“Bosnia”, pisalo je iznad zastavice BiH postavljene na grudima plišanog mede kojeg je Afganistanac krajem juna pronašao u napuštenoj američkoj vojnoj bazi Bagram. U toj su bazi, godinama ranije, hiljade Bosanaca opsluživale snage NATO-a. Većina ih je radno iskustvo stekla u bazi Orao u Dubravama kod Tuzle. Tu su bile stacionirane međunarodne snage kada su julu 1995. godine iz Srebrenice deportovane žene i djeca. Te ’95. godine nije bilo pametnih telefona da se uživo prenosi srebrenički pakao pod zastavom UN-a. Ibro Zahirović imao je kameru i sve dok mu i posljednja baterija nije crkla, snimao je očajne uspaničene Srebreničane kako trče prema kamionima UN-a. Znate već, vidjeli ste sigurno one fotografije i snimke kada se hiljade Srebreničana kači na bijele kamione sa oznakom UN-a, vjerujući da te silne Ujedinjene nacije mogu spasiti njihove živote.
https://www.youtube.com/watch?v=ImzZ_fSV6z4
U bazi pod zastavom UN-a i sa iskaznicom UN-a svoj su posao obavljali prevodioci Hasan Nuhanović, Emir Suljagić i Admir Jusupović. Jasmila Žbanić je kasnije od njihovih života napraviti film. Svijet je bio oduševljen, ali Oscar je otišao onima koji rješavaju problem modernog I bogatog svijeta – alkoholizma.
“Ne sanjajte snove”, govorio je s početka devedesetih Lord David Owen.
“Don’t, don’t, don’t live under this dream that the west is going to come and sort this problem out”, tačno je izgovorio ovaj britanski političar.
U slobodnom prevodu, “ne živite u zabludi da će zapadne sile doći i riješiti vaš problem”.
“Don't dream dreams,” ponovit će Lord Owen pred kamerama dok su hiljade ljudi u BiH iščekivali da sunce izađe sa Zapada i spriječi pokolje i genocid.
Hasan Nuhanović sa porodicom
Prevodilac iz UN-ove baze Hasan Nuhanović ostao je bez porodice. Ujedinjene nacije izbacile su njegove roditelje i brata ispred baze. Kasnije ih je pronašao u masovnim grobnicama, napisao je knjigu “Pod zastavom UN-a”, tužio Nizozemsku, tražio pravdu na ovozemaljskim sudovima, onda su ga ekranizirali kao Aidu i pokazivali svijetu njegovu tragičnu sudbinu.
Emir Suljagić kao prevodilac u UN-u
Emir Suljagić je postao direktor Memorijalnog centra u Potočarima, bori se sa negiranjem genocida, pokušava u svjetskoj javnosti ispričati svoju priču koja slična pričama 8000 drugih Srebreničana, a opet jedinstvena kao i 8000 drugih.
Admir Jusupović kao prevodilac u Potočarima
Admir Jusupović je bio prevodilac na onom čuvenom snimku kada Mladić ulazi u Potočare. Dvadeset i jednu godinu kasnije, on će, kao pukovnik, uvesti svoju jedinicu Oružanih snaga BiH u Potočare. Na mjesto zločina pod zastavom UN-a.
Admir Jusupović u Potočarima, 21 godinu kasnije
General Filip Morion im je 1993. garantovao sigurnost. Sedamnaest godina kasnije je došao u Potočare, da pred 8000 grobova moli za oprost.
“Don't dream dreams”, ponavljao je Lord David Owen prije nego će Nino Ćatić u posljednjem izvještaju kazati sljedeće: “Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu, poginuli i ranjeni se neprestano dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padne na ovaj grad. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima.. Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu više neće biti bitno”.
Ne sanjajte snove, govorio je Lord David Owen prije masakra. Ne sanjajte da će zapad doći da riješi ovaj problem.
Snove su imali i Afganistanci koji zu željeli otvorenije društvo. Kada su zapadne sile, nakon 11. septembra započele vojnu operaciju rušenja talibana, svi su bili ubijeđeni da ih UN i zapadne sile nikada neće izdati. Zapadnjaci su za partnera izabrali generala Abdul Rašida Dostuma, koji će, prema pisanju svih relevatnih medija, nedugo nakon toga zarobiti nekoliko stotina talibana, koje će zatvoriti u kontejnere i odvesti pustinju da bez hrane i vode čekaju smrt. “”Heroj” Dostum će, potom, postati postati potpredsjednik “demokratiziranog” Afganistana, izgradit će dvorac, pozlatiti namještaj. Korupcija je nagrizala “modernu državu” i talibani su se vratili.
Bivši američki državni sekretar Mike Pompeo srest će se 2018. godine Mullahom Beradarom u Dohi. Talibanski vođa je postao faktor stabilnosti.
Zatim je pao i Kabul. Zapadne diplomate su pobjegle. Civili su utočište zatražili u bazi na aerodromu nazvanom po prvom “demokratskom” predsjedniku Hamidu Karzaiju. Umjesto na kamione, panično su se kačili na avione. Mediji izvještavaju o tragediji, televizije uživo prenose užas iz Kabula. Talibani su počeli hapsiti i strijeljati one koji su radili za strance. A stranci sui h zaboravili. Dok Vijeće sigurnosti UN-a hitno zasijeda, stižu prve vijesti o ubistvima prevodilaca koji su radili za zapadne sile.
Quo vadis, Aida?
“Don’t, don’t., don’t live under this dream that the west is going to come and sort this problem out. Don't dream dreams”.
Ne sanjajte snove da će zapad doći i riješiti vaš problem.
Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari upućuje javni protest glavnoj tužiteljici Tužilaštva Bosne i Hercegovine Gordani Tadić i predstavnicima te pravosudne institucije zbog niza neutemeljenih tvrdnji, optužbi i ozbiljnih pritisaka na rad novinara Avde Avdića.
Nakon što je novinar Avdić na portalu Istraga.ba objavio tekst o navodnim pokušajima ugrožavanja sigurnosti Gordane Tadić, glavna državna tužiteljica uputila je demanti u kojem je, između ostalog, Avdića optužila za „anticivilizacijsko i barbarsko diskreditiranje“ njene ličnosti i „širenje nacionalne i vjerske mržnje“ , te karikaturalnu interpretaciju navodnih prijetnji po njen život sa ciljem „pripremanja terena za likvidaciju svih onih koji smetaju paraobavještajnom mraku Bosne i Hercegovine“.
