Analize

Janusz Bugajski’s Washington View: The Taliban Threat to Russia

Russian officials have publicly welcomed the Taliban takeover of Afghanistan as a major defeat for the United States. But behind the scenes the Kremlin will struggle to prevent the spread of Talibanism to Central Asia and into Russia itself. It has staged rapid military exercises in Central Asia and along Russia’s borders as a show of strength. And one major way for Moscow to deflect the looming threat is to aim the new Kabul regime against Western interests in the wider Middle East and even globally.

State media and Russian officials have reveled in the sudden and bloody American withdrawal from Afghanistan. The rapid collapse of the Afghan government allegedly demonstrated that the U.S. is a declining global power that cannot be trusted to defend its allies and partners and that NATO is a spent force. Both Russia and China may also test other U.S. commitments in Europe and Asia at a time of acute global uncertainty and the pressure will mount on targeted states such Ukraine, Georgia, and Taiwan.

Moscow’s intense propaganda campaign will also be accompanied by moves to steer the Taliban into new anti-Western offensives. The objective is to subvert other Muslim-majority states, spread an authoritarian religious ideology, scale down the American presence, and undermine President Joe Biden’s agenda of democracy-promotion and women’s emancipation.

The more immediate threat to the West and to moderate Islam is a revival of global terrorism. Afghanistan can again be effectively used as a base to recruit, train, and deploy jihadists from different states against Western facilities, allies, and civilians throughout the Muslim world. New attacks on the U.S. homeland and in Europe cannot be discounted and the younger Taliban generation may prove more sophisticated in disinformation campaigns and more capable in cyber war and in deploying bioweapons and other mass casualty devices.

The Biden administration may endeavor to develop ties with the Taliban regime to limit its assaults on the West. There is some hope in Washington that the new leaders in Kabul would be willing to engage in diplomacy in return for a measure of international legitimacy. An alternative option would be to exploit Afghanistan’s ethnic, tribal, and regional divisions to weaken the Caliphate by supporting anti-Taliban forces, particularly those gathered by Ahmad Massoud, son of the legendary anti-Sovietmujahideen commander. Massoud has pledged to resist the Taliban from his stronghold in the Panjshir valley and to recruit experienced combatants.

Moscow has not evacuated its embassy in Kabul after cultivating cordial ties with Taliban leaders over the years and receiving pledges that they will not aim their Islamic revolution against the secular Central Asian states. But the Kremlin’s trust in the Taliban may be misplaced. Moscow’s primary goals in Central Asia are to maintain the region in its sphere of influence, keep the West at a distance, and prevent the infiltration of radical Islamist groups into Russia. It will undoubtedly expand its military presence in the region, including border guards and special forces but this could mean a drawdown of troops in other regions where Russia is already engaged in wars or outright occupation, including Ukraine and Georgia.

Despite the reinforced military presence by Central Asian states along Afghanistan’s northern borders, the regime in Kabul can facilitate the infiltration of various ultra-Islamist groups into neighboring Uzbekistan, Tajikistan, and Turkmenistan and promote radicalization among disaffected locals. A sizeable number of jihadists will also be returning from the war fronts in Afghanistan and the robust heroin trade will help fund insurgency and terrorism.

In trying to block the rise of regional jihadism Beijing is also seeking commitments from the Taliban that it will not assist terrorist groups inside China and will not lend support to the Xinjiang independence movement among Muslim Uyghurs. Beijing will also pursue its economic agenda across Central Asia and will want to entice Afghanistan into its commercial routes across the continent while pushing out American influence throughout the region.

In Russia itself fears are rising about a new upsurge in jihadist militancy and anti-state terrorism, as anger at Moscow’s policies has accelerated during the pandemic and amidst economic decline. The Taliban’s takeover of Afghanistan will inspire Islamist rebel groups in the North Caucasus, the Middle Volga, and other Muslim-majority regions, with many experienced fighters returning home from Afghanistan.

A new round of terrorist attacks in Russian cities can be expected over the coming months, especially if they are supported and funded by the Taliban regime. Afghans have a long memory of the mass murders perpetrated by Moscow during the period of Soviet occupation in the 1980s. The head of the Chechen republic Ramzan Kadyrov has warned of the imminent danger to Russia after the fall of Kabul. He is evidently fearful that his loyalty to President Vladimir Putin may be undermined by a new generation of anti-Moscow Islamists.

A sizeable jihadist movement can reemerge in the North Caucasus and other Muslim areas, aimed at the creation of an Islamist caliphate similar to Afghanistan. In recent days, the arrest of dozens of alleged members of the radical Islamist group Katibat Tawhid wal-Jihad in police raids across Russia indicates growing anxiety in government circles. The special operation was conducted jointly by the FSB, the Interior Ministry, and the National Guard (Rosgvardia) in several far-flung cities including Moscow, Novosibirsk, Yakutsk, and Krasnoyarsk. Those arrested were suspected of promoting terrorist ideology, financing and recruiting activists, and transporting them to war zones.

The ensuing challenges to Russia’s state integrity can also unleash a plethora of ethnic, national, and regional demands throughout the fragile Russian federation. Paradoxically, while Moscow may now view the Taliban victory as a defeat for the West, the U.S. retreat from Afghanistan may have the most destabilizing consequences inside Russia itself.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

 

Kolumna Vildane Selimbegović: Crtači murala vs. antifašisti

Pod logom “Prekinuto pomirenje – kojim putem nastaviti” u Beogradu je 17. i 18. decembra održan XIV forum za tranzicionu pravdu u postjugoslavenskim zemljama. Dvodnevna debata obilovala je brojnim temama – nažalost, čini se da ih od osnivanja REKOM-a, mreže pomirenja, i nije bilo više – a recimo i to da je samo koji dan kasnije u okviru Foruma prikazana “Košnica”, kosovski film čija je premijera bila na našem SFF-u, a ušao je u suženi izbor za Oscar, kao i da je puno puta spomenuta potreba da se višestruko nagrađeni “Quo vadis, Aida?” Jasmile Žbanić prikaže na nacionalnim frekvencijama u Srbiji.

Osveta poraženih

E, sad, naravno da je već jasno da je Forum okupio stotinjak entuzijasta, zagovornika mira i boljih dobrosusjedskih odnosa koji i u svojim zemljama predstavljaju razumnu manjinu: glas većine i vlasti najbolje slika stav srbijanskog ministra odbrane Aleksandra Vulina kome je – kako voli reći – Ratko Mladić mnogo draži od Nataše Kandić, koordinatorice REKOM-a. Možda je i zato još važnije razmotriti ove glasove razuma, tim prije što u 2022. godinu ulazimo s najvećom balkanskom krizom od kraja ratova devedesetih, uz prijetnje raspadom Bosne i Hercegovine koje lider SNSD-a i član državnog Predsjedništva Milorad Dodik sada već sipa na dnevnoj osnovi, uz Srbiju koja se hvali novim MIG-ovima i Hrvatsku koja je zapečatila kupovinu Rafalea, uz nedovršeni mir, kako je Carnegy Fondacija nazvala stanje u regiji ili pak “osvetu poraženih, koji su izgubili rat, ali vladaju mirom”, kako je ovdašnju aktuelnost opisao Ranko Krivokapić, bivši predsjednik crnogorskog parlamenta.

