Dok je u kabinetu premijerke Golde Meir vladala potpuna konfuzija te 1973. godine jedan od pobočnika načelnika generalštaba IDF-a je izjavio: „Uhvatili su nas sa hlačama na koljenima“. Tadašnji načelnik generalštaba rođeni Sarajlija David „Dado“ Elazar nije bio shvaćen ozbiljno u sklopu priprema za napad arapske koalicije. Zaspali su na tren i Aman (vojna obavještajna služba) i Šabak (služba unutrašnje sigurnosti) dok je barem Mossad preko Ašrafa Marvana i šifre „hemikalija“ znao da je rat neizbježan.
Međutim takav propust strahobalnog obavještajnog aparata bio je moguć te sudbonosne 1973. godine kada je bila posljednja prilika da se uništi država Izrael. Jučer međutim nije zakazala samo obavještajna zajednica Izraela, zakazali su politički i društveni sistem. Još devedesetih godina polemolog i vojni strateg Martin van Creveld uspostavio je tezu da svako odugovlačenje uništenja Hamasa i nekadašenjeg Fataha ali prije svega Hamasa, samo osnažava te terorističke frakcije. Što se bude više odugovlačio konačni obračun sa Hamasom to će isti postajati snažniji, otporniji i sposobniji da udari brže i jače. Hamas je jučer udario i jako i brzo i bezobrazno odvažno uhvativši Izrael ne s hlačama na koljenima nego bez hlača uopšte.
Nezapamćeno mali broj vojnika IDF-a čuvao je sigurnosnu ogradu, da bi raketni udari uz koordinirani napad dronovima koji su ručnim odbrambenim bombama zasuli puškarnice i isturene vatrene tačke – potpuno anhilirao stražarsku posadu. Nakon što su provalili ogradu i stvorili brešu u istoj, u dosad nezabilježenom desantu motornim paraglajderima ubačen je veliki broj boraca Hamasa širom južnog Izraela. Dakle krajnje asimetričan model čak i za Hamas koji je ispekao zanat asimetričnog ratovanja, koje nota bene nije asimetrično po nesrazmjernosti protivnika već nesrazmjermnosti konvencionalnih i nekonvencionalnih metoda odnosno modela napada.
U tom totalnom napadu s kopna, mora i iz vazduha i uz dosad nezabilježeno raketiranje izraelska strana je bokserskim rječnikom ušla u seriju udaraca od kojih je bilo teško održati se na nogama. Naravno as na koji od 1967. godine Izrael igra vrlo uspješno jeste njegovo ratno zrakoplovstvo IAF koje nema pandana u regiji pa i šire. Ostaje međutim kao reper iznenađenja i to da su neki od generala IDF-a pobijeni na spavanju ili zarobljeni čemu nismo svjedočili u zadnjih pedeset godina.
Dakako najgori segment svakog arapsko-arapskog rata jesu kolateralne žrtve i upotreba oružja kojem je upravo cilj stvoriti što veću kolateralnu štetu i žrtve. Saturacijom odnosno istovremenim napadom iz velikog broja pravaca odnosno vatrenih tračaka, linijski poredane i pažljivo skrivene baterije višecijevnih bacača raketa Rajum 114 mm sa po 12 cijevi sijali su smrt u svim izraelskim gradovima. Tu je svakako i značajno pitanje broja Željeznih kupola odnosno sistema Iron dome čija je uspješnost jučer bila smanjena usljed čitavog niza faktora.
Naime Iron dome je kompjuterizirani sistem prema kojem kompjuter preračunava trajektorije ispaljenih artiljerijskih raketa i granata uz procjenu koju daje operateru o stepenu vjerovatnoće pogotka. Ukoliko sistem procijeni da raketa ili granata idu u more ili u pustinju na nju se ne djeluje. I inače tokom masovnih napada vbr-ovima koje Hamas dobija od Irana preko Hezbolaha ali ih i sam radi, preko 30 posto ispaljenih raketa završi u moru ili pustinji te zbog toga norma preciznosti od 85 posto koju ima Iron dome može biti ispunjena. Međutim, jučer su artiljerci Hamasa bili značajno precizniji jer su svi ciljevi bili u unutrašnjosti Izraela, a opšti je utisak da su i značajne pripreme porodile rezultate.
Sa druge strane IDF ima najbrži mobilizacijski sistem na svijetu obzirom da je do večeri bilo mobilizirano oko 30 brigada mješovitog sastava uz 10 profesionalnog te četiri divizije rezervista. Odbrambeni sistem Izraela oslanja se na veliki regrutni bazen stanovništva uz aktivnu i pasivnu rezervu te profesionalne snage, a s obzirom da muškarci služe obavezni vojni rok pet, a žene tri godine taj regrutni bazen je ustvari cjelokupno stanovništvo.
Tokom poslijepodneva IDF je uspio da lokalizira dalji prodor Hamasa, ali svakako da Hamas ima veliki adut u rukavu, a to su kidnapovani civili i vojnici IDF-a. Uz nezaobilazan
aeromiting IAF-a po Gazi predstoje čišćenja uporišta Hamasa dok je unatoč odobrenju
opcija kopnene invazije još uvijek neizvjesna. Gaza nije Libanon, a ni stanje u IDF-u nije kao te 2006. godine zapravo Izrael je daleko od onoga kakvim se doima. Zemlja je politički podijeljena obzirom da se povratak Benjamina Natanjahua na mjesto premijera mnogima nije svidio. Postojeća vlada je vrlo klimava obzirom da je Natanjahu kao nužno zlo vladu formirao sa ekstremnom desnicom koja bi ga mogla politički dezavuirati ukoliko ne odgovori dovoljno radikalno na ovaj napad.
S druge strane IDF je izuzetno neraspoložen prema novoj vladi koja ga je ustavnim i
reformskim programima značajno ograničila naročito reformom zakonodavstva. U tako
podijeljenu zemlju sa opozicijom koju predvodi Yair Lapid uz čitav niz unutrašnjih izazova, Hamas je pokušao zaigrati na najskuplju kartu svojim bezobrazno žestokim napadom koji bez sumnje nije samostalno ni planirao ni proveo. U konačnici ovo nije rat Palestinaca već proxy rat Irana sa Izraelom koji asimetrično zadaje udarce obzirom da je Izrael i dalje konvencionalno nedostižan. U toj i takvoj arhitekturi složenih i fluidnih savezništava svojstvenih regionalnom sigurnosnom kompleksu bliskog istoka ni ovaj put Gaza neće nestati obzirom da nekontrolirani haos Bliskog istoka ipak ima svoje kontrolore.
Ono što je sigurno jeste da nisu svi bacili svoje karte u igru obzirom da je Hezbollah željan ući u ovaj sukob ali bez blagoslova iz Teherana ipak ne može obzirom da i Teheran ima na umu kako je prošla arapska koalicija 1973. kada je bez rezerve bacila sve na Tel Aviv preko Golana i Sinaja.
Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine ponaša se poput nekog društevnog šerifa upućenog da se bavi poslovima od gradnje stepenica u općini, preko nezakonitih istraga, do komentarisanja podataka o kojima je tek čuo, a sve to u pokušaju da ga javnost vidi kao prvog u Bošnjaka. Valjda zbog toga u svakom obraćanju spomene stranku porijekla SDA i njenog lidera Bakira Izetbegovića, odnosno kadrove SDA.
Tako je prije sedam dana o ruskim diplomatama i njihovom dolasku u BiH govorio jedno, a sedam dana poslije, danas govori drugo.
U emisiji Pressing na N1 televiziji ministar Konaković upitan o ruskim diplomatama protjeranim iz zemalja EU nakon ruske agresije na Ukrajinu se ponio kao osoba dobro upućena u tu problematiku. Postavio se kao i inače, sveznalački, pa nam objasnio da je MVP i prije dolaska Rusa zamolilo Kremlj da ih ne šalje, da je on u Ministarstvu provjerio i da ništa u Ministarstvu nije urađeno pogrešno.
“U saradnji sa OSA, na zahtjev OSA , prije nego su došli mi smo iz MVP poslali notu u Rusiju i upozorili, zatražili, zamolili da te ljude ne šalju. Pregledao sam da li smo negdje napravili neki propust, nijedan propust, niti jedan dio u kojem smo bili odgovorni nije prošao kroz moje ministarstvo”, rekao je ministar Konaković u Pressingu prošle srijede.
Sedam dana poslije, ministar Konaković je okončao još jednu svoju istragu i utvrdio da je bivša ministrica Bisera Turković, naravno iz SDA, dala ID kartice ruskim diplomatama. Iako je prije sedam dana spominjao korake prije dolaska ruskih diplomata i pričao o provjeri u MVP, Konaković je do danas istražio i ustanovio da su to Rusi Bisere Turković.
“Dvojica ruskih diplomata koji su protjerani iz evropskih zemalja došli su – jedan je došao 25. 10. 2022. godine, on se zove Selov, a drugi koji se zove Sokolov je došao 12. 01. 2023. godine. Tada je ministrica Turković bila na čelu Ministarstva, Osman Mehmedagić na čelu OSA, a Fahrudin Halač zamjenik direktora GPBiH. Ruska ambasada je u svim rokovima uputila MVP zahtjev za izdavanjem ID. Diplomati su ušli bez najave, a onda je ambasada tražila izdavanje ID….”, ispričao nam je ministar Konaković na konferenciji za novinare.
Pitanje je sad šta je istina, s obzirom da ministar prošle srijede kaže da “i prije nego su došli” je upućena nota Rusiji. Šta je to ministar pregledao u Ministarstvu, ako nije vidio da su ruske diplomate, kako nam to danas govori, došle u vrijeme bivšeg Vijeća ministara.
Je li ministar pokuašavao pogoditi nešto govoreći bez informacija, ili različite izjave pokazuju da ne vlada baš svim informacimama?
Stiče se dojam da ministar do trenutka kada je Detektor objavio priču o ruskim diplomatama, uopće nije ni znao da su oni u Bosni i Hercegovini. A nije ministar od jučer, već je osam mjeseci na toj poziciji, pa je čudno kako Konaković, koji zna koga je sve Mehmedagić prisluškivao i šta je problem na Vranduku, ne zna za ruske diplomate kojima je ID izdalo njegovo Ministarstvo. Ili Konaković misli da ga se poslovi Ministarstva tiču samo od vremena imenovanja do isteka mandata.
