Slučajan

    Ljudska prava

    U filmu Tarik, u stvarnom životu Emir Suljagić, preživjeli Srebreničanin: Genocid i šampanjac

    Piše:
    Emir Suljagić
    -

    Negdje s kraja prošle godine, grupa političkih aktivista, ljevičara, u jednoj kafani na Bjelašnici glasno se šprdala kako sam ja, Emir Suljagić konačno „civilizovan“ i „umiven“, nakon što je ulogu u filmu „Quo Vadis, Aida?“ izdaleka inspirisanu onim što sam preživio u Potočarima između 11. i 21. jula 1995. odigrao Alban Ukaj. Prešao sam preko te, kao i brojnih uvreda koje sam za proteklih 26 godina pretrpio u suštini zbog toga što sam preživio i, za razliku od mnogih preživjelih, nisam ušutio. Slavlje zbog zasluženog uspjeha filma Jasmile Žbanić, koje vidim na svakom uglu, može se porediti samo dubinskim prezirom prema preživjelima. Genocid i šampanjac, jebiga.

    Otkako je Jasmila počela raditi na filmu, bio sam po strani onoliko koliko se tražilo i od pomoći koliko se to tražilo. Ne znam mnogo o filmu, scenarij nisam napisao nikad u životu, i nisam mogao pomoći osim da odgovorim na pitanja koja mi se postavljaju. I tada sam mislio, kao što mislim i danas, da je snimanje tog filma bila nasušna potreba. Nijednim postupkom niti riječju nisam htio stajati na putu tome. I imao sam pravo: broj ljudi koji su saznali za genocidnu operaciju u Srebrenici – pa makar i jednu srazmjerno malu epizodu unutar strašne sage o Srebrenici – u zadnjih godinu dana je ogroman. Zahvaljujući Jasmili i njenom filmu i mi preživjeli smo dobili platformu da govorimo o događajima koji su bili osuđeni da postanu fusnota u evropskoj istoriji. U tom smislu, to je samo po sebi postignuće za istoriju.

    Ne želim, pak, učestvovati u „univerzalizaciji“ srebreničkog iskustva i imam pravo da to takođe glasno kažem. Jasmilin „acceptance speech“ povodom dobijanja nagrade Evropske filmske akademije ne odgovara istini i trivijalizira srebreničko iskustvo. Genocidna operacija u i oko Srebrenice – ako ćemo biti potpuno precizni i kompletno iskustvo bosanskog genocida –jedinstvena po tome što je predstavlja genocid kao „gendercide“.

    Od maja 1992. godine do jeseni 1995. godine – čak u oktobru su jedinice Bratunačke brigade tzv. VRS vršile „pretrese terena“ u doslovnom lovu na rijetke zaostale preživjele – postojala je samo jedna garancija smrti – pogrešne genitalije. Dominantna većina žrtava u i oko Srebrenice u cijelom tom periodu su bili muškarci: razoružani, vezani, ubijeni. Logika srpskog genocida bila je jednostavna. Umjesto masovnog ubistva i žena i djece, ubistvo muškaraca u kombinaciji sa iskorijenjivanjem ostatka zajednice – uz seksualno nasilje nad ženama, logore, uništavanje kulturnog nasljeđa, prisilni premještaj, te ubijanje autoriteta i elita, odnosno obezglavljivanje zajednice – garantovalo je fizički nestanak zajednice koja je bila meta nasilja. Muškarci koji su strijeljani u Domu kulture u Pilici 16. jula 1995. godina, nisu bili odgovorni za bilo kakav „mess“. Niti je to što se dogodilo bilo „mess“.

    Emir Suljagić tokom rata u Srebrenici (krajnje desno)

    Drugo u čemu odbijam da učestvujem je aproprijacija srebreničkog iskustva za „sve žrtve“. Jasna Đuričić ima pravo da u svoje ime, kao najbolja evropska glumica za 2021. godinu nagradu posveti „svim žrtvama“. Ali, ne u moje ime. Srebreničko iskustvo nije univerzalno. To je muslimansko iskustvo. Iskustvo ruralne, konzervativne zajednice Bošnjaka istočne Bosne. I ta priča je samo naša. Ta platforma je samo naša. Nijedna grupa žrtava, odnosno preživjelih, nije predmet takve vrste blaćenja, vrijeđanja, osporavanja i negiranja – i to kao državne politike u Srbiji – kao što su to žrtve i preživjeli srebreničke enklave.

    Dodjela nagrade za najbolji film, najbolju redateljicu i najbolju glumicu za „Quo Vadis, Aida?“ događa se u kontekstu izvjesnosti da će vojska koja je genocid počinila – vojska Ratka Mladića – biti ponovo uspostavljena. I da je evropski zahtjev da dopustimo da ta vojska koegzistira sa Memorijalnim centrom Srebrenica.  Srbima država, muslimanima oskari. Svakome ono čime će se zadovoljiti.

    I da se u zaključku vratim na početak teksta. Možda vam se ne sviđamo ovakvi kakvi jesmo – nismo savršene žrtve, šta da radimo? – možda smo malo odveć grubi, neotesani i glasni, ali ovo je film o našim ljudima i našim muškarcima. Danas mi je, dok smo se vraćali iz grada, kćerka koja ima 15 mjeseci zaspala u automobilu. I dok sam je iznosio uz stepenice i gledao je kako spava, sjetio sam se Fehima Mašića, mog komšije, koji je isto tako držao svoje dijete u bivšoj fabrici akumulatora 13. jula 1995. godine, kada sam došao da ga „popišem“, stavim na listu za koju sam bio uvjeren da će njemu i svima ostalima spasio život. Niko sa moje liste nije preživio. Bila je to anti-Schindler lista. Na njoj su bili samo muškarci.

    (autor teksta je direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari)

    Jedini živi srebrenički Bošnjak koji je pregovarao sa Ratkom Mladićem piše za Istragu: “Il’ ćete opstat’, il’ ćete nestat'”

    Piše:
    Nesib Mandžić
    -

    Ibro i Ćamila nisu više živi. Sa onog sastanka u Fontani, od naše delegacije, ostao sam još samo ja. Živ, ali teško bolestan. U ratu sam bio direktor srednje škole u Srebrenici. Zbog toga sam izabran za pregovarača koji bi iz Potočara trebao otići Bratunac da  u hotelu pregovara sa Ratkom Mladićem. Tog jula 1995. godine najveći je dio civilnog stanovništva privremeno utočište pronašao u kampu holandskog bataljona u Srebrenici. Bili smo opkoljeni pripadnicima Vojske RS-a. Bilo je teško iako su kampom upravljali predstavnici Ujedinjenih nacija, tačnije bataljon holandske vojske. Bio sam sam bio prisiljen da krenem u taj egzodus. Holanđani su, ne znam kako, inicirali te pregovore i na takav način uvukli i nas troje, predstavnike Bošnjaka, iako mi smo bili samo izbjeglice, ljudi koji su morali napustiti svoje kuće. Ljudi bez moći, odgovornosti i legitimiteta. Vozilom UN-a otišli smo do Fontane. Na sastanku su bili predstavnici vojske Republike Srpske, holandskog bataljona i nas troje. To su bila dva sastanka koji su trajali otprilike po sat, sat i po vremena. Vodio ih je general Ratko Mladić. Uglavnom nam je prijetio.

    ‘Nesibe, sudbina tvog naroda je u tvojim rukama, ili ćete opstati ili nestati’, rekao mi je u jednoim trenutku.

    Nije to bila poruka meni, bila je to poruka bošnjačkom rukovodstvu, vojnom i političkom, da je sudbina Bošnjaka tog dijela – zapečaćena i da Ratko Mladić drži njihovu sudbinu u svojim rukama.

    Pregovori su bili obična farsa. I ja, i Ćamila i Ibro bili smo samo kolateralna šteta. Mladić se poigravao sa nama i sa svim institucijama. Imao je različite scenske nastupe.

    “Pušiš li, Nesibe”, pitao me u jednom trenutku.

    Bio sam uplašen i osjećao sam se bespomoćno. Smijehom sam skrivao strah.

    Kada danas prođete kroz Potočare vidite kako je sve to završilo. I zato sada neću da pišem o tim ratnim okolnosti. Za mene su sada mnogo bitnije ove današnje okolnosti koje nas dave. Okolnosti koje povezuju našu tragičnu prošlost sa turobnom sadašnjošću i neizvjesnom budućnošću. Ovo je moje pismo svijetu koji ne vidi, ne čuje i nijem je. 

    U Srebreničkoj enklavi tih godina smo strepjeli od istrebljenja, ali i potajno smo se nadali da će nas miroljubivi svijet zaštiti. Ono čega smo se plašili i dogodilo se u julu 1995. godine. Svjetski moćnici i javnosti mirno su posmatrali nestanak enklave i njenih žitelja. Nakon jula 1995. godine “humani svijet” za mene je postao samo fraza, odnosno institucije UN-a su samo prazna slova na papiru. Žalim da je Haški tribunal zbog složenih procedura pojedine slučajeve sudskog dokazivanja provodio i po nekoliko godina, ne razmatrajući da su komandant i egzekutori provodili etničko čišćenje u BiH. na osnovu ranije usvojenih političkih platformi o stvaranju “velike Srbije”. Iako smo ranjeni i poniženi, borimo se za opstanak i dostojanstvo u ovoj nesređenoj i napaćenoj zemlji. Objava presude Ratku Mladiću neće promijeniti političku klimu i podvojenost u društvu jer na ovim prostorima se već nekoliko decenija propagira “mitologija”. Ta mitologija truje dušu mlađih naraštaja i usmjerava ih na sukob sa drugima koji ne prihvataju tu mitologiju.

    U Sarajevu, 6.6. 2021. godine

                                                                           Nesib Mandžić

    Zabrana negiranja genocida u BiH: Inzko pripremio izmjene Krivičnog zakona BiH, pojedine zapadne ambasade se protive proglašenju kako bi olakšale Christianu Schmidtu

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Kada smo u četvrtak ujutro pozvali odlazećeg visokog predstavnika Valentina Inzka, on se nalazio u selu Sućeska, na mezaru Hatidže Mehmedović, srebreničke majke koja je u genocidu u julu 1995. godine izgubila dva sina i supruga.

    Hatidža Mehmedović je umrla prije tri godine. Nije dočekala da Bosna i Hercegovina dobije zakon kojim će biti zabranjeno negiranje genocida.

    “Izvinite, nije sada trenutak”, napisao je Inzko u poruci nakon što smo ga upitali da li će do kraja jula, odnosno do kraja svog mandata, donijeti odluku kojom će spriječiti negiranja genocida.

    Tri nezavisna izvora Istrage iz OHR-a navode da je prijedlog spreman, ali da postoji određena vrsta otpora, prije svih iz Berlina i Brisela, kada je u pitanju upotreba bonskih ovlasti.

    “U određenim ambasadama postoji strah da bi proglašenje zakona o zabrani negiranja genocida moglo otežati posao budućeg Inzkovog nasljednika – Christiana Schmidta, jer bi svoj mandat započeo pod velikim pritiskom zvaničnika iz Republike Srpske”, kazao je za Istragu izvor blizak međunarodnim zvaničnicima u BiH.

    Drugi izvor potvrđuje navode našeg sagovornika.

    “Inzko razmatra donošenje takve odluke i nije daleko od toga da je donese, iako ga neki međunarodni zvaničnici vuku nazad”, potvrdit će drugi izvor Istrage.

    Naš treći sagovornik, pak, iznosi detalje u vezi sa ovim prijedlogom. Aktualni visoki predstavnik Valentin Inzko razmatra mogućnost da svojom odlukom izmijeni Krivični zakon BiH tako da bi se uvelo krivično djelo koje bi se odnosilo na negiranje genocida. Bilo bi to nešto slično odredbama Krivičnog zakona Federacije BiH. Naime, u KZ FBiH, član 163, predviđeno je sankcionisanje i osoba koje negiranjem genocida “izazivaju narodnosnu, rasnu i vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost”.

    “(1) Ko javno izaziva ili raspaljuje narodnosnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u Federaciji, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. (5) Ko krivično djelo iz stava (1) ovog člana učini javnim poricanjem ili opravdanjem genocida, zločina protiv čovječnosti ili počinjenih ratnih zločina utvrđenih pravosnažnom odlukom Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili domaćeg suda kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine”, navedeno je u Krivičnom zakonu Federacije BiH.

    Ovakva odredba ne postoji u Krivičnom zakonu BiH pa u OHR-u, prema informacijama Istrage, razmatraju mogućnost da na ovaj način riješe pitanje negiranja genocida. No, rekosmo, Valentin Inzko za sada nema podršku određenih ambasada koje žele olakšati rad budućem visokom predstavniku, Nijemcu Christianu Schmidtu. Prema našim izvorima, prekretnica u donošenju ove odluke mogla bi biti sjednica Vijeća sigurnosti UN-a na kojoj će se razmatrati prijedlog rezolucije Ruske Federacije i Kine o zatvaranju OHR-a. Sobzirom na način odlučivanja u Vijeću sigurnosti UN-a i pravo veta određenih država, izvjesno je da ova rezolucija neće biti usvojena.

    U julu 2019. godine Valentin Inzko je kazao da će do jula 2020. godine BiH sigurno imati zakon o zabrani negiranja genocida. No, ni godinu kasnije takav zakon ne postoji jer odlazeći visoki predstavnik nema podršku određenih ambasada u BiH.

    Međunarodni tim istraživačkih novinara dokumentovao: Hrvatska ilegalno migrante protjeruje u BiH

    Piše:
    Redakcija
    -

    Hrvatska granična policija sistematski i ilegalno protjeruje posebno ugrožene osobe preko EU-granice i vraća ih u Bosnu i Hercegovinu, bez poštivanja njihovog zahtjeva za azil. To pokazuje zajedničko  istraživanje  ARD Studija Beč,   Lighthouse Reports, SRF Rundschau, Der Spiegel i zagrebačkih Novosti. U vremenu od 22. do 27. maja 2021. ovaj tim je filmski dokumentovao šest iliegalnih protjerivanja (tzv. „Pushbacks“) afganistanskih i kurdskih porodica iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu.

    https://www.facebook.com/Weltspiegel/videos/241182194111544/?extid=NS-UNK-UNK-UNK-IOS_GK0T-GK1C

    Snimci napravljeni u blizini bosanskog grada Glinice po prvi put pokazuju na koji način hrvatske policajke i policajci protjeruju među kojima su i ugrožene osobe. Preko „zelene granice“ oni prisilno sprovode žene u visokoj trudnoći, malu djecu, bebe,  kao i jednog starca sa štakama. Ovi protjerani ljudi pričaju da se njiihovi zahtjevi za azil uopće se ne uzimaju u obzir, a nerijetko su i predmet ismijavanja, pišu novinari.

    U tekstu su ispričane brojne priče migranata, a među njima i porodice afganistanske porodice koja je gotovo da su pješačila do Zagreba. Policija ih je tamo pokupila. Hrvatski policajci ignorirali su zahtjev za odvođenjem trudnice u bolnicu i  i njihov zahtjev za   za azilom.

    “Umjesto toga, policija porodicama uzima mobitele, punjače i novac i vozi ih natrag na granicu EU s Bosnom i Hercegovinom, a sa njima i osmomjesečnu bebu”, objavljeno je u tekstu. 

    Na zahtjev studija ARD u Beču i istraživačkog partnera, hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova najavilo je da su akcije uključivale zakonske odbijenice ulaska direktno na granici. Ovdje nije potrebno utvrđivati ​​”potrebe migranata”. Hrvatska se pridržava nacionalnih i međunarodnih pravila kada je u pitanju “zaštita granica”. Međutim, Ministarstvo unutarnjih poslova Davora Božinovića ignorira činjenicu da su azilanti, prema vlastitim izjavama, već bili duboko u Hrvatskoj i izričito zatražili azil. U ovom slučaju, zakon EU zabranjuje deportaciju i propisuje pojedinačni postupak za azil. 

    Izbjeglicama i migrantima, dokumentovali su novinari, sistematski se ne oduzimaju samo odjeća, lične stvari, mobiteli i novac. Nevladine organizacije često su dokumentovale nasilje poput premlaćivanja, ugriza pasa, elektro šokova, seksualnog nasilje ili ponižavanje, poput naredbe da se međusobno tuku. U ljeto 2020. godine, Odbor za zaštitu od mučenja Vijeća Europe nenajavljeno je istraživao kako se hrvatska policija odnosila prema izbjeglicama i migrantima. Prema informacijama iz bečkog studija ARD i njegovih istraživačkih partnera, izvještaj jasno potvrđuje kršenje ljudskih prava na granici, a Zagreb se žestoko protivi objavljivanju.

    Plenković uspio izlobirati: Predsjednica Evropskog suda u Strazburu i četvero njenih kolega prihvatili prijedlog Borjane Krišto i Monike Mijić da presudu Kovačević preispituje Veliko vijeće!

    Piše:
    Redakcija
    -

    Petočlano vijeće sudija Evropskog suda za ljudska prava prihvatilo  je zahtjev bh. agentica i predsjedavajuće Vijeća ministara BiH Borjane Krišto te je predmet Slaven Kovačević protiv BiH proslijedilo Velikom vijeću na razmatranje, saznaje Istraga.ba. Malo vijeće koje je odlučilo da predmet Kovačević proslijedi na preispitivanje Velikom vijeću činile su sudije iz Irske, Slovenije, Andore, Španije i Moldavije. No, ova odluka još uvijek ne znači da je ranija presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu poništena. Ona će biti na snazi sve dok Veliko vijeće ne donese drugačiju odluku.

    “Predmet je 14. decembra proslijeđen Velikom vijeću na zahtjev Vlade Bosne i Hercegovine”, navedeno je na stranici Evropskog suda za ljudska prava.

    Podsjetimo, Evropski sud za ljudska prava je presudio da je Slavenu Kovačeviču, kao biraču i građaninu Sarajeva, uskraćeno pravo da glasa za kandidata za člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske. Sud je konstatirao da je Predsjedništvo BiH državna institucija i da bi svi građani morali imati pravo da biraju sve članove Predsjedništva BIH. Time je, faktički, Sud utvrdio da je, pored etničke diskriminacije, u BiH na snazi i teritorijalna diskriminacija. Da bi se ta diskriminacija otklonila, nužno je imati jednu izbornu jedinicu prilikom izbora članova Predsjedništva BiH i delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Presuda je donesena 29. avgusta ove godine, a za nju je glasalo šestero sudija, dok je austrijska sutkinja Gabriele Kucsko-Stadlmayer izuzela mišljenje.

    Upravo na izdvojenom mišljenju austrijske sutkinje kadrovi HDZ-a BiH (ali i SNSD-a i Trojke) u Vijeću ministara, predvođeni Borjanom Krišto i Monikom Mijić, temeljili su svoj zahtjev za preispitivanje presude Kovačević.

    “Žalba” je upućena 19. septembra, odnosno posljednjeg radnog dana Jelene Cvijetić na poziciji agentice BiH pred Sudom u Strazburu. Dvanaest dana prije nego što je uputila žalbu, aktualni saziv Vijeća ministara BiH je Jelenu Cvijetić imenovao za pravobraniteljicu Bosne i Hercegovine. Ovo je prvi put da Bosna i Hercegovina zatražila preispitivanje bilo koje odluke Evropskog suda za ljudska prava koja se odnosi na izborno  zakonodavstvo – odnosno ustavni uređenje.

    Prema Poslovniku Evropskog suda za ljudska prava, o zahtjevu za preispitivanje odlučuje Veliko vijeće koje čini sedamnaest sudaca. Da bi zahtjev za preispitivanje uopće došao na Veliko vijeće od sedamnaest sudija, nužno je da njegovu utemeljenost prvobitno utvrdi Zbor od petero sudija.

    U ovom Zboru po funkciji sjedi predsjednik Evropskog suda koji bira preostalih četvero sudija. Prilikom razmatranja zahtjeva za preispitivanje presude, u Zboru neće biti nijedan sudija koji je učestvovao u donošenju prvobitne odluke.

    Predsjednica ESLJP-a Siofra O’Leary je iz Irske. Ona je izabrala da u petočlanom Zboru sjede sudije iz Moldavije, Andore, Španije i Slovenije. Odluka se donosi većinom glasova. Prije šest dana, portal NAP je objavio da su hrvatski zvaničnici u saradnji sa Christianom Schmidtom mjesecima lobirali kod predsjednice ESLJP kako bi se poništio barem jedan dio presude Kovačević.

    U cijelu priču, prema pisanju NAP-a, bila je uključena generalna sekretarka Vijeća Evrope Marija Pejčinović Burić koja po Plenkovićevim instrukcijama lobirala kod sudija ECHR.

    Pejčinović Burić po instrukcijama Plenkovića nudila funkcije u institucijama Evropske unije za najmanje dvoje sudija koje bi u Evropskom sudu za ljudska prava digle ruku za “hrvatsku stvar”. Jedan od sudija kojima je to obećano je i slovenački sudija Marko Bošnjak, koji je bio član petočlanog Zbora koje je odlučilo da presuda Kovačević bude preispitivana pred Velikim vijećem Evropskog suda za ljudska prava. I sama predsjednica ESLJP je imala nekoliko kontakata sa hrvatskim zvaničnicima, među kojima je i hrvatski premijer Andrej Plenković.

    Dok su hrvatski zvaničnici lobirali, zvaničnici iz BiH, osim ministra odbrane Zukana Heleza, ministra za ljudska prava za izbjeglice Sevlida Hurtića i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića nisu činili skoro ništa. Helez i Komšić su poslali pisma predsjednici Evropskog suda za ljudska prava u kojima su naveli da Monika Mijić i njene kolegice nemaju “aktivnu legitimaciju”, dok je ministar Hurtić prije dva mjeseca tražio sastanak sa predsjednicom Evropskog suda za ljudska prava. Do sastanka, međutim, nikad nije došlo. Ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković nije poduzeo nijednu radnju glede lobiranja u samom Evropskom sudu za ljudska prava.

    Šef Kabineta ministra za ljudska prava i izbjeglice negira presude: Mlađen Božović precrtao riječ genocid u nalogu za službeni put predsjednika UO Memorijalni centar Srebrenica

    Piše:
    Redakcija
    -

    “Genocid u Srebrenici” suvišna je sintagma u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine. Mlađen Božović, šef kabineta državnog ministra, korektorom je prebrisao riječ genocid koju je u putnom nalogu naveo Šefket Hafizović, predsjednik Upravnog odbora Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.

    Šefket Hafizović je, naime, savjetnik zamjenika ministra za ljudska prava i izbjeglice Dževada Mahmutovića i 2. jula je podnio Zahtjev za službeni put u Srebrenicu.

    “Genocid” u Zahtjevu Šefketa Hafizovića

    “Program obilježavanja 26. godišnjice genocida nad Bošnjacima”, naveo je Hafizović u rubrici “svrha putovanja” svog Zahtjeva za odobravanje službenog putovanja.

    Sukladno proceduri, Zahtjev je upućen u Kabinet ministra Miloša Lučića koji je za potpisivanje putnih naloga ovlastio šefa Kabineta Mlađena Božovića.

    “Obilježavanje 26. godišnjice”, pisalo je u rubrici razlog/svrha Naloga za službeno putovanje sa potpisom Mlađena Božovića.

    Riječi “genocida nad Bošnjacima” su izbrisane korektorom pa se tako ne zna na koju to “26. godišnjicu” želi da ići Šefket Hafizović,  inače predsjednik Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.

    Riječ “genocid” precrtana u dokumentu Mlađena Božovića

    Mlađen Božović je, podsjećamo, bio DNS-ov kandidat za ministra za ljudska prava i izbjeglice BIH, ali je u aprilu prošle godine odustao od funkcije jer nije mogao dobiti podršku SDA i drugih stranaka sa sjedištem u Sarajevu. U februaru ove godine Božovića je Kantonalno tužilaštvu u Sarajevu optužilo zbog krivičnog djela nasilničko ponašanje.

    “Optuženi se tereti da je 14. maja 2015. godine u prostorijama Fonda za povratak u BiH, nakon kraće prepirke sa uposlenicom Irinom Lovrić, koja je obavljala funkciju tehničkog sekretara u Fondu i u tom momentu kopirala dokumentacije iz spisa javne nabavke, obratio joj se povišenim tonom rekavši: “Šta to radiš glupačo jedna, daj mi odmah tu dokumentaciju”. Nakon što je odbila da preda dokumentaciju, rekavši da samo radi svoj posao, optuženi je nastavio da viče te otrgnuo iz njenih ruku dio dokumentacije, tražeći joj da preda ostatak. Zatim ju je zgrabio rukama za ramena i grubo odgurnuo prema stolicama i stolovima koje su se nalazile u kancelariji, uslijed čega je pala preko stolica. Kada je krenula da izađe iz prostorije, uhvatio ju je za lijevu nadlakticu ruke okrećući lijevo-desno, a potom vrteći u krug, pri čemu je Lovrić zadobila lake tjelesne povrede”, navedeno je u saopćenju Tužilaštva Kantona Sarajevo povodom podizanja optužnice protiv Mlađena Božovića.

    Nisu vidjeli zločine nad Ujgurima: Bivši reis Mustafa Cerić i srbijanski muftija Mevlud Dudić podržali Kineze u borbi protiv “terorizma” u regiji Xinjiang Uygur!

    Piše:
    Redakcija
    -

    Bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić pohvalio je kinesku borbu protiv terorizma koja je, uglavnom, usmjerena protiv muslimana nastanjenih u regiji Xinjiang Uygur. Osim Cerića, Kineze je u borbi protiv navodnog terorizma među Ujgurima podržao i predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Srbiji Mevlud ef. Dudić.

    Cerić i Dudić su, prema pisanju kineskih medija, bili dio tridesetočlane delegacije “islamskih učenjaka” iz 14 država koji su 8. januara posjetili glavni grad sjeverozapadne kineske autonomne regije Xinjiang Uygur. Oni su posjetili Kinu na poziv lokalnih vlasti kako bi im bila prezentirana kineska priča o borbi protiv terorizma.

    Ta navodna borba protiv terorizma, objavljivali su ranije zapadni mediji, rezultirala je zatvaranjem preko milion muslimana u kineske logore.

    Bivši reis Cerić i muftija Dudić, pišu kineski mediji, posjetili su više mjesta koja pokrivaju povijesni, kulturni i vjerski rad u regiji, gdje su pohvalno govorili o kineskim antiterorističkim naporima.

    “U Međunarodnom kongresnom i izložbenom centru Xinjiang pogledali su izložbu o borbi protiv terorizma i deradikalizaciji u Xinjiangu te se upoznali s trenutnom situacijom u regiji. Mnogi su izrazili podršku naporima i postignućima Xinjianga u borbi protiv terorizma”, objavila je kineska državna televizija.

    Mustafa Cerić, navedeno je u tekstu,pohvalio je kinesku politiku borbe protiv terorizma i deradikalizacije za postizanje mira i sklada u regiji.

    “Kina je velika zemlja s globalnim utjecajem i ona posljednjih godina doprinosi ekonomskom oporavku svijeta. Nadam se da će Kina u budućnosti nastaviti širiti razvojne projekte u svijetu”, kazao je Mustafa efendija Cerić za kineske medije, dok je, kako pišu, sa oduševljenjem pratio prezentacije svojih domaćina.

    Srbijanski muftija Mevlud Dudić rekao je da Kinu inače poznaje sa televizije i novina, ali da vjeruje u izreku poslanika Muhameda: “Znanje moramo tražiti, pa makar bilo i daleko u Kini”, dodavši da je sretan što je vidio da “muslimani u Xinjiangu žive u miru i sreći”.

    Prije skoro tri godine, njemački mediji objavili su jedan interni kineski dokument koji je pokazao pokazuje da su mislimani iz ove regije godinama odvođeni i zatvarani u logore. Bilo je, recimo, dovoljno da nose bradu ili maramu, te da odu na hodošaćče u inostranstvo kako bi bili pritvoreni. Čak je posjedovanje vjerskih knjiga  navođeno kao razlog za pritvor.

    Tajni dokumenti koje su objabvili njemački, razotkrili su sistematsko nasilje kineskog režima nad manjinom Ujgura koji žive na sjeverozapadu te zemlje, u autonomnoj pokrajini Xinjiangu.

    Upravo tu regiju posjetili su bivši reis Cerić i muftija Dudić. Inače, i Cerić i Dudić godinama su gradili dobre odnose i sa islamskom zajednicom u Ruskoj Federaciji, a bivši reisu-l-ulema IZ BiH je prije dvije godine blisko sarađivao sa grupom Čečena povezanih sa Ramzanom Kadirovim. U pitanju je navodno udruženje Evropski muslimanski forum koji je pokušavao svoje ljude povezati i sa aktualnim fukovodstvom Islamske zajednice u BiH. No, te veze, unatoč molbama bivšeg reisa Mustafe Cerića nikad nisu uspostavljene.

    (Video) Fata Orlović neposredno prije rušenja crkve: “Kaže meni prijašnji reis, nemoj da bi sada umrla”

    Piše:
    Redakcija
    -

    “Kaže meni reis ulema, onaj prijašnji, nazvao me prije tri dana. Kaže, nemoj da umreš dok to sad ne završiš”, prepričava Fata Orlović uz jutarnju kafu, dok rovokopač počinje rušenje crkve bespravno izgrađene u njenom dvorištu u Konjević Polju.

    “Je l to i ti, reis ulema kažeš”, nastavlja Fata,”Pa, nisam ja Bog”.

    Uslijedio je, potom, zadovoljni osmijeh i prisjećanje na proteklih dvadeset godina.

    “Sta sam puta zaiskala smrt”.

    Rovokopač je već počeo da ruši crkvu. Fata Orlović je to čekala dvije decenije. Pravdu je tražila i u Strazburu, gdje je Evropski sud za ljudska prava presudio da bespravno izgrađena crkva na njenom posjedu mora biti uklonjena. Mjesecima su vlasti Republike Srpske odbijale provesti ovu presudu. No, na kraju su ipak popustili. Tri sata nakon početka rušenja, u subotu ujutro ceći dio crkve je bio uklonjen.

    „Bog je dao da dočekam ovaj dan. Ja opet kažem, nisam protiv nijedne bogomolje pa ni protiv crkve, ali jesam da se gradi tamo gdje joj je mjesto, a ne na tuđem imanju”, svjedočila je Fata novinarki Almasi Hadžić koja je godinama pratila ovaj slučaj.

    Osim nje,  dvije decenije su priču Fate Orlović pričale kolege   Salih Brkić, Sakib Smajlović, Ahmed Bajrić Blicko i Mehmed Pargan. Bez njihovih priloga i tekstova ne bi se znalo mnogo toga.

    “Nastavljam borbu sa šejtanom u mantiji”, govorila Fata o tadašnjem vladiki Vasiliju Kačavendi.

    Napadali su je fizički, zlostavljali, sudili su joj i čekali da umre.

    “E, Boga mi, neće sa mnom lahko završiti”, kazala je Fata Orlović u maju 2010. godine kada je Općinski sud u Srebrenici presudio da Zvorničko-tuzlanska eparhija nije kriva što je otela privatnu imovinu i bespravno sagradila crkvu u njenom dvorištu.

    I nisu.

    Schmidtovo ušutkivanje “Ostalih”: Preko 100 hiljada Bosanaca i Hercegovaca, Jevreja i Roma nema pravo da se kandiduje za (pot)predsjednika Federacije i da imenuje premijera i ministre u Vladi FBiH!

    Piše:
    Redakcija
    -

    Bosanci i Hercegovci, Jevreji i Romi, po oktroiranom Ustavu Christiana Schmidta,  ne vrijede koliko i konstitutivni narodi. Preko stotinu hiljada građana Federacije BiH nema pravo biti kandidirano ili birano za (pot)predsjednika entiteta.

    Prema zvaničnim rezultatima popisa provedenog 2013. godine, u bh. entitetu Federacija BiH živi 102.415 stanovnika koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici tri konstitutivna naroda. Niko od njih ne može biti predložen za predsjednika ili potpredsjednika Federacije BiH. I niko od njih, analogno, ne može odlučivati ko će biti premijer i ministri u Vladi FBiH. Da je oko sto hiljada građana Federacije BiH obespravljeno, konstatirao je 25. marta 2015. godine Ustavni sud BiH odlučujući po zahtjevu člana Predsjedništva BiH u slučaju poznatom kao “Komšić”.

    presuda Ustavnog suda BiH

    “Djelimično se usvaja zahtjev Željka Komšića, u vrijeme podnošenja zahtjeva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da član 80. stav 2. tačka 4. (tačka 1. stav 2. Amandmana LXXXIII) i član 83. stav 4. (tačka 5 Amandmana XL dopunjen tačkom 4 Amandmana LXXXIII) Ustava Republike Srpske, član IV.B.1. član 1. stav 2. (dopunjen Amandmanom XLI) i član IV.B. 1. član 2. st. 1. i 2. (izmijenjen Amandmanom XLII) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te čl. 9.13, 9.14, 9.16. i 12.3. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 23/01, 7/02,9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32 /10, 18/13 i 7/14) nisu u skladu s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda”, navedeno je u Odluci Ustavnog suda BiH objavljenoj 12. maja 2015. godine.

    Ostalima je, dakle, Ustavom Federacije bilo uskraćeno pravo kandidiranja za (pot)predsjednika FBiH, što je, zaključio je tada Ustavni sud BiH, suprotno Evropskoj konvenziji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

    I umjesto da promijeni osporeni odredbu, visoki predstavnik Christian Schmidt je, pisali smo već, nametnuo identičnu odredbu koja je suprotna Evropskoj konvenciji i Ustavu BiH.

    “Bilo koja skupina od jedanaest delegata iz svakog od klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda može predložiti kandidata iz reda odgovarajućeg konstitutivnog naroda, pod uvjetom da svaki delegat može podržati isključivo jednog kandidata. Svi kandidati mogu biti izabrani u skladu s ovim člankom ili na mjesto predsjednika ili na mjesto dopredsjednika Federacije”, glasi odredba koju je nametnuo Christian Schmidt.

    Schmidtova diskriminatorna odredba

    Kao što vidimo, Klub Ostalih ne može predložiti kandidate za (pot)predsjednika FBiH. Ali to nije smetalo Christianu Schmidtu i njegovim braniteljima da saopće kako su “ojačali” Klub Ostalih u Domu naroda FBiH. Pa, da vidimo u praksi to ojačavaje.

    Klubovi Bošnjaka, Srba i Hrvata imaju po 23 delegata u Domu naroda FBiH. Klub ostalih imat će 11. Svi delegati u klubovima Srba, Hrvata i Bošnjaka imaju pravo da predlože predsjednika i potpredsjednike Federacije. Nijedan delegat iz Kluba ostalih nema pravo da predloži predsjednika ili potpredsjednika FBiH. Srbi, Hrvati i Bošnjaci imaju pravo da budu predsjednik i potpredsjednici FBiH. Ostalima je to pravo uskraćeno.

    A sada da vidimo i vrijednost glasa Ostalih. U Tuzlanskom kantonu živi oko 22 hiljade onih koji se izjašnjavaju kao Ostali, živi oko 22 hiljade. Oni imaju pravo na samo jednog delegata u Domu naroda FBiH. Istovremeno, 7000 Srba iz TK ima pravo na tri delegata u Domu naroda FBiH. U ZDK živi 15 hiljada Ostalih i 5000 Srba. Ostali iz ZDK daju jednog delegata, a Srbi iz ZDK – dva.

    Sličan omjer je i u drugim kantonima. No, Christian Schmit nije mario za to. Iako je, rekosmo, Ustavni sud BiH utvrdio da je odredba Ustava koja se odnosi na izbor predsjednika i potpredjsednika FBiH – suprotna Ustavu u Evropskoj konvenciji, Schmidt je odlučio da u svojom odlukom nametne identične odredbe.

    Potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Rosensaft na komemoraciji u Potočarima: Republičko srpska ološ bosanskih četnika ubijala je Bošnjake jer im je poslanik Muhammed, nema oprosta za to!

    Piše:
    Redakcija
    -

    Potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Rosensaft obratio se danas na komemoraciji povodom 28. godišnjice genocida u Srebrenici, ukopa i dženaze još 30 žrtava srebreničkog genocida.

    “Predsjednici Komšić, Bećirović, predsjedavajući Zvizdić, gospodine Schmidte…vaše ekselencije, dame i gospodo, izvan svega majke Srebrenice, preživjele porodice i potomci žrtava srebreničkog genocida, za vas je ova srebrenička elegija.

    Sijalo je sunce na svom nebu. Daleko od egzekucija sunce i dalje sija na svom nebu iznad potočarskih nišana, a ono što nikada nećemo znati a samo možemo zamisliti je njihov strah, što nikada nećemo osjetiti a samo možemo zamisliti su njihove suze. Što nikada nećemo čuti a samo možemo zamisliti su hici onih koji ubiše čovjeka ili dječaka koji stajaše pored njih. Ono što nikada nećemo znati, a samo možemo zamisliti je tišina, praznina koja nastupi, tišina, praznina koja ostaje, sve nade nikada ostvarene, sve molitve neodgovorene. Oni su znali od trenutka kada su odvedeni da im neće biti dopušteno da žive. Znali su to iz hladnoće u očima njihovih ubica, znali su to iz smijeha njihovih egzekutora, znali su to jer mržnja oslobođena, svaka supremacija oslobođena vodi do Pilice, vodi do Jasenovca, vodi do Kigalija.

    Njihove majke, supruge, sestre, kćeri, znale su od trenutka kada su njihovi sinovi, muževi, braća, očevi oteti iz njihovih ruku da im neće biti dopušteno da žive. Znali su to iz zlobe, psovki republičko srpskih ološa bosanskih četnika dok su odvodili muškarce, dječake pod prijetnjom oružja. Znali su to iz požude u očima bosanskih četnika dok su zurili u majke, supruge, sestre, kćeri. Likvidirani bošnjački muškarci, dječaci nisu prvi, neće biti ni posljednji. Ali, oni dozivaju iz svojih kabura, da ih se pamti zbog onog što su bili, zbog suza koje su prolile, zbog hitaca koje su čuli, zbog tišine koja nastupi, zbog praznine koja nastupi, zbog tame koja nastupi, zbog svega onoga što im nije bilo dopušteno da postanu.

    Dječak Bošnjak u Pilici, židovsko dijete u Ponaru, srpska beba u Jasenovcu, Tuci djevojčica u Kingaliju, na našoj su savjesti. Oni jesu naša savijest, naš kompas. Ako ih zaboravimo, naše će duše postati kamen. Naše oči nikada više neće proliti suze.

    Moja studentica Adisa Ada je prva od koje sam naučio o Srebrenici. Moja domovina je uništena, naučila me. Hiljade bošnjačkih žena i djevojčica su silovane i uništene, naučila me. Hiljade bošnjačkih muškaraca i dječaka su ubijeni, naučila me je o neprijatelju da liši života svakog bošnjačkog muslimana, kao što je toliko mnogo Židova pobijeno od neprijatelja s namjerom da života liši svakog Židova, jednako kao što je toliko Tucija stradalo od neprijateljske ruke.
    10. jula 1995. godine mladi radioamater Nihad Nino Ćatić upozorava: “Srebrenica postaje masovna klaonica”. 14. marta 1943. Mordechai Anielewicz iz Varšavskog geta: “Ukoliko značajna pomoć ne stigne odmah, mi ćemo to smatrati ravnodušnošću prema sudbini Židova u Varšavi. 10. jula 1995. Nino Ćatić u svom posljednjem obraćanju: “Hoće li iko na svijetu doći i svjedočiti tragediji koja se dešava u Srebrenici, ljudi ovog grada nestaju”. 11. jula 1995. godine Nino Ćatić kreće ka Tuzli i nestaje. U Srebrenici, Pilici, Potočarima, svi smo mi pobijeni Bošnjaci. U Birkenau, Treblinki, Belsenu svi smo mi pobijeni Židovi. U Butareu, Kigaliju, Rimokatoličkoj crkvi svi smo ubijeni Tuciji. U Jasenovcu svi smo mi ubijeni Srbi, Jevreji, Romi. U Adani, Hadžimu, svi smo ubijeni Armeni: Mrtvi ne smiju postati statistika. Osam hiljada je apstraktno kao i šest miliona.

    Sjećamo se svih muževa, očeva, braće, sinova odvedenih na klanje. Sjećamo se svih žena poniženih, obeščašćenih, okrutno silovanih od strane republičko srpskih ološa, bosanskih četnika. Sjećamo se silovatelja, egzekutora, koji su iznevjerili Hrista svaki put kada su prerezali vrat Bošnjaka, dječaka, svaki put kada su obeščastili Bošnjakinje, svaki put kada su šutnuli dijete.

    Baš kao što ne može biti oprosta, ne može biti iskupljenja NIKADA za SS-ovce u Birkenau, ustaše u Jasenovcu, za Interahamve u Butareu, nema oprosta, nema iskupljenja za egzekutore u Srebrenici, u Pilici, za silovatelje u Foči. Nema izgovora. Niti jednoga, nikada. Za ubistva muškaraca i dječaka, za silovanje žena, za premlaćivanje nevinih.

    Nećemo zaboraviti, nećemo oprostiti vama koji i danas branite ubice, pokušavate da racionalizirate klanje, pokušavate pronaći izgovore za silovanje. Za vas koji odbijate priznati, okajavate ubistva, silovanje…Vama koji veličate Mladića muralima u Banjaluci, Bosanskoj Gradišci, Kalinoviku i Beogradu. Vama čije riječi i danas ubijaju mrtve, opet i iznova. Vama, koji svojim lažima, negiranjem genocida postajete pomagači počiniocima nakon ubistava, silovanja, ratnih zločina protiv čovječnosti, etničkog čišćenja, genocida.

    Njih pamtim, njih ću zapamtiti. Njih se sjećamo, njih moramo zapamtiti. Pamtimo ih, pamtit ćemo ih, moramo ih zapamtiti. Da niko ne može, da niko ne smije NIKADA da su bili, da negira da su ubijeni, zaklani samo zbog toga ko su bili, samo zbog toga jer je njihov poslanik bio Muhammed, a ne Hrist. Ako ih zaboravimo, naše će duše postati kamen, naše oči nikada više neće proliti suze.

    Sjećamo se Nure Mustafić, njenog muža Hasana, njenih sinova Mirsada, Alije i Fuada. Nura je vjerovala holandskom bataljonu, vjerovala da će Ujedinjene nacije poslati avione da ih zaštitite, ali su ih UN izdale. Bosanski srbočetnici zarobili su Aliju i Fuada, ubili Aliju i Mirsada. Nura je sahranila Hasana, Mirsada i Fuada, nikada nije izgubila nadu da bi se Alija neće vratiti.

    Sjećamo se Vahide Ahmetović koja je gledala svog iznemoglog ovca, koji nije bio prijetnja nikome, kako ga odvode. Oboje su znali da se više neće vidjeti.
    Kada Milorad Dodik kaže da nije bilo genocida, kaže Mevludinu Oriću da nije ostavljen da leži među mrtvima u Srebrenici. Govori Salihi Osmanović da nije vidjela Mladića u Potočarima, da bosanski četnici nisu ubili Ramu i Nermina, da nije ostala udovica koja svaku noć liježe u suzama.

    Kada Peter Handke kaže Bošnjacima da su izvršioci isti kao bosanski Srbi i bosanskim Srbima da su iste žrtve sa Bošnjacima, on izjednačava ubice sa ubijenim, on poriče Salihinu istinu da su njen sin i muž ubijeni jer su bili Bošnjaci. On poriče istinu Hasana Nuhanovića da su njegovi roditelji i brat ubijeni od strane republičkosrpskog ološa u genocidu. Oslobađa Mladića, Karadžića, oslobađa krivice bosanske četnike, republičkosrpske ološe krivice.

    Kada Željka Cvijanović kaže da je Srebrenica bila osveta za ranije nasilje nad bosanskim Srbima, ona opravdava ubistvo 14-godišnjeg Senada Beganovića, 15-godišnjeg Damira Sujića, 16-godišnjeg Azmira Osmanovića, 16-godišnjeg Salima Mustafića, opravdava ubistvo djece.

    Svi su vidjeli oružje upereno u njih, svi su lili suze, svi su osjetili posljednju bol. Moramo sada zatvoriti oči, utopiti se u njihovim suzama, pokušati osjetiti šta su vidjeli, njihov strah, bol, njihovu čežnju za samo jednim zagrljajem…

    Sijalo je sunce na svom nebu iznad ubistava, sunce i dalje sija na svom nebu iznad potočarskih nišana, a mi ako ih zaboravimo, ako zaboravimo ijednog od njih, ako zaboravimo Srebrenicu, naše će duše postati kamen, naše oči nikada više neće proliti suze”, naveo je Rosensaft.

    123...6Stranica 1 of 6

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj