehnologijama, putem aplikacije eyeWitness to Atrocities, odnosno, očevidac zločina, koja kombinira pravo i tehnologiju, a faktički znači da se događaji snimaju mobilnim aparatom, a aplikacija ih pretvara u metadata koji su neophodni da se dokaže autentičnost istih pred sudom. Nakon toga, stvara se odgovarajući lanac čuvanja snimaka i fotografija, koji će omogućiti korištenje ovom tehnologijom prikupljenih dokaza u sudskim postupcima.
Glavni tužilac MKS, Karim A.A. Khan, QC je naglasio: “Niti jedan pojedinac u situaciji u Ukrajini nema dozvolu za počinjenje zločina pod jurisdikcijom Međunarodnog krivičnog suda.”. Istražitelji Kancelarije tužioca su upućeni na teren u četvrtak, 03.03.2022.godine, a glavni tužilac je izjavio da će njegova Kancelarija pratiti lanac komandovanja do samog vrha, ako istražioci utvrde da su počinjeni ratni zločini.
Ako MKS izda naredbe za hapšenje političkog ili vojnog rukovodstva Rusije, isti vjerovatno neće biti izvršeni dok se te osobe nalaze na poziciji moći. S druge strane, primjeri drugih situacija (npr.bivši predsjednik Sudana Omar Al Bashir) pokazuju da nijedan režim, koliko god autokratski ili nasilan bio, nije vječan. U slučaju promjene režima, nije nezamislivo da Vijeće sigurnosti UN uputi predmet MKS.
Mora se uzeti u obzir i drugi aspekt radi kojeg je širenje informacija o istrazi MKS važno-istom su obuhvaćeni komandanti Ruske vojske na terenu, kao i same trupe. Činjenica da oni mogu biti uhapšeni i procesuirani mnogo jednostavnije od Vladimira Putina sigurno neće djelovati ohrabrujuće na njih u smislu borbenog morala.
Treći aspekt je činjenica da istraga MKS dodatno delegitimizira režim u Rusiji, jer uprkos propagandi i političkom nasilju, u samoj Rusiji nema toliko podrške ratu. Antiratni protesti su svakodnevni, a preko 7000 ljudi je uhapšeno tokom samo prve sedmice rata.
Za razliku od ratova na teritoriji bivše Jugoslavije ili događaja u Ruandi, čini se da je međunarodno pravosuđe mnogo spremnije, a što zasigurno mođe djelovati samo obeshrabrujuće za sve uključene u invaziju na Ukrajinu…jer svi putevi izgleda vode u Hag.
(analizu je napisao pravni eksper koji je godinama radio u Haagu, ali zbog prirode posla ne može biti potpisan pod tekst)
Šef Delegacije EU Johann Sattler danas će se (utorak) popodne susresti sa predsjedavajućom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH. Mada zvanično neće priznati razloge susreta, Satler, zapravo, time podržava Sanelu Gorušanović-Butigan u utrci za novog predsjednika VSTV-a koji se bira u srijedu. Namjere šefa Delegacije EU otkrio je Holanđanin Kees van der Weide koji u VSTV-u obavlja funkciju “vanjskog savjetnika”.
“Sanela Gorušanovi-Butigan je naš favorit i to je stav Delegacije EU”, rekao je Kees van der Weide članovima VSTV-a s kojima posljednjih dana obavljao pojedinačne razgovore.
Ekspert EU, saznaje Istraga.ba, susreo se i sa Srđanom Forcom, novoizabranim članom VSTV-a čije su tri ratne presude o oslobađanju zločinac u Haškom tribunalu korištene kao dokaz postojanja udruženog zločinačkog poduhvata u predmetu protiv Radovana Karadžića. E, upravo Srđan Forca, inače prijatelj odbjeglog ratnog zločinca Ljubana Ećima, prema planu “zabrinute međunarodne zajednice”, trebao bi biti potpredsjednik VSTV-a, ukoliko Sanela Gorušanović-Butigan bude izabrana za predsjednicu. O potpredsjedniku iz reda bošnjačkog naroda, za sada se nije raspravljalo.