”Najviše me brine što je naše zlo najsličnije evropskom zlu, samo oni to neće da priznaju”, kazao je Krivokapić duboko uvjeren da “ne mogu psi rata postati lideri naših zemalja na evropskom putu”, a još i više siguran da je rat za kulturu potpuno izgubljen. Zato što se naša djeca školuju na Pinku, poentirao je. Podsjetio je i na vlastito iskustvo: “Bio sam regrutovan za napad na Dubrovnik i javno sam dezertirao, a kad sam došao kući, majka me dočekala rečenicom – bolje da si poginuo, nego što si to uradio!” Ali, kaže Krivokapić, u Crnoj Gori još postoji kultura zajedništva, multikulturalnosti, koja je jedini način da svi napredujemo, no moramo se vratiti u zajedničku prošlost da bismo pokazali da je budućnost moguća. Od zajedničke prošlosti svi peru ruke i bježe, a svoje ratne ambicije pakuju u fraze poput srpskog sveta, objasnila je Vesna Pešić bez dileme da je Srbija glavni uznemiravajući faktor na Balkanu zato što još nije prihvatila svoje granice i nije spremna na pomirenje. “Ona i dalje snažno podržava razgradnju BiH jer hoće mirnim putem da prisvoji dio dejtonske BiH. Dayton jeste zaustavio rat, ali na Milošević-Tuđman modelu podjele što se danas nastavlja agresivnom Dodikovom ambicijom stvaranja vojske, pa čak i služenja vojnog roka mladića iz BiH u Srbiji”, kazala je Pešić, istrajni borac za mir, objasnivši i kako je Vučić postao evropski bitan. “On je napravio veliki korak potpisom Briselskog sporazuma, što je praktično priznanje Kosova, kojim je dobio podršku EU. A onda je krenuo u regresiju unutar Srbije i ugasio opoziciju, postavio svoje ljude od vrha do dna i potčinio medije”, definirala je, ističući da “srpski svet prikuplja ostatke zamišljene velike Srbije i priziva prisajedinjenje RS-a: jer, znate, taj srpski svet ne misli na Srbe u Chicagu”.

Da je srpski svet fokusiran na podjelu BiH, uvjeren je i Šaip Kamberi, za koga je krajnje neiskreno da Vučić “s pola Albanaca pravi Open Balkan”, a drugu polovinu ignorira. Srbija je ključ problema, jer ne želi da prizna ratne zločine, što je neophodno da se uistinu uđe u proces pomirenja, objašnjava Kamberi, koji evropske integracije i Berlinski proces vidi kao moguće izlaze, a Kosovarka Vjosa Dobruna smatra da je neophodan snažan međunarodni pritisak na Srbiju kako bi kosovski Srbi započeli unutarnji dijalog sa Albancima. I za nju je primjer BiH poučan jer pokazuje koliko insistiranje na podjelama pothranjuje ambicije prisvajanja teritorija. Bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović slično razmišlja: Evropska unija, pomirenje i borba protiv korupcije zadaci su balkanskih država ukoliko žele vratiti nadu na ove prostore. Josipoviću je naša zemlja najvažniji susjed Hrvatske i ne krije zabrinutost zbog današnjih sve hladnijih odnosa.

Gotovo da nije bilo paneliste koji se nije osvrnuo na bitku oko Mladićeva murala u Beogradu. Baš zato stavove antropologa Ivana Čolovića, tvorca “Biblioteke XX vek”, vrijedi citirati ne samo kao zaključak već i kao svojevrsnu lekciju o miru, ali i opomenu: “Oni koji se otvoreno predstavljaju kao sledbenici fašizma, koji crtaju po zidovima svastike, koji viču Heil Hitler ili Za dom spremni ili Nož, žica, Srebrenica manja su opasnost za mir od onih koji deklarativno osuđuju fašizam i nalaze ga kod drugih, a ogorčeno se bore za odbranu navodno ugroženog nacionalnog identiteta, nacionalne kulture, jezika, pisma, za svoga na svome, za takozvano biće naroda i njegovu jedinstvenu duhovnost i slične naizgled neosporne, prihvatljive vrednosti, takoreći antifašističke.”

Koliko smo spremni odustati?

Čolović biranim riječima objašnjava da je za ratne zločine devedesetih bio dovoljan etnički nacionalizam i upozorava na zabrinjavajući uspon ekstremne desnice u Evropi koja punih pluća i sve glasnije traži zaštitu nacionalnih identiteta. Sljedeći korak je da osim nacionalnog identiteta i ne trebaju “ništa drugo, da mogu lepo i srećno živeti i bez demokratije”. Nastavak priče neodoljivo vodi ka čuvenom finišu Nadrealista, ali bi za nas – koji smo uspjeli preživjeti ranije epizode – morao biti posljednji alarm za uzbunu i pitanje ne samo za vlast već i za svakog ponaosob: koliko smo spremni odustati od vlastitih nacionalizama u korist zajedničke budućnosti? Od tog odgovora ne zavisi samo mir na Balkanu već i stvaranje uvjeta za život po uzusima temeljnih civilizacijskih vrijednosti protiv kojih je danas sve više boraca i u Evropi samoj. Evo prilike da naše ratno iskustvo bude od koristi jer – nije nimalo nevažno – žrtve su i na Forumu bezbroj puta ponovile spremnost da krenu dalje, da daju i svoj doprinos pomirenju koje jeste prekinuto, ali je u konačnici neminovno. To je proces u kome imamo partnere poput REKOM-a i Nataše Kandić, koji nerijetko trpe posljedice zbog svojih uvjerenja, ali su odani istinskim vrijednostima i mirnoj Bosni (i Hercegovini).

Pogledi iz Washingtona: Moskovska kampanja protiv američke demokratije

Moskovsko miješanje u izbore nije samo napad na američku demokratiju, nego i način slabljenja američke uloge u globalnim dešavanjima. Ruske obavještajne agencije bombarduju dezinformacijama koje su krojene tako da iskoriste raskol u američkom društvu i prikažu SAD kao silu na umoru. Kremlj se zalaže za ponovni izbor Donalda Trumpa jer ga vide kao element koji nosi razjedinjenje, a time i potencijalno vrijednog partnera. No, čak i ako Joe Biden pobijedi na predsjedničkim izborima, Moskva će podsticati domaće sukobe kako bi osporila legitimitet američkog sistema.

Polarizacija između republikanaca i demokrata u SAD-u toliko je izražena da strani akteri imaju sasvim dovoljno prostora plasirati dezinformacije koje mogu ili podržati ili diskreditirati oba predsjednička kandidata. Raskol je očigledan i unutar duboko podijeljenog biračkog tijela, koje je podložno i čitavom nizu teorija zavjere. U prilog tome govori i rastuća popularnost pokreta Q-Annon – koji podsjeća na srednjovjekovni lov na vještice – gdje se demokrati smatraju štovateljima Sotone, pedofilima i ljudožderima koje će Trump razotkriti i skloniti s ulica. Zablude, nemiri i haos u SAD-u idu na ruku Moskvi, u eskalirajućoj borbi za globalnu prevlast. Dezinformacije ipak nisu svrha same sebi – one su sredstvo za postizanje najmanje tri geostrateška cilja, a Kremlj ih uvećava zvaničnim putem i čitavom armijom digitalnih vojnika koji šire dezinformacije. 

