Analize

Ko je nasljednik Angele Merkel: “Izbor Armina Lascheta je dobra vijest za Rusiju, Kinu i Asada”

Premijer savezne pokrajine Sjeverne Rajne-Vestfalije Armin Laschet novi je predsjednik Kršćansko-demokratske unije (CDU) i on će, vjetovatno, biti novi njemački kancelar nakon izbora zakazanih za septembar ove godine. Mediji u regiji ga ocjenuju kao umjerenog političara i graditelja političkih mostova koji je blizak sadašnjoj kancelarki Angeli Merkel.

“Ono što je donosim sa sobom kao novi predsjednik stranke je iskustvo u vladajućim strukturama, vodstvo velike savezne pokrajine i približavanje različitih interesa”, rekao je Laschet.

No, da li je sve tako. Urednik njemačkog Bilda Julian Röpke na svom je zvaničnom twitter nalogu objabio da je izbor Armina Lascheta dobra vijest za Rusiju, Kinu i režim sirijskog predsjednika Bašara Al Asada.

“S njim kao vođom, Njemačka, Evropa i Zapad su zeznuti”, napisao je Röpke, inače jedan od najboljih poznavalaca njemačke političke scene i čovjek koji je izvještavao i sirijskom sukobu i ruskim operacijama.

Röpke je danas podsjetio na neke ranije izjave novog predsjednika CDU-a Armina Lascheta koje se odnose na zločine u Siriji, ali i njegove izjave koje se odnose na njemačku politiku prema Ruskoj Federaciji.

U septembru 2019- godine njemački mediji su objavili da je Laschet, u svojstvu premijera Rajne-Vestfalije u Dizeldorfu kazao da se “zalaže za bližu saradnju s Rusijom”.

“Rusija nam je potrebna za mnoga pitanja u svijetu”, kazao je tada Laschet.

U januaru 2016. godine njemački Bild je objavio tekst pod naslovom:”Da li vam je manje stalo do ljudskog života, gospodine Laschet?” u kojem navode da je budući njemački kancelar podržao zračne napade Ruske Federacije na teoritoriji Sirije.

“Dobro je što je Putin umiješan u Siriju”, citirao je tada Bild novoizabranog predsjednika CDU. 

U intervjuu za njemački Die Zeit, sredinom 2018. godine, Laschet je kazao da u Siriji “bez Rusije sukob ne bi bio rješiv”, a upravo je taj intervju naišao na brojne kritike u Njemačkoj.

“Za preovladavanje podjela u društvu također je potrebno da se ne ruži svako ko zauzme drugačiji stav i da ga se ne prozicao kao “razumije Putina” i “plaćenik Gazproma””, kazao je Laschet za Die Zeit.

Urednik Bilda Julian Röpke  podsjeća danas i stavove Armina Lascheta iz 2013. godine u vezi sa ratom u Siriji.

“Kada je Asadov režim gasom ubio 1.300 ljudi u avgustu 2013. godine Obamina administracija je razmatrala krivične sankcije za ovaj ratni zločin. Novi šef CDU-a i mogući naredni njemački kancelar Armin Laschet je pitao: Želi li se sada Obama boriti protiv Assada zajedno sa Al Qaidom”, podsjetio je urednik Bilda.

U decembru prošle godine Armin Laschat je za Russia Today i druge strane medije govorio o izgradnju plinovoda Sjeverni tok 2 koji njemačka gradi zajedno sa ruskim Gazpromom. Taj plinovod najviše pogađa Ukrajinu preko čije teritorije je do sada Njemačka snabdijevana plinom iz Rusije.

https://www.youtube.com/watch?v=JOTqlFgY8sU

“Njemačka se vlada prvi put jasno usprotivila izlasku iz europskog projekta plinovoda Sjeverni tok 2 izrečena. Laschet dijeli ovo gledište”, navedeno je u opisu videa objavljenog na youtube kanalu Russia Today.

Laschet je kazao da je izgradnja Sjevernok toka 2 čisto “ekonomsko pitanje” i da “nije bitno da li plin dolazi kopnom ili Baltičkim morem.

Krajem prošle godine nastavljena je gradnja tog plinovoda koji, zapravo, države istočne Evrope gura u ralje Ruske Federacije. SAD su najavile sankcionisanje svih kompanija koje učestvuju u tom projektu, ali je njemačka Vlada odbila sve optužbe iz Amerike. Kako bi ohrabrili kompanije da učestvuju u izgradnji Sjevernog toka 2,  Vlada Angele Merkel je u januaru ove godine najavila osnivanje Fondacije koja bi trebala olakšati završetak ovog projekta.

Projekat Sjeverni tok 2 izazvao je brojne reakcije SAD-a čije vlasti tvrde da se ovim ugrižava energetska politika Evrope. Njemačke vlasti su odbacile sve optužbe, a ministar vanjskih poslova te države Heiko Mass (SPD).

“Nijedna država nema pravo diktirati europsku energetsku politiku prijetnjama i to neće uspjeti”, rekao je njemački ministar Maas komentarišući sankcije SAD-a.

Upravo su njemačke vlasti posljednjih su mjeseci pokrenule inicijativu za imenovanje novog Visokog predstavnika za BiH. Za tu to imenovanje potrebna im je podrška Ruske Federacije.

Kolumna Vildane Selimbegović: Praznik rada i(li) Sarajeva

Naš je zadatak bio relativno lagan: trebali smo napraviti Oslobođenje, onako kako to radimo svaki dan, s naslovnom stranicom na kojoj stoji: “Ratni zločin ne zastarijeva”. I to često radimo, što jest jest, no ovaj put smo to radili u druge svrhe: valjalo je nastupiti u filmu. Pjer Žalica je htio da i Oslobođenje ima svoju ulogu u njegovom “Prazniku rada”. Trailer za film ste sigurno vidjeli, a cijela priča je – usuđujem se kazati – šlag na tortu zvanu SFF, jer Žalicin (i naš) “Praznik rada” zatvorit će ovogodišnji Festival. Film sam pogledala i vjerovatno neću nikada zaboraviti taj nalet emocija s kojim smo svi izašli iz sale: za sve nas koji pamtimo devedesete film je naprosto naša priča, baš svako – ko se samo očešao o ratno Sarajevo – pronaći će sebe i koliko god se grohotom smijao sjajnoj glumačkoj ekipi i njihovim dogodovštinama, jednako toliko – a možda i mnogo duže – nosit će ga sa sobom i u sebi. Ni Pjer nije izdržao, nakon filma i aplauza koji baš dugo nije prestajao, kada je progovorio, glas mu je podrhtavao, da bi, u konačnici, i sam priznao da je i htio ispričati takvu filmsku priču, možda i zato što nam je svima trebala.

Uopće nemam sumnji da će “Praznik rada” ispuniti svoju časnu i veliku zadaću završnice SFF-a, ne zato što sebi umišljam bilo kakve filmskokritičarske moći, već iz najjednostavnijeg razloga: Pjerov je film sušto srce Sarajeva, onog Sarajeva za koje se devedesetih ginulo, grada koji je opsadi prkosio muzikom, tekstovima, čitanjem poezije, promocijom knjiga i ratnim teatrom, i što je barem meni najvažnije, grada koji je i u najtežim ratnim danima čuvao svoje ljudsko lice, poštujući i braneći komšije i sve one koji su predstavljali drugo i drugačije. To je ono Sarajevo koje je i bez hrane i bez struje i bez vode imalo snage da progovori o zločinima “na našoj strani” i tako podrži tadašnju vlast – civilnu, vojnu i policijsku – da u možda najtežim danima rata krene u obračun sa zločinima počinjenim “u naše ime”. Muhamed Hadžović, Emir Hadžihafizbegović, Admir Glamočak, Boris Isaković, Aleksandar Seksan, Mirvad Kurić, Jasna Žalica, Tatjana Šojić, Dženita Imamović Omerović, Labina Mitevska, Vedran Đekić, Branka Katić, Ermin Bravo, Branimir Popović… u filmu glume sebe i(li) nas, svejedno, i uspijevaju da nas vrate u to naše Sarajevo, ono na koje smo i dan-danas ponosni. U Sarajevo kakvo volimo.