Navedeni demanti je objavljen prije dva dana na portalu Dnevnog avaza pod naslovom: „Gordana Tadić: Da li Avdo Avdić i paraobavještajni mrak pripremaju teren za moju likvidaciju?“. Dakle, glavna tužiteljica Tadić u svom reagiranju je optužila novinara Avdića da zajedno sa “paraobavještajnim krugovima” priprema njenu likvidaciju, što predstavlja izuzetno ozbiljnu insinuaciju i optužbu, a bez da je ponudila bilo kakve valjane dokaze i argumentaciju za ovakvu svoju tvrdnju.
Upravni odbor Udruženja BH novinari smatra da je iznošenjem neargumentiranih tvrdnji Gordana Tadić izašla iz okvira legitimnog reagiranja na novinarske komentare i napise, koje ima za cilj demantovati nešto što nije tačno, odnosno što ne odgovara činjenicama, čime je ugrozila ličnu sigurnost novinara Avde Avdića, predstavljajući ga kao aktera nekakve kriminalne grupe koja planira atentat na glavnu državnu tužiteljicu!? Umjesto da demantuje navode iz Avdićevog teksta, tužiteljica Tadić piše politički pamflet u kojem samu sebe predstavlja žrtvom, optuživši novinara da svojim tekstom vrši „dobro orkestrirane i organizirane“ pritiske na rad Tužilaštva, iako se u pomenutom novinarskom članku ne problematizira niti jedan konkretan slučaj na kojima radi Tužilaštvo BiH, već istrage o navodnom ugrožavanju sigurnosti tužiteljice Tadić.
UO BH novinara skreće pažnju na činjenicu da je nejasno je li reagiranje lični odgovor glavne tužiteljice na pisanje portala Istraga.ba ili je riječ o reagiranju Tužilaštva BiH kao institucije koja želi zaštititi profesionalni integritet i sigurnost glavne tužiteljice. S obzirom na to da je demanti medijima upućen sa adrese Ureda glavne tužiteljice, nedvojbeno se radi i o institucionalnom pritisku te pravosudne institucije na pravo novinara na slobodu izražavanja, uključujući i pravo na oštre, pa i brutalne kritike i komentare kada pišu o ponašanju i odlukama javnih zvaničnika i institucija.
Upravni odbor BH novinara podsjeća glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić i Tužilaštvo BiH da, ukoliko smatraju da je novinar u svom članku oklevetao Tadić i instituciju na čijem je čelu, imaju na raspolaganju zakonske mehanizme – podnošenje žalbe Vijeću za štampu i online medije i tužbe za klevetu. To je jedini demokratski i legitimni put borbe protiv neprofesionalnog pisanja medija. Korištenje moći i utjecaja koji Gordani Tadić omogućuje pozicija glavne tužiteljice te iznošenje proizvoljnih, a istovremeno veoma ozbiljnih optužbi na račun novinara, nikako ne bi trebali biti način „obračuna“ sa novinarima u javnom komunikacijskom prostoru.
Visoki predstavnik Christian Schmidt nametnuo je iste odredbe Ustava Federacije BiH za koje je Ustavni sud BiH utvrdio da nisu u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.
“Djelimično se usvaja zahtjev Željka Komšića, u vrijeme podnošenja zahtjeva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da član 80. stav 2. tačka 4. (tačka 1. stav 2. Amandmana LXXXIII) i član 83. stav 4. (tačka 5 Amandmana XL dopunjen tačkom 4 Amandmana LXXXIII) Ustava Republike Srpske, član IV.B.1. član 1. stav 2. (dopunjen Amandmanom XLI) i član IV.B. 1. član 2. st. 1. i 2. (izmijenjen Amandmanom XLII) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te čl. 9.13, 9.14, 9.16. i 12.3. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 23/01, 7/02,9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32 /10, 18/13 i 7/14) nisu u skladu s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda”, navedeno je u Odluci Ustavnog suda BiH objavljenoj 12. maja 2015. godine.
Presuda Ustavnog suda BiH
Dakle, Ustavni sud BiH je utvrdio da član IV.B. 1. član 2. st. 1. i 2. nije u skladu sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Evo šta piše u ovim odredbama.
“U izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda mogu kandidovati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. Izbor za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine zahtijeva prihvatanje zajedničke liste tri kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije, većinom glasova u Zastupničkom domu, a zatim i većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda”, glase odredbe Ustava FBiH za koje je Ustavni sud BiH utvrdio da nisu u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.
Obrazlažući svoju Odluku, Ustavni sud BiH navodi da “iz navoda podnositelja proizilazi kako je osporenim odredbama ustava entiteta u odnosnu na Ostale u odnosu na pravo da budu kandidirani te eventualni izabrani uspostavljena diskriminacija”. Dakle, Ustavni sud BiH je utvrdio da su odredbe Ustava FBiH kojima se Ostalima ne omogućava kandidovanje za predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH suprotne Konvenciji o zaštiti ljudskih prava.
Osporene odredbe visoki predstavnik Christian Schmidt je promijenio, ali je suština ostala ista.
“Bilo koja skupina od jedanaest delegata iz svakog od klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda može predložiti kandidata iz reda odgovarajućeg konstitutivnog naroda, pod uvjetom da svaki delegat može podržati isključivo jednog kandidata. Svi kandidati mogu biti izabrani u skladu s ovim člankom ili na mjesto predsjednika ili na mjesto dopredsjednika Federacije”, glasi odredba Ustava FBiH koju je prošle nedjelje nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt.
Visoki predstsavnik je, tako, samo izmijenio broj delegata koji moraju podržati kandidate za predsjednika ili potpredsjednike Federacije BiH, ističući da se mogu kandidirati samo kandidati iz freda konstitutivnih naroda. Ostale, zbog kojih je Ustavni sud BiH utvrdio kršenje Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, Schmidt ne pominje. Tako je, dakle, Schmidt nametnuo odredbe koje su u direktnoj suprotnosti sa Evropskom konvencijom.
