Prethodna godina je, u političkom smislu, počela imenovanjem nove državne vlade. Tačnije, početak procesa predstavljalo je imenovanje Borjane Krišto za mandatarku. Neki su tada govorili da se Denis Bećirović neće usuditi da, skupa sa Željkom Cvijanović, preglasa Komšića. Usudio se. Time se po ko zna koji put potvrdilo pravilo da će u politici svako uraditi sve, te je, na neki način, jedino razumno očekivati nemoguće stvari.

Dvije ljevice

Tako se po prvi put desilo da je neki Bošnjak, član Predsjedništva (kako glasi zvanični naziv funkcije) preglasao Komšića na važnom državnom pitanju. Naime, i ranije se dešavalo da Komšić nije dio vladajuće koalicije, štaviše ulazio je u teške političke sukobe sa Silajdžićem i Izetbegovićem, ali nikada ga nijedan od njih nije preglasao na važnom državnom pitanju. Nije ni Komšić njih.

Zato je Bećirovićeva odluka da promijeni navedenu praksu tektonska promjena u bh. poslijeratnoj historiji. Na koncu, čini se da je navedena odluka ostavila teške posljedice, te da je odnos između Komšića i Bećirovića izuzetno hladan, te se možda može nazvati i netrpeljivošću.

Kulminacija ovoga bila je prilikom obilježavanja godišnjice bitke na Vlašiću, kada je Bećirović govorio o „razjedinjenosti“, na što mu je Komšić oštro replicirao, kazavši: „Ja nisam ni razjedinjen ni podijeljen. Ja sam tamo gdje sam bio i 1992. i 1995.“ Po svemu sudeći, ovaj tihi sukob u Predsjedništvu nastavit će se i u novoj godini.

Što se tiče samog Vijeća ministara, desio se još jedan presedan. Prije ovog mandata, SDP je dvaput formirao Vijeće ministara, te je u oba prethodna mandata, uz Bošnjake, imenovao i Hrvate u Vijeće ministara.

Za vrijeme Alijanse za promjene, Hrvati Božidar Matić i Anto Domazet su bili ministri finansija, a za vrijeme Platforme, za zamjenika ministra sigurnosti imenovan je Mladen Ćavar, koji je, nakon izbacivanja HDZ-a iz Vijeća ministara, do kraja mandata obnašao dužnost ministra.

S formiranjem aktuelnog Vijeća ministara, Trojka predvođena SDP-om se po prvi put svela isključivo na bošnjačku kvotu, s obzirom da je hrvatsku i srpsku kvotu prepustila HDZ-u i SNSD-u. Zato je s dobrim razlogom, aktuelni visoki predstavnik koaliciju okupljenu oko SDP-a nazvao „bošnjačkim reformskim blokom“.

Ključno političko pitanje, koje je postavljano pred ljevicu, uvijek je bilo: da li će se zadržati u okviru bošnjačke kvote, ili će se pokušati probiti i u srpsku i hrvatsku. Odnosno, govoreći jezikom ZAVNOBiH-a, hoće li biti i srpska, i hrvatska, i bošnjačka.

Čini se da je, u tom pogledu, 2023. godina, dokazala da na sceni imamo dvije ljevice u BiH. Jednu, predvođenu SDP-om i Našom strankom, čiji je primarni cilj ovladavanje bošnjačkom kvotom. I drugu, predvođenu DF-om, čiji je primarni cilj ulazak i u hrvatsku kvotu.

Ne radi se samo o činjenici da je Komšić oteo HDZ-u mjesto u Predsjedništvu. Sjetimo se da je, kada se 2015. godine, formiralo Vijeće ministara, DF imenovao Hrvata Slavka Matanovića za ministra saobraća i komunikacija. Danas takvo nešto izgleda nemoguće, a 2015. godine ne samo da je bilo moguće, već je za Vijeće ministara, sa Matanovićem, glasao i sam HDZ.

Hoće li ljevica raditi to što su SDP i DF nekada radili, ili će raditi ovo što SDP i NS trenutno rade, predstavlja ključno pitanje ne samo za sudbinu ljevice, već i za sudbinu ove zemlje. Istinu govoreći, osim samih stranaka ljevice, ključnu ulogu u ovome su uvijek imali Amerikanci. I za vrijeme Alijanse, i za vrijeme Platforme, jednako kao i danas.