Ne, “Praznik rada” nije ratni film, čak ni film o ratu. Možda je najviše o onome što nam je rat učinio, kuda nas je sve rasuo i sa kakvim izborima suočio. Radnja filma prati Armina, koji se nakon deset godina u Njemačkoj, u gluho doba noći vraća u Bosnu. Prvomajski su praznici, mahala se naravno sprema za dernek, muški dio ekipe vijeća šta će sve završiti na roštilju, a tu je i obavezno iskustvo dijaspore (“U Kanadi svega, a za Prvi maj radnici izađu da traže još. Kod nas hljeba nemaju da jedu, ali zato za Prvi maj vrte janje u Čajniču.”). Pripreme ometaju policijske sirene, pa niko i ne shvata u prvi mah da je Armin, friško oženjen, kanio iznenaditi oca Fudu i da uzalud zvoni na svoja kućna vrata. Komšija (objektivno) tumači: “Uhapsiše Fudu, ko zna zašto”. Je li moguće da je Fudo zločinac, pitanje je koje sve muči. Armin želi doznati istinu, a komšiluk proslaviti Praznik rada. Sarajevo ne bi bilo to što jeste da se ne uspije angažirati i na traganju za istinom, ali i posvetiti kultnom domaćem običaju koji vrijedi za sve praznike, okupljanju i druženju. Kroz cijeli film, a više zaista ne smijem otkrivati, naši junaci maestralno karakteriziraju likove, zabavljaju nas i smijemo im se i kad bismo najradije zaplakali. Zato je film veliki i dobar i zato – kad se svjetla upale – emocije nosimo kući i pamtimo ga kao nezaobilaznu priču o svima nama. Što je, valjda, još i važnije: oni koji nemaju naša iskustva, puno će naučiti o ovom gradu jer je Pjer snimio film koji govori sve jezike pričajući priču da je cio svijet razumije. A i okupio je takvu galeriju glumaca da često ne moraju ni progovoriti: lice sve samo kaže. Jasna Žalica je odigrala možda i najveću svoju ulogu do sada – ona je mahaluša, ona što nas iritira svojim komentarima, ali nas tjera da je volimo jer ona je onaj glas koji ponekad zvuči kao vlastito propitivanje.

Umišljam sebi da bi koješta bilo drugačije da je samo Pjer godinu prije snimio ovaj film: možda bi naši gradski oci i majka gradonačelnica pokazali pijetet prema Cacinim žrtvama i na Kazanima podigli spomenik koji bi to zaista i bio: ispričnica i sućut Sarajeva komšijama koje su, dijeleći s nama i dobro i zlo opsade, stradali od zločinačke ruke i naređenja odmetnutog komandanta Desete brdske brigade. I dalje, naime, vjerujem da nas umjetnost, film, knjiga i muzika oplemenjuju (zar nam nisu i u godinama opsade davali snagu da izdržimo?), mada mi se čini da se to na domaće političare već dugo ne odnosi. Ne sumnjam da će Benjamina Karić i ovaj SFF iskoristiti zarad podrške vlastitoj promociji, ali nekako nemam dojam da do nje dopiru poruke djela, do sada se pokazala kao sam svoj majstor čak i onda kada je gazila prava drugih, recimo arhitekata koji su se prijavili na konkurs za spomenik, istom onom bezosjećajnošću kojom je stavila tačku na broj Cacinih žrtava. No, možda nam Pjerov film pomogne da sa nekim budućim gradskim ocima i majkama dobijemo iskorak u slavu onog Sarajeva o kome i film govori.

U Oslobođenju je u prošli petak bila velika ekipa gostiju, njih tridesetak, članova dvije udruge koje zajedničkim snagama učestvuju svake godine u organiziranju Giavera Festivala. Riječ je o događaju koji od 1996. godine u Italiji, u mjestu Giàvera del Montello, u pokrajini Treviso, u zaleđu Venecije, povezuje narode i kulture, a u čijoj realizaciji sudjeluje čak 40 udruga koje rade s migrantima. Malo ko zna da je Festival i nastao zbog shvatanja ekipe lokalnih entuzijasta da izbjeglicama s naših prostora, u vrijeme ratova devedesetih, treba pružiti ruku i pomoći im da se bolje osjećaju. Oslobođenje je – 2017. godine – na ovom Festivalu, o kome i papa Franjo redovito govori u superlativima, nagrađeno za doprinos borbi za ljudska prava. Ugostili su nas tada ne samo da nam uruče nagradu već i da im ispričamo priču o ratnom Sarajevu. Aktivisti koji su u našoj redakciji bili u petak popodne, zapravo su dio ekipe od skoro 140 ljudi koji su došli iz Italije da bi ovog vikenda pjevali o miru i razvili zastavu prijateljstva na SFF-u. Naravno, ponovni susret je bio srdačan, radostan, naše goste je sve zanimalo – ima među njima i novinara koji su zabrinuto pitali hoće li opet biti rata – a kada smo se rastajali, uz njihove iskrene želje da Bosna i Hercegovina nađe put pomirenja, reformi i krene ka svom euroatlantskom napretku, pitali su me šta im preporučujem da vide. Ni trena nisam dvojila: “Praznik rada”, ispalila sam, jer je to praznik Sarajeva. Onog koje i oni vole. Naravno, pohvalila sam se da i Oslobođenje ima svoju filmsku ulogu.

 

Analiza Seada Numanovića: Escobar ne može riješiti probleme BiH

“Ovo nije stvar koja se može prepustiti ambasadorima u regionu, ma koliko oni bili sposobni. Mir i sigurnost u Evropi zahtijevaju pažnju premijera, ministra vanjskih poslova i Vijeća za nacionalnu sigurnost uz, nadam se, dvostranačku podršku u Parlamentu”, napisala je poslanica Doma lordova Britanskog parlamenta Arminka Helić.

Ova poruka važi kako za Veliku Britaniju, tako i Sjedinjene Američke Države i Evropsku uniju. I brojne druge države svijeta i međunarodne organizacije s političkom snagom.

Gabriel Escobar nije stigao ni usta otvoriti i izvijestiti novinare o učinku njegovih jutrošnjih razgovora s trojicom članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a jedan od njih je već izbacio cijelu listu (novih) stvari koje kani uraditi na svom putu komadanja Bosne i regiona, piše Seadn Numanović u analizi za politicki.ba.

Escobar je oprezno prenio novinarima da je “otvorena mogućnost” da se Dodik sauliše, te da odustane od otimanja ovlasti Bosne i Hercegovine. Sigurno je da mu je politički lider bosanskih Srba takvo nešto i obeća. Ali mu je odmah i pokazao svoje pravo lice – slagao ga je! Ništa novo.

Dodik ne samo da ne kani odustati od stvaranja svoje vojske, obavještajne službe, pravosudnog servisa… On najavljuje i ukidanje Vijeća naroda entitetskog parlamenta.  Dakle i po ko zna koji put: Dodik ne staje niti odustaje.

I, po ko zna koji put, on za nos vuče zapadne sagovornike. Jednostavno, on je taj koji diktira tempo, postavlja uvijek i iznova prelazi crvene linije i stabilno učvršćuje ruske pozicije u stomaku Evrope.

Njegovo nezaustavljivo ludovanje ima nedvosmislenu podršku Rusije. Srbija čak više i nije važna. Mada i ova država daje svoj maskimum na svakodnevnoj destabilizaciji BiH. No, Dodik kao da je na direktnoj konekciji s Kremljom i vuče poteze. Na djelu su već odavno isprobani ruski recepti stvaranja zamrznutih konflikta.

Dok se Zapad pokrene, Rusija već ima novi satelit preko kojega dalje truje odnose u Evropi. Ukoliko Zapad to ne razumije i na slučaju Milorada Dodika, onda je Evropska unija u ozbiljnom belaju. Jer, pobjeda u BiH i stvaranje nove Transistrije, ovog puta u stomaku Evrope, donosi veliku stratešku prednost za Rusiju. Ako Evropljani ne znaju šta to znači, neka pitaju Ukrajince. Ne treba sumnjati da je Escobar u BiH došao u krajnje dobroj namjeri. No, nekad je i put do pakla popločan upravo time.

Analiza Senada Avdića: Izbaci li Dodik državne insitutucije iz RS, Čović bi mogao odmah to isto uraditi u (zapadnom) Mostaru!?

Slovenački premijer Janez Janša i njegov mađarski kolega i Viktor Orban svakako su najtransparentniji i najodaniji pomagači i “jataci” Milorada Dodika među liderima zemalja članica Evropske Unije. Član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske se sa ovim desničarsko-populističkim tandemom u posljednjih nekoliko nedjelja sreo najmanje po dva puta, što na domaćem terenu (sa Orbanom u Budimpešti i Banjaluci), a što u gostima (sa Janšom u Sloveniji i Budimpešti). Nema sumnje da unutar zemalja članice Evropske Unije Dodikov  iredentizam još ponegdje ima manje, ili veće razumijevanje, što je vidljivo da i unutar briselske administracije. I tamo kod dijela više ili niže rangiranih činovnika postoje oni koji , najblaže rečeno, plediraju za “uravnotežen odnos” prema Dodiku. Takvog jednog; Mađara Olivera Varheleyia, Evropskog komesara za proširenje i politiku susjedstva  smo vidjeli posljednjih dana u Bosni i Hercegovini na višednevnoj  turneji “Tri skakaonice”, Sarajevo, Banja Luka, Mostar, gdje se sreo sa svima koji na političkoj mapi BiH nešto znače i nekoga predstavljaju.

Već početkom naredne nedjelje u goste nam ponovo dolazi Angelina Eichoirst, Nizozemka, direktorica  za Zapadni Balkan, Tursku i Ujedinjeno Kraljevstvo  u Evropskoj službi za vanjske poslove. Za nju postoje ozbiljne tvrdnje da možda nije toliko  naklonjena Miloradu Dodiku, koliko ima  prisne veze sa Željkom Cvijanović, predsjednicom Republike Srpske.  Ona je se zajedno sa starim znancem,  Amerikancem, Mathewom Palmerom posvećena promjeni izbornog zakonodavstva u BiH.

Dodik, zadnja ruža Hrvatska

Iako mala drugarska pomoć pobrojanih državnika i evropskih činovnika Miloradu Dodiku snažnu ulijeva samopouzdanje i jača njegov proruski evroskepticizam, ipak se čini da je najvećeg saveznika i najpouzdanijeg partnera za njegovu secesionističku agendu ima u Republici Hrvatskoj i konsenzualnoj podršci cjelokupne tamošnje političke klase. Može izgledati nategnut zaključak, ali nije, ako samo malo bolje pogledate: dvije osobe oko kojih u Hrvatskoj, vladajućoj i oporbenoj postoji najširi konsenzus i jednodušna podrška su Franjo Tuđman i Milorad Dodik. Takav neprikosnoven status ne uživa čak ni Dragan Čović, jer službeni Zagreb za svoju bosansku, odnosno antibosansku politiku, može bez problema “iskopati” nekog drugog, sličnog  iz bogate galerije hercegovačkih političara. Navodno, hrvatski premijer  Andrej Plenković u najstrožoj diskreciji na tome već neko vrijeme radi, jer mu je sve teže  pred strancima braniti notornog korumpiranog nacionalistu na čelu HDZ BiH. Novog Čovića, Banski dvori bi mogli jednostavno “patentirati” i uvesti u posao, ali za Dodika u Zagrebu nemaju odgovarujuću  alternativu. Lider SNSD-a je za Hrvatsku ima status vitalnog nacionalnog i državnog interesa, skoro u istoj ravni kao i za Srbiju. Dodik je pokazao da vrijedi i obrnuto: na njegov izričiti prijedlog  obilježen surovom, bespoštednom diskvalifikacijom  opozicije Narodna Skupština Republike Srpske je prije dvije godine izgradnju Pelješkog mosta proglasila vitalnim  nacionalnim interesom ovog entiteta. Bio je to Dodikov odgovor na nešto ranije usvojenu deklaraciju Parlamentarne skupštine BiH kojoj se problematizirala izgradnja Pelješkog mosta u kontekstu sprječavanja pristupa Bosne i Hercegovine otvorenom moru. Za tu deklaraciju glasali su svi tadašnji zastupnici PS BIH iz RS (SDS, PDP), izuzev Dodikovih SNSD-ovaca.

Briga cjelokupne hrvatske političke elite za političku i osobnu budućnost Milorada Dodika prelila se sa lokalne i regionalne razine, na višu, briselsku ravan. Ocjena predsjednikaZoran Milanovića prema kojoj je “Dodik zadnji problem u BiH, osobito iz perspektive bosanskohercegovačkih Hrvata, postala je platforma prema kojoj se ravnaju svi relevantni sudionici političkog i diplomatskog života u Hrvatskoj. Istina, premijer Andrej Plenković to neće reći na tako plošan i apodiktičan način, velikodušno je takav diskurs prepustio bezličnom horu svojih gremija, predvođenih  ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom, osobom sa znatnim intelektualnim potrebama. On je nedavno u Briselu na sastanku ministara vanjskih poslova na kojem je cirkulirao zahtjev za uvođenje sankcija Miloradu Dodiku, pokušao razvodnjiti tu vrstu razgovora poručujući kolegama ministrima da je “to crno-bijelo gledanje na stvar”. Kao način  prevazlaženje tog crno-bijelog svijeta, Grlić- Radman je bacio na stol zakljkulčak  da je Dodik činjenica i sa njim treba razgovarati, osobito Hrvatska koja ima najdužu granicu  sa Bosnom i Hercegovinom”. Uostalom, kazao je hrvatski minstar, referirajući se na svog unutrašnjo-političkog dušmana, predjednika Milanovića ključno pitanje u BiH je “promijeniti Izborni zakon koji će jamčiti ono što je dogovoreno Daytonskim mirovnim sporazumom”.

U istom tonu i sa nepromijenjenim argumentima nastupili su ove nedjelje hrvatski zastupnici u Evropskom Parlamentu tokom  rasprave posvećene krizi u Bosni i Hercegovini.  Na brojne diskusije poslanika iz lijevo-liberalnog bloka koji su Milorada Dodika identificirali kao centralnog krivca za blokade, secesionizam i generiranje negativnih tokova, HDZ-ovci, prije svih Plenkovićevi mladi štreberski  lavovi Tomislav Sokol i Karlo Reessler, inače posinak HDZ-ovskog Metuzalema i Plenkovićevog savjetnika Vladimira Šeksa, uzvraćali su Milanovićevom mantrom  da Dodik nije jedini, pa ni najveći problem. Nego je u najmanju ruku podjednako krupan i težak problem koliko  “bošnjački unitarizam koji blokira promjene Izbornog zakona”. Na sličnim diskusijama tokom proteklih nekoliko godina proslavila se i drugi mandat u Briselu sebi priskrbila  još jedna HDZ-ova zastupnica u Evropskom Parlamentu Željana Zovko.

Kad tronožcu pukne noga

Šta je smisao i konačni cilj ovako usklađenog mijenjanja mete od strane hrvatske političke ekipe u Briselu i Zagrebu, korekcija i preusmjeravanja “vatre” sa Dodikovog iredentizma na bošnjački unitarizam i Hrvate kao njegove tradicionalne žrtve. Kada bismo ovu dramaturgiju primijenili na medicinsku praksu, dobili bismo operacionu salu gdje hirurzi pripremaju operaciju teško oboljelog pacijenta, ali postupak ne može početi dok na zahtjev dijela njegove obitelji bolesnik ne potpiše unaprijed pripremljen testament!

Relativiziranjem, pa i skidanjem odgovornosti sa Dodika i apsolutiziranjem krivice “političkog Sarajeva”,  hrvatski političari zapravo lidera SNSD-a ohrabruju, mamuzaju, navijački ostraščeno  podstiču da se napokon odvaži, krene sa riječi na djela i preduzme korake koje posljednjih nedjelja najavljuje a koji vode disoluciji Bosne i Hercegovine. Jer to, disolucija i rastakanje državno-pravnog subjektiviteta  jeste , kada se ostave po strani sve licemjerne fraze o “podršci suverentitetu, evropskom putu”, magistralna, nepromijenjena politika Hrvatske prema Bosni i Hercvegovini. Kao što je takozvana “Herceg Bosna” radila na pogon Karađorđeva, Miloševića i Karadžića, tako je danas Milorad Dodik lokomotiva uz koju se šlepa  Treći entitet. I u Zagrebu i u Mostaru su svjesni da su izgledi da se u predviđenoj, demokratskoj proceduri Izborni zakon ne može promijeniti bez zahvatanja ustavnog tkiva, pa su zato sve karte i nade bačene na Dodikov transfer nadležnosti sa državne razine na entitetski prostor. To bi, kako je Dodik, neuvijeno pojašnjavao uključivalo i proglašavanje svih državnih institucija u entitetu RS neprijateljskim i njihov progon na prostor Federacije BiH.

Više izvora koje smo posljednjih nedjelja konsultirali, domaćih i inozemnih, potvrdilo nam je kako postoje ozbiljne indicije da su Milorad Dodik i Dragan Čović dogovorili i uskladili redoslijed političkih poteza i to na način da bi lider SNSD-a diktirao tempo i dinamiku, a predsjednik HDZ BiH ga “samo” dosljedno oponašao i slijedio njegov primjer. Ne postoji u tom dogovoru ništa što već nije viđeno i što se nije desilo u prvim danima aprila 1992.godine kada su  dužnosnici  SDS-a napustili zajedničke institucije i formirali svoj paradržavni aparat  na Palama, a sinhrono sa njima to većinski uradila HDZ-ova struktura izmještanjem u Mostar. Sve je kao što je poznato finalizirano sporazumom u Grazu  6. maja 1992.godine kojim su Mate Boban u ime “Herceg Bosne” i Radovan Karadžić kao lider tzv. Srpske Republike Bosne i Hercvegovine suglasili  da između Srba i Hrvata u BiH  nema otvorenih teritorijalnih i drugih pitanja, a bude li ih u budućnosti ona će se rješavati dogovorom, na miran način.

Da politički lideri Hrvata imaju spreman odgovor tobože na “unitarizaciju BiH”, a zapravo secesionističke poteze Milorada Dodika, vidljivo je bilo iz nedavnih reakcija koje su iz  Mostara stigle nakon problematičnih, promašenih  izjava  Bakira Izetbegovića o “dobrim Bošnjanima” i  njegove oštre retorike prema zahtjevima HDZ-a BiH.

