Facebook Twitter Youtube
    Slučajan

    Analize

    Sveobuhvatna analiza izbora u Mostaru: Ko i kako može dobiti Gradonačelnika i zašto su bitne godine

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Kada se primjenom St. Lague metode preračunaju posljednji rezultati koje je objavila Centralna izborna komisija BiH, u Gradskom vijeću Mostara bi sitacija bila ovakva: HDZ BiH 13 mandata, Koalicija za Mostar 12, BH. blok šest, Hrvatska republikanska stranka tri i koalicija Ostajte ovdje jedan mandat. Bez HDZ-a, HRS-a i SNSD-ove koalicije Ostajte ovdje stranke čije je sjedište u Sarajevu imale bi 18 mandata ili natpolovičnu većinu koja bi osigurala izbor gradonačelnika u trećem krugu. No, prije nego pojasnimo način izbora gradonačelnika, obradit ćemo rezultate izbora po gradskim područjima, odnosno po izbornim jedinicama.

    Gradska lista

    Gradska lista daje 13 mandata i svakom konstitutivnom narodu moraju pripasti najmanje četiri pozicije dok Ostali moraju dobiti jedno mjesti. HDZ je, prema trenutnim rezultatima CIK-a, osvojo 13.253 glasa, Koalicija za Mostar okupljena oko SDA 11.262, BH. blok 4691, Hrvatska republikanska stranka 2760 i koalicija Ostajte ovdje 2760. Kako biste utvrdili broj mandata, ove brojeve podijelite prvo sa jedan, potom sa tri pa sa pet, sedam, devet, jedanaest … U slučaju HDZ-a BiH to bi izgledalo ovako – 13263, (ukupni rezultat kroz tri) 4421, (ukupni rezultat kroz pet) 2652, (ukupni rezultat kroz sedam) 1894, (ukupni rezultat kroz devet) 1473, (ukupni rezultat kroz jedanaest) 1205. Kada to uradite sa svim strankama i koalicijama, izdvojite trinaest najvećih brojeva (ova izborna jedinica daje 13 vijećnika). Na osnovu toga, HDZ-u BiH bi sa gradske liste pripalo pet mandata, Koaliciji za Mostar četiri, BH bloku dva, Hrvatskoj republikanskoj stranci jedan i Koaliciji Ostajte ovdje – jedan mandat. Ono što je bitno naznačiti, sa liste Koalicije za Mostar, prema trenutnim rezultatima dostupnim na stranici CIK-a, kao četvrta ulazi Nataša Jekić koja je  srpske nacionalnosti. S druge strane, sa liste BH bloka, prema trenutnim rezultatima, ulazi Arman Zalihić koji ulazi iz kvote Ostalih. To je vrlo bitno zbog ukupne kvote u Gradskom vijeću, jer nijednom konstitutivnom narodu ne može pripasti više od petnaest vijećničkih mjesta, uz uslov da nijedan konstitutivni narod ne može imati manje od četiri vijećnika. U ovom trenutku sa gradske liste u vijeće bi ušla tri Bošnjaka i jedan Srbin sa liste Koalicija za Mostar, jedan ostali i jedan Hrvat sa liste BH bloka, četiri Hrvata i jedan Srbin sa liste HDZ-a, jedan Hrvat sa liste HRS-a i jedan Srbin sa liste Koalicije Ostajte ovdje. Prema tome, kvota srpskih vijećnika, trenutno, ne bi bila popunjena, jer ih je, računajući sve druge izborne jedinice, za sada samo troje obezbijedilo ulazak u Gradsko vijeće. U ovom slučaju bi moralo doći do “pomijeranja” unutar samih listi, bez obzira na preferencije koje je određeni kandidat osvojio. O tome odlučuje CIK.

    Izborna jedinica Zapad (četiri vijećnika)

    Prema trenutnim rezultatima, HDZ BiH je u ovoj izbornoj jedinici osvojio 4.539 glasova. Ukoliko njihov ukupni broj podijelimo sa tri, odnosno sa pet, dolazimo do brojeva 1513 i 907. U ovom trenutku Hrvatska republikanska stranka osvojila je 1.514 glasova, dok je BH. blok osvoio 928. To znači da bi HDZ osvojo dva vijećnička mandata, jer je njihov treći broj (907) manji od ukupnog broja glasova BH bloka. Zbog toga bi BH blok osvojio jedan mandat na Zapadu, koliko bi osvojila i Hrvatska republikanska stranka.

    Izborna jedinica Jug  (dva vijećnika)

    Trenutno, HDZ BiH na području Jug ima osvojenih 2286 glasova. Podijeli li se taj broj sa tri, dolazimo do broja 762. Koalicija za Mostar je osvojila 782 glasa, što je više od drugog broja HDZ-a BiH. Prema tome, na području Jug Koaliciji za Mostar bi pripao drugi vijećnik. HDZ ima osigiran jedan mandat.

    Izborna jedinica Jugozapad (sedam vijećnika)

    Prema do sada obrađenim rezultatima, na području Jugozapad HDZ BiH je osvojio 5699 glasova, Hrvatska republikanska stranka je osvojila 1781 glas, dok je BH. blok osvoio 1031 glas. Podijelimo li te brojeve sa tri, pet, sedam i devet te nakon toga izdvojimo sedam najvećih brojeva, HDZ BiH bi osvojio pet vijećnika, HRS jednog koliko i BH. blok. Ono što bi moglo biti presudno, sa liste BH. bloka, prema trenutnim rezultatima, iz ovog područja ulazi Boška Ćavar iz reda hrvatskog naroda. To znači da bi bez HDZ-a, HRS-a i SNSD-ove koalicije u Gradskom vijeću moglo biti osamnaest ruku, uz ispoštovani preduslov da Bošnjacima ne pripadne više od petnaest pozicija. Naime, sa gradske liste Koalicija za Mostar dala je Srpkinju, dok sa liste BH. bloka ulazi predstavnik Ostalih i najmanje jedan Hrvat.

    Izborna jedinica Stari grad    (pet vijećnika) 

    Na području Stari grad, prema trenutnim i nepotpunim rezultatima CIK-a, Koalicija za Mostar je osvojila 4354 glasa, BH. blok 3654, a Prva mostarska partija 827 glasova. Ukoliko podijelimo glasove sa tri, pet i sedam, dolazimo do  brojeva 1451, 870 Koalicije za Mostar i 1218, 731 BH. bloka. Odvojimo li pet najvećih brojeva, to znači da Koalicija za Mostar trenutno ima tri vijećnika, jer je njihov treći broj veći od prvog broja Prve mostarske partije. BH. bloku bi pripala dva vijećnička mjesta.

    Izborna jedinica Sjever (dva vijećnika)

    Koalicija za Mostar je, trenutno, na tom području osvojila 3053 glasa. Njihov drugi broj (ukupni broj glasova podijeljen sa tri) je 1017 i veći je od ukupnog broja glasova BH. bloka (722). Zbog toga Koaliciji za Mostar pripadaju oba mandata sa Sjevera.

    Izborna jedinica Jugoistok   (dva vijećnika)

    Prema trenutnim rezultatima CIK-a, Koalicija za Mostar je u ovoj izbornoj jedinici osvojila 2959 glasova. Kada se taj broj podijeli sa tri, dolazimo do broja 986, što je više od ukupnog broja glasova drugoplasirane Platforme za progres koja je osvojila 510 glasova. Dakle, na području Jugoistok je Koalicija za Mostar osvojila oba vijećnika

    Izbor Gradonačelnika Mostara

    Zbrojimo li sve vijećničke mandate iz svih izbornih jedinica i sa gradske liste, HDZ je osvojio trinaest mandata, Koalicija za Mostar ima 12 mandata, BH. blok šest, Hrvatska republikanska stranka tri i SNSD-ova Koalicija Ostajte ovdje jedan mandat. Prema važećem Statutu Grada Mostara, gradonačelnik se bira dvotrećinskom većinom iz reda izabranih vijećnika i za njegov izbor u prvom krugu potrebna je dvotrećinska većina. Ukoliko nijedan od kandidata ne dobije potrebnu većinu organizira se drugi krug u koji se plasiraju dva najbolje rangirana kandidata iz prvog kruga. Desi li se da i u drugom krugu nijedan od dva kandidata nema potrebnu dvotrećinsku većinu, bit će organiziran treći krug. U trećem krugu dovoljna je prosta većina od onih koji su prisutni i glasaju. Ukoliko se, pak, desi da oba kandidata budu imali isti broj glasova, prema Statutu, Gradonačelnik postaje onaj koji je mlađi.