I na kraju, ministar Konaković je polovinu današnje konferencije posvetio priči o putu BiH u Evropsku uniju. Zanimljivo je da ni spomenuo nije šta će učiniti s ruskim diplomatama protjeranim iz EU. Je li Bosna i Hercegovina, ministre Konakoviću, slijedi vanjsku politiku EU ili Beograda?
Jer, sve i da je SDA apsolutno kriva, oni nisu na vlasti, vi jeste, šta ćete učiniti po tom i vanjskopolitičkom i sigurnosnom pitnaju?
Svakako je rekao više nego što se očekivalo, a manje nego što je trebalo. Dosta stvari koje su nama u BiH poznate, ali kad ih izgovori neko sa strane, tog političkog ranga, pa još i Amerikanac, onda to dobija posebnu specifičnu težinu. U odnosu na blijedunjave, ubuđale, zakukuljene i zamumuljane političke frazetine, koje smo imali prilike slušati godinama unazad od O’Brienovih prethodnika, ovo izgleda kao udarac maljem u glavu.
O’Brien je, zapravo, više govorio kao domaći politički akter nego međunarodni diplomata. Ili, što je još preciznije, kao analiticar i hroničar ovdašnjih prilika, a ne kao “decision maker” sa značajnim ovlaštenjima u kreiranju politike prema regiji. U toj politici bilo je puno lutanja, pa i pogrešaka, koje nisu izostale ni u ovom, već čuvenom, O’Brienovom obraćanju.
Prije svega, lako je uočljiva zaostavština i inercija od Gabriela Escobara i Dereka Choletta koji su djetinjasto vjerovali da je korupcija glavni problem na zapadnom Balkanu i ako se ona suzbije mnogi politički problemi će nestati.
O naivnosti, a slobodno možemo reći i gluposti, ovakvog stava izlišno je i govoriti. Iz aviona je vidljivo da je nacionalizam i glavni problem i glavno pokriće za kriminal i korupciju.
Nacionalizam je taj koji spriječava društva da izgrade uređenu državu sposobnu da se bori protiv svih vidova korupcije.
Nesređena država je istovremeno i slaba država, a samim tim i lak plijen za političke protuhe i sjecikese.
O’Brien je, čini se, više govorio o posljedicama (korumpirani političari) nego o stvarnim uzrocima krize u BiH, pa i čitavoj regiji.
Političke, a bogami i teritorijalne aspiracije Beograda i Zagreba prema Bosni su ključni faktor za njenu permanentnu nestabilnost. Svi ostali problemi su izvedeni iz te proste činjenice.
O tome O’Brien nije progovorio nijednu riječ. A bez toga nema mirne Bosne.
Dodik i Čović bez podrške Beograda i Zagreba su samo oružje bez municije ili tenkovi bez goriva.
Daleko bi poštenije i korisnije bilo da se američki diplomata referirao na ono što rade i govore Vučić, Plenković i Milanović nego da ponavlja ono što već svi znamo o Čoviću i Dodiku.
Ne postoji političar, a kamoli državnik koji sa takvim prezirom govori o čitavom jednom narodu kao što to Milanović čini prema bosanskim muslimanima. Ne postoji nijedan premijer na svijetu koji ne poštuje institucije druge države kao što to radi Plenković prema zvaničnom Sarajevu.
A šta tek reći za ponašanje Vučićeve Srbije čiji zvaničnici više i ne kriju da rade na stvaranju “srpskog sveta”. Otuda i često ponavljanje Ivice Dačića da je Rs glavni srpski nacionalni interes.
Do skoro je to bilo Kosovo.
Vučić više govori o potrebi naoružavanja Srbije nego o svim drugim temama i problemima koji postoje u toj zemlji.
Tragikomično zvuče njegova objašnjenja da je to u svrhu odbrane i odvraćanja potencijalnih napadača. Samo još da kaže ko su ti “agresori” i pretendenti na srpsku teritoriju. Da nije to možda velika Crna Gora, moćna Sjeverna Makedonija ili Kosovo sa 5.000 vojnika?
O svemu tome od O’Briena nismo mogli čuti ništa.
Ali smo zato čuli i vidjeli vještačku raspodjelu krivice na sve tri strane. Svi su podjednako krivi: i SNSD i HDZ i SDA. Izetbegović, Dodik i Čović su braća po kriminalnoj liniji i među njima nema nikakve razlike. Ova teza je opasna, baš onoliko koliko je netačna i nemoralna.
Ako je i tačna, a kako to da je, između ostalog, i voljom američkog ambasadora, samo Izetbegović od spomenute trojice ostao bez vlasti?
Zar je moguće da se za kriminal osuđuju samo bošnjački politicari (Novalić), dok se žmuri, ne na krađu, već čistu otimačinu i pljačku od strane Čovićeve i Dodikove družine. Tri strane, o kojima je govorio O’Brien, ne samo da ne možete smjestiti u isti koš, već one nipočemu nisu ravnopravne.
Demografska većina (Bošnjaci) postali su politička manjina zahvaljujući interesnom savezništvu Srba i Hrvata. Beograd i Zagreb su u političkom smislu jednako udaljeni kao i devedesetih godina, ali su jednako blizu jedino po pitanju Bosne. Baš kao i za vrijeme Miloševića i Tuđmana, odnosno, Bobana i Karadzica.
Jedina je razlika što nema direktnog dogovora Beograda i Zagreba, već to rade suptilnije, ali jednako očigledno, preko svojih izvođača Dodika i Čovića. Sve dok to neko otvoreno ne kaže neće biti političkog pomaka u Bosni. Niti će biti neke koristi od oštrog govora američkog diplomate.
Doduše, nije realno ni nadati se da neko sa strane, pa makar to bio i zvanični Vašington, ispravi sve naše krive Drine.
Aktuelna “bošnjačka reprezentacija”, bar za sada, pokazala se potpuno nedorasla u ionako kompliciranim unutrašnjim i međunarodnim prilikama. Servilnost koju Trojka pokazuje prema strancima može se mjeriti samo sa servilnošću koju demonstriraju prema Dodiku i Čoviću. SDA nije bila ništa uspješnija u artikulaciji interesa BiH, ali je spolja izgledalo da se radi o ravnopravnoj borbi.
Ni vlast ni opozicija ne rade baš ništa na dodatnoj internacionalizaciji ovdašnjih problema i mogućih opasnih scenarija koji prijete BiH. Tome više doprinosi Dodikova glupost nego pamet bošnjačkih političara. Dok je tako ni svijet neće reagirati i preduzimati konkretne akcije. Možda nas O’Brien iznenadi, pa recimo stavi Dragana Čovića na crnu američku listu. Pravi čovjek na pravom mjestu.
Prethodna godina je, u političkom smislu, počela imenovanjem nove državne vlade. Tačnije, početak procesa predstavljalo je imenovanje Borjane Krišto za mandatarku. Neki su tada govorili da se Denis Bećirović neće usuditi da, skupa sa Željkom Cvijanović, preglasa Komšića. Usudio se. Time se po ko zna koji put potvrdilo pravilo da će u politici svako uraditi sve, te je, na neki način, jedino razumno očekivati nemoguće stvari.
Dvije ljevice
Tako se po prvi put desilo da je neki Bošnjak, član Predsjedništva (kako glasi zvanični naziv funkcije) preglasao Komšića na važnom državnom pitanju. Naime, i ranije se dešavalo da Komšić nije dio vladajuće koalicije, štaviše ulazio je u teške političke sukobe sa Silajdžićem i Izetbegovićem, ali nikada ga nijedan od njih nije preglasao na važnom državnom pitanju. Nije ni Komšić njih.
Zato je Bećirovićeva odluka da promijeni navedenu praksu tektonska promjena u bh. poslijeratnoj historiji. Na koncu, čini se da je navedena odluka ostavila teške posljedice, te da je odnos između Komšića i Bećirovića izuzetno hladan, te se možda može nazvati i netrpeljivošću.
Kulminacija ovoga bila je prilikom obilježavanja godišnjice bitke na Vlašiću, kada je Bećirović govorio o „razjedinjenosti“, na što mu je Komšić oštro replicirao, kazavši: „Ja nisam ni razjedinjen ni podijeljen. Ja sam tamo gdje sam bio i 1992. i 1995.“ Po svemu sudeći, ovaj tihi sukob u Predsjedništvu nastavit će se i u novoj godini.
Što se tiče samog Vijeća ministara, desio se još jedan presedan. Prije ovog mandata, SDP je dvaput formirao Vijeće ministara, te je u oba prethodna mandata, uz Bošnjake, imenovao i Hrvate u Vijeće ministara.
Za vrijeme Alijanse za promjene, Hrvati Božidar Matić i Anto Domazet su bili ministri finansija, a za vrijeme Platforme, za zamjenika ministra sigurnosti imenovan je Mladen Ćavar, koji je, nakon izbacivanja HDZ-a iz Vijeća ministara, do kraja mandata obnašao dužnost ministra.
S formiranjem aktuelnog Vijeća ministara, Trojka predvođena SDP-om se po prvi put svela isključivo na bošnjačku kvotu, s obzirom da je hrvatsku i srpsku kvotu prepustila HDZ-u i SNSD-u. Zato je s dobrim razlogom, aktuelni visoki predstavnik koaliciju okupljenu oko SDP-a nazvao „bošnjačkim reformskim blokom“.
Ključno političko pitanje, koje je postavljano pred ljevicu, uvijek je bilo: da li će se zadržati u okviru bošnjačke kvote, ili će se pokušati probiti i u srpsku i hrvatsku. Odnosno, govoreći jezikom ZAVNOBiH-a, hoće li biti i srpska, i hrvatska, i bošnjačka.
Čini se da je, u tom pogledu, 2023. godina, dokazala da na sceni imamo dvije ljevice u BiH. Jednu, predvođenu SDP-om i Našom strankom, čiji je primarni cilj ovladavanje bošnjačkom kvotom. I drugu, predvođenu DF-om, čiji je primarni cilj ulazak i u hrvatsku kvotu.
Ne radi se samo o činjenici da je Komšić oteo HDZ-u mjesto u Predsjedništvu. Sjetimo se da je, kada se 2015. godine, formiralo Vijeće ministara, DF imenovao Hrvata Slavka Matanovića za ministra saobraća i komunikacija. Danas takvo nešto izgleda nemoguće, a 2015. godine ne samo da je bilo moguće, već je za Vijeće ministara, sa Matanovićem, glasao i sam HDZ.