“Gospodin  Izetbegović  ne želi dogovor o izbornoj reformi i on poljuljani status koji ima SDA nastoji radikalizirati šaljući nebulozne poruke, bogumili, krstjani, dobri Bošnjani”, kazao je  novinar Zoran Krešić, blizak čeniku HDZ-a BiH. On je poručio kako “politika koju on (Izetbegović) vodi vodi prema onome što je radila srbijanska politika u bivšoj Jugoslaviji prije raspada države”. Na kraju je  Krešić zaprijetio: ” Ne treba niko očekivati da će druga strana mirno stajati i čekati da neko preuzme poluge upravljanja. I za manje stvari  su bivše republike u Jugoslaviji donijele odluku o istupanju iz takve države”.

Jedan (vrlo) mogući sjenarij

Još je nedvosmisleniji i izravniji bioIlija Cvitanović, član Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora (HNS) koji je kazao kako su “predstavnici Srba već poduzeli radikalne poteze” te da treba očekivati “da i Hrvati poduzmu slično ako ne dože do izmjene izbornog zakona”.

Kakve poteze prognozira novinar Krešić, a kakve “radikalne” mjere najavljuje Ilija Cvitanović.

Prema izvorima koje smo ranije pominjali, domaćim i stranim, ukoliko Milorad Dodik uz formalnu pomoć Narodne Skupštine RS koju kontrolira, proglasi nezakonitim i neprijateljskim institucije Bosne i Hercegovine na teritoriji RS, Oružanih snaga BiH, SIPA-e, OSA-e, Uprave za indirektno oporezivanje…Dragan Čović će u vrlo kratkom vremenu slijediti njegov primjer. Na način na koji je “Herceg Bosna” u aprilu 1992.godine, po automatizmu slijedila   Karadžićev primjer napuštanja insitutucija, HDZ BiH bi, tvrde naši upućeni sugovornici, mogao postupiti prateći secesionističke korake Milorada Dodika. Državne institucije nakon što ih, po tom scenariju, delegitimira Narodna Skupština RS, vrlo brzo bi doživjele istu sudbinu na prostorima gdje vlada HDZ BiH. Tu se prije svega misli na Mostar, odnosno njegov zapadni dio, gdje je su smještene sve državne institucije  i njihove ispostave u ovom gradu. Političari iz Sarajeva, prije svega oni iz Stranka demokratske akcije, praveći različite kompromise dogovore, trgovačke aranžmane sa Hrvatskom demokratskom zajednicom prihvatili  su da sve institucije sa nivoa države budu stacionirane u općinama Mostara sa hrvatskom većinom. Rije je o desetinama insitucija,  agencija, ureda… poput Uprave za indirektno oporezivanje (sjetimo se kako su oko kupovine njenog poslovnog prostora pregovarali bivši direktor Fuad Kasumović i Dragan Čović), SIPA-e, Državne granične policije, BHANSA-e, Centralne banke BiH, Obavještajno-sigurnosne agencije, Direkcije za kontrolu policijskih tijela, Operator za obnovljive izvore energije…

Navodno već postoje razrađeni planovi da u trenutku kada se ove institucije proglase nelegalnim (jer poslije povlačenja RS ne bi  funkcionirale na cijelom prostoru BiH)  otpočne  “spontana”  akcija pripadnika navijačke skupine “ULTRAS-a”, branitelja okupljenih u HVIDR-i, te dobrovoljaca-aktivista HDZ-a BiH tokom koje bi se te institucije fizički  preuzele, zaposlenici proglasili nepoželjnim,  i stavile na raspolaganje HDZ-a BiH. Da bi uloga navijačkih huliganskih odreda “ULTRASA” mogla biti značajna i da se na njih računa govori i to da poslije niti jednog incidenta, od kojih su neki imali elemente teških krivičnih djela, niko od navijača NK “Zrinjski” nije kazneno procesuiran.

Također, budućoj anarhiji, odnosno kako bi se to službeno tretiralo “događanju naroda”, snažno pogoduje potpuno kadrovsko i organizaciono rasulo koje već duže vrijeme vlada unutar MUP-a Hercegovačko-Neretvanskog Kantona. Mjesecima tamošnji  MUP nema policijskog komesara, niti  načelnike uniformirane polcije i  kriminalisitlčke policije te još nekolicine neposrednih rukovodilaca. MUP-u HNK nedostaje i skoro 300 policajaca, a to za posljedicu ima da u svim kriznim situacijama policija nema adekvatan odgovor, što huligani i navijači nemaju “dostojnog” protivnika, što se stvara stanje anarhije koje se, vrlo vjerovatno, već duže vrijeme  (p)održava planski…

Treba još jednom ponoviti: ovaj scenario moguć je, a neki upućeni  kažu i vjerovatan, tek u slučaju da Miloradu Dodiku i  njegovim pokroviteljima iz Beograda i Moskve, kao i sekundantima iz Budimpešte, Ljubljane i Zagreba, uspije “upad” u ustavno-pravni poredak Bosne i Hercegovine. U tom bi slučaju Dragan Čović, ohrabren i podržana istim saveznicima, još jednom slijedio primjer svog prijatelja i političkog partnera iz Laktaša.  Što se njih dvojice tiče, ovakav rasplet krize u BiH je i poželjan i izvjestan. No, po svemu sudeći, prije svega imajući u vidu robustan diplomatski angažman SAD i znatnog dijela članica EU, njih dvojica neće o tome presudno odlučivati, a pogotovo imati posljednju riječ.

Kolumna Vildane Selimbegović: Ruski pik na PIC

Prošlog su vikenda dva portala – politički.ba i istraga – zajedničkim snagama pokušala raspetljati formalno-pravni status Rusije u Vijeću za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini. “U julu 2021. godine Ruska Federacija najavila je da više neće učestvovati na sastancima PIC-a. U februaru ove godine dobili smo službenu obavijest o tome da Rusija suspendira svoje učešće u finansiranju OHR-a”, navedeno je u kratkom odgovoru za Politicki.ba iz Ureda visokog predstavnika u BiH.

Zabrinuti UO

Da Rusija odbija finansiranje OHR-a, medijima je početkom mjeseca rekao novi američki ambasador u našoj zemlji Michael Murphy, pretpostavljajući da se Rusija na taj način i povukla iz PIC-a, no novinarima je sugerirao da ipak pitaju Ruse o čemu je riječ. Oslobođenje je to i učinilo i iz Ambasade Rusije dobilo kratak odgovor: “Rusija je član Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira u BiH. Ne postoji mehanizam za suspendovanje našeg učešća u poslovanju ove institucije.” Jasno je k’o dan, dakle, da Rusija zato što ne postoji mehanizam za njezino suspendiranje smatra da ima pravo suspendirati svoje obaveze, u koje spada i finansiranje. A što se tiče učešća Rusije u radu PIC-a, to je priča koju već i vrapci na bosanskim granama znaju, no do Murphyja su ambasadori o tome šutjeli, valjda i zato da ne moraju tražiti u svojim zemljama odgovore na teška pitanja.

Famozni PIC se još od Daytona sastaje da bi nadgledao mir i stabilnost naše zemlje. Nekada su se sjednice iščekivale s nestrpljenjem jer su ambasadori zemalja koje čine Upravni odbor PIC-a (Francuska, Italija, Japan, Kanada, Njemačka, Rusija, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Predsjedništvo Evropske unije, Evropska komisija i Organizacija islamske konferencije koju predstavlja Turska) na dnevni red stavljali vruće ovdašnje probleme. No, već godinama – a naročito nakon što je postalo jasno (kasnije je to i obznanjeno) da su bonske ovlasti potpuno pasivizirane – sjednice PIC-a i novinarima su služile da se prisjete birokratskog jezika takozvane međunarodne zajednice u BiH. Naravno, najviše zabave – da ne kažem urnebesnog smijeha – redovito je izazivala rečenica, uobičajeno pozicionirana negdje pred kraj dokumenta, o tome kako zabrinuti UO PIC-a od vodećih političara u BiH očekuje da se dogovore u korist naroda i građana ove zemlje. Ko se sjeća kad su političari BiH posljednji put sjeli da se oko nečeg dogovore a da to nešto nije bila podjela vlasti i fotelja? Slično pitanje, primijenjeno na PIC, glasi: ko se sjeća kada je posljednji put izdat komunike bez fusnote na kraju “Ruska Federacija se ne slaže”?