U osmišljavanju ovog plana, prema informacijama Istrage, direktno je učestvovala Elizabet Tomasinec, šefica Političkog odjela EU i supruga biznismena Hamida Pršeša protiv kojeg postoji nekoliko predmeta u Tužilaštvu Kantona Sarajevo. Osim toga, Tomasinec ima dobre veze i sa zvaničnicima MUP-a Republike Srpske s kojima je, zajedno, isposlovala otkaze za dvije diplomatkinje u Uredu Delegacije EU u Banja Luci koje su se bile povezane sa organizacijom “Pravda za Davida”. S obzirom na to da zbog ratne prošlosti ne mogu dati direktnu podršku Srđanu Forci u namjeri da postane predsjednik VSTV-a, “diplomati” iz Delegacije EU su se odlučili za drugi plan. Njihov favorit će biti Sanela Gorušanović-Butigan, a kako bi “umirili” članove VSTV-a iz Republike Srpske, na mjesto potpredsjednika Vijeća bi postavili Srđana Forcu.
Upravo zbog toga se savjetnik Kees van der Weide, koji u VSTV-u zastupa interese EU, posljednjih dana aktivirao kako bi obezbijedio podršku za Gorušanović-Butigan, navodeći da bi ona “zbog svoje energije bila idealan predsjednik VSTV-a”. S obzirom na to da se Gorušanović-Butigan izjašnjava kao Hrvatica, kadrovi iz reda tog konstititivnog naroda držali bi ključne pozicije u pravosuđu na nivou BiH. Ministar pravde Josip Grubeša se izjašnjavao kao Hrvat, glavna državna tužiteljica Gordana Tadić je Hrvatica, dok bi i na čelu VSTV-a bila Hrvatica Sanela Gorušanović-Butigan. Sudom BiH rukovodi Ranko Debevec koji dolazi iz reda Ostalih.
Prema Poslovniku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, izbor predsjednika Vijeća vrši se tajnim glasanjem, zaokruživanjem imena ili broja pored imena kandidata na glasačkom listiću. Svaki član može zaokružiti samo jednog kandidata. Izabranim se smatra onaj kandidat koji je dobio većinu glasova članova koji su prisutni i koji glasaju. Ukoliko nijedan od kandidata ne dobije natpolovičnu većinu, organizira se drugi krug u koji ulazi dvoje kandidata sa najvećim brojem glasova.
Srđan Forca će, prema dosadašnjim informacijama, biti kandidat za predsjednika i može računati na najmanje četiri glasa i to glasove Željke Radović (predstavnica okružnih tužilaštava RS), Jadranke Stanišić (predstavnice Vrhovnog suda RS), Duške Bogojević (predstavnice Advokatske komore RS) i Davora Martinovića kojeg je nedavno, na prijedlog HDZ-a, umjesto Monike Mijić izabralo Vijeće ministara BiH. Sa svojim glasom, Forca bi, tako, dobio ukupno pet glasova, što bi mu moglo donijeti drugi krug, pod uslovom da Sanela Gorušanović-Butigan već u prvom krugu, zahvaljujući lobiranju EU, ne osvoji osam glasova. Bude li Gorušanović-Butigan izabrana, Forca će, vjerovatno, biti izabran za potpredsjednika VSTV-a.
Međutim, postoji mogućnost da se “pokvari plan” diplomata iz EU. Ukoliko se pojavi treći kandidat glasovi za Sanelu Gorušanović-Butigan bi se mogli podijeliti, zbog čega bi ona mogla ispasti u prvom krugu glasanja. Ukoliko bi Forca izgubio u utrci za predsjednika VSTV-a od srpskog protukandidata, on ne bi mogao biti izabran ni za potpredsjednika Vijeća. U tom slučaju Sanela Gorušanović-Butigan bi postala potpredsjednica VSTV-a.