Član Predsjedništva BiH Denis Bećirović želi ukloniti aktualnog bh. sudiju u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu Farisa Vehabovića, saznaje Istraga.ba.
Bećirovićev kabinet je, naime, 16. januara ove godine poslao dopis Sekretarijatu Predsjedništva BiH kojim traži imenovanje novog bh. sudije u Strazburu.
“Na osnovu člana 21., stav 2. Poslovnika o radu Predsjedništva BiH predlažem da se u dnevni red naredne redovne sjednice Predsjedništva BiH uvrsti nova tačka koja glasi: Informacija o izboru sudije u Evropskom sudu za ljudska prava i druge međunarodne obaveze BiH u oblasti ljudskih prava s prijedlogom zaključka o pokretanju procesa njihovog izbora”, navedeno je u Bećirovićevom dopisu Sekretarijatu Predsjedništva BiH.
Bećirović, kako je navedeno u dopisu, svoj zahtjev temelji na osnovu akta ministra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića od 5. decembra prošle godine, a koji se odnosi na status bh. sudije u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu.
Bosnu i Hercegovinu u ESLJP trenutno predstavlja sudija Faris Vehabović. Iako je njegov formalni mandat istekao prije dvije godine, se dok Predsjedništvo BiH ne donese odluku, Vehabović može obavljati tu dužnost. Najveći zagovornici uklanjanja sudije Vehabovića iz Strazbura proteklih su godina bili čelnici HDZ-a BiH, koji optužuju ovog sudiju da je odigrao bitnu ulogu u donošenju presude Evropskog suda a ljudska prava i predmetu Slaven Kovačević protiv BiH. Upravo zbog toga agentice koje zastupaju BiH u Strazburu (Monika Mijić) tražile su izuzeće Farisa Vehabovića u slučaju DF protiv BiH kojim se traži osporavanje amandmana na Ustav Federacije BiH koje je, u korist HDZ-a BiH, nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt.
Sudija Faris Vehabović već dvije godine je na udaru medija bliskih HDZ-u BiH, ali i zvaničnika stranke Dragana Čovića.
“Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Kovačević ne predstavlja nikakvu pravni ni političku novinu već recikliranje prethodnih presuda i ta je odluka duboko politički kompromitirana jer je u njoj učestvovao sudija Faris Vehabović i neprovodiva je bez demontaže Dejtonskog mirovnog sporazuma”, izjavio je 2. oktobra 2023. godine za N1 TV predsjednik Glavnog vijeća HNS-a Božo Ljubić.
Protiv sudije Vehabovića Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu pisao je i bivši HDZ-ov ministar pravde u Vijeću ministara BiH Josip Grubeša.
”Gospodin Vehabović već tjednima, ako ne i mjesecima nastupa u medijima i okruglim stolovima kao politički glasnogovornik i zagovornik unitarističke politike jedne prepoznatljive političke opcije u BiH, tumačeći presude Europskog suda za ljudska prava na način koji zanemaruje odredbe Ustava BiH, a sve suprotno samom karakteru višenacionalne Bosne i Hercegovine i slobodan sam kazati na način na koji se odluke ovog uvaženog suda ne mogu i ne smiju tumačiti”, naveo je Grubeša u pismu iz novembra 2021. godine.
Hrvatski advokat sa američkom adresom Luka Mišetić u oktobru 2022. godine zatražio je, prema pisanju Večernjeg lista, “povlačenje ili suspenziju sudije Farisa Vehabovića u Stazburu”.
“Američki odvjetnik hrvatskih korijena Luka Mišetić uključio se ponovno u raspravu oko izmjena Izbornog zakona te je spočitao bosanskohercegovačkome sucu Farisu Vehaboviću, koji je član Europskog suda za ljudska prava, što se krajnje pristrano uključio u komentiranje odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta iznoseći krajnje pristrana probošnjačka stajališta te retvitajući internetske radikale i propagandiste Jasmina Mujanovića te Reufa Bajrovića“, objavio je u oktobru 2022. godine Večernji list BiH.
Nešto kasnije u kampanju protiv sudije Vehabovića uključio se i SDP-ov državni zastupnik Saša Magazinović koji je, u maju 2023. godine, za Oslobođenje komentarisao činjenicu da BiH još uvijek nije imenovala novog sudiju u Strazburu koji bi trebao zamijeniti Farisa Vehabovića.
“To je dobro pitanje za Predsjedništvo BiH. Tačno je to da se stalno dešava narušavanje imidža BiH. Veliki je broj komiteta gdje nema predstavnika iz BiH, a neki od njih su Komitet protiv rasizma i netolerancije, Komitet za zaštitu nacionalnih manjina… Mislim da se kod nas u velikom broju slučajeva radi o lijenosti i neradu onih koji bi trebali da rade, ali i o nerazumijevanju toga da Bosna i Hercegovina ima predstavnika”, izjavio je Magazinović.
Na konkurs za bh. sudiju u ESLJP 2021. godine prijavilo se 13 kandidata. Za ovu poziciju aplicirali su Nedim Ademović, Elmerina Ahmetaj-Hrelja, Neven Anđelić, Katica Artuković, Božidarka Dodik, Jasminka Džumhur, Tanja Hadžagić, Dženana Hadžiomerović, Monika Mijić, Svjetlana Milišić-Veličković, Irena Puzić-Obradović, Sanida Vahida-Ramić i Andrea Zubović-Devedžić.
Prema informacijama Istrage, dvojica kandidata, Nedim Ademović i Neven Anđelić intenzivno lobiraju da Bećirović iz Strazbura ukloni Vehabovića.
Ademović je proteklih mjeseci u javnosti otvoreno podržavao odluke Christiana Schmidta kojim je suspendovan Ustav Federacije BiH, dok je Anđelić bio jedan od četvero ljudi koji su prisustvovali sarajevskoj promociji filma Borisa Malagurskog, poznatog negatora genocida u Srebrenici.