Amerikanci su dali i teorijski i praktični doprinos, etabliranju Trojke kao nove „bošnjačke vlasti“. U teorijskom smislu, objasnili su prvacima Trojke da se trebaju fokusirati samo na bošnjačku kvotu, te hrvatsku prepustiti HDZ-u. U praktičnom smislu, iskoristili su svoj utjecaj u pravosuđu i medijima da ošamute SDA, što su u dobroj mjeri i uspjeli. Nadalje, ključni potez Amerikanaca je u svojevrsnoj političkoj izolaciji DF-a i Komšića.

Amerikanci protiv građanske BiH

U maju 2023. napisao sam da je cilj State Departmenta je izolirati SDA i transformirati je u zagovornika ‘konstitutivnih naroda’, a istovremeno izolirati Komšića od SDA i politički ga uništiti kao personifikaciju građanske države. Za Amerikance, ideja građanske države je nemoćna. Bošnjaci i ostali građani, koji su odani ovoj ideji, nemaju dovoljno oružja, ekonomske i diplomatske moći da je provedu, odnosno odbrane, pa je u očima američke vlade građanska ideja samo plemeniti faktor destabilizacije.

SAD ne žele ulagati svoje vojne, ekonomske i druge resurse da provedu ideju građanske države, a BiH nije Katar, Južna Koreja, ni Njemačka da to može platiti. Američka vlada snadbijeva Zapadni Balkan mirom, ali ne i demokratijom. Naprotiv, američke vlasti se često koriste nedemokratskim sredstvima da podebljaju sistem etničkog predstavljanja, jer je po njihovoj procjeni to najbolje sredstvo za očuvanje mira. Amerikanci će svoje napore, kao i sam Dejton, smatrati uspješnim sve dok nema oružanog sukoba.

U navedenom kontekstu, po mom mišljenju, treba razumjeti i treći ključni, i bez dileme najvažniji događaj 2023. godine u našoj zemlji, a to je suspenzija Ustava Federacije od strane OHR, kako bi SDA (i DF) bili izbačeni iz vlasti.

Po mišljenju aktuelne američke administracije, korijen problema je bio u težnji SDA i DF da, na miran i demokratski način, tj. putem izbora, otkinu komad hrvatske kvote HDZ-u. Sjetimo se, SDA i DF-u je, po starom sistemu, bilo potrebno da dođu do 6 hrvatskih delegata u Federalnom domu naroda, te dva u Državnom domu naroda, kako bi mogli formirati Vladu Federacije i Vijeće ministara bez HDZ-a.

Ključni trenutak je, po mom mišljenju bio, kada je HDZ rekao da će pucati, ako bude izbačen iz vlasti. To je potvrdio i Peđa Kojović, koji je sav usplahiran, nakon pregovora u OHR-u, posvjedočio da su predstavnici HDZ-a zaprijetili nemirima na jugu, ako vlast bude formirana bez njih. „Ne vjerujem“, kazao je Kojović, „da je normalno da u zemlji, koja je prošla to što je prošla, politički lideri prijete ratom.“

„Očekujemo da će se o ovim, zaista realnim i konkretnim prijetnjama, oglasiti i relevantni predstavnici međunarodne zajednice“, poručili su tada iz Naše stranke.

I uistinu, oglasili su se. Nakon izrečenih prijetnji, Schmidt je donio prvi paket amandmana na Ustav Federacije, kojima je osigurano da će HDZ ostati u vlasti. Odnosno da neće zapucati, kako bi rekli u Vijeću za implementaciju mira.

Jednostavno kazano, HDZ je sačuvao mjesto u vlasti, onako kako ga je i stekao, pomoću nasilja, odnosno kredibilne prijetnje nasiljem.

Zašto su se stranci tako brzo povukli pred HDZ-ovim prijetnjama? Zato što nemaju više, kao 2001. godine, desetine hiljada međunarodnih trupa, da u slučaju potrebe mogu ugušiti nekakvu Hrvatsku samoupravu. Dobro upućeni izvori su mi kazali da su čak i tada, 2001. godine, Jelavićeve snage kidnapovale i vezale osoblje OHR-a u Mostaru, a sve do kraja akcije, u međunarodnim krugovima su strepili kako će se sve završiti.

Danas, više od dvije decenije kasnije, međunarodna zajednica nema ni približnu snagu, kakvu je imala, pa samim time izgubila je i samopouzdanje.