Vjerovali ili ne, posljednji put kada je Ambasada Rusije – umjesto uobičajenog neslaganja sa cijelim komunikeom izrazila neslaganje tek sa jednim njegovim dijelom – bilo je 6. juna 2018. godine. Prije skoro četiri pune godine! Evo i rečenice s kojom se Rusija nije složila: “Nerazmjerne nabavke dugih cijevi koje su realizirale pojedine agencije za provedbu zakona izazvale su zabrinutost.” Bit će, zapravo, da je u nekom od prvih nacrta komunikea pisalo i koje to agencije nabavljaju duge cijevi – MUP Republike Srpske – ali je tada na snazi i u praksi još važio princip koji je u Sarajevu do savršenstva razvio Aleksandar Bocan Harčenko, ruski ambasador u našoj zemlji do 2014. godine. On je, naime, aktivno učestvujući u radu PIC-a, peglao komunikee do bezličnosti i neefikasnosti, da bi potom izdvojio stavove i izrazio neslaganje s onim rečenicama u kojima bi se RS mogao prepoznati. Harčenko je danas ruski ambasador u Srbiji, a kada je imenovan, mediji iz susjedne zemlje su listom ustvrdili da su upravo njegovi akreditivi najplastičniji dokaz koliko je Moskvi važan Beograd. Sam Harčenko bavio se Balkanom i naročito BiH još od rata, bio je član ruske delegacije na pregovorima u Daytonu i Parizu, također je učestvovao u razgovorima o Kosovu još 2007. Kada sam, u uvodu jednog intervjua, napisala koliko truda ulaže da pacifizira i obesmisli komunikee PIC-a, priznao mi je da su mu kolege ambasadori zamjerili – ne zato što to nije tačno, već zato što to ne vole pročitati.

I to je, usuđujem se reći, najveći dugogodišnji problem PIC-a: nisu ostale članice Upravnog odbora bile slijepe kod očiju, naprosto su imale konsenzus da ne talasaju. Rusija nije samo koristila taj konsenzus, godinama je od Milorada Dodika strpljivo gradila svoju ispostavu za destabilizaciju Zapadnog Balkana. SAD su se otimale, Maureen Cormack je zbog toga platila najveću cijenu – Baja iz Laktaša vrijeđao ju je na svakom koraku, zamjerajući joj javno i što je žena (“Neka se drži kutlača”, ne jednom joj je poručio), no najagilniji Evropljanin na zadatku u BiH, u to doba Lars-Gunnar Wigemark, ne jednom je iskoristio evropsko-američki dogovor da EU vodi glavnu riječ, pa se usuđivao hvaliti uspješno provedene izbore sve gledajući u snimke dokaza o krađi. O tome koliko je to evropsko vođenje Balkana, a naročito BiH, u EU uspješno, ne vrijedi trošiti riječi, baš kao ni na domaće političare koji su manjak konsenzusa međunarodne zajednice o našoj zemlji obilato koristili za ekspanziju međusobnih svađa i rasplamsavanje nacionalizama od kojih su korist imale samo političke elite, ušuškane u korupciju.

Manje zlo

Ukrajina je probudila Evropu i razotkrila Rusiju. Nakon ruske invazije prvo na Krim, koji je šutke pao, tek je neskrivena ambicija da se tenkovima pregazi i Kijev Bruxelles natjerala da počne shvatati koliko je Rusija energije uložila i u destabilizaciju predziđa EU. No, čini se da još uvijek krivi ogledalo što je slika loša. I odbija priznati koliko su pogubni rezultati ruskog pika na PIC: danas i ovdje imamo odluke visokog predstavnika koje Milorad Dodik otvoreno krši, nimalo ne krijući vlastito uvjerenje da će zahvaljujući majčici Rusiji dobiti nepodijeljenu podršku biračkog tijela i na narednim izborima. Sporo, presporo se Evropa prestrojava i tek brižljivi analitičari prepoznaju skromne Vučićeve naznake zaokreta i Plenkovićevo priznavanje ustaških zločina. Mainstream politika prema BiH i dalje je, hoću reći, daleko od jedinstva kakvo se pokazuje prema Ukrajini. A ono je neophodno ukoliko se zaista želi spriječiti Rusija da ratom na Balkanu ne počne trgovati za mir sa Ukrajinom. Ako to znači seriju primjene bonskih ovlasti protiv kojih će Rusija biti, manje je zlo. Ionako je suspendirala vlastite obaveze, pa je red da joj neko – u ovom slučaju ostatak članica UO PIC-a – suspendira i prava. Dok još nije kasno.

(oslobodjenje.ba)

Nakon otkazivanja sjednice Parlamenta: Blokada je tu, ali nema Nikšića ni izvinjenja, jedino se Forto naljutio na Muska!?

Jesu li u Trojci konačno shvatili da ranije tvrdnje SDP-a, NIP-a i Naše stranke da je na sceni neki ‘Neki novi evropski Dodik’, su bile teorija laganja samih sebe, što u konačnici i mogu raditi, ali nikako ne bi smjeli lagati bh. javnost.

Kada se konačno pokazalo da je Dodik samo Dodik i nikako nije neki evropski Milorad, već predsjednik SNSD-a koji je govorio i govori o raspadu Evropske unije i prije nego BiH tamo ode, dok uporno radi na mirnoj disoluciji BiH (ni druge opcije nisu zatvorene) Edin Forto se naljutio na Muska. Tačnije, društvenu mrežu X (ranije Twitter), jer mu tamo građani ipak nisu zaboravili sve laži koje su trajale dok se nije uspostavila vlast na državnom nivou koju čine Trojka, SNSD i HDZ BiH.

Morao bi Forto prije bojkota društvenih mreža uputiti izvinjenje javnosti, jednako kao i njegov kolega Nermin Nikšić (SDP) koji je javno pred kamerama u januaru ove godine kazao ‘kako je moguće i da nisu u pravu te ukoliko se pokaže da ćemo ponovo biti suočeni s blokadama, niko od nas nije rođen ni da bude ministar ni da bude premijer – možemo se povući iz vlasti’.

Sve koji su tvrdili suprotno botovi Trojke žestoko su optuživali da rade za SDA i da ne žele promjene. Jednostavno put do fotelja je zamaglio vid liderima stranaka koje su po uputama iz Ambasade SAD-a bili spremni i na suspendiranje Ustava FBiH samo da do cilja dođu.

Pa nam je Nikšić tako u januaru pričao kako je evidentno da ćemo na političkoj sceni imati spremnost da se razgovara, dogovara, deblokira, rješavaju svakodnevni problemi građana.

Pričao je lider SDP-a da kako su Dragan Čović i Milorad Dodik pokazali spremnost da rade, sarađuju i da se dogovaraju.

“Ne smijemo ubiti tu priliku. Ako se pokaže da smo u krivu – izvinit ćemo se i povući se”, kazao je Nikšić.

A, danas na dan kada blokiran i rad Parlamenta BiH ni izvinjenja ni Nikšića, jedino se Forto naljutio na Muska!?

To ne olakšava građanima, kao ni državi BiH. Polako se pokazuje, i to na najbolniji način, koliko je opasno bilo ući u formiranje koalicije sa SNSD i HDZ, a da prije toga nisu podvukli jasne crvene linije.

Sada je jasna i politička mudrost SBiH-a i NES-a koji zarad dvije fotelje nisu ušli u vlast bez jasnih ciljeva i strategije koje će ojačati državu Bosnu i Hercegovinu. A, ako su to uvidjeli na dva-tri sastanka tokom pregovora o formiranju vlasti, je li moguće da su Konaković, Forto i Nikšić toliko kratkovidi da ni nakon više mjeseci boravka u vlasti ne shvataju posljedice onoga što su uradili kada su ušli u vlast bez crvenih linija za Dodika i Čovića.

I tako nam danas Predrag Kojović kaže kako su ‘zaista puno uložili u kompromis i razgovore, ali se boji da je druga strana to shvatila kao zeleno svjetlo da rade šta hoće i da mogu kao u samoposluzi birati za šta će se glasati i šta žele da bude na dnevnom redu’, a ne shvata da nakon što je digao ruku za Marinka Čavaru, i sve ostale želje HDZ-a BiH i SNSD-a nema baš kredibilitet da mu se vjeruje. Jer, nije da nisu upozoravani, i nije da baš nisu imali izbor. Imali su, to su im pokazale Stranka za BiH i Narodni evropski savez.

Uz neustavni dan Republike Srpske: “Oslobađanje” je u Karadžićevom rječniku drugo ime za genocid!

Od danas se, pod sloganom Simbol slobode, obilježava Dan Republike Srpske. Kako je u objašnjenju ovogodišnjeg slogana proslave istaknuo RTRS, „sloboda ima duboko ukorijenjeno značenje u istoriji, kulturi i kolektivnom identitetu srpskog naroda“, te dodaju da slogan podsjeća na „borbe kroz istoriju i služi kao inspiracija za trenutne izazove“.

