Bosanci i Hercegovci, Jevreji i Romi, po oktroiranom Ustavu Christiana Schmidta, ne vrijede koliko i konstitutivni narodi. Preko stotinu hiljada građana Federacije BiH nema pravo biti kandidirano ili birano za (pot)predsjednika entiteta.
Prema zvaničnim rezultatima popisa provedenog 2013. godine, u bh. entitetu Federacija BiH živi 102.415 stanovnika koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici tri konstitutivna naroda. Niko od njih ne može biti predložen za predsjednika ili potpredsjednika Federacije BiH. I niko od njih, analogno, ne može odlučivati ko će biti premijer i ministri u Vladi FBiH. Da je oko sto hiljada građana Federacije BiH obespravljeno, konstatirao je 25. marta 2015. godine Ustavni sud BiH odlučujući po zahtjevu člana Predsjedništva BiH u slučaju poznatom kao “Komšić”.
presuda Ustavnog suda BiH
“Djelimično se usvaja zahtjev Željka Komšića, u vrijeme podnošenja zahtjeva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da član 80. stav 2. tačka 4. (tačka 1. stav 2. Amandmana LXXXIII) i član 83. stav 4. (tačka 5 Amandmana XL dopunjen tačkom 4 Amandmana LXXXIII) Ustava Republike Srpske, član IV.B.1. član 1. stav 2. (dopunjen Amandmanom XLI) i član IV.B. 1. član 2. st. 1. i 2. (izmijenjen Amandmanom XLII) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te čl. 9.13, 9.14, 9.16. i 12.3. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 23/01, 7/02,9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32 /10, 18/13 i 7/14) nisu u skladu s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda”, navedeno je u Odluci Ustavnog suda BiH objavljenoj 12. maja 2015. godine.
Ostalima je, dakle, Ustavom Federacije bilo uskraćeno pravo kandidiranja za (pot)predsjednika FBiH, što je, zaključio je tada Ustavni sud BiH, suprotno Evropskoj konvenziji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
I umjesto da promijeni osporeni odredbu, visoki predstavnik Christian Schmidt je, pisali smo već, nametnuo identičnu odredbu koja je suprotna Evropskoj konvenciji i Ustavu BiH.
“Bilo koja skupina od jedanaest delegata iz svakog od klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda može predložiti kandidata iz reda odgovarajućeg konstitutivnog naroda, pod uvjetom da svaki delegat može podržati isključivo jednog kandidata. Svi kandidati mogu biti izabrani u skladu s ovim člankom ili na mjesto predsjednika ili na mjesto dopredsjednika Federacije”, glasi odredba koju je nametnuo Christian Schmidt.
Schmidtova diskriminatorna odredba
Kao što vidimo, Klub Ostalih ne može predložiti kandidate za (pot)predsjednika FBiH. Ali to nije smetalo Christianu Schmidtu i njegovim braniteljima da saopće kako su “ojačali” Klub Ostalih u Domu naroda FBiH. Pa, da vidimo u praksi to ojačavaje.
Klubovi Bošnjaka, Srba i Hrvata imaju po 23 delegata u Domu naroda FBiH. Klub ostalih imat će 11. Svi delegati u klubovima Srba, Hrvata i Bošnjaka imaju pravo da predlože predsjednika i potpredsjednike Federacije. Nijedan delegat iz Kluba ostalih nema pravo da predloži predsjednika ili potpredsjednika FBiH. Srbi, Hrvati i Bošnjaci imaju pravo da budu predsjednik i potpredsjednici FBiH. Ostalima je to pravo uskraćeno.
A sada da vidimo i vrijednost glasa Ostalih. U Tuzlanskom kantonu živi oko 22 hiljade onih koji se izjašnjavaju kao Ostali, živi oko 22 hiljade. Oni imaju pravo na samo jednog delegata u Domu naroda FBiH. Istovremeno, 7000 Srba iz TK ima pravo na tri delegata u Domu naroda FBiH. U ZDK živi 15 hiljada Ostalih i 5000 Srba. Ostali iz ZDK daju jednog delegata, a Srbi iz ZDK – dva.
Sličan omjer je i u drugim kantonima. No, Christian Schmit nije mario za to. Iako je, rekosmo, Ustavni sud BiH utvrdio da je odredba Ustava koja se odnosi na izbor predsjednika i potpredjsednika FBiH – suprotna Ustavu u Evropskoj konvenciji, Schmidt je odlučio da u svojom odlukom nametne identične odredbe.
Bošnjaci u Republici Srpskoj više neće moći, bez saglasnosti Milorada Dodika, pokretati pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa u Vijeću naroda RS. Od osam izabranih Bošnjaka u Narodnoj skupštini RS, troje dolazi iz SNSD-a. Tih troje SNSD-ovih zastupnika će izabrati tri od ukupno osam delegata u Klubu Bošnjaka Vijeća naroda Republike Srpske. Bez tih troje u Klubu Bošnjaka neće postojati dvotrećinska većina za pokretanje pitanja zaštite vitalnog nacionalnog bošnjačkog interesa.
Iz izborne jedinice 3 sa SNSD-ove liste u Narodnu skupštinu Republike Srpske ulazi Bošnjak Denis Šulić. Iz izborne jedinice 4 u Narodnu skupštinu RS ulazi SNSD-ov Bošnjak Alen Šeranić. Iz izborne jedinice 5 u Narodnu skupštinu RS ulazi Nina Bukejlović, također Bošnjakinja sa liste SNSD-a. Pored ovo troje Bošnjaka sa lista Dodikovog SNSD-a, u Narodnu skupštinu Republike Srpske ulazi i pet Bošnjaka sa liste Pokret za državu koji okuplja skoro sve političke partije sa sjedištem u Sarajevu.
Prema Ustavu Republike Srpske, svaki konstitutivni narod u Narodnoj skupštini RS mora imati najmanje četiri poslanika. Nakon što se konstituiše Skupština, formiraju se klubovi naroda koji imenuju po osam bošnjačkih, srpskih i hrvatskih delegata i četiri delegata iz reda ostalih u Vijeću naroda Republike Srpske. Ukoliko je broj poslanika jednog od konstitutivnih naroda manji od osam, a veći od četiri, delegate koji nedostaju biraju odbornici u skupštinama opština u Republici Srpskog. Recimo, ako u NSRS-u ima šest poslanika Bošnjaka, oni biraju šest delegata u Klubu Bošnjaka Vijeća naroda RS, dok preostala dva delegata biraju odbornici u gradskim i opštinskim skupštinama.
Nakon prošlosedmičnih izbora, a na osnovu nepotpunih rezultata, može se zaključiti da će u Narodnoj skupštini RS na konstituirajućoj sjednici sjediti osam poslanika koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci. Od njih osam, troje će pripadati Klubu SDNS-a, dok pet dolazi iz Pokreta za državu.
“U slučaju da 2/3 jednog od klubova konstitutivnih naroda u Vijeću naroda odluči da se zakon, akt ili propis odnosi na vitalni interes, zakon će razmatrati Vijeće naroda“, piše u Ustavu Republike Srpske.
Pet delegata nee predstavlja dvije trećine. Dakle, pet delegata koje su izabrali poslanici iz Pokreta za državu neće biti dovoljno za pokretanje pitanja zaštite vitalnog nacionalnog interesa. O vitalnom nacionalni bošnjačkom interesu će, tako, odlučivati delegati koje bude imenovao SNSD Milorada Dodika.
Za razliku od Federacije, visoki predstavnik Christian Schmidt se nije bavio promjenama Ustava Republike Srpske, iako je, recimo, Ustavni sud BiH, odlučujući po zahtjevu Željka Komšića, utvrdio da izbor predsjednika i potpredsjednika Republike Srpske nije u skladu za Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Osim toga, Schmidt se nije bavio ni Ustavnim sudom Republike Srpske koji ima potpuno drugačiju praksu prilikom odlučivanja o zaštiti vitalnog nacionalnog interesa. Evo konkretnih dokaza.
Ustavni sud FBiH se sastoji od devet sudija, od kojih su najmanje po dva iz reda sva tri konstitutivna naroda i jedan iz reda Ostalih. Od imenovanih sudija bira se vijeće za vitalni interes koje broji sedam sudija (po dva iz reda sva tri konstitutivna naroda i jedan iz reda ostalih). Kada delegati iz kluba nekog od konstitutivnih naroda pokrenu pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa, onda Ustavni sud FBiH 2/3 većinom utvrđuje da li su ispunjeni formalni uslovi za razmatranje merituma. O meritumu odlučuje Vijeće za zaštitu vitalnog interesa.
“U slučaju da proceduru prema ovom amandmanu pokrene 2/3 većina jednog od klubova, potreban je glas najmanje dvojice sudija da bi Sud odlučio da se radi o vitalnom interesu”, piše u Ustavu Federacije BiH.
Dakle, da bi bilo utvrđeno pitanje vitalnog interesa, dovoljno je da dvoje od šest članova Ustavnog suda FBiH koji su članovi Vijeća za bitalni interes to utvrdi.
I Ustavni sud Republike Srpske broji devet sudija. Za razliku od Federacije, sudije Ustavnog suda RS predlaže samo predsjednik Republike Srpske i ne trebaju mu saglasnosti potpredsjednika. I u ovoim sudu postoji Vijeće za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske osniva se kako bi odlučivalo o pitanjima vitalnog interesa u proceduri opisanoj u Amandmanu LHHHII. Ovo veće razmatra sva pitanja koja su od vitalnog interesa.