Prvi i najvažnij cilj: Moskva nastoji diskreditirati američku demokratiju kao neuspjeli i lažni sistem. U prvi plan stavlja navodno namještanje izbora, nezakonito finansiranje kampanje, onemogućavanje birača da glasaju, pristranost medija i sve iskoristive kontroverze koje se pojave tokom američke predizborne kampanje. Može uključivati i ​​energičnije mjere – hakiranje ili falsificiranje e-pošte ili bilo kojeg drugog teksta prikladnog u određenom trenutku – čemu smo svjedočili u slučaju Hilary Clinton tokom američkih izbora 2016. godine. Već nekoliko mjeseci ruska obavještajna služba hrani Trumpove savjetnike i saveznike skandaloznim dezinformacijama kako bi diskreditirali Bidena i njegovu porodicu. Svrha je pomoći Trumpu dobiti izbore ili podrivati legitimitet dolazeće Bidenove administracije.

Za razliku od onoga što su činili u doba komunizma, Moskva više ne prikazuje svoj vlastiti sistem kao idiličan, već prvenstveno nastoji produbiti slabosti u zapadnim demokracijama, tako da više ne mogu biti uzor susjedima i saveznicima Rusije. Demokratski sistemi se mogu prikazati i diskreditirati kao fasada za rasizam, ksenofobiju i klasne podjele. SAD opisuju kao zemlju nepomirljivih društvenih razlika, bez obzira na to radi li se o klasi, bogatstvu, etničkoj pripadnosti, boji kože, vjeri, regiji ili polnom identitetu, sa sve dubljim jazom između “crvenih” i “plavih” država koje nijedna administracija neće biti u stanju premostiti. Može čak pojačati i svoje širenje separatizma na američkom jugu ili ozbiljniji raspad Sjedinjenih Država.

Drugi cilj Kremlja je diskreditirati američke dužnosnike prikazujući ih licemjerima zbog kritiziranja represivnih mjera i drugih kršenja građanskih prava u autoritarnim zemljama. Ruska vlada se naslađuje prikazivanjem Amerike kao zemlje na rubu građanskog rata i prijetećeg kolapsa, opravdavajući time svoje navodno uspješno rješavanje problema s domaćom opozicijom i nemirima – što državi osigurava stabilnost.

Treći, i najvažniji cilj: Moskva želi umanjiti značaj uloge SAD-a u svijetu; ne samo kao lidera u pružanju individualnih sloboda, već i kao pouzdanog saveznika. Trump je nekoliko puta nesvjesno pomogao Putinu, otvoreno dovodeći u pitanje svrhu NATO-a i prijeteći povlačenjem američkih trupa iz nekoliko ključnih područja, uključujući i Evropu. Postojeći nemiri na domaćem terenu navodno ukazuju na to da će Washington biti previše zaokupljen svojim unutarnjim problemima da bi mogao pomoći nekom od svojih saveznika u slučaju krize. Moskva promovira i ideju o rastućoj slabosti Amerike, koja se očituje u njenom neadekvatnom odgovoru na pandemiju COVID-19. Sve to može dodatno osnažiti tvrdnje kako moć SAD-a slabi, kako je nacionalni suverenitet pobijedio američku globalizaciju i kako su “liberalne demokratije” na zalasku.

Pouka je da bi sve države trebale ograničiti savezništvo s SAD-om i okrenuti se k Moskvi i Pekingu kao modelima i vođama. Ta ideja ima i domaću komponentu u SAD-u, gdje se temelji na rastućem sentimentu američke javnosti da bi Washington trebao smanjiti svoje globalno prisustvo i ograničiti svoje međunarodne saveze te se fokusirati na obnovu američke ekonomije i osiguravanje zdravstvene zaštite nakon pandemije.

Konačno, politička polarizacija, domaći nemiri i građanski sukobi u Sjedinjenim Državama nisu ključni ciljevi Kremlja. Oni su primarno sredstvo za postizanje strateške pobjede. Glavni je cilj vratiti SAD u sopstvenu hemisferu, minimizirati međunarodne saveze kojima Amerika pripada i omogućiti autoritarnim državama da svijet oblikuju u sfere utjecaja.

 Putin računa da će Trump, u slučaju ponovnog izbora, biti još slobodniji u primjeni svoje verzije ideje “Prvo Amerika” (America First, eng.). Njegov politički opstanak više ne bi ovisio o američkom Kongresu, bio bi spremniji zanemariti republikanske zastupnike i svoj tim za državnu sigurnost, koji je ostao okrenut NATO-u. U idealnim uslovima za Moskvu, takav bi scenarij mogao rezultirati smanjenjem američke uloge u zapadnim institucijama, povlačenjem svih američkih trupa iz Evrope, ukidanjem ekonomskih sankcija zbog ruske invazije na Ukrajinu, sklapanjem strateškog partnerstva s Putinom pa čak i prepuštanjem većeg dijela evropskog istoka Moskvi u novoj velikoj pogodbi nalik onoj sklopljenoj na Jalti.

Bidenova pobjeda nije tako dobrodošla u Moskvi, jer bi se Washington ponovno usmjerio na intenziviranje transatlantske saradnje i mogao bi pooštriti politiku prema Rusiji, uključujući i efikasniju strategiju odbrane od postojećih napada na susjedne države. Biden bi mogao profitirati i na obećanjima da će reformirati američke institucije za provođenje zakona, provodeći širu kampanju za podršku individualnim slobodama i etničkoj jednakosti. To bi značilo više pažnje usmjerene na moskovsku politiku potčinjavanja svojih političkih protivnika i brojnih nacija koje su politički zarobljenici Ruske Federacije. A tu bi mogao postojati i element odmazde nove administracije za uporne pokušaje Kremlja da okaljaju ugled porodice Biden i Demokratske stranke.

 

Janusz Bugajski’s Washington View: Putin’s Post-Summit Offensives

Summits with U.S. Presidents have never dissuaded Russia’s President Vladimir Putin from launching new attacks against Western democracies and snatching territories from independent neighbors. For the Kremlin, the purpose of the Geneva summit on June 16 was to gain Joe Biden’s recognition of Russia as a great power with global interests. And it has calculated that without persistent attacks on the West or its neighbors, Russia would widely be viewed as a declining power with limited global relevance.

For Biden, the Summit was an opportunity to place Moscow on notice that any further violations of Western security, including cyberattacks on America’s critical infrastructure, will trigger a strong counterattack. While Biden has called for a “stable and predictable” relationship with Russia, this is exactly what Putin does not want, as it would limit his country’s significance. The stage is now set for Putin to test Biden’s resolve after concluding that the White House is so preoccupied with other challenges that it wants to avoid any conflict with Russia.