Žurno šuti Tužilaštvo BiH. Secesionizam i rušenje ustavnog poretka nije u njihovoj nadležnosti. Nema saopćenja Borisa Grubešića u kojem navodi da je državno tužilaštvo, nakon najave Milorada Dodika o formiranju “platforme za mirno razdruživanje BiH”, “formiralo predmet”. Neće Gordana Tadić formirati predmet o “non paperu”. Prosto, ne stiže. Istražuje botove, respiratore ubice, raspisuje potjernice za karikaturistima, fotomontažerima i svim ostalim neistomišljenicima Fahrudina Radončića, Dragana Čovića i Milorada Dodika.
Ni Avaz ne saznaje da će danas, sutra ili nekad u boljoj budućnosti biti održan hitni sastanak u Tužilaštvu BiH na kojem će glavna tužiteljica sa svojim saradnicima “razmotriti dalje korake” u vezi sa Dodikovom najavom podjele države. Nema Džermina Pašića na uviđaju u Banskom dvoru i na Mrakovici. Ne idu istražitelji SIPA-e u Narodnu skupštinu Republike Srpske da obave “žurni uviđaj” i izvijeste novinare da se odluke o “formiranju platoforme” ne nalaze u prostorijama u kojima bi trebale biti.
Nema više u Tužilaštvu BiH “omota spisa” da bi se “formirao predmet” o podjeli države. Nema papira, sve je potrošeno na formiranje predmeta o šest neuspjelih atentata na glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić. Ne stižu, okupirani su opsežnom istragom u predmetu “bot do bota”, fomiranog zbog vrijeđanja na društvenim mrežama Senada Hadžifejzovića i njegovih historijskih intervjua sa glavnom državnom tužiteljicom tokom kojih slučajno pronalazi fotografiju iz studentskih dana Gordane Tadić (o, kako to samo emotivno bilo). Ne stižu formirati predmet o podjeli države jer Ćazim Hasanspahić istražuje kako je SIPA “uhitila” Josipa Šimića zbog izmišljitine o prisluškivanju Gordane Tadić. Nemaju vremena državni tužitelji Oleg Čavka i Vedrana Mijović da se bave Miloradom Dodikom i njegovim secesionizmom, jer se bave anonimnim prijavama koje im dostavlja savjetnica Aljoše Čampare. Ne mogu naći slobodnog vremena sa ispitaju Milorada Dodika jer svoje vrijeme troše na saslušanje svjedoka Muhameda Ajanovića.
Ne izvještava nas Raport da su im u Tužilaštvu BiH potvrdili “formiranje predmeta” o “non paperu”. Ne, to nije bitno jer se time “skreće pažnja” sa “respiratora ubica” od kojih je na Face TV-u umrlo sedam, a na saslušanju u kantonalnom tužilaštvu “dvoje”, ali “zbog zaštite novinarskog izvora”, ne smiju odati imena umrlih.
Gdje je, zaboga, Gordana Tadić? Ne oglašava se, nema je. Nestala je kao ikona svetog Nikole koju je Dodik poklonio Sergeju Lavrovu pa mu je ovaj vratio zbog toga što je ukradena. Zna li neko gdje se uopće nalazi “formirani predmet” o nestanku te ikone?
Gdje je sada ono “žurno” saopćenje Borisa Grubešića kada Milorad Dodik najavljuje secesiju? Ima li sada elemenata krivičnog djela “raspirivanje rasne, etničke i međunacionalne mržnje”, ili je to krivično djelo rezervisano samo za procesuiranje “botova iz dijaspore” čije fotomontaže ni Facebook ne smatra uvredljivim?
U kojoj je fazi “formirani predmet” o neustavnom i zabranjenom referendumu o danu Republike Srpske? Šta bi sa onim predmetom “poljska bolnica” Republike Srpske? Ima li ikakvih uviđajnih radnji i izuzimanja dokumentacije iz turističke agencije koja je nabavljala medicinsku opremu za institucije Republike Srpske? Nema.
Nego, u kojoj je fazi “formirani predmet” u slučaju plinovod u Brodu? Ah, da, taj “predmet nije fomiran” jer Tužilaštvu BiH nije interesantno to što je Hrvatska, pod okriljem noći, ispod rijeke Save, nezakonito provukla plinovodne cijevi za rusku rafineriju u BiH.
