Analize

Analiza Senada Avdića: Uzdaj se u se, u Kineze i Ruse

Zlatko Lagumdžija, nekadašnji predsjednik SDP-a BiH i povratnik na dužnosti ministra vanjskih poslova, iako politički deklasiran na domaćoj sceni, ipak nije okačio diplomatski pasoš o klin. Aktivan je, skoro kao nikada ranije, unutar planetarne galerije bivših, rashodovanih lidera, političkih veterana sa kojima se redovno, učestalo nalazi na različitim skupovima gdje tabire svjetske probleme, od pandemije, globalnog zatopljavanja, pa do stvaranja takozvanog društva jednakih vrijednosti.

Putevi svile i kadife

Ne drži Lagumdžiju posljednjih godina, čas je u Americi, čas u Azerbejdžanu, nije mu mrsko skoknuti ni do Kine. Ali svuda pođe, kući dođe Lagumdžija, jer kao o onoj staroj pjesmi Duška Trifunovića i Ranka Bobana „đeni nema Rajvosa“. Onda kad se dočepa rodne grude, brže-bolje potrči do prvog slobodnog televizijskog studija da gledateljstvo obavijesti o najnovijim svojim turističkim, odnosno stručno-diplomatskim putešestvijima i podvizima. Nedavno je Lagumdžija objelodanio na društvenim mrežama da je tokom jedne velike turneje sreo u Turskoj Harisa Silajdžića, također bišveg ministra vanjskih poslova sa kojim, veli, i rukama i nogama lobira za BiH gdje god stigne, a vidjeli smo da svugdje i stigne i utekne. A pučanstvo, dokono i zavidno kakvim ga je Bog dao, smislilo šegu koja kaže da je Lagumdžija čak jednom, vraćajući se iz Amerike, na sarajevskom aerodromu sreo sebe kako odlazi u Kinu.

Zlatko Lagumdžija je prije tri dana na jednoj televiziji naširoko i nadugačko iznosio svoje viđenje aktuelne političke krize u BiH, nikada ozbiljnije i dublje, oštro kritizirajući neke od ključnih političkih aktera. Pored nezaobilaznog Milorada Dodika okomio se i na Bakira Izetbegovića i Željka Komšića koji, po njegovom mišljenju, bezrazložno dižu „hampu“, prepadaju narod pričama o secesiji, raspadu zemlje, zastrašuju ljude izmaštanim prijetnjama raspadom zemlje i novog rata. Oni, Izetbegović, Komšić i bliski im širitelji neumjerene panike i bezrazložnog straha, po Lagumdžijinom viđenju stvari, time samo žele skrenuti pažnju sa vlastitih neuspjeha i poslovične nesposobnosti.

Sarajevskog profesora koji je prije nekog vremena ovjenčan i titulom počasnog doktora sa Univerziteta u Pekingu posebno nerviraju tvrdnje da Rusija, a pogotovo Kina, podržavaju, odnosno ohrabruju Dodikov separatizam.

„Rusija ne podržava narušavanje Dejtonskog sporazuma, ne podržava secesijsko djelovanje, ne podržava antistavno djelovanje i razbijanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH“, kategoričan je Lagumdžija u televizijskom intervjuu.

Nakon ovoga apaurinski umirujućeg otkrića o merhametluku ruske spoljne politike prema BiH, čovjeku dođe da pomisli da je bivši lider SDP-a BiH tokom posljednjeg obilaska planete negdje na kakvom aerodromskom terminalu naletio na svoju nasljednicu Biseru Turković i od nje pokupio maksuzija informacije o sadržaju njenog skorašnjeg susreta sa ruskim ministrom Sergejem Lavrovom. Turkovićka je, kako se sama pohvalila, tom prigodom obećala da Rusija može do mile volje, koliko god im se učini da je svrsishodno razmještati po BiH kulturne, informativne i humanitarne centre. O zrelosti ovdašnje javnosti i njenoj sposobnosti da razumije najprostije poruke i istine koje kruže javnim prostorom govori i to što se ta javnost, mediji osobito, kako primijeti jedan moj sugovornik ovih dana, mnogo više skandalizirala nad onim bahatom Turkovićkinom ramazanskih šopingom prije nekoliko mjeseci, nego nad njenim priznanjem da je Lavrovu odriješila ruke da po BiH namontira ruskih kulturnih i obavještajnih centara koliko mu se ćefne.

Ili si Lavrov, ili nisi

Ali vratimo se na Lagumdžijune geopolitičke opservacije iznesene u intervju prije tri dana. Od Rusije, tvrdi on, ne prijeti nikakav opasnost integritetu i suverenitetu BiH, dapače, ona ih svim silama podržava. Ali to nije to ništa u poređenju sa Kinom koja također podržava  BiH, ali puno više i snažnije od Rusije. „Podržati  secesiju bilo koga na planeti, Kina je zadnja zemlja koja bi tako nešto uradila“, otkrio je Zlatko Lagumdžija.

Ukratko, Lagumdžija je za to da se kritizira Milorada Dodika, on to i sam čini širom svijeta, ali traži da se Dodikov rušilački pohod na institucije BiH ne dovodi u bilo kakvu vezu sa Rusijom i  Kinom, jer se takvim izmišljotinama bespotrebno i podlo uznemirava javnost. Sa time je, kaže Lagumdžija, suglasan i ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov.

Zlatko Lagumdžija je jedan od najdugotrajnijih političara na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. Njegova dugačka politička sjenka seže u period kasnog, ali još dobro držećeg socijalističkog režima. Političku karijeru je započeo sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća kada se zapošljava u CK SK BiH kao šef Računarsko-informatičkog centra.

Kako se Jugoslavija u malom

Ono što je, pored mnogih drugih bitnih katrakteristika, razlikovalo komunističku vlast u BiH od ove dananašnje,  da je nazovemo „probosanskom“, jeste što komunistička nomenklatura nije nikada BiH doživljavala kao trajnu datost, kao društvenu i političku zajendicu koja će trajno i nesmetano moći funkcinirati sama od sebe i za čiju se budućnosti ne treba truditi niti sekirati. Za mnoge  je bilo previše usiljenog opreza i represivne prevencije u djelovanju komunističke vlasti tokom četiri i po decenije njenog monopolističkog upravljanja BiH. Kada su komunisti tvrdili da neprijatelji režima, svih boja, nacionalisti, građanska desnica, antikomunisti, etatisti, unutaristi, tehnomenažeri… nikada ne spavaju, već atakuju na vlast da bi srušili temelje na kojima BiH počiva, optuživalo ih se da nisu branili Bosnu i Hercegovinu i njen subjektivitet, nego svoje lične pozicije i privilegije u njemu.

Bivša komunistička vlast u Jugoslaviji, da samo taj primjer njene budnosti i sigurnosnog imuniteta izdvojim, od 1948. godine i Rezolucije INNFORMIRO-a pa sve do ranih osamdesetih godina nikada nije zanemarila opasnost od onoga što se danas širom planete zove „maligni ruski utjecaj“. Unatoč neograničenoj i demokratski nekontroliranoj moći policije, u Jugoslaviji je tridesetak godina nakon razlaza sa SSSR-om djelovala ilegalna, alternativna komunistička partija, ne brojna, ali fanatična, staljinizmom zadojena agentura oslonjena na Moskvu. Ta se ekipa, njih nekoliko hiljada na teritoriji cijele Jugoslavije samoraspustila 1979. nakon posljednje susreta Josipa Broza sa ruskim vođom Lenidom Brežnjevom. Šta se desilo? Obavješteni su da se Brežnjev kod Tita uopće nije raspitivao za njihov status, niti žalio na njihov policijsko-sudski progon iz čega su shvatili da su i ruski drugovi digli ruke od njih.