    Izbor Gradonačelnika prema trenutnim rezultatima

    Krenimo od pretpostavke da će HDZ za gradonačelnika kandidirati Maria Kordića koji je na gradskoj listi osvojio skoro deset hiljada glasova, da će Koalicija za Mostar za Gradonačelnika Mostara predložiti Zlatka Guzina koji je osvojio preko devet hiljada glasova i da će BH blok za Gradonačelnicu predložiti Irmu Baraliju sa osvojenih 2700 glasova. Ukoliko bi stranke, koalicije i blokovi pratili svoje kandidate, Baralija bi osvojila šest glasova gradskih vijećnika. Ukoliko bi dobila podrušku SBB-a i Hrvatske republikanske stranke, Baralija bi osvojila jedanaest glasova. No, to je manje realan, ali ne i nemoguć ishod. Ako, pak, Koalicija za Mostar ostane ujedinjena, Zlatko Guzin bi dobio podrušku 12 vijećnika. Naravno, može desiti da mu najmanje dva SBB-ova vijećnika uskrate podršku, čime bi Guzin pao na deset glasova u Gradskom vijeću. Treći kandidat Mario Kordić ima sigurnih trinaest  glasova u Vijeću i dobio bi, vjerovatno, podršku još jednog vijećnika Koalicije “Ostajte ovdje”. No, nijedan kandidat ne bi imao potrebnu većinu pa bi bio organiziran drugi krug. Bez podrške Hrvatske republikanske stranke i SBB-a Irma Baralija sigurno ne bi mogla proći u drugi krug u izboru za Gradonačelnika. Ukoliko izostane ta podrška, (predstavnici HRS-a izjavili da će biti uz hrvatski blok), u drugi krug će se plasirati Mario Kordić i Zlatko Guzin. Jasno je njihovi predlagači nemaju dvotrećinsku većinu, tako da će konačnu riječ u tom slučaju dati stranke čiji su kandidati “ispali” u prvom krugu. Recimo, ukoliko bi HRS, Ostajte ovdje, SBB (najmanje dva vijećnika) i BH. blok podržali HDZ-ovog kandidata u drugom krugu on bi imao potrebnu dvotrećinsku većinu (24 vijećnika). No, to je skoro nerealna opcija. Ukoliko, pak, ove iste stranke (bez HDZ-a) podrže Zlatka Guzina, on ne bi mogao dohvatiti 24 ruke, koliko je potrebno za izbor u drugom krugu. Stoga je skoro pa izvjesno da će gradonačelnik biti izabran u trećem krugu, pod uslovom da Koalicija za Mostar i HDZ prethodno ne postignu sporazum i u prvom krugu izaberu gradonačelnika kojeg žele. U trećem krugu mnogo je varijanti. Budu li, recimo, sve stranke sa sjedištem u Sarajevu na istoj strani, Zlatko Guzin bi, prema trenutnim rezultatima, sigurno bio izabran za gradonačelnika Mostara. No, ukoliko se, pak, desi da BH. blok bude suzdržan u trećem krugu, gradonačelnik bi bio HDZ-ov Mario Kordić. Osim navedenih, postoji još jedna moguća varijanta: ako Zlatko Guzin i Mario Kordić u drugom krugu budu imali isti broj glasova, HDZ bi dobio poziciju Gradonačelnika Mostara, jer bi u tom slučaju bio izabran – mlađi kandidat.

    Moguće izmjene

    Sve ove varijante i projekcije rađene su na osnovu nepotpunih rezultata Centralne izborne komisije i podložne su promjenama. Glasovi iz dijaspore bi, recimo, mogli presuditi da Koalicija za Mostar u Starom gradu izgubi jednog vijećnika koji bi pripao Prvoj mostarskoj partiji. Ostim toga, postoji i mogućnost da, zahvaljujući glasovima putem pošte, Koalicija za Mostar preskoči HDZ na gradskoj listi, pa da, uz zadržavanje mandata u Starom gradu, Koalicija ima 13 mandata, što bi donijelo ukupno 19 vijećnika strankama čije je sjedište u Sarajevu. Naravno, postoji i mogućnost da na Jugu ili Zapadu Koalicija za Mostar i BH. blok izgube mandate što bi, u tom slučaju, značilo da HDZ ima osiguranu poziciju Gradonačelnika Mostara.

    Janusz Bugajski’s Washington View: Dividing Western Balkans into Spheres of Influence

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    Growing disappointment is visible with the policies of the US administration in the Western Balkans. After Joe Biden’s election in November 2020 there was a widespread sense that the outstanding problems and conflicts would be quickly resolved and the region would face a more positive future, including a clearer roadmap toward EU membership. Instead, it now appears that the region has been hijacked by ethno-nationalist forces posing as democrats and Washington has either succumbed to their agenda or is distracted by more pressing global crises.

    Frustration in Washington and Brussels has also been growing for several years in settling the remaining regional disputes. Two decades after the Yugoslav wars, Bosnia-Herzegovina remains deeply divided and institutionally dysfunctional, Serbia has failed to recognize Kosova’s statehood, and Montenegro faces a major challenge to its independence. Various plans have been proposed to settle the brewing conflicts, including territorial exchanges and border adjustments to construct more ethnically homogenous states, but without any success amidst fears that this could precipitate new armed conflicts.

    Nonetheless, developments during the past year indicate that a blueprint may have been devised between Washington and Brussels for a new regional settlement. The purported plan is based on the premise that the core of the conflict is between Serbs and Albanians, with Croats as the third major regional player. If these disputes can be resolved, then the Western Balkans will apparently witness a prolonged period of peace and stability. Instead of border changes, partitions, and territorial absorptions, the objective is a tripartite division of regional influence that would evidently satisfy Belgrade, Zagreb, and Tirana.

    Numerous Western initiatives during the past year give credence that such a plan exists. These have included electoral changes in Bosnia-Herzegovina that favor Croatian nationalists, the planned creation of a Serbian municipal association in Kosova that favors Serbian nationalists, and a government in Montenegro that legitimizes the growth of Serbian nationalist influence over state institutions.

    The essence of the tripartite plan is to reward Belgrade, Zagreb, and Tirana with political and economic influence over smaller neighboring states and more direct control over kindred populations in neighboring countries. Hence, with the help of electoral manipulation Croatia will be enabled to use the HDZ to block the government in Sarajevo even without the creation of a distinct Croatian entity in Bosnia-Herzegovina. High Representative Christian Schmidt has been deeply complicit in this process despite persistent claims that he is simply promoting the development of a democratic electoral system.

    According to the plan, Serbia would largely dominate the Serb entity in Bosnia-Herzegovina, even without formal partition and absorption. Serbian and Croatian nationalists could jointly paralyze central state bodies in Bosnia, while Zagreb and Belgrade could collaborate on other regional initiatives that would benefit both regardless of the interests of Bosniaks.

    Through its allies and proxies, Belgrade would also be empowered to pursue its Serbianization of Montenegro with the help of the Orthodox Church and Serbian nationalist representatives in parliament and government. It could simultaneously develop the “Open Balkans” initiative with US and EU encouragement in order to gain deeper regional economic leverage. Serbia could use the municipal association and the Serbian delegates in parliament and government to block any decisions by Prishtina that are disapproved by Belgrade. The Vučić government could then claim that Serbia had encompassed the Serbian population throughout Kosova even without formally regaining any territory or recognizing the Kosova state.

    Albania would also gain greater regional influence through closer links with Kosova even without any actual territorial or institutional mergers. Tirana could claim that it had established a larger “ethnic Albania” in line with historical aspirations even though borders had not been formally altered. Even Montenegro and North Macedonia could be embroiled in this process of state capture if the Albanian parties in both countries demand greater autonomy through their own municipal or district associations based on the Serbian model in Kosova together with closer links with Albania.

    The tripartite plan would supposedly ensure the dominance of three regional powers and under international pressure the smaller states would be expected to comply in order to ensure regional stability. Nonetheless, despite the exalted hopes of its authors the tripartite schema also contains three serious defects that are likely to ignite fresh conflicts and collective violence.

    First, Montenegrins, Bosniaks, and Kosovars, whose distinct national and state identities have been strengthened since the collapse of Yugoslavia through international recognition, will resist any attempts to limit their independence. The process of subordinating them to any broader political and economic arrangements will be fraught with opposition and national resistance that undermines multi-ethnicity and democratic development. Paradoxically, Western attempts to appease the majority nations will contradict and counter the Western agenda of democracy promotion and civil rights.

    Second, Serbia, Croatia, and Albania can interpret the tripartite plan evidently approved by Washington and Brussels as simply an initial step and a green light toward outright territorial seizures. The new partition process will not occur overnight, but it could be accelerated as Bosniaks, Kosovars, and Montenegrins actively resist the pressure of large neighbors. Inter-ethnic conflicts generated by attempts at political dominance will give Belgrade, Zagreb, and Tirana even more pretexts to intervene forcefully and allegedly protect their ethnic compatriots.

    The third negative result of the tripartite plan would enable deeper subversive penetration by Moscow as it cultivates more Western Balkan clients. The Kremlin would relish the opportunity of an influential Serbian state that could undermine the NATO alliance and it would have greater scope to subvert the Croatian and Albanian elites. In effect, a Western plan designed to permanently settle all outstanding disputes would in practice spawn fresh regional conflicts and reverse much of the progress that has been made over the past two decades.

     

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His new book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture.

    Visoki napon u SDA: Unutarstranačka borba za poziciju direktora Elektroprivrede BiH preko rudarskih protesta

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Na prijedlog SDA Kakanj, Edin Ćatić je imenovan za tehničkog direktora Rudnika mrkog uglja u tom gradu. U pitanju je, objasnit će nam izvori iz te partije, prvi rođak (tečić) Mirsada Zaimovića, SDA-ovog predsjedavajućeg Zastupničkog doma FBiH.

    Iako je Ćatić jedan od najodgovornijih za loše poslovanje Rudnika mrkog uglja Kakanj, ove je sedmice došao na proteste pred zgradu Vlade FBiH tražeći ostavke čelnika Elektroprivrede BiH. Iz Kaknja je, tvrde izvori Istrage, došla kompletna logistika za nedavne rudarske proteste u Sarajevu. No, zbog čega je to bitno?

    Admir Andelija

    Kada je u ljeto 2019. godine istekao mandat bivšem direktoru Elektroprivrede BiH Bajazitu Jašareviću, Općinski odbor SDA Kakanj, kojim upravlja Mirsad Zaimović, na tu je funkciju namjeravao postaviti Nermina Mandru. Medijska kampanja je već bila završena, Mandra je bio predstavljen kao novi generalni direktor Elektroprivrede BiH, ali je, na kraju, došlo do obrata. Bakir Izetbegović je promijenio odluku, mjesto generalnog direktora je ustupljeno DF-u Željka Komšića pa je na tu poziciju postavljen Admir Andelija, koji jeste član SDA, ali je imenovan u ime Demokratske fronte. Protiv imenovanja Andelije bili su kadrovi SDA iz Zeničko-dobojskog kantona kojima upravlja Mirsad Zaimović. Oni su, rekosmo, na toj poziciji željeli vidjeti Nermina Mandru, aktualnog državnog zastupnika SDA i bivšeg načelnika Općine Kakanj koji je održavao dobre odnose i sa predsjednikom PDA Mirsadom Kukićem.