Možemo tako “neriješene slučajeve” iz Banja Luke i Mostara nabrajati unedogled, ali nema potrebe. Kome do sada nije jasno, neće mu biti jasnije ni nakon ovog teksta.
Nakon dugotrajnog iznošenja spekulacija u raznim medijima od strane dr. Nevenke Tromp, rođene u Republici Hrvatskoj, koja je radila kao istražitelj na Međunarodnokm krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY), a trenutno gostujuće predavačica na Političkoj akademiji stranke Narod i Pravda i Goeffrey Nice, a u vezi postupka “revizije” presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) u predmetu Primjene Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore od 26.02.2007.godine, smatramo da je potrebno iznijeti stvarne informacije, bazirane na dokumentima i propisima.
Presuda je donesena većinom (10 glasova za i 5 protiv), te je ustanovljeno da ICJ ima nadležnost da odluči u tom predmetu, da Srbija nije počinila genocid (13 glasova nasuprot 2), da Srbija nije stupila u zavjeru za počinjenje genocida niti je isti podstrekavala (13 glasova nasuprot 2), Srbija nije bila saučesnik u genocidu (11 glasova nasuprot 4), Srbija je prekršila obavezu da spriječi genocid (12 glasova nasuprot 3), Srbija je prekršila svoje obaveze po Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju genocida jer nije izručila Ratka Mladića MKSJ (14 glasova nasuprot 1), Srbija je prekršila svoju obavezu da postupi u skladu sa naredbom ICJ za privremene mjere od 8.aprila i 13. septembra 1993.godine, jer nije poduzela sve u svojoj moći da spriječi genocid u Srebrenici u julu 1995.godine (13 glasova nasuprot 3), Srbija je dužna da odmah preuzme sve efektivne mjere da osigura ispunjenje obaveza u skladu sa Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju genocida i da prebaci sva lica optužena za genocid ili bilo koje druge zločine MKSJ, te da sarađuje u cijelosti sa MKSJ (14 glasova nasuprot 1), da je ustanovljena presuda dovoljna zadovoljština i da se ovdje ne radi o slučaju u kojem je odgovarujuće narediti kompenzaciju (13 glasova nasuprot 2) .
Kako je očigledno, sama presuda, na koju, u skladu sa Pravilima ICJ nije postojalo pravo žalbe, stavila je Bosnu i Hercegovinu u težak položaj, kada je riječ o potencijalnom učešću, doprinosu, podstrekavanju ili kontroli genocida od strane Srbije (i Crne Gore). Ono što je već u startu predstavljalo ogromno ograničenje timu BiH je činjenica da je MKSJ isključivo događaje u Srebrenici pravno kvalifikovao kao genocid, dok ostale događaje, od kojih neke Kancelarija tužioca MKSJ jeste optužila kao genocid, (npr.Stakić) MKSJ nije presudio s tom pravnom kvalifikacijom. Dakle, to je situacija u kojoj se 2006.godine, kada su pred ICJ izvođeni dokazi, našao tim BiH.
To je bila situacija 2007.godine, od kada je počeo teči rok od 10 godina propisan članom 61. stav 1. Statuta ICJ (dostupno ovdje), a koji član također propisuje i uslove za ulaganje revizije: Zahtjev za reviziju presude može se podnijeti samo kada se zasniva na otkrivanju neke činjenice takve prirode da je odlučujući faktor, a koja je činjenica u trenutku donošenja presude bila nepoznata Sudu, kao i stranci koja zahteva reviziju, uvijek pod uslovom da takvo neznanje nije posljedica nemara. Također, sam zahtjev za reviziju je morao biti podnesen u roku od šest mjeseci od saznanja za tuodlučnu činjenicu.
Gdje se trebala pojaviti nova odlučna činjenica, za koju je BIH mogla dokazati da za istu nije znala 2006, 2007.godine? Samo u postupcima pred MKSJ vezanim za Republiku Srbiju, a u kojima se suđenje odvijalo u periodu 2007.-2017.godine. Ove predmete naravno može identifikovati i pripravnik, a to su slučajevi protiv Perišića, Stanišića i Simatovića i Karadžića.