Zlatko Lagumdžija bio je važan član posljednje vladajuće generacije bosanskohercegovačkih komunista, bio je član Predsjedništva SKBiH SDP. Ta se partija uoči raspisivanja višestranačkih izbora sredinom 1990. godine grčevito borila protiv rušenja ustavnog principa koji je zabranjivao političko organiziranje na nacionalnom principu. Dok su Lagumdžija i društvo iz vrha Saveza komunista tvrdili da je nacionalno političko organiziranje siguran put u rat i raspad BiH, njihovi su ih protivnici optuživali da, kako ono danas reče Lagumdžija za Izetbegovića i Komšića, „prepadaju narod“ i „izmišljaju ratnu opasnost“. Komunistička vlast ni unatoč 45-godišnjem monopolu i vladanju gvozdenom rukom nije bila samouvjerena toliko da je smatrala da je budućnost BiH i njenih ljudi za sva vremena osigurana. Nisu bili sigurni da će tadašnje društveno-političko uređenje sa čvrstim ustavnim okvirom biti u stanju uspješno se suprotstaviti i oduprijeti izvana inspirisanom i vođenom  „unutrašnjem“ neprijatelju. Zlatko Lagumdžija, kao i cjelokupna sarajevska „patriotska“ politička elita, vladajuća i opoziciona, dvije i po decenije su vjerovali i tako se ponašali, radili i poslovali kao da je potpisivanjem mirovnog ugovora u Daytonu trajno otklonjena i najistinitja sumnja u opstanak i budućnost BiH. To ih je oslobodilo neugodne i zahtjevne obaveze da grade, kreiraju državnu i društvenu armaturu, da jačaju društvenu koheziju. Umjesto toga, posvetili su se u punom ličnom kapacitetu grabežljivoj izgradnji vlastitih privatnih i obiteljskih poslovnih carstava, umjesto širenja sloboda i jačanja vladavine prava oni su proširivali kvadraturu svojih stanova i poslovnih prostora, izigravajući na svakom koraku zakon i procedure. Ponovimo, ustavno-pravni poredak kojeg su bosanskohercegovački komunisti i druge „subjketivne snage“ gradili četrdeset i pet godina, održavali ga svim, pa i „nepopularnim“, nedemokratskim, represivnim mjerama, ostvarili unutar njega do tada u povijesti neviđene civilizacijske rezultate i emancipatorska postignuća, nije izdržao udar unutrašnjeg etnonacionalizma i spoljnjeg intervencioinizma; srušen je i pretvoren u prah i pepeo tokom nepune dvije godine 1990-1992. Kako je onda iko ozbiljan, odgovoran, mogao vjerovati da krhka, na brzinu, pod pritiscima sklepana ustavno-pravna konustrukcija dejtonske BiH može izdržati iole ozbiljnija iskušenja i udare, osobito kada se zna da nijedan bitan faktor koji je doveo do njene destrukcije, ni unutarnji ni vanjski nije prestao postojati niti djelovati.

Kina i pozorišta 

Napadati danas Milorada Dodika za razaranje krhke državne supstance, za secesiju i rušenje pravnog poretka, a pri tom abolirati od utjecaja na njega Rusiju i Kinu, može samo raditi ili glup i naivan, ili plaćen i ucijenjen čovjek. A Lagumdžija, to znam iz prve ruke, nije ni glup, a pogotovo nije naivan. Nije glup ni naivan, nego samo pohlepan bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, kojeg su mediji u toj zemlji ovih dana uhvatili u nekoj zakukuljenoj lobističkoj, navodno solidno honoriranoj relaciji sa drugovima iz Kine. Ne treba čuditi ono priznanje kojeg je prije koju dvije godinu Lagumdžije dobio u Kini, jer takvi profili kadrova poput Lagumdžije na cijeni su u Kini: prekaljeni drugovi komunisti sa istančanim osjećajem za tržište.

Analiza Almira Bečarevića: Schmidt, Kabiri, Čović i ostale igre: Energetske politike u lobističkim rukama

Prema informacijama iz medija visoki predstavnik je posjetio Abraham grupu i njegovog lidera Amira Gross Kabiria prilikom Davis Cup turnira u Mostaru. Ništa ne bi bilo čudno da je Christian Schmidt posjetio Aluminijski kombinat i njegove protjerane radnike, te im dao podršku u borbi za njihova prava na rad.

Visoki predstavnik je izabrao bogataša Kabirija koji na ruinama mostarskog Aluminija diže svoje carstvo za koje mu još treba nekoliko detalja i zato se desio ovaj susret.

Abraham grupa, u svojim razvojnim planovima, zacrtala je izgradnju solarnog parka, plinske elektrane i sada nastoji da obezbijedi saglasnost za učešće u finansiranju i izgradnji Južne interkonekcije. Prirodni gas nije problematičan za ovu interkonekciju jer bi se isti dopremao preko LNG Terminala KRK i to iz Izraela. Plinska elektrana je neophodna za balansiranje na sistemu kako za potrebe Aluminija tako i za EPHZHB. Ovo je početak stvaranja energetskog dijela nekadašnje HZHB.

Ujedno, regulator za energiju sa sjedištem u Mostaru je dobio u ingerenciju regulaciju svih energetskih djelatnosti uključivo i za prirodni gas.

Da sada vidimo stanje na terenu:

Južna i Istočna gasna interkonekcija su umrtvljene i osim priča drugih aktivnosti nema. Niti jedna, niti druga ne mogu proći Predsjedništvo BiH bez Zakona o gasu na nivou BiH. To je stav članova Predsjedništva BiH Željka Komšića i Denisa Bećirovića. Zakon bi trebao da unese novosti u pravni sistem ovog dijela energetske djelatnosti putem regulatora za gas. Ovaj regulator bi trebao biti nadležan za oblast transporta gasa, trgovine, razvojnih projekata itd.

Kako je teško očekivati da zakon prođe parlamentarnu proceduru to znači da vrijeme nije saveznik niti Abraham grupi niti planovima te grupacije. Električna energija je potrebna što prije, a s njom i širenje kapaciteta Aluminija.

Zagovornici ideje, imamo ih u grupi za fizičko vaspitanje, pustili bi sve ono sto traži ova grupa, ali sa druge strane imamo one koji razumiju šta su intencije i zašto je potreban državni zakon o gasu kao i to da samo BH-Gas mora biti taj koji će obezbijediti sredstva i izgraditi Južnu interkonekciju.

Schmidt je sada pogodan za lobiranje u razvoju Abraham grupe u energetsku oblast proizvodnje električne energije i trgovine i transporta gasa.

Upamet Bošnjaci, a i Bosanci i Hercegovci, energetika je jedan od stubova države i stoga razvoj u oblasti energetika DA, ali putem državnih kompanija koje će doprinijeti jednakom pristupu energentima.

(Almir Bečarević, stručnjak je za energetiku i savjetnik bivšeg direktora BH-Gasa)

(NAP)

Istočnim plinovodom od CIK-a do NATO-a: Zašto Zapad ne može pristati na neke od dogovora mogućih novih vlasti?

Ako Osmorka i može (i hoće) pristati na diktate Milorada Dodika, međunarodna zajednica to neće moći!

Odnosno, ako i oni “klepnu ušima”, devastirati će svoj kredibilitet. Dodik papagajski ponavlja da je gasifikacija entiteta Rs jedan od temeljnih preduslova nove vlasti.  Plinski krak koji bi iz Srbije trebao ići kroz sjevernu polovinu RS podrazumijeva da bi se taj dio BiH, kao i cijela Srbija, trebao snabdijevati ruskim plinom.

Evropska unija zadnjih nekoliko godina, a posebno tokom ove, naglašavala je i ulagala milijarde i milijarde eura kako bi okončala ne samo ovisnost od Putinovog plina, već i prekinula jedan od najvećih izvora finansiranja ruske agresije na Ukrajinu.

Otišlo se toliko daleko u tome da su nametnuta ograničenja cijena ruskih energenata, te se intenzivno radi na zatvaranju svih mogućih rupa u dosadašnjih osam talasa sankcija protiv Rusije, piše politicki.ba.

EU, stoga, ne može dopustiti da joj se sankcioni mehanizmi buše na Balkanu.

Dodik, također, ultimativno zahtijeva izgradnju aerodroma u blizini Trebinja. Posebno je tokom ove godine Hrvatska u nizu navrata izražavala negodovanje i na samu najavu tog projekta.

Naš zapadni susjed je i kroz EU i kroz NATO alarmirao druge partnere i saveznike da bi se tu moglo raditi o uvođenju Rusije na “mala vrata”. Čak i ovlaš pretraživanje ove teme daje sijaset izjava i analiza o štetnosti takvog projekta po zapadne interese u regionu.

Hidroelektrane u gornjem toku Drine posebna su priča. O njima je svoj izrijek dao i Ustavni sud Bosne i Hercegovine.

Visoki predstavnik Christian Schmidt je svoje prvo korištenje Bonskih ovlasti demonstrirao upravo na ovom pitanju.  A cijeli niz poslanika državnog parlamenta, a među njima je i značajan broj onih iz Osmorke koji su obnovili mandate, potpisao je apelaciju Ustavnom sudu.

Šta će sada svi oni?

Zarad vlasti odustati od svega što su nam do sada govorili?

Čini se da koalicioni blok Dodik – Čović – Nikšić imaju konsenzus da treba smijeniti članove Centralne izborne komisije. Čović i Dodik to već dugo govore i zagovaraju. Do sada su im stranci u BiH odgovarali da od toga nema ništa.

Sada šute.

Ili čekaju da neko od njih trojice povuče potez, pa da reagiraju, ili će odšutiti i taj korak prepuštajući smijenjenima koji to hoće bitke na sudu. Iz do sada poznatih detalja razgovora stranaka okupljenih oko Nikšića, Čovića i Dodika upadljivo je odsustvo NATO integracija.

Šta je bilo?

To više nećemo u NATO? Ili ćemo to pauzirati jer smo se ranije dogovorili da nećemo “čačkati” stvari “oko kojih se ne slažemo”? Kome je palo na pamet da odustane od NATO-puta BiH u vremenima kada zapadni vojni savez pojačava ulaganja u Oružane snage BiH i naša zemlja, nakon dvije godine provođenja reformi u skladu sa standardima NATO i dobijanjima pozitivnih ocjena iz Brisela?!