The Kremlin may temporarily desist from interfering in the U.S. but it can always stir fresh conflicts along Russia’s long borders and gauge Washington’s reactions. Until now the Kremlin has been careful in its interventions not to provoke a major NATO response. But it will become more emboldened where it meets little resistance or may miscalculate and overreach in its ambitions.

There are several scenarios of new aggression beginning with Ukraine. The Russian navy can blockade Ukrainian ports along the Black Sea, including Odesa, while using Crimea as a bridgehead. Having built up its maritime capabilities, Moscow is in a strong position to ward off any countermeasures by NATO to reopen sea-lanes. Moscow’s goal would be to strangle Ukraine economically, weaken the government in Kyiv, and increase its vulnerabilities in conceding to Russia’s territorial and political demands.

A provocation involving ethnic Russians or Russian speakers in Estonia or Latvia could be staged to justify an incursion to protect allegedly endangered national minorities. Undercover Russian agents and disinformation outlets can provoke or inject separatism, similar to the Ukrainian Donbas model, in Russian speaking areas of eastern Estonia (Narva) and eastern Latvia (Latgale) or stir ethnic conflicts in Riga and Tallinn. This would test whether there is sufficient Alliance cohesion to subdue Russian proxies short of a military intervention.

Several developments could destabilize Belarus. Moscow may seek to replace President Alyaksandr Lukashenka with a more compliant leader. It can push toward a closer union between Russia and Belarus and a permanent presence of Russian troops. This would raise fears along NATO’s eastern flank that Moscow was preparing to link up with its forces in the Kaliningrad exclave and cut off the Baltic states. Having incorporated Belarus into a single state, Moscow would also be in a better position to threaten Ukraine from the north as well as the east.

In the Western Balkans pan-national movements will be exploited by the Kremlin to advance its presence. Under President Aleksandr Vučić the “Serbian World” agenda, mimicking that of Putin’s “Russia World,” is intended to dominate neighboring states and eventually incorporate territories with large Serbian populations. Serbian irredentism is directly backed by Moscow to disrupt the region and create a stronger Balkan ally. Moscow may not start armed conflicts in the region but it is certainly prepared to incite and exploit them to its geopolitical advantage.

Moscow also manages conflicts in the South Caucasus to increase its influence and prevent the development of closer ties between the three South Caucasian states and the West. Its new peace-keeping mission in Nagorno-Karabakh gives Moscow a military foothold in all three states – Georgia, Armenia, and Azerbaijan. In September 2020, war reignited between Armenia and Azerbaijan over Nagorno-Karabakh and adjacent territories. Russia used the war as a pretext to inject its troops as “peacekeepers” and apply more pressure on both states not to stray from a Moscow orbit. Both Baku and Yerevan remain dissatisfied with the results of the war and one can expect new conflicts over borders, territories, and transportation routes which Russia will try to steer to its advantage.

Another option for the Kremlin to help mobilize support for Putin at a time of falling domestic support is the outright annexation of separatist territories, including Abkhazia and South Ossetia from Georgia, Transnistria from Moldova, and the Donetsk and Luhansk from Ukraine. Alternatively, the curtailment of economic subsidies to these entities during Russia’s economic decline could lead political instability, power struggles, factional wars, and even collapse, as they remain heavily dependent on Moscow for their survival.

The unfreezing of conflict zones will also encourage fractured states to try and regain their lost territories through economic pressure or outright military intervention. They may calculate that Moscow is focused on other disputes and not be in a position to wage several simultaneous wars. In the case of Abkhazia and South Ossetia the conflicts could also spill over the border into Russia’s North Caucasus, with different republics and militias supporting South Ossetian and Abkhaz independence in order to buttress their own claims to statehood.

NATO will need to calculate how to respond to numerous potential crises, many of which do not directly involve Allied members but could spill over their borders, impact on their ethnic kindred, and test their security. When planning for potential threats NATO must be imaginative. Few policy makers imagined the rapid disintegration of the Soviet bloc and the collapse of the Soviet Union over thirty years ago, or the violent implosion of Yugoslavia. Western governments should not be taken so starkly by surprise again, as that would drastically reduce the effectiveness of any responses. NATO planners and military forces must be better prepared for the unexpected – psychologically, politically, and militarily.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

Kolumna Vildane Selimbegović: Partizansko groblje i(li) fašizam naš, domaći

Od srijede do subote, dana kada se, dakle, Mostar probudio suočen sa sistematskim uništavanjem baš svake od 700 ploča na Partizanskom groblju, do okupljanja antifašista u Dolini heroja na Tjentištu, Bosna i Hercegovina se više no ikada ranije suočavala sa nasljeđem svoje antifašističke tradicije i različitim odnosima spram nje. Sutjesku je pohodilo više hiljada antifašista iz cijele regije, pa iako mostarski vandalizam nije spomenut u zvaničnim obraćanjima, iz SABNOR-a BiH kažu da je bio posebna tema rukovodstava i da se već planiraju zajedničke akcije. Kako god, ne mogu se oteti dojmu da je obilježavanje 79. godišnjice Bitke na Sutjesci i slavnog partizanskog opstanka, uprkos žestokim napadima fašista u Drugom svjetskom ratu, moralo imati makar u tragovima i osvrt na ofanzivu – više niko i ne zna koju po redu – poduzetu protiv Partizanskog groblja, ako ne zbog činjenice da je upravo u subotu bila i godišnjica smrti velikog Bogdana Bogdanovića, ono bar zbog historije koja nas obično uči da je zbivanjima na Tjentištu prethodila Bitka na Neretvi. Bogdanovićevo arhitektonsko remek-djelo u Mostaru zrcali ne samo grad već i njegovu prelijepu rijeku.

Sead Đulić, predsjednik bosanskohercegovačkog SABNOR-a, živi i radi u Mostaru i nije štedio riječi ni emocije nakon posljednjeg – kako ga je nazvao – terorističkog čina, organiziranog i sistemskog obračuna sa nacionalnim spomenikom BiH. U prvim reakcijama Đulić je podsjećao na užas Kristalne noći, događaj iz novembra 1938. godine, kada su nacisti započeli pogrom Jevreja. Iako su osude vandalizma na Partizanskom stigle sa gotovo svih političkih adresa u našoj zemlji, antifašisti bi zapravo morali i skrnavljenje Partizanskog i poplavu reakcija konačno doživjeti kao svoj dan, kristalno čist kada je u pitanju vlastiti angažman. Đulić je, čini se, i to razumio, u više je navrata insistirao na obećanju da će antifašisti progovoriti i krenuti u akciju, što je važno iz nekoliko razloga.