Momčilo Perišić se Drugom izmjenjenom optužnicom od 05.februara 2008.godine (dostupno ovdje) tačkama od 9 do 13 teretio za ubistva u Srebrenici, ali se podsjećamo na par.58 i 59 Optužnice: Gorenavedene zlocine su delom planirali, podsticali, naredili, počinili i pomagali pripadnici 30. kadrovskog centra Vojske Jugoslavije, uključujući, između ostalih, sljedeće: generala Ratka Mladića, komandanta VRS; generala Milenka Živanovića, komandanta Drinskog korpusa do 13. jula 1995. u 20:00 časova; generala Radislava Krstića, načelnika štaba i zamjenika komandanta Drinskog korpusa do 13. jula 1995. u 20:00 časova, a poslije toga komandanta Drinskog korpusa; pukovnika Ljubišu Bearu, načelnika za bezbjednost Glavnog štaba VRS; pukovnika Vujadina Popovića, pomoćnika komandanta za bezbjednost Drinskog korpusa; pukovnika Vidoja Blagojevića, komandanta Bratunačke brigade; pukovnika Vinka Pandurevića, komandanta Zvorničke brigade; Dragana Jokića, načelnika inženjerije Zvorničke brigade; potpukovnika Dragana Obrenovića, zamjenika komandanta i načelnika štaba Zvorničke brigade; potporučnika Dragu Nikolića, načelnika bezbjednosti 1. zvorničke pješadijske brigade; te razne druge pojedince i elemente vojnih jedinica, uključujući, između ostalih, sljedeće: 10. diverzantski odred, 65. zaštitni puk, Bratunačku brigadu; Zvorničku brigadu; Vlaseničku brigadu i 5. inženjerijski bataljon. Svi gorenavedeni oficiri, kao pripadnici 30. kadrovskog centra Generalštaba VJ, dobijali su cjelokupne plate od VJ. Činove koje su imali i koji su im omogućavali da budu na položajima vlasti potrebnim da bi se planirali, podstakli, naredili, počinili i na druge načine pomogli i podržali gorenavedeni zločini verifikovala je i regulisala VJ.
Jovica Stanišić i Franko Simatović su se Trećom izmjenjenom optužnicom (dostupno na ovdje) od 9. jula 2008.godine i to tačkom 23 teretili za ubistvo muslimanskih civila iz Srebrenice u Trnovu, odnosno, kako se navodi u par 61: U julu 1995. godine, neki od muskaraca i dječaka koji su zarobljeni poslije pada srebreničke enklave, odvedeni su u bazu “Škorpiona” u Trnovu. Po naređenju Slobodana Medića (Boce), pripadnici “Škorpiona” odvezli su kamionom šestoricu zatočenika na jedno izolovano seosko područje kod Godinjskih Bara, nekoliko kilometara dalje od njihove baze, gde su ih ubili iz vatrenog oružja. Postupajući po Medićevim naređenjima, pripadnici “Škorpiona” su ova ubistva snimili videokamerom. Ovaj događaj je okarakterisan u drugim predmetima kao dio UZP genocida.
Radovan Karadžić se tačkom 2. Treće izmjenjene Optužnice od 27.02.2009.godine (dostupno ovdje) teretio za genocid u Srebrenici u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, a u par: 12 ove optužnice su pobrojani učesnici tog UZP: Među učesnicima tog udruženog zločinačkog poduhvata bili su članovi rukovodstva bosanskih Srba; članovi SDS-a i članovi državnih organa bosanskih Srba na republičkom, regionalnom, opštinskom i lokalnom nivou, uključujući krizne štabove, ratna predsjedništva i ratna povjereništva (dalje u tekstu: politički i državni organi bosanskih Srba); komandanti, pomoćnici komandanata, viši oficiri i načelnici jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije (dalje u tekstu: MUP Srbije), Jugoslovenske narodne armije (dalje u tekstu: JNA), Vojske Jugoslavije (dalje u tekstu: VJ), vojske Srpske Republike BiH, koja se kasnije zvala Vojska RS (dalje u tekstu: VRS), Ministarstva unutrašnjih poslova bosanskih Srba (dalje u tekstu: MUP) i Teritorijalne odbrane bosanskih Srba (dalje u tekstu: TO) na republičkom, regionalnom, opštinskom i lokalnom nivou; i vođe srpskih paravojnih snaga i dobrovoljačkih jedinica iz Srbije i iz Bosne. A
Ovaj tekst je započeo podsjećanjem na doktoricu Nevenku Tromp i Goeffreya Nicea, jer su ovo dvoje ljudi odlučujuće doprinijeli da onemoguće dokazivanje učešća Srbije u genocidu u Srebrenici 1995.godine, odnosno, učešće svih organa Srbije.
Šta se naime desilo? 06.12.2003.godine su Nevenka Tromp i Geoffrey Nice obavili razgovor u Beogradu sa Momčilom Perišićem, razgovor sa osobom koja je u tom trenutku potencijalno osumnjičena, ali koja je tražila da razgovora sa Nevenka Tromp i Geoffrey Nice obavili razgovor u Beogradu sa Momčilom Perišićem, razgovor sa osobom koja je u tom trenutku potencijalno osumnjičena, ali koja je tražila da razgovora sa Kancelarijom tužioca MKSJ, i to pismenim putemKancelarijom tužioca MKSJ, i to pismenim putem (cijeli razgovor se nalazi ovdje)
Nakon toga, u predmetu Stanišić i Simatović je Kancelarija tužioca kao svoj ključni dokaz krivice optuženih (a u kontekstu revizije presude ICJ ključne potencijalne činjenice) predložilo Izvještaj vještaka “Organizacija unutrašnjih poslova u srpskim entitetima u bivšoj Jugoslaviji (1990-1995). Konkretno, za BiH je od ključne važnosti bio paragraf 323.tog izvještaja: ”U izveštajima MUP-a RS postoje indicije o tome da su pred pad srebreničke enklave polovinom jula 1995. godine na tom području bile prisutne jedinice MUP-a Srbije i da su bile umešane u borbe na ratištu kod Trnova. Dana 26. juna 1995. godine na ratište kod Trnova stiglo je 350 ljudi iz MUP-a Srbije i MUP-a RSK. Dana 30. juna 1995. odredi MUP-a Srbije “Kajman”, “Plavi” i “[korpioni” učestvovali su u napadu na ratištu kod Trnova. Od 7. jula 1995. nadalje, jedinice MUP-a RSK i MUP-a Srbije kod Trnova brojale su 350 ljudi. Kod Trnova su ranjeni brojni pripadnici MUP-a Srbije i poslati na lečenje u Foču ili na VMA u Beogradu.”. Kako je već pokazano, ovo je potencijalno bila ta veza i nova činjenica. Međutim, usljed neprofesionalnog i granično kriminogenog postupanja Nevenke Tromp, taj izvještaj nije ni mogao biti uložen u dokaze. Naime, izvještaj je predan kao da su autori Christian Nielsen i Nevenka Tromp. Tako je Ured tužioca MKSJ obaviješten i radilo se o kljucnom dokazu za dokazivanje veze Stanišića i Simatovića sa MUP RS. Nakon toga, Ured tužioca MKSJ saznaje da Nielsen jeste radio jedno poglavlje, a za ostala su mislili da ih je uradila Nevenka Tromp. Onda se ispostavilo da dijelovi koje je ona navodno radila sadrže tekst Budimira Babovića i Ari Kerkkanena koje nije potpisala. Usljed toga, Ured tužioca je morao povući cijeli expertski izvještaj, a kako se kasno tokom suđenja za ovo saznalo, nije bilo vremena da se naruči novi izvještaj. Konkretno, sudski tim Tužilaštva je saznao da je dio izvještaja autora gđe Tromp sadržavao tekst iz izvještaja drugih pojedinaca bez pripisivanja, uključujući nepripisanu analizu vještaka izvan Tužilaštva. Tužilaštvo je smatralo da bi predlaganje izvještaja u ovim okolnostima imalo predstavlja kršenje njene profesionalne etike. Zato što se to dogodilo u kasnijim fazama izvođenja slučaja optužbe, nije bilo moguće da tužilaštvo naruči novi Izvještaj vještaka MUP-a neokaljan analizom gospođe Tromp. Slučaj tužilaštva zaključeno bez vještaka MUP-a Tužilaštva (odluka o povlačenju izvještaja u predmetu Stanišić i Simatović: dostupno ovdje)
Iz istih razloga, taj izvještaj je povučen od strane Ureda tužioca u predmetu Karadžić. Naravno, predmeti Simatović i Stanišić i Karadžić su bili zadnji u kojima se mogla pojaviti nova činjenica o učešću Srbije u ratu u BIH, odnosno, doprinosu genocidu u Srebrenici, a što bi moglo, temeljem člana 61. Statuta ICJ u roku od 10 godina biti upotrebljeno u postupku revizije.