Hoće li ljevica raditi to što su SDP i DF nekada radili, ili će raditi ovo što SDP i NS trenutno rade, predstavlja ključno pitanje ne samo za sudbinu ljevice, već i za sudbinu ove zemlje. Istinu govoreći, osim samih stranaka ljevice, ključnu ulogu u ovome su uvijek imali Amerikanci. I za vrijeme Alijanse, i za vrijeme Platforme, jednako kao i danas.
Amerikanci su dali i teorijski i praktični doprinos, etabliranju Trojke kao nove „bošnjačke vlasti“. U teorijskom smislu, objasnili su prvacima Trojke da se trebaju fokusirati samo na bošnjačku kvotu, te hrvatsku prepustiti HDZ-u. U praktičnom smislu, iskoristili su svoj utjecaj u pravosuđu i medijima da ošamute SDA, što su u dobroj mjeri i uspjeli. Nadalje, ključni potez Amerikanaca je u svojevrsnoj političkoj izolaciji DF-a i Komšića.
Amerikanci protiv građanske BiH
U maju 2023. napisao sam da je cilj State Departmenta je izolirati SDA i transformirati je u zagovornika ‘konstitutivnih naroda’, a istovremeno izolirati Komšića od SDA i politički ga uništiti kao personifikaciju građanske države. Za Amerikance, ideja građanske države je nemoćna. Bošnjaci i ostali građani, koji su odani ovoj ideji, nemaju dovoljno oružja, ekonomske i diplomatske moći da je provedu, odnosno odbrane, pa je u očima američke vlade građanska ideja samo plemeniti faktor destabilizacije.
SAD ne žele ulagati svoje vojne, ekonomske i druge resurse da provedu ideju građanske države, a BiH nije Katar, Južna Koreja, ni Njemačka da to može platiti. Američka vlada snadbijeva Zapadni Balkan mirom, ali ne i demokratijom. Naprotiv, američke vlasti se često koriste nedemokratskim sredstvima da podebljaju sistem etničkog predstavljanja, jer je po njihovoj procjeni to najbolje sredstvo za očuvanje mira. Amerikanci će svoje napore, kao i sam Dejton, smatrati uspješnim sve dok nema oružanog sukoba.
U navedenom kontekstu, po mom mišljenju, treba razumjeti i treći ključni, i bez dileme najvažniji događaj 2023. godine u našoj zemlji, a to je suspenzija Ustava Federacije od strane OHR, kako bi SDA (i DF) bili izbačeni iz vlasti.
Po mišljenju aktuelne američke administracije, korijen problema je bio u težnji SDA i DF da, na miran i demokratski način, tj. putem izbora, otkinu komad hrvatske kvote HDZ-u. Sjetimo se, SDA i DF-u je, po starom sistemu, bilo potrebno da dođu do 6 hrvatskih delegata u Federalnom domu naroda, te dva u Državnom domu naroda, kako bi mogli formirati Vladu Federacije i Vijeće ministara bez HDZ-a.
Ključni trenutak je, po mom mišljenju bio, kada je HDZ rekao da će pucati, ako bude izbačen iz vlasti. To je potvrdio i Peđa Kojović, koji je sav usplahiran, nakon pregovora u OHR-u, posvjedočio da su predstavnici HDZ-a zaprijetili nemirima na jugu, ako vlast bude formirana bez njih. „Ne vjerujem“, kazao je Kojović, „da je normalno da u zemlji, koja je prošla to što je prošla, politički lideri prijete ratom.“
„Očekujemo da će se o ovim, zaista realnim i konkretnim prijetnjama, oglasiti i relevantni predstavnici međunarodne zajednice“, poručili su tada iz Naše stranke.
I uistinu, oglasili su se. Nakon izrečenih prijetnji, Schmidt je donio prvi paket amandmana na Ustav Federacije, kojima je osigurano da će HDZ ostati u vlasti. Odnosno da neće zapucati, kako bi rekli u Vijeću za implementaciju mira.
Jednostavno kazano, HDZ je sačuvao mjesto u vlasti, onako kako ga je i stekao, pomoću nasilja, odnosno kredibilne prijetnje nasiljem.
Zašto su se stranci tako brzo povukli pred HDZ-ovim prijetnjama? Zato što nemaju više, kao 2001. godine, desetine hiljada međunarodnih trupa, da u slučaju potrebe mogu ugušiti nekakvu Hrvatsku samoupravu. Dobro upućeni izvori su mi kazali da su čak i tada, 2001. godine, Jelavićeve snage kidnapovale i vezale osoblje OHR-a u Mostaru, a sve do kraja akcije, u međunarodnim krugovima su strepili kako će se sve završiti.
Danas, više od dvije decenije kasnije, međunarodna zajednica nema ni približnu snagu, kakvu je imala, pa samim time izgubila je i samopouzdanje.
Nemiri na jugu i mirni protesti u Sarajevu
Na naveden zaključak navodi i što je 2023. protekla u snažnom osporavanju visokog predstavnika iz Republike Srpske, koje nije sankcionisano. Milorad Dodik i njegovi saradnici kao glavni argument koriste to što Vijeće sigurnosti nije „potvrdilo“ imenovanje Christiana Schmidta. Radi se o istom Miloradu Dodiku, koji se 2006. godine susretao i sarađivao sa Christianom Schwarz-Schillingom, te prihvatao njegove odluke, iako ni Schwarz-Schillinga nije „potvrdilo“ Vijeće sigurnosti.
Razlika je u tome što je Schwarz-Schilling imao na raspolaganju 7.000 hiljada međunarodnih efikasnih trupa, kojima je de facto mogao komandovati, dok Schmidt ima na raspolaganju oko hiljadu vojnika, kojima on ne može ništa narediti.
Zato Schimdt, bez obzira na papire kojima maše, ne može ništa nametnuti što bi bilo protiv interesa srpske i hrvatske nacionalne politike u BiH. Svjestan toga, Dodik je završio 2023. godinu, prijeteći mu secesijom i „nemirima na sjeveru i istoku“, ako donese zakon o državnoj imovini koji ne bi bio u skladu s interesima RS-a.
S obzirom da ima odgovornost za očuvanje mira a nema trupa kojima bi disciplinirao Dodika, Schmidt će, kao i njegovi nalogodavci iz Američke ambasade, itekako uvažiti Dodikove zahtjeve, jednako kao što je uvažio i HDZ-ove, nakon prijetnji „nemirima na jugu“. Čini se da u BiH efektivnu politiku može voditi samo onaj ko može kredibilni prijetiti nasiljem.
S druge strane, uobičajene reakcije poput one Denisa Zvizdića, s kojom je okončana 2023, da „NATO ili EUFOR“ trebaju rasporediti svoje trupe u Brčkom kako bi disciplinirali Dodika, imat će jednak efekat kao i poziv Naše stranke međunarodnoj zajednici da reaguje na prijetnju „nemirima na jugu“. Naime, stranci će navedene reakcije Zvizdića, Kojovića i društva uvijek shvatiti kao znak da se Bošnjaci plaše, te da traže od njih zaštitu i nastavit će nas štititi tako što će, u ime brige za nas, uvažavati zahtjeve SNSD-a i HDZ-a.
Početkom 2023. godine, tokom diskusije u Britanskom parlamentu o spornim Schmidtovim intervencijama, predsjedavajuća Vanjskopolitičkog komiteta Alicia Kearns je pitala Anthonyja Moncktona da li iznenađen slabim reakcijama u Sarajevu, te dodala kako bi u Ujedinjenom Kraljevstvu bilo nasilnih protesta („riots“), kada bi neko, nakon zatvaranja biračkih mjesta, promijenio pravila i retroaktivno oblikovao rezultate izbora.
Monckton je tada odgovorio vrlo grubo, ali prilično iskreno, kazavši da smo se mi u Sarajevu navikli da nam se govori šta da radimo, pa čak i da nas se gazi („They are used to being slightly trodden upon“). Vjerovatno niko nije bolje objasnio zašto su stranci odlučili da upravo Bošnjaci, a ne Srbi ili Hrvati, trebaju platiti cijenu mira u ovim uslovima, iako „ova država pripada svim njenim narodima“.
I zaista, nije loše živjeti u miru. Pitanje je samo da li je i on siguran, ako se odreknemo dostojanstva i slobode. Kako reče jedan Amerikanac – a nije riječ o Michaelu Murphyju – nacija koja, u svakom slučaju, više voli da bude ponižena, nego da se izloži opasnosti, spremna je da ima gospodara i uostalom zaslužuje jednog. No, čak ni to ne znači siguran mir.
Historija nas uči da je veći rizik u popuštanju pred prijetnjama, nego u pružanju otpora. Ako budemo popuštali, naš suparnik se neće smiriti, već će biti ohrabren da traži sve više, sve dok nam postavi finalni ultimatum, koji nećemo moći prihvatiti, a od kojeg ni on, zabrinut za vlastiti ugled, neće smjeti odustati. I šta onda? Bolje je na vrijeme reći da zaista postoji crvena linija preko koje se ne smije preći i da će, u protivnom, biti ozbiljnih posljedica.
“Nije izabran” i “nije predložen” nije isto. I svi oni koji poistovjećuju riječ “izabran” sa riječju “predložen”, mogu biti ili zlonamjerni ili elementarno nepismeni. Zbog čega ovo pišem?
I teoretski i praktično …
Zbog Ustava Federacije BiH i onih odredaba koje je u izbornoj noći nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt. Dva mjeseca nakon stupanja na snagu oktroiranog Ustava FBiH, priča o deblokadi ovog entiteta je isparila. A svakome ko je pažljivo iščitao Schmidtove izmjene i uporedio ih sa ustavnim odredbama koje su bile na snazi prije 2. oktobra, znao je da je “mehanizam blokada” ostao na snazi.
Uglavnom, za imenovanje Vlade Federacije, i prije i poslije Schmidta, bili su potrebni potpisi predsjednika Federacije BiH i njegova dva potpredsjednika. Ako jedno od troje navedenih ne potpiše, nema imenovanja. Dakle, Ustav Federacije BiH je, i prije i poslije Schmidta, zahtijevao konsenzus u takozvanom Predsjedništvu FBiH.