    Nermin Sandra

    Upravo su ovi odnosi bili okidač da predsjednik DF-a optuži čelnike SBB-a, PDA i dijela SDA da stoje iza protesta rudara.

    “Znam da su za status rudara lažno zabrinuta gospoda Radončić, Mirsad Kukić i Mirsad Zaimović, i da se također pitaju zašto direktor Elektroprivrede ne podnese ostavku. I ja mislim da bi mu najbolje bilo da to uradi, i to odmah čim ostavku podnesu resorni ministar Džindić i premijer Novalić”, rekao je Željko Komšić.

    Prozvani Mirsad Zaimović za Istragu potvrđuje da je tehnički direktor Rudnika mrkog uglja Kakanj njegov rođak.

    “Moj tečić je v.d. tehničkog direktora i mijenja direktora neka dva tri mjeseca. Ja kada sam u utorak čuo da je bio na protestima, nazvao sam ga i pitao kako on kao rukovodilac može biti na protestima. Ponavljam, nisam uopće znao da je on učesnik ovih protesta”, kazao nam je Zaimović.

    No, saradnici ministra Nermina Džindića za Istragu tvrde da se predsjednik Sindikata rudara Federacije BiH Sinan Husić u petak pozvao na Mirsada Zaimovića, tvrdeći da je on pristao na sve njihove uslove, a to je čak i povećanje cijene uglja za 20 posto, što bi dovelo i do poskupljenja električne energije za domaćinstva u iznosu od 20 posto.

    “Ja nisam u petak razgovarao sa Husićem. Tačno je da mi je prije podne zahtjeve rudara poslao Huso Lilović, sindikalista iz Kaknja koji je posrednik u mom odnosu sa Sindikatom rudara FBiH. Nisam ih još pogledao”, kazao nam je Zaimović.

    Na direktno pitanje da li se on zalaže za povećanje cijene električne energije, odgovorio je potvrdno.

    “U svijetu su poskupjeli energenti. I ugalj je energent. Nemam ništa protiv povećanja cijene uglja, ali niti protiv povećanja cijene električne energije”, rekao nam je Zaimović.

    Upravo je povećanje cijene električne energije tačka sporenja izneđu Sindikata i Elektroprivrede. Sindikat rudara FBiH insistira da u sporazumu sa Elektroprivredom BiH samo bude navedeno povećanje cijene uglja.

     

    “JP „Elektroprivreda BiH“d.d.-Sarajevo se obavezuje nakon date saglasnosti od strane Vlade Federacije BiH Rudnicima uglja u Federaciji Bosne i Hercegovine dostaviti prijedlog Ugovora o isporuci uglja za 2022 godinu po većoj cijeni za 20 % u odnosu na cijenu utvrđenu Ugovorom o isporuci uglja za 2021 godinu.Povećanje cijene uglja za 20 % se odnosi na sve vrste uglja iz svih rudarskih objekata u Rudnicima uglja u sastavu Koncerna  JP „Elektroprivreda BiH“d.d.-Sarajevo”, navedeno je u Prijedlogu koji su dostavili čelnici Sindikata.

    Prema neslužbenim projekcijama, povećanje cijene uglja za 20 posto na godišnjem bi nivou Elektroprivredu BiH koštalo 56 miliona maraka. Da bi se ispunio ovaj zahtjev, skoro pa izvjesno bi došlo do povećanja cijene električne energije za domaćinstva. Naime, proizvodna cijena jednog megavata je oko 46,5 eura. Tržišna vrijednost, po berzi HUPX (na osnovu koje se formira cijena električne energije) je oko 200 eura po megavat satu.

    Cijena električne energije za domaćinstva u FBiH je oko 32 eura po megavatu, što je za za 14,5 eura manje od prosječne proizvodne cijene jednog megavata. Da pojednostavimo, svaki megavat sat isporučen domaćinstvima, Elektroprivredu BiH vuče u minus za oko 30 konvertibilnih maraka. Povećanje cijene uglja za dvadeset posto dodatno bi povećao te gubitke. Tako bi proizvodna cijena jednog megavata iznosila 56 eura, a, u slučaju da ne dođe do povećanja cijene struje za domaćinstva, jedan megavat bi stanovništvu bio prodat za 32 eura. To je gubitak u iznosu od skoro 50 maraka po megavat satu.

    Istraga.ba će u narednim danima objaviti detaljnu analizu poslovanja svih rudnika u FBiH u proteklih dvadeset godina. No, za kraj samo jedna čijenica – jedan rudar u FBiH proizvede oko 600 tona uglja godišnje, dok, recimo, jedan rudar u rudnicima u Republici Srpskoj godišnje prizvede preko hiljadu tona uglja.

    Janusz Bugajski’s Washington View: Moscow Plans The Next Balkan War

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    The Biden administration has focused its foreign policy on countering a rising China. A bi-partisan consensus has emerged in Washington that China is America’s most dangerous global adversary. And in order to zero in on confronting Beijing, the White House has been seeking more “stable and predictable” relations with Russia. In reality, fostering unpredictability and instability are Moscow’s two core strategies for undermining the West and it has no reason to relinquish them.

    As the White House is preoccupied with China’s growing military power and its threats against U.S. allies in the Far East, the Kremlin can subvert other regions. Benefiting from White House distractions it can help ignite new conflicts, and the Western Balkans remain a primary target of opportunity. The recent dispute at the Kosova-Serbia border over the recognition of license plates looks like a test run for more serious confrontations. Russian officials are encouraging the government of President Aleksandar Vučić to transform Serbia into the dominant power in the Western Balkans and thereby increase Russia’s leverage with Washington and Brussels.

    Belgrade organized a blockade along the frontier with Kosovo in September, placed its troops on alert, and threatened military intervention. Russia’s Ambassador Aleksander Botsan-Kharchenko accompanied Serbia’s Defense Minister Nebojša Stefanović toinspect Serbian army units. While Prishtina sent a police detachment to implement license plate requirements, Belgrade deployed military vehicles along the border and flew MiG-29 fighter jets over the area to try and intimidate its neighbor.

    In another show of strength and a demonstration of Kremlin military commitments to Belgrade, Russian and Serbian air defense forces conducted joint exercises in mid-October that involved MiG-29 fighter aircraft. Moscow has also deployed a battery of Pantsir-S short-range anti-aircraft systems to Serbia and stated it was ready to sell other air defense systems to Belgrade. As Serbia’s neighbors do not possess any significant air force, the maneuvers were clearly intended as a signal to NATO that Russia will defend its key Balkan ally in the event of a regional war.

    The propaganda ground is also being prepared for conflict. Belgrade and Moscow accuse the Kosova government of threatening the rights and existence of the Serbian minority. A similar narrative can be employed against the Bosnian government to justify war. The Kremlin has consistently used such claims about Russian populations in its aggressive revisionist enterprises in Ukraine, Georgia, and the Baltic states. Russia is now instructing its “younger brother” Serbia on the methodology of regional dominance and territorial partition.

    In one scenario, Serbian intelligence operatives can provoke inter-ethnic confrontations inside Kosova and capitalize on the ensuing violence as a pretext for military intervention. This would place the small NATO force in Kosova in a difficult position in confronting the Serbian military. By supporting any Serb incursion and threatening to provide direct military assistance if NATO engages, Moscow would test Biden’s resolve in risking a NATO-Russia war. Putin may calculate that Washington would prefer negotiations even it means surrendering Kosova’s northern municipalities to Belgrade’s control, especially as Kosova is not a NATO member and cannot rely on its collective defense commitments.

    The Kosova gamble could be part of a wider offensive by Belgrade with Russian guidance to expand Belgrade’s regional position. According to Serbian Interior Minister Aleksandar Vulin, all Serbs have the right to be united in one state. Just like Russians, the Serbs are portrayed as the long-suffering victims which hostile powers are conspiring to eliminate. Belgrade claims the right to protect Serbs in Bosnia-Herzegovina, Montenegro, Kosova, North Macedonia, and Croatia. In addition to destabilizing Kosova, Belgrade’s current focus is on deepening Bosnia’s divisions and enabling the Serb entity to threaten secession. It also collaborates with Serbian nationalists in Montenegro’s coalition government to reverse Montenegro’s independence and pro-Western policies.

    While Vučić is seeking glory as a uniter of “Serbian lands,” Putin manipulates him to serve Russia’s geopolitical goals. Vučić is permanently indebted to Moscow for blocking Kosova’s entry into the United Nations and Serbia’s economic dependence on Russia is expanding, particularly in the energy field where it recently joined the new Russian natural gas link via Bulgaria and Turkey.

    Serbia is also being groomed as a Russian military outpost and a hub of regional subversion. It has been armed with an assortment of weaponry over the past few years, including warplanes, tanks, helicopters, and anti-aircraft systems. The Russo-Serbian “humanitarian center” close to the Kosova border serves as an intelligence gathering and special operations facility for Moscow. Serbia is also developing close links with the Russia-controlled Collective Security Treaty Organization (CSTO) intended as a multi-national counterpart to NATO.

    Through a multitude of tentacles controlled by the Kremlin, Serbia is becoming Russia’s Balkan hostage. Moscow is adamant that any Serbian moves toward NATO accession will not be tolerated and could result in the replacement of Vučić and his government. Kremlin support for assorted nationalist groups in Serbia, its extensive influence in Serbia’s information space, its intimate ties with the Serbian Orthodox Church, and its espionage penetration of key institutions in Serbia are all intended to keep Vučić in line and prevent him from developing any closer integrative links with Western institutions.