Bio je godinu dana mlađi od mene i jedini sin moje jedine tetke Šuhre, očeve sestre. I bio je najpaženiji dječak u našoj familiji, pogotovo otkada je, u sedmoj godini života, izgubio oca u prometnoj nesreći. Trojica dajdži, s majčine, i trojica amidža, s očeve strane, natjecali su se u tome kako bi dječak što manje osjetio da raste bez oca. Njemu je zato bilo dozvoljeno puno više nestašluka i slobode nego nama ostalim dječacima iz familije. Nije imao brata pa smo rasli i kao vršnjaci i kao braća, a i rivali, barem kad je borba za pažnju naše nene Nure bila u pitanju. Pošto je on imao i nenu Abidu, s očeve strane, ja sam želio biti na prvom mjestu kod zajedničke nam nene Nure. Kasnije se to rivalstvo prenijelo i na neke školske simpatije, pa smo počesto bili zaljubljeni u iste djevojčice. Ja bi im stidljivo crtao srca i pisao pjesmice, a on bi im nudio bombone i karamele – i naravno bolje prolazio od mene. A bio je sav šarmantan, smiješan, veseo, volio je životinje kao malo ko – i rastao je samouvjereno iz simpatičnog dječaka u atraktivnog i curama poželjnog mladića. Rano smo ga prozvali Čole, jer nam je ličio na popularnog Zdravka Čolića Čolu, koji je pjevao i danju i noću tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. A moj je Čole, pored svih drugih osobnih kvaliteta, na kojima sam mu znao i pozavidjeti, imao i lijep glas i dobar sluh za pjevanje. Samo, umjesto zabavne i rock muzike, koja je mene jedino zanimala, on je puno više uživao u narodnom melosu i valu novokoponovane muzike koja je sredinom osamdesetih preplavila sve krajeve tadašnje Jugoslavije i nekako se zaglavila i našla plodno tlo u našoj srebreničkoj kotlini. Sjećam se kako je tetkina kuća na Učinoj bašči, na južnom kraju srebreničke čaršije, odjekivala Čoletovim glasom dok je on uvježbavao pjesme mlađahnog Halida Bešlića, spremajući se za takmičenje pjevača amatera u Bratuncu. Ne znam da li je ikada nastupio na tom takmičenju, jer sam bježao od takvih pjesama, muzike u Domaviji, Gradskoj kafani i Fontani, seoskih igranki i ruralnih manifestacija, kako sam ih provokativno nazivao. Ja sam se držao kultnog (i jedinog) srebreničkog kafića Olimpic, kojem bi na enterijeru i ambijentu pozavidjeli i najbolji Hard Rock cafei.
Te godine, kada su Saša Lošić i Nada Obrić otpjevali zajedno šofersku pjesmu o kući putujućoj, Čole i ja smo krenuli u srednju školu. Umjesto u neku od tehničkih škola u Srebrenici (elektrotehnička, rudarska, ekonomska, turistička) ili Bratuncu (saobračajna, mašinska, građevinska), mene su upisali u srednju medicinsku u Zvorniku, jer, kako je moj otac rezonirao, budući doktor je prvo morao naučiti davati nekcije, kako mu neka nadobudna medicinska sestra kasnije ne bi osporila njegovo doktorsko umijeće. Čim sam krenuo u tu medicinsku školu, u familiji su me prozvali Doktor, a do kraja svoje srednje škole sam već davao dijagnoze, injekcije i zdravstvene savjete članovima svoje uže i šire familije. Međutim, moja najveća prednost pohađanja ove škole je bila što sam se, s nepunih 14 godina, preselio u dovoljno udaljen Zvornik i, u tim ključnim godinama svog odrastanja, ostao izvan dometa i kontrole svojih roditelja i ostale mnogobrojne rodbine od autoriteta, nešto što bi mi u Srebrenici ili Bratuncu bilo nemoguće.
Za razliku od mene, koji sam jedva čekao da se riješim intime zavičaja i upoznam nepoznate svjetove i ljude, Čole je toliko bio dio srebreničkog kolorita da je bilo teško i zamisliti da bi se on negdje drugdje, osim u Srebrenici, mogao osjećati kao kod kuće. On se, bez ikakva predomišljanja, upisao u srednju rudarsku u Srebrenici, dobio je i stipendiju od rudnika Boksit, u kojem je nekad njegov otac, moj jedini tetak Nijazija, radio kao vozač dampera, onog gigantskog rudničkog kamiona. Na tetkovoj dženazi 1977, njegovi su se kamarati zarekli kako će mu pripaziti na sina pa se neko od njih tog obećanja i sjetio kada je sin njihovog kolege Nijazije trebao upisati srednju školu. Čoletu je škola, kao i svaki drugi ambijent, bila pozornica za zabavljanje vršnjaka, a pogotovo vršnjakinja. Dok sam ja nastavljao s pisanjem pjesmica (polu)imaginarnim djevojkama za kojima sam uzdisao sa sigurne distance, Čole je već imao ozbiljne veze i namjere sa stvarnim i lijepim curama.
Fakir Mustafić Čole, (1971. – 1995.)
Taj dio našeg odrastanja, sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, odvijao se u nekim paralelnim svjetovima, koji su se dodirivali, ali i izbjegavali. Ja sam Zvorniku živio kao podstanar na raznim adresama, najprije sām, a kasnije s nekim od drugih srednjoškolaca koji su, kao i ja, došli sa strane (s obje strane Drine) i koje su roditelji upisali u srednju medicinsku školu s istim ambicijama kao i mene moji. Umjesto uzornih srednjoškolaca, društvo u kojem sam se kretao je uglavnom zanimao rock’n roll, heavy metal, alternative raznih vrsta, a izgledom smo se trudili izgledati kao pankeri s ulica Londona. Sa svojom natapiranom kosom, jaknom prošaranom nitnama, farmericama suženih nogavica, ukrašen lancima i bedževima, izgledao sam kao neki mutant Rod Stewarta i Billy Idola. Kući sam znao ne dolaziti i po tri mjeseca, jer bih tada morao izdržati očeve kritike kako izgledam kao klošar i prikaza i da se trebam ošišati i izgledati kao insan i budući doktor. Jedini koji se u Srebrenici slično odijevao i izgledao poput mene bio je problematični lokalni panker Kaluša, koji je ustvari i bio pravi panker, dok sam samo htio izgledati drugačije.
