Vladi FBiH na čelu sa premijerom Nerminom Nikšićem nije se svidjelo što mediji i javnost analiziraju spisak 89 dobitnika poticaja za kupovinu električnog automobila. Tako su u petak popodne iz Vlade FBiH poslali saopćenje za javnost koje bi se u kratkim crtama ovako dalo protumačiti: „Jesmo, dali smo i dat ćemo opet. Dali su i oni prije, što tada niste propitivali ko je dobio, nego sada to radite“.
Nikšića je samo nekoliko sati kasnije za te iste poticaje pitao Senad Hadžifejzović na Face TV. No, čelnik Vlade FBiH satjeran u kut reče kako „dijeli Senadovo mišljenje da subvencijama nagrađuju one koje su već bogati.“
„To su naše obaveze kada govorimo o putu ka EU. Ako prekinemo, dođu ljudi iz EU i kažu vi ne izvršavate svoje obaveze“, kazao je Nikšić.
No, vratimo se saopćenju Vlade FBiH. Tvrde da je poticaj pri kupovini električnih automobila jedna od obaveza koje je BiH preuzela potpisivanjem Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, Briselskog sporazuma kao i Akcionog plana za sprovođenje Sofijske deklaracije o zelenoj agendi za Zapadni Balkan 2021. – 2030.
No, zaštita okoliša sigurno se može riješiti i na druge načine jer ko je u stanju izračunati koliko će nam se zrak popraviti jer će u saobraćaju biti 89 električnih vozila ili koliko ćemo manje ispuštati CO2 u atmosferu, a npr. još uvijek imamo ložišta na ćumur i šta sve ne.
Najinteresantniji dio reakcije je pitanje koje Vlada FBiH sama postavlja.
„Zašto bi EU u svoje članstvo primila državu koju predstavljamo kao socijalni slučaj i koja će samo crpiti novac od drugih EU država, a da pri tome nismo spremni da ispunjavamo obaveze koje smo preuzeli? Osim toga, Bosna i Hercegovina nije siromašna država i nećemo je tako predstavljati. BiH su opustošili korupcija i organizirani kriminal i zato naš prioritet i jeste da se borimo protiv toga, kako bi novac koji završava na privatnim računima kriminalaca završio u budžetu i kako bismo imali dovoljno novca za sve potrebe“, kažu iz Vlade FBiH.
Ali pogledajmo činjenice koje jasno pokazuju da li smo siromašni ili ne, i ko pljačka ovu državu.
Ako nismo siromašna država zašto djecu liječimo donacijama i humanitarnim brojevima?
Ako nismo siromašna država zašto stalno primamo donacije za obnovu zgrada, opremanje škola, nemamo novca za lijekove najteže oboljelim pacijentima. Ako nismo siromašna država zašto se onda jednima nudi lijek, a drugima da čekaju jer Vlada nema para!
Ako pogledamo basnoslovne iznose mjesečnih plaća direktora javnih preduzeća, a posebno onih koji se finansiraju isključivo iz Budžeta FBiH i ne ostvaruju nikakvu zaradu, onda bismo i mogli reći da nismo siromašni ali ćemo biti.
Stalni zahtjev Evropske unije je smanjenje i racionalizacija javne uprave. Najmanja mjesečna plaća direktora jedne kompanije koja je u nadležnosti Vlade Federacije BiH iznosi minimalno tri prosječne isplaćene plaće što je skoro 4.000 KM. Uz dodatke koji pojedini direktori sebi odrede, te topli obrok, ti iznosi dostižu daleko veći iznos. Još se sjećam bivšeg direktora Fonda za zaštitu okoliša Fuada Čibukčića (SBB) koji je sebi pored visoke plaće isplaćivao i dodatak od 400 KM jer ima „zvanje doktora nauka“. E zamislite kakvih dodataka još ima.
Pregled visine plaća uprava javnih preduzeća u FBiH koji je zatražila Vlada FBiH objavljen je u javnosti u momentu dok više od 200.000 prijavljenih čeka odluku koliki iznos će im biti isplaćen kao pomoć za plaćanje računa za grijanje za šta je Evropska unija obezbijedila novac. Kako je krenulo, taj novac će dobiti kada završi sezona grijanja.
Davanje poticaja za kupovinu električnog vozila osobama koje su uposlene u javnom sektoru, pravosuđu, te firmama koje novac dobijaju iz Budžeta FBiH postavlja pitanje sukoba interesa, a za nosioce pravosudnih funkcija možda i neku drugu vrstu odgovornosti.
Sigurni smo da Nikšić zna da je Hrvatska članica Evropske unije od 2013. godine, a da je ovih dana pročitao kako joj prijeti tužba Evropske komisije jer još uvijek nije uskladila svoje zakonodavstvo o ambalaži i ambalažnom otpadu sa direktivom EU.
Dakle, premijeru, ako ste željeli da ispunjavate obaveze koje je pred nas stavila Evropska unija, mogli ste to početi raditi od onoga što je navedeno u posljednjem izvještaju o (ne)napretku BiH. Nema napretka u borbi protiv korupcije, javna preduzeća i dalje su politizirana, imenovanja se vrše po političkoj liniji. Policijske agencije podložne korupciji, pravosuđe nije nezavisno.
Kada se iz Vlade FBiH bune što javnost propituje spisak poticaja, onda se trebaju i sjetiti da građani pune taj budžet kojim se rasipaju. Opterećenja na plaće koja se uredno odbijaju radnicima u FBiH su među najvećim u Evropi. Iz tih nameta pune se budžeti za zdravstvo, penzioni fond, zaštitu šuma, nezaposlene…
Glomazna javna uprava koja konstantno raste sa dolaskom svake nove vladajuće garniture bukvalno jede novac građana. Tako da, premijeru, nastavit ćemo pratiti šta radite. A na vama je da sada donesete odluku i tražite od direktora javnih preduzeća i novih, i onih odlazećih koje ćete zamijeniti kadrovima trojke, HDZ-a, te onih od kojih vam zavisi parlamentarna većina, da smanje svoje plaće. Ako postoji zakonska prepreka da se to uradi, onda donesite zaključak da su obavezni dio novca uplaćivati u Fond solidarnosti. To je i humano ali i obaveza prema najteže oboljelih pacijentima.
Ako možete dijeliti državnu imovinu onda možete kao šef Vlade FBiH uvesti reda i u bahaćenje direktora javnih preduzeća.
‘Može se i bez mijenjanja Ustava”, slavodobitno je 26. februara ove godine kazao lider HDZ-a BiH Dragan Čović, govoreći o reformi izbornog zakonodavstva.
On je tada kazao, a prenijet će njemu bliski Večernji list, da očekuje da će “do kraja travnja biti postignut dogovor o izmjenama izbornog zakona na kojima inzistira njegova stranka”.
Čović: izmjena izbornog sistema bez izmjena Ustava
No, prvog dana travnja iz Vašingtona je u BiH stiglo pismo u kojem američki državni sekretar Antony Blinken upozorava članove Predsjedništva BiH da će “ograničene ustavne promjene biti potrebne da bi se izvršila dosljedna reforma izbornog zakonodavstva u BiH”.
Pismo sekretara Blinkena: ograničena izmjena Ustava
“Neki od nedostataka ustava Bosne i Hercegovine utvrđeni su u presudama Evropskog suda za ljudska prava, uključujući presudu Sejdić-Finci. Pitanja koja su utvrđena ovim presudama i slične zabrinutosti koje se rješavaju odlukama ustavnog suda Bosne i Hercegovine moraju se riješiti. Problemi se ne mogu riješiti samo zakonodavstvom. Ograničene ustavne promjene biće potrebne kako bi se reforma izbornog sistema dosljedno izvršila prema zahtjevima članstva u Evropskoj uniji i presudama evropskih sudova. Također, podržavamo ažuriranje Izbornog zakona radi rješavanja relevantnih odluka Ustavnog suda i provedbe mjera integriteta izbora koje će sljedeće izbore 2022. godine učiniti najslobodnijima i najpravednijima u istoriji Bosne i Hercegovine”, naveo je Blinken u pismu.
A šta to u znači u praksi?
Ukratko, sve suprotno od onoga što želi lider HDZ-a BiH Dragan Čović koji je nekoliko puta tokom pregovora o izmjenama Izbornog zakona. Prije dvadesetak dana na Istraga.ba objavili smo autorski tekst člana Centralne izborne komisije BiH Suada Arnautovića koji je detaljno analizirao reformu izbornog zakonodavstva i stavio ih u kontekst zahtjeva HDZ-a BiH.
“Čović nastoji prije Općih izbora 2022. godine izdejstvovati promjene Izbornog zakona BiH kojima će osigurati “legitimno predstavljanje” konstitutivnih naroda tj. pobjedu kandidata HDZ BiH i njemu srodnih stranaka u utrci za člana Predsjedništva BiH i osvajanje dovoljno ruku u kantonalnim skupštinama da osigura dominaciju u 17-očlanom klubu Hrvata u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH.Tako bi, uz dobijene pozicije u tri “županije”, Vijeću ministara BiH i Vladi Federacije BiH osigurao dominaciju i u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, te time, primjenjujući pravila konsensuza i veta, osigurao da hrvatska strana (po)ostane dominatan i neizbježan faktor ne samo u odlučivanju o svim ključnim pitanjima u BiH koja na agendu političkog odlučivanja nameću drugi politički subjekti i međunarodna zajednica, nego i da najlakše i najbrže ostvari svoje ključne političke ciljeve. Na taj način, uz “legitimne predstavnike” otvorio bi se put provedbi vlastite dugoročne strategije, koja nesumnjivo ide u pravcu zaokruživanja teritorije BiH sada nastanjene većinskim stanovništvom katoličke vjeroispovjesti, odnosno reinkarnacije “ugašene” tzv. Herceg-Bosne, njene potpune teritorijalne i političke autonomije i njenom, kad-tad, prisajedinjenu Republici Hrvatskoj”, napisao je član CIK-a Suad Arnautović.
Kada je u pitanju izmjena izbornog zakonodavstva, bez prethodnih izmjena Ustava BiH, objavili smo 8.3. ove godine, jedino je moguće provesti presudu Ustavnog suda BiH u “slučaj Ljubić” koja se odnosi isključivo na popunjavanje Doma naroda FBiH.
Evo o čemu se radi.
Odlukom Ustavnog suda BiH od 1. decembra 2016. godine po apelaciji Bože Ljubića “utvrđeno je da odredba Potpoglavlja B člana 10.12. stav 2. u dijelu: “Svakom konstitutivnom narodu daje se jedno mjesto u svakom kantonu” i odredbe Poglavlja 20 – Prelazne i završne odredbe člana 20.16.A stav 2. tač. a-j. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine nije u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine”.
To je, dakle, bila obavezna odredba “jedan, jedan, jedan”, prema kojoj je svaki kanton, od njih deset, morao dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. U dokumentima koji su na raspolaganju EU, a i preporukama drugih međunarodnih institucija, presuda u “predmetu Ljubić” bi mogla biti riješena tako što bi se ranija “obavezna” odredba zamijenila neobaveznom, kako to piše u Ustavu Federacije BiH.
“Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva. Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu”, navedeno je u članu 8, poglavlje VI Ustava FBiH.
To je, dakle, “neobavezan” raspored delegata po principu jedan-jedan-jedan o kojem se govori u dokumentu koji je na raspolaganju predstavnicima EU u BiH.
Dom naroda BiH sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih. Ova tabela ispod pokazuje kakav je raspored delegata bio prije nego je Ustavni sud BiH naredio brisanje dijelova Izbornog zakona BiH po apelaciji Bože Ljubića.
Ključna stvar u ovome je bila to što je, zapravo, pet kantona u kojima ne dominira HDZ BiH moglo izabrati šest delegata u Klub Hrvata. Prema Ustavu FBiH najmanje šest delegata u jednom klubu naroda potrebno je da bi se predložio predsjednik ili potpredsjednik FBiH koji, potom, ide na glasanje pred cijelim Domom naroda FBiH. Prije presude Ljubić, dakle, postojala je mogućnost da kantoni u kojima HDZ BiH nije dominantna stranka, izaberu potrebnih šest delegata u Klubu Hrvata, što bi značilo da Dragan Čović, faktički, ne bi mogao blokirati izbor Vlade FBiH.