Kako na to posebno gledaju američka i ambasada Velike Britanije u proteklim godinama isticali “euroatlantsku perspektivu” BiH?Međunarodna zajednica – Zapad – do sada je imala relativno čvrstu politiku konstante.

“Mišljenje” je mijenjala Rusija. Od zagovornika NATO-integracija BiH do protivnika. Od aktivnog člana Vijeća za provedbu mira do demonstrativnog izlaska iz PIC-a. Sada kao da se pred Zapad postavlja pitanje – hoće li poštivati vlastite dosadašnje proklamirane i demonstrirane principe? Ili će se povesti za ruskim primjerom?

Kolumna Vildane Selimbegović: Christian Schmidt i(li) Butros Gali

Šta je starije – kokoš ili jaje, već odavno nije pitanje bez odgovora barem kada je riječ o politici Milorada Dodika. Dakle, prvo lider SNSD-a – i da ne zaboravimo, član Predsjedništva BiH – proglasi Aleksandra Zolaka “neprijateljem broj 1 Republike Srpske”, pa onda Vlada RS-a podnese krivičnu prijavu protiv njega, da bi onda opet nastupio Dodik s obećanjem kako će Agencija za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine čiji je Zolak direktor, biti ukinuta već ove sedmice na prostoru RS-a, što prati i najava iz Skupštine RS-a da očekuju lex specialis kojim će nadležnost državne agencije biti protjerana s prostora entiteta. Za sve koji vjeruju kako je riječ o retoričkim vježbama, malo podsjećanje: Željka Cvijanović, predsjednica RS-a, prošle je sedmice donijela ukaz prema kojem u RS-u ne važe izmjene Krivičnog zakona BiH, koje je donio bivši visoki predstavnik Valentin Inzko, a kojima se krivično kažnjava negiranje genocida i drugih ratnih zločina od 1945. do danas.

Sankcije

U Službenom glasniku RS-a ovaj je ukaz objavljen uz proglašenje dva zakona u RS-u, jedan se odnosi na neprimjenjivanje Inzkovog zakona, a drugi na zabranu “omalovažavanja i izrugivanja” RS-a.

Receptura, dakle, postoji, primjenjuje se i zato treba ozbiljno razmotriti i ostala Dodikova obećanja slične vrste – ukidanje OSBiH, Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, Uprave za indirektno oporezivanje… Ministarstvo odbrane naše zemlje oštro je demantiralo da je u Oružanim snagama ili bilo kojem segmentu odbrambenog sistema sprovedena anketa o raspadu OSBiH (bilo bi to eklatantno kršenje Zakona o odbrani i Zakona o službi u OSBiH, podsjećaju), no polujavno se već govori kako je osobno Dodik obećao srpskim dužnosnicima da “neće ostati bez posla, RS će za njih napraviti dvije vatrogasne brigade”, što zapravo znači da bi vatrogasci i Civilna zaštita RS-a mogli biti pojačani s vrhunski obučenim vojnicima, po svim NATO standardima. Ako je suditi po nastupima bivšeg (smijenjenog) predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije, danas Dodikovog pravnog savjetnika, pravosuđe ima samo jedan aksiom: praviti (zakonsku) razliku između Srba i Srba koji podržavaju Dodika. Vijest da Gordana Tadić, (još) glavna državna tužiteljica, ignorira zahtjeve svojih kolega za procesuiranje Milorada Dodika zbog ovih pothvata, nije samo doprinos argumentima za njezinu smjenu već mnogo više pokazatelj političkog upravljanja Tužiteljstvom BiH iz onih centara moći čiji je Tegeltija bio nesumnjiva produžena ruka. Njegov, sada i formalni šef istovremeno se hvali međunarodnim centrima moći koji – kako to objašnjava – podržavaju nezavisnost i samostalnost RS-a (u Bosni i Hercegovini). Ova zagrada zapravo stoji iz samo jednog i jedinog razloga: gotovo sam sigurna da su je Dodiku sugerirali upravo oni koji zdušno okreću glavu od njegovih prijetnji ratom, puštajući ga da zakonima u NSRS-u otcjepljuje RS.

OHR neće reagirati, pohvalio se novi visoki predstavnik Christian Schmidt u intervjuu na N1 sve pitajući se naglas čemu sve to služi. Bit će da je upravo on, čudom se čudeći, i inicirao saopćenje veleposlanika Upravnog vijeća za provedbu mira u BiH (PIC), koji je – vjerovali ili ne – pozvao sve političare da “odbace retoriku koja vodi destabilizaciji i podjelama te da prekinu sve aktivnosti u tom pogledu, uključujući i prijetnje otcjepljenjem i osporavanje postojanja BiH kao jedinstvene, suverene države koja se sastoji od dva entiteta”. Ruska ambasada se nije potpisala čak ni ispod ove bljedunjave retoričke vježbe, u kojoj je – za razliku od nekadašnjih PIC-ovih saopćenja – izostala i već poslovična zabrinutost. Umjesto nje, 11 ambasadora odazvalo se na Dodikov sastanak poslije kojeg je bilo više no jasno da se oglušio o zahtjev PIC-a i netom nakon saopćenja nastavio sa zapaljivom retorikom i još zapaljivijim prijetnjama miru. Vrijedi zato pobrojati tih 11 Dodikovih sugovornika, da ne kažem ekselencija: to su ambasadori Mađarske, Hrvatske, Švedske, Slovenije, Grčke, Švicarske, Rumunije, Poljske, Norveške, Slovačke, Bugarske plus zamjenik šefa Delegacije EU u BiH. Nakon sastanka Dodik je kazao: “Dat ću državnim sudijama i tužiocima rok da napuste RS. Ako to ne učine, poduzet ćemo aktivnosti. Kasarne Oružanih snaga ćemo preuzeti kao Slovenci kasarne JNA 1992. godine.”

Sastanku u Istočnom Sarajevu nisu prisustvovale delegacije ambasada Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, kao ni Francuske, Italije i Njemačke, te još najmanje desetak pozvanih, a neki su – ganjajući zlatnu sredinu – poslali niže diplomatske službenike. Dva su momenta bitna: i među onima koji nisu imali petlje da se ne odazovu na Dodikov poziv, važan faktor je bio Vučić, odnosno bliskost srbijanskog predsjednika sa, naprimjer, mađarskim premijerom Victorom Orbanom. Ali valja kazati da ni cijela Višegradska grupa nije bila zastupljena na ambasadorskom nivou: Češka je, recimo, ostala odana svom principijelnom stavu u uvažavanju Bosne i Hercegovine i mira u njoj, odnosno istrajnosti u nemiješanju u unutarnje stvari drugih zemalja. Što svaka podrška Dodikovim stavovima izravno jeste, s obzirom na to da je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata zemlja u punom suverenitetu i teritorijalnom integritetu. Na što se precizno osvrnula jedino Ambasada SAD-a u BiH, podsjećajući da “ne postoji ustavni put kojim bi se jedan entitet jednostrano povukao iz državnih institucija”. Američki ambasador Eric Nelson je nedavno najavio i nove sankcije, a ovih dana – odgovarajući na novinarska pitanja – iz Ambasade je stigla i vijest da su “SAD spremne da koriste sve raspoložive sankcije protiv onih koji podrivaju ili omogućavaju podrivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma”. Velika Britanija je stala uz SAD, a u kuloarima se šuška kako ozbiljne zemlje Zapadne Evrope, one koje uistinu baštine evropske vrijednosti, razmatraju mogućnost da pojedinačno podrže sankcije kako ne bi zavisile od usaglašavanja unutar EU, suočene zapravo sa istinom da ima zemalja i u samoj EU koje na pijedestal civilizacijskih vrijednosti podižu argumente sile, u koje se, uostalom, zaklinju i njihovi (populistički) lideri.

Važi i danas …

No, gdje je tu postmerkelovska Njemačka i njezin istureni igrač na Balkanu Christian Schmidt? Ne treba biti pretjerano strog prema ovom najnovijem visokom predstavniku: na riječ sankcije ne pale se samo njegovi alarmi. I prije nego je došao, još u doba kada je Dodik započeo prelaz s retorike na konkretna djela, njemačka ambasadorica u našoj zemlji požurila se pohvaliti kako ne samo Berlin već ni EU neće podržati sankcije i na taj način zapravo dala zeleno svjetlo Dodiku da nastavi, ali i minimizirala angažman Misije EU u BiH čiji šef Johann Sattler nastoji udahnuti više Evrope na Balkan. U međuvremenu se dogodio Schmidt, koji se ponosno hvali Vučićevom podrškom i ne osvrće se na uvrede koje mu sipa Dodik. Baš kao da se Vučić, neki dan u Raškoj, nije podjednako zabrinuo zbog pritiska na Dodika i RS, koji eto očekuje od zapadnih zemalja, prvenstveno SAD-a. Ne mora se visoki predstavnik baviti baš takvim trivijalnostima, ali trebao bi makar svojim poslom. I to ne onako kako to bilo ko od njega očekuje, već unutar mandata koji mu je dao PIC. Njegova lična uloga – u suprotnom – mogla bi postati historijska, onako kako je svijet, recimo, upamtio generalnog sekretara UN-a Butros Butros Galija, koji je posljednji saznao ko to ratuje na Balkanu. A Raif Dizdarević mu je, 10. aprila 1992. godine, pisao o ratu u BiH, rušenju gradova i sela, i upozorio ga: “Ako se brzo ne zaustavi rat u BiH, uvjeravam Vas da će njegove posljedice po mir i odnose na ovom prostoru i širem balkanskom i južnoevropskom području, biti katastrofalne. Ovo će postati trajno žarište širih sukoba i velikih nesreća.”