Veće za zaštitu vitalnog interesa sastoji se od sedam članova, dva iz svakog konstitutivnog naroda i jedan član iz reda Ostalih. Sudije bira Narodna skupština Republike Srpske i Vijeće naroda. Kada 2/3 delegata pokrene pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa Ustavni sud RS dvotrećinskom razmatra da li su ispunjeni formalni uslovi. No, kada se treba odlučivati o meritumu, situacija je, u odnosu na Ustavni sud FBiH potpuno drugačija. U FBiH, podsjećamo, vitalni interes može proglasiti dvoje sudija. U Republici Srpskoj, pak, Poslovnik o radu Ustavnog suda RS propisuje nešto drugo.
“Vijeće o vitalnom interesu u meritumu odlučuje donošenjem odluke dvotrećinskom većinom svih članova vijeća”, piše u Poslovniku.
Dakle, u FBiH dovoje sudija može nešto proglasiti vitalnim nacionalnim interesom nekog naroda, dok u Republici Srpskoj to mora proglasiti šestoro sudija.
I nije ovo jedina asimetrija kada su u pitanju rješenja u Republici Srpskoj i Federaciji koja se odnose na zaštitu konstitutivnih naroda i ostalih. Evo šta je Christian Schmidt nametnuo u vezi sa podjelom funkcija u Federaciji.
“Od niže narečenih funkcija najviše jedna se može popuniti iz reda jednog konstitutivnog naroda ili iz reda Ostalih:
Premijer/predsjednik Vlade;
Predsjedatelj Zastupničkog doma;
Predsjedatelj Doma naroda.
(2) Predsjednik Federacije i premijer/predsjednik Vlade ne mogu biti iz reda istog konstitutivnog naroda”, piše u izmjenama Ustava koje je nametnuo Schmidt.
U Republici Srpskoj nema ovog ograničenja. Predsjednik RS, predsjednik Narodne skupštine RS i predsjednik Vlade Republike Srpske mogu biti (a bili su i tokom proteklog mandata) isključivo Srbi.
Visoki predstavnik Christian Schmidt nametnuo je iste odredbe Ustava Federacije BiH za koje je Ustavni sud BiH utvrdio da nisu u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.
“Djelimično se usvaja zahtjev Željka Komšića, u vrijeme podnošenja zahtjeva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da član 80. stav 2. tačka 4. (tačka 1. stav 2. Amandmana LXXXIII) i član 83. stav 4. (tačka 5 Amandmana XL dopunjen tačkom 4 Amandmana LXXXIII) Ustava Republike Srpske, član IV.B.1. član 1. stav 2. (dopunjen Amandmanom XLI) i član IV.B. 1. član 2. st. 1. i 2. (izmijenjen Amandmanom XLII) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te čl. 9.13, 9.14, 9.16. i 12.3. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 23/01, 7/02,9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32 /10, 18/13 i 7/14) nisu u skladu s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda”, navedeno je u Odluci Ustavnog suda BiH objavljenoj 12. maja 2015. godine.
Presuda Ustavnog suda BiH
Dakle, Ustavni sud BiH je utvrdio da član IV.B. 1. član 2. st. 1. i 2. nije u skladu sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Evo šta piše u ovim odredbama.
“U izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda mogu kandidovati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. Izbor za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine zahtijeva prihvatanje zajedničke liste tri kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije, većinom glasova u Zastupničkom domu, a zatim i većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda”, glase odredbe Ustava FBiH za koje je Ustavni sud BiH utvrdio da nisu u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.
Obrazlažući svoju Odluku, Ustavni sud BiH navodi da “iz navoda podnositelja proizilazi kako je osporenim odredbama ustava entiteta u odnosnu na Ostale u odnosu na pravo da budu kandidirani te eventualni izabrani uspostavljena diskriminacija”. Dakle, Ustavni sud BiH je utvrdio da su odredbe Ustava FBiH kojima se Ostalima ne omogućava kandidovanje za predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH suprotne Konvenciji o zaštiti ljudskih prava.
Osporene odredbe visoki predstavnik Christian Schmidt je promijenio, ali je suština ostala ista.
“Bilo koja skupina od jedanaest delegata iz svakog od klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda može predložiti kandidata iz reda odgovarajućeg konstitutivnog naroda, pod uvjetom da svaki delegat može podržati isključivo jednog kandidata. Svi kandidati mogu biti izabrani u skladu s ovim člankom ili na mjesto predsjednika ili na mjesto dopredsjednika Federacije”, glasi odredba Ustava FBiH koju je prošle nedjelje nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt.
Visoki predstsavnik je, tako, samo izmijenio broj delegata koji moraju podržati kandidate za predsjednika ili potpredsjednike Federacije BiH, ističući da se mogu kandidirati samo kandidati iz freda konstitutivnih naroda. Ostale, zbog kojih je Ustavni sud BiH utvrdio kršenje Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, Schmidt ne pominje. Tako je, dakle, Schmidt nametnuo odredbe koje su u direktnoj suprotnosti sa Evropskom konvencijom.
“Izmjene Izbornog zakona – slalom oko devet vrata”, glasio je naslov teksta kojeg je u martu prošle godine napisao i na portalu Istraga.ba objavio aktualni predsjednik CIK-a Suad Arnautović.
Šesnaest mjeseci kasnije, visoki predstavnik Christian Schmidt namjerava nametnuti izmjene Ustava FBiH i Izbornog zakona. I umjesto provedbe pet presuda Evrospskog suda za ljudska prava, Schmidt želi svojim nametanjem provesti samo presudu Ustavnog suda BiH izrečenu po apelaciji Bože Ljubića. U nastavku, kroz dijelove teksta Suada Arnautovića, podsjećamo koje sve presude i preporuke ignoriše OHR.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci protiv BiH
Postupak u ovom predmetu pokrenut je s dvije aplikacije (br. 27996/06 i 34836/06) protiv Bosne i Hercegovine, koje su 3. jula i 18. augusta 2006. Sudu podnijela dva državljanina Bosne i Hercegovine Dervo Sejdić i Jakob Finci. Oni su se žalili da im je onemogućeno da se kandidiraju na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine zbog njihovog romskog i jevrejskog porijekla. Oni su se pozvali na član 3., 13. i 14., član 3. Protokola br. 1 i član 1. Protokola br. 12.
Nakon sveobuhvatnog razmatranja aplikacije Europski sud za ljudska prava je 22.12.2009. godine presudio da postoji kršenje člana 14. u vezi s članom 3. Protokola br. 1. koji se odnosi na nemogućnost aplikanata da se kandidiraju na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te presudio da postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 zbog nemogućnosti aplikanata da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Azra Zornić protiv BiH
Azra Zornić, koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, nego kao građanka Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je Sud ocjenio da je ovaj predmet identičan predmetu Sejdić i Finci. Iako se, za razliku od aplikanata u tom predmetu koji su romskog i jevrejskog porijekla, aplikantica u ovom predmetu ne izjašnjava kao pripadnica bilo koje određene skupine, i ona je onemogućena da se kandidira na izborima za Predsjedništvo BiH i Dom naroda po osnovu njenog porijekla.
Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; Sud je, također, presudio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Ilijas Pilav protiv BiH
U predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava je dana 17.05.2016. godine. Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (br. 41939/07) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine Ilijaz Pilav dana 24.09.2007. godine. Aplikant se žalio osobito zbog zakonske nemogućnosti da se kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, te da glasa za pripadnika svoje zajednice za tu funkciju. On se pozvao na član 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.
Aplikant je iz Srebrenice i izjašnjava se kao Bošnjak (jedan od „konstitutivnih naroda“). U vrijeme podnošenja aplikacije Sudu bio je član Narodne skupštine Republike Srpske. Godine 2006, kao kandidat Stranke za BiH, aplikant je podnio svoju kandidaturu za izbore 2006. godine za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Dana 24.07.2006. godine, Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine donijela je odluku kojom se odbija njegova kandidatura. U obrazloženju je rečeno da aplikant ne može biti biran u Predsjedništvo s teritorije Republike Srpske s obzirom na to da se izjašnjava kao Bošnjak. Prema članu V Ustava i članu 8.1 stav 2. Izbornog zakona iz 2001. godine, kandidat za Predsjedništvo iz tog entiteta mora biti Srbin. Dana 20.09.2006. godine, Stranka za BiH i aplikant su se žalili Ustavnom sudu BiH pozivajući se na povredu člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju. Dana 29.09.2006. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je utvrdio da nije došlo do povrede te odredbe (odluka br. AP 2678/06).