No, nakon presude Ljubić, Ustavni sud BiH izbrisao je odredbe Izbornog zakona prema kojima je svaki kanton u FBiH morao dati po najmanje jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda. Kako bi se, pak, završio proces konstituisanja Doma naroda FBiH (o kojem ovisi i izbor deset delegata Bošnjaka i Hrvata u Dom naroda BiH), Centralna izborna komisija BiH u starom sazivu donijela je Uputstvo o rasporedu delegata u Dom naroda FBiH.
Uputstvo CIK-a o rasporedu mandata u DN FBiH
Kako se može vidjeti, ključna promjena koju je bivši saziv CIK-a nametnuo svojim Uputstvom desila se u Zeničko-dobojskom kantonu. Umjesto ranija dva delegata iz reda hrvatskog naroda, CIK je propisao da se iz tog Kantona bira samo jedan delegat. Istovremeno, Zapadnohercegovački kanton je “dobio” dodatnog, trećeg, delegata iz reda hrvatskog naroda. To znači da kantoni u kojima HDZ nije dominantna politička partija (TK, Ze-Do, USK, KS, BPK), u Dom naroda FBiH mogu delegirati svega pet delegata iz reda hrvatskog naroda, što je, u konačnici, nedovoljno za predlaganje predsjednika ili potpredsjednika FBiH, a samim tim i izbor Vlade FBiH. Tim Uputstvom starog saziva CIK-a, HDZ-u BiH je, suštinski, dodijeljeno 12 sigurnih delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH, što znači da bez njega ne može biti formirana Vlada FBiH niti može biti izabrano Predsjedništvo FBiH. Osim toga, s 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, HDZ BiH ima osigurana četiri delegata u Domu naroda BiH, jer su glasovi tri delegata u klubu Hrvata na nivou FBiH potrebna da bi se izabrao jedan delegat u Domu naroda BiH.
Prema članu 10.2 Izbornog zakona BiH, Centralna izborna komisija BiH “određuje, nakon svakog popisa, broj delegata koji se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, a koji se biraju iz zakonodavnog tijela svakog kantona”.
Upravo su se na ovu odredbu pozvali članovi bivšeg saziva CIK-a kada su u decembru 2018. godine donijeli Uputstvo kojim su drugog Hrvata iz Zeničko-dobojskog kantona “deložirali” u Široki Brijeg i tako omogućili Draganu Čoviću apsolutnu kontrolu prilikom formiranja Vlade FBiH, ali i konstituisanja Doma naroda BiH.
S obzirom na to da je popis stanovništva BiH urađen 2013. godine, Ustavni sud BiH je, odbijajući apelacije brojnih stranaka u vezi s ovim Uputstvom, dao za pravo CIK-u da mogu raspoređivati mandate u Domu naroda FBiH. Kako u Izbornom zakonu nije precizno navedeno da se takav raspored vrši samo jednom nakon popisa, ostavljena je mogućnost Centralnoj izbornoj komisiji BiH da nakon izbora 2022. godine donese novo Uputstvo. Ukoliko novi saziv CIK-a vrati Zeničko-dobojskom kantonu “drugog Hrvata”, to će značiti da pet kantona u kojima HDZ nije dominantan može imati šest delegata u Domu naroda FBiH. u tom slučaju HDZ BiH ne bi mogao koristiti mehanizme blokade prilikom izbora nove Vlade FBiH.
Za razliku od presude u “slučaju Ljubić”, sve druge presude nije moguće promijeniti bez izmjena Ustava BiH o kojima je pisao američki državni sekretar Antony Blinken. Član CIK-a Suad Arnautović detaljno je, u svom članku od 10. marta ove godine, objasnio sve presude i preporuke međunarodnih institucija koje se odnose na izborno zakonodavstvo. Podsjećamo na neke dijelove njegovog teksta.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci protiv BiH
Postupak u ovom predmetu pokrenut je s dvije aplikacije (br. 27996/06 i 34836/06) protiv Bosne i Hercegovine, koje su 3. jula i 18. augusta 2006. Sudu podnijela dva državljanina Bosne i Hercegovine Dervo Sejdić i Jakob Finci. Oni su se žalili da im je onemogućeno da se kandidiraju na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine zbog njihovog romskog i jevrejskog porijekla. Oni su se pozvali na član 3., 13. i 14., član 3. Protokola br. 1 i član 1. Protokola br. 12.
Nakon sveobuhvatnog razmatranja aplikacije Europski sud za ljudska prava je 22.12.2009. godine presudio da postoji kršenje člana 14. u vezi s članom 3. Protokola br. 1. koji se odnosi na nemogućnost aplikanata da se kandidiraju na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te presudio da postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 zbog nemogućnosti aplikanata da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Azra Zornić protiv BiH
U predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine postupak je pokrenut po aplikaciji (br. 3681/06) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnijela državljanka Bosne i Hercegovine Azra Zornić dana 19.12.2005. godine. Europski sud za ljudska prava je dana 24.06.2014. godine, donosi konačnu i obvezujuću presudu.
Azra Zornić, koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, nego kao građanka Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je Sud ocjenio da je ovaj predmet identičan predmetu Sejdić i Finci. Iako se, za razliku od aplikanata u tom predmetu koji su romskog i jevrejskog porijekla, aplikantica u ovom predmetu ne izjašnjava kao pripadnica bilo koje određene skupine, i ona je onemogućena da se kandidira na izborima za Predsjedništvo BiH i Dom naroda po osnovu njenog porijekla.
Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; Sud je, također, presudio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Ilijas Pilav protiv BiH
U predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava je dana 17.05.2016. godine. Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (br. 41939/07) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine Ilijaz Pilav dana 24.09.2007. godine. Aplikant se žalio osobito zbog zakonske nemogućnosti da se kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, te da glasa za pripadnika svoje zajednice za tu funkciju. On se pozvao na član 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.
Aplikant je iz Srebrenice i izjašnjava se kao Bošnjak (jedan od „konstitutivnih naroda“). U vrijeme podnošenja aplikacije Sudu bio je član Narodne skupštine Republike Srpske. Godine 2006, kao kandidat Stranke za BiH, aplikant je podnio svoju kandidaturu za izbore 2006. godine za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Dana 24.07.2006. godine, Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine donijela je odluku kojom se odbija njegova kandidatura. U obrazloženju je rečeno da aplikant ne može biti biran u Predsjedništvo s teritorije Republike Srpske s obzirom na to da se izjašnjava kao Bošnjak. Prema članu V Ustava i članu 8.1 stav 2. Izbornog zakona iz 2001. godine, kandidat za Predsjedništvo iz tog entiteta mora biti Srbin. Dana 20.09.2006. godine, Stranka za BiH i aplikant su se žalili Ustavnom sudu BiH pozivajući se na povredu člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju. Dana 29.09.2006. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je utvrdio da nije došlo do povrede te odredbe (odluka br. AP 2678/06).
Iako je pripadnik jednog od „konstitutivnih naroda“, aplikant je isključen iz prava da bude biran za člana Predsjedništva BiH usljed spornog zahtjeva koji se odnosi na prebivalište. Sud je ocijenio da je ova isključenost zasnovana na kombinaciji etničkog porijekla i mjesta prebivališta od kojih oba služe kao osnov za različit tretman koji spada u domen člana 1. Protokola br. 12, te kao takva predstavlja diskriminirajuće postupanje suprotno članu 1. Protokola br. 12. Stoga Sud nalazi da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u pogledu nemogućnosti aplikanta da se kandidira na izborima za Predsjedništvo BiH.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Samir Šlaku protiv BiH
U predmetu Šlaku protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava je dana 3.05.2016. godine, donio presudu kojom je presudio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1, u odnosu na nemogućnost aplikanta da se kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine, te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost aplikanta da se kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine i na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (br. 56666/12) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine, Samir Šlaku dana 8.08.2012. godine. Aplikant se žalio zbog toga što kao pripadnik albanske nacionalne manjine u BiH nema pravo kandidature na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine jer nije pripadnik nijednog „konstitutivnog naroda“.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Svetozar Pudarić protiv BiH
Svetozar Pudarić je aplikaciju Europskom sudu za ljudska prava podnio zbog aplikantove nemogućnosti da se kao državljanin Bih srpske nacionalnosti s prebivalištem u Federaciji Bosne i Hercegovine kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Europski sud je u ovoj presudi istakao da je već utvrdio da sličan ustavni preduvjet predstavlja diskriminirajuću razliku u postupanju i kršenje člana 1. Protokola br. 12 u presudi Pilav protiv BiH, koja se ticala nemogućnosti Pilava etničkog Bošnjaka s prebivalištem u Republici Srpskoj, da se kandidira za člana Predsjedništva BiH.
Sud je, također, istakao da sam Ustav izričito ne uvjetuje vršenje pasivnih izbornih prava zahtjevima prebivališta (sa referencom na članove II.2 I V Ustava BiH), te da je takav uvjet uveden Izbornim zakonom BiH iz 2001. godine. Sud je ponovio da se nijedna zakonska odredba domaćeg zakona ne smije tumačiti i primjenjivati na način nespojiv sa obvezama država prema Konvenciji, posebno ako bi to bilo u suprotnosti sa zabranom diskriminacije i šire s načelima na kojima se temelji Konvencija. To zasigurno vrijedi i za tuženu državu, čiji vlastiti Ustav Konvenciji daje “prioritet nad svim ostalim zakonima”.
Sud nije našao nijednu činjenicu ili argument koji bi ga mogli uvjeriti da donese drugačiji zaključak o meritumu ove tužbe. Imajući u vidu vlastitu jurisprudenciju na tu temu, Sud je presudio da je u konkretnom slučaju aplikant bio diskriminiran zbog svoje nepodobnosti da se kandidira za Predsjedništvo BiH. Stoga je Sud presudio da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija bloka presuda Ustavnog auda Federacije BiH u vezi neustavnih naziva “župan”, “županija”, “bošnjački jezik” i sl.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-11/97 od 20.11.1997 i 11. 02. 1998. godine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 24/98) Ustavni sud Federacije BiH je utvrdio da odredbe članova 4., 8., 9. i 78. Ustava Hercegbosanske županije nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH. Ustavni sud je, polazeći od definicije Ustava Federacije BiH, utvrdio da se Federacija BiH sastoji od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima i da osnovna ideja o jednakopravnosti naroda mora biti održana i na kantonalnom nivou. Ta ideja mora doći do izražaja i u simbolima kantona (grb i zastava). Simboli kantona ne smiju predstavljati tradicije samo jednog konstitutivnog naroda (Hrvata), jer je to protivno osnovnoj ideji Ustava Federacije BiH, naglasio je Ustavni sud.
U presudi Ustavnog suda Federacije BiH broj U-29/98 od 11.11.1998. godine utvrđeno je da upotreba naziva “županija” u nazivu i u članovima od 1. do 18. Zakona o federalnim jedinicama (kantonima-županijama) (“Službene novine Federacije BiH”, broj 9/96) nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH, jer je u članu I 2. Ustava Federacije BiH navedeno da se “Federacija Bosne i Hercegovine sastoji od federalnih jedinica (kantona)”.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-24/98 od 10.11.1998. godine utvrđeno je da 51 član ustava Kantona 10 (Livno) nije u skladu sa Ustavom FBiH, te da upotreba naziva “župan” u 15 članova Ustava toga kantona nije u skladu sa ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-13/99 od 4.11.1999. godine utvrđeno je da upotreba naziva “županija” i “župan” u pojedinim odredbama Ustava Srednjobosanskog kantona (preko 90 odredbi) nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Također, presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-12/99 od 29.03.2000. godine utvrđeno je da je upotreba naziva “župan” i “županija”, kao i “guverner” i “zamjenik guvernera” u Ustavu Hercegovačko-neretvanske županije-kantona, nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-7/98 od 07.07.1998. godine neustavnim su proglašene odredbe Ustava Zapadnohercegovačkog kantona i to članovi 8., 9., 10., i 30. kao i da upotreba naziva “županija” u Ustavu toga kantona nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-25/98 od 10.11.1998. godine neustavnim su proglašene odredbe Ustava Posavskog kantona u kojima se upotrebljava naziv “županija” i “župan” u Ustavu toga kantona
Iako, na prvi pogled, ove presude nemaju direktne veze sa izbornim sistemom i rješenjima u Izbornom zakonu BiH jako je važno s aspekta vladavine prava da se odgovori na pitanje zašto bi samo jedna presuda Ustavnog suad BiH (U-23/14) imala prioritet i isključivu primjenu, a ostale ne?
Implementacija odluke Ustavnog suda BiH U-14/12
Druga prepreka koja se mora riješiti jeste implementacija odluke Ustavnog suda BiH u predmetu U-14/12 od 26. marta 2015. godine donešenoj po apelaciji Željka Komšića. Ovom odlukom proglašene su neustavnim odredbe člana 80. stav (2) tač.4 i člana 83. stav (4) Ustava Republike Srpske; član IV.B.1. član 1 stav (2), te član IV.B.1 član 2. stavovi (1) i (2) Ustava Federacije BiH, kao i članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.3 Izbornog zakona BiH.
Pobijanim odredbama Ustava RS propisano je da predsjednik RS-a ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju direktno sa liste kandidata za predsjednika Republike Srpske, tako da je za predsjednika izabran kandidat, koji ostvari najveći broj glasova, a za potpredsjednike su izabrani kandidati iz druga dva konstitutivna naroda koji imaju najveći broj glasova iza izabranog predsjednika Republike Srpske. Pobijanim odredbama Ustava Federacije BiH je propisano da predsjednik Federacije BiH ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju u skladu sa Ustavom FBiH. Pri izboru predsjednika i dva potpredsjednika FBiH najmanje trećina delegate iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda može kandidirati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH što zahtjeva prihvaćanje zajedničke liste tri kandidata većinom glasova u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, a zatim većinom glasova i u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda. Neustavnim su proglašeni i članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.3 Izbornog zakona BiH koji razrađuju ove ustavne odredbe entiteta u vezi sa izborom predsjednika i potpredsjednika entiteta.
Ovom odlukom Ustavni sud BiH je navedene odredbe proglasio neusklađenim sa članom II/4 Ustava BiH, te sa članom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Opća zabrana diskriminacije). Međutim, Ustavni sud BiH nije ukinuo navedene odredbe ustava entiteta i Izbornog zakona BiH, odnosno nije naložio Parlamentarnoj skupštini BiH, Narodnoj skupštini RS i Parlamentu Federacije BiH da izvrše usaglašavanje navedenih odredaba dok u domaćem pravnom sistemu ne budu usvojene ustavne i zakonske mjere kojima se okončava postojeća nesuklađenost Ustava BiH i Izbornog zakona BiH s Europskom konvencijom koju je već utvrdio Europski sud za ljudska prava u odredbama presuda u slučajevima Sejdić-Finci protiv BiH i Zornić protiv BiH. Ali, to ne amnestira vladajuće političke elite od obveze osiguranja jednakih prava svim svojim državljanima.
Bitna poruka ove odluke Ustavnog suda BiH je, po ko zna koji put istaknuta činjenica, da cjelina Ustava BiH osim osnovnog teksta podrazumjeva i 15 međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima iz Anexa I na Ustav BiH koji se direktno primjenjuju u BiH, prava iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda sa svim protokolima, koja ne samo da se direktno primjenjuje u BiH, nego shodno članu II/2 Ustava BiH, imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Posebno je naglašeno da su prava zagarantirana članom II/4 Ustava BiH osigurana svim osobama bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Značaj ovoga člana posebno je naglašen članom X/2 Ustava BiH prema kojem se nijednim amndmanom na Ustav BiH ne može eliminirati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II Ustava BiH, niti izmjeniti ova odredba.
Implementacija odluke Ustavnog suda BiH U-23/14
U presudi Ustavnog suda BiH U-23/14 od 1. decembra 2016. godine odredbe Izbornog zakona BiH u Poglavlju B član 10.12 stav (2) u dijelu koji glasi “Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu” su proglašene neustavnim, jer nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH u kojem je definirano da će se izabrati po jedan Hrvat, Srbin i Bošnjak iz svakog kantona samo ako takvih ima među izabranim članovima u skupštini kantona. Naređeno je Parlamentarnoj skupštini BiH da te odredbe uskladi sa Ustavom BiH u roku od šest mjeseci. To još uvijek nije urađeno. U međuvremenu je u cilju nesmetanog funkcioniranja ustavno-pravnog sistema Centralna izborna komisija BiH 2018. godine donijela Uputstvo o izmjenama i dopunama Uputstva o postupku provedbe posrednih izbora za organe vlasti u BiH obuhvaćenih Izbornim zakonom BiH kojim je preciziran izbor delegate u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH iz deset kantona.
Nakon ove presude Ustavnog suda BiH Borijana Krišto je podnijela apelaciju u kojoj je osporila dijelove Ustava Federacije BiH u vezi s izborom delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH. Međutim, ovu apelaciju je ubrzo povukla. Pretpostavka je da je dobila uvjeravanja iz najbližeg okruženja samog Ustavnog suda BiH da neovisno o obrazloženju presude U-23/14 njena apelacija neće biti prihvaćena, jer bi dovela do potpunog haosa i izvjesne paralize sistema.
U obrazloženju ove presude Ustavni sud BiH je prihvatio apelantovu konstrukciju “legitimno političko predstavljanje” koja implicira da su etničke grupe izborne jedinice, te time otvorio pandorinu kutiju u multietničkoj zajednici i dao šlagvort HDZ BiH da ultimatumima i ucjenama traži promjenu ne samo načina izbora delegata Doma naroda Parlamenta Federacije BiH (što je meritum presude U-23/14), nego i načina izbora članova Predsjedništva BiH, što se uopće ne tretira ovom presudom, nego je predmet presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci. Na taj način Ustavni sud BiH je u cjelini doveo u pitanje dosadašnji način biranja Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, ali ne samo njega, nego i svih drugih državnih, entitetskih, regionalnih i lokalnih institucija čija se uspostava zasniva na etničkoj strukturi. Tako rukovodilac ili član svake institucije koja se zasniva na etničkoj pripadnosti ne bi imala „legitimitet“ ako bi za nju glasao pripadnik drugog naroda?! Naprimjer, Vijeće ministara BiH, entiteske vlade, Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, te Vijeće naroda RS-a, sve državne institucije, imenuju se po osnovu etničke pripadnosti kandidata. Međutim, mehanizmi njihovog izbora su različiti. Ako bi se doslovno primjenilo obrazloženje Ustavnog suda BiH, postavilo bi se pitanje, na primjer, s kakvim legitimitetom su Bošnjaci i Hrvati u Vladi Republike Srpske, jer oni, po tom obrazloženju, nisu legitimni predstavnici Hrvata i Bošnjaka u RS-u, jer ih je birala politička volja srpske većine u Narodnoj skupštini RS-a.
Podsjetimo da se članovi kantonalnih skupština biraju direktno od strane birača(naglasio S.A.) upisanih u Centralni birački spisak. Dakle, svih birača i Bošnjaka, i Hrvata, i Srba, i svih ostalih. Oni nisu ničim ograničeni da glasaju po svojoj savjesti za koga god žele. Već ta činjenica dovodi u pitanje sve ono što je Ustavni sud BiH naveo u obrazloženju ove presude. I kada bi se promjenila struktura delegata koji se biraju iz pojedinih skupština kantona u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH ništa se koncepcijski ne bi promjenilo, jer samo slovnim tumačenjem obrazloženja presude U-23/14 svaki izabrani delegat ne bi imao punu legitimnost jer se izvorno birao od strane birača koji pripadaju drugim etničkim grupama ili se uopće etnički ne izjašnjavaju.
S druge strane, logika da se tamo gdje su Bošnjaci većina primjenjuje princip “legitimnog predstavljanja”, a tamo gdje su Bošnjaci manjina da se ima primjeniti građanski princip političkog predstavljanja ne pije vodu, pa je tim neizvjesnija suštinska promjena Izbornog zakona BiH.
U slučaju izbora Predsjedništva BiH problem je što se ta promjena želi izvršiti, a da se ne zadire u promjene Ustava BiH. Dakle, uopće u fokusu nije sveobuhvatna rekonceptualizacija izbora svih članova Predsjedništva BiH, odnosno implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci, nego samo ostvarenje zahtjeva HDZ BiH za drugačijim izborom članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH. Dragan Čović je na press konferenciji 23. februara ove godine izjavio da je to moguće uraditi, a da se ne mijenja Ustav BiH. Treba sačekati da se vide ta rješenja. Kako god, potrebno je izbjeći nove tužbe pred Europskim sudom za ljudska prava. Insisitiranje Čovića da se mijenja samo Izborni zakon BiH, a ne i Ustav BiH ima jasan politički razlog. Ako se uđe u promjene Ustava BiH mora se riješiti način biranja svih institucija u BiH, a ne samo Doma naroda Parlamenta Federacije BiH. A u tom slučaju se moraju izvršiti i značajne prepravke Ustava RS, načina njihovog biranja i njihove nadležnosti i to ne samo predsjednika i potpredsjednika RS, Vijeća naroda RS, nego i svih gradskih i općinskih lokalnih zajednica. Postavlja se pitanje da li bi za takve opsežne izmjene ustava BiH Čović imao podršku Milorada Dodika?!
Implementacija 14. prioritenih preporuka iz Mišljenja Europske komisije o zahtjevu BiH za članstvo u Europskoj uniji
Država Bosna i Hercegovina je podnijela zahtjev za članstvo u Europskoj uniji 15. februara 2016. godine. Nakon toga, 20. septembra 2016. godine, Vijeće Europske unije pozvalo je Europsku Komisiju da podnese svoje mišljenje o ovom zahtjevu.
U Strategiji za zapadni Balkan iz februara 2018. godine, Komisija je navela da bi „uz stalni napor i angažman Bosna i Hercegovina mogla postati kandidat za članstvo“. Na samitu EU i zapadnog Balkana, koji je održan u Sofiji u maju 2018. godine, lideri EU potvrdili su svoju nedvosmislenu podršku europskoj perspektivi zapadnog Balkana, a partneri zapadnog Balkana su ponovili da su opredijeljni za ovu perspektivu koja predstavlja njihov strateški izbor. Lideri EU su usaglasili Deklaraciju iz Sofije i Agendu prioriteta iz Sofije, u kojima su navedene nove mjere za pojačanu saradnju s regionom u ključnim oblastima kao što su sigurnost, vladavina prava i migracije.
U Zaključcima i preporukama Komisija konstatira: “Bosna i Hercegovina i dalje ne zadovoljava u dovoljnoj mjeri kriterije koje se odnose na stabilnost institucija koje garantiraju demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava i poštivanje i zaštitu manjina, a koje je Europsko vijeće postavilo u Kopenhagenu 1993. godine.”
Komisija, također, naglašava da će Bosna i Hercegovina morati temeljito poboljšati svoj zakonodavni i institucionalni okvir kako bi se osiguralo ispunjavanje 14 ključnih prioriteta, među kojima su:
1. Osigurati da se izbori provode u skladu s europskim standardima tako što će provesti relevantne preporuke OSCE-a/ODIHR-a i Venecijanske komisije, osigurati transparentnost finansiranja političkih stranaka i održati lokalne izbore u Mostaru.
(…)
4. Temeljno unaprijediti institucionalni okvir, uključujući i na ustavnom nivou, kako bi se:
(…)
f) osigurala jednakost i nediskriminacija građana, posebno postupanje prema presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci;
(…)
9. Jačati zaštitu prava svih građana, posebno osiguravanjem provedbe zakona o nediskriminaciji i o rodnoj ravnopravnosti.