    Serbia provides a valuable opportunity for Putin to stir armed conflicts in a still volatile Balkan region. This would help expand Russia’s influence, distract Western attention from conflicts that Moscow engineers in its own neighborhood, and disguise the intensifying crackdown on dissent inside the Russian Federation. At some point, Vučić could be enticed or provoked into a military confrontation with one of Serbia’s neighbors and will then appeal to Moscow for assistance. With the EU rudderless and the U.S. focused on China and other international crises, the Kremlin may calculate that the reduced risk of Western military intervention is worth taking.

     

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

     

    Kolumna Vildane Selimbegović uoči Dana stradalih na Kazanima: Cacin šamar Armiji BiH, šamar Sarajevu i ono najtužnije – porodicama žrtava

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Istina o Cacinim zločinima, naslov je opsežnog dosjea koji su Dani objavili u novembru 1998, otkrivajući detalje brutalnih smaknuća civila, mahom srpske nacionalnosti, u ratnom Sarajevu. “U zoni odgovornosti Desete brdske brigade, kojom je komandovao Mušan Topalović Caco, na zvjerski način je likvidirano više desetina građana svih nacionalnosti. Samo u šumi Gaj pronađeno je tridesetak ubijenih, a potom spaljenih žrtava, od kojih je 17 identifikovano. Pored ovih, još 26 građana koji su stanovali na ovom području vode se kao nestali. Između ostalih, na svirep način su likvidirani Goran Simić, Marina Nevstrujev, Nenad Lojović, Džemo Švrakić, Slavko Starović, Božidar Šljivić”, objavilo je Oslobođenje 29. oktobra 1993. godine, detaljno pišući o Cacinom ubistvu i akciji koja je tri dana ranije provedena u opsjednutom Sarajevu sa ciljem da se zaustave odmazde nad civilima: “Ljudi su odvođeni na kopanje neposredno do četničkih rovova. Pojedinci, posebno vlasnici privatnih i ugostiteljskih objekata su kidnapovani i ucjenjivani, a mnogi su i ubijeni. Caco je sa svojim ljudima vršio i silovanja. Tako je potvrđeno da je lično silovao žene i djevojke, čak i pripadnice svoje brigade”. Slijedi, potom, nabrajanje zlodjela koja su registrirana od ljeta 1992. godine, a na čijem repu su klasična razbojništva – krađa automobila, građevinskog materijala, prehrambenih artikala…

    Monstruozna smaknuća

    Do godišnjice akcije (1994) kojom su državni, armijski i policijski vrh Bosne i Hercegovine demonstrirali privrženost zakonu i riješenost da se – i u najtežim ratnim uvjetima – pred lice pravde izvedu pripadnici 10. brdske brigade koji su učestvovali u brutalnim ubistvima, većina postupaka pred Vojnim sudom u Sarajevu već se privodila kraju: u konačnici, četrnaestorici vojnika su izrečene kazne, a svi do jednog su pod zakletvom ustvrdili da je egzekucije na Kazanima naređivao lično odmetnuti komandant Mušan Topalović. Pa ipak, godinu nakon Daytona, Topalović je ekshumiran iz NN grobnice i uz nezapamćenu dženazu kojoj je prisustvovalo više od 10.000 ljudi ispraćen do Memorijalnog kompleksa na Kovačima. Njegove žrtve su pak nakon ekshumacije na Kazanima nastavile svoj NN put: prvo do sekundarne grobnice na kraju groblja Sveti Josip u Sarajevu, nadomak pomoćnog stadiona Koševo, odakle su iskopane i prenesene u hangare Komisije za nestale RS-a u Istočno Sarajevo.

    Prema podacima Instituta za nestale BiH, jama Kazani pretraživana je tri puta i pronađeni su ostaci ukupno 28 žrtava. Osim UDIK-a, nevladine udruge za društvena istraživanja i komunikacije, malo ko hoće i pomenuti još dvije lokacije s kojih su ekshumirani ubijeni civili u zoni 10. bbr. – Gaj i Grm maline. No, priča o spomen-kompleksu Kazani aktualizirala je rezultate identifikacija, pa se imenom i prezimenom pominje 17 žrtava: Marko Bošković (1929), Nevenka Bošković (1933), Dragomir Ćeranić (1943), Mileva Drašković (1936), Ranko Frankić (1952), Duško Jovanović (1954), Marina Komljenac (1926), Radoslav Komljenac (1921), Ana Lavriv (1942), Vasilj Lavriv (1933), Novka Lemez (1950), Ergin Nikolić (1966), Branislav Radosavljević (1952), Predrag Šalipur (1965), Ago Šteta (1942), Zoran Vučurović (1952) i Stojan Žuža (1933). Koliko sutra, samo njihova imena osvanut će na spomen-obilježju uz prigodan tekst koji je – po vlastitom priznanju – osmislila lično gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić. Jedan jedini ustupak uvažene gradonačelnice na koji je teška srca pristala jeste ispravka godine, s obzirom da je u njezinoj izvedbi Caco ubijao do 1994?! No, u znak odmazde i zbog ovako skromnog povlačenja, naša je gradonačelnica osmislila i kada ćemo se sjećati žrtava – ne više na dan kada se država Bosna i Hercegovina obračunala s Cacom, već 9. novembra koji je Gradsko vijeće Sarajeva – demokratskom voljom većine – odlučilo proglasiti Danom stradalih na Kazanima.

    Svaka primisao o svjesnoj reviziji ne tako davne prošlosti potpuno je opravdana jer već od sutra naši sugrađani, čija je monstruozna smaknuća naredio Caco i koja je Vojni sud u Sarajevu klasificirao kao svirepa ubistva, svečano će biti inaugurirani u stradale. Budućim generacijama ostaje na volju da tumače jesu li se pokliznuli sami ili uz tuđu pomoć, da li ih je udario grom čije odmetnuto ime Benjamina Karić pretvara u Ono koje se ne smije pomenuti ili se pak radi o kolateralnoj šteti političkih ustupaka. Kako god, njihovo spomen-obilježje koje je od obećanog spomeničkog kompleksa doguralo do skromne ploče jednog lijepog dana u mandatu naše Benjamine možda bude dodatno počašćeno gelenderom koji će porodicama žrtava omogućiti da i same ne stradaju prilikom probijanja do mjesta zločina. A što se Cace tiče, partijskom odlukom SDP-a BiH ostavljeno mu je u amanet da kalja obraz časnih boraca Armije BiH jer je naša gradonačelnica uspjela da – manirom prave dirigentice Gradskog vijeća – u kratkom periodu dvostruko matira bosanskohercegovačku prijestonicu ne osvrćući se za posljedicama vlastitih djela.

    U javnoj debati koja se vodila posljednjih mjeseci, nakon što nas je gradonačelnica izvijestila o vlastitoj odluci da baš ona bude ta koja će obilježiti Kazane, kao da diže spomenik sebi, a ne žrtvama, isplivalo je nekoliko poražavajućih zaključaka. Nihad Uk, delegat Naše stranke u Gradskom vijeću, u emisiji O kanala kazao je kako Trojka (NS, SDP i Narod i pravda) ima koalicijski dogovor da o ovako važnim stvarima stavove usaglašava zajednička komisija. Gradonačelnicu to nije zanimalo. Upravo zato je Naša stranka i predložila amandman, no na sjednici je očekivano pao združenim rukama koalicijskih partnera. Što pokazuje da naša gradonačelnica, koju već i neki međunarodni dužnosnici zovu Gospođa Neispunjenih Obećanja, u ovaj pothvat nije ušla grlom u jagode, već vrlo smisleno i planski. Benjamina Karić je, naime, potpredsjednica SDP-a BiH, pa ako se to zaboravlja zbog potpunog odsustva njezinih političkih stavova o bilo čemu, upravo je ova priča dokaz da nije riječ o manjku političkog promišljanja, već o ozbiljnoj odluci vrha SDP-a da se besramno udvara krajnjoj desnici, recimo sloganom tipa Stopama Zorana Milanovića. Što je legitimna politička platforma partije koja u trijumviratu NN lice – Vojin Mijatović – Benjamina neodoljivo ostavlja dojam da lijeva dobro zna šta hoće desn(ic)a, no problem ovdje nije partijske prirode.

    Ne pije vode …

    Kazani su najtamnija mrlja na savjesti opkoljenog Sarajeva, mjesto svirepih ubistava naših sugrađana koji su – vjerujući u Bosnu i Hercegovinu, njezinu šarolikost i multietničnost – ostali u ovom gradu, pod granatama i snajperskim hicima, bez struje i vode, idijelili s nama mrvice raspoložive hrane, što bi se reklo – dobro i zlo. Najmanje što ovaj grad može učiniti za njih jeste da njihovim porodicama omogući dostojanstvo posljednjeg počivališta i spomen-obilježje koje će nam svima pomoći da se suočimo sa prošlošću kako bismo krenuli dalje. Na toj ideji pokojni Svetozar Pudarić jengodinama istrajavao, sve do smrti, a danas to čini Milan Dunović i dio nevladinih udruga i javnosti koji znaju da se dostojanstvo žrtava poštuje bez obzira na njihovo i ime njihovih egzekutora. Jer vjeruju da je istina najbolji put do pomirenja. Benjamina Karić nam je – pod krinkom divljenja sebi i svojoj partiji – sve to oduzela hvaleći se tobožnjim ingenioznim rješenjem o prvoj spomen-ploči podignutoj žrtvama u vlastitoj zoni odgovornosti. Pa je umjesto da osvjetla obraz Sarajevu lavovski se izborila za Cacin šamar Armiji BiH, sve braneći
    je od njezinih boraca, ali i šamar Sarajevu i što je najtužnije –
    porodicama žrtava. To što nam časni doktor Dragan Stevanović stalno ponavlja kako SDA nije htjela učiniti ni toliko, ne pije vode. Jer, ja zaista mislim – a to sam i kazala dr. Stevanoviću, kada me javno upitao koliko bi spomenik s Cacinim imenom o(p)stao na Kazanima – da duboko vjerujem u ovaj grad i njegovu antifašističku tradiciju. Sarajevo je to i dokazalo onda kada je smoglo snage da se obračuna s Cacom. U zoni odgovornosti naše savjesti i obraza, koji su upravo ovih dana – (na)stradali.