Ova je odredba, zapravo, slična onim odredbama kojima se regulira nadležnost Predsjedništva Bosne i Hercegovine glede vanjske politike i odbrane. Jedan član Predsjedništva BiH iz, recimo, Federacije BiH može, sukladno državnom Ustavu, spriječiti donošenje odluka iz resora odbrane i vanjskih poslova ako iza njega stane dvotrećinska većina u Klubu njegovog konstitutivnog naroda Doma naroda Federacije BiH. Dakle, klubovi Hrvata i Bošnjaka u Domu naroda Federacije BiH mogu direktno odlučivati o najbitnijim državnim pitanjima ukoliko su u koordinaciji sa članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
No, da vidimo šta je sa takozvanim Predsjedništvom Federacije BiH. OHR je, podsjećamo, 2. oktobra nametnuo odredbe Ustava FBiH kojim se, prvo, povećava broj delegata u klubovima konstitutivnih naroda i ostalih u Domu naroda FBiH i, drugo, kojim se precizno regulira izbor troje članova takozvanog Predsjedništva Federacije koji, opet, međusobno, mogu izabrati predsjednika Federacije BiH.
“Bilo koja skupina od jedanaest delegata iz svakog od klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda”, piše u Schmidtovom amandmanu na Ustav Federacije BiH, “može predložiti kandidata iz reda odgovarajućeg konstitutivnog naroda, pod uvjetom da svaki delegat može podržati isključivo jednog kandidata. Svi kandidati mogu biti izabrani u skladu s ovim člankom ili na mjesto predsjednika ili na mjesto dopredsjednika Federacije”.
Stav dva je za ovu priču ključan i tamo piše da: “Ukoliko u roku od 30 dana od dana potvrđivanja rezultata za izbor delegatâ u Dom naroda, potreban broj delegata u jednom ili više klubova konstitutivnih naroda ne predloži kandidata za mjesta predsjednika i dva dopredsjednika Federacije u skladu sa stavom (1) ovog članka, onda će to učiniti bilo koja skupina od sedam delegata iz kluba ili klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda koji kandidate nisu predložili”.
Sad pažljivo čitamo dva navedena člana. U prvom, dakle, piše da svaka skupina od “jedanaest delegata” u određenom klubu konstitutivnih naroda može predložiti kandidata za predsjednika, odnosno potpredsjednika Federacije BiH. U drugom stavu je navedeno da – ako “jedanaest delegata” u prvom krugu “ne predloži” kandidata, to, u propisanom roku, može učiniti “skupina od sedam delegata”, kluba konstitutivnih naroda koji “nisu predložili kandidate”.
Za sve one koji hoće čitati, Ustav Federacije je jasan – drugi krug, odnosno onaj u kojem su potrebni potpisi sedam delegata, aktivira se samo u onom klubu koji u prvom nije skupio jedanaest potpisa.
U klubovima tri konstitutivna naroda Doma naroda Federacije BiH sjede po 23 delegata. I teoretski i praktično se može desiti da u jednom klubu budu dvije političke grupacije koje su uspjele skupiti po jedanaest potpisa. U tom slučaju oba predložena kandidata za (pot)predsjednika Federacije BiH idu u parlamentarnu proceduru. Zato je, svjedočili smo, posljednjih mjeseci vođena bitka za delegate u Klubu Bošnjaka. SDA je dobacila do dvanaest Bošnjaka, stranke osmorke do deset, a DF je ostao na jednom delegatu u Klubu Bošnjaka.
Prvobitna namjera
Šta se sada može desiti? Delegat DF-a, recimo, ne želi podržati nijednu od dvije suprotstavljene političke grupacije u Klubu Bošnjaka. U tom slučaju, SDA ostaje na svojih dvanaest, a osmorka na deset delegata. Sa svojih dvanaest, SDA može predložiti (pot)predsjednika Federacije. Sa svojih deset, osmorka to ne može učiniti. I priča o izboru (pot)predsjednika FBiH je završena.
Parlament Federacije BiH može odbiti listu kandidata (na njoj su zajedno kandidati iz klubova Bošnjaka, Srba i Hrvata). No, odbijanje liste kandidata ne znači drugi krug. Ako kandidati predloženi sa jedanaest potpisa ne dobiju podršku – postupak se ponavlja. Naglašavam, ponavlja. Unedogled. Sve dok potpredsjednik ne bude izabran.
Iz ovog, dakle, proizlazi da uopće nije bitno ko ima prostu većinu u Predstavničkom i Domu naroda FBiH. Bitno je ko ima trinaest delegata u klubu određenog konstitutivnog naroda. Parlamentarna većina, tako, postaje talac većine u određenom klubu naroda.
Da bi ova situacija bila prevaziđena, OHR bi morao nametnuti nove odredbe Ustava Federacije BiH kojim bi deblokirao izbor (pot)predsjednika Federacije BiH i na taj način bi institucije Federacije BiH postale mnogo prohodnije. U tom bi slučaju nacionalne stranke, uključujući prije svega HDZ i SDA, postale zaobilazne prilikom imenovanja budućih saziva Vlade Federacije BiH.
OHR je, stoga, sada ušao u začarani krug. Ako želi otkočiti Federaciju, morat će nametnuti odredbe koje istovremeno ne idu u prilog i SDA i HDZ-u. A to mu, znamo, nije bila prvobitna namjera.
U jednom razgovoru uoči potpisivanja Dejtona, Alija Izetbegović je kazao tadašnjem američkom ministru odbrane Williamu Perryju da ne želi potpisati sporazum sa paljanskim režimom, jer oni su kao nacisti, kako je kazao, i njima bi trebalo nametnuti mir, kao što je to urađeno u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata.
Perry je kazao da, za razliku od Saveznika u Drugom svjetskom ratu, Bosanska armija nije porazila VRS i stoga „okupacija“ po njemačkom modelu nije moguća.
Bilo je to dominantno raspoloženje unutar Clintonove administracije: Amerikanci nisu bili spremni trošiti svoje resurse, kako bi BiH postala građanska država, već samo da se zaustavi rat.
To se vidjelo već u avgustu 1995. godine, kada Richard Holbrooke prvi put došao u Sarajevo, u svojstvu glavnog američkog pregovarača. Kazao je da mu treba sasvim jasan odgovor o tome šta Vlada RBiH hoće (s obzirom da ne može vojnim putem osloboditi zemlju).
Kako Izetbegović bilježi u svojim „Sjećanjima“, Holbrooke je tada kazao:
„Možete imati: ili 1. cjelovitu decentraliziranu državu, ili 2. dio Bosne Bosne na kojem ćete isključivo vladati. Šta od toga dvoga želite?“
Cjelovita država sa cjelovitom vlasti nije bila uopće na stolu. Kao što se zna, naš državni vrh je odbio podjelu države (tj. da Srbija i Hrvatska anektiraju dijelove teritorije koji su kontrolisale). Prihvatio je podjelu vlasti (tj. da će, u cjelovitoj BiH, vlast biti etnički podijeljena). Ali to nije bio kraj, već samo početak. Uslijedila je borba za detalje ustavnog aranžmana. Vrlo brzo se pokazalo da etnička podjela vlasti ne postoji an sich, već da može biti u manjem ili većem stepenu. Suština borbe u Dejtonu, kao i danas, jeste bilo upravo to: u kojoj mjeri će etnički princip biti bitan.
Kako je nastao Ustavni sud
Prije nekoliko dana u BiH je boravio jedan od autora Dejtonskog ustava i sadašnji pomoćnik državnog sekretara SAD Jim O'Brien.
Njegovo vrlo bitno obraćanje je izazvalo ogromnu pažnju u našoj zemlji. Iskoristit ću ovu priliku da suštinske poruke tog obraćanja (o najvažnijim državnim pitanjima) dodatno osvijetlim. To ću učiniti, tako što ću skrenuti pažnju na jedan, našoj javnosti manje poznat O'Brienov tekst, u kojem on govori još otvorenijim jezikom (vjerovatno zato jer nije obnašao ovako visoku diplomatsku funkciju). Radi se o analizi The Dayton Constitution of Bosnia and Herzegovina, koju je objavio Američki institut za mir.
Kako veli O'Brien, jedno od ključnih pitanja sa kojima su se on i njegove kolege suočile pišući nacrt Dejtonskog ustava, bio je: kako rješavati eventualne sporove između entiteta. On pojašnjava da su u „septembru 1995. Srbi insistirali da se svi nesporazumi rješavaju pregovorima između entitetskih vlada“. Zatim dodaje i da je taj prijedlog RS-a uvršten u principe, koji su definisani u Ženevi i Njujorku, kao svojevrsna priprema za Dejton. Međutim, kako piše O'Brien, u samom Dejtonu dolazi do promjene, te „entiteti i druge niže instance bivaju podređeni odlukama Ustavnog suda“.
Kako kaže O'Brien: „Uspostavljanje Ustavnog suda i pravosudnog sistema u cjelini, predstavljalo je udarac centralnoj tezi koju je srpska strana zastupala u ranijim pregovorima: da entiteti trebaju biti konačni arbitri kada se otvore pitanja da li su međunarodne ili domaće pravne obaveze ispunjene.“
„Kada su se“, nastavlja O'Brien, „strane saglasile u Dejtonu po pitanju sudskog sistema u kojem pojedinci mogu pokrenuti postupke protiv vlasti, i u kojem će centralni sudski sistem imati moć da preispituje odluke entiteta, navedeni prijedlog [o međuentitetskoj arbitraži] je izgubio svoju svrhu.“
(Ideju o formiranju Ustavnog suda dao je Lloyd Cutler, pravni savjetnik predsjednika Clintona i Cartera.) Da je prihvaćena ideja RS-a da, umjesto centralne instance – tj. Ustavnog suda, entiteti rješavaju sve sporove, Bosna i Hercegovina, zaključuje O'Brien, bi bila „unija iz feudalnog doba, a ne moderna evropska država“.
Ukazujući na razloge zbog kojih je došlo do navedenog obrata, on veli da „Milošević nije bio isuviše zainteresiran za detalje, kada je u pitanju sistem vlasti u BiH“.
Za razliku od Miloševića, delegacija Republike BiH je u Dejtonu bila vrlo pažljiva i dobro pripremljena, kada je u pitanju struktura Ustavnog suda.