Može se reći da slično važi i danas. Ko ne vjeruje nek’ pažljivo pročita Dodikovo poređenje RS-a i Slovenije iz 1992.

Hrvatska faktura OHR-u: Schmidt je izgubio legitimitet!

Andrej Plenković, hrvatski premijer svojim izjavama ponovo je uzburkao duhove dok se sve jače nameće pitanje kredibiliteta Christiana Schmidta, visokog predstavnika u BiH. Otvoreno priznanja Vlade Hrvatske da se direktno miješala u posao visokog predstavnika u BiH nije izazvalo Schmidta da reagira niti se još uvijek očitovao po ovom pitanju. Ali, potpuno je jasno da svi medijski izvještaji o ranijem djelovanju Schmidta i nisu samo mrtvo slovo na papiru, već ozbiljan apel kako za domaću tako i za svjetsku političku elitu. Može li Schmidt s ovako poljuljanim autoritetom nastaviti obnašati ulogu visokog predstavnika u BiH?

Država BiH nikada nije imala velike zahtjeve, izuzev minimalnih civiliziranih ponašanja da se odluke visokom predstavniku ne diktiraju iz Zagreba i Beograda!

A, podsjećamo na saznanja Patrije iz avgusta mjeseca kada se Schmidt žalio na “neizdrživ” pritisak Republike Hrvatske u vezi s pitanjem izmjena Izbornog zakona.

Ujedno, tada je visoki predstavnik u BiH otvorio i novu rundu razgovora sa predstavnicima političkih stranaka, a koji su se odvijali skoro u tajnosti.

Visoki predstavnik još nikada konkretno nije objasnio kako i zašto, a prije svega u ime koga je želio uništiti suverenitet, vladavinu prava, demokratiju, ljudska prava u Bosni i Hercegovini? Sada je tajnu otkrio Plenković i to javno. Schmidt u ime Hrvatske želio je u BiH nametnuti novi aparthejd.

U ime Hrvatske Schmidt je pokušao proglasiti kraj održivog povratka, dok je u isto vrijeme Milorad Dodik ‘trljao’ ruke na spomen toga, a dok i ono malo povratnika sa strahom liježe u krevet i sa strepnjom šalju djecu u školu!

Na hiljade građana u BiH pred zgradom OHR-a pokazalo je da ne žele ništa više ni manje od onog što gospodinu Schmidtu, kao i drugim Nijemcima i Njemicama, garantuje ustav Njemačke, ali pod pritiskom Hrvatske Schmidt djeluje drugačije.

Visoki predstavnik kao odgovorna osoba za nadgledanje provedbe civilnih aspekata Mirovnog sporazuma trebao bi sarađivati sa građanima i institucijama Bosne i Hercegovine, te međunarodnom zajednicom kako bi osigurali da se Bosna i Hercegovina razvije u mirnu i održivu demokratsku zemlju, na putu ka integracijama u euro-atlantske institucije.

Ono što nam nudi Schmidt BiH udaljava od tekovina demokratskog društva.

OHR također usmjerava aktivnosti na uspostavu vladavine prava, što je početna tačka i ključni uvjet za napredak u svim drugim oblastima reforme. Ali, malo od toga nam Schmidt pruža.

Možda smo previše i očekivali od osobe koja je odlikovana odličjem Red Ante Starčevića inače člana Kršćanske socijalne unije ‘koji razumije i Rusiju’.

I njegov dolazak u BiH preko Dubrovnika i Mostara dao je naslutiti način njegovog budućeg djelovanja.

Pitanje je sada je li Plenković, svom kolegi po stranačkim bojama (Christian Schmidt), javnim priznanjem o ‘mjesecima temeljite i detaljne te i diskretnih razgovora o izmjenama izbornog zakona u BiH’ uzvratio ‘uslugu’, jer ovaj ipak nije ispunio dogovoreno. Nakon ovakvih javnih priznanja Schmidt je izgubio kredibilitet u budućem djelovanju, a poznavajući opus rada Plenkovića, ne može se reći da je njegova izjava slučajna ili nepromišljena.

Ona je na neki način kulturnija od one Milanovićeve koji je poručio – ‘Schmidt postao Schultz, Scholtz, nekakav svinjar, netko tko nema legitimitet’, ali poruka je ista – nisi ispoštovao naše zahtjeve!?

Ali, konsekvence za Schmidta su velike, do te mjere da se ostanak Schmidta na ovoj funkciji dovodi u pitanje.

(nap.ba)

Analiza Harisa Imamovića: Zašto bismo brinuli više o sudbini OHR-a nego sam Christian Schmidt?

Ured visokog predstavnika je donekle neobična institucija, a odnekle nije. Nakon Drugog svjetskog rata, u Njemačkoj je uspostavljen Saveznički kontrolni savjet. To tijelo je imalo ovlasti da stavlja van snage ranije (nacističke) zakone, proglašava nove zakone, smjenjuje zvaničnike i poduzima druge mjere u svrhu očuvanja mira i provođenja denacifikacije. Isto tijelo je postojalo i u poslijeratnoj Austriji, kao i Japanu.

Međunarodna supervizija u našoj zemlji nije presedan. Problem OHR-a nije u tome što liči na Saveznički kontrolni savjet, već u tome što ne liči. Za razliku od Dwighta Eisenhowera, prvog predsjedavajućeg Savezničkog kontrolnog savjeta, ili pokojnog Paddyja Ashdowna, aktuelni visoki predstavnik Christian Schmidt nema na raspolaganju dovoljan broj međunarodnih vojnih trupa.

Sam tvorac Dejtona, Richard Holbrooke naslutio je da je transformacija SFOR-a u EUFOR bila kobna greška. U predgovoru knjizi „Put ka Dejtonu“ Dereka Cholleta, savjetnika američkog državnog sekretara, Holbrooke kaže da je navedena transformacija izvršena zbog potreba SAD-a da svoje trupe premjeste u Irak i Afganistan i amibicija Francuske da smanji zavisnost EU u odnosu na NATO.

„Ostao je utisak“, kaže Holbrooke, „da se Sjedinjenje Države, kao jedina sila koju poštuju svi na Balkanu, počinju povlačiti, što je ohrabrilo opstrukcioniste u [Republici] Srpskoj i oslabilo umjerene snage drugdje.“

OHR je najprije ostao bez trupa NATO, a kasnije u dobroj mjeri i bez EUFOR-a (koji je reduciran na bezazlenih 1.100 vojnika). Istovremeno, povučena je međunarodna policijska misija, strane sudije i tužioci. Sve je izvedeno, nakon što je Evropska unija, na čelu sa bivšom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, preuzela lidersku ulogu u BiH.

Nakon odlaska Paddyja Ashdowna, na čelo OHR-a je došao Christian Schwarz-Schilling, lični prijatelj kancelarke Merkel, koji je skoro u potpunosti pasivizirao ovu instituciju. Nakon njega, na čelo OHR-a je došao Miroslav Lajčak, za vrijeme čijeg mandata je ova institucija prvi put povukla svoju odluku pred pritiskom vlasti Republike Srpske, te Evropske komisije i Rusije, kako je posvjedočio jedan od Lajčakovih saradnika Phillipe Leroux-Martin je, u knjizi „Pouke iz Bosne“.

Nešto više od deset godina, nakon završetka rata, međunarodna zajednica je na inicijativu Evropske unije počela sa povlačenjem međunarodnih vojnih trupa, što je, uz odricanje političke podrške, skoro posve oslabilo autoritet OHR, pretvorivši ga, kako je primijetio Lajčak, u „mrtvog konja“.

Poređenja radi, Saveznički kontrolni savjet je u Njemačkoj postojao 45 godina, sve do ujedinjenja 1990. godine, a sedam decenija nakon Drugog svjetskog rata u ovoj zemlji je još uvijek prisutno 35.000 američkih vojnika. Zato je naoko besmisleno da je upravo Njemačka, predvođena bivšom kancelarkom, bila lider vojnog i političkog razoružavanja međunarodne zajednice u BiH, pod prilično sarkastičnim izgovorom da je potrebno da domaći akteri preuzemu odgovornost, kako bi se ojačao suverenitet zemlje.

