Znate kako ono kažu: svaka priča ima dvije strane. Kao i većina takozvanih narodnih mudrosti, i ova je više narodna a manje mudra. Omiljena je to – rečena „mudrost“ – poštapalica relativizatora i revizionista. Ta priča o tome kako uvijek postoje dvije strane koje treba pažljivo saslušati pa tek onda donijeti sud idealna je u slučajevima kada godinama bombardujete grad, snajperima ubijate djecu, pokoljete sve živo u nekom gradiću ili ljude zatvorite u koncentracioni logor. Kako bi neko mogao imati sud o tome ako ne sasluša i vašu „stranu priče“, ne upozna se sa vašim razlozima? Koji su, po pravilu, uzvišeni. Jer, siguran sam da ste primijetili da ljudska bića ovako funkcionišu: što niže, gnusnije djelo, to uzvišeniji razlozi za njega.

Limiti teze o „dvije strane“ su očiti. Da parafraziram Žižeka. Čuo sam kako govore da je neprijatelj tek onaj čiju stranu priče nismo čuli. Kada se bolje upoznamo, pronaći ćemo prostor za kompromis. Stoga sam pročitao biografije viđenih četnika. Čitao sam njihove ideološke smjernice. Čitao sam tekstove iz njihovih novina. I znate šta: sad su mi još odvratniji.

Svaka priča ne da ima dvije, nego ima više strana. Čak i Novi zavjet donosi četiri verzije Isusovog života i smrti. Istina je, međutim, uvijek samo jedna. Istina nije pluralistična, nego totalitarna. I nikada, ali baš nikada nije rezultat kompromisa. Naprotiv: kompromis je procedura u kojoj se dogovaramo kad i kako ćemo se ponašati kao da istina ne postoji.

Elem, dozvolite da u slučaju izbora Andrije Mandića na mjesto predsjednika Skupštine Crne Gore odigramo igru sa „dvije strane priče“.

Prva strana priče.

Andrija Mandić, bivši četnički vojvoda, u Skupštini Crne Gore juče se posipao pepelom.

To je uvijek neprijatan prizor, jer samo sadista uživa u samoponiženju drugih ljudi. Ali kad se to dešava za više ciljeve, recimo radi fotelje – šta da se radi, izdržalo se i gore.

Premijer Spajić je moderni alhemičar. Jer alhemičari su pokušavali bezvrijedne metale pretvoriti u zlato. Miki je anti-NATO i antizapadnog nacionalistu pretvorio u branitelja NATO i EU. Ovo je, što rekoste, neka nova Crna Gora. I moraćemo se na nju navići. Što je djelimično tačno. Jeste nova. A navići ste se morali vi. A najbolje se od svih vas na novu Crnu Goru navikao Andrija.

Mandićev manevar je, doduše, već viđen u četničkoj hagiografiji – jer četnici nisu ljudi, nego sveci, pa nemaju biografije, nego žitije. Manevar identičan Mandićevom izveo je, navodno,  crkvi i četnicima bliski guslar, kojega se oni i danas rado sjete. On je, dok je Drugi svjetski rat trajao, guslao protiv partizana. Kad je rat završen a četnici u njemu poraženi, zapjevao je:

„Molim Tita i Mošu Jevreja da oproste što sam dosad bleja“.

Druga strana priče.

Andrija Mandić je zaslužio da osvoji Skupštinu. Ispred nje je protestvovao, u njoj je gladovao, vikao, jurišao i rušio.

U februaru 2017. objavio sam tekst u kojem sam predvidio da će Mandić doći na vlast. Evo ga.

Čitam taj tekst i šta da vam kažem: ovom prilikom bih se složio sa sobom.

Da se, recimo, prisjetimo jedne od Mandićevih parlamentarnih akcija o kojoj sam tada pisao.

„Kad su mu vozača bacili u, kako bi u Demokratskom frontu rekli, „dukljanski kazamat“, Mandić je poručio da će se Crnom Gorom glave kotrljati. Uzgred: odlično ime za metal grupu. Dosad smo imali kotrljajuće kamenje (The Rolling Stones) i glave koje govore (Talking Heads), no Mandićev prijedlog, „kotrljajuće glave“ (The Rolling Heads) oba imena nadmašuje u slikovitosti i poetskoj izbrušenosti.

Onda je Tužilaštvo saopštilo namjeru da k poznaniju prava privede Mandića i kolegu mu Milana Kneževića.

Iz Fronta su povikali da je Crna Gora na ivici građanskog rata.

Onda se sastalo Vijeće za nacionalnu bezbjednost, dakle država u punom kapacitetu, pa saopštilo kako nju, dakle državu, što rekao Slobo Milošević, niko ne sme da bije. Stoga, neka niko ne prijeti i ništa ne pokušava, inaće će država…

Front nije bio impresioniran bodibilderskom pozom državnih organa. Već ujutro, na dan kada je crnogorski Parlament glasao o skidanju imuniteta poslanicima Mandiću i Kneževiću, Front je ispred Skupštine održao nelegalan miting. Front, inače, mitinge ne prijavljuje. Oni samo izađu na ulicu. To rade zato što su – ispravno – razumjeli da u Crnoj Gori nema nikoga ko bi ih u tome spriječio. Tokom „spontanog okupljanja naroda“ podršku su im pružile kolege iz opozicije. Onda su poslanici Fronta, kao dobro obučena falanga, ušli u Skupštinu.

Tamo su malo šamarali i hvatali za gušu poslanike i poslanice Đukanovićevog DPS-a, naročito članove skupštinskog Odbora za bezbjednost. Koji su odabrali gandijevski vid otpora, pa su stoički otrpjeli udarce i uvrede. Falanga je, ukratko, iscipelarila parlamentarni Odbor za bezbjednost države Crne Gore. Poslanik Knežević je, recimo, poslaniku Škrelji – ako su lagali mene, i ja lažem vas – psovao „šiptarsku mater“. Poslanik Knežević je i pjesnik: umije sa riječima. Zato je poslaniku Škrelji, koji je invalid, poručio de će mu „slomiti i drugu nogu“.

Frontovi poslanici su ušli u Skupštinu i pitali: ima li ođe ko jači. Samo jedna osoba im je rekla „ima“. Poslanica Branka Tanasijević. Ona je stala sred njih i saopštila im šta misli o njima. Možda zato što poslanica Tanasijević nije iz Odbora za bezbjednost, nego iz Nikšića. Kako bilo, niko iz Fronta se nije usudio dići ruku na nju.

Nakon obavljenog posla, ekipa iz Fronta je sjela u svoj poslanički klub, da odmore prije nego što išklepaju policiju kada ova pokuša da privede Mandića i Kneževića.

Onda je Tužilaštvo saopštilo da nema potrebe da se privode ljudi koje ta ista kuća sumnjiči da su organizovali pokušaj državnog udara i ubistva premijera.

Mandić je poručio da je Tužilaštvo mudro postupilo i otišao kući uzdignute glave. Ako ste se pitali „kako izgleda trijumf“, eto vam odgovora: izgleda kao Andrija Mandić, osumnjičen da je jedan od vođa terorističke organizacije dok, s osmijehom od uva do uva, napušta Skupštinu u kojoj su njegovi poslanici koji tren ranije nogom u prkno nabili Odbor za bezbjednost”.

Tekst sam završio predviđanjem:

“Mandić je tog dana u Skupštini ostvario nedvojbenu i veliku simboličku pobjedu. Pobjede u simboličkoj ravni imaju tendenciju da postanu pobjede u prostoru i vremenu”.

Tako je i bilo.

Iz istog razloga funkcija predsjednika Skupštine nije najviša funkcija u državi Crnoj Gori koju će Mandić obavljati.

**

Ako vam se učinilo da su navedene „dvije strane“ nekako slične, u pravu ste: dvojnost je bila samo forma, kao što najčešće i jeste. Istinska druga strana priče je kod onih koji danas vladaju ovom zemljom. Kod onih koji su u galeriju portreta dosadašnjih predsjednika parlamenta, koja se nalazi u holu Skupštine Crne Gore, galeriju, dakle, punu partizana i komunista, postavili portret Andrije Mandića.

(CDM)