Dok sam iščitavao dokumente o pregovorima uočii Dejtona, moj utisak je bio su Amerikanci i Vlada RBiH radili u dosluhu. Naime, nedugo nakon što je američki pravni tim (tačnije Lloyd Cutler) došao na ideju o uspostavi Ustavnog suda, kao ključne dejtonske instance, koja će rješavati međuentitetske sporove, Izvršni odbor SDA je objavio zaključke u kojima se izlaže sličan pogled na stvari.U navedenim zaključcima od 20. oktobra 1995. godine, kaže se:
„U situaciji kakva jeste i s obzirom na vjerovatan paritetni sastav zajedničkih organa, osnovni problem je mogućnost blokade funkcioniranja zajedničkih institucija korištenjem veta.“
Zatim se nastavlja: „Mi trebamo (1) cjelovitu Bosnu i (2) državu koja može funkcionirati. Izgleda da su ova dva zahtjeva proturječna i pred nama stoji pitanje kako razriješiti ovaj čvor.“
I onda se predlaže sljedeći odgovor: „Izlaz je možda u ugrađivanju jednog mehanizma za deblokadu. To bi vjerovatno bio Ustavni sud, koji bi, u ovom slučaju, uključivao i nekoliko sudija stranaca.“ (Moje podvlačenje)
Autor zaključaka, na kraju, lucidno primjećuje da „način odlučivanja i mogućnost blokade donošenja odluka ostaje najozbiljnije pitanje Bosne kao cjelovite države“. Ova ocjena ni nakon 28 godina nije izgubila na snazi.
Indikativno je da je, čim je zaključen Dejton, sadašnji predsjednik Aleksandar Vučić, a tada generalni sekretar SRS-a, objavio žestoku kritiku sporazuma i Miloševićeve uloge. Vučić je Miloševiću žestoko zamjerio što je prihvatio Ustavni sud BiH, u sudije iz RS neće imati pravo veta. Vučić već tada ispravno primjećuje da „pošto se odluke donose većinom glasova, u praksi bi bilo dovoljno da samo jedan izabranik Evropskog suda priključi članovima izabranim u Federaciji, pa da se donese presuda protiv interesa srpske strane. A sudu je, štaviše, dato pravo da odlučuje koliko je neki pokušaj Srba iz Republike Srpske da formiraju konfederaciju sa Srbijom legalan“. (Moje podvlačenje)
Skoro tri decenije nakon Dejtona, iako deklarativno prihvata sve njegove odredbe, Vučić i dalje redovno osporava prisustvo sudija Ustavnog suda, što možda bolje od bilo čega drugog ukazuje koliko je važna pobjeda, koju su probosanske snage, uz pomoć Amerikanaca, ostvarile na ovom pitanju.
Na propuste srpske delegacije u vezi sa Ustavim sudom, nedavno je podsjetio i Milan Blagojević, bivši pravni savjetnik članice Predsjedništva Željke Cvijanović. Povodom tvrdnji vlasti RS-a da Ustavni sud ne može funkcionisati bez sudija iz tog entiteta, Blagojević je podsjetio javnost u Republici Srpskoj da, prema Ustavu, kvorum čini prosta većina sudija u Ustavnom sudu.
„Nigdje nije rečeno da Ustavni sud BiH ne može raditi ako nisu izabrane sve njegove sudije. Da je delegacija RS u Dejtonu insistirala na tome, a mogla je samo da je htjela, onda bi u Ustavu BiH bilo napisano da Ustavni sud mora imati sve sudije da bi mogao raditi, ili da kvorum čine sve sudije tog suda. Nažalost, srpska strana u Dejtonu nije to tražila“.
Predsjedništvo BiH
Uz spomenutoj analizi, O'Brien kaže da su se, uzimajući u obzir iskustva iz SFRJ, sve strane u Dejtonu složile da Predsjedništvo treba biti višečlano. Prva dilema je bila da li će se članovi Predsjedništva birati direktno ili indirektno. Kako piše Alija Izetbegović u „Sjećanjima“, u jednom trenutku, uoči samih pregovora u Dejtonu, američka delegacija, koju je predvodio sadašnji ambasador SAD u Beogradu Chris Hill, pristala je na zahtjev Miloševića da Predsjedništvo bude delegirano, a ne birano.
„Mi smo“, kaže Izetbegović, „insistirali na direktnim izborima za Parlament i Predsjedništvo, druge dvije strane na posrednim. Očito je različita politička filozofija stajala iza ovih stavova. Srbija i Hrvatska su željele slabog šefa države, mi jakog.“
Na kraju je prihvaćen zahtjev bosanske strane da izbori budu direktni. Druga dilema je bila da li će Predsjedništvo imati tri, šest ili devet članova.
Kako je nedavno, u jednom podcastu podsjetio Daniel Serwer, hrvatska delegacija je tražila da Predsjedništvo čine tri člana (Bošnjak, Srbin i Hrvat), a u jednom trenutku u tome ju je podržala i srpska delegacija. Hrvatska delegacija je, nema dileme, računala da će se ako budu tri člana, a ne šest, podrazumijevati da svaki od njih predstavlja po jedan konstitutivni narod. Jim O'Brien potvrđuje da navedeni rezon nije tačan. Članovi Predsjedništva u Dejtonu nisu zamišljeni kao predstavnici tri naroda.
On čak nudi neprocjenjivo svjedočanstvo o tome da su neke delegacije već u Dejtonu tražile da se izbor članova Predsjedništva uredi na način na koji to danas traži HDZ BiH, ali da nije prihvaćeno. Da ne parafraziram, citirat ću O'Briena: „Razne strane su tražile i dodatne garancije, uključujući i zahtjev da se svaki član Predsjedništva bira u klubu, koji kontroliše stranka povezana sa određenom etničkom grupom“. Drugim riječima, da izbor člana Predsjedništva potvrđuje klubovi Hrvata, Srba i Bošnjaka, kako je to HDZ BiH više puta predlagao.
„Uzimajući u obzir“, veli O'Brien, „dominaciju nacionalističkih stranaka i činjenicu da je nekoliko ne-nacionalističkih stranaka odbijalo izravno etničko svrstavanje, prihvatanje ovog prijedloga bi značilo staviti Predsjedništvo pod kontrolu nacionalista. Međunarodni pregovarači su odbili prijedlog kao nekompatibilan sa principima jednog sporazuma, koji je ispregovaran pod međunarodnim okriljem, a sa svrhom da uspostavi demokratsko uređenje.“ (Moje podvlačenje)
Osim navedenog, O'Brien podsjeća da Dejtonski ustav (u članu 10.) ekspliticno zabranjuje bilo kakve izmjene kojima bi se umanjio stepen prava proisteklih iz Evropske i drugih međunarodnih konvencija, koje štite ljudska prava. U Dejtonu je, dakle, ciljano utvrđeno da će jedan od članova Predsjedništva biti Hrvat, ali je ciljano utvrđeno i da ga ne moraju birati Hrvati.
Izbor Željka Komšića nije nikakva prevara, već prirodna mogućnost prema Dejtonu, koju su prihvatile sve delegacije, uključujući i onu na čijem je čelu bio Tuđman. Na koncu, navedeno O'Brienovo objašnjenje je potvrdio i Ustavni sud (u III djelimičnoj odluci u slučaju br. U5/98) kazavši da Srbin u Predsjedništvu „ne predstavlja Republiku Srpsku kao entitet, niti srpski narod, već sve građane Republike Srpske kao izborne jedinice. Isto važi i za Bošnjaka i Hrvata kao članove koji su izabrani iz Federacije“.
Zloupotreba evropskog puta
O'Brien kaže, u svojoj analizi, da su autori Dejtona ima na umu da će državne institucije imati dodatni značaj, kada BiH krene putem evropskih integracija. Kako je BiH stupala u sve snažnije odnose sa Evropskom unijom i NATO savezom, Predsjedništvo BiH, kao institucija zadužena za vanjsku politiku, dobivalo je sve veći utjeca. A upravo su ovi integracioni procesi bili katalizator za proširenje i Vijeća ministara, koje je sa tri početna kabineta, prošireno na 10.
Međutim, tokom protekle decenije, a naročito tokom proteklih pet godina, došlo je do naglog obrata. Evropske integracije su se počele koristiti od strane SNSD-a i HDZ-a za potkopavanje države.
Ključni događaji u tom pogledu su bili: poništavanje Lajčakovih amandmana, nakon kojih je uslijedilo potpisivanje Privremenog sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju; te odlazak stranih sudija i tužilaca, nakon političkog dogovora Milorada Dodika sa tadašnjom komesarkom EU za vanjske i sigurnosne poslove Catherine Ashton o pokretanju „struktuiranog dijaloga“.
Kulminacija ovog procesa dešava se u ovom mandatu, kada SNSD i HDZ svim silama nastoje svoje zahtjeve za promjenom strukture Predsjedništva i Ustavnog suda predstaviti kao obavezu na evropskom putu BiH.
Lider HDZ-a Dragan Čović uporno tvrdi da je izmjena Izbornog zakona, u vezi s načinom izbora članova Predsjedništva BiH, obaveza na evropskom putu.
Lider SNSD-a Milorad Dodik također uporno tvrdi da je odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda obaveza na EU putu BiH.
Iz navedene analize vidimo da bi se takvim „reformama“ Predsjedništva i Ustavnog suda korjenito promijenila dejtonska ustavna struktura. I to ne na bolje, već na gore.
Izmjenom Izbornog zakona, HDZ ne bi promijenio samo način izbora članova Predsjedništva, već i njihovu svrhu. Oni ne bi više imali obavezu da predstavljaju sve građane (kako je zamišljeno u Dejtonu, i kako je Ustavni sud opisao njihovu zadaću), već bi imali obavezu da predstavljaju samo po jedan konstitutivni narod, što bi dovelo do dalje etničke dezintegracije i proizvelo dodatne tenzije u društvu.
Nadalje, ukoliko bi vladajući režim u Republici Srpskoj uspio da oblikuje Ustavni sud po svojoj volji, tj. da ga podredi volji entiteta – time bi bila uništena suština Ustavnog suda, onako kako je zamišljen u Dejtonu, kao instanca koja je nadređena entitetima.
Ustavni sud, koji je sada najfunkcionalnija državna institucija, postao bi nalik Domu naroda BiH, čiji bi se rad mogao blokirati svaki put kada bi to vladajuća koalicija u Republici Srpskoj to željela. To imalo kobne posljedice po ustavni sistem i Dejtonski mirovni sporazum.
Smatram da je upravo zbog toga Jim O'Brien burno reagovao na sporazum iz Laktaša.
Držim da je veliki poraz, što je probosanska strana, u pregovorima u Bakincima, pristala da Predsjedništvo i Ustavni sud uopće budu predmet pregovora.
Ako su Predsjedništvo, kakvo imamo, i Ustavni sud, kakav imamo, dogovoreni u Dejtonu, onda o tome ne može biti pregovora.
Sjetimo se ovom prilikom, kada je jedna politička stranka najavila preispitivanje imena Republika Srpska pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu.
Rečeno je da je ime „Republika Srpska“ dejtonska kategorija i da se ne smije dirati.