Ove preporuke se ne mogu implementirati, a da se ne promijeni Ustav BiH i Izborni zakon BiH.
Nakon još jednog u nizu sastanaka Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije i Milorada Dodika, političkog lidera bosanskih Srba, nekoliko se stvari ističu.
“Razgovarali smo i o Vojsci Republike Srpske, i ja sam prenio važne poruke ljudi iz svijeta predsjedniku Dodiku. Drago mi je što je izrazio spremnost da sasluša mišljenje drugih ljudi, i mislim da je važno da pokušamo sačuvati mir, ali i pokušati pokati da nije RS nikakav izvor problema, već da smo svi u regionu spremni razgovarati.
Srbija će se apsolutno suprotstaviti, i nećemo se ponašati u skladu sa bilo kakvim sankcijama koje bi uveli protiv bilo koga u RS. Naš stav je vrlo čvrst i jasan. Neću reći da upozoravamo, ali molim sve da razgovaramo i rješavamo probleme dijalogom, piše u analizi politicki.ba.
Srbija se neće pridružiti sankcijama dok sam ja predsjednik, neće biti blokade na Drini”, poručio je Vučić.
S druge strane, Dodik je prenio i spremnost da okonča blokadu institucija Bosne i Hercegovine.
Prvi korak za ulazak predstavnika entiteta RS u organe BiH, po njemu je reguliranje pitanja šuma i poljoprivrednog zemljišta.
“Mi želimo sjesti i razgovarati i ukazati im da konačno shvate da je to ozbiljno i da ne možemo popustiti u smislu da nam se oduzmu poljoprivredno zemljište i šume. Onog trenutka kada to pitanje bude regulirano, stvorit će se prvi korak za to da uđemo u organe BiH”, rekao je Dodik.
Istakao je i da će se nastaviti vraćanje “otetih” nadležnosti s nivoa Bosne i Hercegovine na njegov entitet.
O vojsci nije rekao ni riječi.
Šta to znači?
Čini se da je Dodik voljan napraviti “ustupak”.
I to je klopka kako za zvanično Sarajevo, tako – posebno – za međunarodnu zajednicu.
Objavom, koju treba očekivati, da Dodik i Narodna skupština entiteta RS neće (još) dirati Oružane snage, neće provoditi “slovenački scenarij”, zasigurno će u diplomatsko-birokratskim krugovima u Briselu, pa i Vašingtonu, izazvati olakšanje.
“Prva pobjeda”, moglo bi se opisati stanje u birokratskim krugovima u dijelovima Brisela.
Ne treba sumnjati da će se na Sarajevo, potom, pojačati pritisak da se sjedne i pregovara. A o čemu se to treba “pregovarati”? Dodik je nagomilao cijeli niz “problema” koji se moraju riješiti razgovorom i dogovorom.
U najkraćem, svi se oni svode na pitanje vladavine zakona. Ili će je biti ili je neće biti.
Za Dodika je Christian Schmidt lažni visoki predstavnik jer ga nije izabralo Vijeće sigurnosti. On traži da taj organ Ujedinjenih nacija provede postupak kakav nikada nije proveden za šefa OHR-a. Ako toga nema, Schmidt nema šta tražiti na teritoriju pod njegovom kontrolom.
Hoće li i ko će s Dodikom iz Brisela, Vašingtona, Berlina… pregovarati o tome? Kako sada stvari stoje, takav se “pregovarač” ne vidi.
Izgovor za totalnu blokadu institucija BiH Dodik je našao u odluci sada već bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka da negiranje genocida, dokazanog pred nizom domaćih i međunarodnih sudova, uključujući i Međunarodni sud pravde (ICJ) u Hagu, te nagrađivanje ratnih zločinaca proglasi krivičnim djelom.
Inzko je odredbe izmjena Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine o tome jednostavno prepisao iz Odluke Evropskog vijeća od 28. novembra 2008. godine koja se odnosila na “suzbijanje određenih formi i izraza rasizma i ksenofobije”. Inzkovo posezanje za Bonskim ovlastima i nametanje ovih odredbi urađeno je usprkos protivljenju Zapada.
Niko od Zapadnjaka nije spreman javno, imenom i prezimenom, pregovarati s Dodikom o tome, ali se na Sarajevo vrši pritisak da se nađe modus za (ne)provođenje te odredbe.
U opticaju je i model po kome bi se – političkim dogovorom Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika proglasio moratorij na primjenu te odluke na neki vremenski period. A onda bi se ona – valjda – provodila.
Izetbegović, ukoliko bi pristao na takav aranžman, teško da bi politički preživio.
Ne samo da bi ga razapinjala opozicija, proglašavajući ga izdajnikom, već bi mu – garantirano – neki drugi birokrata Zapada zamjerio, prije ili kasnije, zašto je to radio i čemu pregovaranja o vladavini zakona.
A vladavina zakona je ključni postulat u bilo čijoj želji da se pridruži Evropskoj uniji.
No, i na Izetbegovića se vrši sve jači pritisak da “pregovara”.
Dodik, nadalje, traži da se faktički obori presuda Ustavnog suda o šumama i poljoprivrednom zemljištu. On najavljuje i da će vode biti proglašene imovinom Bosne i Hercegovine te da će “nam oduzeti hidroelektrane”.
No, Ustavni sud o tome je već odlučio 6. februara 2020. godine naloživši donošenje i zakona o vodama na državnom nivou “jer su ta pitanja u isključivoj nadležnosti države BiH prema navedenim odredbama Ustava BiH”.
I?
O čemu se treba pregovarati?
O daljem potiranju vladavine zakona u Bosni i Hercegovini, e da bi se “umirio” Dodik i Vučić i “odvratili” od formiranja “srpskog sveta”?
Ko je budala koja vjeruje u to?
Dodikovim vrlo agilnim angažmanom od 2002. do 2006. godine donesen je cijeli niz odluka i zakona kojima su ojačane institucije Bosne i Hercegovine.
Niti jedna odluka – od formiranja Oružanih snaga, do Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, nije donesena bez svesrdne podrške i ruku Dodikovih kadrova u državnim institucijama – od Predsjedništva do Parlamenta BiH.
Sada se Dodik “predomislio”.
I svi mi, gonjeni zahtjevima političkih birokrata, trebamo “klepnuti ušima”. Ako to ne uradimo, mi ćemo biti krivi za rat. Jer nismo “popustili” Dodiku u njegovom pohodu za raspad Bosne i Hercegovine. I nismo bili voljni napraviti “kompromis”.
A “kompromis” ne možemo dopustiti niti ga napraviti s bilo kime kada je vladavina zakona u pitanju. Jer time samo idemo naruku i Dodiku i Vučiću i od dijela Bosne i Hercegovine pravimo čvrst “nosač aviona” pogubnih ruskih uticaja u regionu.
Sarajevo će u narednim danima i sedmicama biti mjesto gdje će se sjatiti cijeli niz zapadnih zvaničnika. Njihove javne izjave bit će – u najgorem slučaju “ok”. Iza scene će se odvijati mučni pregovori i “lomljenja” bošnjačkih i probosanskih snaga da i oni “naprave iskorak”.
Između redova ili čak i direktno će se govoriti – “eto, Dodik neće dirati vojsku, dajte mu nešto”.
Prema dosadašnjim informacijama, politički blok u Sarajevu postaje sve čvršći i ne postoji volja da se Dodiku da bilo kakav ustupak.
Razgovarati se mora i hoće.
Kompromis bi trebao biti dobar početak. Ali nikako truhli kompromis, pogotovo ne na pitanju hoće li se poštivati zakoni ili ne. Dodik sve više ponavlja laž da “mir nema cijenu” i da će radije žrtvovati sebe nego entitet RS.
Neka niko ne sumnja da su neki u Briselu, pa i Vašingtonu, poskočili od dragosti. “Dodik je popusti”, uskliknuli su i sada su vrlo raspoloženi pritisnuti gdje smatraju da je najmekše, da se počne s “popuštanjima”.
A koji to ustupak bilo ko u Sarajevu može dati na pitanju genocida u Srebrenici?
Više od dvije decenije trpimo poniženja i na tom pitanju. I evo dokle smo došli.
Jednostavno, dalje nema. Ili će se poštivati zakoni i institucije, ili će se kriza dalje produbiti. Jer, čak i ako se nađe “modus” za Inzkovu odluku, problemi neće biti riješeni. Naprotiv.
Dodik će se možda, veliko možda, “primiriti” nekoliko dana ili mjeseci, a onda naći novi povod za ono što iskreno hoće, a i ne krije – raspad države i stvaranje “srpskog sveta”.
Zapad nastoji svim političkim silama spriječiti mogućnost dalje eskalacije krize u BiH.
Sve što su do sada uradili je bilo udaranje zmije po repu.
Vučić je nakon sinoćnjeg susreta s Dodikom vrlo naglašeno govorio o sankcijama.
“Srbija će se apsolutno suprotstaviti, i nećemo se ponašati u skladu sa bilo kakvim sankcijama koje bi uveli protiv bilo koga u RS. Naš stav je vrlo čvrst i jasan. Neću reći da upozoravamo, ali molim sve da razgovaramo i rješavamo probleme dijalogom.
Srbija se neće pridružiti sankcijama dok sam ja predsjednik, neće biti blokade na Drini”, rekao je.
Naravno da zna o čemu priča.
I naravno da ima razloga biti tako odlučan.
Iz ovog njegovog stava vidi se i da ima jake lične interese da osujeti uvođenje bilo kakvih ozbiljnijih sankcija, jer bi ga – očito – mogle udariti tamo gdje ga najviše boli – po džepu!
Znajući modus operandi režima u Beogradu, diplomatija Srbije, ali i lobisti, na nogama su i nastoje osujetiti bilo kakvo uvođenje ozbiljnih sankcija.
Ne treba sumnjati i da je voljan (uopće mu ne bi bilo mrsko!) žrtvovati Dodika. Ali traži “nešto” zauzvrat.
A to “nešto” lako bi moglo biti – na ovaj ili onaj način – pola Bosne i Hercegovine, kao preduslov novog “ustupka” na Kosovu.
Šta smo time dobili? Ama baš ništa! Naprotiv! Amerikanci su, nakon dolaska Joea Bidena na vlast, mehanizam sankcioniranja izmijenili. Argumenti koje za to daju djeluju lijepo i prihvatljivo za mnoge u samom vrhu Evropske unije. No, u toj se instituciji odlučuje konsenzusom, te su Mađarska, Slovenija, Poljska, ali i Francuska i još neke, prepreka.
I svaka od tih država ima u prvom redu vlastiti i/ili privatni interes iznad svega.
No, ne treba sumnjati da će – kada se jednom objave – američke sankcije za zapadni Balkan i Bosnu i Hercegovinu – slijediti u Njemačkoj, Holandiji…
U ovom momentu mnogo je više država Evropske unije koje će provoditi svoje – neobjavljene – sankcije protiv Dodika i njegovih (i Vučićevih) satrapa.
Zadnji susret Dodika i Vučića u Beogradu je imao za cilj maksimalno zamutiti vodu.
Odaslane su neke “umirujuće” poruke, ponovo je pružena ruka prema Sarajevu, a u njoj je šaka lažnih apaurina za Zapad.
Razgovarati se treba i mora! Bolje i hiljadu dana priče i naduravanja, nego dan ratovanja! Ali se prethodno mora jasno definirati o čemu se razgovara i pregovara.
Šta još treba da se desi, da se političko Sarajevo probudi?
Milorad Dodik je u ratnom pohodu!
Najavljuje “slovenački scenario” i okupacije kasarni Oružanih snaga Bosne i Hercegovine na području entiteta RS. Pomno je, sa ruskim savjetnicima, razradio plan zaposjedanja Brčkog. Zapad umiruje (a oni jedva čekaju bilo kakav izgovor za nedjelovanje) pričom da je “integritet BiH neupitan”, piše politicki.ba.
Trebaju li osvanuti granični prelazi na Kobiljoj glavi, pa da bošnjački i “probosanski” političari shvate da je vrag odnio šalu!?
Stranka demokratske akcije održala je sjednicu Predsjedništva u Banjoj Luci. Saopćenje izdato nakon tog skupa odražava nemoć, zatečenost i nesigurnost.
Ostali nisu ni to.
Ako je suditi po web stranicama Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, Naroda i Pravde, Narodnog evropskog saveza stvari uopće nisu dramatične.
A jesu!
SDP forsira hudu nadu da su ovo “zadnji dani Milorada Dodika”.
NiP upozorava na korupciju na nekoj tribini u Bosni i vazda je “na putu”.
NES je zabrinut što državni parlament već mjesecima ne funkcionira zbog blokade bosanskih Srba.
Više je sastanaka i reakcija o situaciji u Bosni i Hercegovini, s pozivima na razum, alarmantnim porukama i osudama Dodikovog djelovanja izdala Srpska demokratska stranka, nego sve sarajevske političke centrale zajedno.
Nevjerovatno!
Ono što narod sve jasnije vidi, politički lideri u Sarajevu, kod Bošnjaka, neće niti žele vidjeti.
Prevelik bi to bio intelektualni napor i prezahtijevan izlazak iz vlastitog komfora u kome je “pucanje penala” protiv “vlasti”, da bi se trgnuli.
Dok opozicija u entitetu RS zajedno i odlučno nastupa protiv Dodikovog ludila, u Sarajevu je sve po starom.
To da se politički prvaci Bošnjaka i “probosanskih snaga” okupe u Srebrenici, na primjer, i odatle pošalju odlučnu poruku, možemo samo sanjati.
Tripartitna agenda osmišljena u kuhinjama međunarodnih krugova, u kojoj Bošnjaci dobijaju Zakon o zabrani negiranja genocida, Hrvati Izborni zakon po mjeri Dragana Čovića, a Srbi državnu imovinu pokazuje svu raskoš nepravde.
Najbolji dokaz tome jeste da nemamo niti jedne optužnice za negiranje genocida, jer Milanku Kajganiću nedostaje sudske prakse, ali za podizanje optužnice protiv hodže Muharema Štulanovića koji je optužen jer je Republiku srpsku nazivao “genocidnom tvorevinom”, u Banja Luci ne trebaju praksu.
Oni trebaju narative i optužnice na svim nivoima koje će dodatno Bošnjake baciti u geto, nalik onom u Palestini, a dokaz tome su tvrdnje o navodnom radikalizmu, koji nije realno opipljiv, već je prisutan u javnom prostoru čisto da se nađe za potrebe srpske ili hrvatske politike.
A, da je cijeli cirkus zvani Milorad Dodik usmjeren na imovinu pokazuje i jutrošnje oglašavanje predsjednika SNSD-a.
„Srbi nemaju ambiciju za bilo kakvim sukobima, ali ćemo posegnuti za svim političkim sredstvima da sačuvamo suverenitet Republike srpske. Pojedini ambasadori, kao i nelegalni Šmit, nastoje da nam otmu naše šume, vode, da razvlaste Republiku srpsku. Mi smo rekli da pitanje imovine nikada neće biti na stolu“, istakao je Dodik.
I zbilja jeste upravu. Christian Schmidt ne čini dovoljno po pitanju državne imovine, a međunarodna zajednica i dalje Dodika smatra relevantnim sagovornikom. U Briselu je jednako zastupljen kao i svi drugi lideri, s tim da redovno održava kontakte i veze s Vladimirom Putinom, dok ne staje na putu secesije.
Iako pogrdnim imenima naziva predstavnike međunarodne zajednice, oni ga uvažavaju i sastanče s njim, pri čemu raste njegova popularnost, a slabi uloga međunarodne zajednice. Jer, ko normalan može sjesti za pregovarački sto sa onim ko uporno zagovara cijepanje Bosne i Hercegovine, a ima mogućnost slanja u izolaciju pregovarača koji ne odstupa od retrogradnih stavova.
Bonske ovlasti ostavljene su za Refika Lendu, Izborni zakon i udovoljavanje Draganu Čoviću. Za razliku od zabrane negiranja genocida, gdje je zakon prepušten na milost ovdašnjim pravosudnim institucijama koje manje više kontroliše upravo Dodik, sve druge nametnute odluke su implementirane do srži. Imamo Vladu FBiH po mjeri Čovića, istu takvu zakonodavnu vlast, a u državi se ne zna ko pije ko plaća.
I sve ovo vrijeme na kušnji je vjerodostojnost autoriteta Schmidta, njegove moći i spremnosti na djelovanja. Ne radi se samo o njegovom ustavnom pravu shodno aneksu 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma nego i njegovoj obavezi, koji do sada nije ispunio.
Naravno, uz podršku Ambasade SAD-a u Sarajevu Schmidt, kao uostalom i Evropska unija, očito imaju plan i dalje tolerirati Dodika i njegovu želju za što većom autonomijom Rs, a čime gube kredibilitet i uvažavanje u onom dijelu javnosti, koje je oduvijek vjerovalo u dobronamjernost i pravednost.
Ali, ako se samo nagrađuju blokade i ispunjavaju nemogući zahtjevi secesionističkih politika, nije li vrijeme da i probosanska snaga unutar BiH pokaže za koje vrijednosti se borila i to jasno kaže međunarodnoj zajednici, koja je sve u ovom trenutku samo nije pravedna.
Jer, možda neće biti sukoba, ali gdje je država Bosna i Hercegovina u svemu tome?
Rat vođen protiv Bosne i Hercegovine između 1992. i 1995. godine bio je jedan i jedinstven. Opsada Sarajeva i Mostara, genocidna operacija u Srebrenici, pokolji u Ahmićima i Stupnom dolu, te rasprostranjena mreža logora od Heliodroma i Gabele pod hrvatskom, do Keraterma i Omarske pod srpskom kontrolom bili su dio jednog, jedinstvenog, pokušaja da se na ruševinama Bosne i Hercegovine konačno riješi kolokvijalno rečeno „srpsko-hrvatsko“ pitanje. I dok je srpski „projekt“, čiji je cilj bio izgradnja nove, srpske države, kao rezultat raspada Jugoslavije, bio predmet brojnih istraživanja i analiza, hrvatski projekt je potpuno nezasluženo sveden u najboljem slučaju na „saučesnički“ poduhvat, u najgorem na devijaciju i odstupanje od istorijskog kontinuiteta.
Uz srpski, postojao i hrvatski projekt, paralelan i ponekad u interakciji sa srpskim, ali nezavisan od njega, čiji je cilj bio hrvatska država u novim granicama. I hrvatski projekt se od samog početka temeljio na podjeli Bosne i Hercegovine, i uspostavi novih granica, da li Hrvatske Banovine iz 1939. godine ili novim, prilagođenim istorijskim i trenutnim političkim i vojnim okolnostima.
Važnost države kao jedinog univerzalno prihvatljivog oblika političke organizacije i preovlađujući položaj koji ima država-nacija su očigledni. Narodi imaju aspiracije da uspostave vlastite države, a priroda države-nacije diktira sklad između nacionalnih i političkih granica nacije. Istorijski, države-nacije su bile rezultat nasilne promjene postojećih granica, da li s ciljem obuhvatanja svih sunarodnika izvan postojećih granica ili „prilagođavanja“ etničkog balansa unutar granica. Države su, stoga, često poduzimale poduhvate koje neki autori nazivaju “right sizing and right-peopling”. O´Leary definira „right-sizing“ kao “preferencije političkih agenata u centru postojećih režima da imaju ono što smatraju odgovarajućim vanjskih i unutrašnjih teritorijalnim granicama“, dok je „right-peopling“ pokušaj “eliminisanja razlika unutar postojećih granica”. O´Leary shodno tome identificira nekoliko strategija eliminisanja etničkih razlika unutar „pravih“ granica: 1. genocid, 2. progon, 3. teritorijalnu eliminaciju, putem secesije, dekolonizacije ili podjele i 4. političku homogenizaciju u formi integracije ili asimilacije.
Ovaj analitički okvir čini se naročito korisnim u istraživanju hrvatskog državnog, odnosno državotvornog projekta tokom ratova disolucije Jugoslavije, jer se u njegovom središtu nalazi država koja je istovremeno angažovana na proširenju granica i simulatnim i paralelnim nastojanjima da promijeni etnički sadržaj unutar projiciranih granica. U tom okviru moguće je postaviti sljedećih nekoliko hipoteza: da je postojala jedinstvena politika i jedinstvo namjere i svrhe hrvatske politike u bivšoj Jugoslaviji s ciljem uspostave države u kojoj će živjeti svi Hrvati; da su Hrvatska i dijelovi BiH pod hrvatskom kontrolom funkcionisali kao jedna država u političkom, ekonomskom, vojnom i finansijskom smislu; te da je ideja takve hrvatske države evoluirala od države u kojoj su trebali da žive svi Hrvati u državu u kojoj su trebali da žive samo Hrvati; i konačno, da se od samog početka uspostavljanje takve države oslanjalo na nasilno i fizičko uklanjanje nehrvata.
Ideja podjele Bosne i Hercegovine ne dolazi sa margina hrvatskog nacionalnog programa. Podjela Bosne i Hercegovine dolazi iz glavnog toka hrvatske političke istorije i tradicije i imala je centralno mjesto u okviru rješavanja „hrvatskog pitanja“ u obje Jugoslavije. Hrvatski projekat u Bosni i Hercegovini proizlazio je iz nekoliko različitih struja hrvatske nacionalne ideologije koje su se početkom devedesetih godina stjecale u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, vodećoj političkoj stranci u Republici Hrvatskoj i dijelu hrvatskog stanovništva u Republici Bosni i Hercegovini. Različita ideološka strujanja unutar hrvatske nacionalne ideologije evoluirala su tokom devedesetih godina u tuđmanizam, „operativnu ideologiju“ hrvatske ekspanzije u Bosni i Hercegovini.
Hrvatski nacionalizam, ali ni hrvatsku političku jednačinu u Bosni i Hercegovini nije moguće razumjeti bez objašnjenja i razumijevanja važnosti koju mit o „predziđu kršćanstva“ ima u hrvatskom nacionalnom identitetu i narativu. Antemurale mit, kako navodi Pal Kolsto, dolazi u mnogo oblika: kao antemurale Christianitatis, „predstraže Evrope“, „branitelja kapije“, „nositelja istinske civilizacije“, itd10. Antemurale mit funkcioniše kao mehanizam definisanja granica, ali njegova logika razlikuje se od drugih nacionalnih mitova; razlike prema jednom (ili više) susjeda se ističu izvanih svih proporcija, dok se granice u drugim pravcima ublažavaju:
„Murus ili ‘zid’ je, naravno ultimativna metafora granice, posljednja linija odbrane kosmosa ili poretka, protiv snaga haosa ili nereda. Antemurale mit, stoga ističe ne samo da je grupa integralni dio istinske civilizacije, nego da predstavlja njenu najdalju predstražu. Pošto je ovaj ‘zid’ iznova i iznova izložen napadima mračnih snaga s druge strane, grupa je izabrana božanskim proviđenjem da se žrtvuje za spas veće civilizacije kojoj pripada. U ovoj martirološkoj verziji, antemurale mit stiče mesijanske prizvuke: nacija se vidi kao kolektivni Krist koji daje život za druge“.
Antemurale Christianitatis kao pojam ima dublje korijene, ali je u Hrvatskoj postao naročito važan krajem 15. vijeka u kontekstu brojnih poraza pred snagama osmanskog carstva koje je bilo u ekspanziji. Prva pouzdana upotreba antemurale Christianitatis u vezi sa Hrvatskom odnosi se na hrvatski zahtjev za pomoć upućen „sjednici njemačkoga državnoga sabora u rujnu 1522. u Nürnbergu“, kada knez Bernardin Frankopan podsjeća da je “Hrvatska štit i vrata kršćanstva”, a naredne godine, u julu 1523. godine ista karakterizacija se nalazi u pismu papi Adrijanu VI. Snaga mita o predziđu bila je takva da su se prema riječima Ive Žanića, „na konceptu predziđa utemeljile moderna patriotska ideologija i vizija nacionalnog prostora, te razvio ideal kršćanskog ratnika ‘za krst časni i slobodu zlatnu'“, dok je „među sklopom povijesne predaje koju je mlada inteligencija na čelu preporoda dobila u nasljeđe od hrvatskog plemstva bilo i opće uvjerenje o povijesnom poslanju hrvatskog naroda, uključivši koncept predziđa kršćanstva“.
Međutim, kao što je slučaj i sa orijentalizmom kako ga je definisao Edward Said – kao „tradiciju misli, imaginarija i rječnika“16 – „predziđe kršćanstva“, nije samo politička, nego i kulturna činjenica. Događaj koji je u hrvatskom nacionalnom narativu upamćen kao katastrofa „koja je oblikovala daljnji povijesni razvoj južne, ali i čitave Hrvatske“, direktno je vezan za Bosnu i Hercegovinu. U velikom porazu hrvatske vojske devetog septembra 1493. nastradao je cvijet hrvatske aristokratije u borbi protiv snaga Hadum Jakub-paše koja se vraćala iz pljačkaškog pohoda sa teritorije današnje Slovenije. Bitka je ubrzo postala predmet kako narodne, tako i „visoke“ poezije i postepeno dio hrvatske kulture i nacionalnog identiteta. Uspomena na Bitku na Krbavi sastavni je dio razvoja cijelog književnog žanra u 16. stoljeću, prikladno nazvanog antiturcica, koji iako nije ekskluzivno hrvatska kategorija u Hrvatskoj ima osobenosti koje su „rezultat zabrinutosti osmanlijskom opasnošću“.
Antemurale Christianitatis i vlastiti „orijentalizam“ imali su odlučujući uticaj na mjesto koje će Bosna i Hercegovina, a potom i njeno muslimansko-bošnjačko stanovništvo imati u hrvatskoj nacionalnoj naraciji. Prva vizija hrvatskog nacionalnog prostora, koja se pojavljuje tek krajem 17. i početkom 18. vijeka uključivala je cijelu ili barem velike dijelove Bosne i Hercegovine i temeljila se na konstrukciji muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine kao civilizacijskog „drugog“.
Najvažnija ličnost među hrvatskim nacionalnim ideolozima u 19. vijeku bio je bez sumnje Ante Starčević, koji je zajedno sa Eugenom Kvaternikom formulisao hrvatsku nacionalnu ideologiju koja je u potpunosti negirala ilirstvo, odnosno jugoslovenstvo koje su prije svega zagovarali Josip Juraj Strossmayer i Franjo Rački. Kvaternikova vizija Hrvatske je originalno obuhvatala prostor od Alpa do Drine, dok je Starčević granicu pomjerio još dalje na istok, do Timoka; njegov uticaj, prema riječima Ive Banca, bio je naročito veliki među studentima i mladim intelektualcima, dok su „prve generacije hrvatskih političkih lidera u Dalmaciji, Istri i Bosni i Hercegovini formirane uveliko po njegovom kalupu“. Kvaternikova i Starčevićeva ideologija, poznata kao „pravaštvo“ – u temeljima njihove ideologije bila je ideja istorijskog prava – imala je, u tradiciji ideja Francuske revolucije tri karakteristike: 1. država-nacija je jedini legitimni oblik političke organizacije, 2. vjera u misiju vlastite nacije, te 3. slika Hrvata kao predziđa kršćanstva.
Istovremeno, „Starčevićeva koncepcija da su južni Slaveni Hrvati morala je u nj pobuditi i novi stav prema islamu, pogotovo prema muslimanskom plemstvu u Bosni i Hercegovini“; dijelom i zbog antipatija prema Austriji, Starčević je prvi ideolog koji odbacuje uvriježeni stav o islamu kao neprijatelju kršćanstva, a samim tim i Hrvata. Starčevićeva kooptacija muslimanskog stanovništva u BiH temelji se na vlastitom uvjerenju da je riječ o „najčistijim Hrvatima“, nezatrovanim austrijskom okupacijom: „U Bosni žive strana našeg najčistiega, najnepokvareniega naroda, koi lakše može biti bez nas, nego li mi bez njega“. Starčević je drugdje tvrdio da „Muhamedovci Bosne i Hercegovine, s turskom, s muhamedanskom pasminom nemaju ništa; oni su hrvatske pasmine, oni su najstarije i najčistije plemstvo, što ga Europa ima“, te upućivao da „Bosna i Dalmacija bijahu i da opet moraju biti ognjišem hrvatske slave i veličine“.
Fokalna tačka pravaške ideologije, kako kaže Mirjana Gross, bila je „teza da hrvatska nacija ima pravo na vlastitu, nezavisnu državu izvan habsburške monarhije utemeljenu na političkoj i zakonskoj tradiciji srednjevjekovne hrvatske države“; Kvaternik je pravo na Bosnu i Hercegovinu obrazložio teorijom „prvobitne stečevine“, izvodeći iz nje i nacionalnu pripadnost tamošnjeg stanovništva.
Mjesto BiH i njenih muslimana u hrvatskom nacionalnom narativu bez sumnje je definisano u kontekstu međusobne borbe hrvatskog i srpskog nacionalnog – i nacionalističkog tabora – u devetnaestom vijeku za pridobijanje muslimana kao potencijalnih sunarodnika. I pored toga što je pravaštvo danas lako otpisati kao marginalni i desničarski fenomen, ne smije se izgubiti iz vida da je riječ o jednom od dva glavna pravca u hrvatskoj nacionalnoj ideologiji u devetnaestom vijeku. Mirjana Gross navodi da je istorijski gledano pravaštvo jedan od pet „kompletnih ideoloških sistema kod Hrvata“: „Ilirizam, jugoslovenstvo (između ilirizma i moderne); ideologija Stranke prava (u originalnom obliku); ideologija seljačkog pokreta pod vođstvom braće Radić; i ideologija socijaldemokratije“.
Važnost pravaštva leži u tome što je formulisalo ideološki i politički okvir za kooptaciju muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine. Hrvatska „zamišljena zajednica“ je i ranije uključivala dijelove ili cjelinu teritorija BiH; sa Starčevićem, odnosno pravaškom ideologijom, zajednica se prvi proteže na njeno muslimansko stanovništvo i, izuzmu li se hrvatska socijaldemokratska ideologija i tradicija na jednoj i klerikalna na drugoj strani, taj stav ostaće zajednički svim strujama unutar hrvatske nacionalne ideologije kroz dva svjetska rata, sve do devedesetih godina dvadesetog vijeka.
Krajnji cilj i rezultat tuđmanizma kao ideologije i kao političke prakse bila je Herceg-Bosna: to, naime, nije bio izraz autentične volje bosanskih Hrvata, nego instrument provedbe hegemonističke politike rukovodstva hrvatske države. Svaka pojedinačna konceptualizacija rješavanja „hrvatskog pitanja“ kako u austrougarskoj, tako i u jugoslovenskoj monarhiji uključivala je pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj.
Herceg Bosna u tom smislu nije devijacija i ne odstupa od glavnog toka hrvatske političke istorije. Štaviše, u njoj se stiče nekoliko različitih, ali vrlo važnih struja glavnog toka hrvatskog nacionalnog programa. Ideologija na kojoj se temeljila Herceg Bosna, a njena nedvojbena glavna pogonska i ideološka snaga bio je predsjednik hrvatske države, nalazi se na mjestu susreta svih najvažnijih vrela hrvatske nacionalne misli.
Hrvatski rat počeo je malo nakon srbijanskog i srpskog rata protiv Bosne i Hercegovine. Hrvatska je i u onoj mjeri u kojoj je to inicijalno bila za nezavisnost Bosne i Hercegovine bila zainteresovana isključivo sa ciljem da prenese rat na njenu teritoriju.
Hrvatska je putem Herceg Bosne primjenjivala mjere koje su nedvojbene bile zločinačke u karakteru, odnosno oslanjala se na zločin kao temeljnu politiku ostvarenja Banovine Hrvatske: masovno ubijanje, internaciju civilnog stanovništva, mučenje, korištenje zarobljenika za prisilni rad i obavljanje radova na frontu, korištenje tzv. živog štita, silovanje.
Osim na političkom planu, Hrvatska je i na vojnom planu posmatrala BiH kao integralni dio fronta u ratu sa Srbijom, dok je sve tzv. hrvatske formacije smatrala sastavnim dijelom svojih oružanih snaga. Za Tuđmana je bosanskohercegovačka teritorija bila dijelom jednog, jedinstvenog, svehrvatskog fronta. Ili kao što je Šušak govorio: „Mi tamo imamo državu, a ovdje republiku“. Tamo u ovom slučaju znači u Bosni i Hercegovini.
Izgradnja Herceg Bosne bila je inkrementalna. Umjesto jednog brutalnog i opšteg napada, strategije koju je izabrao srpski projekt u Bosni i Hercegovini, hrvatski projekt je izabrao strategiju inkrementalnog podizanja nivoa nasilja. U javnoj i opšteprihvaćenoj percepciji, zvanični početak hrvatske agresije se veže za početak maja 1993. i uistinu brutalni napad hrvatskih snaga na Mostar.
Istina je, međutim, da su do tada hrvatske snage napale u Prozoru, čemu je uslijedila internacija i brutalna deportacija muslimanskog stanovništva praćena silovanjima i ubijanjima, u Gornjem Vakufu je eskalacija trajala od januara do aprila, zločin u Ahmićima počinjen je polovinom aprila, dok je napad na Mostar počeo tek u maju 1993. Bila je to puzajuća agresija. Uzrok sukoba prije proljeća 1993. bio je nelegalno, a gdje je bilo potrebno i nasilno preuzimanje vlasti; puzajućoj agresiji prethodio je puzajući puč čiji je glavni instrument u okviru hrvatskog projekta u BiH bila Hrvatska demokratska zajednica.
Politička platforma na kojoj je izgrađen zajednički front dva hegemonistička projekta protiv BiH – srpskog i hrvatskog – je tzv. sporazum Karadžić-Boban. Riječ je o sporazumu koji se sastoji od najmanje dva različita dokumenta. Prvi u maju 1992. godine kada su Radovan Karadžić i Mate Boban u Grazu potpisali dokument kojim su konstatovali međusobne razlike, ali i zajedničke stavove i „miroljubivo i dogovorno rješavanje… uključujući i graničnu liniju između naše dvije konstitutivne jedinice – hrvatske i srpske konstitutivne jedinice u Bosni i Hercegovini“. Drugi, potpisan 23. juna 1992. predstavlja sveobuhvatni dogovor, dok potpisani dokument nosi naslov: „Osnovni prinicipi konstitutisanja konfederacije Bosne i Hercegovine“ i predstavlja mapu puta konačnog komadanja zemlje. Nota bene, i sporazum Karadžić-Boban predviđa demilitarizaciju Bosne i Hercegovine.
Tuđman, i ostatak rukovodstva Republike Hrvatske, je za razliku od potpisnika dokumenta bio svjestan štete koju bi pretprila u slučaju tako otvorenog nasrtaja na BiH, čime bi između ostalo nesumnjivo oslabila vlastiti ionako ranjiv međunarodni položaj u tom trenutku. Ali, nema nikakve sumnje da je hrvatsko rukovodstvo dijelilo njihovu namjeru i cilj. Tuđman je na već u ljeto 1991. na sjednici Vrhovnog državnog vijeća Republike Hrvatske, u junu 1991. artikulisao stav da je podjela Bosne i Hercegovine, odnosno pripajanje dijelova bosanskohercegovačke teritorije jedan od ciljeva hrvatske nezavisnosti.„Ako idemo u smislu osamostaljenja Hrvatske, bilo u savezu, bilo u potpunom osamostaljenju, te i takve granice Hrvatske, kakve su one danas, one su apsurd, one su nemoguće, ni u smislu upravno prometnom, a kamoli u smislu bilo kakve zaštite tih granica Hrvatske. I, prema tome, i sa našega gledišta, ne manje, nego li sa srpskog postoji problem da se – postoji potreba da se pitanje riješi u svojoj biti, je li, jer je uspostavljanje Bosne, granica Bosne i Hercegovine poslije drugog svjetskog rata i povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća.“
Na sastanku sa delegacijom HDZ-a BiH u Zagrebu, u decembru 1991., Tuđman je iznio viđenje da je nestanak Bosne i Hercegovine hrvatski državni imperativ:
„Da Bosna i Hercegovina nije rješenje za hrvatski narod to je sva povijest pokazala. Prije svega, ona je nastala kolonijalnim osvajanjem jedne azijske sile, gospodo, ne zaboravimo to, od 15. od 18. stoljeća na štetu hrvatskog naroda, na štetu hrvatskog teritorija. Sve te kolonijalne tvorbe su pale u povijesti i u Aziji i u Africi. Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata. Komunisti su je izmislili, poslije drugog svjetskog rata vratili na scenu, čak Muslimane proglasili nacijom, zato da bi, tobože, riješili suprotnosti između srpskog i hrvatskog naroda. Jesu li u tome uspjeli? Nisu, naprotiv. Prema tome, ne treba računati sa Bosnom i Hercegovinom kao sa nečim što je od boga dano i treba da ostane, a pogotovo zaboravljati kako to ide na štetu. Hrvatska je zbog uspostave Bosne i Hercegovine u teritorijalnom smislu dovedena u nemoguću situaciju. Mi, samostalnu Hrvatsku ne možemo u upravnom smislu ovako urediti kakva jeste, a kamoli u obrambenom itd…“
Trideset godina kasnije, ponovo smo na početku.
(autor teksta Emir Suljagić je direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari)
Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine ponaša se poput nekog društevnog šerifa upućenog da se bavi poslovima od gradnje stepenica u općini, preko nezakonitih istraga, do komentarisanja podataka o kojima je tek čuo, a sve to u pokušaju da ga javnost vidi kao prvog u Bošnjaka. Valjda zbog toga u svakom obraćanju spomene stranku porijekla SDA i njenog lidera Bakira Izetbegovića, odnosno kadrove SDA.
Tako je prije sedam dana o ruskim diplomatama i njihovom dolasku u BiH govorio jedno, a sedam dana poslije, danas govori drugo.
U emisiji Pressing na N1 televiziji ministar Konaković upitan o ruskim diplomatama protjeranim iz zemalja EU nakon ruske agresije na Ukrajinu se ponio kao osoba dobro upućena u tu problematiku. Postavio se kao i inače, sveznalački, pa nam objasnio da je MVP i prije dolaska Rusa zamolilo Kremlj da ih ne šalje, da je on u Ministarstvu provjerio i da ništa u Ministarstvu nije urađeno pogrešno.
“U saradnji sa OSA, na zahtjev OSA , prije nego su došli mi smo iz MVP poslali notu u Rusiju i upozorili, zatražili, zamolili da te ljude ne šalju. Pregledao sam da li smo negdje napravili neki propust, nijedan propust, niti jedan dio u kojem smo bili odgovorni nije prošao kroz moje ministarstvo”, rekao je ministar Konaković u Pressingu prošle srijede.
Sedam dana poslije, ministar Konaković je okončao još jednu svoju istragu i utvrdio da je bivša ministrica Bisera Turković, naravno iz SDA, dala ID kartice ruskim diplomatama. Iako je prije sedam dana spominjao korake prije dolaska ruskih diplomata i pričao o provjeri u MVP, Konaković je do danas istražio i ustanovio da su to Rusi Bisere Turković.
“Dvojica ruskih diplomata koji su protjerani iz evropskih zemalja došli su – jedan je došao 25. 10. 2022. godine, on se zove Selov, a drugi koji se zove Sokolov je došao 12. 01. 2023. godine. Tada je ministrica Turković bila na čelu Ministarstva, Osman Mehmedagić na čelu OSA, a Fahrudin Halač zamjenik direktora GPBiH. Ruska ambasada je u svim rokovima uputila MVP zahtjev za izdavanjem ID. Diplomati su ušli bez najave, a onda je ambasada tražila izdavanje ID….”, ispričao nam je ministar Konaković na konferenciji za novinare.
Pitanje je sad šta je istina, s obzirom da ministar prošle srijede kaže da “i prije nego su došli” je upućena nota Rusiji. Šta je to ministar pregledao u Ministarstvu, ako nije vidio da su ruske diplomate, kako nam to danas govori, došle u vrijeme bivšeg Vijeća ministara.
Je li ministar pokuašavao pogoditi nešto govoreći bez informacija, ili različite izjave pokazuju da ne vlada baš svim informacimama?
Stiče se dojam da ministar do trenutka kada je Detektor objavio priču o ruskim diplomatama, uopće nije ni znao da su oni u Bosni i Hercegovini. A nije ministar od jučer, već je osam mjeseci na toj poziciji, pa je čudno kako Konaković, koji zna koga je sve Mehmedagić prisluškivao i šta je problem na Vranduku, ne zna za ruske diplomate kojima je ID izdalo njegovo Ministarstvo. Ili Konaković misli da ga se poslovi Ministarstva tiču samo od vremena imenovanja do isteka mandata.
I na kraju, ministar Konaković je polovinu današnje konferencije posvetio priči o putu BiH u Evropsku uniju. Zanimljivo je da ni spomenuo nije šta će učiniti s ruskim diplomatama protjeranim iz EU. Je li Bosna i Hercegovina, ministre Konakoviću, slijedi vanjsku politiku EU ili Beograda?
Jer, sve i da je SDA apsolutno kriva, oni nisu na vlasti, vi jeste, šta ćete učiniti po tom i vanjskopolitičkom i sigurnosnom pitnaju?
Dok je u kabinetu premijerke Golde Meir vladala potpuna konfuzija te 1973. godine jedan od pobočnika načelnika generalštaba IDF-a je izjavio: „Uhvatili su nas sa hlačama na koljenima“. Tadašnji načelnik generalštaba rođeni Sarajlija David „Dado“ Elazar nije bio shvaćen ozbiljno u sklopu priprema za napad arapske koalicije. Zaspali su na tren i Aman (vojna obavještajna služba) i Šabak (služba unutrašnje sigurnosti) dok je barem Mossad preko Ašrafa Marvana i šifre „hemikalija“ znao da je rat neizbježan.
Međutim takav propust strahobalnog obavještajnog aparata bio je moguć te sudbonosne 1973. godine kada je bila posljednja prilika da se uništi država Izrael. Jučer međutim nije zakazala samo obavještajna zajednica Izraela, zakazali su politički i društveni sistem. Još devedesetih godina polemolog i vojni strateg Martin van Creveld uspostavio je tezu da svako odugovlačenje uništenja Hamasa i nekadašenjeg Fataha ali prije svega Hamasa, samo osnažava te terorističke frakcije. Što se bude više odugovlačio konačni obračun sa Hamasom to će isti postajati snažniji, otporniji i sposobniji da udari brže i jače. Hamas je jučer udario i jako i brzo i bezobrazno odvažno uhvativši Izrael ne s hlačama na koljenima nego bez hlača uopšte.
Nezapamćeno mali broj vojnika IDF-a čuvao je sigurnosnu ogradu, da bi raketni udari uz koordinirani napad dronovima koji su ručnim odbrambenim bombama zasuli puškarnice i isturene vatrene tačke – potpuno anhilirao stražarsku posadu. Nakon što su provalili ogradu i stvorili brešu u istoj, u dosad nezabilježenom desantu motornim paraglajderima ubačen je veliki broj boraca Hamasa širom južnog Izraela. Dakle krajnje asimetričan model čak i za Hamas koji je ispekao zanat asimetričnog ratovanja, koje nota bene nije asimetrično po nesrazmjernosti protivnika već nesrazmjermnosti konvencionalnih i nekonvencionalnih metoda odnosno modela napada.
U tom totalnom napadu s kopna, mora i iz vazduha i uz dosad nezabilježeno raketiranje izraelska strana je bokserskim rječnikom ušla u seriju udaraca od kojih je bilo teško održati se na nogama. Naravno as na koji od 1967. godine Izrael igra vrlo uspješno jeste njegovo ratno zrakoplovstvo IAF koje nema pandana u regiji pa i šire. Ostaje međutim kao reper iznenađenja i to da su neki od generala IDF-a pobijeni na spavanju ili zarobljeni čemu nismo svjedočili u zadnjih pedeset godina.
Dakako najgori segment svakog arapsko-arapskog rata jesu kolateralne žrtve i upotreba oružja kojem je upravo cilj stvoriti što veću kolateralnu štetu i žrtve. Saturacijom odnosno istovremenim napadom iz velikog broja pravaca odnosno vatrenih tračaka, linijski poredane i pažljivo skrivene baterije višecijevnih bacača raketa Rajum 114 mm sa po 12 cijevi sijali su smrt u svim izraelskim gradovima. Tu je svakako i značajno pitanje broja Željeznih kupola odnosno sistema Iron dome čija je uspješnost jučer bila smanjena usljed čitavog niza faktora.
Naime Iron dome je kompjuterizirani sistem prema kojem kompjuter preračunava trajektorije ispaljenih artiljerijskih raketa i granata uz procjenu koju daje operateru o stepenu vjerovatnoće pogotka. Ukoliko sistem procijeni da raketa ili granata idu u more ili u pustinju na nju se ne djeluje. I inače tokom masovnih napada vbr-ovima koje Hamas dobija od Irana preko Hezbolaha ali ih i sam radi, preko 30 posto ispaljenih raketa završi u moru ili pustinji te zbog toga norma preciznosti od 85 posto koju ima Iron dome može biti ispunjena. Međutim, jučer su artiljerci Hamasa bili značajno precizniji jer su svi ciljevi bili u unutrašnjosti Izraela, a opšti je utisak da su i značajne pripreme porodile rezultate.
Sa druge strane IDF ima najbrži mobilizacijski sistem na svijetu obzirom da je do večeri bilo mobilizirano oko 30 brigada mješovitog sastava uz 10 profesionalnog te četiri divizije rezervista. Odbrambeni sistem Izraela oslanja se na veliki regrutni bazen stanovništva uz aktivnu i pasivnu rezervu te profesionalne snage, a s obzirom da muškarci služe obavezni vojni rok pet, a žene tri godine taj regrutni bazen je ustvari cjelokupno stanovništvo.
Tokom poslijepodneva IDF je uspio da lokalizira dalji prodor Hamasa, ali svakako da Hamas ima veliki adut u rukavu, a to su kidnapovani civili i vojnici IDF-a. Uz nezaobilazan
aeromiting IAF-a po Gazi predstoje čišćenja uporišta Hamasa dok je unatoč odobrenju
opcija kopnene invazije još uvijek neizvjesna. Gaza nije Libanon, a ni stanje u IDF-u nije kao te 2006. godine zapravo Izrael je daleko od onoga kakvim se doima. Zemlja je politički podijeljena obzirom da se povratak Benjamina Natanjahua na mjesto premijera mnogima nije svidio. Postojeća vlada je vrlo klimava obzirom da je Natanjahu kao nužno zlo vladu formirao sa ekstremnom desnicom koja bi ga mogla politički dezavuirati ukoliko ne odgovori dovoljno radikalno na ovaj napad.
S druge strane IDF je izuzetno neraspoložen prema novoj vladi koja ga je ustavnim i
reformskim programima značajno ograničila naročito reformom zakonodavstva. U tako
podijeljenu zemlju sa opozicijom koju predvodi Yair Lapid uz čitav niz unutrašnjih izazova, Hamas je pokušao zaigrati na najskuplju kartu svojim bezobrazno žestokim napadom koji bez sumnje nije samostalno ni planirao ni proveo. U konačnici ovo nije rat Palestinaca već proxy rat Irana sa Izraelom koji asimetrično zadaje udarce obzirom da je Izrael i dalje konvencionalno nedostižan. U toj i takvoj arhitekturi složenih i fluidnih savezništava svojstvenih regionalnom sigurnosnom kompleksu bliskog istoka ni ovaj put Gaza neće nestati obzirom da nekontrolirani haos Bliskog istoka ipak ima svoje kontrolore.
Ono što je sigurno jeste da nisu svi bacili svoje karte u igru obzirom da je Hezbollah željan ući u ovaj sukob ali bez blagoslova iz Teherana ipak ne može obzirom da i Teheran ima na umu kako je prošla arapska koalicija 1973. kada je bez rezerve bacila sve na Tel Aviv preko Golana i Sinaja.
Zavjese na njegovim prozorima su se zatresle i znao sam da nas posmatra dok montiramo stativ i kameru na makadamskom putu koji prolazi pored njegove kuće. Bio je to mart 2009. godine i kolega Refik Vejsilagić i ja dali smo se u potragu za pripadnicima Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske. Noć ranije smo bili ispred kuće Zijada Žigića u Bijeljini. Živio je pod lažnim imenom – Živko Mičić. Bio je pripadnik Desetog diverzantskog odreda i kao uzoran vojnik dobio je pištolj od generala Ratka Mladića. Upravo je Mladić formirao taj Odred sačinjen od hladnokrvnih ubica. Jedan Slovenac bio je niži oficir u toj jedinici. Ime mu je Franc Kos, a u Novom Selu kod Bijeljine skrivao se pod imenom Brano Manojlović. Žiga nam je otkrio gdje živi “limar Brano” i kolega Refik i ja otišli smo da ga potražimo.
Zavjese su se, rekoh, zatresle, ali iz kuće niko nije izlazio dok sam iz sveg glasa dozivao Franca. Tu je živio čovjek koji je svoj 29. rođendan, 16. jula 1995. godine, proslavio na Vojnoj ekonomiji kod Branjeva, pucajući cijelog dana na zarobljene Srebreničane. Oko 1200 ljudi ubijeno je tada na Branjevu. Sateliti su dan kasnije zabilježili fotografije na kojima se vide tijela strijeljanih Bošnjaka. Sve su ih pobili pripadnici Desetog diverzantskog odreda koji je bio pod direktnom komandom Ratka Mladića.
Zavjese su se, nakon što smo Kiko i ja otišli, ubrzo smirile. Franc Kos je shvatio da je lociran i dao se u bjekstvo. Kasnije će ga na Bajakovu uhapsiti hrvatski graničari dok je pokušavao preći u Srbiju. Osuđen je na 35 godina robije. Njegov šef Ratko Mladić dobio je doživotnu.
Zavjesa u haškom sudu, kada su u pitanju zločini u BiH, polako se spušta. Ostalo je još da čujemo presude Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću koji su pozvani na “bis”. Kakve god presude bile – pravda neće biti zadovoljena. A evo i zašto.
Ratko Mladić bio je komandant Vojske Republike Srpske. Osuđen je za genocid, četiri udružena zločinačka poduhvata i brojne zločine protiv čovječnosti. To što će biti u zatvoru do smrti, ne znači da će s njim umrijeti njegov “poduhvat” i njegove “genocidne namjere”. U Banja Luci su mu izrazili podršku velikim transparentom. U Podrinju se skupljaju njegove pristalice da veličaju Generala, u Beogradu se organizuju TV emisije u kojima ih “sve ljubi deda Ratko”. U institucijama Republike Srpske negiraju i presude i počinjene zločine, a u Bosni i Hercegovini postoji entitet zvani Republika Srpska. Entitet nastao na četiri presuđena udružena zločinačka poduhvata kojim je rukovodio vojni i politički vrh Republike Srpske, jednom genocidu počinjenom nad Bošnjacima Srebrenice, istrebljenjenjima nesrpskog stanovništva i zločinima protiv čovječnosti. Objektivnim historičarima i naučnicima ove presude će značiti mnogo kada budu provodili svoja istraživanja. Ali na terenu, u BiH, ostat će sve isto. Ratko Mladić je kriv za genocid u Srebrenici. Taj genocid negira velika većina naroda kojem je pripadao. Ratko Mladić je osuđen za istrebljenja i zločine protiv čovječnosti. Taj Ratko Mladić je heroj za većinu srpskog naroda na Balkanu. Kompletan ratni vojni i politički vrh Republike Srpske je presuđen za UZP. Taj UZP i danas postoji. Ugraviran je u Ustav BiH.
Adolf Hitler, formalno-pravno, nikad nije osuđen. Ali sve što je radio nazvano je zločinačkim i sve što je imalo veze s njim je ili ugušeno ili prigušeno. Iza neosuđenog ratnog zločinca Adolfa Hitlera ostalo je vječno kajanje njemačkog naroda.
Ratko Mladić je, formalno-pravno, pred UN-ovim sudom osuđen za genocid i udružene zločinačke poduhvate. Ali sve što je svojim djelovanjem Ratko Mladić stvorio i danas živi. Iza osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića ostalo je veličanje njegovih zločina. Bez imalo kajanja.
Iza neosuđenog ratnog zločinca Adolfa Hitlera nije ostala nacistička Njemačka. Iza pravosnažno osuđenih Ratka Mladića i Radovana Karadžića je ostala Republika Srpska. Sedam decenija nakon holokausta, nijedan zvaničnik bilo gdje na svijetu nema hrabrosti da negira te strašne zločine. Dvadeset godina nakon rata u BiH vlasti Republike Srpske ne priznaju zločine koje su počinili oni koje i danas smatraju herojima.
Jednom kada sve haške zavjese budu spuštene, naučnici i historičari će u miru listati presude i konstatirati u svojim knjigama ko je počeo rat i ko je počinio genocid.
Ali iza brojnih bosanskih zavjesa uvijek će vrebati neki Franc Kos. I duh Ratka Mladića.
Svakako je rekao više nego što se očekivalo, a manje nego što je trebalo. Dosta stvari koje su nama u BiH poznate, ali kad ih izgovori neko sa strane, tog političkog ranga, pa još i Amerikanac, onda to dobija posebnu specifičnu težinu. U odnosu na blijedunjave, ubuđale, zakukuljene i zamumuljane političke frazetine, koje smo imali prilike slušati godinama unazad od O’Brienovih prethodnika, ovo izgleda kao udarac maljem u glavu.
O’Brien je, zapravo, više govorio kao domaći politički akter nego međunarodni diplomata. Ili, što je još preciznije, kao analiticar i hroničar ovdašnjih prilika, a ne kao “decision maker” sa značajnim ovlaštenjima u kreiranju politike prema regiji. U toj politici bilo je puno lutanja, pa i pogrešaka, koje nisu izostale ni u ovom, već čuvenom, O’Brienovom obraćanju.
Prije svega, lako je uočljiva zaostavština i inercija od Gabriela Escobara i Dereka Choletta koji su djetinjasto vjerovali da je korupcija glavni problem na zapadnom Balkanu i ako se ona suzbije mnogi politički problemi će nestati.
O naivnosti, a slobodno možemo reći i gluposti, ovakvog stava izlišno je i govoriti. Iz aviona je vidljivo da je nacionalizam i glavni problem i glavno pokriće za kriminal i korupciju.
Nacionalizam je taj koji spriječava društva da izgrade uređenu državu sposobnu da se bori protiv svih vidova korupcije.
Nesređena država je istovremeno i slaba država, a samim tim i lak plijen za političke protuhe i sjecikese.
O’Brien je, čini se, više govorio o posljedicama (korumpirani političari) nego o stvarnim uzrocima krize u BiH, pa i čitavoj regiji.
Političke, a bogami i teritorijalne aspiracije Beograda i Zagreba prema Bosni su ključni faktor za njenu permanentnu nestabilnost. Svi ostali problemi su izvedeni iz te proste činjenice.
O tome O’Brien nije progovorio nijednu riječ. A bez toga nema mirne Bosne.
Dodik i Čović bez podrške Beograda i Zagreba su samo oružje bez municije ili tenkovi bez goriva.
Daleko bi poštenije i korisnije bilo da se američki diplomata referirao na ono što rade i govore Vučić, Plenković i Milanović nego da ponavlja ono što već svi znamo o Čoviću i Dodiku.
Ne postoji političar, a kamoli državnik koji sa takvim prezirom govori o čitavom jednom narodu kao što to Milanović čini prema bosanskim muslimanima. Ne postoji nijedan premijer na svijetu koji ne poštuje institucije druge države kao što to radi Plenković prema zvaničnom Sarajevu.
A šta tek reći za ponašanje Vučićeve Srbije čiji zvaničnici više i ne kriju da rade na stvaranju “srpskog sveta”. Otuda i često ponavljanje Ivice Dačića da je Rs glavni srpski nacionalni interes.
Do skoro je to bilo Kosovo.
Vučić više govori o potrebi naoružavanja Srbije nego o svim drugim temama i problemima koji postoje u toj zemlji.
Tragikomično zvuče njegova objašnjenja da je to u svrhu odbrane i odvraćanja potencijalnih napadača. Samo još da kaže ko su ti “agresori” i pretendenti na srpsku teritoriju. Da nije to možda velika Crna Gora, moćna Sjeverna Makedonija ili Kosovo sa 5.000 vojnika?
O svemu tome od O’Briena nismo mogli čuti ništa.
Ali smo zato čuli i vidjeli vještačku raspodjelu krivice na sve tri strane. Svi su podjednako krivi: i SNSD i HDZ i SDA. Izetbegović, Dodik i Čović su braća po kriminalnoj liniji i među njima nema nikakve razlike. Ova teza je opasna, baš onoliko koliko je netačna i nemoralna.
Ako je i tačna, a kako to da je, između ostalog, i voljom američkog ambasadora, samo Izetbegović od spomenute trojice ostao bez vlasti?
Zar je moguće da se za kriminal osuđuju samo bošnjački politicari (Novalić), dok se žmuri, ne na krađu, već čistu otimačinu i pljačku od strane Čovićeve i Dodikove družine. Tri strane, o kojima je govorio O’Brien, ne samo da ne možete smjestiti u isti koš, već one nipočemu nisu ravnopravne.
Demografska većina (Bošnjaci) postali su politička manjina zahvaljujući interesnom savezništvu Srba i Hrvata. Beograd i Zagreb su u političkom smislu jednako udaljeni kao i devedesetih godina, ali su jednako blizu jedino po pitanju Bosne. Baš kao i za vrijeme Miloševića i Tuđmana, odnosno, Bobana i Karadzica.
Jedina je razlika što nema direktnog dogovora Beograda i Zagreba, već to rade suptilnije, ali jednako očigledno, preko svojih izvođača Dodika i Čovića. Sve dok to neko otvoreno ne kaže neće biti političkog pomaka u Bosni. Niti će biti neke koristi od oštrog govora američkog diplomate.
Doduše, nije realno ni nadati se da neko sa strane, pa makar to bio i zvanični Vašington, ispravi sve naše krive Drine.
Aktuelna “bošnjačka reprezentacija”, bar za sada, pokazala se potpuno nedorasla u ionako kompliciranim unutrašnjim i međunarodnim prilikama. Servilnost koju Trojka pokazuje prema strancima može se mjeriti samo sa servilnošću koju demonstriraju prema Dodiku i Čoviću. SDA nije bila ništa uspješnija u artikulaciji interesa BiH, ali je spolja izgledalo da se radi o ravnopravnoj borbi.
Ni vlast ni opozicija ne rade baš ništa na dodatnoj internacionalizaciji ovdašnjih problema i mogućih opasnih scenarija koji prijete BiH. Tome više doprinosi Dodikova glupost nego pamet bošnjačkih političara. Dok je tako ni svijet neće reagirati i preduzimati konkretne akcije. Možda nas O’Brien iznenadi, pa recimo stavi Dragana Čovića na crnu američku listu. Pravi čovjek na pravom mjestu.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