    (oslobodjenje.ba)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Gordana u Beogradu, VSTV u problemu

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Punih osam dana prošlo je od zasjedanja Drugostepene disciplinske komisije, koja je potvrdila smjenu Gordane Tadić s dužnosti glavne državne tužiteljice, do trenutka objave ove odluke. Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće čekalo je da stranke u postupku preuzmu odluku, a Gordani Tadić se nije žurilo: skoknula je i do Beograda, odakle su stizala štura saopćenja, popraćena fotkama sretne i nasmijane tužiteljice, baš kao da su joj teme razgovora bile moda i godišnji odmori, a ne Regionalna konferencija tužitelja o procesuiranju predmeta ratnih zločina, koju su UNDP i vlada Velike Britanije organizirali u glavnom gradu susjedne nam zemlje.

    Bez teških tema

    Među 50 dužnosnika tužiteljstava i pravosudnih institucija, kao i međunarodnih organizacija, bio je i Serge Brammertz, glavni haški tužitelj, pa smo uredno obaviješteni o susretu s njim, kao i o sastanku delegacija tužiteljstava BiH i Srbije. Tadić se, naime, skupa sa svojim suradnicima, susrela sa srbijanskom tužiteljicom za ratne zločine Snežanom Stanojković, njezinim kolegama, te republičkom javnom tužiteljicom Srbije Zagorkom Dolovac. Kolege iz Beograda pričale su mi da nije baš ni bilo nekih teških tema – uprkos nesumnjivom problemu Bosne i Hercegovine zbog činjenice da susjedna država pruža utočište čak i osuđenim za ratne zločine (poput Novaka Đukića), brojnim licima s potjernica (od Duška Kornjače do Tomislava Kovača), a još se i ne libi hapsiti državljane BiH protiv kojih su tužbe već odbačene (Edin Vranj). Štaviše – u relaksiranoj atmosferi pričalo se o nesagledivim mogućnostima uzajamne suradnje! Pa ipak, naša je glavna tužiteljica uspjela izazvati šok i nevjericu kod prijateljski nastrojenih domaćina: u jednom trenutku, uz svoj čuveni sretni osmijeh, nagnula se preko stola i konspirativnim tonom priupitala: A znate li vi novinara Avdu Avdića? Zatečeni, upitani su se počeli zgledati, no to nije omelo našu Glavnu. “Pripazite malo, on vam ovdje dolazi i snima ove odbjegle ratne zločince.”

    Kakve god zadatke imali u tetošenju raznih đukića i kornjača, srbijanski tužitelji su svoju ulogu odigrali do kraja: “Imamo mi novinara i u Srbiji koji snimaju. Pustite ljude da rade svoj posao, a mi ćemo svoj”, kazala je pribrano prva tužiteljica Srbije. “Ova se vaša nije ni zacrvenila”, priča moja koleginica, još uvijek ne vjerujući da je i takvo što moguće. Iskreno sam odgovorila: Sramota me je i nabrojati sve štete koje je Gordana Tadić nanijela pravosuđu u BiH, uostalom, i ona je u Beograd pobjegla od odluke o smjeni.

    U uređenoj zemlji i ovaj bi skandal povukao ozbiljne konsekvence. Kod nas se pak sve glasnije šuška kako je dvomjesečno razvlačenje bio strateški potez VSTV-a da bi – nekad u oktobru, kada bude razmatrana nova žalba Gordane Tadić – svi njeni grijesi pali u vodu i ona ostala na mjestu glavne tužiteljice. Da se istim žarom nastavi boriti protiv procesuiranja kriminala i korupcije, da sačuva svoje političke mentore bilo kakve odgovornosti i da se pobrine da slučajno ne bi ko procesuirao negatore genocida. U te je svrhe zagrebački Večernji list objavu Drugostepene komisije VSTV-a o smjeni iznenađeno i uvrijeđeno prokomentirao kao kažnjavanje Gordane Tadić zato što je Hrvatica! Dobro, po Večernjakovim mjerilima, ako si Hrvat, onda to dokazuješ članstvom u HDZ-u, ako si u HDZ-u, onda su najvažnije izmjene Izbornog zakona, a učinci spadaju u trice i kučine. Zato tekst treba razumjeti kao nedvojbenu potvrdu davno izrečenih tvrdnji o neprikosnovenom političkom zadatku s kojim je gospođu Tadić, prvo kao v.d, a potom i kao glavnu tužiteljicu, imenovao VSTV s Milanom Tegeltijom na čelu, aktuelnim savjetnikom Milorada Dodika u Predsjedništvu BiH. Tegeltija se i sam proslavio brojnim političkim i korupcijskim aferama, ali moglo mu se, jer je predstavljao pravosudni pečat političkom dogovoru Čović – Dodik. U to ime je i koristio glavnu tužiteljicu, otvarajući preko nje procese progona političkih neistomišljenika svojih nalogodavaca. U Predsjedništvo BiH je i stigao da bi nastavio povlačiti pravosudne konce. Još od aprila – od podnošenja disciplinske tužbe protiv Gordane Tadić – upravo on vodi akciju njezina spašavanja. Tadić je, prisjetimo se, prijavljena za nemar ili nepažnju u vršenju službenih dužnosti, odnosno za svjesno zanemarivanje obaveze i naloga VSTV-a da se predmeti Tužiteljstva raspoređuju u rad tužiteljima putem automatskog sistema raspodjele. Drugim riječima, birala je koga će zadužiti kojim predmetom, dajući istrage od višeg političkog interesa omiljenom Olegu Čavki, dokazanom pacijentu Ureda disciplinskog tužioca, već poznatom po obračunima slične vrste. Na teret joj je stavljeno i propuštanje, iz neopravdanih razloga, da postupi u skladu s odlukama, naredbama ili zahtjevima Vijeća, a teretila se i za ponašanje u Tužiteljstvu ili izvan njega, ali je UDT još na pripremnom ročištu odustao od ove optužbe. Ova tačka se odnosila na narušavanje ugleda pravosuđa, pa će biti da je i UDT već usvojio praksu po kojoj je ugled posve minoran.

    Daleko od transparentnosti

    O ovoj temi – ugleda – ali i transparentnosti i domaćoj potrebi pridržavanja pravila ko zna kad mi može zatrebati, zanimljivo je pisao i govorio za BIRN nizozemski sudija Kees van der Weide, savjetnik VSTV-a, ukazujući na nedostatak integriteta kod domaćih sudija i tužilaca, lošu disciplinsku praksu, izostanak odgovornosti i odgovarajućih kazni i naročito izbjegavanje da se tretira suština problema. Glavnoj tužiteljici i predsjedniku Suda BiH Ranku Debevcu ovaj sudija zamjera lični animozitet, no čak i on izbjegava pomenuti politički, koji je nesumnjivi dio ove priče. “Nešto što sam općenito uočio u bosanskohercegovačkom društvu je da što se neko nalazi na višoj funkciji, toliko će drugi biti oprezniji u ophođenju s njim”, kaže ovaj sudija, upirući prstom u slabe učinke i Tužiteljstva i Suda BiH, vodeći računa da kritizira i jedno i drugo. Javna je tajna da je njegova zemlja veliki donator pravosuđa u BiH i da je čak i na UDT vršen pritisak da se “u paketu” riješe i Tužiteljstvo i Sud, to jest da i Debevec bude kolaterala Tadićkinih grijeha. On je, poznato je, odlukom Prvostepene komisije kažnjen javnom opomenom za narušavanje ugleda i neprimjerenih kontakata. I jednog i drugog kod Tadićke ima u izobilju, ali nije – kao što smo vidjeli – ni tretirano. No, čak i Van der Weide, koliko god nastojao biti jednako kritičan, nije odolio da se posebno osvrne na nečuvene zahtjeve Gordane Tadić za izuzeće članova Drugostepene disciplinske komisije s obrazloženjem da “bošnjački sudija ne može neovisno odlučivati jer mediji špekuliraju da je njeno uklanjanje politički potez bošnjačke zavjere”. Znači li to da sve bošnjačke sudije treba ukloniti ili je možda vrijeme da ova glavna tužiteljica nađe drugu poziciju, pita on.

    Van der Weidu, priznaje, puno toga nije jasno, no siguran je da je bosansko pravosuđe daleko od transparentnosti “koja mu je očajnički potrebna”, a nema ni dilema da se disciplinskim prijavama vode lične bitke unutar pravosuđa dok se gazi dostojanstvo i sudija i tužitelja. Dodajem: i ono najvažnije – produbljuje kriza, pravna nesigurnost, čija je sve češća posljedica odlazak ljudi iz Bosne i Hercegovine (po nekim podacima, ove godine čak 80.000 traži spas daleko od naše zemlje). Što nikoga ne treba da čudi. U atmosferi kakvu diktira Milorad Dodik, koji je ovog vikenda dao i rok od šest mjeseci za otcjepljenje RS-a, uz prijetnje incidentima (da ne bi bilo rata?!), uz već poslovično neshvaćanje Evrope i još uvijek nikakav angažman SAD-a, devedesete prijete svojom reprizom. Srbijanski tenkovi već su na granici s Kosovom, Crna Gora je iz dana u dan sve gora, a najviši pravosudni organ BiH se bavi čuvanjem Gordane Tadić, koja pomaže Milomiru Savčiću, optuženom za ratne zločine, da bježi iz zemlje?! Pravosuđe je osnov svake države i kako god to dramatično zvučalo, ovaj VSTV odlučuje o ratu i miru. Ako prihvati politički diktat, ponijet će i odgovornost za pravni haos. A znamo kuda to vodi.