Isticano je da je Alija Izetbegović pristao na to ime. Dobro. Alija Izetbegović je potpisao ime RS. Ali je potpisao i Predsjedništvo, kakvo je sada, i Ustavni sud, kakav je sada.
Potpisao ga je i Tuđman. I Milošević. Ako je probosanska strana spremna da proguta ime Republike Srpske, kao i mnogo šta slično, onda neka SNSD i HDZ nauče da žive s Predsjedništvom i Ustavnim sudom, ovakvim kakvi jesu.
Evropska unija i SAD
Mislim da odgovornost za ovakav razvoj događaja, snosi i Evropska unija, tačnije Evropska komisija i Delegacija EU u BiH. Još 2019. godine, Evropska komisija je u svojih 14 prioriteta uključila jednu vrlo nespretnu formulaciju. Ili uopće nije bila nespretna?
U Mišljenju EK su tada zatražene mjere kako bi se – citiram – „reformisao Ustavni sud, uključujući i rješavanje pitanja međunarodnih sudija i osiguralo provođenje njegovih odluka“.
Šta znači „rješavanje pitanja međunarodnih sudija“? To ne znači njihov odlazak, jer da se tražio odlazak – pisalo bi „odlazak stranih sudija“, a ne „rješavanje njihovog pitanja“.Zašto EU to ne kaže jasno i glasno? U samoj Dejtonskom sporazumu rečeno je da Parlamentarna skupština može usvojiti zakon, kojim bi se definisao drugačiji način izbora evropskih sudija.
Međutim, ni to se ne bi smjelo raditi na način, kojim bi Dodik stekao političku kontrolu nad procesom imenovanja. Zamislimo da može zaustaviti imenovanje evropskih sudija, kao što je trenutno zaustavio imenovanje sudija iz RS-a.
Kroz dvosmislenost svojih formulacija, EU daje gorivo Dodiku da nasrće na Ustavni sud. Isto je i u slučaju Čovićevih zahtjeva za izmjene Izbornog zakona.
Jedan od 14 prioriteta jeste provođenje presude Sejdić-Finci, koja uopće ne problematizira način izbora članova Predsjedništva i ne nalaže njegovu promjenu. Ali EU neprestano dopušta HDZ-u da pogrešno tumači suštinu ove presude, i predstavlja svoje zahtjeve kao jedan od prioriteta EU. Za razliku od EU, američka administracija ima vrlo jasno, prodejtonsku i prodržavnu poziciju:
Kao što je jasno poručio O'Brien: SAD ne podržavaju odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda, te naglašava da njihovo prisustvo omogućava BiH da se približava evropskim standardima.
Kao što je jasno poručila Ambasada SAD u BiH: prijedlog HDZ BiH za kreiranje trajne druge liste za izbor člana Predsjedništva, povezane sa određenom etnoteritorijalnom izbornom granicom unutar Federacije, ne bi bio u skladu sa presudama Evropskog suda za ljudska prava
Nisam siguran da li su naše političke elite svjesne opasnosti situacije. Time odgovornost, koju ima javnost i intelektualna zajednica, postaje još veća.
Moramo u potpunosti podržati američku poziciju, kada je u pitanju odbrana ključnih državnih institucija, kako ne bi bile potkopane manipulativnim i pogrešnim tumačenjem obaveza BiH na evropskom putu. Otvaranje pregovora sa EU treba uraditi na normalan način, a ne kroz uništenje državnih institucija, koje nam nisu pale s neba, već su teškom mukom izborene.
(Izlaganje književnika Harisa Imamovića na redovnoj sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99, 11. 2. 2024. godine, Sarajevo]
Ako je suditi po sve zgusnutijem dnevnom redu Vijeća za vanjske poslove (FAC) Evropske unije, koji je planiran za 21. februara, Bosna i Hercegovina neće dobiti neophodnu pažnju.
Šefovi diplomatija 27 država Unije planiraju se okupiti u Briselu tog dana i započeti naporan dan. Planirano je da sastanak starta u 8:30 radnim doručkom s šefom diplomatije Ukrajine Dmitrom Kulebom, te da se onda razgovor o situaciji u toj zemlji nastavi i tokom formalnog dijela sastanka.
Prema najavama iz Brisela, pričat će se i o ukupnoj sigurnosnoj situaciji u Evropi. U tu temu, mada kao posebna tačka dnevnog reda, spada i Bosna i Hercegovina.
Iz najave zasijedanja FAC-a ističe se ocjena da se “država suočava s najdubljom političkom krizom od kraja oružanog sukoba 1995. godine”.
Potom će se ministri posvetiti “sajber vježbi”, raspravljat će o stanju u Maliju, razgovarati s šefovima diplomatija osam država Golfskog zaliva…Format sastanka FAC-a 21. februara je “razmjena mišljenja”.
To znači da se ne očekuju zaključci, odluke…No, najavljuje se da će se, kada je BiH u pitanju, raspravljati o uvođenju sankcija vlastima entiteta Rs zbog secesionističkih aktivnosti, piše Sead Numanović u analizi za politicki.ba.
Sve najave ističu da su sankcije “krajnje sredstvo” i da će se aktivirati kada se počnu primjenjivati odluke koje je skupština manjeg bh. entiteta već usvojila – u oblasti lijekova i vlastitog sudskog i tužilačkog vijeća. U teoriji, to znači da bi prve sankcije EU mogle uslijediti početkom ljeta ove godine.
Ali samo u teoriji.
Prije toga, EU će – već narednog mjeseca – razmatrati produženje za još godinu dana dosadašnjeg režima sankcija prema BiH, koji je na snazi od 2010. godine. Evropska je komisija do sada rutinski, na godinu dana, produžavala taj pravni okvir. Za odluku da se nastavi s ovim mjerama nije potreban konsenzus, već tek natpolovična većina. No, za izmjene te odluke i dodavanje novih imena pojedinaca ili entiteta – pravnih i/ili političkih – jednoglasje je nužno.
A njega nema. Dok Njemačka, podržana od Češke, Holandije i još par država, zahtijeva uvođenje sankcija režimu Milorada Dodika (i njemu lično), Mađarska predvodi države koje se tome kategorički protive. Austrija, Hrvatska, Slovenija, čak i Italija, nisu sklone takvom koraku.
Za razliku od ranijih situacija, sada se u briselskim krugovima propituje i na koji način produžiti postojeći režim sankcija i da li bi takav korak ipak Berlinu dao alat da inicira evropske sankcije bezmalo odmah. Opet, Mađarska unosi “pometnju” i traži načine da onemogući bilo kakvo sankcioniranje u BiH (u dogledno vrijeme).
No, neke sankcije se već provode. Evropska je komisija zaustavila u novembru prošle godine raspodjelu 125 miliona eura pomoći BiH za prevladavanje posljedica pandemije. Na Predsjdništvu BiH. Vijeću ministara, po ministarstvima “leži” desetine i desetine projekata koji trebaju neku vrstu “ovjere” bh. institucija… Neke su već propale. A neke je oborio i sam Dodik, mada su se ticale aktivnosti u entitetu Rs.
Zaustavljen je još cijeli niz projekata koje finansira ili pomaže EU, jer je Dodikov režim uveo blokadu institucija BiH. Kumulativno, radi se o najmanje 200 miliona eura.
Uz to, prema najavi Bloomberga, koju smo objavili u nedjelju, upitna je distribucija skoro 400 miliona eura koliko bi BiH trebala dobiti iz EU fondova, te nešto više od milijardu eura planiranih za zajedničke projekte.
Ipak, one prave – s “crnim listama” za Dodika i njegove sljedbenike, ali i neke druge – zaboravite!
EU još (dugo) nije i neće biti spremna za takvu vrstu akcije
Nije bitno ko je predsjednik, jer je ruski princip uvijek isti. Prvo se, navođeni iz Moskve, pobune separatisti, onda svoju teritoriju proglase republikom, potom pozovu maticu Rusiju u pomoć, koja, na kraju, pošalje svoju vojsku da na teritoriji druge države uspostavi svoje vojne baze. Neke od tih paradržava Rusija, na kraju, prizna kao „nezavisne republike“, dok druge vječno ostavlja u neriješenom ustavno-pravnom statusu. Princip je, dakle, isti bio i u Moldaviji kada je Rusija otimala Transistriju koju su nazvali Pridnjestrovlje, i u Gruziji kada su se „pobunile“ Abhazija i Južna Osetija, na ukrajinskom poluotoku Krimu kojeg je Rusija anektirala i, na kraju, na istoku Ukrajine, gdje su formirane paradržave Luhanjska narodna republika i Narodna republika Donjeck.
Pridnjestrovlje – Moldavija
Dok su oči cijelog svijeta bile uprte u Moskvu, u ponedjeljak je navečer na rumunskoj televiziji zastupnica Ana Catauta kazala da su, prema njenim informacijama, „separatistički čelnici iz Tiraspola u Rusiji, gdje pokušavaju uključiti Pridnjestrovlje na popis separatističkih regija“.
Šta je, zapravo, Pridnjestrovlje?
Ako gledate službene karte, bivša sovjetska republika Moldavija cijelom svojom sjevernom granicom se naslanja na Ukrajinu. Ali faktičko stanje na terenu nije baš tako. Oko 4,1 hiljadu kvadratnih kilometara na sjeveru Moldavije , u pograničnom dijelu sa Ukrajinom, uopće ne kontroliraju vlasti smještene u glavnom gradu Kišinjevu. To područje neki nazivaju Transistrijom. Suštinski, u pitanju je „samostalna“ Pridnjestrovska moldavska republika ili, jednostavnije rečeno, Pridnjestrovlje. Formalno, nikada nijedna država na svijetu, pa čak ni Rusija, nije priznala postojanje Pridnjestrovlja. Međutim, od 1992. godine egzistira takozvana Pridnjestrovska moldavska republika, stvorena uz pomoć četrnaeste sovjetske armije. U ovom području, uglavnom su živjeli Rusi, Ukrajinci i Rumuni. Nakon što je Moldavija napustila Sovjetski savez, u ovoj regiji došlo je do pobune. Stanivnici današnjeg Pridnjestrovlja su zatražili pripajanje Rusiji, organizirali referendum i, na kraju je sve eskaliralo u oružani sukob legalnih vlasti iz Kišinjeva i pobunjenika na sjeveru Moldavije. U sukobima je bilo između 500 i 1000 žrtava. U ovaj sukob se, ubrzo, umiješala ruska vojska i Pridnjestrovlje se uspjelo „otcijepiti“ od Moldavije. Uz pomoć ruske vojske uspostavili su svoje institucije, formirali vojsku, ustanovili pasoš i ostale dokumente. Osnovno zanimanje im je bio kriminal, odnosno proizvodnja i prodaja oružja. Za plasiranje svojih proizvoda koristili su ukrajinsku luku Odesa kojoj ćemo se vratiti nešto kasnije. Mada su Rusi otvoreno podržavali čelnike Pridnjestrovlja, nikada nisu priznali njihovu nezavisnost. Ali, bez obzira na to, prema zvaničnim podacima, Rusija u Pridnjestrovlju ima više oko hiljadu svojih vojnika. I oni su početkom februara ove godine učestvovali u vježbama ruske vojske, organiziranim na granicama Ukrajine. Pridnjestrovlje je teritorija koja kopnom nije povezana s Rusijom, ali je u pitanju područje koje je pod apsolutnom kontrolom Moskve. Odlukom Vijeća Evrope, ovo područje se smatra – područjem zamrznutog konflikta.