Jedan od njih – izborna godina – bode i oči i uši. I s razlogom budi strah, jer ako je sredinom juna napadnuto Partizansko groblje, čemu se možemo nadati sredinom jula, augusta ili septembra? Tim prije što se važeće politike u ovoj zemlji poprilično slažu kada je riječ o nasljeđima Titove Jugoslavije i antifašizmu, što su za njih sinonimi koje združenim snagama osuđuju i još se takmiče ko će se više udaljiti od svih onih vrijednosti koje antifašizam predstavlja. Nije riječ samo o slavljenju vlastitih zločina(ca) iz ratova devedesetih već i o sistemskom obračunu sa zajedničkom državom koju podjednakim snagama nastoje prikazati kao tamnicu naroda, a oni su im tobožnji spasitelji. I ne treba se zavaravati, i one partije koje nemilice uživaju u tom nasljeđu, poput SDP-a BiH koji je i nominalni vlasnik imovine bivšeg Saveza komunista BiH, za antifašizmom posežu samo u vlastite partijsko-propagandne svrhe: da je drugačije, u Mostaru bi se prošlog četvrtka, kada je organiziran prosvjed zbog brutalnog napada na Partizansko groblje, pojavio makar netko od predstavnika partijskih visina osvojenih zahvaljujući i dobrom dijelu birača, antifašista, koji žele da vjeruju kako je SDPBiH izraz njihove tradicije. A da zaista jeste, makar bi u Sarajevu, gdje stoluju partijske uzdanice, bio primijenjen slavni antifašistički princip pogleda u vlastito ogledalo, u narodu poznat kao aksiom da svako čišćenje kreće iz vlastite avlije, što znamo da se ne dešava. Primjera je dovoljno – od puno puta pominjanog nasilja nad žrtvama Kazana, koje su voljom gradonačelnice i potpredsjednice partije brutalno oštećene spomenikom, do različitih aršina spram drugih i drugačijih, što jasno piše i na spomen-ploči postavljenoj na Vijećnici na kojoj – za razliku od Kazana – znamo ko je bio agresor i zapalio knjige. Onaj koji je naređivao ubijanje ljudi i uništavanje njihovih posmrtnih ostataka na Kazanima, ostao je zaštićen.

Antifašisti nemaju pravo pristajati na kompromise bilo da je riječ o Drugom svjetskom ratu ili našim ratovima devedesetih. I ma kako dobro zvučala spika Nermina Nikšića i njegovih pobočnika o kukavičkom činu “pod okriljem noći, baš onako kako su ustaški preci počinitelja kukavički ubijali građane Mostara i Hercegovine u Drugom svjetskom ratu”, ovo je krajnje neodgovoran, da ne kažem kukavički čin upiranja prstom u NN počinitelje (koje MUP HNK-a mora otkriti, a pravosuđe i procesuirati) za koje SDP zna i čiji su potomci?! Strašno! Zar je to ta civilizacijska vrednota koju nam ima ponuditi navodno građanska opcija? Ili je ipak riječ samo o floskulama onih čiji su preci bili slavni osloboditelji, a eto oni – koji su dio vlasti u ovom Kantonu – nisu imali ni toliko volje da prononsiranog ustašu protjeraju sa ulične table usred općine Centar Sarajevo, nego povrh toga nam djeca i dalje idu u školu koja također nosi ime Mustafe Busuladžića?

Ne, ne branim ja politiku HDZ-a i Dragana Čovića, samo zagovaram isti odnos prema svima i odluke na bazi djela, a ne političkih pamfleta. HDZBiH jeste najveći krivac što se mostarske ulice zovu po Mili Budaku i Juri Francetiću, kao što je uostalom i SNSD najveći krivac za veličanje Ratka Mladića i Radovana Karadžića (zahvaljujući Valentinu Inzku, bivšem visokom predstavniku, Milorad Dodik je morao polizati svoje kumstvo studentskog doma na Palama, nazvanog po osuđenom ratnom zločincu i jednom od kreatora genocida u Srebrenici), ali ako je SDA u ovu fašističku utrku ušla s Busuladžićem da pokaže kako i ona ima svog konja, onda je vlast koja se diči izjavama kako od antifašizma odustati neće morala to pokazati na djelu. I ukinuti prononsiranog ustašu i mrzitelja Jevreja te pokazati poštovanje spram naših sugrađana koji su vjerovali u multietničnost ove zemlje, u danima opsade Sarajeva ostali u glavnom gradu BiH i to platili životima.

Antifašizam je civilizacijska tekovina i evropska vrijednost koje su se politički lideri Balkana odrekli još na početku ratova devedesetih. Evropa se u to doba s figom u džepu deklarativno izjašnjavala o zločinima počinjenim naročito na teritoriji Bosne i Hercegovine, ni sama dovoljno imuna na prononsirane fašiste. No, ruska agresija na Ukrajinu Evropu je dozvala svijesti, ali i potvrdila lekciju da fašizam ne samo da nije pobijeđen već da se i oni koji su se borili protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu zarad vlastitih interesa preko noći umiju pretvoriti u fašiste (i to smo osjetili u našim ratovima). Zato se Ukrajina danas bori za sve nas, za cijeli kontinent, računajući i Balkan, ali i Bruxelles i Pariz. Baš zato i domaći i antifašisti cijelog regiona moraju biti glasniji, ali se i pokazati na djelu: Partizansko groblje vapi za obnovom. Eto nam prilike. Ako je gradonačelnik Mostara Mario Kordić u svojoj osudi vandalizma prvi puta spomenuo i velikog Bogdana Bogdanovića, ali i najavio (sa)učešće u revitalizaciji spomenika, ako već postoje i parlamentarne ideje – poput Zvizdićeve – da Vijeće ministara plati obnovu Partizanskog groblja, ako je premijer Vlade FBiH Fadil Novalić obećao pomoć, pa čak i ako svi oni zajedno i ispune obećanja, za antifašiste ima posla. Partizansko groblje u Mostaru je veleljepni spomenik mladosti koja je znala odabrati pravu stranu historije, ono nije, ne smije i ne može biti bilo čije partijsko vlasništvo, ono je naša civilizacijska tekovina i obavezuje nas da damo vlastite doprinose njegovom vraćanju u prvobitno stanje i čuvanju. Zato akcija mora početi odmah i zato SABNOR – koliko je danas – treba napraviti svoj odbor i svoj (pod)račun za Partizansko groblje. Pa da vidimo ko zaista drži do antifašizma. I kome je stalo.

 

Janusz Bugajski’s Washington View: Ukraine Test Europe’s Unity

One year after Russia’s full-scale invasion of Ukraine, European unity in supporting Ukraine’s victory and Russia’s defeat will be increasingly tested. In the coming months the war will reach a decisive phase with large-scale offensives by both protagonists. While Russian forces will try to seize the entire Donbas region, Ukraine’s military is planning to expel the invaders and set the stage for the recapture of Crimea. Major ground battles loom on the horizon.

Despite displays of support for Ukraine and the provision of military aid, Europe remains divided in its longer-term strategy toward Russia. Without determined US leadership, an unprepared EU and a weakened NATO would have already succumbed to Moscow’s pressure. Europe alone would have been unable to supply Ukraine with critical weaponry while pushing Kyiv toward a peace deal and the surrender of some of its territory.

During the first year of war, three contrasting approaches have emerged among European states – offensive, defensive, and submissive. All three positions impact on the military assistance given to Ukraine, the extent of economic sanctions imposed on Russia, the posture toward negotiations between Kyiv and Moscow, and perceptions about Europe’s future relations with Russia.