Nemiri na jugu i mirni protesti u Sarajevu

Na naveden zaključak navodi i što je 2023. protekla u snažnom osporavanju visokog predstavnika iz Republike Srpske, koje nije sankcionisano. Milorad Dodik i njegovi saradnici kao glavni argument koriste to što Vijeće sigurnosti nije „potvrdilo“ imenovanje Christiana Schmidta. Radi se o istom Miloradu Dodiku, koji se 2006. godine susretao i sarađivao sa Christianom Schwarz-Schillingom, te prihvatao njegove odluke, iako ni Schwarz-Schillinga nije „potvrdilo“ Vijeće sigurnosti.

Razlika je u tome što je Schwarz-Schilling imao na raspolaganju 7.000 hiljada međunarodnih efikasnih trupa, kojima je de facto mogao komandovati, dok Schmidt ima na raspolaganju oko hiljadu vojnika, kojima on ne može ništa narediti.

Zato Schimdt, bez obzira na papire kojima maše, ne može ništa nametnuti što bi bilo protiv interesa srpske i hrvatske nacionalne politike u BiH. Svjestan toga, Dodik je završio 2023. godinu, prijeteći mu secesijom i „nemirima na sjeveru i istoku“, ako donese zakon o državnoj imovini koji ne bi bio u skladu s interesima RS-a.

S obzirom da ima odgovornost za očuvanje mira a nema trupa kojima bi disciplinirao Dodika, Schmidt će, kao i njegovi nalogodavci iz Američke ambasade, itekako uvažiti Dodikove zahtjeve, jednako kao što je uvažio i HDZ-ove, nakon prijetnji „nemirima na jugu“. Čini se da u BiH efektivnu politiku može voditi samo onaj ko može kredibilni prijetiti nasiljem.

S druge strane, uobičajene reakcije poput one Denisa Zvizdića, s kojom je okončana 2023, da „NATO ili EUFOR“ trebaju rasporediti svoje trupe u Brčkom kako bi disciplinirali Dodika, imat će jednak efekat kao i poziv Naše stranke međunarodnoj zajednici da reaguje na prijetnju „nemirima na jugu“. Naime, stranci će navedene reakcije Zvizdića, Kojovića i društva uvijek shvatiti kao znak da se Bošnjaci plaše, te da traže od njih zaštitu i nastavit će nas štititi tako što će, u ime brige za nas, uvažavati zahtjeve SNSD-a i HDZ-a.

Početkom 2023. godine, tokom diskusije u Britanskom parlamentu o spornim Schmidtovim intervencijama, predsjedavajuća Vanjskopolitičkog komiteta Alicia Kearns je pitala Anthonyja Moncktona da li iznenađen slabim reakcijama u Sarajevu, te dodala kako bi u Ujedinjenom Kraljevstvu bilo nasilnih protesta („riots“), kada bi neko, nakon zatvaranja biračkih mjesta, promijenio pravila i retroaktivno oblikovao rezultate izbora.

Monckton je tada odgovorio vrlo grubo, ali prilično iskreno, kazavši da smo se mi u Sarajevu navikli da nam se govori šta da radimo, pa čak i da nas se gazi („They are used to being slightly trodden upon“). Vjerovatno niko nije bolje objasnio zašto su stranci odlučili da upravo Bošnjaci, a ne Srbi ili Hrvati, trebaju platiti cijenu mira u ovim uslovima, iako „ova država pripada svim njenim narodima“.

I zaista, nije loše živjeti u miru. Pitanje je samo da li je i on siguran, ako se odreknemo dostojanstva i slobode. Kako reče jedan Amerikanac – a nije riječ o Michaelu Murphyju – nacija koja, u svakom slučaju, više voli da bude ponižena, nego da se izloži opasnosti, spremna je da ima gospodara i uostalom zaslužuje jednog. No, čak ni to ne znači siguran mir.

Historija nas uči da je veći rizik u popuštanju pred prijetnjama, nego u pružanju otpora. Ako budemo popuštali, naš suparnik se neće smiriti, već će biti ohrabren da traži sve više, sve dok nam postavi finalni ultimatum, koji nećemo moći prihvatiti, a od kojeg ni on, zabrinut za vlastiti ugled, neće smjeti odustati. I šta onda? Bolje je na vrijeme reći da zaista postoji crvena linija preko koje se ne smije preći i da će, u protivnom, biti ozbiljnih posljedica.

Prethodni članakZagrebački Nacional otkrio skandal “Ispod površine”: N1 BiH zabranio objavu istraživačke priče o Draganu Čoviću, direktor Amir Zukić ustvrdio da bi emitiranje “donijelo reputacijsku štetu televiziji”
Naredni članakJanusz Bugajski’s Washington View: A Decisive Year for US Policy