Južna Osetija – Gruzija
Ukazom Dmitrija Medvjedjeva, tadašnjeg predsjednika Ruske Federacije, 26. avgusta 2008. godine Moskva je službeno priznala Republiku Južnu Osetiju. U pitanju je teritorija koja se nalazi u granicama međunarodno priznate države Gruzije. Sukobi između stanovnika Južne Osetije i vlasti u Gruziji počeli su odmah nakon raspada SSSR-a. Tokom 1992. godine Južna Osetija je proglasila nezavisnost izražavajući želju da se priključi Rusiji. Izbio je rat koji je, ubrzo prekinut i formirane su, takozvane, mirovne snage Rusije, Osetije i Gruzije. Situaciju na terenu bilježila je misija OSCE-a. Međutim, 2004. godine dolazi do napetosti u toj regiji. Ubrzo će američki predsjednik George Bush reći da je budućnost Gruzije u NATO-u. Legalne vlasti u Gruziji 2008. godine pokrenule su akciju oslobađanja svoje teritorije. No, Rusija je odmah reagirala i poslala svoje snage u Gruziju. Južna Osetija je „sačuvana“, i nedugo nakon vojne operacije Rusija je priznala ovu paradržavu. Prvo je Duma zatražila od predsjednika Ruske Federacije priznanje Južne Osetije, da bi, na kraju, predsjednik Medvjedjev potpisao ukaz o priznanju ove takozvane države koju ne priznaje nijedna zapadna sila. To, međutim, ne mijenja faktičko stanje na terenu. Južna Osetija postoji.
Predsjednik Južne Osetije Anatolij Bibilov je 2018. godine bio u službenoj posjeti Banja Luci, gdje je prisustvovao ceremoniji obilježavanja neustavnog dana Republike Srpske.
Milorad Dodik sa predsjednikom takozvane Južne Osetije
“Nisam došao u Bosnu i Hercegovinu, već na praznik u Republiku Srpsku“, kazao je Bibilov.
Anatolij Bibilov se tada susreo sa Miloradom Dodikom, a nakon sastanka je izjavio da njih dvojica imaju isti odnos prema „strateškom partneru-Rusiji“.
Abhazija – Gruzija
I Abhazija je, slično kao Južna Osetija, paradržava na području međunarodno priznate Gruzije. Istočne granice ove takozvane države izlaze na Crno more, što je geostrateški vrlo bitno. Nakon raspada SSSR-a, i nezavisnosti gruzije, Abhazija je odlučila krenuti u separatizam. Početkom devedesetih proglasili su nezavisnost. Službena valuta je ruski rubalj. Stanovnici Abhazije bez problema dobivaju ruske pasoše- što za njih predstavlja jedinu mogućnost za putovanje na Zapad. Ovu državu Ruska Federacija godinama nije priznavala, ali nakon što su ruske snage 2008. godine ušle u Gruziju, Medvjedjev je priznao Abhaziju.
I Abhazija je osnovala svoje institucije koje priznaju Rusija, Nikaragva, Venecuela, Južna Osetija i Pridnjestrovlje. Tokom 2015. godine zvaničnici Abhazije bili su u „službenoj“ posjeti Republici Srpskoj, gdje su razgovarali sa tadašnjim predsjednikom bh. entiteta Miloradom Dodikom.
Dodik je, izvijestit će RTRS, rekao da su „Srpska i Abhazija bile u identičnim situacijama kada je riječ o borbi za autonomiju i političku samostalnost“
DNR i LNR – Ukrajina
Kada je Viktor Janukovič 2013. godine odlučio obustaviti integraciju Ukrajine u EU, nezadovoljni stanovnici ove države su izašli na ulice. Tri mjeseca protesta na Trgu Majdan rezultiralo je svrgavanjem sa vlasti proruskog predsjednika Ukrajine. Tačno 22. februara 2014. godine Janukovič je pobjegao u Moskvu. Iz pravca Rusije su, istodobno, upućene vojne formacije koje su okupirale poluotok Krim. Proruske paravojne formacije su tada povele oružanu pobunu u dijelovima ukrajinskih regija Luhanjsk i Donjeck. Oko 30 posto ovih regija je „okupirano“ i proglašene su dvije republike – Luhanjska narodna republika i Donjecka narodna republika. Godinu kasnije, u glavnom bjeloruskom gradu Minsku je postignut mirovni sporazum kojeg su se, dijelom, pridržavale i ukrajinske vlasti u Kijevu i čelnici proruskih paravojnih formacija. Međutim, krajem 2021. godine Rusija je počela gomilati svoje snage na granicama Ukrajine što je izazvalo tenzije na granicama okupiranih ukrajinskih teritorija. Ruska Duma je sredinom februara pozvala predsjednika Vladimira Putina da prizna ove dvije paradržave, što je on, na kraju, i učinio. Čelnici LNR i DNR su odmah potpisali sporazum kojim je ruskim snagama omogućeno da uđu na okupiranu teritoriju Ukrajine. No, u narednom periodu Zapad očekuje veću invaziju. Prije svega, novoproglašene republike su odvojene od Krima i Pridnjestrovlja. Da bi se spojile te teritorije, Rusija bi morala okupirati dva grada – Mariupolj na obalama Azovskog i Odesu na obalama Crnog mora. Oba ova grada još uvijek kontroliše vlada u Kijevu.
Dan nakon ruskog priznanja paradržava u Ukrajini, ambasador Ruske Federacije u BiH Igor Kalabuhov posjetio je Banja Luku gdje se sastao sa Miloradom Dodikom odakle je pozdravio priznanje LNR i DNR. Istovremeno, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je za ruske medije kazao da „pravo na suverenitet treba poštovati samo u odnosu na države koje predstavljaju čitav narod koji živi na njihovoj teritoriji“.
Zlatko Lagumdžija, nekadašnji predsjednik SDP-a BiH i povratnik na dužnosti ministra vanjskih poslova, iako politički deklasiran na domaćoj sceni, ipak nije okačio diplomatski pasoš o klin. Aktivan je, skoro kao nikada ranije, unutar planetarne galerije bivših, rashodovanih lidera, političkih veterana sa kojima se redovno, učestalo nalazi na različitim skupovima gdje tabire svjetske probleme, od pandemije, globalnog zatopljavanja, pa do stvaranja takozvanog društva jednakih vrijednosti.
Putevi svile i kadife
Ne drži Lagumdžiju posljednjih godina, čas je u Americi, čas u Azerbejdžanu, nije mu mrsko skoknuti ni do Kine. Ali svuda pođe, kući dođe Lagumdžija, jer kao o onoj staroj pjesmi Duška Trifunovića i Ranka Bobana „đeni nema Rajvosa“. Onda kad se dočepa rodne grude, brže-bolje potrči do prvog slobodnog televizijskog studija da gledateljstvo obavijesti o najnovijim svojim turističkim, odnosno stručno-diplomatskim putešestvijima i podvizima. Nedavno je Lagumdžija objelodanio na društvenim mrežama da je tokom jedne velike turneje sreo u Turskoj Harisa Silajdžića, također bišveg ministra vanjskih poslova sa kojim, veli, i rukama i nogama lobira za BiH gdje god stigne, a vidjeli smo da svugdje i stigne i utekne. A pučanstvo, dokono i zavidno kakvim ga je Bog dao, smislilo šegu koja kaže da je Lagumdžija čak jednom, vraćajući se iz Amerike, na sarajevskom aerodromu sreo sebe kako odlazi u Kinu.
Zlatko Lagumdžija je prije tri dana na jednoj televiziji naširoko i nadugačko iznosio svoje viđenje aktuelne političke krize u BiH, nikada ozbiljnije i dublje, oštro kritizirajući neke od ključnih političkih aktera. Pored nezaobilaznog Milorada Dodika okomio se i na Bakira Izetbegovića i Željka Komšića koji, po njegovom mišljenju, bezrazložno dižu „hampu“, prepadaju narod pričama o secesiji, raspadu zemlje, zastrašuju ljude izmaštanim prijetnjama raspadom zemlje i novog rata. Oni, Izetbegović, Komšić i bliski im širitelji neumjerene panike i bezrazložnog straha, po Lagumdžijinom viđenju stvari, time samo žele skrenuti pažnju sa vlastitih neuspjeha i poslovične nesposobnosti.
Sarajevskog profesora koji je prije nekog vremena ovjenčan i titulom počasnog doktora sa Univerziteta u Pekingu posebno nerviraju tvrdnje da Rusija, a pogotovo Kina, podržavaju, odnosno ohrabruju Dodikov separatizam.
„Rusija ne podržava narušavanje Dejtonskog sporazuma, ne podržava secesijsko djelovanje, ne podržava antistavno djelovanje i razbijanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH“, kategoričan je Lagumdžija u televizijskom intervjuu.
Nakon ovoga apaurinski umirujućeg otkrića o merhametluku ruske spoljne politike prema BiH, čovjeku dođe da pomisli da je bivši lider SDP-a BiH tokom posljednjeg obilaska planete negdje na kakvom aerodromskom terminalu naletio na svoju nasljednicu Biseru Turković i od nje pokupio maksuzija informacije o sadržaju njenog skorašnjeg susreta sa ruskim ministrom Sergejem Lavrovom. Turkovićka je, kako se sama pohvalila, tom prigodom obećala da Rusija može do mile volje, koliko god im se učini da je svrsishodno razmještati po BiH kulturne, informativne i humanitarne centre. O zrelosti ovdašnje javnosti i njenoj sposobnosti da razumije najprostije poruke i istine koje kruže javnim prostorom govori i to što se ta javnost, mediji osobito, kako primijeti jedan moj sugovornik ovih dana, mnogo više skandalizirala nad onim bahatom Turkovićkinom ramazanskih šopingom prije nekoliko mjeseci, nego nad njenim priznanjem da je Lavrovu odriješila ruke da po BiH namontira ruskih kulturnih i obavještajnih centara koliko mu se ćefne.