Countries that have directly experienced Russian imperialism and war crimes in their recent history have urged a more offensive policy from the outset of the war. Poland, Estonia, Latvia, Lithuania, Czechia, Slovakia, Finland, and Romania have supplied large stocks of military equipment to Ukraine, pushed for more effective weapons from their western allies, urged tough financial and economic sanctions on Moscow, and campaigned to exclude Russia from international institutions. They are often supported by the United Kingdom, most Scandinavian countries, and by several NATO members in the Western Balkans.

The position of these front-line states is based on hard realism about Kremlin ambitions and the conviction that only a complete defeat of Russia’s military and its expulsion from all Ukrainian territory can ensure durable security for the country. They also seek to uphold comprehensive sanctions on Moscow until reparations are paid for Ukraine’s destruction and a war crimes tribunal is established for Russia’s political and military leaders. They believe that any compromise with the Kremlin would violate the principles of state sovereignty and embolden other countries such as China to launch attacks on weaker neighbors.

In stark contrast, a second group of European states are largely defensive and seek to restore most of the pre-war arrangements with Russia. They are led by Germany, France, Italy, and several smaller western and southern European countries who have grudgingly supplied military equipment to Ukraine. They argue that a complete military victory over Putin’s Russia is impossible and that a negotiated settlement is the only solution even if it means that Ukraine has to surrender some of its territory or defer their return pending talks with Moscow. In this vein, French President Macron has warned that Russia should not be “humiliated” in the war, indicating that he favors Moscow retaining some of its conquests.

The defenders of a revived status quo with Russia, such as Berlin, Paris, and Rome, also seek to restore business and trade relations with Russia. Some officials believe that by easing sanctions Moscow will be encouraged to freeze the war and back a peace agreement. However, any offers of security guarantees for Ukraine by German and French leaders if Kyiv starts peace talks with Russia lack credibility, as both states are powerless without the US and NATO.

A third group of European states can be defined as submissive and often act as advocates for the Kremlin’s position. They are led by Serbia and Hungary, but sometimes include Austria and Bulgaria. For Serbia, Russia is viewed as its main advocate in opposing the independence of Kosova and supporting the expansion of Serbian dominance in the Western Balkans. In his messaging to the West, President Aleksandar Vučić claims that Belgrade is trying to free itself from Russia’s influence, while in reality he depends on Moscow to promote his politically expansionist agenda.

For Budapest, Moscow is perceived as an ally in its struggle with Brussels over Hungary’s democratic reversals. Prime Minister Victor Orban persistently reduces EU sanctions packages by excluding Russian oligarchs linked with Hungary and Russia’s nuclear industry with which the government has pledged to build new nuclear reactors despite EU opposition.

Austria and Bulgaria have key politicians tied to Moscow whether through financial or political networks. In particular, Bulgarian President Rumen Radev refuses to accept that Russia is the aggressor in Ukraine and has opposed military assistance to Kyiv. Frequent Bulgarian elections and the replacement of weak governments has favored Radev and other Russophile politicians. The remainder of the European states are either neutral, defer to their larger neighbors, or remain flexible in their responses to the war in Ukraine.

As during the 20th century, Washington has taken the key role in confronting an imperial power that challenges the independence of European states. It has forged sufficient consensus to ensure Ukraine’s defense and protect Europe’s security. Without America’s political leadership, military provisions, and economic capabilities, the fractures in Europe’s responses to Russia’s aggression would deepen. In particular, if there is no clear resolution in the war by the summer, Berlin and Paris will amplify their calls for peace deals and Ukrainian concessions. And without US support for Ukraine’s full territorial restoration as the primary condition for any peace deal, NATO’s front-line states would find themselves increasingly isolated and exposed to Kremlin pressures.

Russia’s attack on Ukraine has underscored three constant certainties: that the US remains the anchor of trans-Atlantic security, that NATO unity is essential in defending the continent, and that the concept of Europe’s “strategic autonomy” is a Franco-German delusion that emboldens Russia to expand its empire. As the war enters a decisive phase, 2023 will be the most important test for European unity since the end of the Cold War.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His new book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture.

Kolumna Vildane Selimbegović: Oproštaj s kraljicom

Sljedećeg ponedjeljka, tačno u podne, Velika Britanija će sa dva minuta šutnje odati posljednju počast svojoj kraljici. Bit će to istovremeno i kraj desetodnevne nacionalne žalosti, proglašene uz službenu obavijest o smrti Elizabete Druge. Protokol o posljednjem ispraćaju najdugovječnije vladarice već je poznat do svakog detalja, a očekuje se da će oboriti sve rekorde, uključujući i posljednji ispraćaj princeze Diane, koji je televizijski pratilo više od 30 miliona Britanaca i više od dvije milijarde gledatelja diljem svijeta, te je tako postao jedan od najgledanijih događaja u povijesti malih ekrana.

Kunisanje i Titova posjeta

Za razliku od nekadašnje narodne princeze, kraljica Elizabeta, recimo, nikada nije dala niti jedan intervju, ali jeste donijela odluke o svemu onome što će biti uživo na ekranu poput prenosa krunisanja, božićnog obraćanja, pa i svog, nakon smrti princeze od Velsa. “Moraju da me vide da bi mi povjerovali”, govorila je pokazujući koliko dobro razumije filozofiju medija.

I oni koji ništa nisu znali o njoj ovih su dana shvatili značaj njezine vladavine koja je počela 6. februara 1952, nakon smrti oca. Kraljica je postala s 25 godina, a svečanost krunisanja je održana 1953, iste one godine kada je Veliku Britaniju posjetio Josip Broz Tito. U seriji razgovora objavljenih u našem listu, Raif Dizdarević je govorio o značaju tog događaja za bivšu Jugoslaviju i tadašnji svijet. Bio je to prvi Titov izlazak iz zemlje nakon 1948. i Rezolucije Informbiroa, odnosno Titovog historijskog ne Rusiji i njezinom tadašnjem lideru Josifu Visarjonoviču Staljinu koji je pod čvrstom čizmom držao kompletan Istočni blok. Sjećajući se tog vremena, Dizdarević, tada otpravnik poslova u Bugarskoj, vratio se na sami kraj ‘52, vrijeme kulminacije agresivnog pritiska SSSR-a i lagera svim sredstvima, kada su upravo otpravnici poslova u lagerskim zemljama, zato što su radili u nevjerovatno teškim uslovima, pozvani na 6. kongres KPJ u Zagrebu. To je doba odlučnijih demokratskih promjena u sistemu i ulozi partije, od tada Saveza komunista Jugoslavije, vrijeme kada se bivša nam domovina okreće i jačem unutrašnjem razvoju i kada Tito u čuvenoj Užičkoj 15, u Beogradu, organizira i posebno savjetovanje s onima koji su na prvoj linije fronte s Rusijom. Tada im priča o pripremama odlaska u London i raznim kombinacijama, čak i da iz bezbjednosnih razloga putuje inkognito, što je on odbio i rekao – ili zvanična posjeta ili nikakva. Tito kaže: “Reći ću Englezima, ako budu od mene nešto tražili, da sam ja došao da tražim, a ne da dajem, jer su ranije od mene, u razgovorima, a naročito u pregovorima sa Churchillom, tražili da na neki način vratimo kralja Petra Karađorđevića.” Iako je kratko nakon Titove posjete Britaniji – održane uz maksimalan protokolarni nivo i politički značaj – umro Staljin, ipak je ovaj događaj zasjenio čak i takvu vijest i čuvao svjetski publicitet do te mjere da se decenijama kasnije prepričavalo kako je kraljica, nakon razgovora s Titom prije i tokom večere, kad se oprostila s njim, rekla svojim suradnicima: “Ako je ovaj gospodin metalostrugar, ja nisam engleska kraljica”.

