Ljudska prava

Tri rata i dva izbjeglištva Suvada Tutnića iz Žepča: Devedesetih je iz Bosne izbjegao u Ukrajinu, sada je iz Ukrajine izbjegao u Bosnu

Prvo je iz Bosne izbjegao u Ukrajinu. Sada je iz Ukrajine izbjegao u Bosnu. Kada je u avgustu 1992. godine iz Zenice otišao u Donbas, sa sobom je ponio samo putnu torbu sa odjećom. U Severodnjecku je zasnovao porodicu, kupio stan i automobil. Onda je, opet, morao nazad.

„Sve osim porodice je ostalo. I automobil, i stan. Ponio sam samo putnu torbu. Iste je boje kao i ona od prije trideset godina. Rat me je otjerao tamo, rat me je vratio kući“, kaže za Istragu Suvad Tutnić.

Rođen je u Željeznom Polju kod Zenice. Onda se, čim je postao punoljetan, preselio iza “željezne zavjese”. Radio je u Sovjetskom savezu. Bio je stolar i terenski radnik. U proljeće 1992. godine vratio se u Zenicu. Na putu prema kući probio se kroz nekoliko barikada. Rat  između Armije RBiH i HVO-a tada još nije bio počeo. I zato je u avgustu 1992. godine mogao preko Splita otići iz bosanskog pakla. Skrasio se u Severodnjecku, na istoku Ukrajine.

„Tu smo zasnovali porodice“, reći će mi početkom februara u hotelskoj kafani u Severodnjecku.

Ruska ofanziva samo što nije bila počela. Ali, Suvad, Jasmin i Semir su bili ubijeđeni da nema rata. Tada su bili samo Bosanci koje je rat u BiH otjerao na istok Ukrajine. Devedesetih su bili izbjeglice. Onda su postali domicilni Ukrajinci. Suvad je oženio Ukrajinku i dobio sina. Iz ljubavi prema domovini, sinu će izganjati bosanski pasoš. Bitna odluka,  ispostavit će se kasnije.

Devet sati vožnje je potrebno da iz Kijeva automobilom dođete u Severodonjeck, grad u regiji Luhanjska. Bosanci iz Misije OSCE-a uputit će me na Bosance koji žive u Severodonjecku. Bio je početak februara, odnosno noć prije nego što će američki zvaničnici objaviti tačan datum ruskog napada na Ukrajinu. Suvad je bio miran. Sjeća se 2014. godine, i ofanzive proruskih paravojnih formacija iz navodne Luhanjske narodne republike. Ali prave emocije mu budi sevdalinka koju je na svom telefonu pustio drugi Bosanac.

„Ovo mi slušamo stalno“, kaže Suvad dok u pauzama gleda u telefon na kojem se vrte snimci sa sarajevskog koncerta Safeta Isovića.

Sutradan su već objavili da će Rusija napasti. Suvad se nije pojavio u turskoj kafani u Severodonjecku. Semir i Jasmin jesu. Iste noći, skoro do zore, Semir se, uz hladnu pivu koju je ispijao na još hladnijoj klupi ispred našeg hotela, dvoumio da li s nama  da krene za Sarajevo. No, ostao je. Od sudbine se, kaže, ne može pobjeći. U bosanskom ratu su mu ubili oca i brata. Jednog su ubili pripadnici HVO-a, a drugog pripadnici Vojske RS. Semir je već tada bio u Ukrajini. Tamo je upoznao i Suvada Tutnića. I Semir i Suvad ostali su u Severodonjecku, vjerujući da Rusija neće napasti.

Suvad, Jasmin i Semir u Severodonjecku nekoliko dana prije ruskog napada

„Uspio sam se vratiti“, kaže nam Suvad Tutnić ove sedmice.

Trenutno je u Žepču, u kući svog brata. Drugi put je izbjeglica.

„Severodonjeck je sravnjen sa zemljom. U onom turskom restoranu gdje ste sjedili sad se dijeli humanitarna pomoć“, objašnjava nam.

Iz grada u koji je izbjegao ’92,  Suvad je izbjegao 2022. Rusku agresiju njegova supruga, rođena Ukrajinka (zamoljeni smo da ne objavljujemo njeno ime), dočekala je u Harkovu. Bila je kod njihovog sina koji je web dizajner.

Suvad Tutnić sa suprugom u Žepču

„Bili su u dijelu Harkova prema Rusiji. Ostali su na prvoj borbenoj liniji“, priča nam Suvad.

On je bio u Severodonjecku. Tri puta je pokušao doći do Harkova, ali nije uspio.

„Krenuo sam drugog dana napada automobilom. Ali sam čuo da su ruski diverzanti minirali puteve i da je jedna porodica autom naletjela na minu. Svi su poginuli“, prepričava Suvad.

U Severodonjecku je čekao šansu da izađe vozom, sa stanice u Lisičansku, gradiću udaljenom nekoliko kilometara od njegove kuće.

„Pio sam kafu oko pola 9 ujutro kada je na viber grupu došla poruka da voz kreće u 9. Uzeo sam samo jednu torbu i dokumente. Automobil je ostao u garaži. Odvezao me šurjak do stanice“, govori nam sada sa sigurne adrese.

Ali kada je došao na stanicu u Lisičansku, Rusi su počeli granatirati. Od 9 ujutro do 5 popodne bio je skriven u propusnoj cijevi. Voz je krenuo kasno navečer i vozio je bez svjetala.

Željeznička stanica u Lisičansku

„Izašao sam na prvoj stanici poslije Harkova. Autobusom sam se prebacio do Dnjepropetrovska. Supruga i sin su krenuli s crvenim križom prema tom gradu. Našli smo se u Dnjepru, ali nismo mogli dalje vozom“, kaže Tutnić.

Onda se desilo čudo.

Suvada je pozvao Zehrid Višća iz Olova.

„Poznajemo se. On je živio i radio u Dnjepru i uspio je s porodicom izaći prije samog napada. Rekao mi je da odem do njegove punice i da uzmem ključeve od automobila njegove supruge i da krenem za Bosnu“, zahvalno će Suvad.

Tri noći su Bosanac Suvad, njegova supruga Ukrajinka i sin ukrajinski Bosanac,  automobilom Ukrajinke udate za Bosanca vozili ka Lvivu, gradu na zapadu Ukrajine.

„Ljudi pored puta su nam pomagali i hranili nas. Sve do granice sa Poljskom“, prepričava Suvad.

Bosanski pasoš tada je postao dragocjen. Ukrajinu mogu napustiti samo žene, djeca, starci i stranci. Za Suvadovu suprugu nije bilo problema. Suvada i njegovog sina je spasio pasoš Bosne i Hercegovine. Tako su napustili Ukrajinu. Sin je ostao u Poljskoj. Suvad je sa suprugom i jednom putnom torbom došao u Žepče kod Zenice, odakle je prije trideset godina, sa jednom torbom krenuo u Ukrajinu.

„Čuo sam da se i Jasmin spasio. Eno ga u Austriji. Semir je ostao u Donbasu. Živ je”.

Evropski sud za ljudska prava u Strazburu pozvao Vladu Rusije: Civilima osigurati evakuaciju, hranu i zdravstvenu zaštitu

Evropski sud za ljudska prava u Strazburu ukazao je Vladi Rusije “da se suzdrži od vojnih napada na civile i civilne objekte, uključujući stambene prostorije, vozila hitne pomoći i druge posebno zaštićene civilne objekte kao što su škole i bolnice, i da odmah osiguraju sigurnost medicinskih ustanova, osoblja i vozila hitne pomoći na teritoriji koja je napadnuta ili opkoljena od strane ruskih trupa”, saoppćeno je iz Suda.