profesor Hariz Halilović
Za razliku od mog problematičnog stajlinga, Čole je uvijek bio lijepo počešljan i odjeven uredno i po propisu – pedantan, rekao bi moj otac. Odmah se moglo vidjeti da je to budući šef i direktor. Tih godina Čole me zezao zbog mog rokerskog imidža, a ja njega zbog slušanja narodnjaka. Kad god bih svratio do njega na Učinu bašču, kao usput, a uvijek sam išao s namjerom da se družimo, Čole bi me dočekao s pjesmama Halida Bešlića, koji bi, s Čoletovog dvokasetaša po stoti put pjevao Pjesmu samo o njoj. Ti stihovi i rime i zvuci harmonike bi mi dugo odzvanjali u glavi i trudio sam se da ih izbrišem, jer jednom rokeru mog kalibra je bio neoprostivo ikako poznavati, čak i pasivno slušati, ili ne-daj-bože propjevati neku narodnu pjesmu. Taj bi izgubio sav rokerski kredibilitet i bio izopćen iz neformalne rokerske zajednice, koja je, u to vrijeme, bila jača od svake nacije, vjere i drugih kolektivnih identiteta.
Onda se vrijeme ubrzalo, maturirali smo, potom otišli na služenje vojnog roka, Čole u neku vozačku jedinicu, a ja u sanitetsku službu. Bio je uzoran vozač nekim JNA oficirima, uniforma mu je stajala kao salivena, a mene je ubijala kratka kosa i vojvođanska ravnica. Prije nego sam se i riješio SMB uniforme, pohitao sam u Sarajevo da upišem fakultet, samo da se dokopam Sarajeva, a Čoleta je čekao posao rudarskog tehničara u Boksitu, u Srebrenici. Bio je to odgovoran i solidan posao, kojem se Čole ozbiljno i posvetio. Dok sam ja još uvijek tražio sebe i planirao biti doživotni student, on je već bio zaposlen, fino zarađivao, uplaćivao doprinose, vozio auto… Negdje pred sami rat, u svojoj 21. godini života, oženio je svoju Devlu, najljepšu djevojku iz Potočara (koju ću ja upoznati tek puno godina kasnije, kao snahu udovicu).
Onda je došao rat. Došao je iz Srbije. Cijela istočna Bosna je planula, Drinom su opet plutala mrtva tijela, kao iz priča o prošlom ratu o kojem nam je nekad pričala nena Nura. Srebrenica je postala enklava pa zaštićena zona UN-a. Ja sam se našao daleko od Srebrenice i s vremenom Srebrenica je bivala sve dalja. U Zagrebu sam, 1993, sasvim slučajno, posudivši telefonsku karticu jednom afričkom UN vojniku, upoznao unproforca Faidi Mohsena, Tunižanina, koji mi je u kratkom razgovoru, na obostrano lošem engleskom, objasnio da je boravio u Srebrenici i da je tamo upoznao baš mog Čoleta. To su bile prve vijesti da je neko od mojih tamo još živ. A ova slučajnost susreta se graničila s metafizičkim čudom. Pomislio sam kako je Čole našao neki način da stupi u kontakt sa mnom i uputi tog vojnika u mom smjeru, ni ne znajući gdje sam ja tada mogao biti. Nekih šest mjeseci kasnije, u Austriji, preko Međunarodnog crvenog križa sam dobio prve pisane poruke iz Srebrenice. Među njima su bile i one od Čoleta. Iz njegovih poruka sam saznao da je dobio sina, a potom i kćer. Počele su pristizati poruke i od drugih članova naše familije, u svakoj ispisana bol i patnja i briga. Ni oni, preko godinu dana, nisu znali da li sam ja živ. Čoletove poruke su se razlikovale od ostalih koje su mi stizale iz opkoljene Srebrenice, kako po njegovom lijepom rukopisu tako i po sadržaju napisanog. U svaku poruku bi ugradio neki smiješni detalj kojem sam se kroz suze smijao. Kada je naša kuća srušena haubicama iz Srbije a potom i zapaljena, moji roditelji su se uselili u tetkinu kuću u Srebrenici. Čole ih je pazio kao i rođenu majku. O tome mi je pisao otac.
Nekoliko amaterskih video kaseta koje su se uspjele proturiti iz opkoljene Srebrenice su kružile, bile presnimavane i razmjenjivane diljem mjesta gdje su se Srebreničani izvan Srebrenice stigli naći. Bili smo svi uvezani i te rijetke kasete i vijesti su relativno brzo stizale iz Holandije do svih drugih zemalja i mjesta. Na jednoj od kaseta vidio sam i Čoleta sa svojim sinom u naručju. Slao nam je svima pozdrave, govorio kako nas je poželio i mahao sinovom dječjom ručicom u kameru. Iako mršav od pothranjenosti, njegov pogled i lice su zračili vedrinom.
Onda je sve stalo pa nestalo. Srebrenica je pala 11. jula 1995. UN i svijet su pustili krvnika Mladića i njegove uvježbane ubojice civila da uđu u Srebrenicu i dovrše svoj genocidni plan započet u aprilu 1992. Čole se pridružio maršu smrti i sudeći prema mjestu masovne grobnice iz koje je ekshumirano njegovo tijelo, u blizini sela Burnice kod Nove Kasabe, nije daleko odmakao od svoje Srebrenice. Ukopan je u Potočarima na prvoj dženazi 31. marta 2003. Na bijelom nišanu piše njegovo puno ime, godina rođenja i smrti: Fakir Mustafić 1971.-1995. Njegov cijeli život je trajao 24 godine. Zato u mom sjećanju on ne stari, a svaka pomisao na Čoleta me vraća u naše djetinjstvo i mladalačke dane.
I preko četvrt stoljeća nakon svoje smrti Čole nađe načina da mi se javi. Tu je ispred mene, u mom kompjuteru, u bezbroj puta gledanom videu na YouTube. Još uvijek mi maše iz Srebrenice. U naručju mu njegov Nino.