Dizdarević je, kao predsjednik Predsjedništva SRBiH, vodio delegaciju Bosne i Hercegovine na Titovoj sahrani, samitu čovječanstva, kako su svjetski mediji nazvali događaj od 8. maja 1980. U Beogradu se tada okupilo 218 delegacija iz 126 zemalja, među kojima 33 predsjednika država, 21 premijer, četiri kralja i pet prinčeva. Madelaine Albright, nekadašnja državna sekretarka SAD-a, u svojoj knjizi “Read my Pins” piše o Titovoj sahrani kojoj je prisustvovala i objavljuje i fotografiju iz Beograda, uz potpis u kome kaže kako se na slici ne vidi od ogromne gužve: ona je, objašnjava, skroz lijevo, kao neko ko je u delegaciju SAD-a, određenu za ispraćaj u Beogradu, pozvana zbog duge historije praćenja politike u ovom dijelu svijeta. U istoj knjizi opisuje i posjetu svog oca diplomate bivšoj Jugoslaviji, kada je on bio jedan od trojice gostiju s kojim je doputovala i supruga, pa su sve supruge od Tita dobile dar. Njezina majka je dobila prsten koji je ona nosila tog 8. maja. Madelaine Albright je imala respektabilnu političku karijeru (umrla je u martu ove godine) tokom koje se izražavala nakitom, otuda i priča o njezinim broševima: upečatljiv je i onaj s ljiljanom, kojim je jasno podržavala našu zemlju, no usuđujem se ustvrditi da je to najmanji njezin doprinos BiH: upravo njoj i američkoj administraciji dugujemo otkrivanje masovnih grobnica sa Srebreničanima, a, uostalom, čitav Memorijalni kompleks u Potočarima svoje postojanje i razvoj – čak i danas – ostvaruje uz izdašnu američku pomoć. Što mi nerijetko zaboravljamo.

Da ostatak planete puno bolje pamti, svjedoči – recimo – i podatak da je pominjana Titova sahrana obilježila 20. stoljeće onim već pomenutim brojkama, a hroničari s njom upoređuju samo posljednje ispraćaje Winstona Churchilla i Charlesa de Gaullea. Churchill je umro 1965. i sahranjen je u Vestminsterskoj opatiji. Od tada tu nije bilo državnih sahrana, sljedeća će biti ova kraljičina. I, kako već rekoh, nema uopće sumnje da će po broju okupljenih nadmašiti posljednje ispraćaje svojih suvremenika, onih koji su kreirali svijet 20. stoljeća i možda baš zato mediji širom svijeta smrt Elizabete Druge već nazivaju stvarnim krajem prošlog milenija. Zastanimo načas u epohi koju su determinirali svjetski ratovi, u kojoj je fašizam zaustavljen iako ne i posve pobijeđen, u kojoj se – u jednom trenutku, onom kad je pao Berlinski zid – činilo da je dobrobit ljudskog roda zajednička misija. I stoljeću u kome je Elizabeta Druga bila neprikosnoveni predstavnik monarhije u demokratskom društvu. Simbol, zapravo, i vladarica koja je insistirala na pravdanju svakog centa potrošenog od poreskih obveznika. Kraljica koja je kršenjem protokola pokazivala svoju naklonost: kako drugačije opisati njezinu potrebu da prvog ambasadora Republike BiH u Londonu prilikom predaje akreditiva ugosti duže nego je propisano, uz pitanje supruzi Muhameda Filipovića da li je živjela u opsjednutom Sarajevu? Šta god mi mislili o nedopustivoj evropskoj toleranciji ratova devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije, koliko god uloge francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda i britanskog premijera Johna Majora bile promiloševićevske, kraljičina naklonost i podrška javnosti Francuske bile su i ostale melem na ratne bosanskohercegovačke rane.

Kočničar EU puta

Danas, eventualno, možemo govoriti o Emmanuelu Macronu kao kočničaru EU puta zemalja Zapadnog Balkana, ali još i više o posvemašnjoj nezainteresiranosti balkanskih zemalja za uskakanje u zapadni voz. Od čega treba izuzeti Sjevernu Makedoniju, na kojoj je Macron i pokazao svoj elitistički stav. Ostatak – dakle, Crna Gora, Srbija i BiH – unutrašnjim nedaćama pravda nespremnost svojih političkih elita da se odmaknu od korupcije i vladarskih života na kojima im i kraljevska porodica može pozavidjeti i dohvate reformi. Kada pomenu Tita, pričaju o trećem putu, nespremni da priznaju da je u proces stvaranja Pokreta nesvrstanih i ušao onim svojim ne izrečenim Rusiji. Što danas naprosto nema ko da kaže: u Crnoj Gori antizapadna koalicija hoće vlast, Vučić (ne)skriveno slavi Putina, a mi bismo prijateljsku fudbalsku utakmicu. Dok nam djeca odlaze na zapad, naši političari slave autokrate s istoka. I tu zapravo završavaju sve naše priče o demokraciji, prijateljima i onim drugim. Kuda god išao ovaj svijet, narednog ponedjeljka će se zaustaviti da isprati britansku kraljicu. Možda je to i prilika za pogled u domaće ogledalo.

Kolumna Vildane Selimbegović: 79 godina Oslobođenja

Dična naša omladino, pokazala si junačko srce u borbama, pokaži sada i razbor pri stvaranju prave narodne vlasti. Omladino, na izbore! Pomozi da se u narodnooslobodilačke odbore izaberu ljudi zaista najbolji, najpošteniji, prekaljeni u borbi, koji će biti izraz narodne volje, čuvari tekovina stečenih u ovoj teškoj borbi i garancija naše potpune pobjede!

Deklaracija o pravima građana

Ovako je u drugom broju Oslobođenja, septembra 1943. godine, pisao tadašnji glavni i odgovorni urednik našeg lista Rodoljub Čolaković, da bi u broju osam, iz jula 1944, u tekstu pod naslovom “Velika povelja naroda Bosne i Hercegovine”, obrazlažući odluke Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a, objasnio Deklaraciju o pravima građana BiH: “Sva demokratska prava i slobode (štampe, zbora i dogovora, udruživanja, vjeroispovijesti i savjesti) uživat će podjednako svi građani i građanke bez obzira na rasnu, nacionalnu i vjersku pripadnost. Ona će biti uskraćena samo onima koji propovijedaju rasnu i nacionalnu mržnju, koji šire vjersku netrpeljivost, fašističkim i profašističkim gadovima, tojest ljudima onog kova od kojih su narodi Bosne i Hercegovine najviše propatili.” Nije naodmet podsjetiti da je ova Deklaracija, donesena 1. jula 1944. u Sanskom Mostu, bila ovdašnja, naša domaća preteča Povelji o ljudskim pravima donesenoj četiri i po godine kasnije u Ujedinjenim nacijama, definirajući praktično sve one elemente koji su i danas živi i aktuelni, prijeko potrebni i još nedostignuti (ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina; slobodu vjeroispovijesti i savjesti, kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti; slobodu zbora i dogovora, udruživanja i tiska; osobnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu; ravnopravnost žena s muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti; izborno pravo tajnim glasovanjem na osnovu općeg, jednakog i neposrednog prava glasa; aktivno i pasivno izborno pravo svakog građanina i građanke koji su navršili 18 godina života, a nisu toga prava lišeni na osnovu zakona; pravo žalbe na rješenje organa vlasti, pravo molbe i pritužbe te obavezu da nitko ne može biti osuđen bez predhodnog sudskog postupka). Iz današnje perspektive, Deklaraciji bi valjalo dodati nekonstitutivne Ostale, presude Suda iz Strasbourga, ali i naglasiti riješenost (ondašnjih) vlasti da imaju viziju, o čemu zorno svjedoči i Povelja oko koje će se i UN (kasnije) složiti.

A Čolakovićevo obraćanje mladima danas bi moglo poslužiti kao vapaj generacijama koje o svojoj budućnosti razmišljaju što dalje odavde da pokažu junačko srce i dovoljno hrabrosti da izađu na izbore i ponesu odgovornost za ovu zemlju. Masovnim odlaskom na birališta neće samo utjecati na ishod već će i obavezati izabrane da im sanjanu evropsku destinaciju konačno počnu stvarati ovdje: ova zemlja ima dovoljno potencijala, a odavno je izabrala i svoj euroatlantski put. Vrijeme je da nas politika s vizijom povede zacrtanim pravcima, tim prije što je valjda baš svima jasno da je agresija na Ukrajinu pokrenula tektonske poremećaje na cijeloj planeti. I još jednom dokazala da – koliko god zavidjeli autokratama – demokracija ostaje jedini oblik vlasti koji nudi ravnopravnost i ljudska prava. I dovoljno mogućnosti da se čovjek osjeća humanim bićem.

Oslobođenju je sutra 79 godina i svijetla obraza imamo pravo reći da je ovaj list iz dva rata – onog svjetskog u kome je odštampan prvi broj i ovog iz devedesetih u kojem je list bukvalno nastajao nadomak prve linije fronta i uprkos svemu uspijevao svakog dana stići do svojih čitatelja u opsjednutom Sarajevu – izašao uzdignuta čela, odan postulatima profesije i posvećen ljudima. Početkom aprila ove godine našim smo specijalom “30 godina” podsjetili na ratne strahote – da se ne ponove – i ulogu Oslobođenja u tome vremenu u kome je proglašeno i novinom godine u svijetu 1992. Tadašnja redakcija s Kemalom Kurspahićem na čelu donijela je u Sarajevo čitav niz međunarodnih priznanja, koja su Oslobođenju omogućila da svijetu podastre svjedočanstva o ratnim strahotama i stradanjima u našoj zemlji. Kurspahić je karijeru, nakon 33 godine sa Oslobođenjem, nastavio u Washingtonu, gdje je i umro prošlog septembra. Sjećajući ga se u našem specijalu i na skupu u Kamernom teatru, u tekstovima suvremenika, kolega i onih koji su ga samo poznavali, zajednički je zaključak: bio je i novinar i urednik velikog formata, koga treba pamtiti i iz čijeg djela vrijedi učiti. Najavili smo tada novinarsku nagradu koja će nositi njegovo ime i još jednu, domaću, za novinare naše kuće koja će ponijeti također veliko novinarsko ime Hamze Bakšića. Obje će nagrade biti prvi put dodijeljene na 80. rođendan Oslobođenja, a konkurs će biti sutra objavljen u našem listu. Ukupan nagradni fond, kako je i najavio naš izdavač Mujo Selimović, iznosi 20.000 KM. Gospodin Selimović će biti i na čelu žirija koji će odlučivati o radovima prispjelim na konkurs.

Nagrada “Kemal Kurspahić” je međunarodnog karaktera i za nju mogu konkurirati novinari čiji su radovi objavljeni u medijima, na jezicima naših prostora koji se međusobno – kad hoće – dobro razumiju i koji su svojim novinarskim angažmanom doprinijeli borbi za istinu, demokraciju i ljudska prava. Želja nam je da nagradom i njezinim imenom motiviramo novinare da istraju u nastojanjima da cijeli region postane bolje mjesto za život jer je naša profesija – koliko god posebno u ovdašnjim uvjetima bila teška rabota – jedan od najvažnijih čuvara i boraca za demokraciju. Žiri će zapravo odlučivati o tri najbolja prijavljena rada koji će, shodno rangiranju, biti nagrađeni sa 7.000 KM, odnosno 5.000 i 3.000 KM. Nagrada “Hamza Bakšić” je samo jedna i uvjet za konkurs je rad u našoj kući, u listovima Oslobođenje, Dani, na O kanalu ili jednom od portala – Oslobođenje, O kanal, MojaBiH, Sport 1 i Dani.

Nagrada Hamza Bakšić

Već smo isticali da je naša medijska grupacija, zahvaljujući podršci USAID-a i Internewsa, u procesu stvaranja integrirane redakcije, prva u ovom dijelu svijeta. Naš Superdesk okuplja urednički kolegij koji zajednički kreira informativni program za sve naše platforme, dajući novinarima priliku da iskažu svoje potencijale kako u printu tako i na televiziji i digitali. Uz podršku i stručnu pomoć naših partnera digitaliziramo sve procese pod krovom našeg Oslobođenje servisa. Ovaj zahtjevni pothvat je neophodan iskorak u današnjem tehnološkom svijetu, ali i jednako izazovan. Upravo zato Nagrada “Hamza Bakšić” – koja nosi ime doajena ovdašnjeg novinarstva, koga Bosanci i Hercegovci pamte po visprenim tekstovima ali i angažmanu na televiziji, kao i generacije novinara po spremnosti da prihvati svaki izazov i posebno se posveti onima koji tek žele postati novinari – pripast će onom radu koji se pokaže najboljim u osvajanju svih naših platformi. Kao kruna novinarskog angažmana u integriranoj redakciji. I kao priznanje za nesumnjivu spremnost da se u ovako teškim vremenima prihvati izazov profesije i napravi korak više.

Naša medijska grupacija ovako obilježava 79 godina svog najstarijeg člana. Uz obećanje našim čitateljima da ćemo ostati vjerni profesiji i poziv kolegama da se prijave na konkurs koji ostaje otvoren 11 mjeseci za obje nagrade, ove izborne 2022. podsjećam dičnu omladinu na riječi Rodoljuba Čolakovića: Omladino, na izbore! Da se izaberu najbolji i najpošteniji. Da mijenjamo ovaj naš mikrosvijet. Oslobođenje od tog zadatka ne odustaje, punih 79 godina. Jer vjerujemo da su ciljevi ostvarivi.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...