Počev od 2006. godine, desilo se suprotno: suverenitet države je oslabljen, a osnažen je utecaj inozemnih faktora, najprije Srbije i Hrvatske, a zatim i Ruske Federacije, Mađarske i drugih. Nastupila je blokada euroatlantskih integracija, a zatim i nešto suptilnija evropskih integracija,  Bosna i Hercegovina, koja je bila regionalni lider na NATO i EU putu, počela je zaostajati i nakon nekog vremena su je pretekle Hrvatska (danas već članica EU i NATO-a), Srbija i druge zemlje.

Slabljenje OHR-a (tj. međunarodnog vojnog prisustva) je bilo, čini se, dio šire politike Evropske unije, predvođene njemačkom kancelarkom. Bivša njemačka kancelarka je bila uvjerena da može izgraditi trajni mir, kroz ekonomsku saradnju i dijalog sa Rusijom. Čini se da je jedan od aspekata njene „istočne politike“ bio i popuštanje pred zahtjevima srpske politike u  Bosni i Hercegovini.

Inicijativa Berlina za slabljenje uloge OHR-a dolazi skoro u isto vrijeme, kada Vladimir Putin drži svoj čuveni govor na Mihenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007. godine. Otprilike u isto vrijeme – kako nas obavještava spomenuti Leroux-Martin – ruski ambasador u Bosni i Hercegovini se po prvi put javno pobunio u Vijeću za implementaciju mira protiv OHR-a. Također, ovo vrijeme se podudara sa samitom NATO-a u Bukureštu, kada je na insistiranje evropske političke elite, na čelu sa bivšom kancelarkom, odbijen zahtjev Ukrajine i Gruzije za Akcionim planom za članstvo, što je neposredno rezultiralo ruskom invazijom na Gruziju, a posredno i na Ukrajinu.

U navedenom periodu, od 2006. pa sve do svog odlaska 2021. bivša njemačka kancelarka je, kako kaže trenutni konsenzus, vodila posve pogrešnu politiku prema Rusiji. Njemačka, evropska i šira transatlantska javnost postali su, nakon invazije na Ukrajinu, svjesni štete koju je za evropski poredak stvorila politika popuštanja bivše kancelarke. Nažalost, o šteti koju je pretrpjela BiH, za vrijeme vladavine Merkel, još uvijek se uglavnom stidljivo šuti.

Najveći dio vladavine Merkel se poklopio sa mandatom Valentina Inzka, koji je svojom, uglavnom deklarativnom, privrženošću interesima države BiH, samo učinio lakše podnošljivom opisanu regresiju. Na kraju je, uoči svog odlaska, bivša kancelarka izdejstvovala imenovanje Christiana Schmidta. Bio je to coupe de grace njene štetne politike prema BiH.

Kako primjećuje spomenuti Leroux-Martin, nakon reduciranja međunarodne vojne misije, OHR je ostao bez provedbenog mehanizma, te je njegov autoritet počeo ovisiti u najvećoj mjeri od spremnosti, odnosno nespremnosti domaćih aktera da prihvate njegove odluke. Svjestan toga, Dodik je, od prvih naznaka imenovanja Schmidta, vrlo promišljeno krenuo u sveobuhvatnu kampanju potkopavanja njegovog legitimiteta, jasno poručujući da RS neće prihvatiti njegove odluke.

Istovremeno, nadajući se da bi Schmidt mogao vratiti agilnost OHR-u, a previđajući činjenicu da nema na raspolaganju silu kao provdbeni mehanizam svakog poretka, bošnjačka politička javnost je svesrdno podržala njegovo imenovanje. U protekle dvije godine Schmidtovog mandata, postalo je sasvim jasno da je on de facto visoki predstavnik samo za FBiH, ili kako bi Leroux-Martin rekao tamo gdje ga prihvataju.

Nije slučajno da Schmidt sve više liči na lorda Davida Owena. Ne samo zato što je arogantan. Već zato što se, kao pregovarač, nalazi u strukturalno skoro istoj situaciji. Schmidt je, kao i lord Owen, pregovarač bez štapa. Svjestan da nema mehanizam, kojim bi prinudio srpsku i hrvatsku politiku u BiH da prihvate njegovu odluku, on im, kao svojevremeno lord Owen, sve više popušta. Jedini njegov štap, ili preciznije „štap“, jeste strah bošnjačke javnosti od zatvaranja OHR-a.

U svojoj knjizi „Od Vanceove misije do Dejtonskog sporazuma“, Kasim Begić kao da opisuje Schmidtovu ličnost i politiku, kada govori o susretu sa lordom Owenom, u ljeto 1993. godine.  „Sjećam se“, veli Begić, pored njegove arogancije i nestrpljivosti da sasluša druge, da je uglavnom dijeli lekcije prisutnim, odmahivao, više puta naglašavao da smo izgubili rat, prijetio povlačenjem svjetske zajednice iz BiH.

Nakon što je Karadžić, na proljeće 1993. godine, odbio Vance-Owenov plan, pokazalo se da neće biti vazdušnih udara. Lord Owen je kao pregovarač ostao bez štapa. Zato je u svoj novi, tzv. Owen-Stoltenberegov plan ugradio zahtjeve srpske i hrvatske politike, te pokušao da prinudi Sarajevo na ustupke.

Nedugo nakon što su objavljeni detalji njegovog plana, Evropski parlament ga je kritikovao zbog pritiska koji vrši na Vladu RBiH kako bi prihvatila etničku podjelu zemlje. Washington Post je uporedio lorda Owena sa Chamberlainom, bivšim britanskim premijerom koji je popuštao pred Hitlerovom agresijom.

Kako bilježi Begić, Owen je tih dana, za BBC kazao, da je njegov „najveći problem kako privoliti Muslimane da pregovaraju“. Također, u isto vrijeme je, sasvim u Karadžićevom duhu, dao izjavu da Srbi posjeduju 65% zemljišta u BiH, te da mape podjele treba podesiti prema toj činjenici. Navedeno neodoljivo podsjeća na trenutne javne i neke manje javne rasprave o državnoj imovini.

Istovremeno, kako svjedoči Begić, lord Owen je nastojao unijeti podjele unutar Predsjedništva RBiH, ohrabrujući Fikreta Abdića i druge članove da se suprotstave Aliji Izetbegoviću i izoliraju ga, kako bi oslabio poziciju Sarajeva u pregovorima i privolio ga na ustupke. Ne treba ni govoriti koliko ovaj scenarij podsjeća na uspostavljanje Osmorke.

Na koncu drugi Owenov plan je propao, zahvaljujući jedinstvenom bošnjačkom odgovoru. Dejtonski sporazum je zaključen, tek nakon što se, umjesto britansko-evropskog pregovarača, pojavio Holbrooke, kao diplomata sa štapom, koji je bio u stanju vršiti kredibilan pritisak na sve strane.

Računajući da Bošnjaci, zabrinuti za sudbinu države i preplašeni eventualnim povlačenjem „svjetske zajednice iz BiH“, ne smiju dovesti u pitanje njegov autoritet, Schmidt ih uzima zdravo za gotovo, kao svojevremeno lord Owen. Javnosti, koja ga priznaje, obraća se arogantno, dok je vrlo oprezan, često i snishodljiv kada se obraća srpskoj i hrvatskoj javnosti.

OHR jeste potreban BiH, ali time se ne može pravdati Schmidtova pristrasnost u korist Zagreba, plašljivost u odnosu na Banjaluku i nepoštovanje koje iskazuje prema Bošnjacima. Uprkos spomenutim prijetnjama, nakon odlaska lorda Owena, nije bio kraj svijeta. Naprotiv, došlo je do početka uspješnog mirovnog procesa. OHR je potreban BiH, ali je potreban i međunarodnoj zajednici, možda više njoj trenutno nego nama. Bošnjaci ne trebaju brinuti o sudbini OHR-a više nego što brinu sam Schmidt i PIC, naročito ako radi protiv njih i države. Ako nismo poginjali glavu kada je bilo mnogo teže, ne znam zašto bismo sada.

 

Izmjene izbornog zakonodavstva nemoguća misija: “Asimetrična rješenja” put u propast

Dok je Sabina Ćudić iskazivala fascinaciju cvijetnim aranžmanom, lideri opozicijskih partija iz Sarajeva i Banja Luke pomno su slušali svoje domaćine – Matthew Palmera i Angelinu Eichhors.

Lider SDP-a Nermin Nikšić je, tvrde sagovornici Istrage, bio poprilično direktan na sastanku sa visokim američkim i evropskim zvaničnicima.

“Mi ne možemo pristati na asimetrična rješenja”, kazat će Nikišić zamjeniku pomoćnika državnog sekretara SAD Matthewu Palmeru i izvršnoj direktorici za Zapadnu Evropu, Zapadni Balkan, Tursku i Veliku Britaniju pri Evropskoj službi za vanjske poslove (EEAS) Angelini Eichhorst koji su stigli u Sarajevo da pomognu rješiti “izborno zakonodavstvo”.