U zadnje vrijeme me iznenadi dok se biciklom vraćam s posla, obično kad je već mrak i Melbourne svijetli tisućama boja. Dok jednim uhom slušam vozače kako psuju bicikliste, u drugom imam slušalicu i slušam muziku s telefona. Uglavnom se moj muzički repertoar nije bitno izmijenio u zadnjih trideset godina. Započnem Indeksima, Filmom ili Divljim jagodama, stavim na random opciju i slušam šta mi algoritam izbaci. I dok pedalam i strmoglavim se niz La Trobe Street, telefon mi sam odabere Halida Bešlića i Pjesmu samo o njoj, onu omiljenu Čoletovu, koju me nekad tjerao slušati. Pedalam, slušam i plačem. Ne postoji tužnija pjesma na svijetu.
Tebi i meni za prošle dane nek ova priča bar ostane, Čole moj. Znam da mi namiguješ iz nekog sazviježđa. A fališ mi svih ovih dana i godina…
(autor teksta prof. dr. Hariz Halilović, rođen u Srebrenici 1970., socijalni je antropolog pri Centru za globalna istraživanja (Centre for Global Research), na RMIT University, u Melbourneu, Australija. Uz to je i gostujući profesor na University of California, Los Angeles (UCLA), Objaviljivao je radove u naučnim časopisima, kao i u brojnim zbornicima i knjigama te u svojoj nagrađivanoj knjizi Places of Pain: Forced Displacement, Popular Memoryand Trans-local Identities in BosnianWar-torn Communities (Berghahn: Oxford – New York, 2013/2015)
Gospodo Borel, Ajnorst, Satler, Marfi i svi drugi međunarodni “medijatori” s jedne strane i predstavnici HDZ-a i SDA koji sebi daju za pravo da predstavljaju i pregovaraju u ime građana o vitalnim, odnosno pitanjima opstojnosti građana Bosne I Hercegovine poručujem da to što radite NO PASARAN. Branićemo svoja građanska prava svim raspoloživim sredstvima.
Gospodo medijatori ukoliko ste došli sa poštenim i iskrenim namjerama da pomognete u izgradnji građanskog BH društva ovom prilikom vas podsjećam na međunarodne pravne norme koje se primjenjuju i u vašm zemljama potpisnicama Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Napominjem da je ustavno političko pravo svakog građanina da svojim glasom učestvuje u konstituiranju organa vlasti putem izbora. Izbornost daje legitimitet zakonodavnom tijelu kao najširem neposredno izabranom predstavništvu građana.
Prema Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima preciznije u skladu sa
čl. 2. Svakom pripadaju sva prava i slobode proglašene u ovoj Deklaraciji bez ikakvih razlika u pogledu rase, boje, pola, jezika, vjeroispovijesti, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, imovine, rođenja ili drugih okolnosti…,
te sa čl. 21. Svako ima pravo da učestvuje u upravljanju svojom zemljom, neposredno ili preko slobodno izabranih predstavnika. Svako ima pravo na jednak pristup javnoj službi u svojoj zemlji. Volja naroda je osnova državne vlasti: ova volja treba da se izražava na povremenim i slobodnim izborima, koji će se sprovoditi opštim i jednakim pravom glasa, tajnim glasanjem ili odgovarajućim postupkom kojim se obezbjeđuje sloboda glasanja.
U skladu sa Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbijeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
Prema članu 3. Protokola broj 1 uz Konvenciju Visoke strane ugovornice se obavezuju da u primjerenim vremenskim razmacima održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem, pod uslovom koji obezbjeđuje slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela.
Sukladno članu 1 Protokola broj 12 OPĆA ZABRANA DISKRIMINACIJE 1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. 2. Niko ne smije biti diskriminiran od strane javnih tijela na bilo kojoj osnovi kako je navedeno u stavu 1.
Sve navedene norme su već prekršene Dejtonskim ustavom, kako je to i utvrdio Evropski sud za ljudska prava u Strazburu svojom presudom od 15. jula 2014. u predmetu br. 3681/06 Zornić v. Bosna i Hercegovina. Dakle, za očekivati je bilo da međunarodni medijatori podržavaju implementaciju presude Evropskog suda za ljudska prva, a ne da, kako je sada slučaj, zastupaju interese etničkih grupa u Bosni i Hercegovini na način da zagovaraju “legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda” odnosno etničkih grupa pa čak i onih koje po svojoj brojnosti nemaju kapacitet da sudjeluju u vlasti u omjeru 1:3, a sve to na štetu građana koji su de jure ustavotvorci u svakoj demokratskoj državi. Nedopustivo je i krajnje nedemokratski da u zemlji sa oko 3 miliona stanovnika predlažete elektorski način izbora prema kojem bi moj glas vrijedio 20 puta manje u npr. Širokom Brijegu odnosno 20 puta vise u npr. Tuzli. Vi, gospodo, zapravo dijelite ovu zemlju po etničkom principu tako praveći etničke feude u kojima bi gospodari rata i mira i života bili Čović, Izetbegović i Dodik. Dakle, vaše djelovanje proizvodi nestabilnost i ugrožava mir u Bosni I Hercegovini što se dalje prenosi na cijeli region pa i na samu EU. Dijeleći Bosnu i Hercegovinu vi direktno učestvujete u podjeli cijelog regiona i kompletne Europske Unije. Jeste li gospodo spremni da taj teret ponesete na svojim leđima?
Građani Bosne I Hercegovine od vas očekuju da usmjerite pregovore na usvajanje građanskog ustava i u skladu s tim i Izbornog zakona. Ukoliko niste u mogućnosti da to učinite građani vas pozivaju da se kao časni ljudi povučete iz ovih pregovora i da prepustite nama samima da uredimo svoju državu u skladu sa demokratskim principima kakvi se primjenjuju u zemljama iz kojih i sami dolazite. Nemojte dozvoliti da svojim djelovanjem potvrdite špekulacije da ste plaćeni lobisti HDZ-a Republike Hrvatske koja ima vjekovnu aspiraciju na dijelove teritorija Bosne I Hercegvine, o čemu svjedoči i dogovor Tuđman-Milošević iz Karađorđeva. Dake, gospodo, izbor je vaš! Ili ste časni i pošteni medijatori koji zagovaraju istinsku demokratiju kao princip na kojem počiva i sama EU ili ste plaćeni lobisti koji čine sve da udovolje etnokratskoj nacionalfašističkoj politici koja dijeli zemlju, produbljuje segregaciju i umjesto u demokratsku i prosperitetnu budućnost Bosnu i Hercegovinu vodi u propast i oružane sukobe.