Na pojam slobode, osvrnuo se i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, u svom obraćanju na svečanoj akademiji: „Sloboda Srbima na ovim prostorima nikada nije bila filozofska, već egzistencijalna riječ, zato je i proizvela mnoge naše akcije.“

U presudi Petru Mitroviću, bivšem pripadniku policije Republike Srpske, koji je učestvovao u streljanju 1.300 Srebreničana u hangaru u Kravici, sudsko vijeće je iznijelo analizu načina na koji su zvaničnici Republike Srpske koristili riječi osloboditi, tokom operacija u Podrinju, uključujući i masovne egzekucije zarobljenih Srebreničana.

Sudije podsjećaju da u poznatoj Direktivi 7, koja je izdata početkom marta 1995. godine, Radovan Karadžić koristi više puta pojam oslobađanje. U ovom dokumentu, ratni lider bosanskih Srba govori o „oslobodilačkoj borbi i stvaranju slobodne i jedinstvene srpske države na prostoru bivše Jugoslavije“. (Podvlačenja su moja.)

Nadalje, kako sudije primjećuju, Karadžić u Direktivi 7 govori o „oslobađanju“ Goražda i Srebrenice.

„Isplanirati operaciju pod nazivom ‘Jadar’ sa zadatkom razbijana i uništenja muslimanskih snaga u ovim enklavama i definitivnog oslobađanja Podrinja“, piše Karadžić u spomenutom dokumentu.

U jednom televizijskom intervjuu, koji je dao 12. jula 1995. godine, Karadžić je – navodi se u presudi – govorio o „preostalim borbenim aktivnostima“ odnosno o zarobljenim Bošnjacima u Srebrenici:

„Naš komesarijat“, kazao je „kao što vidite, požurio je da pruži pomoć. Svako može vidjeti da su ti ljudi dobro uhranjeni i da nema uopšte nikakvih problema.“

„Ako ste“, dodat će Karadžić, „uporedili ono što se desilo u Zapadnoj Slavoniji gdje su Hrvati navodno oslobađali sa onim što se desilo u Srebrenici, gdje Srbi zaista vrše oslobađanje, postoji takva razlika da je uopšte nemoguće govoriti o ratu.“

Jedan od njegovih najbližih saradnika Miroslav Deronjić svjedočio je pred Haškim tribunalom i Sudom Bosne i Hercegovine da mu je Karadžić, tri dana ranije, 9. jula kazao:

„Miroslave, sve ih treba poubijati.“

„Onda je“, veli Deronjić, „dodao sljedeću rečenicu – ‘princip Zapadne Slavonije’.“

„To je“, veli Deronjić, „bio jedan osvrt na nedavne napade Hrvata u Zapadnoj Slavoniji, o čemu smo prethodno bili razgovarali. Shvatio sam da se to odnosi na rašireno mišljenje da su Hrvati tokom napada ubili sve šta im se našlo na putu, uključujući civile, te da su napali kolonu koja je bježala.“

Nije jedini Karadžić koristio riječ oslobađanje u navedenom smislu. Sudije skreću pažnju na intervju, koji također 12. jula, dao general Radoslav Krstić, jednom od novinara ispred UN-ove baze u Potočarima.

Na pitanje kako ocjenjuje način na koji je Drinski korpus obavio „vojni posao u vezi sa oslobađanjem Srebrenice“, Krstić je ispravio novinara, pojasnivši da je operacija još uvijek u toku.

„Mi nismo prekinuli operaciju“, kazao je, „mi idemo do kraja, do oslobađanja teritorije opštine Srebrenica.“

Na kakvo je „oslobađanje do kraja“ mislio, bit će nam jasnije, ako imamo na umu da je tog jutra, 12. jula, prije nego što je dao intervju, general Krstić učestvovao na sastanku sa generalom Mladićem, na kojem je odlučeno da će zarobljeni bošnjački muškarci i dječaci biti poubijani.

Nadalje, svjedok S4, jedan od policajaca Skelanskog odreda, koji je učestvovao u egzekuciji u Kravici, kazao je da im je komandant odreda Milenko Trifunović još 11. jula kazao da će sa sarajevskog fronta biti premješteni u Podrinje, kako bi učestvovali u „oslobađanju Srebrenice“.

Svjedok S4 je, kažu sudije, „tvrdio, dosljedno i bez kolebanja, da je oslobađanje Srebrenice, kako su oni to razumjeli, imalo za cilj trajno istrebljenje bošnjačkog stanovništva.“

Sudije primjećuju da je čak i Miroslav Deronjić, koji je priznao krivicu za zločine u selu Glogova i svjedočio protiv političkog vojnog rukovodstva Republike Srpske u Hagu, u svojim iskazima redovno koristio pojam „osloboditi“ u istom značenju.

„On je“, vele sudije, „naveo da je ‘oslobađanje’ istočne Bosne niz koridor Drine uključivalo plan od dva dijela koji je smišljen 1991. i 1992. godine. Bosanski Srbi bi prvo preuzeli vlast u opštinama u Podrinju, a potom silom protjerali bošnjačko stanovništvo: konkretno prisilnim preseljenjem žena i djece i često zatvaranjem i ubijanjem muškaraca. On navodi ‘oslobađanje Bratunca’ (točka 152), ‘oslobađanje Konjević Polja’ (tačke 154 i 156), ‘oslobađanje Kravice’ (točka 156) i pokušaj ‘oslobađanja Srebrenice 1993. godine’ (točka 152).“

„Oslobođenje je“, zaključuju sudije, „bio termin kojeg su koristili bosanski Srbi za istrebljenje Bošnjaka s teritorije koju su držali.“

Što se tiče genocida u Srebrenici, o njemu su, pred Haškim tribunalom i Sudom BiH, najviše otkrili upravo Srbi, od visokih političkih zvaničnika poput Deronjića, preko oficira poput Momira Nikolića i Dragana Obrenovića, pa sve do mnoštva običnih pripadnika VRS-a, civilne zaštite, bagerista i mještana. No, istina je skoro pa bezvrijedna.
Danas, kada se, na svečanoj akademiji povodom 9. januara, na pomen Karadžićevog i Mladićevog imena, u Boriku orio aplauz, nebom iznad Banjaluke letjeli su američki avioni.

U svojoj momumentalnoj knjizi o Srebrenici, Matthias Fink piše da su, nakon ulaska srpskih snaga u Srebrenicu, avioni NATO-a letjeli iznad srebreničkog neba, te da su izbacili čak i nekoliko bombi, prije nego što su se povukli. Ako se dobro sjećam, u avionima su bili nizozemski piloti, odnosno pilotkinje.

Tri decenije nakon genocida, još uvijek traje rasprava o tome ko je tačno kriv u lancu međunarodne komande, zbog neadekvatne reakcije. Da li nizozemski ministar odbrane Joris Voorhoeve, ili vlade SAD-a, Francuske i Britanije, kako je on nedavno ustvrdio u intervjuu za Al Jazzeru?

Kada su u septembru, konačno počeli vazdušni udari NATO-a, na položaje Vojske Republike Srpske, Nikola Koljević se, kako piše Derek Chollet u svojoj knjizi o Dejtonu, žalio da korištenje Tomahawk projektila „nije fer“ i da je šokiran time da su američki avioni bacali bombe „samo 150 metara od njegovog ureda“.

Karadžić je, kaže Chollet, tih dana govorio da su „Srbi poniženi“.

I James Pardew je, veli Chollet, u svojim izvještajima s Balkana tih dana pisao da se bosanski Srbi osjećaju poniženim, te da se njihova odlučnost raspala što otvara šansu za mir.

Navedena epizoda je od izuzetnog značaja za razumijevanje Karažićevog moralno-psihološkog koda. On, koji je istrebljenje Bošnjaka doživljavao kao oslobađanje, nije se mogao osjetiti posramljenim ni pred kakvim moralnim ukorom, već samo pod osjećajem bespomoćnosti koji su mu ulijevali vazdušni udari NATO-a.

Nije to samo Karadžićev psihološki kod. Velikosrpska politika, koja je uvijek osjećala samo prezir prema nemoći svojih žrtava, pokazala je da njeno poštovanje zaslužuje samo onaj ko i nju samu dovede do osjećaja potpune bespomoćnosti, što nije moguće prijetnjama već djelima.

Nekoliko sedmica prije zaključenja Dejtonskog sporazuma, Milošević je američkom generalu Wesleyju Clarku kazao da „Amerikanci mogu biti zadovoljni što je NATO pobijedio u ovom ratu“.

Milošević je, kaže Clark, iskazao respekt prema američkim „bombama i projektilima“, te ukupnoj vojnoj i tehnološkoj nadmoći.

„Mi Srbi nikad nismo imali šanse protiv vas“, kazao je Milošević.

Clark mu je, veli, kazao da griješi.

„Vi ste izgubili rat od Muslimana i Hrvata“, pojasnio je Clark.