Od Vlade Ruske Federacije zatraženo je da “što prije obavijesti Sud o mjerama koje su poduzete kako bi se osiguralo poštivanje Konvencije u potpunosti”

Sud je o privremenim mjerama obavijestio Komitet ministara Vijeća Evrope te naveo da je već primio niz zahtjeva za privremene mjere pojedinaca protiv Vlade Ruske Federacije. Ove osobe uključuju one koje se sklanjaju u skloništa, kuće i druge zgrade, bojeći se za svoje živote zbog kontinuiranog granatiranja i pucnjave, bez ili sa ograničenim pristupom hrani, zdravstvenoj zaštiti, vodi, sanitarnim čvorovima, struji i drugim međusobno povezanim uslugama neophodnim za preživljavanje, kojima je potrebna humanitarne pomoći i sigurne evakuacije.

Sud, dalje, navodi da je od početka ruske vojne akcije u Ukrajini, “došlo do stvarnog i kontinuiranog rizika od ozbiljne kršenja prava civilnog stanovništva iz Konvencije, posebno prema članovima 2 (pravo na život), 3 (zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja) i 8 (pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života) Evropske konvencije o ljudskim pravima.

“U cilju sprečavanja takvih kršenja iu skladu sa pravilom 39 Poslovnika Suda (vidi Gruzija protiv Rusije (II) (br. 38263/08), privremena mjera, 12. avgusta 2008., Ukrajina protiv Rusije (br. 20958/14) , privremena mera, 13. marta 2014., Jermenija protiv Azerbejdžana (br. 42521/20), privremena mera, 29. septembra 2020. i Armenija protiv Turske (br. 43517/20), privremena mera, 6. oktobra 2020. godine), Sud je odlučio, u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka pred njom, da ukaže Vladi Rusije da se suzdrži od vojnih napada na civile i civilne objekte, uključujući stambene prostorije, vozila hitne pomoći i druge posebno zaštićene civilne objekte kao što su škole i bolnice, i da odmah osiguraju sigurnost medicinskih ustanova, osoblja i vozila hitne pomoći na teritoriji koja je napadnuta ili opkoljena od strane ruskih trupa. Od Vlade Ruske Federacije zatraženo je da što prije obavijesti Sud o mjerama koje su poduzete kako bi se osiguralo da se Konvencija u potpunosti poštuje. Sud je također odmah obavijestio o gore navedenim privremenim mjerama Komitet ministara Vijeća Evrope u skladu sa pravilom 39. stav 2. Poslovnika Suda Sud je već primio niz zahtjeva za privremene mjere pojedinaca protiv Vlade Ruske Federacije. Ove osobe uključuju one koje se sklanjaju u skloništa, kuće i druge zgrade, bojeći se za svoje živote zbog kontinuiranog granatiranja i pucnjave, bez ili sa ograničenim pristupom hrani, zdravstvenoj zaštiti, vodi, sanitarnim čvorovima, struji i drugim međusobno povezanim uslugama neophodnim za preživljavanje, kojima je potrebna humanitarne pomoći i sigurne evakuacije”, saopćeno je iz Suda.

Osim toga, Sud odlučuje da ukaže Vladi Ruske Federacije, da civilnom stanovništvu osiguraju nesmetan pristup sigurnim putevima evakuacije, zdravstvenoj zaštiti, hrani i drugim osnovnim potrepštinama, brz i neometan prolaz humanitarne pomoći i kretanje humanitarnih radnika.

Zašto Sarajlije ignorišu rusku agresiju na Ukrajinu: Ljudi širom svijeta protestuju pred ruskim ambasadama, a Bosanci – šute

Šuti Sarajevo. Šuti Bosna i Hercegovina. Za razliku Bosanaca i Hercegovaca, Irci imaju potrebu da pred ruskom ambasadom u Dablinu iskažu protest protiv ruske agresije na Ukrajinu. Poljaci nose zastave, Nijemci uzvikuju Slava Ukrajini, a u Sankt Petersburgu je 2000 Rusa izašlo na ulice da protestuje protiv agresije svoje države na Ukrajinu. Izašli su, iako ne znaju hoće li dočekati jutro na slobodi.

Beograđani su se okupili ispred Ambasade Ruske Federacije. Ali Sarajevo šuti. I ljevica, i desnica, i aktivisti za ljudska prava i intelektualci.

Ruska agresija na Ukrajinu kao da se ne tiče Bosanaca i Hercegovaca koji su prije tačno trideset godina strahovali od ruskih snajperista sa okolnih brda.

Nije daleko od centra Sarajeva groblje ruskih dobrovoljaca koji su svoj život utkali u zločinački poduhvat Karadžića i Mladića. Nije tako davno bila ni godišnjica masakra na Markalama za koji su ruski državni eksperti pred Haagom pokušali optužiti Armiju Republike Bosne i Hercegovine.

Igor Kalabuhov u miru sjedi u svojoj Ambasadi u centru Sarajeva i piše protestna pisma novinarima, napada zvaničnike i podriva državnost BiH. Jer Sarajevo šuti. Ima preča posla. Ne tiče ga se Ukrajina. Ne tiče ga rušenje međunarodnog prava.

Protestirali su danas ljudi širom svijeta ispred ruskih ambasada. Samo u Sarajevu nema protesta.

Stavit će Sarajlije ukrajinsku zastavu umjesto profilne slike na Facebooku, napisati, po mogućosti anonimno, dva-tri komentara ispod članaka na portalima i otići na šišu. Jer smo navikli da pušimo. U svakom segmentu.

Gradonačelnica Benjamina Karić donekle je spasila obraz grada, bojeći Vijećnicu bojama ukrajinske zastave. Ali Sarajevo šuti. Evo, kratki test. Znate li uopće gdje je Ambasada Ruske Federacije u Sarajevu? Znate li kako izgleda ambasador Igor Kalabuhov koji je već davno sa diplomatskih nota prešao na one agresorske. Ne baš onakve, ali slične onima koje je sa Trebevića devedeset i neke godine svirao ruski pisac Limonov.

BiH jeste mala država. Potpuno nebitna u međunarodnim političkim vodama. Ali ako neko nema pravo da se večeras ne suosjeća sa stanovnicima Harkova i Kijeva to su Sarajlije.

Još stotinu razloga bih mogao mogao navesti zbog kojih bi barem 5-6 hiljada Bosanaca i Hercegovaca večeras moralo biti pod prozorima Igora Kalabuhova. Ne da provode silu, već da pokažu dostojanstvo i suosjećanje sa ukrajinskim narodom koji od jutros čeka da mu u prozor udari projektil koji ispaljuje neki novi limonov.

Šuti, dakle, Sarajevo. Šuti, a Beograd protestuje. Za to vrijeme Putin ispaljuje rakete na Ukrajinu, a Igor Kalabuhov saopćenja na Bosnu i Hercegovinu. Mislite li, možda, da i mi nismo na meniju Vladimira Vladimiroviča Putina? Za one koji misle da nismo, šiša bar i jeste pravo mjesto za dugotrajni boravak.

Uoči nove runde pregovora o izmjenama Izbornog zakona, Azra Zornić piše za Istragu: Matthew Palmer i Angelina Eichhorst potiču nacionalne vođe

Specijalni američki izaslanik za izbornu reformu u BiH Matther Palmer i predstavnica Europske službe za vanjske poslove Angelina Eichhorst svojim povratkom u Bosnu i Hercegovinu potiču nacionalšovinističke vođe u insistiranju na njihovim fašističkim zahtjevima. Izgleda da se pregovaračka logika ovog neslavnog dvojca oslanja na princip “udovoljavanja” ovim zahtjevima u cilju zaustavljanja otvorenog rušenja BiH. Na osnovu Sattlerovog izvještaja koji je već odavno ugledao svjetlo dana a uz pomoć odmetnutog EU komesara za proširenje Olivera Varheylija Dodik i Čović, a uz njih i Izetbegović dobijaju ono što žele: Dodik dobija državnu imovinu (šume, rijeke, poljoprivredno zemljište itd.) koju može prodati i pokloniti po svojoj volji dok utire put secesiji; Čović dobiva treći entitet kojim želi osigurati da ima vlastiti feud HDZ; a Izetbegoviću će ili biti obećan novi zakon protiv poricanja genocida i negiranja (za koji čak i on mora znati da će biti zanemaren), a možda i obećanje da on i njegovi prijatelji neće biti dodani ni na jednu listu sankcija.

Obični ljudi bilo gdje – u Travniku, Trebinju ili Tomislavgradu – naravno neće dobiti ništa, a izgubiće mnogo više.

Nakon razočaravajuće posjete administratorke USAID-a Samanthe Power, koja je kombinovala nejasnu deklarativnu podršku građanskoj opciji u BiH uz reklamiranje projekata finansiranih iz američkih grantova koji zanemaruju stvarne potrebe za fundamentalnim promjenama, svi u BiH se pitaju ko zapravo koga ovdje predstavlja i u čijem ime?

Sattler već godinu dana izbjegava poziv Odbora za vanjsku politiku da podnese izvještaj o pregovorima i izbornoj reformi u BiH. Protiv O. Varheylija je 30 europarlamentaraca podnijelo zahtjev za istragu zbog njegove bliske saradnje sa Dodikom. Dakle, građanima Bosne i Hercegovine je jasno da su svi ovi „pregovarači“ zapravo slobodni, radeći na sklapanju prljavih poslova sa nacionalšovinistima kako bi zakamuflirali propalu politiku – i to iz karijerističkih razloga, a ne iz strategije ili politike zasnovane na vrijednostima.

Sporazum između HDZ-a i SDA u kojem su posredovali EU, SAD i UK, potpisan u Mostaru 2020. godine, predstavlja očigledan obrazac za njihove  tekuće napore. Primjenom tog istog obrasca na državni nivo, pokušava se smirivanjem nacionalnog feudalizma stvoriti privid rješenja problema.  Pokušaji predatorskih susjeda (čitaj agresora) da podijele zemlju doveli su do žestokog  otpora golorukih građana u ratu,  kao što če to biti I sada u odgovoru na ovakve pokušaje, ali građani/branioci BiH su sada u daleko povoljnijem položaju I imaju mnogo više prednosti u odnosu na 1992-1995: Nakon agresije, zahvaljujući međunarodnoj zajednici I mirovnom sporazumu etnonacionalistički partijski lideri su “zajahali na krilima pobjede”.  Nećemo dozvoliti da njihova “pobjeda” nad nama ojača. Sve patriotske snage, unutar zemlje i u dijaspori, sada su ujedinjene i odlučne da se odupru takvoj politici I da se situacija u zemlji promijeni –  I društveno i sistemski. Nakon 26 godina vladavine aparthejda, građani su odlučili da ove nacionalfašiste pošalju na smetlište političke istorije.

Na poziv Romea Franca, predsjedavajućeg  Delegacije Europskog parlamenta za Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, u svom obraćanju 12. januara ove godine sam, između ostalog, iznijela sljedeće činjenice:

“Troglava nacionalistička hidra BiH, predvođena Miloradom Dodikom, Draganom Čovićem i Bakirom Izetbegovićem, godinama je ocrtavala svoje sfere moći, stvarajući svojevrsnu ravnotežu snaga dogovaranjem netransparentnih političkih dogovora koji su navodno bili motivisani interesom o zaštiti “konstitutivnih naroda” za koje tvrde da ih predstavljaju. Ali u stvarnosti, oni su samo dosljedno vodili računa o svojim ličnim interesima – na štetu naroda i društva u cjelini. Rezultat su bili korupcija i represija – protiv pripadnika opozicije, i protiv svakoga ko želi živjeti u odgovornom, demokratskom sistemu utemeljenom na pravima. Kako bi zaštitili svoje lične interese i opstanak na vlasti, sva trojica su osigurala podršku Srbije, Hrvatske, Mađarske, Turske i Rusije. Odabrali su strane i izabrali neliberalnu ekipu.

Rezultat je mašina za uništavanje inicijative koja alarmantnom brzinom potiče Bosance i Hercegovce iz svih krajeva zemlje da odu.

Dok su njene aktivnosti unutar i na granici s Ukrajinom motivisane interesom Vladimira Putina da osigura da Ukrajina nikada ne bude sposobna napredovati kao odgovorna demokratija – pa stoga nikada ne može poslužiti kao model kojemu bi i sami ljudi Rusije mogli težiti – napetosti služe dodatnoj svrsi. Rusija zapravo želi skrenuti pozornost SAD-a, EU-a i UK-a sa situacije na Zapadnom Balkanu. Dok su analitičari podijeljeni oko toga želi li se ili ne Rusija boriti boriti na svom kućnom pragu, drugi vide gomilanje vojnika i oružja na granici s Ukrajinom kao akcije koje imaju za cilj dobijanje prednsti u pregovorima sa SAD-om/ NATO-a, ili da pokrene eskalaciju koja bi mogla olakšati hibridni rat koji on favorizira, njegove akcije također olakšavaju njegove ciljeve dalje prema zapadu. Jer dok saveznici brinu o Ukrajini, Rusija namjerno provodi tihu invaziju na zapadni Balkan. O tome svjedoče sljedeći događaji.

Na posljednjem sastanku ministrice vanjskih poslova BiH Bisere Turković (SDA – glavna bošnjačka nacionalistička stranka) i ministra vanjskih poslova Rusije Sergeja Lavrova u Sočiju je postignut konsenzus o otvaranju Ruskog centra u Banjoj Luci. Prema Turkovićevim riječima, očekuje se donošenje odluke o otvaranju drugih ruskih “kulturno-humanitarnih” centara u Bosni i Hercegovini.

Prije nekoliko godina jedan takav ruski humanitarni centar otvoren je u Nišu, na jugu Srbije, s tobožnjom svrhom brzog reagovanja u Srbiji, a potencijalno i u regiji ako se pojave vanredne okolnosti koje zahtijevaju brz humanitarni odgovor. Međutim, centar uživa diplomatski status, koji mu pruža potencijal za transport zaliha, pa čak i ljudstva, što neke promatrače navodi da ovo smatraju sub rosa ulazom za oružane snage (Putinovi “mali zeleni ljudi”) – čime dovode u pitanje vjerodostojnost deklarisane “vojne neutralnosti” Srbije. Godinama je postojala zabrinutost da bi se ova strategija mogla koristiti u Banjoj Luci; sada vidimo da bi se to moglo dogoditi, i to bez prigovora same SDA-ove ministrice vanjskih poslova.

Počeli su i pregovori o financiranju izgradnje autoputa Beograd-Sarajevo s ruskom državnom agencijom, uz posredovanje turske vlade, a izgradnja bi trebala koštati oko 5,5 milijardi KM. Krajnje desničarske ekstremističke i ultranacionalističke bande ruskih korijena pojačale su svoje djelovanje u RS-u, od motociklističke bande Noćni vukovi do paravojne skupine Srbska Čast. I na kraju, ne može se zaboraviti njegova sklonost “vjerskoj diplomaciji”, s malim sredstvima za velike pravoslavne crkve u Srbiji i RS, što ima ogroman simbolički utjecaj.

Ovakvi projekti moćan su alat za ostvarivanje ruskih lokalnih geopolitičkih ambicija, a najmoćnije geopolitičko oruđe Rusije svakako je povezivanje Bosne i Hercegovine s plinovodom Turski tok i povezana ulaganja u naftni sektor.

SAD i neke članice EU (kao što su Njemačka, Nizozemska, Belgija, skandinavske zemlje, Češka, Italija) zapravo se zalažu za teritorijalni integritet države BiH i žele uvesti sankcije Dodiku – i poduzeti druge mjere – da spriječe stvaranja daljnje nestabilnosti. SAD su to učinile. No, unutrašnje nejedinstvo  EU-a i velika i spora birokratska administracija ometali su odlučnu akciju. Sve to ide na ruku, europskim desničarskim stranama, Hrvatska, Mađarska i Rusija otvoreno podržavaju politiku Dodika i Čovića.

Britanski parlament barem je pozvao na angažovanje  NATO trupa (vjerojatno uključujući i njihove) kao odgovor na potencijalnu vojnu akciju. No, kao i tokom agresije, EU se oslanja na beskorisne izjave i jalove sastanke kojima je cilj umiriti piromane.”

Nakon mog I obraćanja mojih kolega Sejdića I Fincija, za razliku od svih europarlamentaraca koji su nam dali punu podršku, njih četvero od čega troje iz ultradesničarske HDZ RH, su nastojali iskoristiti svoje pozicije unutar EU kako bi nastavili predstavljati BiH kao zemlju koja ne zaslužuje istu demokratiju koju cijene druge zemlje u Evropi. Oni žele osigurati da određena klasa ljudi u BiH ostane građani drugog reda – zauvijek – u zavisnosti od toga ko su ili u kom dijelu zemlje žive. Željana Zovko iz BiH, bivša ambasadorica BiH, bila je najglasnija, najnepristojnija  i najvulgarnija od svih. Ona je prijetila da će pozvati Božu Ljubića I predsjednika Ustavnog suda BiH, Matu Tadića da svjedoče u njihovu korist. Ove reakcije su, međutim, vjerovatno imale suprotan efekat od željenog efekta kod većine drugih poslanika EP. Ja, lično, sam to doživjela kao pokušaj očajnika da opravdaju svoju nesposobnost pred onima koji ih plaćaju za taj posao.  Njihov nacionalistički stav je njihov jedini proizvod, jer nemaju šta drugo da ponude. Razlika između njih i nas – građana koji nemaju nezaslužene privilegije ovih nacionalističkih elita – je ogromna. Oni rade svoj prljavi posao za novac i pozicije, dok se mi časno borimo za sistem izgrađen na vrijednostima za koje smo mislili da EU I sama podržava i promoviše. Jedini ispravan način da se osigura demokratizacija i uspostavljanje istinski odgovorne Bosne i Hercegovine za sve koji ovdje žive je provođenje presude Zornić. Tek tada možemo započeti razgovore o novom društvenom ugovoru kakav zaslužujemo  u 21. stoljeću, a koji će pružiti osnovu za novi ustav, zakon o državnoj imovini i izborni zakon usmjeren na građane.

Na kraju, dozvolite mi da završim porukom emisarima SAD i EU Palmeru i Eichhorstu. Nakon zadnjeg neuspjelog  pokušaja  vaš povratak se čini ne samo očajnim, već pokazuje da ste posvećeni pogrešnim i nedemokratskim, antievropskim idejama. Ako dolazite u BiH sa istim principima netransparentnih i neinstitucionalnih prljavih dogovora o budućnosti naše zemlje u kojoj živimo, zagarantovan vam je neuspjeh – još jednom – i trajna šteta po vaš i ugled onih koje predstavljate.

Kako vidimo igre koje igraju lokalne grabežljive elite, a u pozadini amoralne agresije Vladimira Putina na Ukrajinu, poruka bi trebala biti jasna za naše transatlantske prijatelje. Za Evropu: sjetite se šta je neliberalizam učinio kontinentu u 20. Stoljeću  i zašto je uspostavljena vaša gusta mreža institucija zasnovanih na vrijednostima.  Za SAD: predstavnici Bajdenove administracije treba da se ponašaju kao američki političari, a ne kao balkanski političari. Iskoristite svoju energiju da učestvujete u demokratskoj emancipaciji političkog sistema, a ne u njegovom gušenju.

Molimo vas da budete dio rješenja, a ne dio problema. I prestanite misliti da mi u BiH i regionu nekako zaslužujemo manje odgovornosti, manje mogućnosti, manje učešća i manje demokratije, u protivnom znajte da se ono što radite u Bosni I Hercegovini može sažeti u jednu jedinu frazu: JALOV VAM JE TO POS’O.

(Autorka teksta Azra Zornić je bh. državljanka za koju je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu utvrdio da je diskriminirana u izbornom procesu zato što se izjašnjava kao građanka Bosne i Hercegovine. Presudu možete pročitati na ovom linku)

Srebreničke priče o jednoj fotografiji, kamionu i malo pšenice: “UNPROFOR-ci su snimali dok su se žena i djeca borili za komade hrane iz njihovog smeća”

„Ne, ne. Ne mogu se prisjećati toga“, kaže nam Hamdija B., Podrinjac koji od kraja rata živi u blizini Tuzle.

A zbog čega smo ga zvali? Zbog jedne fotografije nastale nekad tokom rata, negdje u okolini Srebrenice. Na njoj je Hamdija, na njoj je nekoliko desetina srebreničkih dječaka, poneka žena i jedan kamion. Bijeli kamion koji je živote činio crnjim. Ako je to uopće bilo moguće u opkoljenoj Srebrenici.

Za volanom kamiona  bio je Fadil Đelić. Kada je počeo rat, Fadil je bio mehaničar u Vihoru. Tada je zadužio i jedan stari kamion iz komunalnog preduzeća u Srebrenici.

„Nije bio u voznom stanju, pa sam ga noću uspio odvesti do Potočara, u jednu radionicu i popraviti ga“ prisjeća se Fadil.

U tom je bijelom kamionu počeo prevoziti drva za najugroženije. Onda ga je angažovao UNPROFOR. Boja kamiona uklapala se u njihove standarde.

„Počeo sam voziti smeće za njih“, govori nam Fadil.

Uglavnom ga je vozio iznad Vidikovca, u šumu. Onda su mu rekli da ide dalje, prema Zalazju. Svaki put kada bi iz baze UNPROFOR-a povezao smeće, ispred bi išlo jedno vozilo holandskog bataljona.

„Kada bismo stigli na odredište, oni bi izašli iz svog vozila, spremili kamere i fotoaparate i počeli da snimaju ono što slijedi“, nastavlja svoju priču ovaj Srebreničanin koji danas živi u Ilijašu kod Sarajeva.

A slijedile su scene iz pakla. I prije nego bi Hamdija podigao kipu, oko kamiona bi se okupilo desetine dječaka i žena, čekajući da se i fizički bore za komadiće hrane koji su se nalazi u otpadu,

„Kada su vidjeli da se narod otima za komadiće hrane u smeću, UNPROFOR-ci su, namjerno, u kontejnere počeli u ubacivati komade hrane. Recimo, od jednog ćurana uzmu samo filete, a ostatke bi bacali u smeće. Onda bi snimali dok se naš narod bori za te komade“, govori vozač kamiona sa naslovne fotografije.

Srebreničani su se, kaže Fadil, borili za svaki otpadak koji je bio jestiv.

„Bilo je onih paklića šećera, sokova, nekih, u prahu. Sve što holandski vojnici nisu mogli pojesti bacali su u smeće. Ja sam to, onda, odvozio na divlja smetljišta, narod je kupio, a Holanđani su snimali. To je bila takva katastrofa. Tako žalosno“, ispričao nam je Fadil.

Srebrenica tokom rata (foto:arhiv BIRN-a)

Srebrenički efendija Ahmed Hrustanović je 1993. godine izašao iz tog grada i otišao prema Tuzli. Bio je suviše mali da bi se sjećao nekih detalja do tada. No, on danas prikuplja tuđa sjećanja. Ustupa nam priču Besima Pitarevića, čiji je otac poginuo u potrazi za hranom.

“Selam moj efendija”, prosljeđuje nam Ahmed Besimove riječi, “da ti napišem vezano za mog babu ono sto ja znam”.

Besimov otac zvao se Džemal. Prenosimo njegovu priču bez većih intervencija.

“Mi smo živjeli u kući babinog dajdže Mehmeda. Kad‘ je bila akcija na Fakoviće, i on je bio u akciji. Padom Fakovića našao je nešto pšenice, ali tad nije mogao donijeti jer se vratio sa vojskom. Oružja, u to vrijeme, nije bilo pa su puške ostavljali u štabu, nakon akcija koje su obavljali. Pošto je babo ostavio pšenicu u nekom hambaru pitao je dajdžu da mu da kobilu da ode po nju i da to donese. Naša vojska nije imala dovoljno ljudi da drži položaj. Nakon što su oduzeli Fakoviće, morali su se ponovo povući na Biljeg. Četnici su se vratili i vjerovatno shvatili da je to premješteno i postavili minu. Moj babo je sa Kiramom, sinom Ibrahimovim, inače svojim dajdžiće otišao po tu pšenicu. Nekad u noći babo je nagazio na minu, a Kiram je, vjerovatno uplašen, pobjegao. On nikad neće da prica o tome. Ujutro, kad je Kiram došao moja mama ga pitala gdje je Džemal, a on je onako zbunjeno rekao : “pa je l’ se nije vratio. Išli smo i nešto je sjevnulo i puklo i od tada ne znam gdje je”. Kad je Mehmedova kobila došla nakon dva dana na samaru je bilo krvi, tragovi ruku, jer se Babo vjerovatno pokusao popeti da bi ga donijela. Tada smo shvatili da je poginuo, a Kiram je to možda i znao. Otišao je sa mojim amidžom Suljom po Babu. S njima su još otišli Ahmo i Halil iz Miholjevina, jer niko više nije smio. Kiram je znao tačno mjesto gdje se to desilo pa su ga brzo i našli, ali bez glave, samo tijelo koje su čuvali četnici, vjerovatno u nadi da će neko doći da ga izbavi pa da ubiju još nekoga. Kad su se odmakli da jedu, neko od njih četvorice je prisao i vezao konopac babi ispod pazuha, jer su mislili da su minirali tjelo, pa ako ga podignu da će poginuti jos neko. Kad su povukli tjelo, vidjeli su da nije minirano pa su ga brzo odnijel. Izvukli su babu i kad su ga donijeli u Mehmedovu kuću, bilo vise vojnika, a moja mama je plakala i pitala šta je ono onako malo. Ja sam bio mali i nisam se mogao suzdrzati iako mi je djedo rekao da ne govorim. Dok sam čuvao kravu prije nego su izbavili babu došao mi je plačući i rekao: sine, kažu da su Džemalu četnici odsjekli glavu, ali nemoj snahi govoriti”: Kako ja nisam mogao izdržati, plakao sam i govorio da hoću da vidim babu i da su mu odsjekli glavu. Sreća, mama je tad bila u nesvijesti i nije to čula. Umrla je 2008. godine, ne znajući da smo babu ukopali bez glave. Govorili su mi da ne gledam i da je bolje da ga pamtim kakav je bio ali kako sam ja bio uporan, Šemsudin, sin Mehmedov, uveo me u kuću da mi pokaze babu. Danas ne znam kako su me zbunili da mi ne pokazu sve. Samo su ga otkrili od nogu pa malo više iznad pojasa.Vidio sam da je noga šira, vjerovatno je mina rasturila ali nije bila otkinuta.
Jedan dio stopala je bio probijen i na lijevoj šaci je falio dio. Nogu je vezao nekakvim djelom odjeće, vjerovatno pokusavajući da zaustavi krvarenje. Bilo je krvi i na vojnim gaćama koje su virile ispod pantalona. Dobro se sjećam. Lijeva noga je bila savijena u koljenu, a desna šaka stisnuta u pesnicu. Možda se branio jer nije imao oružje. Samo je nož odnio sa sobom. Ostali su noga i ruka tako ukočeni dok hodža nije valjda proučio nešto. nemam pojma. Ukopali smo ga bez glave u Miholjevinama. Brzo iza toga smo odselili u Ljeskovik odakle je moja mama i bili do pada Kragljivode. Glavu su našli 2018. u Žanjevu”.

U filmu Tarik, u stvarnom životu Emir Suljagić, preživjeli Srebreničanin: Genocid i šampanjac

Negdje s kraja prošle godine, grupa političkih aktivista, ljevičara, u jednoj kafani na Bjelašnici glasno se šprdala kako sam ja, Emir Suljagić konačno „civilizovan“ i „umiven“, nakon što je ulogu u filmu „Quo Vadis, Aida?“ izdaleka inspirisanu onim što sam preživio u Potočarima između 11. i 21. jula 1995. odigrao Alban Ukaj. Prešao sam preko te, kao i brojnih uvreda koje sam za proteklih 26 godina pretrpio u suštini zbog toga što sam preživio i, za razliku od mnogih preživjelih, nisam ušutio. Slavlje zbog zasluženog uspjeha filma Jasmile Žbanić, koje vidim na svakom uglu, može se porediti samo dubinskim prezirom prema preživjelima. Genocid i šampanjac, jebiga.

Otkako je Jasmila počela raditi na filmu, bio sam po strani onoliko koliko se tražilo i od pomoći koliko se to tražilo. Ne znam mnogo o filmu, scenarij nisam napisao nikad u životu, i nisam mogao pomoći osim da odgovorim na pitanja koja mi se postavljaju. I tada sam mislio, kao što mislim i danas, da je snimanje tog filma bila nasušna potreba. Nijednim postupkom niti riječju nisam htio stajati na putu tome. I imao sam pravo: broj ljudi koji su saznali za genocidnu operaciju u Srebrenici – pa makar i jednu srazmjerno malu epizodu unutar strašne sage o Srebrenici – u zadnjih godinu dana je ogroman. Zahvaljujući Jasmili i njenom filmu i mi preživjeli smo dobili platformu da govorimo o događajima koji su bili osuđeni da postanu fusnota u evropskoj istoriji. U tom smislu, to je samo po sebi postignuće za istoriju.

Ne želim, pak, učestvovati u „univerzalizaciji“ srebreničkog iskustva i imam pravo da to takođe glasno kažem. Jasmilin „acceptance speech“ povodom dobijanja nagrade Evropske filmske akademije ne odgovara istini i trivijalizira srebreničko iskustvo. Genocidna operacija u i oko Srebrenice – ako ćemo biti potpuno precizni i kompletno iskustvo bosanskog genocida –jedinstvena po tome što je predstavlja genocid kao „gendercide“.

Od maja 1992. godine do jeseni 1995. godine – čak u oktobru su jedinice Bratunačke brigade tzv. VRS vršile „pretrese terena“ u doslovnom lovu na rijetke zaostale preživjele – postojala je samo jedna garancija smrti – pogrešne genitalije. Dominantna većina žrtava u i oko Srebrenice u cijelom tom periodu su bili muškarci: razoružani, vezani, ubijeni. Logika srpskog genocida bila je jednostavna. Umjesto masovnog ubistva i žena i djece, ubistvo muškaraca u kombinaciji sa iskorijenjivanjem ostatka zajednice – uz seksualno nasilje nad ženama, logore, uništavanje kulturnog nasljeđa, prisilni premještaj, te ubijanje autoriteta i elita, odnosno obezglavljivanje zajednice – garantovalo je fizički nestanak zajednice koja je bila meta nasilja. Muškarci koji su strijeljani u Domu kulture u Pilici 16. jula 1995. godina, nisu bili odgovorni za bilo kakav „mess“. Niti je to što se dogodilo bilo „mess“.

Emir Suljagić tokom rata u Srebrenici (krajnje desno)

Drugo u čemu odbijam da učestvujem je aproprijacija srebreničkog iskustva za „sve žrtve“. Jasna Đuričić ima pravo da u svoje ime, kao najbolja evropska glumica za 2021. godinu nagradu posveti „svim žrtvama“. Ali, ne u moje ime. Srebreničko iskustvo nije univerzalno. To je muslimansko iskustvo. Iskustvo ruralne, konzervativne zajednice Bošnjaka istočne Bosne. I ta priča je samo naša. Ta platforma je samo naša. Nijedna grupa žrtava, odnosno preživjelih, nije predmet takve vrste blaćenja, vrijeđanja, osporavanja i negiranja – i to kao državne politike u Srbiji – kao što su to žrtve i preživjeli srebreničke enklave.

Dodjela nagrade za najbolji film, najbolju redateljicu i najbolju glumicu za „Quo Vadis, Aida?“ događa se u kontekstu izvjesnosti da će vojska koja je genocid počinila – vojska Ratka Mladića – biti ponovo uspostavljena. I da je evropski zahtjev da dopustimo da ta vojska koegzistira sa Memorijalnim centrom Srebrenica.  Srbima država, muslimanima oskari. Svakome ono čime će se zadovoljiti.

I da se u zaključku vratim na početak teksta. Možda vam se ne sviđamo ovakvi kakvi jesmo – nismo savršene žrtve, šta da radimo? – možda smo malo odveć grubi, neotesani i glasni, ali ovo je film o našim ljudima i našim muškarcima. Danas mi je, dok smo se vraćali iz grada, kćerka koja ima 15 mjeseci zaspala u automobilu. I dok sam je iznosio uz stepenice i gledao je kako spava, sjetio sam se Fehima Mašića, mog komšije, koji je isto tako držao svoje dijete u bivšoj fabrici akumulatora 13. jula 1995. godine, kada sam došao da ga „popišem“, stavim na listu za koju sam bio uvjeren da će njemu i svima ostalima spasio život. Niko sa moje liste nije preživio. Bila je to anti-Schindler lista. Na njoj su bili samo muškarci.

(autor teksta je direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari)

Emotivno pismo Azre Zornić američkom diplomati Matthew-u Palmeru: “Sklapate pakt s ljudima koji su stvorili segregaciju”

Gospodine Palmer, želim Vas podsjetiti  da niste imenovani za specijalnog izaslanika SAD-a za izbornu reformu u Bosni i Hercegovini da biste ispunili svoju misiju po svaku cijenu. Obični građani su se obratili Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu zbog diskriminatornog Ustava i Izbornog zakona. Tako da, po mom skromnom mišljenju, treba razgovarati sa građanima koji su dobili svoje presude. Ali Vi umjesto toga nastavljate pregovarati i sklapati prljave poslove sa etnonacionalističkim liderima koji vladaju ovom zemljom u posljednjih 25 godina bez ikakvog napretka. Naprotiv, stvorili su segregaciju, polarizaciju, mržnju, strah, bijedu, siromaštvo…… sve sa samo jednim ciljem – da ostanu na vlasti. Građani BiH su upravo podvrgnuti emotivnom terorizmu i retraumatizaciji od strane gospodina Dodika; izgleda da namjeravate da ga nagradite za njegova nedjela. Da vas podsjetim u svakoj pravnoj državi ustav je iznad svih zakona. Dakle, nikakva suštinska promjena Izbornog zakona nije moguća prije nego se, u skladu sa mojom presudom, promijeni Ustav BiH. Moguće je izvršiti samo kozmetičke izmjene izbornog zakona, kao što je uvođenje elektronskog glasanja, u skladu sa prijedlogom Centralne izborne komisije. Napominjem da ni prema Ustavu ni prema mojoj presudi nije moguće dati bilo kakav legitimitet pripadnicima konstitutivnih naroda kako to želi gospodin Dragan Čović. U demokratskom društvu svaki građanin treba da ima pravo da glasa za koga hoće, a ni Čović ni bilo ko drugi ne može odrediti da li je njegov glas legitiman ili ne. Pravi nosioci konstitutivnosti su svi građani Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjersku, etničku, nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost. Svi smo mi građani ove zemlje; zašto davati ekskluzivna prava bilo kome u ovoj zemlji? Isticanje etničkih prefiksa i inženjering  kako bi se osiguralo da političari dobiju birače koje žele NIJE demokratija. Nije li već cijelom svijetu jasno da ova trojica nacionalista to rade samo da bi ostali na vlasti i nastavili da pljačkaju i uzimaju kredite u ime ove države a za svoju ličnu korist.  Ako vjerujete da će kredibilitet SAD i EU među građanima BiH izdržati ovu vrstu izdaje našeg dostojanstva, zaboravite. Ništa što možete ponuditi, nikakve floskule nas ne mogu zaslijepiti do te mjera da prihvatimo vaš krajnje  nekorektan čin saradnje sa političkom klasom koja je nanijela toliko štete našoj zemlji i našoj budućnosti.

Konačno,  gospodine Palmer, da ako ste već delegirani da pomažete Bosni i Hercegovini onda to učinite na pravi način tako što ćete razgovarati sa običnim građanima koji su dobili svoje presude i u skladu sa njima pomoći im da prvo promijene Ustav pa onda Izborni zakon. Svjesna  sam da je to teži način da ispunite svoju misiju, ali vjerujte mi da je to jedini pravi put. Svjesna sam da bi to otežalo vašu misiju, ali vjerujte mi da je to jedini pravi put. Nemojte citirati naše odluke, kojima smo imali za cilj da otvorimo procese pozitivnih promjena u BH društvu, a koje vi želite da tumačite na način da zadovoljite  Čovića, Dodika, Izetbegovića, ili bilo koje druge bh. političare koji žele da zacementirjau etničke podjele. Presude Evropskog suda za ljudska prava se ne tumače i o njima se ne može raspravljati. Presude se implementiraju odnosno provode onako kako je to u izreci presude rečeno.

Objavljujemo prijedlog ugovora između BiH i Islamske zajednice: Da li je sporna (samo) džuma?

“Velika je šteta”, reći će član Predsjedništva BiH Milorad Dodik,”što muslimanski vjernici mogu da napuste svoje radno mjesto petkom u 12 i odu na džumu i da im je poslodavac dužan da to računa u radno vrijeme, odnosno, da reguliše da te izgubljene sate nadoknadi u nekom drugom vremenu. To je nemoguće, imajući u vidu da značajne industrijske proizvodnje imaju liniju ili lanac proizvodnje koji je povezan i odlazak ljudi s tih linija značilo bi prekid proizvodnje”.

Upravo je “vrijeme za džumu” bilo kamen spoticanja na posljednjoj sjednici Predsjedništva BiH na kojoj se trebao razmatrati i usvojiti Ugovor između Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice u BiH, jedine vjerske zajednice s kojim država nema potpisan osnovni ugovor.

“Islamska zajednica to traži, nismo mi ti koji bi to onemogućavali. To je mišljenje i u ime vjerskih sloboda da prihvatimo da je to neotuđivo pravo i vjernika. Nažalost, nismo postigli dogovor, a to nam je cilj – da ne pravimo još veću gužvu, tako da smo razgovor ostavili za narednu sjednicu. U međuvremeni ćemo razgovarati i sa IZ”, rekao je Komšić.

Istraga.ba došla je u posjed ovog dokumenta i klikom ovdje možete pročitati šta je sve predviđeno ugovorom koji bi trebao biti razmatran na narednoj sjednici Predsjedništva BiH. Kako je je na posljednjoj sjednici najviše rasprave bilo u vezi sa “vremenom za džumu”, u nastavku ćemo se pozabaviti konkretnim odredbama ugovora.

“Bosna i Hercegovina poštovat će pravo muslimana na obavljanje džume-namaza, kao i pravo na obavljanje iftara i sehura tokom mjeseca ramazana u skladu sa Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica”, navedeno je u stavu (1) člana 11. predloženog Ugovora.

U stavu četiri istog člana ugovora piše da “prava mogu podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom, a koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala, ili zaštite prava i slobode drugih”.

Kada je u pitanju ugovor IZ-a i Bosne i Hercegovine, posebno su interesantni članovi 8. i 9.

“Nadležna tijela BiH ne mogu poduzeti sigurnosne mjere u tim mjestima (džamije, mesdžidi, mektebi ,tekije, musalle, haremi, mezarja i propratni prostori) bez prethodnog pismenog odobrenja nadležnog organa Islamske zajednice, osim ako je to hitno zbog zaštite života i zdravlja ili zbog spašavanja dobara posebne historijske i umjetničke vrijednosti”, navedeno je u stavu (5) člana 8. ovog ugovora.

U članu 9., pak, piše da u slučaju “pokretanja istrage protiv službenika IZzbog eventualnih krivičnih djela propisanih krivičnim zakonom, sudske će vlasti o tome prethodno obavijestiti nadležne organe Islamske zajednice”.

 

 

(video)Novinari iz više evropskih zemalja uspjeli snimiti i dokumentirati: Pogledajte kako hrvatski policajci ilegalno ubacuju migrante u BiH

Hrvatske sigurnosne snage tajnim operacijama i uz upotrebu sile protjeruju izbjeglice iz Evropske unije, da bi ih spriječili u  podnošenju zahtjeva za azil. To potvrđuju višemjesečna zajednička istaživanja ARD studija iz Beča, Lighthouse Reportsa, Spiegela, SRF Rundschaua, ARD magazina „Monitor“, Libérationa, Novosti, RTL Hrvatska i Pointera.

Reporteri su po prvi put uspjeli filmski dokumentirati upotrebu sile prilikom „Pushbacka“ na granici Hrvatske i BiH. Na snimku se vide uniformisane, maskirane osobe koje ilegalno i uz fizičko nasilje vraćaju u BiH grupu izbjeglica iz Afganistana i Pakistana.

Priču kolega sa ARD-a i kompletan video možete pogledati klikom ovdje.

Istraživačima je uspjelo da snime jedanaest nasilnih akcija koje su rezultirale protjerivanjem 148 ljudi. To je u direktnoj suprotnosti sa međunarodnim pravom i pravom Evropske unije.

Prilikom ovih akcija policajci najčešće skrivaju svoj identitet, tako što imaju fantomke i nose uniforme bez obilježja. Međutim, na osnovu izgleda uniformi i opreme jasno se može zaključiti da se radi o pripadnicima interventne policije koja spada u nadležnost Hrvatskog ministarstva unutrašnjih poslova.

Nakon uvida u snimljeni materijal, šest kompetentnih hrvatskih službenika potvrdilo je da se tu radi o interventnoj policiji. Još nekoliko službenika, među njima i jedan pripadnik interventne policije, anonimno su izjavili da se ovdje sprovodi „Pushback“. Po njihovom iskazu ova operacija nosi interni naziv „Koridor“. Istraživanja pokazuju da se ove ilegalne akcije dijelom finansiraju i novcem Evropske Unije.

Istraga.ba je, podsjećamo, u januaru ove godine objavila da je iz šengen zone EU, preko Hrvatske, tokom 2019. i 2020. godine, u BiH ubačeno preko 15 hiljada migranata.

Pripadnici MUP-a Unsko-sanskog kantona, objavili smo tada, tokom 2020. godine registrirali su 7210 migranata koji su na teritoriju BiH ilegalno prebačeni iz pravca Republike Hrvatske. Godinu ranije, 2019., taj broj je bio nešto veći, tako da dolazimo do zvaničnog podatka da je najmanje 15 hiljada migranata sa teritorije Evropske unije ilegalno prebačeno u Bosnu i Hercegovinu.

Prema izvještaju Policije Slovenije, dostupnom na ovom linku, tokom 2020. godine na teritoriji te države, članice EU koja se nalazi u Šengen zoni, zatečeno je 14.492 ilegalna migranta. Najviše je bilo Pakistanaca, zatim Afganistanaca pa Marokanaca. Slovenačka policija je, prema istom Izvještaju, od 1. januara do 31. decembra prošle godine, po osnovu sporazuma o redamisiji od Italije preuzela 1116 migranata. Pojednostavljeno, italijanske vlasti su utvrdile i dokazale da je u tu državu, tokom 2020. godine, iz Slovenije ušlo 1116 migranata pa su slovenačke vlasti te osobe morale prihvatiti na osnovu međudržavnog sporazuma o readmisiji. Istovremeno, vlasti Slovenije su uspjele utvrditi i dokazati da je prošle godine na teritoriju te države iz Hrvatske ušlo 9950 migranata pa su se i oni pozvali na sporazum o readmisiji prema kojem svaka država mora prihvatiti osobe za koje je utvrđeno da su, prethodno, s njene teritorije ilegalno ušle na teritoriju druge države. Dakle, Italija je Sloveniji, po tom osnovu, vratila 1116 migranata, a Slovenija je te iste migrante, i još 8800 drugih koje je zatekla na svojoj teritoriji, uz zapisnik, predala policijskim agencijama Republike Hrvatske.

zvanični podaci o readmiciji između Italije, Slovenije i Hrvatske

Ovo znači da je Hrvatska od Slovenije, tokom 2020. godine, preuzela 9950 osoba. Svi su, rekosmo, predati uz potrebnu dokumentaciju, a prethodno im je izdato rješenje o protjerivanju ili zdržavanju . Upravo ta rješenja slovenačke policije pronađena su kod migranata koji su, recimo, u martu 2020. godine zatečeni na teritoriji BiH i koji su potvrdili pripadnicima MUP-a USK-a da su ih u BiH prebacili hrvatski policajci.

dokument slovenačke policije pronađen kod migranta u BiH

Ovo je jedan od dokumenata pronađenih kod Pakistanca koji je zatečen na teritoriji BiH. Prethodno je, vidljivo je, bio na teritoriji Slovenije čija ga je policija predala Policiji Republike Hrvatske. Zvanično, hrvatske vlasti Mukhtara Ahmada nikada nisu predale Bosni i Hercegovini na osnovu Sporazuma o readmisiji između BiH i Hrvatske kojeg je Predsjedništvo BiH ratifikovalo u martu 2002. godine.

“1. Ugovorne stranke prihvatit će bez posebnih formalnosti državljane trećih država, koji su na protuzakonit način prešli državnu granicu između ugovornih stranaka u roku od tri dana od dana kada je utvrđeno da je osoba protuzakonito prešla državnu granicu. 2. Ako se prihvat iz stavka 1. ovoga članka odbije zatražit će se najava prihvata u roku od 72 sata. 3. Najavu predaje uputit će sa strane Republike Hrvatske Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a sa strane Bosne i Hercegovine Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice. 4. Zamoljena ugovorna stranka mora ugovornoj stranci koja traži prihvat svoju odluku priopćiti pisanim putem i to u roku od 48 sati koji se eventualno može produžiti na najdulje do 7 dana”, piše u članu 5 ovog Sporazuma.

Sporazum o readmisiji između BiH i Hrvatske

Da bi, dakle, hrvatska policija na teritoriju BiH vratila migrante, nužno je da prethodno obavijesti o tome bosanskohercegovačke sigurnosne agencije. Proces readmisije u ime BiH provodi isključivo Služba za poslove sa strancima BiH.

“Prema odredbama Sporazuma o readmisiji između BiH i Hrvatske tokom 2020. godine prihvaćeno je ukupno 208 osoba”, kazali su za Istragu u Službi za poslove sa strancima BiH.

To znači da je Hrvatska tokom 2020. godine na teritoriju BiH legalno vratila svega 208 migranata za koje je utvrđeno da su nezakonito sa teritorije BiH ušli u tu državu. Podsjećamo, Slovenija je Hrvatskoj po istom osnovu vratila ukupno 9950 migranata. Hrvatska ih, barem formalno, nije dalje predala bh. vlastima. No, jasno je da se ti miganti ne nalaze ni na teritoriji Hrvatske, kao što je jasno da je veliki broj, od ukupno 7210 migranata koje je prošle godine registrirao MUP USK, posjedovao odluke o protjerivanju koje je, prethodno, izdala slovenačka policija. Postoji, dakle, samo jedna mogućnost – migrante koje je Italija vratila Sloveniji, a Slovenije Hrvatskoj, Hrvatska je ilegalno prebacila na teritoriju BiH. Prošle godine, rekosmo, MUP USK registrirao 7210 takvih slučajeva. Godinu ranije taj broj je bio oko 8000. Hrvatska je tokom 2019. godine prihvatila 11.039 migranata iz Slovenije. Hrvatska je u BiH , na osnovu Sporazuma o readmisiji, tokom 2019. godine “prebacila” svega 783 osobe. Svi drugi su ilegalno prebačeni na područje USK. Istovremeno, Bosna i Hercegovina je protekle dvije godine u Srbiju, na osnovu Sporazuma o readmisiji, vratila ukupno 332 osobe.

Općinski sud u Sarajevu presudio: Radončićev Avaz lažima pokušao diskreditirati Senada Avdića

“Avaz roto-press” je presudom Općinskog suda u Sarajevu dužan Senadu Avdiću, glavnom i odgovornom uredniku portala “Slobodna Bosna” isplatiti hiljadu KM uz pripadajuće troškove zbog niza kleveta i uvreda koji su protiv njega objavljeni na stranicama “Dnevnog Avaza”. Prema presudi koju je izrekao sudija Firdus Alajbegović “Avaz roto-press d.o.o. dužan je o svom trošku na portalu www.avaz.ba. objaviti uvod i izreku ove presude sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja”.

Senad Avdić je “Avaz roto-press” tužio kao izdavača “Dnevnog Avaza” u kojem je 27. jula 2019. godine u rubrici “Ličnost dana” objavljen tekst naslovljen “Megafon državne hobotnice” i podnaslovom “propagandista Mirjane i Slobodana Miloševića dobio moralni degenek od uglednog Vlastimira Mijovića”. U članku “Avaz” je prenio nesuvisle i ničim potkrijepljene Mijovićeve optužbe na račun Avdića, pa pored ostalog napisao da je on “oduzeo Avdiću legitimaciju navodnog borca protiv Miloševića i vrlo ga precizno podsjetio – što je lako potvrditi Avdićevim tekstovima u beogradskoj “Mladosti”- koliki je Avdić bio propagator balkanskog kasapina Slobodana Miloševića dok je bio glavni urednik spomenute novine. Dodatno, Avdić je u to vrijeme važio kao intimus prošle sedmice preminule Mirjane Marković Milošević, supruge raznog zločinca Slobodana Miloševića”.

Tokom davanja iskaza “Avazovi” svjedoci Miralem Aščić, urednik u listu i Vlastimir Mijović, nekadašnji direktor i urednik “Avaza”, nisu se mogli sjetiti, niti navesti niti jedan tekst, ili javni nastup Senada Avdića iz kojeg je moguće zaključiti da je on “bio propagator balkanskog kasapina Slobodana Miloševića”. Aščić je rekao da su se u tekstu oslanjali na izjavu Mijovića na portalu  “The Bosnia Times”, dok je Mijović tokom svog svjedočenja rekao “da se ne sjeća konkretnog teksta iz Mladosti u kojem je Senad Avdić pisao pozitivno o Slobodanu Miloševiću, da je toga bilo tona, najmanje deset tekstova, bio je predmet ismijavanja…” No, od te tone, ili “najmanje deset tekstova ” Vlastimir Mijović se nije uspio sjetiti niti jednog jedinog.

Senad Avdić je sudu predočio tekst svoje ostavke na funkciju glavnog i ogovornog urednika lista “Mladost” koju je podnio Saveznoj konferenciji Saveza socijalisitčke omladine Jugoslavije u februaru 1989. godine zbog kako je naveo nemogućnosti da se bavi svojim novinarsko-uredničkim poslom na odgovoran i profesionalan način u političkoj i medijskoj atmosferi kakva je tada vladala u Beogradu i Srbiji za koju je odgovornim naveo Slobodana Miloševića i njegov režim. Naveo je da je ostavku podnio nakon što je beogradsko javno tužilaštvo pokrenulo istragu protiv njega i lista “Mladost” zbog jednog teksta u kojem se Slobodan Milošević poredio sa Adolfom Hitlerom. Autor tog teksta je bio suradnik iz Zagreba Goran Beus Richembergh, kasniji zastupnik u Hrvatskom Saboru.

U presudi Općinskog suda se navodio da “u konkretnom slučaju izražavanje nije bilo razumno u slučaju kada se tužitelj karakteriše kao osoba koja je imala i ima za cilj propagiranje politike Slobodana Miloševića… Po mišljenju suda iznošenje navedenih kleveta nakon toliko godina išlo se na diskreditiranje ličnosti tužitelja (S. Avdića) jer je općepoznato da je Slobodan Milošević procesuiran za ratne zločine u Haškom tribunalu. Isto tako, u spornom tekstu gdje se tužitelj dovodi u kriminogenu vezu sa s tužiteljem Tužiteljstva BiH Dubravkom Čamparom i da tuženi (“Avaz”) nije ničim dokazao postojanje takve veze”.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...