Iako je pripadnik jednog od „konstitutivnih naroda“, aplikant je isključen iz prava da bude biran za člana Predsjedništva BiH usljed spornog zahtjeva koji se odnosi na prebivalište. Sud je ocijenio da je ova isključenost zasnovana na kombinaciji etničkog porijekla i mjesta prebivališta od kojih oba služe kao osnov za različit tretman koji spada u domen člana 1. Protokola br. 12, te kao takva predstavlja diskriminirajuće postupanje suprotno članu 1. Protokola br. 12. Stoga Sud nalazi da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u pogledu nemogućnosti aplikanta da se kandidira na izborima za Predsjedništvo BiH.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Samir Šlaku protiv BiH
U predmetu Šlaku protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava je dana 3.05.2016. godine, donio presudu kojom je presudio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1, u odnosu na nemogućnost aplikanta da se kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine, te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost aplikanta da se kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine i na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (br. 56666/12) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine, Samir Šlaku dana 8.08.2012. godine. Aplikant se žalio zbog toga što kao pripadnik albanske nacionalne manjine u BiH nema pravo kandidature na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine jer nije pripadnik nijednog „konstitutivnog naroda“.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Svetozar Pudarić protiv BiH
Sud je, također, istakao da sam Ustav izričito ne uvjetuje vršenje pasivnih izbornih prava zahtjevima prebivališta (sa referencom na članove II.2 I V Ustava BiH), te da je takav uvjet uveden Izbornim zakonom BiH iz 2001. godine. Sud je ponovio da se nijedna zakonska odredba domaćeg zakona ne smije tumačiti i primjenjivati na način nespojiv sa obvezama država prema Konvenciji, posebno ako bi to bilo u suprotnosti sa zabranom diskriminacije i šire s načelima na kojima se temelji Konvencija. To zasigurno vrijedi i za tuženu državu, čiji vlastiti Ustav Konvenciji daje “prioritet nad svim ostalim zakonima”.
Sud nije našao nijednu činjenicu ili argument koji bi ga mogli uvjeriti da donese drugačiji zaključak o meritumu ove tužbe. Imajući u vidu vlastitu jurisprudenciju na tu temu, Sud je presudio da je u konkretnom slučaju aplikant bio diskriminiran zbog svoje nepodobnosti da se kandidira za Predsjedništvo BiH. Stoga je Sud presudio da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija bloka presuda Ustavnog auda Federacije BiH u vezi neustavnih naziva “župan”, “županija”, “bošnjački jezik” i sl.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-11/97 od 20.11.1997 i 11. 02. 1998. godine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 24/98) Ustavni sud Federacije BiH je utvrdio da odredbe članova 4., 8., 9. i 78. Ustava Hercegbosanske županije nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH. Ustavni sud je, polazeći od definicije Ustava Federacije BiH, utvrdio da se Federacija BiH sastoji od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima i da osnovna ideja o jednakopravnosti naroda mora biti održana i na kantonalnom nivou. Ta ideja mora doći do izražaja i u simbolima kantona (grb i zastava). Simboli kantona ne smiju predstavljati tradicije samo jednog konstitutivnog naroda (Hrvata), jer je to protivno osnovnoj ideji Ustava Federacije BiH, naglasio je Ustavni sud.
U presudi Ustavnog suda Federacije BiH broj U-29/98 od 11.11.1998. godine utvrđeno je da upotreba naziva “županija” u nazivu i u članovima od 1. do 18. Zakona o federalnim jedinicama (kantonima-županijama) (“Službene novine Federacije BiH”, broj 9/96) nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH, jer je u članu I 2. Ustava Federacije BiH navedeno da se “Federacija Bosne i Hercegovine sastoji od federalnih jedinica (kantona)”.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-24/98 od 10.11.1998. godine utvrđeno je da 51 član ustava Kantona 10 (Livno) nije u skladu sa Ustavom FBiH, te da upotreba naziva “župan” u 15 članova Ustava toga kantona nije u skladu sa ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-13/99 od 4.11.1999. godine utvrđeno je da upotreba naziva “županija” i “župan” u pojedinim odredbama Ustava Srednjobosanskog kantona (preko 90 odredbi) nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Također, presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-12/99 od 29.03.2000. godine utvrđeno je da je upotreba naziva “župan” i “županija”, kao i “guverner” i “zamjenik guvernera” u Ustavu Hercegovačko-neretvanske županije-kantona, nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-7/98 od 07.07.1998. godine neustavnim su proglašene odredbe Ustava Zapadnohercegovačkog kantona i to članovi 8., 9., 10., i 30. kao i da upotreba naziva “županija” u Ustavu toga kantona nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-25/98 od 10.11.1998. godine neustavnim su proglašene odredbe Ustava Posavskog kantona u kojima se upotrebljava naziv “županija” i “župan” u Ustavu toga kantona
Iako, na prvi pogled, ove presude nemaju direktne veze sa izbornim sistemom i rješenjima u Izbornom zakonu BiH jako je važno s aspekta vladavine prava da se odgovori na pitanje zašto bi samo jedna presuda Ustavnog suad BiH (U-23/14) imala prioritet i isključivu primjenu, a ostale ne?
Implementacija odluke Ustavnog suda BiH U-14/12
Druga prepreka koja se mora riješiti jeste implementacija odluke Ustavnog suda BiH u predmetu U-14/12 od 26. marta 2015. godine donešenoj po apelaciji Željka Komšića. Ovom odlukom proglašene su neustavnim odredbe člana 80. stav (2) tač.4 i člana 83. stav (4) Ustava Republike Srpske; član IV.B.1. član 1 stav (2), te član IV.B.1 član 2. stavovi (1) i (2) Ustava Federacije BiH, kao i članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.3 Izbornog zakona BiH.
Pobijanim odredbama Ustava RS propisano je da predsjednik RS-a ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju direktno sa liste kandidata za predsjednika Republike Srpske, tako da je za predsjednika izabran kandidat, koji ostvari najveći broj glasova, a za potpredsjednike su izabrani kandidati iz druga dva konstitutivna naroda koji imaju najveći broj glasova iza izabranog predsjednika Republike Srpske. Pobijanim odredbama Ustava Federacije BiH je propisano da predsjednik Federacije BiH ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju u skladu sa Ustavom FBiH. Pri izboru predsjednika i dva potpredsjednika FBiH najmanje trećina delegate iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda može kandidirati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH što zahtjeva prihvaćanje zajedničke liste tri kandidata većinom glasova u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, a zatim većinom glasova i u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda. Neustavnim su proglašeni i članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.3 Izbornog zakona BiH koji razrađuju ove ustavne odredbe entiteta u vezi sa izborom predsjednika i potpredsjednika entiteta.
Ovom odlukom Ustavni sud BiH je navedene odredbe proglasio neusklađenim sa članom II/4 Ustava BiH, te sa članom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Opća zabrana diskriminacije). Međutim, Ustavni sud BiH nije ukinuo navedene odredbe ustava entiteta i Izbornog zakona BiH, odnosno nije naložio Parlamentarnoj skupštini BiH, Narodnoj skupštini RS i Parlamentu Federacije BiH da izvrše usaglašavanje navedenih odredaba dok u domaćem pravnom sistemu ne budu usvojene ustavne i zakonske mjere kojima se okončava postojeća nesuklađenost Ustava BiH i Izbornog zakona BiH s Europskom konvencijom koju je već utvrdio Europski sud za ljudska prava u odredbama presuda u slučajevima Sejdić-Finci protiv BiH i Zornić protiv BiH. Ali, to ne amnestira vladajuće političke elite od obveze osiguranja jednakih prava svim svojim državljanima.
Bitna poruka ove odluke Ustavnog suda BiH je, po ko zna koji put istaknuta činjenica, da cjelina Ustava BiH osim osnovnog teksta podrazumjeva i 15 međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima iz Anexa I na Ustav BiH koji se direktno primjenjuju u BiH, prava iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda sa svim protokolima, koja ne samo da se direktno primjenjuje u BiH, nego shodno članu II/2 Ustava BiH, imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Posebno je naglašeno da su prava zagarantirana članom II/4 Ustava BiH osigurana svim osobama bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Značaj ovoga člana posebno je naglašen članom X/2 Ustava BiH prema kojem se nijednim amndmanom na Ustav BiH ne može eliminirati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II Ustava BiH, niti izmjeniti ova odredba.
Implementacija 14. prioritenih preporuka iz Mišljenja Europske komisije o zahtjevu BiH za članstvo u Europskoj uniji
Država Bosna i Hercegovina je podnijela zahtjev za članstvo u Europskoj uniji 15. februara 2016. godine. Nakon toga, 20. septembra 2016. godine, Vijeće Europske unije pozvalo je Europsku Komisiju da podnese svoje mišljenje o ovom zahtjevu.
U Strategiji za zapadni Balkan iz februara 2018. godine, Komisija je navela da bi „uz stalni napor i angažman Bosna i Hercegovina mogla postati kandidat za članstvo“. Na samitu EU i zapadnog Balkana, koji je održan u Sofiji u maju 2018. godine, lideri EU potvrdili su svoju nedvosmislenu podršku europskoj perspektivi zapadnog Balkana, a partneri zapadnog Balkana su ponovili da su opredijeljni za ovu perspektivu koja predstavlja njihov strateški izbor. Lideri EU su usaglasili Deklaraciju iz Sofije i Agendu prioriteta iz Sofije, u kojima su navedene nove mjere za pojačanu saradnju s regionom u ključnim oblastima kao što su sigurnost, vladavina prava i migracije.
U Zaključcima i preporukama Komisija konstatira: “Bosna i Hercegovina i dalje ne zadovoljava u dovoljnoj mjeri kriterije koje se odnose na stabilnost institucija koje garantiraju demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava i poštivanje i zaštitu manjina, a koje je Europsko vijeće postavilo u Kopenhagenu 1993. godine.”
Komisija, također, naglašava da će Bosna i Hercegovina morati temeljito poboljšati svoj zakonodavni i institucionalni okvir kako bi se osiguralo ispunjavanje 14 ključnih prioriteta, među kojima su:
1. Osigurati da se izbori provode u skladu s europskim standardima tako što će provesti relevantne preporuke OSCE-a/ODIHR-a i Venecijanske komisije, osigurati transparentnost finansiranja političkih stranaka i održati lokalne izbore u Mostaru.
(…)
4. Temeljno unaprijediti institucionalni okvir, uključujući i na ustavnom nivou, kako bi se:
(…)
f) osigurala jednakost i nediskriminacija građana, posebno postupanje prema presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci;
(…)
9. Jačati zaštitu prava svih građana, posebno osiguravanjem provedbe zakona o nediskriminaciji i o rodnoj ravnopravnosti.
Ove preporuke se ne mogu implementirati, a da se ne promijeni Ustav BiH i Izborni zakon BiH.
Sve gore navedeno OHR ignoriše. No, reagirat će u slučaju presude Ustavnog suda BiH po zahtjevu HNS-ovog Bože Ljubića.
Neshvatljivo je s kakvom lakoćom akteri koje svrstavamo u tako neodređenu kategoriju pod prilično praznim imenom “internacionalna zajednica” ignorišu bogatu prošlost Bosne i Hercegovine i sve što je u proteklom mileniju označavalo njen identitet. Svjesni smo da je na tom planu bilo sistematskih pokušaja da se neki od tih elemenata zatome, kako je činila i Austrougarska, s namjerom da među domaćim stanovništvom spriječi izgradnju sentimenta prema bosanskim kraljevima, ali i istoričara pa tako i javnosti unutar Jugoslavije koji su tim pitanjima pristupali tendenciozno, jednostrano, čak maliciozno, prečesto atribuirajući fragmente bosanske državnosti i značajke njenog društva njenim susjedima. Ali je isto tako neshvatljivo da i po svojim metodama, čak i u poređenju s takvim plitkim i površnim pristupima i dalje, sad kada smo duboko zašli u 21. stoljeće, postoje akteri čija površnost bi postidila i kolonizatore koji su diljem svijeta istoriji svojih kolonija poklanjali nekad tek onoliko amaterske pažnje koliko je bilo potrebno da se napišu kartice uz izloške u muzejima u kojima su dokonim građanima u svojim zavičajima predstavljali rezultate svojih eksploatatorskih pohoda. Graditi „razumijevanje“ prostora u koji ste došli ne može počivati na nekolicini plitkih razgovora s običnim pukom, takorekuć s „domorocima“, pored validnih i pouzdanih izvora informacija i znanja o Bosni u dvije i po decenije nakon Dejtonskog mira.
Vara se svako ko pomisli da će njegova uloga u navođenju tokova vječito turbulentne bosanskohercegovačke (pa i balkanske, ili barem „regionalne“) zbilje, dosljedno opterećene većom mjerom događaja nego što bi to bilo podnošljivo bilo kome ko poželi miran život na jednom mjestu, ostati skrivena. Dovoljno smo iskustva akumulirali samo u ovih četvrt stoljeća da možemo jasno razlučiti ulogu i karakter upliva onih koji su nam, kako se to u Bosni kaže, „krojili kapu“, da svaki misleći čovjek u ovoj zemlji koji je tom vremenu svjedočio, može diferencirano pristupiti istoriji te strane. Kao što svaka društvena pojava evoluira, tek ćemo je uslovno i s nekom dozom lične rezerve povezati s pojmom kolonizacije, a istoričarima i sociolozima ostavljamo da dalje raspravljaju koliko je modele upravljanja Bosnom i Hercegovinom nakon rata devedesetih, nekad zaista originalne i bez presedana, opravdano obuhvatati tim pojmom, ili će nam možda stvarno trebati i neka nova riječ da ih imenujemo.
Jer kako drugačije opisati činjenicu da, pored toga što u današnjem vremenu planetarno razmišljamo o politikama na bezličnoj razini (pokušajmo za trenutak zanemariti figure poput Kissingera), o sistemima vrijednosti formulisanim i propisanim jasno sročenim dokumentima, nema obrazovanog Bosanca koji neće biti u stanju da razluči ključne razlike među pojedincima koji su bili vezani za ove institucije. Umjesto da u skladu s očekivanjima, institucije provode politike prema dokumentima, njihovi eksponenti su ti koji su uvijek ostavljali lični pečat i povlačili presudne poteze. U istoriju moderne Bosne i Hercegovine u prvi plan ulaze Visoki predstavnici, a ne njihov Ured; dakle ne OHR ili Delegacija EU, OSCE i pregršt drugih organizacija koje već prijete da sâmom brojnošću zbune bilo koga ko bi se zapitao zašto je toliko „institucija“ potrebno da bi se upravljalo društvom koje broji duša koliko malo veći kvart neke od današnjih metropola. Bosanci će pamtiti one koji su se igrali crtača zastava, koji su nam prodavali „šuplju“ o važnosti malih i srednjih preduzeća istovremeno kočeći oporavak velikih i uistinu modernih industrijskih sistema koje je ova zemlja imala i kojima je, jedina među republikama SFRJ, ostvarivala izvozni suficit; kao i one koji su podnosili ostavke na ministarskim pozicijama u Njemačkoj iz solidarnosti prema narodu naše zemlje; one koji su beskompromisno meli iz političkog života štetočine ovog naroda, ali i one koji su svoje položaje pravdali ponašanjem koje bi bilo prikladnije za turističke agente, a nažalost i one koji su nam uvodili sumnjive propise i za sobom, asli, ostavljali zaboravljene mačke u zamrzivačima.
Zato neka niko ne gaji iluzije čije vrijeme će biti opisivano kao propušteno u obezbjeđivanju implementacije presuda Evropskog suda za ljudska prava. Znamo mi svi, a tako će biti jasno i svima poslije nas, da su potezi pojedinaca, a ne opskurnih i sve je jasnije – besmislenih institucija, od zemlje koja se s punim pravom dičila upravo veličanstvenom antifašističkom borbom, a usudimo se reći i nesumnjivo jedinom koja se u Evropi dizala protiv fašizma dva puta u proteklom stoljeću, načinili zemlju koja je talac baš fašističkih politika u ovom, 21. stoljeću. S neskrivenim simpatijama prema kolaboracionistima nacista nametnuli su se kao činioci moderne zbilje ove jedine nam zemlje, negirali i glorificirali genocid (kako i ne bi – baš takvi su ga i počinili), gradili za sebe izmišljene statuse, a našli su podršku među onima koji su morali osigurati vladavinu prava i zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Krali su, opraštano im je; sakrivali su dokaze o vlastitom kriminalu, drugi su gledali na drugu stranu. Neće biti zaboravljeni oni koji su im bili saučesnici i koji su im sve to omogućavali i dalje im to omogućuju. A isto tako je sve jasnije da će se itekako morati govoriti, opet, o domaćim izdajnicima, ma kakav „demokratski legitimitet“ takvi imali. Kao što nam za one iz Drugog svjetskog rata sada neki govore da su bili zapravo patriote i borci za slobodu, isto tako sad i pred našim očima upravo tako neki i danas poziraju.
U velikoj zabludi su svi oni koji misle da građani ne znaju čitati između redaka šturo i oskudno objavljenih u medijima i saopštenjima. Niste pravili pokušaje pomirenja s nacistima i fašistima poslije Drugog svjetskog rata diljem Evrope; te zemlje su vođene ka ozbiljnim katarzama i preispitivanjima vlastite prošlosti i uloge njihovih struktura. A tolerisanjem patologije koja se devedesetih obrušila na Bosnu, tjerajući nas da gradimo dijalog i s onima koji od svojih genocidnih, zločinačkih i kriminalnih politika nisu odustajali, samo su i u svojim domovima davali krila raznim breivicima, tarrantima i drugim bolesnicima, i opet su nevini ljudi bili žrtve.
Ali i ukoliko se bilo ko sada i nakon netransparentnih poteza konačno neskriveno svrsta na stranu zločinačkih, kriminalnih, politika i nesmiljenoj daljnoj eksploataciji Bosne i onoga najvrjednijeg što ona ima – poštenih i vrijednih ljudi, spremnih da se uklope u sve sisteme koje na svojoj fasadi nose „evropske vrijednosti“, mora znati da neke stvari neće proći bez otpora. A oni koji misle da će to ideju Bosne primaći njenom kraju, Bosnu ne razumiju.
(autori su Azra Zornić, apelantica pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, koja je dobila spor protiv Bosne i Hercegovine, i psiholog Bojan Šošić)
Opet sam u Potočarima. Imena uklesana u bijelom mermeru ista su. Mijenjaju se slike koje prizovu. Danas tražim drugove iz osnovne škole. Skoro svi su ovdje. Alfabetski rasuti, pa ih skupljam koračajući s kraja nizova uklesanih u kamenu. Zastajem. Čitam. Šutim.
Saib Ibrahimović, ispisan je ispod imena njegovog oca Sakiba. Kao i mnogi drugi očevi, sinovi i braća, ubijeni su u julu 1995. Razmišljam da li su ubijeni zajedno, na istom mjestu ili su završili na različitim stratištima i u različitim masovnim grobnicama?! Siječe mi dah misao da su možda stajali jedan pored drugog, dok su vrele kugle hitale ka njima. Saib je moj prvi školski drug. Upoznali smo se prvog dana škole u prvom razredu. Bili smo dodijeljeni jedan drugom kao školski drugovi. Nekim sličnim abecednim redom, kao što je redano i ovdje u Potočarima, stavili su nas istu đačku klupu. Prvu školsku godinu, dijelili smo tu klupu i (p)ostali pravi drugovi. Saib je bio dobar fudbaler. Pogotovo golman. Birao me u svoj tim na velikim odmorima, a ja sam mu pomagao oko matematike i pisanja. Jedini je u razredu imao narančastu, odnosno crvenu kosu, lice posuto istobojnim pjegama i nebeski svijetloplave oči. Kod Saiba sam, kao sedmogodišnjak, po prvi put u životu, išao samostalno u goste, na spavanje, jednog vikenda. Saib je živio u malom selu nedaleko od Drine, oko tri kilometra od moje kuće. Za mene je to bio izlet u jedan drugačiji svijet. Tada sam upoznao Saibovu familiju: oca, majku, nanu i njegovu mlađu sestru. Upoznao sam i psa Pandžu, kratkonogog umiljatog jazavčara, na kojem sam mu ponajviše zavidio. Saibova mati je napravila krompirušu od narendanog krompira. I to mi je bilo novo otkriće: moja majka je sjeckala krompir u kockice. Kasnije sam tražio da i moja mati pravi pitu od narendanog krompira. Nije to bilo isto. Niti sam ikada kasnije jeo onako dobru krompirušu kao kod Saibove kuće.
Hariz Halilović u Potočarima
Ispred Saibovog imena u Potočarima, prisjećam se naših đačkih uspomena. Ne znam u koliko fragmenata u sjećanju još uvijek živi taj stidljivi dječak plamene kose? I u koliko dijelova je bilo razbacano njegovo tijelo u masovnim grobnicama? Kad su ga ekshumirali, mogli su ga lako prepoznati po toj kosi — samo jedan do dva posto ljudi na svijetu ima Saibovu boju kose. Uvijek kad sretnem te rijetke crvenokose ljude diljem svijeta, sjetim se Saiba, svog prvog školskog druga.
Nastavljam okupljati svoj razred. Tu pri kraju, na desnoj strani, pod slovom U je Uzunović Dahmo. I on je, kao i Saib, ispod imena svojeg oca Amila. Ista pitanja o njihovim zadnjim trenucima vrte mi se u glavi. Dahmo je bio najveći među nama pa je već u petom osnovne izgledao kao gimnazijalac. Tako se i ponašao, bio je ozbiljan i odrastao. Ne znam kako je dobio nadimak Fićo, ali smo ga svi tako zvali. Nije se ljutio i blagonaklono se odnosio prema nama kao djeci koja tek trebaju nadoći. Sjećam se da sam odlazio i Fićinoj kući, kao i on mojoj, iako smo živjeli nekoliko kilometara dalje jedan o drugog. Džananović Esnaf je bio iz istog sela kao i Fićo. I on je ovdje, u lijevom dijelu spomen ploče. Prije nekoliko godina jedna plavokosa žena me zaustavila u Sarajevu i predstavila se kao Esnafova mlađa sestra. Sjećala me se iz osnovne škole — prepoznala me nakon četrdeset godina. Pričali smo o Esnafu. I nama. Esnaf je bio plavokos, kao i sestra, sa zvrkom na čelu što ga je činilo uvijek prirodno začešljanim nastranu. Prepoznao sam Esnafa u crtama njenog lica, suze su bile njene. Sjedio u trećoj klupi do prozora s Esadom Hasanovićem. I Eso je ovdje u Potočarima. S ocem Hakijom. Eso je bio odličan fudbaler, možda i najbolji u razredu.
Avdić Fahrudin zvani Fajko je ubjedljivo bio najbolji matematičar u našoj generaciji. Imao je i odličan smisao za humor. Sjećam se njegove bijele glave kako viri iz plavog školskog mantila i dobacuje dosjetke u pravom trenutku. Skoro po pravilu genocida, i Fajko je ubijen sa svojim ocem, čije se ime Mehmed, zbog abecednog reda, nalazi na 42. mjestu ispod Fajkinog. Avdići su među najbrojnijima ovdje u Potočarima.
Naš drug Sejdinović Selman je pod slovom S. Sa Selmanom sam dijelio istu klupu jedne školske godine. Bili smo i rođaci s majčine strane. Selman je u Potočarima s ocem Sejdalijom i šest godina mlađim bratom Sabitom. Kad god pohodim naš ubijeni podrinjski zavičaj uvijek ih se sjetim dok prolazim pored zarasle ruševe njihove kuće u Sejdinovićima, selu pored Drine koje više ne postoji.
Rođaci Aljkanović Đemo i Ševal u dugom su nizu Aljkanovića. Đemo je tu sa svojim dvije godine starijim bratom Nijazijom, a Ševal s ocem Hasibom. Đemo i Ševal najčešće su sjedili zajedno u istoj klupi. Iako prvi rođaci, mnogi su mislili da su rođena braća. Džemo je bio odličan učenik, Ševal vrlo dobar. Obojica odlični drugovi svima.
Ovdje su i skoro svi naši učitelji i nastavnici: Halilović Jusuf, Džananović Mevlid, Džananović Zikret, Salihović Redžo.
I Hajrudin Bečić je tu. Moj komšija. Radio je kao nastavnik u našoj osnovnoj školi, a kasnije i kao profesor jezika u srebreničkoj gimnaziji. Nastavničku karijeru započeo je nekoliko godina nakon mog završetka osnovne. Upamtio sam ga kao pedagoga od koga sam najviše naučio u tom periodu svog života. Hajrudin je pripadao generaciji s kraja 1950-ih. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, bio je u grupi mladića koje je Šipad stipendirao kao polaznike Srednje šumarske škole i Šumarskog fakulteta u Sarajevu. Međutim, Hajrudina je zanimala književnost puno više nego drveće, šume i mahovine. U Sarajevu se bavio pisanjem za razne časopise. Bio je dio avangardne scene buntovnih studenata. Skupljao knjige koje je u torbama donosio i njima punio kućicu svojih roditelja. Za mene, dječaka koji je bio opsjednut čitanjem, Hajrudinova kuća je bila veća i važnija od Aleksandrijske biblioteke. Kad sam u školi pročitao sve dostupne klasike i dječje pisce, Hajdrudinova biblioteka me je upoznala sa svijetom suvremene književnosti. Prve romane Milana Kundere, one bijelih korica koje još ponekad vidim u antikvarnicama, pročitao sam upravo kod Hajrudina. Onda bih s njim vodio razgovore o pročitanim knjigama. Hajrudin bi me u tim diskusijama tretirao kao ravnopravnog sugovornika. Njemu sam jedinom na uvid pokazivao neke svoje napisane pjesme. Davao mi je pohvalne komentare i rekao da u meni vidi budućeg pisca. Kada sam se pri kraju osnovne škole prijavio za srednju vojnu gimnaziju u Beogradu, odgovorio me od te namjere. „Vojna škola će ubiti pisca u tebi,“ rekao mi je tada. Da ga nisam poslušao, vrlo jer vjerovatno da bi me ta vojna škola ubila ovako ili onako.
Hajrudin je u toku opsade Srebrenice nastavio biti podrška i uzor učenicima kojima je predavao. Mnogi od njegovih učenika su ovdje u Potočarima. Ime jednog od njih nije na kamenoj ploči. Hajrudinov učenik Nedžad Avdić jedini je preživio vlastito strijeljanje. Kada je nedavno konačno napisao svoju memoarsku knjigu Ja, Haški svjedok, u njoj je bitno mjesto posvetio Hajrudinu Bečiću, svom ratnom profesoru jeziku u srednjoj školi u opkoljenoj Srebrenici.
Čitajući Nedžadovu vrijednu knjigu saznao sam za Hajrudinovu sudbinu. Zajedno s svojim kolegom Siručić Muhidinom, srebreničkim profesorom matematike, Hajrudin je, nakon pada Srebrenice, nekako dospio na drugu stranu Drine, u Srbiju. Možda su se bili pouzdali u neke predratne prijatelje i kolege iz Ljubovije ili su jedini spas vidjeli s te strane Drine? Možda im taj dio Podrinja na srbijanskoj strani učinio manje opasnim od neprohodnih šuma i planina prema Tuzli? Njihove nade i namjere nikad nećemo saznati. Ono što pouzdano znamo je da su 29. jula 1995. godine, službenici policijske stanice u Ljuboviji isporučili zarobljene Hajrudina Bečića i Muhidina Siručića takozvanom MUP-u RS, na graničnom prijelazu Bratunac – Ljubovija. O primopredaji zarobljenika napravljen je i službeni zapisnik broj 28-203/95, kojeg su potpisali Vidoje Radović i Zoran Sević. Po prelasku u Bratunac, Hajrudin i Muhidin ubijeni su. O tome nije napravljen zapisnik. Zapisnik o njihovim posmrtnim ostacima ekshumiranim u masovnoj grobnici će se napraviti puno godina kasnije.
Volio bih imati snage, vremena i znanja da opišem sve svoje školske drugove — onakve kakve ih pamtim, mimo abecednog reda — njihove osmijehe i naše đačke anegdote. Volio bih svoje napisane knjige dodati u onu Hajrudinovu biblioteku i zahvaliti mu se što me je nekad davno pustio u svoj svijet knjiga. U tom svijetu satkanom od riječi, njegove me riječi nikada nisu prestale pratiti. A meni su samo ostale riječi kojima čuvam svoje školske drugove od zaborava, izvlačim ih iz masovnih grobnica i mezarja i vraćam u naše đačke klupe. Da ne budem sam. Da nisu sami.
(autor teksta prof. dr. Hariz Halilović, rođen u Srebrenici 1970., socijalni je antropolog pri Centru za globalna istraživanja (Centre for Global Research), na RMIT University, u Melbourneu, Australija. Uz to je i gostujući profesor na University of California, Los Angeles (UCLA), Objaviljivao je radove u naučnim časopisima, kao i u brojnim zbornicima i knjigama te u svojoj nagrađivanoj knjizi Places of Pain: Forced Displacement, Popular Memoryand Trans-local Identities in BosnianWar-torn Communities (Berghahn: Oxford – New York, 2013/2015)
Gnusne provokacije u Podrinju zabilježene su i danas. Naime, uoči obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, pored puta koji iz Bratunca vodi prema Memorijalnom centru Potočari izložene su fotografije poginulih pripadnika Vojske Republike Srpske, čiji su komandanti osuđeni za genocid nad Bošnjacima.
Gnusne provokacije u Podrinju. Uoči obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, pored puta koji iz Bratunca vodi prema Memorijalnom centru Potočari izložene su fotografije poginulih pripadnika Vojske Republike Srpske, čiji su komandanti osuđeni za genocid nad Bošnjacima pic.twitter.com/CsSk5Ev6uS
Fotografije su postavljene s desne strane, ako se vozite u pravcu Potočara. To znači da se nalaze na onoj strani puta kojim će porodice žrtava srebreničkog genocida dolaziti na dženazu u Memorijalnom centru.
Podsjećamo, ove godine će biti ukopano 50 žrtava genocida. Dženaza će biti klanjana u ponedjeljak 11, jula kada će biti održana i komemoracija.
Načelnik Policijske uprave Prijedor Sretoja Vujanović zabranio je mirnu šetnju koja je trebala biti održana sutra povodom 31. maja, Dana bijelih traka. Ovo se desilo nakon što je prijedorskim ulicama, bez ikakvih administrativnih prepreka, prošla povorka, koju je organizirala nacionalistička grupa “Samopoštovanje” u, kako je saopćeno, znak sjećanja na “odbranu grada 1992”. O kakvoj “odbrani grada” se radilo govore činjenice koje je Haški tribunal utvrdio u predmetu protiv nekadašnjeg šefa Kriznog štaba Prijedor Milomira Stakića.
Kada je lokalni SDS 1992. u Prijedoru, pomoću vojske i policije, nasilno preuzeo vlast, sve je u samom gradu prošlo bez bilo kakvog oružanog otpora.
Tadašnji, demokratski izabrani načelnik Prijedora Muhamed Čehajić (SDA) kazao je da će višestruko naoružanijim snagama pružiti „gandijevski otpor“, cijeneći da je to jedini način da spriječi rat.
Tako npr. kada je policija zabranila Čehajiću ulazak u zgradu općine, on nije pozvao na oružani otpor; štaviše, zajedno s drugim bošnjačkim vođama dr. Esadom Sadikovićem i Dedom Crnalićem pozvao je preko radija na umjerenost. Tu se nije radilo o karakternoj slabosti – naprotiv, niko od njih se nije bojao smrti, ali su htjeli da po svaku cijenu sačuvaju mir.
Da je Čehajić bio dosljedan u navedenom pristupu, pokazuje i to što je još u januaru 1992, kada je proglašena Srpska republika, te s njom i Srpska općina Prijedor, čestitao Milomiru Stakiću na izboru za predsjednika Srpske općine Prijedor, nastojeći da relaksira situaciju.
“Obratio mi se riječima: ‘Zdravo, kolega, sad smo obojica predsjednici i od srca ti čestitam i želim ti uspjeh.’ Bez obzira na njegov osmijeh, znao sam šta se krije iza tih riječi i šta nam spremaju“, kazat će Stakić godinama kasnije pred Haškim tribunalom.
Čehajić je uhapšen 23. maja 1992. i priveden u MUP. U pismu koje je poslao supruzi, pojasnio da mu nije saopćeno za šta ga terete. Nedugo nakon toga je poslan u logor Keraterm, odakle je prebačen u banjalučki štab srpske vojske; vojne službe su provele istragu i utvrdile da nije učestvovao u bilo kakvim zločinima. Nakon toga je „kao civil“ poslan u logor Omarska, a od 28. jula 1992. kada su ga vojnici odveli gubi mu se svaki trag. Čak i da nije neposredno ubijen, s obzirom da je bio osoba narušenog srčanog zdravlja njegovu sudbinu, u takvim uslovima, bilo je lako predvidjeti.
Šta je pacifista Čehajić mogao „spremati Srbima“? Čak i pasivno prisustvo većinskog bošnjačkog stanovništva u Prijedoru bilo je nedopustivo, jer je, kako je Čehajić otkrio Stakiću, postojala mogućnost da kasnije, pružajući gandijevski otpor ili glasajući na izborima, ponovo preuzme vlast. Zato cilj SDS-a nije bio natjerati bošnjačko stanovništvo na predaju, već ga istrijebiti, fizički ukloniti, bez obzira da li je pružalo oružani otpor ili nije. Nije ga međutim bilo dovoljno deportovati jer postojala mogućnost da se, u nekom trenutku, ljudi vrate. Zato je nesumnjivo odlučeno da ih se u značajnoj mjeri pobije, kako bi se nanijela šteta njihovoj demografskoj supstanci te kako bi traumatiziranjem prostora bio demotivisan njihov eventualni povratak.
Iako su htjeli očuvati mir po svaku cijenu, načelnik Čehajić, dr. Sadiković, Crnalić i drugi lideri prijedorskih Bošnjaka, poslani su logore i pobijeni. Isti odnos SDS-a i Stakića bio je i prema onima koji su u perifernim prijedorskim područjima Hambarina i Kozarcu pokušali pružiti otpor daleko nadmoćnijoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji koja je upravo tih dana promijenila ime u VRS.
Činjenica da su gandijevski pacifisti prošli jednako kao i „ekstremisti“ govori sve što se treba znati o namjeri zločinaca: žrtve nisu imale nikakvog izbora, šta god da su uradile, bunile se ili predale, pokazale dobru volju ili nepovjerenje, htjele ratovati ili prihvatiti po svaku cijenu mir, bila im je namijenjena ista sudbina.
Treba se prisjetiti i izjave Radoslava Brđanina, predsjednika Autonomne regije Krajina, koja je obuhvatala i Prijedor, da je prihvatljivi stepen nesrpskog stanovništva u “srpskoj državi” do 2%. Činjenica da je, po logici stvaralaca RS-a, bošnjačko stanovništvo (kojeg je u Prijedoru bilo 44%) moralo biti fizički reducirano, bunilo se ili ne, prihvatalo RS ili ne, govori dovoljno o karakteru rata.
Još nešto.
Tokom zatočeništva u Banjoj Luci, prije nego što je poslan u logor, Muhamed Čehajić je uspio napisao pismo svojoj supruzi, koje nije uspio tada poslati, već ga je u logoru prije nego je odveden dao jednom mladiću, koji ga je, preživjevši, sačuvao.
[Dokazni predmet Tužilaštva S50a, predmet Stakić]
“Moja draga Minka,
Pišem ti ovo pismo a nimalo nisam siguran da li ćeš ga i dobiti. Pa ipak osjećam neodoljivu potrebu da s Tobom porazgovaram makar i na ovakav način. Od mog dolaska 23. maja, kada su kući došli po mene, živim kao u nekom drugom svijetu. Čini mi se da sve ovo što se sa mnom događa kao da je neki ružan san, košmar i prosto ne mogu da shvatim da je ovakvo šta moguće.
Draga Minka, Amira i sine moj, vi najbolje znate koliko vas ja sviju volim i da zbog te ljubavi nikada nisam niti bih ikada počinio bilo šta čime bih vama nanio bol. Ja znam da vi znate da ovo što se meni želi natovariti nema sa mnom veze ni jednog promila. Pitam se samo kome sam se i sa čime tako zamjerio da moram proći kroz sve ovo. Ali ja ipak vjerujem u pravdu i istinu i to da će se sve razjasniti.
Inače neprestano mislim na vas. Vaša lica su mi stalno pred očima. Moram priznati da mi je Amirov lik najčešće pred očima, a onda potekne i poneka suza. Znam kako će on ovo teško podnijeti, jer znam koliko me voli. Tebe osobito molim, ukoliko se čujete, pokušaj ga utješiti. Vrijeme mi očajno sporo prolazi i jedva čekam dan kad ću opet biti s vama, a vi ćete mi biti dovoljni za sav drugi svijet. Bio bih najsretniji kada bih s vama mogao otići tako daleko gdje nema nikoga drugog.
Draga Minka, veoma sam zabrinut za Sejdu, Nasu, Biku i ostale. Čuo sam vrlo ružnih stvari, pa mi molim te nekako javi šta je s njima. Mustafa Safetin mi je donio cigareta, veša i ono najnužnije. Hvala mu zauvijek. Da nije toga mislio bih da sam potpuno sam na svijetu. Pitam se gdje su sada ti dobri prijatelji? Ali neka! Kako mi je moj Bena? Pita li za didu? Strahovito sam ga poželio. Danas je osmanaesti dan da sam lišen slobode, a meni se čini čitava vječnost. Ne znam ni sam koliko sam puta ispitivan, a sada istragu vodi sudija Živko Dragosavljević. Zamolio sam i advokata Beretu da prisustvuje saslušanju, a ja te molim da angažuješ Šefika Trožića ili Emira Kulenovića koji hoće. Ne znam koliko će me još ovdje držati.
Ako budeš mogla nabavi mi cigareta, sapuna, pastu za zube, dvoje-troje gaćice i potkošulja, trenerku, aparat i pastu za brijanje. Hrane mi nemoj slati, jer ionako ne mogu da jedem. Pošalji mi, ako imaš, mljevene kafe. Amiru reci neka ostane kod Orhana, a kad se ovo ako Bog da smiri, onda mu otiđi. Reci mu neka samo uči i po stotinu puta mu reci da tata voli mnog, mnogo više od sebe samoga. Za sebe više i ne mislim, ali neka on bude pošten i častan čovjek.
Nepojmljivo mi je šta se sve ovo događa sa svima nama. Život je tako nepredvidiv i tako surov. Sjećam se kako smo se prošle godine u ovo vrijeme radovali građenju kuće, a vidiš sada. Osjećam se tako prazan kao da nikada nisam ni bio živ. Pokušavam se tome oduprijeti sjećanjem na ono što je bilo lijepo s Tobom, djecom i onima koje volim. Ovoga puta toliko, jer nemam više ni snage. Pozdravi sve koji pitaju za mene, a Tebe i djecu mnogo, mnogo volim.
Banjaluka 9. 6. 1992.”
Posmrtni ostaci profesora Čehajića pronađeni su sa 455 drugih žrtava u masovnoj grobnici u Starim Kevljanima.
P. S.
Kada su se optuženici na Nirnberškom suđenju, u korist svoje odbrane, pozvali na činjenicu da su i Saveznici koristili silu, Sud im je odgovorio sljedećim riječima:
Saveznici su silu isključivo koristili da bi natjerali Njemačku na predaju. Njemački narod nije nakon predaje sistematično ubijani u konc logorima, dok su Jevreji ranije, čak i kad bi se predali, svejedno bili ubijani.
Sudbina Jevreja bila je zapečaćena, bez obzira da li su se opredijelili za otpor ili predaju. Jevreji Minska, koji su organizirali masovni pokret otpora na čelu sa Isakom Kazinjecom, ubijeni su jednako kao i većina drugih Jevreja, koji nisu pružili nikakav otpor. Po tome se istrebljenje razlikuje od ratnog poduhvata – njegov cilj nije natjerati drugu stranu na predaju, već učiniti da nestane sa zacrtanog lebensrauma, “životnog prostora”.
Tog 26. maja 1992. godine pred našu kuću je došlo policijsko auto „Zastava 101” na kojem je pisalo “MILICIJA“. Izašla su dvojica milicionera, i uputili su se pravo u kuću. Bili su to ogromni, visoki i razvijeni ljudi u policijskim uniformama sa šapkama na glavi. Ušli su u kuću grubo i bahato i odmah su, bez ijedne riječi, poveli mog oca Osma Bajrovića napolje prema parkiranom policijskom autu. Sjećam se da se moj otac Osmo Bajrović okretao da nam nešto kaže, a milicioner ga je udarao i gurao niz stepenice, derući se na njega: „Polazi šta pričaš“. Ugurali su ga na zadnje sjedište policijskog auta i odmah su krenuli u pravcu Herceg Novog. Bilo je to usred bijela dana.
Majka nam je tada otišla u prodavnicu da kupi nešto hrane, jer smo tih dana izbjegli iz Foče u Bosni i Hercegovini gdje smo živili, bježeći od rata da spasimo žive glave.
Sjećam se da smo ja i moja sestra Adisa od sedam i po godina plakali i da smo se sakrili ispod stepenica, jer smo mislili da će milicija i nas zarobiti.
Tada sam posljednji put vidio svog oca Osma Bajrovića i od tada više nikad ništa ne znam za njegovu sudbinu. Nikada nismo pronašli njegove posmrtne ostatke i ne znamo gdje mu je grob, što me sada najviše potresa i boli.
Danas 25. maja 2022. godine se u parku ispred zgrade Policijske stanice u Herceg Novom, u organizaciji nekolicine nevladinih organizacija iz Crne Gore, obilježava 30-ta godišnjica deportacije izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, kako se uvriježeno pogrešno naziva jedan od najstrašnijih ratnih zločina počinjenih u toku rata 90-tih na području bivše Jugoslavije.
Naime, tokom rata 1992. godine, a i kasnije, tadašnja milicija Crne Gore je u više gradova na području Crne Gore, a najviše u Herceg Novom, najbrutalnijim fašističkim metodama lovila i hapsila Bošnjake, izbjeglice iz Bosne i Hercegovine koji su bježali od ratnih strahota, i zatvarala ih u logore. Logori za Bošnjake su tada svjesno pogrešno nazivani sabirnim centrima i tako su se zataškavale i prikrivale prave razmjere tog gnusnog ratnog zločina.
Bila je to organizovana i isplanirana akcija, vođena i izvršavana od strane tadašnje vlasti Republike Crne Gore i njenih institucija, prvenstveno policije, usmjerena na hapšenje i zatvaranje nedužnih ljudi, izbjeglica iz ratom zahvaćene susjedne države Bosne i Hercegovine.
Nikada nije službeno utvrđen tačan broj nedužno stradalih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, ali je izvijesno da je najmanje 86, a prema nekim podacima i više od 150 Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine uhapšeno i zatvoreno u logore u tim protuzakonitim akcijama policije Crne Gore tokom rata 1992. godine. Samo nekolicina zarobljenih Bošnjaka je preživila tu strašnu ratnu torturu, a ostali su najvjerovatnije ubijeni, ali nikada nisu pronađeni njihovi posmrtni ostaci. Još uvijek se ti ljudi vode kao nestala lica, međutim nakon što je proteklo 30 godina ugašena je i posljednja nada da su još uvijek negdje živi.
Umjesto da im pruži utočište i ponudi svu neophodnu humanitarnu pomoć, tadašnja vlast Crne Gore je, kršeći sva pravila međunarodnog humanitarnog prava, sistematski hapsila i zatvarala Bošnjake izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, čija je sudbina i dan danas nakon 30 godina i dalje nepoznata. Njihove porodice i preživjeli srodnici i danas nakon 30 godina tragaju i pokušavaju pronaći posmrtne ostatke tragično ubijenih očeva, muževa i braće, ali su nade svakim danom sve manje da će ih ikada pronaći i dostojanstveno sahraniti.
Nadležne institucije i organi države Crne Gore nikad nisu proveli nezavisnu i efikasnu istragu o navedenim zlodjelima, a porodice nestalih Bošnjaka vlasti Crne Gore nikada nisu obavijestile o sudbini njihovih najmilih srodnika i šta se desilo sa njima. Sve što je učinila država Crna Gora na planu suočavanja sa istinom i rasvjetljavanja ovih strašnih zlodjela je isplata naknade štete u minornom iznosu preživjelim srodnicima ubijenih žrtava, što svakako nije i ne može biti jedina satisfakcija za bol i patnje porodicama žrtava i zamjena za kažnjavanje odgovornih nalogodavaca i izvršilaca ovog strašnog ratnog zločina.
Ne prođe ni jedan dan a da se ne sjetim svog oca Osma Bajrovića i tog kobog 26. maja 1992. godine kada je policija Crne Gore upala u našu kuću u Bijeloj i uhapsila, a potom odvela u smrt mog oca Osma Bajrovića. Tada sam ga posljednji put vidio. Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri Adisi, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i očinski poljubi zadnji put. Taj njegov pogled prema meni i mojoj sestri Adisi je posljednji dar koji imamo od svog oca Osma Bajrovića, mi živimo sa tim i nikada ga nećemo zaboraviti. Svjesni smo da naš otac Osmo Bajrović više nije živ i da njegove kosti leže u nekoj bezdanoj jami.
Obraćali smo se svima za pomoć u pronalaženju posmrtnih ostataka našeg oca Osma Bajrovića, davali smo uzorke krvi za DNK-a analizu i identifikaciju, obilazili smo otkopavanje masovnih grobnica, ali nažalost nikada nismo pronašli posmrtne ostatke našeg oca Bajrović Osma i ništa više ne znamo o njegovoj sudbini, pojašnjava nam njegov sin Alen Bajrović.
Tužili smo državu Crnu Goru radi rasvjetljavanja sudbine našeg oca Osma Bajrovića, angažovali smo tim advokata, i nakon više od 15 godina maratonskog suđenja pred svim sudovima u Crnoj Gori nismo dobili nikakvu pravdu. Čak je i Ustavni sud Crne Gore odbio sve naše žalbe i zahtjeve da se državi Crnoj Gori naloži da provede nezavisnu, objektivnu i efikasnu istragu o okolnostima zarobljavanja i daljoj sudbini mog oca Osma Bajrovića.
Zbog takvog ignoranskog odnosa i nepravde tužili smo državu Crnu Goru pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu i čekamo međunarodnu pravdu za počinjeni ratni zločin nad našim nevino ubijenim ocem Osmom Bajrovićem.
Moj otac Osmo Bajrović nikada nije mrava zgazio, nikada nije uzeo pušku u ruke i bježao je od rata u Bosni i Hercegovini da spasi nas djecu i našu majku, a uhapšen je na teritoriji Crne Gore i kasnije ubijen samo što je bio Bošnjak i islamske vjeroispovjesti. To je jedina i stvarna istina.
Pa zamislite sada u ovom teškom vremenu ratnih stradanja u Ukrajini da Evropske države hapse izbjeglice iz Ukrajine, samo zato što bježe od ratnih strahota u Ukrajini ili da ih vraćaju i predaju Rusima. Pa kakva bi to bila nepravda i sunovrat čovječanstva. E upravo takva zvjerstva i zlodjela je 1992. godine činila država Crna Gora nad nedužnim i napaćenim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, za koja još uvijek niko nije odgovarao.
Ljut sam i na državu Bosnu i Hercegovinu koja nikada ništa nije preduzela na planu traženja mog oca Osmna Bajrovića i drugih bosanskohercegovačkih državljana koji su u toku rata 1992. godine zarobljeni na teritoriji države Crne Gore. Umjesto da se formira međudržavna komisija za traženje nestalih i ubijenih Bošnjaka na teritoriji Crne Gore u toku rata 1992. godine, u svim zvaničnim međudržavnim susretima i sastancima političari iz Bosne i Hercegovine i iz Crne Gore stalno naglašavaju da dvije države nemaju otvorenih pitanja. Zar sudbina tolikog broja zarobljenih i nestalih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine na teritoriji Crne Gore tokom ratnih sukoba 1992. godine nije najvažnije otvoreno pitanje za obje države?
Obraćao sam se za pomoć i stranim ambasadama. Ali osim izražavanja suosjećanja za bol i patnju moje porodice i obećanja da će se provoditi tranziciona pravda (ma šta god to značilo) porodica Bajrović nije dobila nikakvu drugu pomoć i podršku u traženju i rasvjetljavanju sudbine mog oca Osmana Bajrovića.
Iako su porodice žrtava do sada više puta tražile od opštine Herceg Novi i nadležnih institucija države Crne Gore da se ispred zgrade Policijske stanice u Herceg Novom podigne spomen obilježje tragično ubijenim žrtvama ratnog zločina u Crnoj Gori 1992. godine, to do sada nikada nije učinjeno. Godinama se komemoracija žrtvama i obilježavanje godišnjica stradanja nevinih žrtava održava u obližnjem parku ispred zgrad Policijske stanice u Herceg Novom, a cvijeće i vijenci za pomen ubijenim žrtvama se polažu uz stablo palme.
Zbog zabrane da se na ovom mjestu ispred zgrade Policijske stanice u Herceg Novom podigne spomen obilježje nevinim žrtavama ratnog zločina u Crnoj Gori i nepoštovanja žrtava od strane nadležnih vlasti države Crne Gore, obližnje stablo palme uz koje se polažu vijenci i cvijeće pretvoreno je u memorijalni spomenik žrtvama ratnog zločina u Crnoj Gori 1992. godine i vjerovatno je jedino stablo te hortikulturne vrste u svijetu kome je oduzeto Bogom dato prirodno svojstvo parkovskog zelenila.
Pravda je spora ali dostižna, govore mnogi, ali 30 godina od izvršenog ratnog zločina u Crnoj Gori nad izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine je predug period i za najveće optimiste dostižnosti pravde.
Znajući da sjećanja blijede, čeka se da umiru svjedoci i porodice tragično ubijenih žrtava, ne dozvoljava se podizanje memorijalnog spomenika u znak sjećanja na nevine žrtve, a iznad svega ne privode se pravdi i ne kažnjavaju se odgovorni naredbodavci i izvršioci gnusnih ratnih zločina počinjenih nad nedužnim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine na teritoriji Crne Gore 1992. godine, kako bi pala u zaborav ova tamna mrlja na nedavnoj prošlosti države Crne Gore.
Ako se ništa hitno ne preduzme, pokoljenja i generacije koje dolaze neće imati odakle učiti o teškoj i tragičnoj prošlosti svojih predaka na ovim turbulentnim prostorima, pa nam se može ponoviti opet isto – ne daj Bože. Zato učinimo sve da spriječimo zaborav i zadovoljimo minimum pravde prema žrtvama, koje ničim ne možemo vratiti, ali borbom protiv zaborava možemo puno pomoći budućnosti naše djece.
(Alen Bajrović sin ubijenog i nikad pronađenog Osmana Bajrovića)
Proveo sam tri i po godine svog života tamo gdje ste vi sada – potpuno okružen neprijateljskim trupama koje su bile usmjerene na masovno uništenje mog naroda. Poznata mi je tjeskoba, frustracija, strah i očaj koje sigurno osjećate. Ali dozvolite mi da vam prvo saopćim dobre vijesti: Vi ćete pobijediti. Nema sumnje da ruske trupe nikada neće osvojiti Mariupolj.
Kao prvo, oni nemaju ljudstvo za to. Potrebno je mnogo više vojnika da bi se okupirao i kontrolirao grad od više od 400.000 stanovnika. Srpske snage u Bosni i Hercegovini su opsjedale naš glavni grad Sarajevo i granatirali ga tri i po godine, a da nikada nisu uspjeli ući. Ruske oružane snage nemaju borbenog duha i nisu ni blizu odlučnosti branilaca Mariupolja.
Nisam vojni profesionalac ili vojni historičar, ali držim da je ukrajinska vojska u ovom trenutku najbolja borbena organizacija na svijetu. Ruska vojska jednostavno nije voljna ili sposobna da plati cijenu zauzimanja vašeg grada.
Dozvolite mi da vam saopćim i loše vijesti: platit ćete svoju slobodu svojim životima i životima svojih najmilijih – vaše braće, sestara, majki i očeva. Svakim korakom gubit ćete one bez kojih ne biste mogli zamisliti svoj život. Ovo nije samo rat između ruskih osvajača i ukrajinskih branilaca. Ovo je pokušaj politike. Ruski cilj nije samo da osvoji Ukrajinu, već da zbriše Ukrajinu, kao državu, sa mape, stavljajući vašu historiju, kulturu i ljude na fusnotu u historijskim knjigama koje će pisati budući poput Ivana Iljina i Aleksandra Dugina.
Sada, dozvolite mi da vam kažem šta dolazi poslije. Za vas to nikada neće biti gotovo. Ovaj rat je već oteo vaše živote i najbolje što možete učiniti je da prigrlite sudbinu koja vam je nametnuta. Historija je bila neobično okrutna prema vama. U ovom ratu ne borite se samo za sebe, već i za buduće generacije koje će se tek roditi. To je težak teret koji niste tražili da nosite. Da stvar bude još gora, vi također vodite ovaj rat u ime nezahvalnog kontinenta kojem je više stalo da zagrije svoje domove ruskim plinom nego da spasi vašu djecu od bombi i gladi.
Šta god da radite, postoji jedna ideja koju nikada ne biste trebali dopustiti: polaganje oružja. Kako smo saznali od Srba u Bosni, Rusi vas mogu istrijebiti – a sigurno hoće – samo ako ste nenaoružani. Dozvoliti da budete razoružani najbrži je put do masovne grobnice.
Zaista, historijski gledano, ruskoj vojsci ovo pravilo nije strano – prisjetite se na primjer masakra u Katinskoj šumi 1940. Vaša vlastita historija je također puna primjera ruske brutalnosti. Alternativa borbi protiv sadašnje ruske invazije je nešto slično Holodomoru. Plaćate hiljadama života da ne biste izgubili milione.
Znam da je ovo teško zapamtiti jer ruske granate padaju po vama. Znam da je to malo ili nimalo utjehe za mnoge hiljade djece raseljene u Ukrajini ili izbjegličkim kampovima koja će odrastati bez svojih roditelja. Pošto sam izgubio vlastitog oca zbog ratnih razaranja, znam tačno za zjapeću rupu u srcu koju stvara takav gubitak. Međutim, moram reći da sam u potpunosti cijenio žrtvu vlastitog oca tek nakon što sam svjedočio ogromnoj hrabrosti ljudi ukrajinske vojske. Nadam se da ovo za vas ima barem malo smisla i govori o ogromnoj inspiraciji koju je vaša hrabra borba dala cijelom svijetu.
Mnogo je paralela koje treba povući između našeg rata za Bosnu i Hercegovinu i vašeg rata za Ukrajinu. Devedesetih godina i mi smo se borili protiv većeg susjeda, kojim je vladao poremećeni autokrata koji je pokušavao da nam otme živote, slobodu i identitet kao posebne i suverene države. Međutim, raspad Jugoslavije imao je daleko manje posljedice izvan regiona nego borba za Ukrajinu. Na ukrajinskom černozemu bukvalno se odlučuje sudbina svijeta.
Nažalost, čini se da je stara izreka da je geografija sudbina istinita. U tom pogledu, jedina gora stvar od dijeljenja granice sa Srbijom jeste da dijelite granicu sa Rusijom.
Konačno, morate znati da mi pomno pratimo šta se dešava. Vaša borba ima svjedoke.
Kada se ovo završi – a bit će gotovo, kada se Rusi povuku od sramote i poraza, nadam se da ću doći u Mariupolj da slušam vaše priče, jer to je sve što će vam ostati. Kada se ovo završi, nadam se da ću doći u slobodni Mariupolj i slobodnu Ukrajinu da odam počast vašoj žrtvi.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
