Kolumne

Kad’ Titovi jaganjci utihnu: Da li će Gačaninovi prijatelji i saradnici za sarajevske medije ostati “ugledni biznismeni” i ministri?

Pet godina sam pratio poslove Edina Gačanina Tita. Kada sam počeo uz mene su bili skoro svi. Danas, kada je Edin Gačanin priznao krivicu za krijumčarenje tona kokaina, ostao sam skoro sam u ovoj priči. Svi će objaviti informaciju da je Tito priznao krivicu, da je dobio sedam godina zatvora i tu će završiti ova priča. Onda će ti isti mediji na TV ekrane i naslovnice vratiti Titove saradnike i prijatelje i dopustit će im da me nazivaju lažovom, režimskim novinarom, presuđenim klevetnikom…

Pet godina je, dakle, prošlo otkako je svijet prvi put čuo za Edina Gačanina Tita. Nešto malo manje je prošlo od prve objave njegove novije fotografije. U oba ta članka bio je moj potpis.

Pet godina godina života sam potrošio na istraživanje TItovog kartela. Nikada nisam dobio nijednu nagradu za to. Nikada je vjerovatno neću ni dobiti. Ali od svih tih ugovorenih i dogovorenih nagrada koje se dodjeljuju istomišljenicima, vrjednija nagrada od svega je to što je Edin Gačanin Tito priznao da je jedan od najvećih krijumčara kokaina na svijetu. Baš ono što sam od početka i tvrdio.

Kada sam napisao prvi tekst nisam bio svjestan Titove veličine. Kasnije sam na svojoj koži osjetio svu moć ovog kartela. Krenulo je s Mirzom Gačaninom, amidžom Edina Gačanina Tita. Mojim je kolegama slao video poruke u kojima je govorio da će me “pronaći u kanalu”. Kolege su skrivale taj video. Nikada nisu svjedočili o Mirzinim prijetnjama. Naprotiv, skrivali su da je Mirza rekao da će me pronaći u kanalu. Sasvim slučajno sam, nekoliko mjeseci kasnije, dobio taj video kojeg je Gačanin poslao “kolegi” Miralemu Aščiću iz Avaza.

 

I, evo, preživio sam. U tri ujutro Mirza Gačanin mi je slao video ovce spremne za klanje. Nikada nisam objavio te klipove. Jer priča o kartelu, osim danas, bila je bitnija i bit će bitnija od priče o meni.

Mirza Gačanin je danas u nizozemskom pritvoru. Uplašen za vlastitu sigurnost, traži pomoć od mene. Jer Tito je platio njegovo ubistvo zbog “neriješenih kokainskih računa”.

Pet godina je prošlo otkako sam objavio prvi tekst o Titu. Zbog njega sam se po zamračenim hotelskim sobama u drugim državama nalazio sa službenicima svjetskih policijskih agencija koje se bore protiv krijumčarenja droge. I meni je, moram priznati, zvučalo nevjerovatno kada su mi rekli da je “promet” Titovog kartela 23 milijarde eura. Ali kada sam dobio dokument u kojem je pisalo je da Titu zaplijenjeno 16 tona kokaina do 2018. godine godine, više nisam sumnjao. No, sumnjali su si drugi. I danas sumnjaju u sve ono što sam objavljivao. Jer puno je bitnije šta o meni kažu Elmedin Konaković i Gordan Memija, nego činjenice.

Činjenice u BiH ne vrijede. Bitno je samo ko je “gradska raja”, a ko ne. Čuvam i danas u mom telefonu, a bit će vremena i za objavu, snimak iz sudnice Općinskog suda u Sarajevu kada sutkinja (S.T.) pred strankama kaže da “ona ne može presuditi protiv Memije” jer se znaju cijeli život. Plus on je “gradska raja”. Imaju li činjenice šanse u tim pravosudnim okolnostima?

Sarajevski mediji, vidjeli smo svi, znaju svu kumčad Milorada Dodika. Znaju gdje su i kada dobijali poslove. U Sarajevu je vijest i kada kum nekog narko dilera sjedi sa srpskim policajcima. Samo vijest nije da je kum predsjednika Naroda i Pravde dočekivao vođu moćnog narko kartela u Sarajevu. Jer kum je “gradska raja” i ima priliku da na televiziji sat vremena o meni priča što god poželi. Nije važno medijima u Sarajevu ni to što je pola Specijalne jedinice FUP-a otišlo u Dubai da čuva Tita. Ni to što je Tito opremao policiju. Ni to da nam bivši ministar policije nosi uniformu koju je donirao Tito. Ni to da su nam investitori iz UAE postali glavni građevinari u Sarajevu.

Edin Gačanin Tito sada je i službeno narko boss. U avgustu 2019. godine je pisao da sve izmišljam. Nešto kasnije će napisati otvoreno pismo u kojem će mi ponuditi finansiranje zaštite.

Onda će me, opet, tužiti preko advokata iz Beča. I izgubit će tu tužbu. Jer nisu baš sve sudije “gradska raja sa Memijom”.

Pet godina je, dakle, prošlo otkako sam počeo istraživati kartel Tito i Dino. U tih pet godina jedan Tito je uhapšen, a jedan drugi Dino je napravio stranku. Bit će vremena i za dokaze o tim vezama. No, sada je najbitnije jedno – Edin Gačanin je NARKO BOSS. Baš ono što sam od početka i tvrdio.

Gužva na evropskom putu: Sijelo u Briselu pokazalo pravo lice mehanizma koordinacije

Vijeće ministara BiH u tajnosti je usvojilo mehanizam koordinacije na sjednici 26. januara 2016. godine. Šta on ustvari znači u odnosima Evropske unije i BiH mogli smo se uvjeriti jučer u Briselu, ne znam samo je li Denis Zvizdić, koji je ponosan na ovu eru svog političkog djelovanja postao svjestan tog glomaznog aparata kojeg ‘krase’ isključivo blokade.

Više od 100 osoba boravilo je u Briselu, taj izlet koštat će milion KM, otišli su praznih ruku, a iz Brisela donijeli jedino što se moglo kupiti na božićnim sniženjima. Istina je zapravo da su Borjana Krišto i Oliver Varhelyi preselili Zvizdićev ‘mehanizam koordinacije’ u Brisel iz sebi poznatih razloga. Krišto je zasigurno željela pokazati da će kantoni igrati ključnu ulogu, jednako kao što Milorad Dodik zastupa tezu da bez Republike srpske nema puta u Evropsku uniju. A, nama izgleda nema nigdje, jer mnogobrojna delegacije iz Brisela bila je sve samo ne država BiH.

Pogrešna su izvještavanja medija da su u Briselu bili zastupljeni svi nivoi vlasti u BiH, ako znamo da članovi Predsjedništva BiH nisu bili tamo.

Dakle, potpuno je pogrešno postavljen mehanizam kooridnacije u kojem će se pitati 14 vlada, svi osim najvišeg izvršnog organa BiH, i to onog u čijoj je nadležnosti vanjska politika BiH, a u šta definitivno spada i put BiH ka EU.

Evropska unija od svojih članica, ali i zemalja koje su na putu da to postanu, traži da su sve politike u cijeloj državi međusobno usklađene i da imaju isti cilj prilikom integracijskih procesa u EU, te da se efikasno implementiraju. Traže ono što i oni nemaju, jer Mađarska, Njemačka, Nizozemska, Francuska sve češće su protivnici proširenja i definitivno ne govore usklađenim briselskim jezikom.

Kako je onda moguće da se od BiH traži takav usklađen jezik, i to u mehanizmu gdje od 14 vlada više od pola njih ima dijametralno suprotna shvatanja i poimanja postojanja Bosne i Hercegovine. Jer npr. Republika sprska teži ka otcjepljenju, dok kantoni s hrvatskom većinom imaju svoja pravila igre, i ona nisu nikako usmjerena ka prosperitetu BiH i njenoj izgradnji u modernu evropsku zemlju.

Zbog čega je onda najmnogobrojnija delegacija putovala u Brisel, i šta se zapravo željelo pokazati ovim sijelom, za kojeg neki tvrde da prošlo sjajno, da su svi govorili jednim glasom, ako znamo da već danas su se svi restartovali na početne postavke. Svi na svoje.

Jer mehanizam koordinacije, kakav je prihvaćen, samo je daljnji način legalnog blokiranja napretka BiH ka Evropskoj uniji i urnek kako dodatno razvlastiti i razgraditi našu državu.

Legitimno je stoga pitati se hoće li i kakav oblik državnosti ostati Bosni i Hercegovini, a koji bi se unio u porodicu evropskih država. I šta nam znači EU ako do konačnog pristupa, ako ikada do njega dođe, ne budemo imali državu Bosnu i Hercegovinu!