U to vrijeme, razumljivo, Nevenka Tromp više nije radila u MKSJ, dok je Geoffrey Nice u Velikoj Britaniji postupao kao sudija u predmetu Petera Micheala, koja presuda je rezultirala skandalom, kada je ista ukinuta od strane Žalbenog suda i to iz razloga što je Geoffrey Nice postupao u predmetu na način koji je sarkastičan, ponižavajući i patronizirajući. Žalbeni sud je u svojoj presudi (dostupna ovdje) zaključio da niko nije našao da je moguće odbraniti način na koji je Geoffrey Nice vodio to suđenje. Sljedeći skandal se odnosi na “analizu” koju je Geoffrey Nice uradio u odnosu na Izvještaj Dicka Martyia, a koji se odnosi na trgovinu organima na Kosovu. Geoffrey Nice je tvrdio da cijeli izvještaj počiva na iskazu navodnog svjedoka K-144 (dostupno ovdje), a uvidom u sam izvještaj Dicka Martya (dostupan ovdje) je očigledno da se u istom ne spominje svjedok K-144 (ili bilo kakav drugi konkretni svjedok).
Ovo su osobe koje su, nakon opisanog minulog rada, posvetile “reviziji presude” i, u jeku političke kampanje, utvrđivanju navodne odgovornosti za neuspjeh iste.
Zadnjih sedmica smo čuli razne teorije, od toga da je ambasadorica BiH u Nizozemskoj trebala predate zahtjev za reviziju, do toga da se sve svodi na pitanje da li je BiH imala ovlaštenog agenta.
Ono što je stvarno problem sa revizijom je ono što se desilo sa Izvještajem u predmetima Stanišić i Simatović i Karadžić, a što je zasigurno bilo od uticaja na utvrđivanje odgovornosti Srbije za genocid u Srebrenici. Na početku ovog teksta su pobrojane tačke presude ICJ iz 2007.godine jasno je iz istih da BiH nije ni morala da se fokusira na izvršenje, nego na razne druge vidove učešća. Međutim, kako je evidentno iz dopisa Registrara ICJ, BIH nije problem bio agent (mada bi se taj problem potencijalno pojavio u budućnosti, da je pređeno prvih 10-tak koraka), nego nepostojanje odluke Predsjedništva BiH o pokretanju zahtjeva za reviziju presude iz 2007.godine. ICJ je zaključio da ne postoji odluka BiH da se zahtjeva revizija presude, a što naravno nije imalo veze s potpisnikom iste.
Ovo naravno profesorica na NiP akademiji Nevenka Trump i (kako je pravosnažno utvrđeno) sarkastični i patronizirajući sudija Nice nisu objasnili. Kao ni svoj doprinos u osiguranju da se ne pojavi nova činjenica, koja bi omogućila reviziju.
(autori teksta su bivši uposlenici Međunarodnog krivičnog suda za bivši Jugoslaviju – MKSJ u Haagu koji su zbog prirode posla insistirali da ne budu potpisani)
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
