“Jugoslavijo na noge,
Pjevaj nek’ te čuju,
Ko ne sluša pjesmu,
Slusaće oluju!”
Prvi put sam čuo magični zvuk gitare Gorana Bregovića kada sam imao nekih 6-7 godina. Tada smo još živjeli u Srebrenici. Ni u Srebrenici ni u Vlasenici, u koju smo odselili 1976., gdje je otac dobio bolji posao i dvosoban stan, Bijelo Dugme nikada nije održalo koncert. Kada sam nekad 1985. u sportskoj hali u Zvorniku, mojem rodnom gradu, pred veče iz Vlasenice stigao u punom autobusu omladinaca, Srba i Muslimana, koji su svi pošli na koncert Bijelog Dugmeta, imao sam osjećaj da prisustvujem historijskom događaju.
Kada je iz Tifinog grla „odjeknulo“ prepustio sam se uživanju spektaklu najboljeg jugoslovenskog rock benda. Bio sam opijen tonovima i bez kapi alkohola i, možda, neke lahke droge kojom su bili opijeni oni koji su oko mene skakali u transu, mislio sam da sam dio spektakla koji se više nikada neće dogoditi.
U istoj sali zvorničke sportske hale, s istim ushićenjem sam gledao koncert Bijelog Dugmeta 1986. godine. Iznad bine se u velikim dimenzijama na razvučenom platnu i obasjani reflektorima prostirali su se crvena petokraka, srp i čekić.
Nisam na to obraćao veliku pažnju jer sam se fokusirao na Goranove gitarske rifove koje sam kao tinejdžer u Vlasenici pokušavao kopirati sa svojim lokalnim rock bendom.
Od nas četverice bio sam jedini „Musliman“. Bubnjar, i moj najbolji drug tada, bio je Dejan, bas gitara Savo, jedna divna osoba, i pjevač Mišo za kojega sam čuo da se na bijelome konju po Vlasenici šepurio proljeća 1992., sa šajkačom i kokardom na glavi kada su stotine vlaseničkih Muslimana mučene i pobijene – ako je istina. Međutim, na tekstove pjesama Bijelog Dugmeta nikada nisam obraćao pažnju. A ovdje je tekst udarne pjesme sa tog albuma iz 1986. godine:
Padaj silo i nepravdo,
Svan’o ti je sudnji dan,
Bjeste od nas noćne tmine,
Svanuo je i nas dan.
Pljuni i zapjevaj!
Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo!
Matero i maćeho, tugo moja i utjeho.
Moje srce, moja kuco stara,
Moja dunjo iz ormara,
Moja nevjesto, moja ljepotice,
Moja sirota kraljice,
Jugo, Jugice…
Ovaj hljeb, evo lomim,
Moja Jugoslavijo,
Za tebe i bolje dane,
Konje neosedlane.
Ovdje kome ne porastu zubi,
E, kukala mu mati.
Ovdje nikad neće čopor naći,
Ko ne nauči urlati.
Jugoslavijo na noge,
Pjevaj nek’ te čuju,
Ko ne sluša pjesmu,
Slusaće oluju!
Ovaj hljeb, evo lomim,
Moja Jugoslavijo,
Za tebe i bolje dane,
Konje neosedlane,
Moje srce, moja kuco stara,
Moja dunjo iz ormara,
Moja nevjesto, moja ljepotice,
Moja sirota kraljice.
Jugoslavijo na noge,
Pjevaj nek’ te čuju,
Ko ne sluša pjesmu,
Slusaće oluju.
Jugoslavijo na noge,
Pjevaj nek’ te čuju,
Ko ne sluša pjesmu,
Slusaće oluju.
Kao što sam u svojoj knjizi Zbjeg napisao:
“Četiri godine kasnije tenkovi JNA će ravnati kuće po Žepi i Srebrenici, gdje sam se “obreo” s roditeljima, bratom i desecima hiljada Bošnjaka, Muslimana, izbjeglica. Bježali smo kao životinje po planinama istočne Bosne. Gladni, bosi, goloruki. Bili smo raštrkani na sve strane u zbjegovima, po šumama, da bi se sav taj narod onda sjatio  u dvije kotline – žepsku i srebreničku. A onda su došli i tu – po naše živote. I danas u fabrici akumulatora u Potočarima, koja je tokom rata pretvorena u bazu UNPROFOR-
a, a nakon rata u Memorijalni centar za žrtve genocida, stoji velikim bijelim slovima napisana parola – Druže Tito, mi ti se kunemo.” Po povratku iz JNA, proveo sam 4 godine u studentskim domovima u Nedžarićima: 2-je u starom i 2-je u novom. Dok sam bio još na prvoj godini, 1988., Bijelo Dugme je objavilo svoj posljednji studijski album: Ćiribilibela. Zaokupljen učenjem na studiju mašinstva nisam tu kasetu stigao ni kupiti, a nisam je imao na čemu ni slušati jer smo svi u studentskom domu jedva sastavljali kraj sa krajem, i rijetki su bili oni koji su u studentsku sobu donijeli kasetofon. U mojoj sobi ga nije bilo. Na jednom krevetu su zajedno spavala dvojica cimera – finih, smjernih, vaspitanih momaka srpske nacionalnosti iz Ljubinja, na jednom Nihad Tihić iz Bratunca koji je kao borac A RBiH poginuo ljeta 1992. u Sarajevu, i na jednom ja. Međutim, disk džokej studentskog doma, koji je tu bio kao student iz nekog istočno-hercegovačkog mjesta i koji je kvotu od 5-10 godina studiranja bio odavno premašio pa je već bio i zahrđo, je u vrijeme pauze za ručak, i u vrijeme večere, na zvučniku koji je odjekivao najmanje do pola Alipašinog Polja, redovno puštao najnoviji album Bijelog Dugmeta: Ćiribilibela. Koliko god da je naziv albuma bio bezvezan, znakovito je da je jedna od najčešćih pjesama koje smo slušali bila:
Ako si ljubo pošla spat šta ćemo ja i ti
Kao prvo vrata zaključati
Kao drugo prozor zatvoriti
Kao treće spustiti zavjese
Ostat ćemo doma i ljubit se
Ostat ćemo doma i ljubit se…
Ako se sutra zarati
Moja mala šta ćemo ja i ti
Vrata zaključati
Prozore zatvoriti
Spustiti zavjese
Ostat ćemo kući i ljubit se
A kada počne pucati
Preko glave ćemo se pokriti
ispod male dekice
ja i ti i zvjezdice
grickat ćemo grožđe
čekat ćemo rat da prođe
Vodi me na ples, vodi me na ples, vodi me na ples
Čiribiribela moja mala
Vodi me na ples, vodi me na ples, vodi me na ples
Vodi me na ples
Ali ako odem ne zaboravi me
Čiribiribela odoh u marine
Ona neće pit kafe vengo čokoladu
Ona misli šempjasta da se soldi kradu
Biž’te mi vanka iz kuće jer ću te broštulinom
Ne šporkaj mi kužine jer ću te mazininom
Treba obratiti pažnju na sljedeće stihove:
Ako se sutra zarati
Moja mala šta ćemo ja i ti
Vrata zaključati
Prozore zatvoriti
Spustiti zavjese
Ostat ćemo kući i ljubit se
A kada počne pucati
Preko glave ćemo se pokriti
ispod male dekice
ja i ti i zvjezdice
grickat ćemo grožđe
čekat ćemo rat da prođe
Možete me nazvati hiper- uber – konspiratorom, ili dekonspiratorom, ali meni ovo stihovi Bijelog Dugmeta ne izgledaju ni naivno, ni nevino, a niti da su u datom momentu sročeni slučajno.
“Da se pokrijemo dekom, grickamo grožđe i čekamo rat da prođe.” Ovi stihovi su TADA zvučali naivno kao i scene Top liste nadrealista u kojima su, sada to tvrdim, Nele, Đuro, Zenit i ostali iz tima, NE predvidjeli, NEGO najavili ono što će uslijediti.
A mi smo to grohotom dočekivali u našim dnevnim sobama i u pretrpanim kafićima, čekajući novu epizodu bosanskog Monty Pyton-a.  Ha, ha, ha, haaa. Eto nam genocida. I, tako je skončalo na hiljade Bošnjaka, bosanskih Muslimana, u masovnim grobnicama, dok su oni koji su slušali pjesme žanra “džigare” u stilu “imam pištolj ko teleću nogu”, kojima smo se mi koji smo slušali urbanu rock-muziku smijali zbog njihovog primitivizma, kod sebe u kući imali automatske puške i mitraljeze.  Ja i danas slušam Bijelo Dugme. Za mene, koji sam odrastao 70-ih i 80-ih, taj rock bend bio je premca. Nisam ja ni u to vrijeme imao iluzija oko imena članova tog benda. Posljednja dva albuma je otpjevao Alen – puno ime je Alija Islamović, što sam smatrao još jednim dokazom da je Bijelo Dugme u svakom smislu naš, bosanski, jugoslovenski rock bend. Danas, u retrospektivi u stihovima pjesama Bijelog Dugmeta, pronalazim propagandu ondašnje ugoslovenske Državne sigurnosti, u njihovim pjesmama i ikonografiji. Shvatam da se u određenom momentu Bijelo Dugme, koliko god da je težilo ka buntovnom, slobodarskom rock-and-roll-u, stavilo u službu tog državnog aparata koji je imao jugoslovensku-velikosrpsku agendu. Međutim, ništa od toga mi neće zgaditi pjesme koje su pjevali Željko Bebek, Mladen Vojičić – Tifa i Alija Islamović. Samo u geografskom i historijskom području koje se zove BiH može nastati takva umjetnost koja je rezultat “ruže vjetrova” – multietničnosti i multikulturalnosti, a čiju reinkarnaciju nakon rata i genocida Abdulah Sidran ispravno naziva “sukurac”. Jer, nje ili ima ili je nema, a svaka vještačka alternativa je to kako ju je Avdo i nazvao.

Prethodni članakAparthejd u Čapljini: HDZ već treći mandat ne dopušta Bošnjaku da bude predsjedavajući Gradskog vijeća
Naredni članakSud BiH presudio u “slučaju Scout”: Selmo Cikotić osuđen na tri godine zatvora!