Jer, ono što smo jučer vidjeli u Briselu nisu državna posla, već ismijavanje državnosti BiH, a koji ćemo platiti milion maraka.

Možda je Varhelyiju, kao Mađaru, čovjeku Viktora Orbana, prijatelju Milorada Dodika i bio cilj da u Brisel dovede raštimani orkestar (ne)koordinisane vlasti Bosne i Hercegovine, koja još nije definisala ni šta hoće, a kamoli kako do toga doći.

Takva slika zasigurno je proizvela rastresenost kod predstavnika uređenih zemalja EU, naročito onih koji se iz svojih razloga protive proširenju. Slika koju su vidjeli na Drugom političkom forumu zasigurno će ih uvjeriti da su apsolutno u pravu, jer, ako delegaciju države sa otprilike tri miliona stanovnika predstavlja više od 100 ljudi na skupu okarakterisanom “na visokom nivou”, onda je svaka ozbiljna priča s takvom državom nemoguća.

(NAP)

Bijelo dugme u životu Srebreničanina Hasana Nuhanovića: Da se pokrijemo dekom, grickamo grožđe i čekamo rat da prođe

“Jugoslavijo na noge,
Pjevaj nek’ te čuju,
Ko ne sluša pjesmu,
Slusaće oluju!”
Prvi put sam čuo magični zvuk gitare Gorana Bregovića kada sam imao nekih 6-7 godina. Tada smo još živjeli u Srebrenici. Ni u Srebrenici ni u Vlasenici, u koju smo odselili 1976., gdje je otac dobio bolji posao i dvosoban stan, Bijelo Dugme nikada nije održalo koncert. Kada sam nekad 1985. u sportskoj hali u Zvorniku, mojem rodnom gradu, pred veče iz Vlasenice stigao u punom autobusu omladinaca, Srba i Muslimana, koji su svi pošli na koncert Bijelog Dugmeta, imao sam osjećaj da prisustvujem historijskom događaju.
Kada je iz Tifinog grla „odjeknulo“ prepustio sam se uživanju spektaklu najboljeg jugoslovenskog rock benda. Bio sam opijen tonovima i bez kapi alkohola i, možda, neke lahke droge kojom su bili opijeni oni koji su oko mene skakali u transu, mislio sam da sam dio spektakla koji se više nikada neće dogoditi.
U istoj sali zvorničke sportske hale, s istim ushićenjem sam gledao koncert Bijelog Dugmeta 1986. godine. Iznad bine se u velikim dimenzijama na razvučenom platnu i obasjani reflektorima prostirali su se crvena petokraka, srp i čekić.
Nisam na to obraćao veliku pažnju jer sam se fokusirao na Goranove gitarske rifove koje sam kao tinejdžer u Vlasenici pokušavao kopirati sa svojim lokalnim rock bendom.
Od nas četverice bio sam jedini „Musliman“. Bubnjar, i moj najbolji drug tada, bio je Dejan, bas gitara Savo, jedna divna osoba, i pjevač Mišo za kojega sam čuo da se na bijelome konju po Vlasenici šepurio proljeća 1992., sa šajkačom i kokardom na glavi kada su stotine vlaseničkih Muslimana mučene i pobijene – ako je istina. Međutim, na tekstove pjesama Bijelog Dugmeta nikada nisam obraćao pažnju. A ovdje je tekst udarne pjesme sa tog albuma iz 1986. godine:
Padaj silo i nepravdo,
Svan'o ti je sudnji dan,
Bjeste od nas noćne tmine,
Svanuo je i nas dan.
Pljuni i zapjevaj!
Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo!
Matero i maćeho, tugo moja i utjeho.
Moje srce, moja kuco stara,
Moja dunjo iz ormara,
Moja nevjesto, moja ljepotice,
Moja sirota kraljice,
Jugo, Jugice…
Ovaj hljeb, evo lomim,
Moja Jugoslavijo,
Za tebe i bolje dane,
Konje neosedlane.
Ovdje kome ne porastu zubi,
E, kukala mu mati.
Ovdje nikad neće čopor naći,
Ko ne nauči urlati.
Jugoslavijo na noge,
Pjevaj nek’ te čuju,
Ko ne sluša pjesmu,
Slusaće oluju!
Ovaj hljeb, evo lomim,
Moja Jugoslavijo,
Za tebe i bolje dane,
Konje neosedlane,
Moje srce, moja kuco stara,
Moja dunjo iz ormara,
Moja nevjesto, moja ljepotice,
Moja sirota kraljice.
Jugoslavijo na noge,
Pjevaj nek’ te čuju,
Ko ne sluša pjesmu,
Slusaće oluju.
Jugoslavijo na noge,
Pjevaj nek’ te čuju,
Ko ne sluša pjesmu,
Slusaće oluju.
Kao što sam u svojoj knjizi Zbjeg napisao:
“Četiri godine kasnije tenkovi JNA će ravnati kuće po Žepi i Srebrenici, gdje sam se “obreo” s roditeljima, bratom i desecima hiljada Bošnjaka, Muslimana, izbjeglica. Bježali smo kao životinje po planinama istočne Bosne. Gladni, bosi, goloruki. Bili smo raštrkani na sve strane u zbjegovima, po šumama, da bi se sav taj narod onda sjatio  u dvije kotline – žepsku i srebreničku. A onda su došli i tu – po naše živote. I danas u fabrici akumulatora u Potočarima, koja je tokom rata pretvorena u bazu UNPROFOR-
a, a nakon rata u Memorijalni centar za žrtve genocida, stoji velikim bijelim slovima napisana parola – Druže Tito, mi ti se kunemo.” Po povratku iz JNA, proveo sam 4 godine u studentskim domovima u Nedžarićima: 2-je u starom i 2-je u novom. Dok sam bio još na prvoj godini, 1988., Bijelo Dugme je objavilo svoj posljednji studijski album: Ćiribilibela. Zaokupljen učenjem na studiju mašinstva nisam tu kasetu stigao ni kupiti, a nisam je imao na čemu ni slušati jer smo svi u studentskom domu jedva sastavljali kraj sa krajem, i rijetki su bili oni koji su u studentsku sobu donijeli kasetofon. U mojoj sobi ga nije bilo. Na jednom krevetu su zajedno spavala dvojica cimera – finih, smjernih, vaspitanih momaka srpske nacionalnosti iz Ljubinja, na jednom Nihad Tihić iz Bratunca koji je kao borac A RBiH poginuo ljeta 1992. u Sarajevu, i na jednom ja. Međutim, disk džokej studentskog doma, koji je tu bio kao student iz nekog istočno-hercegovačkog mjesta i koji je kvotu od 5-10 godina studiranja bio odavno premašio pa je već bio i zahrđo, je u vrijeme pauze za ručak, i u vrijeme večere, na zvučniku koji je odjekivao najmanje do pola Alipašinog Polja, redovno puštao najnoviji album Bijelog Dugmeta: Ćiribilibela. Koliko god da je naziv albuma bio bezvezan, znakovito je da je jedna od najčešćih pjesama koje smo slušali bila:
Ako si ljubo pošla spat šta ćemo ja i ti
Kao prvo vrata zaključati
Kao drugo prozor zatvoriti
Kao treće spustiti zavjese
Ostat ćemo doma i ljubit se
Ostat ćemo doma i ljubit se…
Ako se sutra zarati
Moja mala šta ćemo ja i ti
Vrata zaključati
Prozore zatvoriti
Spustiti zavjese
Ostat ćemo kući i ljubit se
A kada počne pucati
Preko glave ćemo se pokriti
ispod male dekice
ja i ti i zvjezdice
grickat ćemo grožđe
čekat ćemo rat da prođe
Vodi me na ples, vodi me na ples, vodi me na ples
Čiribiribela moja mala
Vodi me na ples, vodi me na ples, vodi me na ples
Vodi me na ples
Ali ako odem ne zaboravi me
Čiribiribela odoh u marine
Ona neće pit kafe vengo čokoladu
Ona misli šempjasta da se soldi kradu
Biž'te mi vanka iz kuće jer ću te broštulinom
Ne šporkaj mi kužine jer ću te mazininom
Treba obratiti pažnju na sljedeće stihove:
Ako se sutra zarati
Moja mala šta ćemo ja i ti
Vrata zaključati
Prozore zatvoriti
Spustiti zavjese
Ostat ćemo kući i ljubit se
A kada počne pucati
Preko glave ćemo se pokriti
ispod male dekice
ja i ti i zvjezdice
grickat ćemo grožđe
čekat ćemo rat da prođe
Možete me nazvati hiper- uber – konspiratorom, ili dekonspiratorom, ali meni ovo stihovi Bijelog Dugmeta ne izgledaju ni naivno, ni nevino, a niti da su u datom momentu sročeni slučajno.
“Da se pokrijemo dekom, grickamo grožđe i čekamo rat da prođe.” Ovi stihovi su TADA zvučali naivno kao i scene Top liste nadrealista u kojima su, sada to tvrdim, Nele, Đuro, Zenit i ostali iz tima, NE predvidjeli, NEGO najavili ono što će uslijediti.
A mi smo to grohotom dočekivali u našim dnevnim sobama i u pretrpanim kafićima, čekajući novu epizodu bosanskog Monty Pyton-a.  Ha, ha, ha, haaa. Eto nam genocida. I, tako je skončalo na hiljade Bošnjaka, bosanskih Muslimana, u masovnim grobnicama, dok su oni koji su slušali pjesme žanra “džigare” u stilu “imam pištolj ko teleću nogu”, kojima smo se mi koji smo slušali urbanu rock-muziku smijali zbog njihovog primitivizma, kod sebe u kući imali automatske puške i mitraljeze.  Ja i danas slušam Bijelo Dugme. Za mene, koji sam odrastao 70-ih i 80-ih, taj rock bend bio je premca. Nisam ja ni u to vrijeme imao iluzija oko imena članova tog benda. Posljednja dva albuma je otpjevao Alen – puno ime je Alija Islamović, što sam smatrao još jednim dokazom da je Bijelo Dugme u svakom smislu naš, bosanski, jugoslovenski rock bend. Danas, u retrospektivi u stihovima pjesama Bijelog Dugmeta, pronalazim propagandu ondašnje ugoslovenske Državne sigurnosti, u njihovim pjesmama i ikonografiji. Shvatam da se u određenom momentu Bijelo Dugme, koliko god da je težilo ka buntovnom, slobodarskom rock-and-roll-u, stavilo u službu tog državnog aparata koji je imao jugoslovensku-velikosrpsku agendu. Međutim, ništa od toga mi neće zgaditi pjesme koje su pjevali Željko Bebek, Mladen Vojičić – Tifa i Alija Islamović. Samo u geografskom i historijskom području koje se zove BiH može nastati takva umjetnost koja je rezultat “ruže vjetrova” – multietničnosti i multikulturalnosti, a čiju reinkarnaciju nakon rata i genocida Abdulah Sidran ispravno naziva “sukurac”. Jer, nje ili ima ili je nema, a svaka vještačka alternativa je to kako ju je Avdo i nazvao.

Nakon smjene direktorice KCUS-a: Odlazak Sebije Izetbegović u “politički zaborav” spas i za državu, i za SDA, i za Bakira!

Najveću korist od smjene Sebije Izetbegović imat će njena porodica i njena SDA. Jer niko više nije nanio štete toj stranci i prezimenu Izetbegović do samo “Profesorice”. Ona je “politička majka” i Konakovića i Čampara. Ona je, zapravo, odgojila “sve bube koje će početi gutati” Stranku demokratske akcije. I te bube, od Aljoše Čampare do Dine Konakovića, kasnije će koštati državu brojnih institucija koje su predate HDZ-u i SNSD-u.

Elmedin Konaković je bahat jer ga je bahaćenju u politici učila Sebija Izetbegović. Obračunava se sa neistomišljenicima baš onako kako ga je učila “Profesorica”. U Konakovića je mesijanski sindrom ugradila baš ona – Sebija Izetbegović.

Najveću štetu zbog smjene Sebije Izetbegović pretrpjet će bivša opozicija, a današnji “režim” oličen u strankama Trojke. Jer Sebija Izetbegović je bila politička meta koju ne možete promašiti. Dovoljno bahata i arogantna da je javnost bilo lako okrenuti protiv nje. Uopće nije bitno da li je njen potez ispravan ili pogrešan. On je bio loš samo zbog toga što ga je uradila Sebija Izetbegović.

Na čelo Opće bolnice je došla uz pomoć SDA-ovog premijera Konakovića. Za direktoricu KCUS-a je imenovana uz pomoć SDA-ovih premijera, federalnog Fadila Novalića i kantonalnog Elmedina Konakovića. Aljoša Čampara je, da ostane zapisano, bio kurir koji je od Profesorice uzeo muštuluk  u vidu dva tableta. I osam godina kasnije, oni koji su je doveli na tu poziciju su je i otjerali. U međuvremenu je Fadil Novalić zaglavio na crnoj listi i optuženičkoj klupi. Zbog nje i njenih želja za pozicioniranjem u Kantonalnom odboru SDA u Sarajevu nastao je i “slučaj Asim”. Zbog nje je, uopće nije bitno što suštinski nema kriminala, nastao i slučaj “respiratori”. Njenu bahatost i omraženost u javnosti koristila je i srpska BIA i hrvatska SOA. Zbog nje je oslabljena bosanska OSA.

Kada je Christian Schmidt ovog ljeta obespravljivao Bošnjake, Bošnjaci nisu izašli na ulice samo zato što su ih uvjerili da protestom pred OHR-om ne brane državu i sebe, već Sebiju Izetbegović. Jer ona je bila simbol “tridesetogodišnje” vladavine SDA, prožete korupcijom i nepotizmom. Bilo je dovoljno da se objavi fotografija Sebije Izetbegović na protestima i protesti su već obesmišljeni.

Sebija Izetbegović je korištena “kao sredstvo” pritiska na njenog supruga zbog izbornog zakona. Korištena je kao maska za sve loše namjere i postupke stranka Trojke i “međunarodnih faktora”. Jer javnost je uvijek interesovalo više u kakvim je patikama gospođa Izetbegović, nego kako će Schmidt rasporediti delegate za Dom naroda FBiH.

Kada su tokom pandemije koronavirusa širom svijeta umirali milioni ljudi, samo su na KCUS-u istraživani uzroci smrti. Od tri i po miliona mrtvih širom svijeta, samo su sarajevski ljekari optuživani da “namjerno ubijaju pacijente”. Znate li zbog čega? Zbog toga što je na čelu KCUS-a bila Sebija Izetbegović.

Sebija Izetbegović je, zapravo, bila vijest. Sama po sebi. I uvijek negativna reklama za SDA. Kada bi se, recimo, pojavila na prijemu sa suprugom Bakirom Izetbegovićem, odmah bi bile izbacivane cijene njenih odjevnih predmeta. Za razliku od nje, supruga Denisa Bećirovića je samo “ponovo zablistala”.

Ništa se, dakle, bolje za SDA nije moglo desiti od smjene Sebije Izetbegović. I što prije “Profesorica” utone u zaborav, bit će bolje i za državu i za njenu stranku. Jer svu svoju nesposobnost Konaković i njegovi vjerni pratioci tada neće moći knjižiti Sebiji Izetbegović.

Možda je tokom mandata i uradila dobrih stvari na KCUS-u. Ali te stvari će biti pronađene i isticane tek onda kada Sebija Izetbegović ode u zaborav, a nove “snage” sa fočanskim diplomama pokažu svoju (ne)sposobnost.

Emir Suljagić piše za Istragu: “Nisam toliko širokogrud da mi Gaza bude važnija od Srebrenice, a Palestina od Bosne”

Muslimani trenutno masovno umiru ili se međusobno ubijaju u Jemenu, Siriji i Sudanu. Pakistan ovih dana nasilno deportuje skoro milion i po afganistanskih izbjeglica. Kineska država uništava kulturu i biološku supstancu Ujgura. Genocid u Mianmaru/Burmi je okončan. I, sve u potpunoj ili skoro potpunoj tišini. Za razliku od rata između Hamasa i Izraela, nijedan od skoro nesagledivih masovnih zločina protiv muslimana nije privukao pažnju globalne muslimanske javnosti. Niti bosanskohercegovačke ili da budemo precizniji muslimanske javnosti u Bosni i Hercegovini. Razlog? Samo se u potonjem slučaju „u kadru“ pojavljuju Jevreji.
Prije nekoliko dana „Palestinska zajednica u BiH“, štagod to bilo, optužila je poimenično Muniru Subašić, Ćamila Durakovića, Hamdiju Fejzića i mene da smo, ni manje ni više, založili Memorijalni centar Srebrenica za „izraelsku stvar“ zbog snažnih institucionalnih veza između MCS i Svjetskog jevrejskog kongresa. U mezarju MCS se nalazi cijeli moj svijet. Moj otac, moj amidža, moja najbliža rodbina, moji prijatelji iz djetinjstva, drugovi iz razreda i uvreda je iz četničkog registra da sam u stanju trgovati njima.
Muniri su pripadnici vojske bosanskih Srba u Potočarima oteli sedamnaestogodišnjeg Nermina iz ruku. Ćamil je kao dijete preživio pad Srebrenice. Hamdija je bio jedan od najvažnijih ljudi u vođenju otpora i organizaciji kakvog-takvog života tokom tri i po godine opsade Srebrenice. Ja – to je već potpuno nebitno; bitno je da sam preživio.
Nas četvero imamo mnogo toga zajedničkog, i skoro podjednako mnogo međusobnih razlika. Ali imamo jednu stvar koja nam je zajednička sa sve manjom grupom ljudi koji za sebe mogu reći da su „prešli“ iz Srebrenice: imamo etičku obavezu isključivo jedni prema drugima i prema našima koji leže u mezarju u Potočarima i drugim mezarjima razasutim po istočnoj Bosni. Prema Hamasu sasvim sigurno nemamo nikakvu obavezu. Za našom djecom i braćom smo žalovali samo mi.
Jedna od prvih stvari koju sam vidio ujutro sedmog oktobra bio je video klip trojice pripadnika Hamasa koji u automobilskoj prikolici sjede na izlomljenom i polugolom ženskom tijelu i uz povike i slavlje se vozaju kroz Gazu. Prvo na što mi je palo na um bio je april 1992. godine, kada su pripadnici jedinica “Službe državne bezbednosti” Srbije okupirali Bratunac, i nakon što su ga ubili, vezali tijelo pekara Fejze Raškaja za auto i vozali kroz grad naočigled svih.
Nakon što je došlo do predvidivog izraelskog odgovora i nakon što su iz Gaze počele da stižu slike rastuće humanitarne katastrofe, dobrovoljno sam se odsjekao od svijeta. Nisam više mogao da slušam i gledam ništa. Jedino što sam uradio – i sve do početka informativne operacije usmjerene protiv Memorijalnog centra Srebrenica i mene, nije mi padalo na um da o tome govorim – bilo je da pozovem neke od prijatelja i poznanika iz Svjetskog jevrejskog kongresa i zamolim ih da se založe za izlazak naših državljana iz Gaze. Da li je i koliko je to pomoglo, ne znam, ali tako je bilo i za to imam svjedoke.
Bitnije od toga, nisam među svojim sunarodnicima vidio nikakvu reakciju na Hamasov napad sedmog oktobra. Vidio sam, međutim, da se rulja skoro po komandi ostrvila na šačicu bosanskih Jevreja. Vidio sam erupciju antisemitizma i među intelektualnom i akademskom elitom, čiji je vrhunac sramni članak Rešida Hafizovića objavljen u Oslobođenju. Vidio sam na protestima pred Vijećnicom u Sarajevu pozive na uništenje Izraela. Vidio sam opravdanu tugu zbog smrti palestinske djece i ni riječi o jevrejskoj djeci koju je Hamas kidnapovao i držao ili još uvijek drži kao taoce.
Da se razumijemo: nikad, u mjeri u kojoj na to mogu uticati, neću založiti Memorijalni centar u Srebrenici za bilo čiju agendu, osim naše. Nisam toliko širokogrud da mi Gaza bude važnija od Srebrenice, a Palestina od Bosne. Gadi mi se jeftina zloupotreba Srebrenice i podmetanje naših kostiju i koža pod zupčanike globalnih kriza.
Genocid se dokazuje na sudu – onako kako su to uradile Munira, Kada Hotić, Hatidža Mehmedović, Nedžad Avdić, Fahrudin Muminović i brojni drugi među nama koji su svjedočili na brojnim suđenjima – a ne na X-u i Facebooku. Svi mi koji smo svoje živote uložili u to da dobijemo komadić pravde za sve Bošnjake i muslimane u BiH danas smo predmet dehumanizacije od strane pristalica Hamasa kakvu smo dosad doživljavali isključivo od sljedbenika Radovana Karadžića. Na isti način na koji mi to godinama rade četnici, pristalice Hamasa u BiH kao kerovi razvlače moje mrtve roditelje. Doduše, još uvijek samo na internetu.
Odbijam, i uvijek ću odbijati da budem u društvu Vladimira Putina, Vojislava Šešelja, Noama Chomskog i drugih prijatelja Palestine koji negiraju naš genocid. Nikad nisam izgovorio ni riječ podrške za vlast Benjamina Netanyahua. Ne pada mi na pamet da se zbog postupaka države Izrael odreknem svog i našeg prijatelja Menachema Rosensafta. Ne dolazi u obzir da spalim institucionalne veze koje godinama gradim između Memorijalnog centra Srebrenica i evropskih i američkih institucija posvećenih holokaustu.
Nisam zadužen i dužan da ispravljam i arbitriram u svjetskim nepravdama. Zadužen sam za jednu konkretnu instituciju i konkretnu grupu ljudi, koji su ili preživjeli genocid ili su u njemu izgubili nekoga. To iskustvo nije na prodaju. Nikome.

(autor je direktor Memorijalnog centra Srebrenica Potočari)

Konaković između Tita i Dine: Nepravomoćno osuđeni kradljivac (sa) Fejk televizora!

Ministar vanjskih poslova BiH voli televizore i neke televizije. I to je čak utvrđeno pred sudskim organima. Općinski sud u Sarajevu je, recimo, 2020. godine presudio da je urednik Istrage, tada novinar Žurnala, istinu govorio kada je napisao da je Elmedin Konaković, dok je još bio u SDA, iz sarajevske Zetre otuđio nekoliko televizora i ostalu opremu kupljenu budžetskim novcem.

Ako bih primijenio istu logiku koju primjenjuje ministar Konaković kada, pozivajući se na dvije nepravosnažne presude u slučaju Gordana Memije, mene naziva klevetnikom, onda bih ja, i njega i kuma mu Memiju, mogao nazvati nepravomoćno presuđenim kradljivcem televizora, odnosno nepravomoćno presuđenim saradnikom kartela Edina Gačanina Tita. Jer obojica su, i Konaković i Memija, izgubili po jednu presudu protiv mene. Prvi me tužio jer sam pisao da je otuđio Zetrine televizore, a drugi jer sam pisao da je sarađivao sa narko kartelom Tito i Dino. I u oba slučaja sud je presudio u moju korist.

Otkako je sam sebe uvjerio da je Bosnu i Hercegovinu uveo u Evropsku uniju, Elmedin Konaković ne izlazi iz studija (ne)režimskih televizija odakle se, prijeteći prstom, obraća neposlušnim twitterašima, novinarima – klevetnicima, opoziciji i neposlušnim korisnicima društvenim mreža u globalu.

“Da vidimo ko će nam stati na naš evropski put”, kaže ministar Konaković, mašući prstom na vanrednoj konferenciji za medije sazvanoj s namjerom da i građane koji znaju sva slova abecede pokuša ubijediti da nam je Evropska unija dala zeleno svjetlo.

Ima, kaže Konaković u još jednom “Fejk” intervjuu, datom u pauzi između dva gostovanja na rubu suza kod Amira Zukića, neki novinar (Senja Mahinić sa Klixa) najčitanijeg portala koji Trojku naziva proksijem Zagreba.

Ima, kaže dalje, i “novinar-klevetnik” (misleći na autora ovog teksta) koji je primao novac od BH Telecoma i Elektroprivede BiH da blati “pejgambera bh. politike”, tj njega.

Napredovao sam. Prije me je u Konakovićevim zamislima plaćala OSA, a nakon pada režima su me, dok nisu počišćeni ostaci režima, plaćali BH Telecom i Elektroprivreda.

Sjetit ćete se, obećao je Konaković da će, kada nova vlast preuzme OSA-u, objaviti sve dokaze da sam bio “Osmicin plaćenik”. I, evo, prođe pola godine otkako je OSA pod kontrolom nove vlasti, a Konaković ne objavi nijedan dokument koji bi me povezao i sa finansijama i sa “saradničkim knjigama” Obavještajno-sigurnosne agencije. A drži Konaković sada i BH Telecom i Elektroprivredu BiH, pa bi red bio da objavi koliko je od ta dva preduzeža dobila Istraga (dobila je 0 KM), a koliko “objektivna” Face TV s koje redovno šalje prijeteće poruke “propalom režimu”.

Ako niste primijetili, politika Elmedina Konakovića je uvijek u Futuru I. Sve mu se svelo na  obećanja bolje budućnosti. Tri godine lider NiP-a i MIP-a ponavlja: “Mi ćemo”. Istina, svoj rječnik je obogatio i riječju “famozni”, pa mu je, tako, sve postalo famozno – od novinara koji ga kritikuju, do riječi “preporučiti” mijenjane kroz sva glagolska vremena u izvještaju Evropske komisije.

U trenucima dok je famozni ministar (opet) gostovao na Face TV-u, iz Gaze mi se javio jedan od pedesetak bh. državljana koji već trideset dana pokušavaju izaći iz pakla. Nisu izašli, iako ministar Konaković već dvadeset dana ponavlja – “mi ćemo” ih spasiti. Hrvati su spasili svoje državljane. Mogao se, dok vodi “male noćne razgovore” sa hrvatskim kolegom Gordanom Grlićem-Radmanom, raspitati o mogućim načinima evakuacije. Mogao je, ali nije. Konaković sa Radmanom, svakako, samo priča o izmjenama izbornog zakona u skladu sa zahtjevima HDZ-a BiH.

Šteta je, reći će Konaković, da se ne iskoristi “momentum” (još jedna riječ koju je uspješno naučio i koja mu se “famozno sviđa”) i da BiH ne krene naprijed. I zato je on 25 puta ponovio – HDZ-ov Marin Vukoja mora biti imenovan za sudiju Ustavnog suda BiH. Jer bitniji je momentum, nego narednih dvadeset godina tokom kojih će Ustavni sud BiH biti u rukama Čovića i njegovih političkih potomaka.

“Good boy”, kako Konakovića naziva HDZ-ova Željana Zovko, zbog momentuma je HDZ-u predao i Ceste i Autoceste. Predao im je i zaštitu okoliša. Predao im je sigurnosni sektor. A pravosuđe, svakako, drže. Za to vrijeme – Elmedin Konaković koristi “momentum” i bh. građanima “štedi” novac za vize u Emirate. Ubuduće će bh. građani, kad krenu u Dubai morati kupovati samo avionske karte. Konaković, istina, ne mora ni to. Jer njemu je samo Sky granica!

Kolumna Andreja Nikolaidisa: U Srebrenici se, po Amfilohiju, desila vrsta ‘preventivnog genocida’, isto što se u Gazi sada dešava

Smrt jedne osobe je tragedija, smrt miliona je statistika. A zbog statističkih podataka niko ne lije suze. To je surova istina o tome kako funkcioniše naš um.

Tragedija, da bi izazvala plač, mora biti personalizovana. Jeste li ikada plakali zbog toga što su svi ljudi smrtni?

Koliko djece je progutalo Sredozemno more? Čak ni ne znamo taj podatak. Jesmo li ih oplakali? Jesmo: jedno. Nesretno dijete o čijem su imenu izvijestili zapadni mediji. I objavili fotografiju njegovog malog, beživotnog tijela nasukanog na obale mitskog zapada.

https://twitter.com/OfficialShehr/status/1721161737007677553?ref_src=twsrc%5Etfw%7Ctwcamp%5Etweetembed%7Ctwterm%5E1721161737007677553%7Ctwgr%5Ef4f8599da4aa54021af422b77e39d2b76b6b9552%7Ctwcon%5Es1_&ref_url=https%3A%2F%2Fwww.slobodna-bosna.ba%2Fvijest%2F325257%2Fandrej_nikolaidis_za_sb_u_srebrenici_se_po_amfilohiju_desila_vrsta_preventivnog_genocida_isto_sto_se_u_gazi_sada_desava_kako_u_buducnosti_neko_ne_bi_oplakivao_izraelsku_djecu_koju_bi_navodno_djeca_gaze_pobila.html

 

Zašto palestinska djeca koju je ubio Izrael nemaju ime, nemaju životne priče koje okončava izraelski projektil. Nemaju biografiju. U zapadnim medijima nema njihovih dnevnika i poruka prijateljima, nema njihovih koje bi svjedočile užas što maršira pred ljudima koji dolaze da ih ubiju.

Zato što ta djeca moraju ostati statistika. Tu je djecu dozvoljeno ubiti. Tu djecu nije dozvoljeno ožaliti.

„Homo Sacer: suverena vlast i goli život“. Tako se zove knjiga. Autor je Giorgio Agamben, vjerovatno najvažniji živi zapadni filozof.

Tog venecijanskog plemića Srećko Horvat i ja – bio je to ogledni primjer uspjele partizanske diplomatije – uspjeli smo svojevremeno nagovoriti da u Kotoru održi predavanje koje je naslovio „Šta je Zapovijest“. Čovjeka koji je odrastao i živio u mletačkim palačama, ne (posve) našom greškom smjestili smo u vjerovatno najgori apartman na crnogorskom primorju, okružen štrikovima na kojiam se sušio veš i ljetnjim kuhinjama iz kojih se širio miris gulaša i riblje čorbe. Što nam je oprostio, profesionalno odradio predavanje i simpozijum koji smo priredili u njegovu čast u kotorskom centru za kulturu „Nikola Đurković“.  Danas u istom prostoru prikazuju Bajićeve filmove o junaštvu četnika – rečeni napredak posljedica je kako demokratskih promjena koje su u Crnoj Gori nastupile, tako i starog pravila: čija zemlja, njegova i vjera. A i filmovi.

https://twitter.com/TheMuslim786/status/1721182658594836606?ref_src=twsrc%5Etfw%7Ctwcamp%5Etweetembed%7Ctwterm%5E1721182658594836606%7Ctwgr%5Ef4f8599da4aa54021af422b77e39d2b76b6b9552%7Ctwcon%5Es1_&ref_url=https%3A%2F%2Fwww.slobodna-bosna.ba%2Fvijest%2F325257%2Fandrej_nikolaidis_za_sb_u_srebrenici_se_po_amfilohiju_desila_vrsta_preventivnog_genocida_isto_sto_se_u_gazi_sada_desava_kako_u_buducnosti_neko_ne_bi_oplakivao_izraelsku_djecu_koju_bi_navodno_djeca_gaze_pobila.html

 

Agamben je čak pristao i otići sa nama dvojicom na večeru. Što pominjem samo zato što nemam Instagram, pa se tim podatkom ne mogu tamo pohvaliti, uz fotografije koje, sljedstveno instagram(po)etici prikazuju skupa vina, skupu hranu te Srećka i mene koji, idiotski se smiješeći, grlimo zbunjenog i zgroženog filozofa koji u tom trenutku misli kako je za paklenu nelagodnost kojoj je izložen sam kriv, jer zaboravio je prostu činjenicu: da niti jedno dobro djelo neće proći nekažnjeno. Pominjem to i zato što je tom prilikom Agamben izgovorio genijalnu rečenicu koja poništava sav marksizam: „Rad je kontrarevolucionaran“.

Elem, u rečenoj knjizi Agamben se bavi fenomenom koji je Rimsko pravo (jedan od temelja EU, ne smetnite to s uma) poznavalo pod imenom „homo sacer“ – Svetoi čovjek.

Ko je bio Sveti čovjek? Onaj kojemu su oduzeta sva građanska prava. Ali to nije sve. Stari Grci su imali dva naziva za život: zoe i bios. Pod zoe su podrazumijevali goli biološki život, kakav žive vrba ili vrabac. Pod bios su podrazmijevali život sa biografijom, život sa pravnim obavezama i ljudskim pravima. Homo sacer je bio čovjek sveden na grčko zoe – goli život. Sveden na vlat trave koju povija vjetar.

Govorimo o paganskim vremenima, napominjem. A takva su i danas. Homo sacer je smatran nedostojnim da bude prinešen lažnim bogovima kao žrtva. Iz tog razloga, on je bio izuzet iz Božijeg zakona.  Ali, s druge strane, budući da su mu bila oduzeta sva građanska prava, svaki punopravni građanin Rima u svakom trenutku je mogao da ubije homo sacer-a. Da ga ubije bez objašnjenja, bez kazne. Onako kao što bi zgazio kukca. Što će reći da je homo sacer bio izuzet i iz zemaljskih, građanskih zakona.

Ne li liči vama opisano, što dešavalo se u paganskom Rimu, na ovo što se u Gazi dešava danas? Bilo ko u bilo kom trenutku može nekažnjeno ubiti bilo kog od ljudi lišenih građanskih prava. Posve je svejedno jesu li ti ljudi djeca u bolnici, civili u zbijegu ili ljekari u bolničkim kolima što jure da pomognu ranjenima. Za njihovu smrt niko neće odgovarati.

Gaza je, dakle, zemlja svetih ljudi. Prostor izuzet iz takozvanih međunarodnih zakona. Tamo važi samo jedna zapovijed, koja nije Božija, nego njena suprotnost: „Slobodno ubij“.

Homo sacer je bio izuzet iz rimskog pravnog poretka, ali je njegov (ne)status bio regulisan Rimskim pravom. Koje je, kako sam napomenuo, temelj takozvane „pravne stečevine Evropske unije“.

Čitajući Agambenovu knjigu jedna mi se misao neprekidno vraćala. Je li izuzeće homo sacera iz rimskog pravnog poretka bilo potpuno? Homo sacer je smio biti nekažnjeno ubijen, no je li mogao nekažnjeno ubiti? Naravno da ne. Da su se rimski sveti ljudi organizovali u grupu, pa digli ustanak protiv poretka koji ih je sveo na muvu koja u svakom trenutku može biti zgnječena, da li bi njihov ustanak bio shvaćen kao pravedna borba ili neka vrsta terorističkog napada na temeljne vrijednosti progresivnoga svijeta, napad na samu civilizaciju? Odgovor je očit.

Jedan od advokata ubijanja djece u Gazi saopštio je da oni koji oplakuju palestinsku djecu time zapravo odbijaju plakati za izraelskom djecom koju bi palestinska djeca, da im je dozvoljeno da odrastu, docnije ubila. Jer ono što vidite kao ubijeno dijete zapravo je tek terorista koji još nije odrastao.

To mi je objašnjenje neobično ličilo na nešto što sam već čuo. Sjetio sam se na šta.

Govoreći o istorijski spornoj “istrazi poturica” (koja se, po svemu sudeći, nikada nije desila), pod čim se misli na pokolj muslimana u Crnoj Gori opjevan u Njegoševom “Gorskom vijencu”, koji je srpskom nacionalizmu poslužio kao “istorijski i kulturni model” za genocid u Srebrenici (Ratko Mladić, nimalo slučajno, po ulasku svoje vojske u Srebrenicu kaže kako je došlo vrijeme da se “Turcima” osvete i u tom kraju, direktno najavljujući “istragu poturica”) Amfilohije je rekao: “Mnogi i danas prigovaraju kako je to smio vladika Danilo. Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, s lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uha u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu”.

U Srebrenici se, po Amfilohiju,  desila vrsta “preventivnog genocida”. Napokon, stradali su jedva ljudi: u pitanju su “lažni ljudi, s lažnom vjerom”. Stoga je i zločin na njima – jedva zločin. Ako to uopšte jeste: jer je njihovo istrebljenje, po Amfilohiju, bilo nužno da bi “naš narod” bio spašen. Izgovarajući ovo godinama nakon Srebrenice, Amfilohije je nedvosmisleno, i ne imenujući ga, komentarisao upravo srebrenički genocid.

Sličnost “retorike opravdanja” ubijanja u Srebrenici i ubijanja u Gazi, kao i svaka druga sličnost između ta dva događaja sve je, samo ne slučajna.

(Slobodna Bosna)

Kolumna Andreja Nikolaidisa – Mandić: Molim NATO, Zelenskog lakeja, da oproste što sam dosad bleja

Znate kako ono kažu: svaka priča ima dvije strane. Kao i većina takozvanih narodnih mudrosti, i ova je više narodna a manje mudra. Omiljena je to – rečena „mudrost“ – poštapalica relativizatora i revizionista. Ta priča o tome kako uvijek postoje dvije strane koje treba pažljivo saslušati pa tek onda donijeti sud idealna je u slučajevima kada godinama bombardujete grad, snajperima ubijate djecu, pokoljete sve živo u nekom gradiću ili ljude zatvorite u koncentracioni logor. Kako bi neko mogao imati sud o tome ako ne sasluša i vašu „stranu priče“, ne upozna se sa vašim razlozima? Koji su, po pravilu, uzvišeni. Jer, siguran sam da ste primijetili da ljudska bića ovako funkcionišu: što niže, gnusnije djelo, to uzvišeniji razlozi za njega.

Limiti teze o „dvije strane“ su očiti. Da parafraziram Žižeka. Čuo sam kako govore da je neprijatelj tek onaj čiju stranu priče nismo čuli. Kada se bolje upoznamo, pronaći ćemo prostor za kompromis. Stoga sam pročitao biografije viđenih četnika. Čitao sam njihove ideološke smjernice. Čitao sam tekstove iz njihovih novina. I znate šta: sad su mi još odvratniji.

Svaka priča ne da ima dvije, nego ima više strana. Čak i Novi zavjet donosi četiri verzije Isusovog života i smrti. Istina je, međutim, uvijek samo jedna. Istina nije pluralistična, nego totalitarna. I nikada, ali baš nikada nije rezultat kompromisa. Naprotiv: kompromis je procedura u kojoj se dogovaramo kad i kako ćemo se ponašati kao da istina ne postoji.

Elem, dozvolite da u slučaju izbora Andrije Mandića na mjesto predsjednika Skupštine Crne Gore odigramo igru sa „dvije strane priče“.

Prva strana priče.

Andrija Mandić, bivši četnički vojvoda, u Skupštini Crne Gore juče se posipao pepelom.

To je uvijek neprijatan prizor, jer samo sadista uživa u samoponiženju drugih ljudi. Ali kad se to dešava za više ciljeve, recimo radi fotelje – šta da se radi, izdržalo se i gore.

Premijer Spajić je moderni alhemičar. Jer alhemičari su pokušavali bezvrijedne metale pretvoriti u zlato. Miki je anti-NATO i antizapadnog nacionalistu pretvorio u branitelja NATO i EU. Ovo je, što rekoste, neka nova Crna Gora. I moraćemo se na nju navići. Što je djelimično tačno. Jeste nova. A navići ste se morali vi. A najbolje se od svih vas na novu Crnu Goru navikao Andrija.

Mandićev manevar je, doduše, već viđen u četničkoj hagiografiji – jer četnici nisu ljudi, nego sveci, pa nemaju biografije, nego žitije. Manevar identičan Mandićevom izveo je, navodno,  crkvi i četnicima bliski guslar, kojega se oni i danas rado sjete. On je, dok je Drugi svjetski rat trajao, guslao protiv partizana. Kad je rat završen a četnici u njemu poraženi, zapjevao je:

„Molim Tita i Mošu Jevreja da oproste što sam dosad bleja“.

Druga strana priče.

Andrija Mandić je zaslužio da osvoji Skupštinu. Ispred nje je protestvovao, u njoj je gladovao, vikao, jurišao i rušio.

U februaru 2017. objavio sam tekst u kojem sam predvidio da će Mandić doći na vlast. Evo ga.

Čitam taj tekst i šta da vam kažem: ovom prilikom bih se složio sa sobom.

Da se, recimo, prisjetimo jedne od Mandićevih parlamentarnih akcija o kojoj sam tada pisao.

„Kad su mu vozača bacili u, kako bi u Demokratskom frontu rekli, „dukljanski kazamat“, Mandić je poručio da će se Crnom Gorom glave kotrljati. Uzgred: odlično ime za metal grupu. Dosad smo imali kotrljajuće kamenje (The Rolling Stones) i glave koje govore (Talking Heads), no Mandićev prijedlog, „kotrljajuće glave“ (The Rolling Heads) oba imena nadmašuje u slikovitosti i poetskoj izbrušenosti.

Onda je Tužilaštvo saopštilo namjeru da k poznaniju prava privede Mandića i kolegu mu Milana Kneževića.

Iz Fronta su povikali da je Crna Gora na ivici građanskog rata.

Onda se sastalo Vijeće za nacionalnu bezbjednost, dakle država u punom kapacitetu, pa saopštilo kako nju, dakle državu, što rekao Slobo Milošević, niko ne sme da bije. Stoga, neka niko ne prijeti i ništa ne pokušava, inaće će država…

Front nije bio impresioniran bodibilderskom pozom državnih organa. Već ujutro, na dan kada je crnogorski Parlament glasao o skidanju imuniteta poslanicima Mandiću i Kneževiću, Front je ispred Skupštine održao nelegalan miting. Front, inače, mitinge ne prijavljuje. Oni samo izađu na ulicu. To rade zato što su – ispravno – razumjeli da u Crnoj Gori nema nikoga ko bi ih u tome spriječio. Tokom „spontanog okupljanja naroda“ podršku su im pružile kolege iz opozicije. Onda su poslanici Fronta, kao dobro obučena falanga, ušli u Skupštinu.

Tamo su malo šamarali i hvatali za gušu poslanike i poslanice Đukanovićevog DPS-a, naročito članove skupštinskog Odbora za bezbjednost. Koji su odabrali gandijevski vid otpora, pa su stoički otrpjeli udarce i uvrede. Falanga je, ukratko, iscipelarila parlamentarni Odbor za bezbjednost države Crne Gore. Poslanik Knežević je, recimo, poslaniku Škrelji – ako su lagali mene, i ja lažem vas – psovao „šiptarsku mater“. Poslanik Knežević je i pjesnik: umije sa riječima. Zato je poslaniku Škrelji, koji je invalid, poručio de će mu „slomiti i drugu nogu“.

Frontovi poslanici su ušli u Skupštinu i pitali: ima li ođe ko jači. Samo jedna osoba im je rekla „ima“. Poslanica Branka Tanasijević. Ona je stala sred njih i saopštila im šta misli o njima. Možda zato što poslanica Tanasijević nije iz Odbora za bezbjednost, nego iz Nikšića. Kako bilo, niko iz Fronta se nije usudio dići ruku na nju.

Nakon obavljenog posla, ekipa iz Fronta je sjela u svoj poslanički klub, da odmore prije nego što išklepaju policiju kada ova pokuša da privede Mandića i Kneževića.

Onda je Tužilaštvo saopštilo da nema potrebe da se privode ljudi koje ta ista kuća sumnjiči da su organizovali pokušaj državnog udara i ubistva premijera.

Mandić je poručio da je Tužilaštvo mudro postupilo i otišao kući uzdignute glave. Ako ste se pitali „kako izgleda trijumf“, eto vam odgovora: izgleda kao Andrija Mandić, osumnjičen da je jedan od vođa terorističke organizacije dok, s osmijehom od uva do uva, napušta Skupštinu u kojoj su njegovi poslanici koji tren ranije nogom u prkno nabili Odbor za bezbjednost”.

Tekst sam završio predviđanjem:

“Mandić je tog dana u Skupštini ostvario nedvojbenu i veliku simboličku pobjedu. Pobjede u simboličkoj ravni imaju tendenciju da postanu pobjede u prostoru i vremenu”.

Tako je i bilo.

Iz istog razloga funkcija predsjednika Skupštine nije najviša funkcija u državi Crnoj Gori koju će Mandić obavljati.

**

Ako vam se učinilo da su navedene „dvije strane“ nekako slične, u pravu ste: dvojnost je bila samo forma, kao što najčešće i jeste. Istinska druga strana priče je kod onih koji danas vladaju ovom zemljom. Kod onih koji su u galeriju portreta dosadašnjih predsjednika parlamenta, koja se nalazi u holu Skupštine Crne Gore, galeriju, dakle, punu partizana i komunista, postavili portret Andrije Mandića.

(CDM)

Kolumna Senada Avdića: Donirane krave sa budžetskih jasala – Liga humanista Naroda i pravde

Morali bismo se toga sjetiti: Kemal Čaušević, dugodišnji direktor Uprave za indirektno oporezivanje, u sudnici Suda BiH je na pitanje tužitelja kako se domogao enormnog broja nakretnina, stanova, poslovnih prostora, šuma i livada, odgovorio: „Tako što sam – stipsa“. Škrtac, dakle. Pare koje je legalno sticao dok se nalazio skoro cijelu deceniju na toj dobro plaćenoj funkciji, objasnio je, nije rasipao na besposlice i trivijalna, površna zadovoljstva, niti je štekao u „slamaricu“, nego ih je brže-bolje konvertirao u neprolazne vrijednosti – stambeno-poslovne kvadrate.

Oni koji ga poznaju, kažu da Čaušević ništa nije slagao, da zaista ima „kobru u džepu“ i pedantno prevrne svaku marku, prije nego što se teška srca rastane sa njom. Pričalo se kako je, da ne bi trošio svoju, „česmensku“ vodu, ili ned'o bog „kupovnu“, viđan kako puni flaše na javnoj česmi kod Begove džamije. Tokom suđenja pred Sudom BiH ostao je bez advokata, navodno jer ga nije htio plaćati.

Međutim, kada je Sud sabrao sve (legalne) prihode i rashode (čak jedanaest nekretnina!) pa podvukao crtu ispod njih, pokazalo se da razlika (u korist rashoda) iznosi 1,7 miliona maraka. Toliko iznosi, pravomoćno je utvrđeno, njegova nezakonito stečena imovina. Pored izrečene zatvorske kazne od 5,5 godina, Sud je naredio Čauševiću da toliko para mora vratiti.

Nećemo se dalje nepotrebno zadržavati na sudskom slučaju bivšeg direktora UIO-a, tek ćemo kratko podsjetiti na dijelove njegovog iskaza datog istražiteljima u kojem je iscrpno i iskreno govorio kako je pogodovao brojnim političarima da varaju i potkradaju državu. Na molbu Dragana Čovića, kazao je Čaušević, zgradu UIO u Mostaru, u vlasništvu prijatelja lidera HDZ-a, platio je skoro tri puta skuplje od njene stvarne, procijenjene vrijednosti. Nikoli Špiriću je Čaušević velikodušno izlazio u susret kad god je bivši državni ministar to od njega tražio, gledao kroz prste njegovim biznismenima, oslobađao ih poreza, vraćao im PDV. Čauševićev fiskalno-porezni merhametluk koristili su i njegove stranačke kolege iz Stranke demokratske akcije. Neko je izračunao da je ovim i brojnim drugim nezakonitostima Kemal Čaušević oštetio državnu kasu za dvije do tri milijarde maraka. Odnosno, dva-tri godišnja državna budžeta „onih para“.

Kao da u liku Kemala Čauševića imamo ovdašnju repliku Dr. Jekylla and Mr. Hydea, strogog financijskog asketu koji strepi nad svakim dinarom kojeg će potrošiti i drugog, pijanog milijardera koji rastrošno razbacuje lovu (poputDavida Beckhama za kojeg njegov suigrač Gary Neville u „Netflixovom“ dokumentarcu kaže da bi ogromnu plaću koju je u „Manchesteru“ primao u petak redovno skršio već u subotu).

Sve ovisno o tome je li riječ o Čauševićem ličnim novcima, ili javnim sredstvima, odnosno parama svih nas. Dok je svoje pare u histeričnoj prvobitnoj akumulaciji kapitala ljubomorno štedio i mudro ulagao, našim je novcima džentlmenski šopao Čovićeve pljačkaške ortake, Špirićeve tajne financijere i vlastite stranačke ahbabe.

Malo je u kojoj sferi povučena tako stroga i duboka granica između privatnog i javnog koliko je slučaj sa politikom i njoj srodnim djelatnostima. Političari javno rade i govore jedno, a privatno prakticiraju potpuno oprečne modele ponašanja. Svoje ne daju, na tuđe su lakomi. Ako već moraju orahe humanosti  mlatiti, onda to po pravilu rade tuđim polnim organom. Trebaju li pokazati  solidarnost sa slabim, egalitarizam, empatiju prema ugroženim, nemoćnim, siromašnim, uradit će to tako da ih privatno ništa ne košta, po pravilu javnim novcima. Istovremeno se postiže i vlastiti politički benefit, kroz vrbovanje budućih glasača.

Slučaj Kemala Čauševića je izdvojen zato što je napokon pravosudno zaokružen i što predstavlja svojevrsnu „case study“ ovdašnjeg „raspolaganja tuđom mukom“. Šampion u privatnom zarobljavanju i rasipanju javnog novca je Milorad Dodik koji godišnje raspolaže sa 50 miliona KM koje može rasporediti po vlastitom ćeifu. Predsjednik Republike Srpske voli u javnosti ostavljati dojam galantnog, rastrošnog bekrije koji, kad se malo opusti, dijeli pare i šakom i kapom: međutim, svaki put kada „zakiti“ nekog harmonikaša, ili podijeli novce djeci, radnicima…, treba imati u vidu da on dnevno ima na raspolaganju mjesečno četiri miliona maraka javnog novca koje može trošiti, ili ne trošiti, kao mu se ćefne!

Bilo da je riječ o parama doniranim od stranih prijatelja tokom rata (milijardama maraka, od čega je ponešto čak i stiglo do krajnjih adresa – građana) ili posezanju za parama iz budžeta, ovdašnji (sarajevski) političari su fanatizirano opsjednuti dijeljenjem tuđih para, i građenjem uljepšane vlastite filantropske javne slike.

Takvu poliranu sliku o sebi u novije vrijeme udarnički gradi Adnan Delić, bivši kantonalni i tekući federalni ministar. Ovako on sebe legitimira na You Tube kanalu: „Filantrop sa bogatim radnim iskustvom. Vođen idejom humanosti na djelu, osnivač je i predsjednik Upravnog odbora Dobro.ba.“  I kako ovaj naš filantrop, takoreći  „George Soros“ iz Naroda i pravde, daje oduška svojim istančanim humanitarnim porivima? Zavuče li Delić ruke u (naravno vlastiti) džep, pa ode, recimo u SOS selo, Dom u Mjedenici ili višečlanu porodicu bez primanja i podijeli pare, hedije, osnovne  potrepštine. Je li onome genijalnom klincu Ibri iz srednje Bosne, junaku You Tube zajednice, koji obrađujući zemlju sam prehranjuje familiju, kupio prijeko potrebni traktor?

Ma kakvi, šta vam pada na pamet, kupili su mu anonimni ljudi svojom lovom.    Humanista i filantrop Delić traži i dobije od svog stranačkog kolege Elvedina Okerića, predsjedavajućeg Skupštine Kantona Sarajevo, 70 hiljada maraka za svoje Udruženje „Dobro.ba.“ Parama će potom kupiti stoku i podijeliti povratnicima u Srebrenici. Sjetit ćemo se i kako je prije nekoliko godina krave vrlo sumnjivog zdravstvenog stanja za Srebrenicu nabavljalo i Federalno ministarstvo poljoprivrede preko svog ovlaštenog trgovca. Taj je u međuvremenu (i zbog nerašćišćenih računa sa krupnom stokom) ispod skuta Bakira Izetbegovića i supruge mu Sebije i utekao u stranku Narod i pravda.

Ništa manju filantropiju i darežljivu velikodušnost Adnan Delić nije ispoljio ni kada je kao glavni šef glamurozne bjelosvjetske parade „Expo“ sa četiri miliona budžetskih para, bez ikakvog nadzora i javnog polaganja računa, nahranio gladna usta stotina projekt menadžeta, PR stručnjaka, IT genijalaca, režisera i dizajnera, hostesa i starleta koji su mjesecima defilovali po Dubaiju šireći istinu o našoj veličanstvenoj privredi i nezaustavljivoj ekonomiji.

Saznajemo iz medija (portal „Istraga“) da se još nekoliko NIP-ovih stranačkih ljudi dobre volje domoglo para preko istog financijsko-budžetskog kanala – kabineta Elvedina Okerića. I ta će stranačko-porodična dobrotvorna družina javnim novcem olakšavati život povratnika u Srebrenicu, a usput i bildati ugled i utjecaj svoje stranke.

(Usput, zašto se pod „povratnici“ u glavama ovdašnjih političara i njima bliskih humanitaraca i biznismena dominantno pojavljuje Srebrenica, zašto niko ne kupuje krave povratnicima u Bosanski Šamac, Modriču, ili u Kozarac, da ne kažem baš u Bosanski Petrovac ili Grahovo, jer tamo „Srba povratnika ima mnogo“? Je li samo zato što nemaju simboličku težinu i tragično naslijeđe?).

Ima u kafanskom meta jeziku divna riječ,  „nečastivi“ – odnosi se na onoga ko nema običaj častiti u kafanama, a duša mu da ga časte drugi. Nagledao sam se u svom minulom, bogatom kafanskom iskustvu bulumente „nečastivih“ političara. Dojavljuju mi moji kafanski jataci i gradske uhode da među takve likove koji kao da su ispali iz molierovskog dramskog miljea, spada i lider Naroda i pravde, kojeg katkad gazde kafana znaju upozoriti da nije dopušteno u objektu sjediti „onako“. Ima jedan „filantrop“ koji se vrzma oko njega, kojeg su dok je službovao u diplomaciji prozivali da je kupovao djeci školski pribor budžetskim parama; svojoj djeci, da ne bude nesporazuma.

Ne upoređuje se ovdje niko od ovih humanitarnih altruista sa presuđenim kriminalcem Kemalom Čauševićem: govori se samo o istom simptomu, o dvostrukim standardima odnosa prema javnom novcu kojeg troše kao da je njihov, a svoj vlastiti čuvaju kao oči u glavi!

Nedavno je u zaštitu Elvedina Okerića i njegovog kabineta stao Sadrudin efendija Išerić: to je onaj isti hodža kojem je prije četiri godine Elmedin Konaković dodijelio 100 hiljada maraka iz budžeta za kupovinu stana. O zakonskoj osnovi za takvu financijsku injekciju izjasnit će se nadležno tužiteljstvo koje taj aranžman provjerava. Dok se to ne desi, treba podsjetiti da je Fahrudin Radončić, lider rahmetli Saveza za bolju budućnost, u svoje prijateljstvo sa Mustafom efendijom Cerićem investirao vlastite novce, nekretnine i stanove. Imao je i on svojedobno svoju predsjedavajuću Skupštine Kantona Sarajevo preko koje je mogao dijeliti pare, ali, eto, nije. Stid ga bilo, šta li.

(Slobodna Bosna)

Sarajevo između Sattlera i setlera: Šuti se kada djeca spavaju, a ne onda kada umiru!

Sjećate li se iskaznice Salke Zildžića? Sabina Ćudić je zbog nje žurno tražila sjednicu Komisije za nadzor OSA-e. Sjećate li se “prve zvanične posjete Ukrajini” kada su Edin Forto i Sabina Ćudić pozirali pored uništene ruske vojne opreme u Kijevu?

“Ako postoji grad koji razumije Kijev, to je Sarajevo”, naslovit će svoje obraćanje “debatantica” Ćudić.

A sjećate li se izjave Sabine Ćudić o Gazi? Ne sjećate. Jer Ćudićkino Sarajevo ne razumije Gazu. Ono razumije projekte Johanna Sattlera i bh. verziju setlera kojima je sasvim ok da Christian Schmidt poništi bošnjački glas i ustav i sve ono što se ne smije oduzeti bilo kojem narodu.

Radikalni Jevreji, poznati kao setleri decenijama proganjaju Palestince u Izraelu. A “građanski” satleri (valjda se tako zovu oni kojima Johann Sattler i Christian Schmidt određuju pravila ponašanja), šute na izraelske zločine u Gazi.

Edin Forto je otišao sa X-a. Dosta mu je teških tema. Fali mu “duhovitosti”. Gaza je daleko. Plus, za stanovnicima Gaze u BiH, uglavnom, žale Bošnjaci. A on nije Bošnjak.

Gdje je nestao Saša Magazinović? U pauzama između dvije ublehe, ovaj državni zastupnik koji se voli slikati pored tuđih grobova, šuti o mrtvoj palestinskoj djeci. Nema stav. Ili ga ima, ali se taj ne poklapa sa stavom onih koji glasaju za njega.

Ima li gdje “finog dečka” iz priče Željane Zovko? Onog Elmedina Konakovića kojem je Brisel i kibla i svetinja, i koji spada u red “bh. satlera”. Nema srceparajućih poruka lidera stranke nastale na krvi Dženana Memića. Nema ni one serdžade sa njegovim inicijalima. Nema Gaze u njegovom postovima. Jer “neki priču o stradanju u Gazi koriste u dnevne političke svrhe”.

Gdje su nam aktivisti? Gdje je analitičarka Ivana Marić? Gdje su fact checkeri? Ima li onih “projektnih” boraca za ljudska prava? Ima li nekog udruženja? Gdje su istraživači genocida što na svojim sigurnosnim konferencijama otkazuju debate o izraelsko-palestinskom sukobu? Šute. Jer nema tog palestinskog djeteta koje je vrjednije od njihovog projekta.

Istrošili su svoje resurse podržavajući Michaela Murphya, Christiana Schmidta i Johanna Sattlera u namjeri da ponište Ustav i glas bošnjačkog potpredsjednika Federacije.

Znam, njihovi stavovi neće promijeniti svijet, niti će moj stav o njima promijeniti njih. Ali logično je upitati zašto ministar vanjskih poslova može mjeriti jabuke i otvarati sajmove jagodičastog voća, a ne može reći ili napisati bilo šta o Palestini?

Gdje su nestali svi oni prehrabri lideri kojima je samo istina bitna? Gdje su nestali Trojkaši iz institucija čiji obraz spašava kantonalni sarajevski premijer u ostavci Nihad Uk? Imaju li pravo više ikoga pozvati da usvoji rezoluciju o genocidu u Srebrenici, a da šute i Gazi?

Šutnja je, kažu, mudrost, a ne kukavičluk. Ali ako je tako,šta je, onda, poziv u pomoć?

Bez obzira na poslovice i predanja, (meni) nepoznati twitteraš je danas definisao sve –  šuti se dok djeca spavaju, a ne kada umiru.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...