Draganu Čoviću I Bakiru Izetbegoviću poručujem da u svojstvu stranačkih lidera nemaju mandat da predstavljaju građane Bosne I Hercegovine, pa čak nemaju mandate da predstavljaju ni sve Hrvate i sve Bošnjake u Bosni I Hercegovini. U svojstvu predsjedavajućeg i dopredsjedavajućeg Doma naroda nisu ovlašteni da učestvuju u pregovorima. Parlament Bosne i Hercegovine kao zakonodavni organ je jedini pozvan da donosi i ustav i zakone. Građani Bosne i Hercegovine vam neće dozvoliti da im podijelite domovinu po cijenu svojih života. “Uzalud vam trud svirači, za drugog su…..”
(Azra Zornić je apelantica pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, koja je dobila spor protiv Bosne i Hercegovine)
Vidjeli ste dječaka sa snimka iz priče Hariza Halilovića o Fakiru Mustafiću zvanom Čole? Nino se zove. Danas ima 28 godina i ne sjeća se oca. Nije bio u Potočarima, čeka sina.
“Sutra će (ponedeljak 12. jula) supruga na pregled na Jezero. Trebala bi roditi svakog dana”, kaže Nino.
Ako bude onako kako su planirali, Fakir Mustafić bi na svijet trebao doći oko 17. jula. Tako bi se trebao zvati Ninin sin, a Čoletov unuk.
“Ali kako se bliži vrijeme poroda razmišljamo da odustanemo od imena Fakir. Ne znam kako bih ga mogao dozivati”, govori onaj dječak sa snimka nastalog u opkoljenoj Srebrenici ‘93. godine kojeg je u naručju držao njegov otac Fakir.
Bliži se dan kada bi na svijet trebao doći dječak u porodici Mustafić. Bliži se i onaj datum ispisan na ručnom satu Fakira Mustafića pronađen u selu Burnice kod Nove Kasabe, nedaleko od Potočara.
“Sat je dobio od nekog oficira JNA. Radio je na otkucaje srca. Stao je 17. jula 1995 godine u oko 5 sati popodne”, otkriva nam Nino Mustafić.
Fakira Mustafića Čoleta njegov sin se ne sjeća. Sjeća se samo kada su njega i mamu pozvali da dođu u Tuzlu i pogledaju posmrtne ostatke pronađene u Burnicama.
“Mama ga je prepoznala po bijeloj majici. U predjelu stomaka imao je rupe od dva metka. Doktor je rekao mami da nije mučen već samo ubijen”, prisjeća se Nino.
Fakir Mustafić Čole ukopan je posljednjeg dana marta 2003. godine, kada je klanjana prva dženaza u Potočarima. Nino je bio na dženazi i imao je deset godina. Očeve dženaze se dobro sjeća. Oca nikako. Imao je svega nekoliko mjeseci kada su ga snimili u očevom naručju koji je slao pozdrave rodbini u Njemačkoj.
“Sve vas volimo ja i moj bato. Puno smo vas poželjeli. Dođite nam u našu Srebrenicu. Ćao”.
Postupajući tužilac Kantonalnog tužilaštva Bihać naredilo je da se organizator napada i zlostavljanja migranata odmah pusti na slobodu, saznaje Istraga.ba.
Pripadnici MUP-a USK-a su idenfikovali jednog od ukupno devet osoba koje su, u znak “odmazde”, teško pretukli trojicu migranata u Bihaću, a svoju akciju su snimali i objavili na Facebooku.
“Sve radimo u saradnji sa MUP-om USK-a. Jedna osoba je bila privedena i dežurni tužilac nije naredio zadržavanje. Ta osoba je priznala napad i svi dokazi su obezbijeđeni tako da nije bilo osnova za pritvor. Trenutno se vrši vještačenje tjelesnih povreda koje su zadobili migranti”, kazala nam je glavna kantonalna tužiteljica u Bihaću Fadila Amidžić.
Istraga.ba je objavila da je organizator ovog napada bio Mirhad Gverić, poznati nasilnik iz Bihaća koji je više puta procesuiran zbog raznih krivičnih djela, ali i povezanosti sa krijumčarenjem migranata.
Mirhad Gverić
“Bravoo Bihać. Osveta je pala za našeg Alvira Gverića kojeg je prekjučer ova grupa migranata pretukla”, navedeno je u opisu snimka koji je u srijedu ujutro objavljen na Facebooku.
Alvir Gverić je brat Mirhada Gverića. On je prijavio da ga je ista grupa migranata pretukla noć ranije, oko 2 sata ujutro. Svjedočio je da poznaje te migrante i da mu se, baš te noći, u blizini njihovog smještaja “pokvario automobil”. Nakon toga su ga, svjedočio je dalje, napali migranti i oteli mu telefon. U nastavku svog svjedočenja, Alvir Gverić je, pak, rekao da je u bolnici imao telefon. Prema informacijama Istrage, Gverićima je nekoliko puta oduziman automobil zbog toga što su pokušali krijumčariti migrante. Sumnja se da je, upravo, zbog neraščićenih poslova oko krijumčarenja došlo do prvobitnog sukoba između Gverića i grupe migranata koja je živjela u napuštenom objektu u blizini njihove kuće. Ono što je interesantno, Alvir Gverić je, u noći kada je povrijeđen, samoinicijativno napustio bolnicu prije nego je pristigla policijska patrola.
Njegov brat Mirhad Gverić priznao je u policiji da je zajedno sa rođacima organizirao napad na migrante u znak odmazde na svog brata.
“Bilo je što je bilo. Mi smo se njima potukli. Oko 20 mještana je bilo okolo. I svi su bili okolo i tukli su se”, svjedočio je Mirhad Gverić.
Izvori Istrage,pak, tvrde da su Mirhad Gverić i njegovi prijatelji, nakon što su pretukli i zlostavljali migrante, jednog od njih strpali u automobil i odvezli ga do Gverićeve kuće kako bi Alvir Gverić procijenio da li je pretučen “pravi migrant”.
Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari oštro osuđuje optužbe koje je na račun novinara Avde Avdića na društvenim mrežama iznio Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i pravde (NiP) i zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo.
Nakon što je 23. juna u ranim jutarnjim satima bačena bomba na objekat firme „Foto Art“ u Sarajevu vlasnika Gordana Memije, predsjednik Naroda i pravde Elmedin Konaković i sam Memija su u objavama na društvenim mrežama taj napad doveli u vezu sa tekstovima novinara Avde Avdića o navodnoj povezanosti Memije i članova narko kartela „Tito i Dino“. Konaković je na Facebooku čak otvoreno napisao da za napad smatra odgovornim direktora OSA-e Osmana Mehmedagića, novinara Avdića “i njihove nalogodavce”. Napominjemo da policija istražuje slučaj i za sada nije poznato ko stoji iza ovog napada.
Upravni odbor BH novinara smatra da navedene optužbe predsjednika NiP-a Konakovića predstavljaju direktan pritisak na novinara Avdića i prijetnju po njegovu sigurnost, te brutalno ugrožavanje slobode medija i rada istraživačkih novinara u Bosni i Hercegovini. Nedopustivo je da predsjednik jedne političke partije, koja trenutno čini vlast u Kantonu Sarajevo, na ovakav način javno „proziva“ i targetira jednog novinara, bez ijednog dokaza i argumenta koji bi išao u prilog njegovim tvrdnjama da Avdić ima bilo kakve veze sa pomenutim bombaškim napadom.
Kao javna ličnost i osoba koja već godinama obnaša visoke političke funkcije u Kantonu Sarajevo, Konaković bi se morao suzdržavati od ovakvih paušalnih optužbi kojima se direktno ugrožava sigurnost novinara i nastoji ušutkati kritičko i istraživačko izvještavanje medija. Umjesto što vodi privatne bitke protiv novinara čije mu se izvještavanje ne dopada na društvenim mrežama, predsjednik Naroda i pravde bi također morao znati da u Bosni i Hercegovini postoji Zakon o zaštiti od klevete koji omogućava njemu, kao i bilo kojem drugom građaninu, da podnese tužbe protiv novinara i medija za koje smatra da objavljuju lažne informacije i da na taj način zakonskim putem dobije željenu satisfakciju. Također, ukoliko posjeduje dokaze da novinar ima veze sa nekim krivičnim djelom, uključujući i bombaški napad na imovinu Gordana Memije, Konakovićeva dužnost i obaveza je da te dokaze dostavi nadležnim organima koji provode istragu.
Svaki drugi način i pokušaj „obračuna“ sa novinarima/kama, posebno kada je riječ o političarima, nedopustiv je u jednom demokratskom društvu i predstavlja otvoren politički pritisak na rad medija.
Upravni odbor BH novinara poduzet će sve što je u njegovoj nadležnosti kako bi zaštitio kolegu Avdu Avdića, kao i sve druge novinare i novinarke u BiH, od verbalnih i online napada političkih zvaničnika koji im zbog njihovih tekstova i priloga stavljaju „metu na čelo“. Podsjećamo da su prema podacima Linije zapomoć novinarima političari i drugi zvaničnici odgovorni za skoro trećinu napada na novinare/ke u Bosni i Hercegovini, a broj takvih napada raste iz godine u godinu.
“Genocid u Srebrenici” suvišna je sintagma u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine. Mlađen Božović, šef kabineta državnog ministra, korektorom je prebrisao riječ genocid koju je u putnom nalogu naveo Šefket Hafizović, predsjednik Upravnog odbora Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
Šefket Hafizović je, naime, savjetnik zamjenika ministra za ljudska prava i izbjeglice Dževada Mahmutovića i 2. jula je podnio Zahtjev za službeni put u Srebrenicu.
“Genocid” u Zahtjevu Šefketa Hafizovića
“Program obilježavanja 26. godišnjice genocida nad Bošnjacima”, naveo je Hafizović u rubrici “svrha putovanja” svog Zahtjeva za odobravanje službenog putovanja.
Sukladno proceduri, Zahtjev je upućen u Kabinet ministra Miloša Lučića koji je za potpisivanje putnih naloga ovlastio šefa Kabineta Mlađena Božovića.
“Obilježavanje 26. godišnjice”, pisalo je u rubrici razlog/svrha Naloga za službeno putovanje sa potpisom Mlađena Božovića.
Riječi “genocida nad Bošnjacima” su izbrisane korektorom pa se tako ne zna na koju to “26. godišnjicu” želi da ići Šefket Hafizović, inače predsjednik Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
Riječ “genocid” precrtana u dokumentu Mlađena Božovića
Mlađen Božović je, podsjećamo, bio DNS-ov kandidat za ministra za ljudska prava i izbjeglice BIH, ali je u aprilu prošle godine odustao od funkcije jer nije mogao dobiti podršku SDA i drugih stranaka sa sjedištem u Sarajevu. U februaru ove godine Božovića je Kantonalno tužilaštvu u Sarajevu optužilo zbog krivičnog djela nasilničko ponašanje.
“Optuženi se tereti da je 14. maja 2015. godine u prostorijama Fonda za povratak u BiH, nakon kraće prepirke sa uposlenicom Irinom Lovrić, koja je obavljala funkciju tehničkog sekretara u Fondu i u tom momentu kopirala dokumentacije iz spisa javne nabavke, obratio joj se povišenim tonom rekavši: “Šta to radiš glupačo jedna, daj mi odmah tu dokumentaciju”. Nakon što je odbila da preda dokumentaciju, rekavši da samo radi svoj posao, optuženi je nastavio da viče te otrgnuo iz njenih ruku dio dokumentacije, tražeći joj da preda ostatak. Zatim ju je zgrabio rukama za ramena i grubo odgurnuo prema stolicama i stolovima koje su se nalazile u kancelariji, uslijed čega je pala preko stolica. Kada je krenula da izađe iz prostorije, uhvatio ju je za lijevu nadlakticu ruke okrećući lijevo-desno, a potom vrteći u krug, pri čemu je Lovrić zadobila lake tjelesne povrede”, navedeno je u saopćenju Tužilaštva Kantona Sarajevo povodom podizanja optužnice protiv Mlađena Božovića.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