I Palmer i Eichorst su rekli su da ni oni ne bi bili baš sretni “asimetričnim rješenjima”, ali ako postoji dvotrećinska većina u Parlamentu BiH, onda je takvo rješenje, u konačnici, prihvatljivo.

Nakon tradicionalnog selfija, predsjednik NiP-a Elmedin Konaković, prema informacijama Istrage, nije bio decidan da li će prihvatiti asimetrična rješenja. Za razliku od njega, predsjednik SDS-a Mirko Šarović je svojim domaćinima rekao da prihvata prijedloge koji bi na različite načine, u dva entiteta, riješili pitanje izbora članova Predsjedništva BiH. Nije to krio ni kada je izašao pred okupljene novinare.

“Asimetričan model ima šanse za uspjeh”. kazao je Šarović.

Ali sta podrazumijeva taj model? Ukratko, dva člana Predsjedništva BiH koja daje Federacija bila bi izabrana indirektno, odnosno kroz parlamente. Jedan član Predsjedništva BiH, onaj iz RS-a, bio bi izabran direktno, odnosno na izborima. Čelnici stranaka iz RS-a nemaju problem da se, kada je u pitanju izbor člana Predsjedništva iz RS-a, izbriše nacionalna odrednica što bi značilo da se na taj način rješava “diskriminirajuća” odredba koja je osporena pred Evropskim sudom za ljudska prava u predmetima Sjedić-Finci i Pilav. Na koji način bi to bilo riješeno u Federaciji za sada nije poznato. Jedino što je poznato je da HDZ BiH nastoji na svaki način eliminirati bilo kakvu mogućnost da u Predsjedništvo BiH zasjedne neko ko nije član te stranke.

Međutim, da bi se izmijenio izbor članova Predsjedništva BiH, nužne su izmjene Ustava, što znači da najmanje 28 zastupnika u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH mora podržati takav prijedlog. Bez Denisa Zvizdića SDA sada ima osam zastupnika. HDZ BiH ima pet zastupnika, dok SNSD za Klubom Nenada Stevandića ima također osam zastupnika. Dakle, SNSD, HDZ i SDA u Predstavničkom domu imaju ukupno 21 zastupnika. Glasaju li za taj prijedlog i zastupnici iz kluba SDS-PDP, opet će nedovoljnih 26 zastupnika. S druge strane, SDP Nermina Nikšića ima četiri zastupnika i oni sigurno neće podržati asimetričan izbor. Dodamo li im još četiri zastupnika iz Kluba DF-a, imamo osam sigurnih ruku protiv takvog rješenja. Treba tome pridodati i četiri glasa iz Naše stranke, što znači da bi protiv bilo sigurnih 12 zastupnika. PDA ima jednog zastupnika, Nezavisni blok jednog, SBB jednu zastupnicu, A-SDA jednog zastupnika, a treba im pritodati i Denisa Zvizdića. Dakle, zastupnici “manjih” stranaka mogli bi odigrati presudnu ulogu, jer bi s njima u zbiru SDA, SNSD, HDZ i SDS imali potrebnu dvotrećinsku većinu. No, da li će SDA podržati takav model?

Prema informacijama Istrage, isto kao i liderima opozicije, i Bakiru Izetbegoviću je na sastanku Delegaciji EU u nedjelju ujutro  prezentirana mogućnost “asimetričnog rješenja”. Teško je očekivati da će SDA prihvatiti takvo rješenje jer bi, ionako oslabljena stranka, zbog toga vjerovatno doživjela krah na narednim izborima.

“SAD i EU nemaju konkretna rješenja, ali imaju volju i želju da pomognu i podstaknu konverzaciju kako bi dali osjećaj i injekciju hitnosti koliko je bitno da se ova pitanja rješavaju što prije. I da se rješava izborna reforma i ograničena ustavna reforma”, izjavio je Matthew Palmer.

I američki diplomata, dakle, pominje ustavnu reformu, za koju je potrebna dvotrećinska većina u oba doma Paralementarne skupštine BiH. Bakir Izetbegović i Dragan Čović, ma šta dogovorili, nemaju potrebne ruke za provođenje svog dogovora. a upravo Palmer i američka administracija, prema informacijama Istrage, insistiraju da se Izetbegović ne povlači iz pregovora s Čovićem. Oslabljeni predjednik SDA ne smije zbog budućih izbora pristati na ustupke Draganu Čoviću. A svako drugo rješenje koje ne ide u prilog Draganu Čoviću ne bi moglo dobiti potrebnu podršku u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Osim u slučaju da Milorad Dodik ne izda svog partnera iz HDZ-a BiH.

Koliko god američki i evropski zvaničnici ispoljavali optimizam, izmjene izbornog zakonodavstva su skoro pa nemoguća misija. Prvo, zato se ovim izmjenama nastoji riješiti “hrvatsko pitanje”, a drugo, zato je SDA dovoljno oslabljena da bi, godinu pred Opće izbore 2022., pristala na “asimetrična rješenja” zbog kojih bi, evidentno, doživjeli debakl.

Matematički gledano, u ovom trenutku ne postoje dvije trećine zastupnika koji bi podržali izmjene ustava koje bi podrazumijevale  da se članovi Predsjedništva BiH biraju na različite načine.

Kolumna Vildane Selimbegović: Gordana u Beogradu, VSTV u problemu

Punih osam dana prošlo je od zasjedanja Drugostepene disciplinske komisije, koja je potvrdila smjenu Gordane Tadić s dužnosti glavne državne tužiteljice, do trenutka objave ove odluke. Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće čekalo je da stranke u postupku preuzmu odluku, a Gordani Tadić se nije žurilo: skoknula je i do Beograda, odakle su stizala štura saopćenja, popraćena fotkama sretne i nasmijane tužiteljice, baš kao da su joj teme razgovora bile moda i godišnji odmori, a ne Regionalna konferencija tužitelja o procesuiranju predmeta ratnih zločina, koju su UNDP i vlada Velike Britanije organizirali u glavnom gradu susjedne nam zemlje.

Bez teških tema

Među 50 dužnosnika tužiteljstava i pravosudnih institucija, kao i međunarodnih organizacija, bio je i Serge Brammertz, glavni haški tužitelj, pa smo uredno obaviješteni o susretu s njim, kao i o sastanku delegacija tužiteljstava BiH i Srbije. Tadić se, naime, skupa sa svojim suradnicima, susrela sa srbijanskom tužiteljicom za ratne zločine Snežanom Stanojković, njezinim kolegama, te republičkom javnom tužiteljicom Srbije Zagorkom Dolovac. Kolege iz Beograda pričale su mi da nije baš ni bilo nekih teških tema – uprkos nesumnjivom problemu Bosne i Hercegovine zbog činjenice da susjedna država pruža utočište čak i osuđenim za ratne zločine (poput Novaka Đukića), brojnim licima s potjernica (od Duška Kornjače do Tomislava Kovača), a još se i ne libi hapsiti državljane BiH protiv kojih su tužbe već odbačene (Edin Vranj). Štaviše – u relaksiranoj atmosferi pričalo se o nesagledivim mogućnostima uzajamne suradnje! Pa ipak, naša je glavna tužiteljica uspjela izazvati šok i nevjericu kod prijateljski nastrojenih domaćina: u jednom trenutku, uz svoj čuveni sretni osmijeh, nagnula se preko stola i konspirativnim tonom priupitala: A znate li vi novinara Avdu Avdića? Zatečeni, upitani su se počeli zgledati, no to nije omelo našu Glavnu. “Pripazite malo, on vam ovdje dolazi i snima ove odbjegle ratne zločince.”

Kakve god zadatke imali u tetošenju raznih đukića i kornjača, srbijanski tužitelji su svoju ulogu odigrali do kraja: “Imamo mi novinara i u Srbiji koji snimaju. Pustite ljude da rade svoj posao, a mi ćemo svoj”, kazala je pribrano prva tužiteljica Srbije. “Ova se vaša nije ni zacrvenila”, priča moja koleginica, još uvijek ne vjerujući da je i takvo što moguće. Iskreno sam odgovorila: Sramota me je i nabrojati sve štete koje je Gordana Tadić nanijela pravosuđu u BiH, uostalom, i ona je u Beograd pobjegla od odluke o smjeni.