Ili si Lavrov, ili nisi
Ali vratimo se na Lagumdžijune geopolitičke opservacije iznesene u intervju prije tri dana. Od Rusije, tvrdi on, ne prijeti nikakav opasnost integritetu i suverenitetu BiH, dapače, ona ih svim silama podržava. Ali to nije to ništa u poređenju sa Kinom koja također podržava BiH, ali puno više i snažnije od Rusije. „Podržati secesiju bilo koga na planeti, Kina je zadnja zemlja koja bi tako nešto uradila“, otkrio je Zlatko Lagumdžija.
Ukratko, Lagumdžija je za to da se kritizira Milorada Dodika, on to i sam čini širom svijeta, ali traži da se Dodikov rušilački pohod na institucije BiH ne dovodi u bilo kakvu vezu sa Rusijom i Kinom, jer se takvim izmišljotinama bespotrebno i podlo uznemirava javnost. Sa time je, kaže Lagumdžija, suglasan i ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov.
Zlatko Lagumdžija je jedan od najdugotrajnijih političara na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. Njegova dugačka politička sjenka seže u period kasnog, ali još dobro držećeg socijalističkog režima. Političku karijeru je započeo sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća kada se zapošljava u CK SK BiH kao šef Računarsko-informatičkog centra.
Kako se Jugoslavija u malom
Ono što je, pored mnogih drugih bitnih katrakteristika, razlikovalo komunističku vlast u BiH od ove dananašnje, da je nazovemo „probosanskom“, jeste što komunistička nomenklatura nije nikada BiH doživljavala kao trajnu datost, kao društvenu i političku zajendicu koja će trajno i nesmetano moći funkcinirati sama od sebe i za čiju se budućnosti ne treba truditi niti sekirati. Za mnoge je bilo previše usiljenog opreza i represivne prevencije u djelovanju komunističke vlasti tokom četiri i po decenije njenog monopolističkog upravljanja BiH. Kada su komunisti tvrdili da neprijatelji režima, svih boja, nacionalisti, građanska desnica, antikomunisti, etatisti, unutaristi, tehnomenažeri… nikada ne spavaju, već atakuju na vlast da bi srušili temelje na kojima BiH počiva, optuživalo ih se da nisu branili Bosnu i Hercegovinu i njen subjektivitet, nego svoje lične pozicije i privilegije u njemu.
Bivša komunistička vlast u Jugoslaviji, da samo taj primjer njene budnosti i sigurnosnog imuniteta izdvojim, od 1948. godine i Rezolucije INNFORMIRO-a pa sve do ranih osamdesetih godina nikada nije zanemarila opasnost od onoga što se danas širom planete zove „maligni ruski utjecaj“. Unatoč neograničenoj i demokratski nekontroliranoj moći policije, u Jugoslaviji je tridesetak godina nakon razlaza sa SSSR-om djelovala ilegalna, alternativna komunistička partija, ne brojna, ali fanatična, staljinizmom zadojena agentura oslonjena na Moskvu. Ta se ekipa, njih nekoliko hiljada na teritoriji cijele Jugoslavije samoraspustila 1979. nakon posljednje susreta Josipa Broza sa ruskim vođom Lenidom Brežnjevom. Šta se desilo? Obavješteni su da se Brežnjev kod Tita uopće nije raspitivao za njihov status, niti žalio na njihov policijsko-sudski progon iz čega su shvatili da su i ruski drugovi digli ruke od njih.
Zlatko Lagumdžija bio je važan član posljednje vladajuće generacije bosanskohercegovačkih komunista, bio je član Predsjedništva SKBiH SDP. Ta se partija uoči raspisivanja višestranačkih izbora sredinom 1990. godine grčevito borila protiv rušenja ustavnog principa koji je zabranjivao političko organiziranje na nacionalnom principu. Dok su Lagumdžija i društvo iz vrha Saveza komunista tvrdili da je nacionalno političko organiziranje siguran put u rat i raspad BiH, njihovi su ih protivnici optuživali da, kako ono danas reče Lagumdžija za Izetbegovića i Komšića, „prepadaju narod“ i „izmišljaju ratnu opasnost“. Komunistička vlast ni unatoč 45-godišnjem monopolu i vladanju gvozdenom rukom nije bila samouvjerena toliko da je smatrala da je budućnost BiH i njenih ljudi za sva vremena osigurana. Nisu bili sigurni da će tadašnje društveno-političko uređenje sa čvrstim ustavnim okvirom biti u stanju uspješno se suprotstaviti i oduprijeti izvana inspirisanom i vođenom „unutrašnjem“ neprijatelju. Zlatko Lagumdžija, kao i cjelokupna sarajevska „patriotska“ politička elita, vladajuća i opoziciona, dvije i po decenije su vjerovali i tako se ponašali, radili i poslovali kao da je potpisivanjem mirovnog ugovora u Daytonu trajno otklonjena i najistinitja sumnja u opstanak i budućnost BiH. To ih je oslobodilo neugodne i zahtjevne obaveze da grade, kreiraju državnu i društvenu armaturu, da jačaju društvenu koheziju. Umjesto toga, posvetili su se u punom ličnom kapacitetu grabežljivoj izgradnji vlastitih privatnih i obiteljskih poslovnih carstava, umjesto širenja sloboda i jačanja vladavine prava oni su proširivali kvadraturu svojih stanova i poslovnih prostora, izigravajući na svakom koraku zakon i procedure. Ponovimo, ustavno-pravni poredak kojeg su bosanskohercegovački komunisti i druge „subjketivne snage“ gradili četrdeset i pet godina, održavali ga svim, pa i „nepopularnim“, nedemokratskim, represivnim mjerama, ostvarili unutar njega do tada u povijesti neviđene civilizacijske rezultate i emancipatorska postignuća, nije izdržao udar unutrašnjeg etnonacionalizma i spoljnjeg intervencioinizma; srušen je i pretvoren u prah i pepeo tokom nepune dvije godine 1990-1992. Kako je onda iko ozbiljan, odgovoran, mogao vjerovati da krhka, na brzinu, pod pritiscima sklepana ustavno-pravna konustrukcija dejtonske BiH može izdržati iole ozbiljnija iskušenja i udare, osobito kada se zna da nijedan bitan faktor koji je doveo do njene destrukcije, ni unutarnji ni vanjski nije prestao postojati niti djelovati.
Kina i pozorišta
Napadati danas Milorada Dodika za razaranje krhke državne supstance, za secesiju i rušenje pravnog poretka, a pri tom abolirati od utjecaja na njega Rusiju i Kinu, može samo raditi ili glup i naivan, ili plaćen i ucijenjen čovjek. A Lagumdžija, to znam iz prve ruke, nije ni glup, a pogotovo nije naivan. Nije glup ni naivan, nego samo pohlepan bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, kojeg su mediji u toj zemlji ovih dana uhvatili u nekoj zakukuljenoj lobističkoj, navodno solidno honoriranoj relaciji sa drugovima iz Kine. Ne treba čuditi ono priznanje kojeg je prije koju dvije godinu Lagumdžije dobio u Kini, jer takvi profili kadrova poput Lagumdžije na cijeni su u Kini: prekaljeni drugovi komunisti sa istančanim osjećajem za tržište.
Prema informacijama iz medija visoki predstavnik je posjetio Abraham grupu i njegovog lidera Amira Gross Kabiria prilikom Davis Cup turnira u Mostaru. Ništa ne bi bilo čudno da je Christian Schmidt posjetio Aluminijski kombinat i njegove protjerane radnike, te im dao podršku u borbi za njihova prava na rad.
Visoki predstavnik je izabrao bogataša Kabirija koji na ruinama mostarskog Aluminija diže svoje carstvo za koje mu još treba nekoliko detalja i zato se desio ovaj susret.
Abraham grupa, u svojim razvojnim planovima, zacrtala je izgradnju solarnog parka, plinske elektrane i sada nastoji da obezbijedi saglasnost za učešće u finansiranju i izgradnji Južne interkonekcije. Prirodni gas nije problematičan za ovu interkonekciju jer bi se isti dopremao preko LNG Terminala KRK i to iz Izraela. Plinska elektrana je neophodna za balansiranje na sistemu kako za potrebe Aluminija tako i za EPHZHB. Ovo je početak stvaranja energetskog dijela nekadašnje HZHB.
Ujedno, regulator za energiju sa sjedištem u Mostaru je dobio u ingerenciju regulaciju svih energetskih djelatnosti uključivo i za prirodni gas.
Da sada vidimo stanje na terenu:
Južna i Istočna gasna interkonekcija su umrtvljene i osim priča drugih aktivnosti nema. Niti jedna, niti druga ne mogu proći Predsjedništvo BiH bez Zakona o gasu na nivou BiH. To je stav članova Predsjedništva BiH Željka Komšića i Denisa Bećirovića. Zakon bi trebao da unese novosti u pravni sistem ovog dijela energetske djelatnosti putem regulatora za gas. Ovaj regulator bi trebao biti nadležan za oblast transporta gasa, trgovine, razvojnih projekata itd.
Kako je teško očekivati da zakon prođe parlamentarnu proceduru to znači da vrijeme nije saveznik niti Abraham grupi niti planovima te grupacije. Električna energija je potrebna što prije, a s njom i širenje kapaciteta Aluminija.
Zagovornici ideje, imamo ih u grupi za fizičko vaspitanje, pustili bi sve ono sto traži ova grupa, ali sa druge strane imamo one koji razumiju šta su intencije i zašto je potreban državni zakon o gasu kao i to da samo BH-Gas mora biti taj koji će obezbijediti sredstva i izgraditi Južnu interkonekciju.
Schmidt je sada pogodan za lobiranje u razvoju Abraham grupe u energetsku oblast proizvodnje električne energije i trgovine i transporta gasa.
Upamet Bošnjaci, a i Bosanci i Hercegovci, energetika je jedan od stubova države i stoga razvoj u oblasti energetika DA, ali putem državnih kompanija koje će doprinijeti jednakom pristupu energentima.
(Almir Bečarević, stručnjak je za energetiku i savjetnik bivšeg direktora BH-Gasa)
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