    Konceptualni budžetski korisnici: Ko će pozvati vlasti na “moral i red” – dok sebi besramno povećavaju plate!?

    Piše:
    Faruk Vele
    -

    Najveći uspjeh golog konceptualnog umjetnika Marka Mandića koji je proteklog vikenda “šokirao i uznemirio” građane Sarajeva bio je, očito, što po svemu sudeći nije razgolio samo sebe, već i mnogo toga u našem društvu.

    I ljevicu i desnicu, reći će Avdo Avdić. Ali, po svemu sudeći je “zahvatio” i mnogo šire.

    U ime morala i reda

    Da bi se zauzeo za ‘moral i red’ morao je reagirati i uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Husein-ef. Kavazović koji je uputio ‘otvoreno pismo vlastima kantona i grada Sarajeva’, u kojem od njih traži da u skladu sa svojim nadležnostima ‘preuzmu odgovornost za javni moral u glavnom gradu Bosne i Hercegovine’.

    “Od vlade kantona, gradonačelnice, gradskih vlasti, općinskih načelnika i vijeća, pa do drugih nadležnih vlasti, građani, među kojima je velika većina članova Islamske zajednice, s pravom očekuju da preuzmu odgovornost, ili barem osude, ukoliko nisu direktno nadležni, sve češće incidente u kojima se u javnom prostoru organiziraju javni skupovi koji narušavaju javni moral i prelaze granice opće pristojnosti”, naveo je, uz ostalo, ef. Kavazović.

    Odgovarajući promptno, reisa Kavazovića je posjetio i premijer Edin Forto, pozivajući, s druge strane, poglavara Islamske zajednice u BiH da se zajedno govore protiv sve strašnijeg jezika mržnje u javnosti i ‘lova na vještice’ koji će se u ovoj izbornoj godini očito ‘razmahati’.

    Iako ne treba dvojiti u pogledu iskrene zabrinutosti reisu-l-uleme Kavazovića pri ovom javnom pozivu, valjalo bi upitati je li problem našeg „morala i reda“ samo gologuzi umjetnik ispred Narodnog pozorišta? Ili je u našem društvu hipokrizija postala opće mjesto?

    Jer mnogi su se ovih dana, eto, zabrinuli moral i ćudoređe u glavnom bh. gradu, i to u ‘vaktu i zemanu’ dok se djeca i rodbina ‘pravovjernih’ prosto ‘odvaljuju’ od droga i alkohola na privatnim elitnim sijelima, dok nabildani ‘pravovjerni’ našmirkani gaze djecu po ulicama, dok razina elitne prostitucije raste, a kriminal cvijeta i tenderi se dijele kao bajramske hedije. Ili dok su nam, primjerice, privatni zidovi i ograde važniji od života djece…

    Ali, eto, mi to ne vidimo, ili nećemo da vidimo!?

    Istina, za razliku od onog „gologuzana“ sve se te aktivnosti manje-više odviju daleko od očiju javnosti, u odabranom krugu, halki, u četiri oka…

    To ne znači da navedeno nije istina. Kao što je istina da korupcija i davanje odgovornih dužnosti nesposobnima i podobnima atak na ovu zemlji gotovo jednak antidržavnom djelovanju političkih struktura HDZBiH ili SNSD-a. I to je pitanje ‘morala i reda’, zar ne?

    Ko će pozvati na ‘moral i red’ dok trgovački lanci, čiji su vlasnici rado viđeni i u strankama, pa i u vjerskim zajednicama besramno love u mutnom i siromaše ionako osiromašene građane BiH?

    Haram para

    Ko će, na koncu, po

    zvati na “moral i red” ove što nam, kako rekli bi u Mostaru, “golom guzicom za vrat skaču” pa sebi u jeku divljanja inflacije, dok prosječni Bošnjak, Hrvat, Srbin, Bosanac, građanin Bosne i Hercegovine jedva puni ceker i pita se šta će tek biti u predstojećoj zimi, besramno povećavaju plate?! U zemlji koja službeno najsiromašnija u Evropi, u kojoj je 50 posto stanovništva na rubu siromaštva, a 15 posto ispod.

    I još nas, evo, danas ubjeđuju da će te haram-pare, kao, uplaćivati organizacijama koje sakupljaju sadaku za oboljelu djecu za koju se inače morala pobrinuti ova država!? Amanjarabi!

    Stan u Turskoj

    Je li i to pitanje “morala i reda”?

    Jasno da jeste. Istina, da ne bude zabune, “u sekularnoj državi vjerske zajednice su s pravom izuzete iz odlučivanja o ovim pitanjima”, ali reakcije vjerskih zajednica, ma koga predstavljale, na neke od navedenih pojava bi bile značajne upravo s aspekta “morala i reda”.

    Kao što bi moralo biti političke dosljednosti. Jer, recimo, dok kritiziraju ministre u Vladi KS zbog, kako su naveli, “načina organizacije Pridea” u Sarajevu, ali i “sodomističkog performansa ispred Narodnog pozorišta”, vladajuća Stranka demokratske akcije (SDA), bi morala zahiragićki reagirati (“Ne boj se grade, mladosti mi moje…”) pa lupiti šakom od stol i u pogled ovog funkcionerskog nemorala, gdje se slatka lova rado dijeli i sa, navodnim, din-dušmanima iz HDZ-a ili SNSD-a. I sve imenom i prezimenom!

    Kao što bi oni s dugogodišnjim stažom na budžetima, koji danas s pravom kritiziraju povećanje plata funkcionerima, morali da dignu glas i protiv primjera lošeg rada, netransparentnosti i hipokrizije kojih ima i u aktuelnoj Vladi KS i drugim mjestima gdje vlast drže oni koji nisu SDA.

    Ima, dakle, i većih udara na “moral i red” od performansa kojeg je policija obustavila.

    Da nije tako, da je više “morala i reda” na svim stranama ona zabrinuta gospođa što se spontano ukazala na skupu SDA nikad ne bi morala put svojeg stana u Turskoj. Ovako, sve su prilike da je to dobro investiran novac.

    Bosanska fukara, oni koji s kreditima rastežu “od prvog do prvog”, o tome se ne treba brinuti. Mi ionako – idemo nigdje.

    (radiosarajevo.ba)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Sve se može kad se Dodik i Alkalaj slože

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Milorad Dodik, (još uvijek) član Predsjedništva BiH, otišao je do Beograda da bi regionalno proslavio nastup Svena Alkalaja. “U onome što je Sven Alkalaj na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a govorio o Christianu Schmidtu, ima dosta istine, odnosno istina je sve ono što je rekao o Schmidtu, ali trebao je da kaže da je to radio i ranijih godina, a ne samo u ovom slučaju koji dotiče muslimane”, kazao je Dodik, jedva se suzdržavajući od likovanja za koje je, ruku na srce, imao puno razloga.

    Manipulacije i podvale

    Njemu nesumnjivo najvažniji jeste da su – konačno – BiH i Rusija imale zajedničke stavove o Christianu Schmidtu, pri čemu su Alkalajevi bili još oštriji od onih koje je iznijela ruska ambasadorica. Drugi, nimalo manje važan, jeste apsolutno suglasje Dodika i Alkalaja o “destabilizirajućoj ulozi visokog predstavnika u BiH” i podrška izvornom Daytonu, o čemu lider SNSD-a sve zna, a treći je njihov unisoni stav spram SAD-a. Doduše, Alkalaj je prozvao (onako čaršijanerski) Gabriela Escobara, specijalnog američkog izaslanika za Zapadni Balkan, dok je Dodik svoju oštricu i dalje zadržao na američkom ambasadoru u našoj zemlji Michaelu Murphyju, ostrvljujući se na njegovu izjavu kako Alkalajev govor ne odražava državnu politiku BiH: “Nije američki ambasador taj koji utvrđuje državnu politiku BiH. To govori kako oni doživljavaju BiH”.

    Sjednica Vijeća sigurnosti je imala samo jednu tačku dnevnog reda, našu zemlju, i produženje mandata Misiji Althea, odnosno ostanak EUFOR-a u BiH. Što je, srećom, očito usaglašeno bez Alkalaja, čim je Rezolucija usvojena. Sam Alkalaj je, u svome nastupu, dao dovoljno argumenata protiv, između ostalih i tvrdnjom kako “čak možemo reći da je izborna kampanja bila mirnija od prethodnih, iako je bilo sporadičnih pojava secesionističke i nacionalističke retorike”. Nije objasnio da li u te sporadične pojave ubraja i Dodikovo obećanje kako će 49 posto bosanskohercegovačke zemlje ponijeti na cipelama, ali jeste ustvrdio kako je Schmidt kriv što smo čekali na izborne rezultate toliko dugo: “Brojanje izbornih rezultata je otežano, utvrđeno je niz nepravilnosti, pa čak i pojava falsifikovanih izbornih listića”?! No, po mom skromnom izboru, ubjedljivo najveća laž s kojom je Alkalaj nastupio u New Yorku je sljedeća: “Ja, kao etnički Jevrej iz Bosne i Hercegovine, u tom novom izbornom sistemu nametnutom od visokog predstavnika, nemam više nikakvih prava, mogućnosti niti šansi da učestvujem adekvatno u izbornom procesu”. Što je arhetipski primjer manipulacije i podvale, jer naprosto njemu kao etničkom Jevreju Schmidtovim odlukama nije ni na koji način promijenjeno pravo ili šansa da učestvuje u izbornom procesu. Ostala je ista kao što je i bila. Međutim, nametnutim izmjenama, u Klub Ostalih po prvi put ulaze i delegati iz svih kantona. I zato, umjesto polemike sa odnekidan (i) Dodikovim ambasadorom u UN-u, evo kratkog podsjećanja na obje odluke visokog predstavnika tako zdušno napadnute u Vijeću sigurnosti.