U uređenoj zemlji i ovaj bi skandal povukao ozbiljne konsekvence. Kod nas se pak sve glasnije šuška kako je dvomjesečno razvlačenje bio strateški potez VSTV-a da bi – nekad u oktobru, kada bude razmatrana nova žalba Gordane Tadić – svi njeni grijesi pali u vodu i ona ostala na mjestu glavne tužiteljice. Da se istim žarom nastavi boriti protiv procesuiranja kriminala i korupcije, da sačuva svoje političke mentore bilo kakve odgovornosti i da se pobrine da slučajno ne bi ko procesuirao negatore genocida. U te je svrhe zagrebački Večernji list objavu Drugostepene komisije VSTV-a o smjeni iznenađeno i uvrijeđeno prokomentirao kao kažnjavanje Gordane Tadić zato što je Hrvatica! Dobro, po Večernjakovim mjerilima, ako si Hrvat, onda to dokazuješ članstvom u HDZ-u, ako si u HDZ-u, onda su najvažnije izmjene Izbornog zakona, a učinci spadaju u trice i kučine. Zato tekst treba razumjeti kao nedvojbenu potvrdu davno izrečenih tvrdnji o neprikosnovenom političkom zadatku s kojim je gospođu Tadić, prvo kao v.d, a potom i kao glavnu tužiteljicu, imenovao VSTV s Milanom Tegeltijom na čelu, aktuelnim savjetnikom Milorada Dodika u Predsjedništvu BiH. Tegeltija se i sam proslavio brojnim političkim i korupcijskim aferama, ali moglo mu se, jer je predstavljao pravosudni pečat političkom dogovoru Čović – Dodik. U to ime je i koristio glavnu tužiteljicu, otvarajući preko nje procese progona političkih neistomišljenika svojih nalogodavaca. U Predsjedništvo BiH je i stigao da bi nastavio povlačiti pravosudne konce. Još od aprila – od podnošenja disciplinske tužbe protiv Gordane Tadić – upravo on vodi akciju njezina spašavanja. Tadić je, prisjetimo se, prijavljena za nemar ili nepažnju u vršenju službenih dužnosti, odnosno za svjesno zanemarivanje obaveze i naloga VSTV-a da se predmeti Tužiteljstva raspoređuju u rad tužiteljima putem automatskog sistema raspodjele. Drugim riječima, birala je koga će zadužiti kojim predmetom, dajući istrage od višeg političkog interesa omiljenom Olegu Čavki, dokazanom pacijentu Ureda disciplinskog tužioca, već poznatom po obračunima slične vrste. Na teret joj je stavljeno i propuštanje, iz neopravdanih razloga, da postupi u skladu s odlukama, naredbama ili zahtjevima Vijeća, a teretila se i za ponašanje u Tužiteljstvu ili izvan njega, ali je UDT još na pripremnom ročištu odustao od ove optužbe. Ova tačka se odnosila na narušavanje ugleda pravosuđa, pa će biti da je i UDT već usvojio praksu po kojoj je ugled posve minoran.

Daleko od transparentnosti

O ovoj temi – ugleda – ali i transparentnosti i domaćoj potrebi pridržavanja pravila ko zna kad mi može zatrebati, zanimljivo je pisao i govorio za BIRN nizozemski sudija Kees van der Weide, savjetnik VSTV-a, ukazujući na nedostatak integriteta kod domaćih sudija i tužilaca, lošu disciplinsku praksu, izostanak odgovornosti i odgovarajućih kazni i naročito izbjegavanje da se tretira suština problema. Glavnoj tužiteljici i predsjedniku Suda BiH Ranku Debevcu ovaj sudija zamjera lični animozitet, no čak i on izbjegava pomenuti politički, koji je nesumnjivi dio ove priče. “Nešto što sam općenito uočio u bosanskohercegovačkom društvu je da što se neko nalazi na višoj funkciji, toliko će drugi biti oprezniji u ophođenju s njim”, kaže ovaj sudija, upirući prstom u slabe učinke i Tužiteljstva i Suda BiH, vodeći računa da kritizira i jedno i drugo. Javna je tajna da je njegova zemlja veliki donator pravosuđa u BiH i da je čak i na UDT vršen pritisak da se “u paketu” riješe i Tužiteljstvo i Sud, to jest da i Debevec bude kolaterala Tadićkinih grijeha. On je, poznato je, odlukom Prvostepene komisije kažnjen javnom opomenom za narušavanje ugleda i neprimjerenih kontakata. I jednog i drugog kod Tadićke ima u izobilju, ali nije – kao što smo vidjeli – ni tretirano. No, čak i Van der Weide, koliko god nastojao biti jednako kritičan, nije odolio da se posebno osvrne na nečuvene zahtjeve Gordane Tadić za izuzeće članova Drugostepene disciplinske komisije s obrazloženjem da “bošnjački sudija ne može neovisno odlučivati jer mediji špekuliraju da je njeno uklanjanje politički potez bošnjačke zavjere”. Znači li to da sve bošnjačke sudije treba ukloniti ili je možda vrijeme da ova glavna tužiteljica nađe drugu poziciju, pita on.

Van der Weidu, priznaje, puno toga nije jasno, no siguran je da je bosansko pravosuđe daleko od transparentnosti “koja mu je očajnički potrebna”, a nema ni dilema da se disciplinskim prijavama vode lične bitke unutar pravosuđa dok se gazi dostojanstvo i sudija i tužitelja. Dodajem: i ono najvažnije – produbljuje kriza, pravna nesigurnost, čija je sve češća posljedica odlazak ljudi iz Bosne i Hercegovine (po nekim podacima, ove godine čak 80.000 traži spas daleko od naše zemlje). Što nikoga ne treba da čudi. U atmosferi kakvu diktira Milorad Dodik, koji je ovog vikenda dao i rok od šest mjeseci za otcjepljenje RS-a, uz prijetnje incidentima (da ne bi bilo rata?!), uz već poslovično neshvaćanje Evrope i još uvijek nikakav angažman SAD-a, devedesete prijete svojom reprizom. Srbijanski tenkovi već su na granici s Kosovom, Crna Gora je iz dana u dan sve gora, a najviši pravosudni organ BiH se bavi čuvanjem Gordane Tadić, koja pomaže Milomiru Savčiću, optuženom za ratne zločine, da bježi iz zemlje?! Pravosuđe je osnov svake države i kako god to dramatično zvučalo, ovaj VSTV odlučuje o ratu i miru. Ako prihvati politički diktat, ponijet će i odgovornost za pravni haos. A znamo kuda to vodi.

Crne liste iz pravnog ugla: Za kršenje američkih sankcija propisane kazne do 20 godina zatvora

Ministarstvo finansija SAD je 05.01.2022.godine je objavilo da je proširilo sankcije Miloradu Dodiku, dok su sankcije izrečene i Alternativnoj televiziji Banja Luka, kao i Mirsadu Kukiću, Milanu Tegeltiji i njegovoj supruzi Tijani Tegeltiji. Sama Izvršna naredba predsjednika SAD-a Joea Bidena 14033 nosi datum 08. juni 2021.godine, i istom je blokirana sva imovina koju fizičke ili pravne osobe na koje se sankcije odnose posjeduju u  SAD, i ne može biti prodavana, povučena ili na bilo koji način ne može biti istom raspolagano. U odnosu na Milorada Dodika, sankcije su proširene radi podrivanja institucija BiH pokretanjem kreiranja paralelnih institucija u Republici Srpskoj. Nadalje, zaključeno je da je Dodik koristio svoju službenu poziciju da akumulira lično bogatstvo putem raznih formi korupcije.

No, da vidimo šta ove sankcije znači. Iako se na prvu čini da se radi “samo” o blokiranju eventualne imovine u SAD i zabrani putovanja u SAD, to nije sve. Upravo to “nije sve” i jeste suština. Naime, osim ako ne dobiju opštu ili posebnu dozvolu izdanu od strane OFAC-a ili izuzeće, sve transakcije osoba iz SAD-a ili unutar (ili u tranzitu) Sjedinjenih Država koje uključuju bilo kakvu imovinu ili interese u imovini određenih ili na drugi način blokiranih osoba općenito su zabranjene. Zabrane uključuju davanje bilo kakvog doprinosa ili pružanje sredstava, dobara ili usluga od strane, ili u korist bilo koje blokirane osobe, ili primanje bilo kakvog doprinosa ili pružanje sredstava, dobara ili usluga od bilo koje takve osobe.

Posljedice ove zabrane su u stvari ono što je problem. Problem nije blokada eventualne imovine u SAD ili zabrana putovanja. Ovom odlukom su fizička i pravna lica na koja se sankcije određene/proširene ograničene-blago rečeno u svojim zvaničnim poslovnim aktivnostima, a u suštini onemogućene.

Bilo koja firma ili poslovni partner mogu doći i sami u situaciju da im budu izrečene sankcije, jer ono što je, prema gore citiranom pojašnjenju Ministarstva finansija SAD-a, potrebno da se utvrdi da bi pravno ili fizičko lice došlo u situaciju da im se izreknu sankcije, blokira imovina-je veza sa SAD. Ta veza sa SAD se može vrlo široko tumačiti-transakcija može imati vezu sa SAD ako uključuje pravno ili fizičko lice iz SAD, proizvod iz SAD, tehnologiju, softver, ili ako uzrokuje ili uključuje aktivnost na teritoriji SAD. Ono što je važno istaći je da i pravna i fizička lica koja nisu iz SAD se mogu uključiti u posao koji uključuje vezu sa SAD i na taj način prekršiti sankcije. Više o tome možete pročitati ovdje. To bi predstavljalo npr. transakcije koje uključuju uposlenika iz SAD ili poslovne partnere, uvoz ili izvoz robe koja potiče iz SAD, transakcije koje u bilo kom trenutku uključuju banke SAD (gdje god se poslovnica nalazila). Veliki broj banaka imaju svoje korespodentne račune u američkim dolarima, te je samim tim uspostavljena veza sa SAD-om.