Zemljo moja: Praznični vodič za početnike o funkcionisanju BiH

Često ćete čuti analitičare kako zbrajaju sve ministre u državi želeći na taj način da prikažu nefunkcionalnost Bosne i Hercegovine. Nerijetko ćete pročitati i naslove na portalima, čuti vijesti na radiju i na televiziji kako se bh. političari nisu dogovorili. Ali vrlo rijetko, skoro nikako, u javnom prostoru možete čuti i pročitati detaljno objašnjenje kako se donose odluke u institucijama u BiH i koji su to sve mehanizmi blokade. Istraga.ba će danas, na Dan državnosti, pokušati što slikovitije pojasniti svojim čitaocima na koji to način, po državnom i entitetskim ustavima i zakonima funkcionišu institucije.

Predsjedništvo BiH

Svi već znaju da BiH ima tri člana Predsjedništva, ali je malo onih koji znaju kako oni odlučuju. Ako Predsjedništvo, recimo, treba da imenuje nekog ambasadora, za tu odluku moraju glasati sva tri člana Predsjedništva. Tako Milorad Dodik, naprimjer, može blokirati imenovanje bilo kojeg ambasadora kojeg predlože Željko Komšić ili Šefik Džaferović. Dovoljno je da potegne pitanje vitalnog interesa i da ga u tome podrže dvije trećine zastupnika u Narodnoj skupštini Republike Srpske.  I sve će biti zaustavljeno. Željko Komšić, pak, teško može blokirati neku odluku, pozivajući se na vitalni entitetski interes. Njegov vitalni interes moralo bi podržati dvije trećine delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, ali ta većina je uvijek pod kontrolom HDZ-a BiH. Ukoliko bi Šefik Džaferović htio da blokira neku odluku pozivajući se na vitalni nacionalni interes, morao bi dobiti podršku najmanje dvanaest od ukupno sedamnaest delegata u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. Međutim, ako su dva člana Predsjedništva protiv neke odluke, vitalni interes uopće nije bitan. Način ovog funkcionisanja najbolje se može vidjeti u slučaju PISA testiranja učenika. Milorad Dodik je pokrenuo pitanje vitalnog interesa, dobio je dvotrećinsku podršku u Narodnoj skupštini Republike Srpske i sve je zaustavljeno. Koliko god za ovu odluku bili Komšić i Džaferović ona ne može biti donesena. Isto tako, ako Dodik insistira na donošenju neke odluke, a protiv nje su Džaferović i Komšić, ona ne može biti usvojena.

Vijeće ministara BiH 

Da bi bilo imenovano Vijeće ministara BiH za njega mora glasati natpolovična većina u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Vijeće čine predsjedavajući, dva zamjenika iz reda drugih konstitutivnih naroda i ministri. Ako Vijeće ministara BiH treba da imenuje, recimo, direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH, za tu odluku mora glasati više od pola ministara uz uslov da u toj većini budu predsjedavajući i dva zamjenika. Konkretno, da bi bio imenovan novi direktor UIO ili bilo koje druge  agencije na državnom nivou, za moraju glasati, prema trenutnom rasporedu, Zoran Tegeltija, Bisera Turković i Vjekoslav Bevanda. Bude li, naprimjer, Vjekoslav Bevanda protiv imenovanja direktora UIO, imenovanja neće biti. U tom slučaju na funkciji bi ostao stari direktor, bez obzira na to što je van mandata.

Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH 

Da bi neka odluka u Predstavničkom domu bila donesena, za nju mora glasati natpolovična većina prisutnih zastupnika, s tim da je nužna i entitetska većina. Ako za odluku ne bude glasalo najmanje pet zastupnika iz Republike Srpske, odluka neće biti donesena u prvom krugu glasanja. Uslijedilo bi, potom, usaglašavanje, nakon kojeg bi odluka ponovo bila stavljena na glasanje. Čak i da odluka bude donesena u Predstavničkom domu ona, osim u izuzetnim slučajevima, ne bi stupila na snagu, jer bi morala biti usvojena i u Domu naroda PS BiH.

Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH

Dom naroda BiH čini ukupno 15 delegata, iz svakog konstitutivnog naroda po njih pet. Odluka se donosi većinom glasova, s tim da i ona uključuje entitetsku većinu. Tako, recimo, da bi neka odluka bila donesena, za nju moraju glasati najmanje dva delegata iz Republike Srpske. Osim toga, ako na sjednici nisu prisutna tri delegata iz jednog kluba, onda nema kvoruma za održavanje sjednice. Dakle, ako na sjednicu, naprimjer, ne dođu tri delegata hrvatske nacionalnosti, sjednica ne može biti održana. A od izbora u Federaciji direktno ovisi izbor deset delegata u bošnjačkom i hrvatskom klubu Doma naroda BiH.

Predsjednik Federacije BiH

U ovom poglavlju se nećemo baviti potpredsjednicima FBiH, jer je način njihovog izbor identičan. A situacija sa predsjednikom FBiH je, ukratko, ovakva. Da bi neko uopće bio kandidat za predsjednika FBiH mora ga, prethodno, predložiti šest delegata iz Kluba naroda iz kojeg dolazi. U pitanju su delgati u Domu naroda FBiH. Pojednostavljeno, da bi neka osoba hrvatske nacionalnosti bila imenovana za predsjednika Federacije, moralo bi ga predložiti šest od ukupno 17 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, nakon čega taj prijedlog ide na glasanje u Predstavnički dom FBiH, a potom i u Dom naroda FBiH koji ga potvrđuju većinom glasova. Tek kada bude potvrđen predsjednik FBiH (i potpredsjednici) može biti predložen mandatar za novi saziv Vlade FBiH. Predlaže ga, upravo, predsjednik FBiH. Znači, bez šest delegata u određenom klubu konstitutivnih naroda nema izbora predsjednika Federacije, a time i nove Vlade FBiH.

Dom naroda FBiH

Po Zakonu, Dom naroda FBiH bi trebalo činiti po 17 delegata iz reda konstitutivnih naroda (Srba, Bošnjaka i Hrvata), te delegati iz reda Ostalih. Svi delegati u Domu naroda prethodno moraju biti izabrani u kantonalne skupštine. Prema Ustavu FBiH, svaki kanton u Dom naroda delegira po jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. S obzirom na to da u Federaciji ima deset kantona, preostali delegati se biraju na osnovu Uputstva Centralne izborne komisije. I upravo tu nastaje problem. Recimo, Tuzlanski, Sarajevski, Unsko-sanski, Bosansko-podrinjski i Zeničko-dobojski kanton mogu delegirati samo po jednog Hrvata, dok preostale Hrvate u Dom naroda FBiH delegiraju ostali kantoni u kojima vlada HDZ BiH. To znači da je HDZ-u do sada ostavljana mogućnost da iz kantonalnih skupština delegira najmanje 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Ako oni imaju 12, onda svi drugi zajedno imaju pet. A najmanje šest delegata je potrebno da biste predložili predsjednika ili potpredsjednika FBiH. Osim toga, ako imate tri delegata u Domu naroda FBiH, to znači da možete imati i jednog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Imate li ih 12, kao recimo HDZ BiH, to znači da na državnom nivou imate četiri od pet Hrvata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Dakle, ko kontroliše dvotrećinsku većinu u Klubu Bošnjaka ili Hrvata Doma naroda Federacije BiH apsolutni je vladar u državi.

Vlada Federacije BiH

Vladom FBiH upravlja premijer s tim da on ima i dva dopremijera iz dva druga konstitutivna naroda. No, Vlada FBiH donosi odluke   prostom većinom, bez etničkog glasanja. Ali premijer Federacije, recimo, ne može razriješiti nijednog od svojih ministara. Premijer može predložiti razrješenje, ali konačnu odluku o razrješenju donosi – predsjednik Federacije. Ako bi, recimo, Fadil Novalić želio razriješiti ministricu finansija Jelku Milićević, to ne bi mogao uraditi bez potpisa njenog stranačkog kolege Marinka Čavare.

Porezna politika

Po automatizmu, ministar finansija FBiH je član Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje BiH zajedno sa svojim kolegama ministrima finansija iz Vijeća ministara i Vlade Republike Srpske. Iako UO UIO ima šest članova, samo tri ministra finansija imaju pravo veta. To znači da nijedna odluka u UIO ne može biti donesena, a da za nju ne glasaju Jelka Miličević i Vjekoslav Bevanda. Nadalje, ukoliko UIO u nekoj firmi, prilikom kontrole, utvrdi nepravilnosti njihova rješenja postaju izvršna. Istodobno, ako Porezna uprava Federacije  u nekoj kompaniji nađe nepravilnosti u okviru svoje nadležnosti, njena rješenja nisu izvršna. Svi imaju pravo žalbe u ovom slučaju ministrici finansija Jelki Miličević.

Pravosuđe

Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH ima petnaest članova. Jednog člana VSTV-a biraju sve sudija Suda BiH, drugog člana biraju svi tužioci Tužilaštva BiH, trećeg pravosudni radnici Brčko distrikta, četvrtog svi kantonalni tužioci u Federaciji, petog sve općinske i kantonalne sudije iz Federacije, šestog sudije Vrhovnog suda FBiH, sedmog tužioci Tužilaštva FBiH, osmog advokati FBiH, devetog republički tužioci RS, desetog sudije osnovnih i okružnih sudova RS, jedanaestog sudije Vrhovnog suda RS, dvanaestog okružni tužioci RS, trinaestog advokati RS, četrnaetstog Vijeće ministara BiH i petnaestog Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Tih petnaest članova VSTV-a međusobno biraju predsjednika VSTV-a i to natpolovičnom većinom. Za njegovo razrješenje, pak, potrebna je dvotrećinska većina. Tih petnaest članova VSTV-a BiH bira i imenuje sve tužioce i sve sudije u cijeloj BiH. Sve imenovanja, od općinskih i osnovnih sudija do sudija Suda BiH i od kantonalnih i okružnih tužilaca do glavnog tužioca Tužilaštva BiH u rukama je VSTV-a kojim trenutno rukovodi Milan Tegeltija.

 

 

 

Nakon stavova NES-a i SBiH-a: Hoće li Konaković i Nikšić isporučiti Draganu Čoviću četvrtog delegata u Domu naroda BiH?

Milorad Dodik danas je ostvario dvije pobjede. SNSD je zvanično dobio četiri delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH i mehanizam blokade, a nakon sastanka sa predstavnicima Osmorke, zbog svoje politike uspio ih je oslabiti za dvije stranke koje neće učestvovati u državnoj vlasti.

Iako SDP BiH, Narod i pravda, Naša stranka, PDA, BHI Fuad Kasumović i Za nove generacije nastavljaju s formiranjem Vijeća ministara BiH, ova šestorka uz NES i SBiH će uskoro biti na novom ispitu kod izbora delegata za Klub Hrvata u Domu naroda PS BiH.

HDZ BiH Dragana Čovića u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamenta FBiH ima 14 delegata što je dovoljno za tri državna delegata.

HDZ 1990 ima tri delegata i uz jednog delegata Hrvatskog nacionalnog pomaka osigurao je jedno mjesto u Domu naroda PS BiH. To bi trebao biti Ilija Cvitanović, predsjednik HDZ 1990.

Stranke osmorke u Klubu Hrvata također imaju četiri delegata i to NES Tanju Šantić, SDP BiH Marinu Mujkanović, Za nove generacije Damira Marjanovića i NIP Silvu Banović. U Klubu Hrvata preostala je Berina Fejzić iz Goražda za koju još nije poznato koju listu će podržati.

Treba podsjetiti da se nakon saopćenja NES-a i Stranke za BiH u ponedjeljak oglasio i pokret Za nove generacije koji u Predstavničkom domu PS BiH ima zastupnika Zlatka Miletića, a u Skupštini KS Damira Marjanovića. Iz ZNG-a su vrlo jasno precizirali da će njihova podrška Vijeću ministara BiH isključivo zavisiti od kadrova koji budu predloženi.

Također kako Patria saznaje, Marjanović je zainteresiran da stranke osmorke izaberu i jednog državnog delegata. Marjanović je, ukoliko bi Stranka za BiH odustala od formiranja Vlade KS, 19. ruka u Skupštini KS što je tijesna većina imajući u vidu česta odsustva zastupnika pa bi se pred svaku sjednicu morale brojati ruke i ima li dovoljno zastupnika za donošenje odluka i zakona.

Ukoliko bi nekim slučajem neko iz Osmorke pomogao HDZ-u da dobije četvrtog delegata koncept osmorke bio bi vjerovatno prepolovljen, a time i ugroženo dalje funkcionisanje državne vlasti.

Na kraju do njih je da li će izabrati da umanje štetu koju su napravili u NSRS.

(NAP)

Kolumna Damira Rastodera: Milanović mora biti zdrav

Ako neko kaže da je “Džaferović tri puta gori od Miloševića” taj mora da je pokvaren, umno poremećen, pod dejstvom psihoaktivnih supstanci, da radi po nečijem nalogu ili, u najboljem slučaju, da je ofucani, jeftini populist. Sve to zajedno sadržano je u aktuelnom hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću. Koji je, u jučerašnjem nastupu ludila, upravo to izgovorio, mrtav hladan, dodajući da je Džaferović prošle godine išao u Vukovar samo da bi provocirao tamošnje Srbe. Rekao, ostao živ i zbrisao sa govornice, koja je zapravo njegovo jedino radno mjesto. Sa kojeg blebeće, difamira, optužuje, presuđuje, ocjenjuje, komentara sve – od Severine do svemira. Ali bez obzira o čemu da priča, on uvijek gađa dvije mete: Plenkovića, kojeg želi rušiti i Bosnu i Hercegovinu koju želi podijeliti. Istovremeno, prizemnim napadima na Bošnjake i navodnom odbranom hrvatskih interesa, tj Čovića, dodatno potkopava Plenkovićevu poziciju kod starih hadezeovaca. U suštini, ove dvije jasno istaknute mete, koristi i da sakrije svoj glavni cilj, a to je nedvosmisleno prorusko djelovanje, koje je više plod lukrativnih nego ideološko-političkih razloga. Bilo je to očigledno kada je na početku ruske agresije odbio potpisati pismo sa drugim predsjednicima zemalja centralne i jugoistočne Evrope kojim se traži ubrzani prijem Ukrajine u EU. Da se Vlasi ne dosjete, pravdao je to zahtjevom da se i BiH spomene u paketu sa Ukrajinom. Jednim metkom dva zeca. Hem,se neće zamjeriti svojim poslodavcima u Moskvi, hem će naivnim Bošnjacima prodati priču “kako onaj Milanović i nije tako loš”. Ovaj drugi, svježiji slučaj, još je ilustrativniji. Galama i prašina koju podiže oko blokade Finske i Švedske za prijem u NATO je samo smokvin list koji ga štiti od činjenice da je uz Orbana, ostao najvjerniji Putinov sljedbenik. Vjerniji i od samog Vučića, koji se kao nešto nećka, prenemaže, laže, maže, pokušavajući se praviti mrtav dok oluja ne prođe. Milanović se, pak, pravi živ i zdrav. Živ jeste, zdrav nije, piše politicki.ba.

To svi vidimo.

Za vrijeme konferencije za štampu od 57 minuta čak 18 puta se počešao po nosu. No, to je manje važno, od sadržaja onoga što izađe iz tih poganih usta. Iako je svjestan da od njegovog uslovljavanja neće biti ništa, da će Finska i Švedska ući u NATO, da se u BiH neće promijeniti Izborni zakon, tog zavisnika od mikrofona i koječega, ne spriječava da laprda o svemu i svačemu, a najviše da se miješa u unutrašnje bosanske prilike i da tako odrađuje stvari za Putina. U Hrvatskoj, o tome samo govori Plenković i rijetki analitičari. Većina medija i dobar dio javnosti to pripisuje njegovoj teškoj naravi i tersiluku, drugi dio smatra da on koristi sve što mu dođe pod ruku u obračunu sa Plenkovićem, treći da je ovo priprema za drugi predsjednički mandat u Hrvatskoj. Šta god da je u pitanju, on će ostati problem naših susjeda. Mnogo veći za njih nego za nas. Nama čak može biti koristan idiot. Ima li bolje odbrane Bosne od hrvatskih nasrtaja od onoga što govori i radi Zoran Milanović. U politici su protivničke greške neuporedivo važnije za uspjeh od vaših ideja i akcija. Naravno, ako ih znate pravilno i blagovremeno (is)koristiti. U Sarajevu se na Milanovića gleda kao na jalijaša koji bije čvrge svakom na koga naiđe i da je najbolje ignorirati ga. Što je, naravno, potpuno pogrešno. Koliko se god on bavi Bosnom, političko Sarajevo treba se baviti Milanovićem. Ne iz pukog hira ili inata, već iz čistog pragmatizma i evidentne koristi. Ima li boljeg poklona od toga da vas kontinuirano i primitivno napada proruski čovek, međunarodno izoliran i potpuno ustavno razvlašten, u okolnostima promjene međunarodnog poretka i nove hladnoratovske podjele svijeta. Na jednoj strani će biti Rusija, Eritreja, Sirija, Srbija, Sjeverna Koreja, Orbanova Mađarska i još nekoliko sličnih despotija i diktatura. I naravno Milanović, Dodik i Čović. Bosna i Hercegovina u mnogo čemu nije imala sreće kroz svoju bližu i dalju historiju. Ako je već morala imati neprijatelje, onda je zaista fortuna pogledala ako je to ova trojka. Milanović i Dodik kao braća blizanci, po bahatosti i mržnji prema Bosni i Bosnjacima, dok Čović manjak javne bahatosti nadomešćuje viškom mržnje. A svi na platnom spisku Moskve. Ukoliko se ova šansa ne iskoristi, niko drugi neće biti krivac do nas samih.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...