    Dom naroda Federacije BiH sada ima 80 delegata, imao je 56. Klubovi Srba, Bošnjaka i Hrvata broje po 23 delegata (umjesto 17), a Klub Ostalih umjesto ranijih 7, ima 11 delegata, najmanje jednog iz svakog kantona. Dobili smo i rokove, pa kantonalne skupštine ne mogu blokirati delegiranje u Dom naroda, jer će to – ako zakažu – uraditi CIKBiH. Za izbor predsjednika i potpredsjednika FBiH također postoji rok, a za nominovanje kandidata prvo treba 11 glasova u svakom klubu, pa ukoliko klubovi ne predlože kandidate u roku od 30 dana, dovoljno je sedam glasova po klubu, odnosno svega četiri nakon 55 dana. Predstavnički dom FBiH dobio je rok od 30 dana da glasa o predloženim listama. Nakon izglasavanja, lista se dostavlja na glasanje i Domu naroda. Ograničen je i set pitanja koja definišu šta je to vitalni nacionalni interes, čime se sprečava njegova zloupotreba. Ustavni sud FBiH bira članove Vijeća za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa iz reda sudija tog suda. Amandmanima na Ustav Federacije BiH regulirana je obaveza na međusobnu saradnju, koordinaciju i dogovor, ali su postavljeni i rokovi za donošenje zakona, što bi trebalo da prevaziđe dosadašnju praksu čuvanja zakona u ladicama. U konačnici, visoki predstavnik je nametnutim odlukama presjekao federalnu političku trakavicu, koliko god na njega jurišali razni alkalaji, a zapravo političke partije sa sjedištem u Sarajevu koje su u svim ovim izmjenama prepoznale samo strašni ustupak HDZ-u BiH.

    Puno sam puta već pisala kako je riječ o jalovim alibijima za vlastiti nerad, pa se ne mislim ponavljati, no ne mogu a da se ne osvrnem na nekoliko teza koje posljednjih dana i mjeseci (ratni) huškači izbacuju u prvi plan. Jednu od njih je plasirao u New Yorku i Alkalaj: riječ je o Aneksu 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma i povratku. Doima se krajnje licemjernim čuti bilo koga iz vlasti BiH da kuka za povratkom, s obzirom na to da znamo koliko su malo, premalo, gotovo ništa uradili da taj povratak prvo omasove, a onda i politički artikuliraju na način da povratnici – na cijeloj teritoriji BiH – dobiju prava koja im pripadaju. Vjerovatno će me stranački botovi demantirati tezom o pravima Hrvata i Bošnjaka u RS-u, odnosno različitim entitetskim pravilima, no unaprijed uzvraćam podsjećanjem na izbor delegata u Domu naroda BiH kada je SDA dala SNSD-u potrebnu većinu (slučaj Mladen Ivanić). Šta hoću reći? Ako se SDA i SNSD tako lako dogovore o pozicijama, čemu poslije kuknjava Dodik nas je izigrao? I je li priprema za neke nove kuknjave sličnog tipa razlog Alkalajevog duhovnog jedinstva s Miloradom Dodikom? Pri čemu se nikako ne smije zaboraviti da je na ambasadorsku poziciju Alkalaja imenovao Željko Komšić, koga posljednjih dana optužuju kako je i najveći uzročnik partijskog nastupa u New Yorku za koji čak ni SDA nema riječi (pune) hvale. Meni se pak puno važnijim čini (sarajevsko) pristajanje na partijske ambasadore, pa samim tim i na štetu koju svojim nastupima proizvode za BiH.

    Hajka

    Zagovornici (oni pravi) građanske države razočarano konstatiraju kako su od Schmidta očekivali puno više – najmanje primjenu presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, što nas opet upućuje na učinak domaćih vlasti jer evropska pravna stečevina naprosto nije u mandatu OHR-a. Već Parlamenta i vlasti BiH. E, to onda otkriva uzroke progona Schmidta, EUFOR-a, EU i SAD-a iz BiH. Čini se da je ponuda kandidatskog statusa zbacila sve maske: sada, kada smo nadohvat ruke procesa koji zaista znači evropske reforme i težak, ali realan put euroatlantskih integracija, Sarajevo i Banja Luka su jedinstveni, ne valja Schmidt. Tačno je, OHR i put ka EU nisu kompatibilni, ali ako se već Bruxelles ne buni, čemu ovolika hajka onih koji su se do jučer zaklinjali u EU i NATO? Da je dara prešla mjeru, svjedoči i saopćenje Islamske zajednice, koja poziva bošnjačke političke lidere da se dohvate svog posla i poštuju procedure. A kolika je šteta Bosni i Hercegovini već napravljena i koje posljedice implicira, nisu spremni analizirati ni najveći domaći zagovornici građanske BiH. Bit će da se uzdaju u prosperitet koji spojeno nude Dodik i Alkalaj. Birajući Rusiju.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Heroji korupcije

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Nema mi pomoći: svakog januara, u ovo vrijeme, dok jedni planiraju zimski odmor prisjećajući se snježnih radosti, drugi sumiraju godinu, a treći rezimiraju zbivanja oko 9. januara, ja razmišljam o prevari svih prevara koju nam je servirao Miroslav Lajčak. Ima tome ravno 14 godina, u vrijeme kada je bio visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. Negdje uoči Božića 2007. odlučio je okupiti novinare, istraživače, a sve da bi – pazi sad – zatražio pomoć u borbi protiv korupcije. Hoće, rekao je, odmah iza Nove godine da napravi snažan antikorupcioni tim OHR-a, ali mu trebaju primjeri i dokumenti.

    Velike i sitne ribe

    Ekipa Dana, Slobodne Bosne, Senad Hadžifejzović, Bakir Hadžiomerović, za divno čudo, složni i jedinstveni – tu smo! Moje muške kolege velikodušno su me izabrale za koordinatoricu rečenog zadatka, tako da sam desetak dana provela sortirajući dokaze, tekstove i snimke ozbiljno inkriminirajućih afera i vjerovali ili ne, nekako u ovo doba 2008. sa dva velika cekera (nije bilo šansi da ih sama odnesem!) zakucala na vrata OHR-a. Da Lajčaka sve dočeka spremno! O kako smo svi skupa bili naivni! Ne samo da je izostao tim i snažna borba protiv korupcije već se ispostavilo da su našim dokazima počeli da mašu, sve hvaleći se poštenjem, najrigidniji akteri korupcijskih afera, kojih, ponavljam, ni tada – kao ni danas – nije manjkalo. No, da je posustala naša spremnost da vjerujemo u pomoć međunarodnih predstavnika (u to su se doba u Tužiteljstvu BiH korupcijom i bavili strani tužitelji), ne trebam naglašavati, a Lajčak nam je svima postao pristojna definicija zaštitnika korupcije, dostojan pandan domaćim političarima ogrezlim u vjerovanju da su oni i zakon i država i moć i narod i partija, ne tri, dakle, već pet u jedan.

    Mirsad Kukić je u tome času već bio pravosnažno osuđen: kao generalni direktor rudnika Banovići prekoračio je granice službenog položaja (domaći eufemizam za korupciju), omogućivši nezakonito pribavljanje koristi drugim osobama, među kojima je i njegova majka, stoji u presudi iz 2006. godine, koja je 2014. brisana iz kaznene evidencije, s obzirom na to da je svoje odslužio. Danas je zastupnik u Parlamentu BiH, a i prije i poslije presude Kuko je radio isto – vladao Banovićima po vlastitom nahođenju, ne obazirući se mnogo na detalje od kojih su satkani zakonski paragrafi. Mirsad Kukić je upravo korupcijom izgradio moć koju je godinama koristila SDA, a kada ga je u proljeće 2018. godine isključila iz svojih redova, napravio je vlastitu PDA i nastavio svojom mrežom (korupcije) ne samo saučestvovati u politici već i učestvovati u vlasti kao važan faktor. Nema partije koja nije s Kukom sklapala dealove, pa valjda zato i ne treba da čudi prva Kukićeva reakcija na stavljanje na američku crnu listu: iznenađen i uvređen, kazao je kako je SAD neko doveo u zabludu! Sada, navodno, razmišlja o ostavci, no Kukić je – pravo govoreći – samo metafora domaće korupcije, koja je u korijenu vladanja Bosnom i Hercegovinom i koja je najmanji zajednički sadržilac političkih partija bez obzira na njihovu snagu i moć, etnička i ostala određenja. Godinama već slušamo kako će kad pobijede birati stručne umjesto podobnih, poštene na račun odanih i kvalificirane umjesto rodbine i prijatelja, a čim namirišu vlast, počnu padati časne partijske kako su njihova podobna, odana i nedovoljno kvalificirana braća, kumovi, supruge i ostala familija moralne vertikale koje donose preporod.