Kancelarija za kontrolu strane imovine Ministarstva finansija SAD je generalno definisao SAD pravnu ili fizičku osobu kao državljanina SAD (gdje god da je naseljen), stranca sa stalnim boravkom u SAD (gdje god da je naseljen), pravno lice organizovano po zakonima SAD ili unutar jurisdikcije SAD (što uključuje SAD banke i njihove poslovnice gdje god da su smještene) ili bilo koju osobu koja je prisutna u SAD.

U odnosu na svjesno kršenje sankcije postoji krivična odgovornost za pravna i fizička lica, a fizička i pravna lica su dužna pratiti da li posluju sa fizičkim ili pravnim licima koja se nalaze na listi onih kojima su izrečene sankcije. Propisane maksimalne krivične sankcije su 1 milion dolara ili do 20 godina zatvora, za svaku povredu, a sama sredstva kojim je počinjeno kršenje sankcija mogu biti oduzeta (bez bilo kakvog limita). Pored krivične odgovornosti, može postojati i građanska odgovornost, koja se može ticati ukidanja dozvola za poslovanje i sl.

Jasno je da se radi o vrlo široko postavljenim kriterijima i veoma strogim zapriječenim sankcijama, koje će objektivno imati veliki uticaj na lica na koja se odnose. Ilustracije radi, 26.08.2021.godine je Banka Kine (Bank of China) postigla sporazum sa Ministarstvom finansija SAD, kojim se obavezala da plati 2 329 991, 00 dolara, radi potencijalne građanske odgovornosti radi procesuiranja transakcija u mogućem kršenju sankcija izrečenih Sudanu.

(Autor teksta je pravni ekspert sa dugogodišnjim iskustvom u međunarodnim institucijama)

Američke sankcije: Selektivna pravda ili stvarna najava akcija?

Kada je 17. januara 2017. godine Ured za kontrolu strane imovine (OFAC)  Ministarstva trezora Sjedinjenih Američkih Država stavio Milorada Dodika na “crnu listu”, buknuo je optimizam u Bosni i Hercegovini.

Dodik je tada kažnjen zbog “opstrukcija Dejtonskog sporazuma” te označen kao osoba koja “predstavlja veliku prijetnju suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine”.

Danas isti taj Dodik nikad nije bio jači.

Njegove “prijetnje suverenitetu i teritorijalnom integritetu” isto – nikad jače. Sada su i sasvim konkretne. Dodik nikada nije pozvan u Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, a kamoli da je optužen. Nema, dakle, ni “otvorenog predmeta”.

Umeđuvremenu, američki su se zvaničnici sastajali s njim, pokušavali se umiljavati. Jednog je od njih i javno odj…ao! Nikom ništa!

Onda je 11. septembra 2018. njegov Nikola Špirić stavljen na “crnu listu” State Departmenta.

Optužen je za “ozbiljnu korupciju”.

Detalji koje je američko ministarstvo vanjskih poslova tada objavili za ovog visokog funkcionera SNSD-a odgovarali su u dobroj mjeri “javnoj percepciji” koja se veže za njega.

Špirić je danas delegat SNSD-a u Klubu Srba Doma naroda Parlamenta BiH. On je i četvrta ruka Dodika, ona koja je dovoljna da se sve blokira u državi i da se ne donese nikakva odluka.

State Department mu je zabranio ulazak u SAD. Kao i punoljetnim članovima njegove porodice. Tresla se gora, desio se abortus!

I sada možemo produžiti ovaj tekst s još nizom primjera gdje sankcije SAD nisu dale nikakav efekat. Amerikanci su iznijeli cijeli niz optužbi za osobe iz BiH koje su sankcionirali.

Većina njih napredovala je u političkoj karijeri.

“Crna lista” SAD za kadrove srpskog, ali i hrvatskog političkog bloka preporuka su za uspješnu političku karijeru. SAD jesu uradile svoj dio posla. U svijetu.

U BiH – nisu!

Ako je neko optužen za “ozbiljnu korupciju”, teške zloupotrebe, veze s organiziranim kriminalom, a da ne pominjemo antiustavno djelovanje, u svakoj državi na svijetu bio bi iza rešetaka. A ključ njegove ili njene ćelije bio bi – izgubljen.

Zašto se to ne dešava u BiH?

Zašto u BiH stranci, na čelu s Amerikancima, mogu praviti vlade, a ne mogu osigurati pošteno suđenje osobama koje su i sami prozvali?!

Kako je moguće da osobe s “crne liste” rukama poslanika Trojke/Osmorke, budu izabrane na čelne pozicije državne vlasti i da oni te odluke pravdaju “saglasnošću” i “instrukcijom” iz (američke) ambasade?

Ambasada jeste demantirala takve tvrdnje i osudila takve odluke. Ali su oni koji su glasali ne jednom tvrdili da su od njih dobili “zeleno svjetlo” i da im takve aktivnosti nisu (bile) drage, ali da su morali i uradili iz ovih ili onih razloga.

Jučer su na “crnu listu” Ministarstva trezora stavljene tri osobe – državljani BiH.

Jedna od njih je Osman Mehmedagić, bivši direktor Obavještajno-sigurnosne agencije SAD. OFAC je iznio teške optužbe na njegov, račun SDA i BH Telecoma.

Sa sve tri adrese stigao je zahtjev da se sva saznanja predaju Tužilaštvu BiH i da institucije ove države rade svoj posao.

Istina, ambasador SAD u Bosni i Hercegovini Michael Murphy je u drugoj polovini prošle godine ove, ali i gore i oštrije optužbe iznosio na sastancima s pojedinim zvaničnicima u našoj zemlji. Pominjala se droga, mafija, svašta nešto…

Bio je i jedan više nego buran sastanak na tu temu između ambasadora i (čelnika) SDA.

I tada je od njega zatraženo da podastre dokaze, a SDA će, kao i u nekoliko ranijih slučajeva, kako mu je rečeno, odraditi svoj posao i riješiti se ljudi. Zatraženo je i da iste te dokaze preda Tužilaštvu BiH. A (neki) dokazi se već nalaze tamo.

Iz tog doba, da vas napomenemo, bila je jako aktuelna priča o Sky i Anom aplikacijama. I, kažu, tamo ima svašta.

Druga osoba koju su SAD jučer stavile na “crnu listu” je još jedan “pulen” Milorada Dodika.

“U svojstvu vršioca dužnosti direktora, potom i u svojstvu direktora Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske (RUGIP), bh. državljanin Dragan Stanković bio je na čelu agencije odgovorne za Zakon o nepokretnoj imovini iz aprila 2022. kojim je direktno osporen ustavni poredak u BiH, što predstavlja podrivanje Daytonskog mirovnog sporazuma”, stoji u objavi OFAC-a.

Stanković je, dakle, optužen za “osporavanje ustavnog poretka”. Ergo, državni udar! A on je “samo” radio ono što mu “šef” – Dodik naredi.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine već je u barem tri navrata osporio aktivnosti manjeg bh. entiteta u vezi državne imovine.

Sada Dodik najavljuje da će se otcijepiti ako mu se ne da ono što mu ne pripada. A s čime već duže vrijeme mešetari.

Ne znam da li Sky i Anom imaju išta na tu temu. No, već se dugo spekulira u javnosti da je on državnu imovinu već založio na stranim berzama. Čak se “šuška” sa se zbog toga vode i neke međunarodne istrage… Ako je to tačno, onda se donekle može “razumjeti” Dodikova nervoza.

(Ima ovdje i važan detalj da se već duže vrijeme, iza zatvorenih vrata, razmatraju opcije stranaca o “dogovoru” s Dodikom. Ali to je tema za drugi tekst…)

U zadnjoj odluci Ustavnog suda BiH o državnoj imovini “opomenuto” je i Tužilaštvo BiH da treba raditi svoj posao.

No, do sada nisu!

…SAD su jučer objavile novi set sankcija protiv pojedinaca u BiH.

One su, nakon intervencije Joea Bidena predsjedničkim ukazom prošle godine, drugačije nego li su ranije bile.

A desila se i sveopća ruska agresija na Ukrajinu koja je svijet žestoko promijenila. Ukoliko SAD (i Zapad općenito) ne pokažu “mišiće”, neće se ništa nabolje promijeniti.

A “mišići” znače da se osigura da institucije Bosne i Hercegovine konačno počnu raditi svoj posao u cjelosti, a ne selektivno!
(Politicki.ba)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...