    Kukić je, može se i tako reći, bošnjačka inačica Nikole Špirića, no i jedan i drugi su sitne (korupcijske) ribe. Kapitalac je, naravno, Milorad Dodik, već odomaćeni kadar američke crne liste, kojem su u posljednjem paketu sankcije proširene, da ne kažem uduplane. Od 2017. kada je stavljen na crnu listu zbog podrivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, hvalio se svojom borbom protiv velikih sila, sve glumeći nacionalnog heroja. Već tada je bio heroj korupcije, još je ranije, naime, dao onu čuvenu izjavu o tromilionskom kreditu IRB-a RS-a njegovom sinu Igoru: “Pa šta treba, da se dijete drogira?” Dijete je od prvobitnih voćarskih ambicija odustalo, pronašao se u IT sektoru, koliko je u međuvremenu kreditiran, o čemu sve odlučuje, vjerovatno ni sam ne zna, no u prilično je uvezanom lancu firmi koje se vrte oko medijskog sektora i Alternativne televizije, koja se također našla na listi sankcioniranih. Iako ovih dana pljušte dušebrižničke ovacije slobodi govora u RS-u, živa je istina da je ATV Dodikov propagandni servis koji se time čak i ponosi. On se na ATV-u ne pita, već sam odlučuje, i što je najtužnije, on je osobno od ATV-a napravio servis mržnje prema svima koji ne dijele njegove stavove: Srbi su izdajnici, Bošnjaci nepoželjni, a Bosna i Hercegovina nevolja iz koje on za Srbe traži izlaz. I sve im to debelo naplaćuje: da je drugačije, ne bi plaćom od politike svoje imanje u Laktašima protegao i na susjednu općinu. O da, znamo svi da Dodik nema imovine u SAD-u, njega – kao i Špirića – mnogo više brinu bliže evropske destinacije i otuda su sankcije Evropske unije daleko veći teret, da ne kažem strah.

    Naravno, američke sankcije Dodiku i ATV-u, poput onih nedavno izrečenih grupi Srba sa sjevera Kosova, nisu nimalo za odbaciti: kako god se to kome činilo, sankcije ove vrste su put u (poslovnu) izolaciju, a znamo jako dobro da su ovdašnji političari i najveći biznismeni. Dodik je, zapravo, samo prvi koga je Bidenova administracija javno prozvala. Da domaće pravosuđe, diljem Balkana, radi svoj posao, ne bi državni američki sekretar Antony Blinken niti OFAC morali govoriti o korupciji u našim zemljama. A da je epska, znamo i bez njih, no ono što se pravimo da ne znamo jeste dubina do koje je korupcija prodrla u naše živote. Najveća zasluga svakako pripada domaćim velikim ribama, ovdašnjim političkim liderima, ali rame uz rame s njima je pravosuđe koje im to omogućava. Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, prije koji dan je, braneći Dodikove pozicije na novoj crnjoj američkoj listi, objašnjavao kako je godine proveo po sudovima, no zaboravio je valjda kako su procesi protiv njega prvo razdvojeni na 14 dijelova, potom su dokazi nestajali pješke po Sarajevu, da bi se na kraju izborio za promjenu toka rijeke kako bi njegova hacijenda imala položaj dostojnika vrijednog izmjene Izbornog zakona. Milan Tegeltija nije učestvovao u spašavanju političara Dragana, ali jeste u sprečavanju brojnih istraga korupcijske mreže HDZ-ovih tajkuna. SDA je svoje probleme davno riješila: podjelom na podobne i odane, kapilarnom mrežom korupcije zapravo štiti svoje finansijere i strogoću trenira na nepoćudnim. Zbog svega toga, Tegeltijina najnovija pozicija, ona koju sa suprugom Tijanom ima na crnoj listi, doima se kao posljednje (američko) upozorenje pravosudnoj hobotnici u BiH da odmakne od pogađanja i dohvati se posla. I konačno suoči sa korupcijom.

    Tužna istina

    U najavama novih mjera američke administracije s ciljem očuvanja mira na Balkanu i borbe protiv korupcije, spominju se enormne brojke. Naš kolega iz Banje Luke, pozivajući se na diplomatske izvore iz Beograda, objavio je prije koji dan kako su sankcije spremne za još 52 osobe, odnosno firme iz RS-a, 54 iz Federacije, a čak 400 iz Srbije?! Uz tvrdnju da na listi (recimo) nema Fadila Novalića, ali ima i Bakira Izetbegovića i Bisere Turković, te da je najveći predstavnik HDZ-a upravo Čović, uvjerava nas kako se steže obruč oko široke mreže Dodikovih biznisa, a sve zato što SAD hoće da razgolite korupcijsko herojstvo političara koji se kriju iza nacionalnih interesa. Čak i da se takvo nešto dogodi, ostaje tužna istina da bitku za BiH moramo izvojevati na domaćem terenu, borbom protiv korupcije u vlastitim atarima i potragom za onima u politici koji će konačno primijeniti vlastita obećanja. Umjesto trgovine interesima i ličnih ambicija da budu izetbegovići, čovići i željke. Dodik je svakako izvan kategorije.

    Kalkulacije za Vijeće ministara BiH: Dodik za Dom naroda spreman

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Negdje u sjeni islamofobičnih izjava provukla se i rečenica u kojoj novi predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik kaže da će nova vlast na nivou Bosne i Hercegovine biti konstituirana u maju naredne godine. Ako se Milorad Dodik još uvijek pita u svojoj stranci i ako ga nova članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović bespogovorno sluša, onda je SNSD, do sredine naredne godine, nezaobilazna stranka u vlasti na nivou Bosne i Hercegovine.

    “Lgitimiranje” Komšića

    Ukratko, Predsjedništvo BiH imenuje mandatara za novi saziv Vijeća ministara BiH, a Željka Cvijanović je od jučer predsjedavajuća Predsjedništva BiH. I sve dok ona ne odluči da na dnevni red sjednice Predsjedništva BiH stavi tačku dnevnog reda – imenovanje mandatara, od novog saziva Vijeća ministara BiH neće biti ništa. Istina je da Željko Komšić i Denis Bećirović mogu preglasati Cvijanovićevu prilikom odluke o mandataru. No, sve dok je Cvijanovićeva predsjedavajuća Predsjedništva BiH, a to će biti narednih osam mjeseci, neće biti moguće formirati Vijeće ministara BiH bez SNSD-a. Dodikova stranka je, dakle, sigurna u vlasti na nivou BiH sve dok Željka Cvijanović predsjedava Predsjedništvom i dok bespogovorno sluša Milorada Dodika.

    Nakon Željke Cvijanović, u ljeto naredne godine, funkciju predsjedavajućeg preuzima Željko Komšić. On, sigurno, neće podržati imenovanje Borjane Krišto za mandatara, sve dok ova HDZ-ova zvaničnica ne dođe u Predsjedništvo BiH i pred Željkom Komšićem ne iznese svoj program rada. No, da li je HDZBiH spreman na “legitimiranje” Komšića?

    Postoji, naravno, mogućnost da sarajevske stranke, okupljene oko Trojke, odu u koaliciju sa SNSD-om i HDZ-om na nivou BiH. U tom bi slučaju Cvijanovićeva sazvala sjednicu Predsjedništva BiH, a Denis Bećirović bi zajedno s njom glasao za Borjanu Krišto kao mandatara za novi saziv Vijeća ministara BiH u kojem ne bi bilo mjesta za SDA i DF, ali bi sa SNSD i HDZ. I tu se, međutim, javlja novi problem, jer je potpredsjednica Naše stranke i državna zastupnica Sabina Ćudić izjavila da ona ne želi u koaliciju u kojoj su SNSD i HDZBiH.

    Pokret za državu

    Sve navedene moguće blokade su, ipak, sa rokom trajanja. No, SNSD-ova blokada u Domu naroda BiH bi mogla biti trajna u naredne četiri godine. Pet delegata u Klubu Srba Doma naroda BiH biraju zastupnici Narodne skupštine Republike Srpske. U NSRS-u sjedi osamdeset i troje narodnih poslanika. Četrnaest ruku garantuje jedno mjesto u Domu naroda. SNSD sam ima 29 zastupnika, što znači da ovoj stranci pripadaju najmanje dva delegata. Opozicione partije (SDS, PDP i Nebojša Vukanović) trenutno imaju 25 zastupnika i jedno sigurno mjesto. Koalicijski partneri Milorada Dodika (Socijalistička partija Petar Đokić, Ujedinjena Srpska, DEMOS, DNS, NPS Dragan Banjac i SPS Goran Selak) imaju 24 ruke. I njima, dakle, pripada jedan siguran delegat kojeg će ustupiti SNSD-u. Omjer je, znači, 3:1 u korist SNSD-a naspram opozicije. No, ostalo je još jedno upražnjeno mjesto. I opozicija i Dodik sa partnerima imaju po 11 ruku viška. Pokret za državu ima pet zastupnika (dva SDP, po jedan SDA, DF i Zeleni Sevlida Hurtića). No, ovaj Pokret ima svoju listu koju predvodi Vojin Mijatović. Ukoliko nijedan od dva bloka u NSRS-u ne podrži svojim “viškom” glasova Mijatovićevu listu, onda ova lista sigurno ispada, a opozicija (SDS/PDP) i pozicija (SNSD) ostaju na omjeru 11:11. Tu se, međutim, pojavljuje novi problem za opoziciju. Ako CIK do naredne sjednice ne uruči dva zamjenska mandata (odustali Ljubiša Petrović – SDS i Draško Stanivuković – PDP), onda opozicija ostaje na devet ruku. U tom slučaju, prolazi SNSD-ov četvrti delegat, pod uslovom da opozicija ne podrži listu Vojina Mijatovića, odnosno Pokreta za državu.

    Sa četiri delegata u Klubu Srba SNSD bi bio nezaobilazan faktor, jer ne bi postojala entitetska većina bez te stanke u Domu naroda BiH.

    1...345...56Stranica 4 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj