Facebook Twitter Youtube
    Najnoviji

    Kolumne

    Šef MIP-a i NiP-a: Elmedin Konaković u slobodnom padu

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Bosna i Hercegovina vodeća je država Evrope! Njen bruto društveni proizvod je najveći i nezaustavljivo raste. Svi koji su napustili ovu državu, vratili su se sa sve porodicama, rade, sretni su i zadovoljni kao i njihove komšije. A i susjedi u mahali.

    Nezaposlenost je minimalna. Ne radi samo onaj ko neće. No, bogata Bosna i Hercegovina brine se i o njima. Beskućnika ima, naravno. Ali se zna, a i oni stalno to ističu, da je to njihova želja, nekakav identitetski izričaj, šta li…

    Sva vrata otvaraju se pred Bosnom i Hercegovinom.

    Voli nas i Istok i Zapad. “Voli” je presitna riječ da se opiše šta cijeli napredni svijet osjeća prema nama.

    Naše se sluša, poštuje i prihvata.

    Bosanci i Hercegovci su najsretniji narod na Planeti.

    Imamo vlast koja nas bespogovorno sluša. Institucije sistema rade, sve vam je na dohvat ruke ili jedan do dva klika na pametnom telefonu koji imaju svi! Osim onih koji neće. Njihovo pravo i sloboda. Za takve postoji posebno razrađen sistem državne uprave. Da se ne bakću po šalterima.

    Bosna i Hercegovina je bolja nego Švicarska! Japan, a tek Amerika, daleko su po svemu iza nas! To smo dobili zahvaljujući sposobnosti novih vlasti. Nakon decenija agonije, oni su nas izveli “na zelenu granu”.

    I naravno da ne možemo tolerirati nekakve prigovore protiv vlasti.  Naša je vlast zlatna! Prezlatna!

    “Ne zamjerajte se s novinarima. Objavit će sve što kažete”, davno je poručio Winston Churchhill.

    Tu, a i mnogobrojne druge lekcije nije i neće naučiti prvi čovjek Naroda i Pravde i ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković.

    Kao što nije niti će ikada biti u stanju napraviti ni blizu Bosnu i Hercegovinu iz gornjih rečenica.

    Dobro, ovo gorenapisano jeste jedna “idealna” Bosna i Hercegovina. Ali ne i nemoguća. A i da je idealna, za ideale vrijedi i umrijeti!

    Umjesto toga, Konakovi vodi neki svoj “rat”.

    Impresivna je lista novinara i poznatih i poštovanih javnih ličnosti kojima je Konaković pokušao “nogom stati za vrat”.

    “Mahana” svih njih je da imaju svoje mišljenje.

    A Konaković, po uzoru na Milorada Dodika, njegovog koalicionog partnera kojem rado i tajno ode na noge, to ne trpi.

    Na javnoj sceni vidimo Konakovića koji je u samoproglašenoj ulozi “pravednika” koji bije stalne bitke s neistomišljenicima. I nije samo to problem. Problem je i kada nas sve nastoji ubijediti da vjerujemo njemu, a ne svojim očima i ušima.

    To je najtipičnija karakteristika autoritarista.

    A Bosni i Hercegovini takvi ne trebaju! Već ih je i previše.

    Kako se ponaša na javnoj sceni, još se gore – sigurno – Konaković ponaša “van reflektora”. Uključujući i vlastitu – sarajevsku – stranku Narod i Pravda. Nit’ naroda, nit’ pravde. Ima samo – ja.

    I zna se, na primjer, da unutar te partije raste nezadovoljstvo načinom na koji se stranka vodi.

    To Konakovića samo još više žesti.

    Iz najnovijeg incidenta sa press konferencije Trojke može se iščitati samo njegova rastuća frustracija.

    Lideri SDP-a i Naše stranke, uz samog Konakovića, pokušali su javnosti iznijeti detalje kriminala bivše vlasti. A onda je sve zasjenio sam Konaković i njegova još jedna nekontrolirana galama.

    Sve što su čelnici Trojke rekli, sam Konaković bacio je u sjenu.

    Njegov ego, njegov narcisizam bio je prevelik i prejak da bi se suzdržao.

    Krenula je galama. Asociralo je to na izlijev bijesa visokog predstavnika u Goraždu, nakon novinarskog pitanja. Christian Schmidt je, na kraju, naučio lekciju. Konaković nije. Niti će. On, jednostavno, nema taj ugrađeni “čip”.

    Javnost Bosne i Hercegovine će se i dalje “zabavljati” novim i novim, sve češćim izlijevima bijesa svog šefa diplomatije.

    Konaković ne može i neće prihvatiti da narod, Bošnjaci, ne vole bahaćenje. I kad si najviše u pravu, to trebaš dostojanstveno predstavljati, ako nam pretendiraš biti vođa. Ili – makar – naš istaknuti predstavnik. Merhamet znači i da si u odnosu prema ljudima – gospodin. Rahmetli Alija Isaković davno je rekao da se Bošnjaci prema protivnicima, onima koji nam ne žele dobro već nastoje nanijeti i zlo, trebaju odnositi sa dostojanstvenim prezirom.

    Umjesto toga, lider NiP-a odabrao je da bude u društvu Dodika, Aleksandra Vučića, Viktora Orbana, a možda i Donalda Trumpa.

    Elmedin Konaković nije ni malodoban ni malouman. Daleko od toga.

    Stoga, trebamo poštivati njegov izbor!

    (politicki.ba)

    Draža brani Sarajevo: Medvjedi, seljaci i nemontirani četnici!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Kada je prije deset i kusur godina kolega Omer Hasanović napravio priču o selu Poljice, kao jedinom selu na svijetu koje ima dva berlinska medvjeda, na adresu Federalne televizije stigao je mail od proslavljene režiserke Jasmile Žbanić. Uglavnom, režiserka nije bila zadovoljna prilogom i vezivanjem njenog imena za selo Poljice kod Lukavca. To što je porijeklom iz tog sela i što u tom selu na obalama Modračkog jezera i danas u zaseoku Žbanići živi njena rodbina – redateljica je željela izbrisati iz svoje biografije. Jer, nekako je logično da iz Poljica porijeklo može voditi nesretni berač željeza Nazif Mujić, a nikako velika režiserka.

    To vam je, ukratko, pogled na profil, ideologiju i politiku, ne Zlatka Lagumdžije,već jedne režiserke i jedne stranke.

    Prošlo je skoro dvadeset mjeseci otkako je predsjednik Naše stranke za britanski Guardian rekao da su “rat dobili seljaci” i da “urbana kultura umire”.

    “Mislim da je to odvratno”, izgovorit će još odvratnije predsjednik Naše stranke Edin Forto.

    Kada je u utorak na Sarajevo film festivalu promovisan film Heroji Halijarda, i kada je dio onih koji se razumiju u Vučićevu propagandu i FGR-ovsku ograničenost na dvije sarajevske općine upozorio da se tim filmom promoviše četništvo, javila se režiserka Jasmila Žbanić da u par FB redova opravda 90 sekundi četništva.

    “Niko nije gledao film, pošto film nije gotov. I moj film su u Srbiji osudili, a niko ga nije pogledao i to nam je smetalo. A sad mi osuđujemo film koji nije smontiran. Možda je četnički, ali dajte da se barem završi”, napisala je slavna režiserka dok je lajkala statuse u kojima sarajevsku gradonačelnicu nazivaju “papankom”.

    Vidite, Jasmilin film o Srebrenici su prvo osudili oni kojih se najviše tiče. Onih čiju je životnu priču prilagodila zapadnoj publici da bi dobila još koju nagradu i pristup fondovima (pogledati pod Hasan Nuhanović). Jbg, nekako “civilizacijski” izgleda kada te supruga četnika primi u TVOJ stan u koji je uselila nakon što je njen muž naredio da ti pobiju u spale porodicu. Anticivilizacijski je, recimo, prikazati onako kako je bilo – da je Hasan Nuhanović maršnut sa svojih vrata.

    Ali šta mi seljaci znamo šta je umjetnost. Naše je da budemo berači željeza čije će se ekranizirane i za zapadnu publiku prilagođene sudbine prikazivati na festivalima širom svijeta. Ne mogu oni “odvratni seljaci koji su pobijedili” razumjeti da promocija “Heroja Halijarda” nije promocija četnika Draže Mihailovića. Sve dok mu ne stavi nož na vrat, seljak ne može prepoznati četnika. Jer do klanja je četnik “umjetnički izričaj”, a poslije klanja su seljaci “svi jedni drugima kuće palili”.

    Piše danas Fortina Naša stranka da “organizovani napad na nabolji kulturni proizvod naše zemlje, SFF, demonstrira potrebu društva za manje kulture u našem okruženju”.

    Nisam znao, a i kako ću kad pripadam onim seljacima koji su pobijedili, da je promocija četnika i Vučićeva propaganda – kultura. Sve sam mislio da su ovi sarajevski umjetnici i čelnici Naše stranke – “antifašisti”. I da je Valter branio i odbranio Sarajevo. Kad, ono, nije. Sad Draža brani Sarajevo.

    Da im prođe utorak: Od masakra u Beogradu do dana žalosti u BiH prošlo je 48 sati, od masakra u Gradačcu do dana žalosti u oba entiteta proći će skoro pet dana!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Ekskluzivno je, jer i on i medij u kojem se oglašava drugačije ne znaju, Elmedin Konaković prije tri dana za N1 najavio da će ponedjeljak vjerovatno biti dan žalosti u BiH. I, evo, dođe i skoro prođe ponedjeljak, ali nigdje u BiH, osim u Gradačcu i Tuzlanskom kantonu se ne žali. Žalost nastupa tek kad prođe – utorak.

    Zašto? Trojkašima zbog SFF-a, HDZ-ovcima zbog Velike Gospe i večerašnjeg spektakla Petra Graše srijeda je “idealan dan” za žaljenje gradačačkih žrtava koje su danas ukopane. SNSD-ovcima nije bitno kada se, uopće, žali. Bitno je da se i u toj žalosti podrivaju institucije BiH.

    Danas je u Gradačcu klanjana dženaza Nizami Hećimović. Tu nesretnu ženu koja je od države tražila zaštitu koju nije dobila, prošlog je petka ubio njen nevjenčani suprug. Tog istog dana Sarajevo nije žalilo. Naprotiv, slavilo je početak “najvažnijeg filmskog festivala u ovom dijelu Evrope”.

    Nizama Hećimović ne pripada onima koji diktiraju “društveno ponašanje”. Irma Baralija nije sjekla kosu u znak solidarnosti sa zlostavljanim ženama u BiH. Sabina Ćudić nije tvitala ništa pa se neće morati pozivati na imunitet. Irfan Čenigć se hvalio fotografijama sa crvenog tepiha, a federalni premijer Nermin Nikšić nije pisao potresne ispovijesti na društvenim mrežama. Jer reflektori ispred sarajevskog Narodnog pozorišta ne bacaju dalje od Titove ulice. I kantonalni sarajevski premijer Nihad Uk pokazao je koliko je, zapravo, politički neuk. Zajedno sa svojim stranačkim šefom Edinom For(t)om koji je protekle dane bez žalosti proveo zaljubljeno gledajući u svoje stare fotografije.

    Od masakra u školi u Beogradu do dana žalosti u cijeloj  BiH prošlo je nepunih 48 sati. Od masakra u Gradačcu do dana žalosti u oba bh. entiteta proći će skoro pet dana.

    “Da mi prođe utorak”, pjevat će Petar Grašo u ponedjeljak (večeras) na “humanitarnom spektaklu” u Šujici.

    Tu će biti Reprezentacija svećenika Hrvatske, veterana NK Šujice i naravno Humane zvijezde Hrvatske čiji sastav se svaki dan nadopunjuje zanimljivim imenima. Onda u utorak ide Velika Gospa. Zato Borjana Krišto i drugi HDZ-ovi kadrovi nisu dopustili da Vijeće ministara i Vlada Federacije BiH dan žalosti proglase prije srijede.

    Vijeće ministara BiH na kraju, eto, neće učiniti ništa. Republika Srpska je proglasila dan žalosti zbog Gradačca i pozvala, pazite sada, Vladu Federacije da učini isto. Nije, dakle, Miloradu Dodiku i njegovim stranačkim poslušnicima bitna žrtva. Bitno je rušenje institucija Bosne i Hercegovine.

    Danas je dan žalosti u Gradačcu i Tuzlanskom kantonu. Danas će biti ukupana Nizama Hećimović i druge žrtve (samo)ubice Nermina Sulejmanovića. Danas se ne žali u Sarajevu. U Sarajevu se šeta crvenim tepihom. Danas se ne žali u Hercegovini. Dolje je Grašo piva. Danas se ne žali u Republici Srpskoj. Tamo se kuju planovi za rušenje države.

    Zamislite državu u kojoj ministar vanjskih poslova reaguje na tragediju u Gradačcu hvaleći se da je “znao za događaj prije nego što je objavljen u medijima”. Nemojte zamišljati. Pogledajte Elmedina Konakovića. Njemu je, dakle, bitno kada je on saznao za događaj. Nije mu bitno da li je išta poduzeo, jer on se nametnuo ka vrhovni autoritet i za vanjske i unutrašnje poslove.

    I, ako ćemo realno, nije ovdje uopće bitno hoće li država dan ili dva žaliti za Nizamom Hećimović. Bitno je šta će država poduzeti da više niko i nikada ne mora žaliti zbog femicida.

    Kolumna Senada Avdića: Ako su se Bono i Amanpourova mogli solidarizirati sa ratnim Sarajevom, zašto to organizatori SFF-a nisu mogli prema žrtvama u Gradačcu?

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Građane Sarajeva u petak je malo nakon ponoći uznemirio, kako mediji navode, „spektakularni vatromet“, a zapravo iritirajuća agresija na sva naša čula putem pirotehničkih orgija, priređenih u čast otvaranja Sarajevo film festivala. Namjerno koristim riječ „uznemirio“, a ne „probudio“: teško da je iko kome savjest nije spržena, a empatije nikada imao nije mogao oka sklopiti nakon jučerašnjeg tragičnog dana kojeg je obilježio masovni pokolj u Gradačcu. Troje državljana ove zemlje je ubijeno, a troje teže i lakše ranjeno hicima koje je ispalio nabildani, raspištoljeni monstrum.

    U Gradačcu je proglašena trodnevna žalost.

    Poljubac bez budućnosti

    Sarajevo film festival otvorio je film „Poljubite budućnost“ (Kiss the Future) koji je, preispoljno, podsjetio kako se svijet, odnosno njegov najbolji i najplemenitiji dio solidarizirao i dijelio bol sa građanima Sarajeva tokom troipogodišnje opsade grada. Redatelj filma i njegovi sugovornici su svjedočili koliko je ta solidarnost značila građanima, koliko i na koji ih je način činila boljim, tolerantnijim, kreativnijim, otpornijim na patnje.

    Šta je, ako nije bešćutni cinizam i skorojevićka nadmenost organizatora SFF-a nakon takvog filmskog svjedočanstva u danu u kojem je jedan drugi grad u ovoj zemlji ranjen i unesrećen, upriličiti festival pirotehničkog i svakog drugog hedonističkog šenlučenja i malograđanskog kičeraja!?

    Organizatori SFF-a i redateljsko-scenarističko-producentska menažerija koja ih okružuje jesu „duhovna“ ekstenzija tranzicijskih „postignuća“ ovdašnjeg društva i „vrijednosti“ koje emanira i koje je standardizirala političko-ekonomska elita: ona koja nesigurnim skorojevićkim koracima maršira crveno-šarenim ćilimom.

    Ali, ta struktura koja se naziva „kreativnom industrijom“ je i više od toga: to je zaokružen i funkcionalan kartel koji posluje u skladu sa svim poslovnim principima i društvenim postulatima toga kriminalnog „žanra“. Tu su na istom mjestu okupljeni i kompletni porodični klasteri, imamo i bezočno pustošenje javnih dobara i budžetskog plijena kroz navodni „opći interes“. Unutar kartela funkcionira granitna omerta, zavjet šutnje, ili pakt o nenapadanju. Oni vladaju fakultetima i fondovima, upravljaju, izravno ili posredno SFF-om, pobjeđuju na konkursima sa unaprijed poznatim favoritima, selekcioniraju i žiriraju filmove koje su oni sami producirali, režirali, „pisali“… Snimaju filmove koje uglavnom niko ne gleda, serije koje ne prelaze granice Kantona, uzimaju iz budžeta pare za „projekte“ koje nikada ne namjeravaju snimiti. Zaposjednute pozicije brane svim raspoloživim sredstvima, koja uključuju i fizičko-mafijaške obračune.

    Kada su prije 3-4 godine objavljeni više nego uvjerljivi dokazi da neki od perjanica „bosanskog filmskog čuda“ imaju diplome kakvih bi se postidio i Osman Mehmedagić-Osmica, umirovljeni šef obavještajaca, svaki član kartela u granicama svojih mogućnosti skočio je u njihovu odbranu. Priključio im se u odbrani nečega što se braniti ne može – kriminala i falsifikata – akademski polusvijet i politički bašibozuk. U kartel se ne dira, filmadžijsko-pedagoške svete krave se ne preispituje, za njih ne važe zakonska ograničenja, dobri običaji, niti moralne „crvene linije“.

    Privatno i javno

    Benjamina Karić, gradonačelnica Sarajeva, je u nedavnoj nesuvisloj i izlišnoj svađi sa gradonačelnikom BeogradaAleksandrom Šapićem poručila da je „naš SFF“ bolji i glamurozniji od „njegovog FEST-a“. U (lokal) patriotskom, populističkom zanosu smetnula je da SFF nije „naš“, dakle javni, nego je privatni projekat, dok je FEST vlasništvo Beograda sa svim pravima i obavezama koje iz toga proističu. U svoju bespomoćnost i irelevantnost glede SFF-a mogla se Karićka uvjeriti sinoć kada je svoju solidarnost sa tugujućim Gradačcem mogla ispoljiti isključivo kao privatna osoba, u svoja četiri zida, a ne kao gradonačelnica Grada čiji festival nosi ime.

    Prije šest godina dok su se u Barceloni, gradu koji je tokom rata i nakon njega živio i disao u ritmu Sarajeva, prebrojavali mrtvi nakon terorističkog napada, u glavnoj sarajevskoj ulici se teferičilo uz rock koncert kojim je zatvaran SFF: nije iskazan elementarni pijetet za žrtve. Sinoć se to ponovilo nakon pokolja u Gradačcu. Da su organizatori otkazali pirotehničko šenlučenje kao neprimjereno i uvredljivo ne samo da time ne bi razočarali svoje ugledne, glamurozne goste. Dapače: potvrdili bi im da su njihova briga, solidarnost i dobročinstvo koje su ispoljavali tokom rata prema Sarajlijama pali na plodno tlo, i da se odgovorno troši simbolički kapital kojeg su uložili u Sarajevo i njegove ljude. Ovako kako su se ponijeli, organizatori SFF-a su podsjetili na morbidnu kalkulaciju režima Aleksandra Vučića koji je oklijevao proglasiti dan žalosti nakon monstruoznog zločina u beogradskoj školi jer im se nije “uklapao” u održavanje utakmice košarkaša “Partizana” i “Reala”!?

    Bio sam u Gradačcu prije tačno 30 godina, u januaru 1993. godine. Nije bilo nimalo izvjesno da će grad izbjeći sudbinu okolnih Modriče, Šamca, Dervente. Samo je otvorenost komunikacije sa ostatkom svijeta razlikovalo ratni pakao ovog grada od onog sarajevskog. Pa, opet, nisam tokom tih nekoliko strašnih ratnih dana sreo nikoga, ni vojnika, ni civila, ni starog ni mladog, ni muško ni žensko, u rovu ili na ulici, koga sve rane Sarajeva i njegovih građana nisu boljele. Nije nimalo fer da oni koji u ime Sarajeva nastupaju to zanemaruju.

    (Slobodna Bosna)

    Podrinjska oluja istine: Kako je ratna beba iz Žepe raskrinkala Vučićevu i Dodikovu tvornicu laži!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Prijedor je mjesto Tomašice. Mjesto počinjenja zločina udruženog zločinačkog poduhvata najviših zvaničnika Republike Srpske. Mjesto logora. Mjesto u kojem je počinjen genocid, koji samo iz političkih razloga nije presuđen.

    Nije u Prijedoru bilo nikakve Oluje. U Prijedoru su bili Omarska i Keraterm. Nije iz Prijedora bilo izbjeglica. Iz Prijedora su izlazili prognani. S tim da su neki prognanici s leđa upucani, pa gurnuti u ponore Korićanskih stijena.

    To je bio Prijedor u prvoj polovici devedesetih. A danas je samo mjesto laži.

    “Dobar dan, ja sam general Mladić”, predstavljao se u julu 1995. godine komandant Vojske Republike Srpske prestravljenim ženama, djeci i starcima i koji su u autobusima parkiranim u Žepi čekali deportaciju ka Tuzli.

    Jedna beba ga nije mogla registrovati. No, ta beba će 28 godina kasnije raskrinkati sve laži i tadašnjeg i današnjeg političkog, vojnog i policijskog vrha Republike Srpske i Srbije.

    Kada je Ratko Mladić utvrđivao činjenično stanje u autobusima, Nermina Mujkić je bila u naručju majke Sabine. Od njih dvije će, skoro tri decenije kasnije, režim koji veliča Ratka Mladića, napraviti žrtve Oluje, vojno-redarstvene akcije u Hrvatskoj.

    To što se ne sjeća trenutka nastanka fotografije, ne znači da Nermina Mujkić ne zna ko je i šta je. I odakle je. Ne znači da ne zna da je njena majka Sabina protjerana iz Žepe. Ne znači da ne može prepoznati svoju majku.

    Nermina Mujkić, beba protjerana iz Žepe, samo je jednom rečenicom nadjačala prijedorsku Oluju. I Aleksandra Vučića, i Milorada Dodika. I kompletnu tvornicu laži s obje strane Drine.

    “Ovo sam ja, u naručju moje mame”.

    I više ništa nije trebala reći. Rekla je sve o sebi i o režimima u Beogradu i Banjoj Luci.

    Ona se zove Nermina Mujkić. Njena majka je Sabina Mukić. Iz Žepe je. Protjerana je u julu 1995. godine. Nije Srpkinja. Bošnjakinja je. Nije iz Hrvatske, iz bosanskog je Podrinja. Nije žrtva hrvatskih zločina. Žrtva je srpskih zločina. Kao i hiljade drugih Bošnjaka iz Prijedora u kojem je obilježena godišnjica hrvatske Oluje.

    Slučaj Memić između fikcije i činjenica: Kako je pala priča o “izbrisanom Budnjinom snimku” i “krvavom džemperu”, a slučaj “spašen” preslobodnim sudskim uvjerenjem i (narodom i) pravdom!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Nema organizirane kriminalne grupe koja se udružila da prikrije detalje o smrti Dženana Memića. “Izbrisani” snimak iz Budnjinog hotela pravosnažno nije bitan. Krvavi džemper Alise Mutap je pravosnažno nebitan.

    Dakle, sve teze “pravnog maga” Ifeta Ferageta su pravomoćno pale u vodu. Jer svi oni kojima je suđeno na osnovu činjeničnog opisa su pravosnažno oslobođeni. A oni koji su suđeni zbog “fikcije” su osuđeni. Nepravosnažno.

    Čak i ovo pristrasno Apelaciono vijeće Suda BiH (pogledati pod Amela Huskić – SBB – Božo Mihajlović i Azra Miletić – “uklonit ću dokaze is spisa) je moralo konstatirati da Zijad Mutap nije kriv za podmetanje dokaza kako bi “prikrio” “stvarne napadače” na Dženana Memića i vlastitu kćerku koja je jedva preživjela. I policajac Josip Barić je nevin bio u pritvoru, nevin sataniziran u medijima. Jer onaj krvavi džemper Alise Mutap kojeg su mu stavljali na teret uopće nije  relevantan za krivični proces. Muamer Ožegović nije kriv za brisanje snimka iz hotela Alije Budnje koji je, pravosnažno, irelevantan.

    Dakle, sve one priče na kojima je “nastajao” slučaj Memić su pravosnažno proglašene – nebitnim. I nemaju nikakve veze sa prikrivanjem nepoznatog izvršioca neutvrđenog krivičnog djela.

    Pa, zbog čega je onda na dvije i po godine zatvora nepravosnažno osuđena Alisa Ramić, rođena Mutap? Zbog toga što se ne sjeća ko  je nju i njenog momka Dženana Memića udario autom ili nečim drugim. Znači, svaki svjedok koji u sudnici kaže – “ne sjećam se”, a takvih je sve više, mogao bi biti osuđen na dvije i po godine zatvora.  Alisa Mutap je, dakle, osuđena na osnovu fikcije. Jer niti je utvrđeno da sa se može sjećati, niti je potvrđeno da se ne može sjećati. Ona je, faktički, osuđena na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja zasnovanog na starim vezama apelacionih sudija sa predmetima “koji su uklanjani iz spisa”. Ko ne zna, saznat će uskoro o čemu je riječ.

    Hasan Dupovac je osuđen na tri godine robije zbog, pazite sad, zloupotrebe položaja i prikrivanja dokaza. Ako je Dupovac kriv zbog prikrivanja dokaza, kako, onda, to isto Tužilaštvo BiH može otvarati istrage protiv (bivših) tužilaca zbog prikrivanja dokaza. Ili je Hasan Dupovac prikrivao dokaze ili je postupajući tužilac prikrivao dokaze?

    Šta nam je pokazala (ne)pravomoćna presuda u slučaju Mutap i drugi? Pokazala nam je da više od pola optuženih bilo nevino. I da su na pravdi “naroda”, a po diktatu “preduboke” države ležali u pritvoru.

    A sada malo osuđujući dio. Organizator kriminalne grupe – oslobođen. Djevojka Dženana Memića koja je zajedno s njim teško povrijeđena – osuđena zbog toga što se ne sjeća ko je nju i njenog momka udari. Policajac Josip Barić koji je “propustio” izuzeti navodno ključni dokaz – oslobođen, jer je dokaz irelevantan. A njegov šef Hasan Dupovac – osuđen za “prikrivanje dokaza”. Budnjin recepcionar oslobođen.

    I, onda Ifet Feraget kaže da je presuda pokazala da on i njegov “ekspertni tim” nisu lagali. A zapravo je 60 posto pravosnažno utvrđenih laži. I 40 posto slobodnog sudijskog uvjerenja da se neko namjerno ne želi sjetiti.

    I ovom presudom, zasnovanoj na ničemu, utvrđeno je da su Ifet Feraget i svjedoci lagali kada su govorili da je neki “nabildani” tip zaustavljao vozilo hitne pomoći kako bi ometao spašavanje Dženana Memića i otkrivanje istine.

    Ovom presudom, zasnovanom na preslobodnom sudijskom uvjerenju, NIJE utvrđeno da je Dženan Memić ubijen. Nije utvrđeno da NIJE bila saobraćajna nesreća.

    Presudom, zapravo, nije utvrđeno ništa, osim da je pravni tim Ifeta Ferageta iznio laži o najmanje troje optuženih u ovom predmetu.

    I, da. Ishod presude se znao najmanje pet dana ranije, kada su “oštećeni” pričali ko će biti osuđen, a ko oslobođen. I o tim pričanjima su sudije sudskog vijeća bile upoznate. I za to postoje dokazi!

    Dakle, nije utvrđeno ko je ubio Dženana. Njegov otac i Ifet Feraget kažu da znaju. Pa, red je da jednom i saopće!

    Kuda plovi Trojkin brod: Konaković za pomoć moli Mađara koji zagovara izborni zakon na hrišćanskim osnovama i koji Dodika štiti od sankcija EU!

    Piše:
    Amra Vrabac
    -

    Kada je Milorad Dodik na press konferenciji u četvrtak izgovorio rečenicu da BiH nema suverenitet, optužujući za to strance odnosno OHR, nijedna politička stranka koja je s njegovim SNSD-om u vlasti nije reagirala.

    Tačno je da su stranci prisutni u BiH. Tačno je i da OHR odnosno visoki predstavnik ima sva ovlaštenja, ali u Ustav BiH ne može dirati. A ustav jedne države je najviši pravni akt koji joj garantuje suverenitet. U BiH o Ustavu BiH ne može odlučivati nijedan stranac već isključivo Parlamentarna skupština BiH.

    Samo dan kasnije na scenu je stupio ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković. On je boravio u posjeti Mađarskoj, a na sastanku sa ministrom vanjskih poslova Petrom Sijartom otvoreno je zatražio pomoć u odnosu sa Miloradom Dodikom.

    „Razumijevanje svih političara u BiH jako je važno i zamolio sam da dobre veze sa političarima u Rs iskoristi, da objasni koje benefite donosi priča EU, zbog krize koja se dešava, da objasni da lobira da se vratimo na postavke koje znače političku stabilnost, a iz koje možemo iskreirati neke nove ekonomske prilike”, kazao je Konaković.

    Očekivano, ovakav istup Konakovića naišao je na brojne negativne reakcije s obzirom na historiju odnosa Mađarske sa Miloradom Dodikom. I ne samo to, upravo je Sijarto zagovornik izmjena Izbornog zakona BiH na hrišćanskim osnovama kako je to kazao u jednom razgovoru sa Draganom Čovićem. Konaković je zaboravio i činjenicu da je Dodik postao sve žešći nakon susreta sa Putinom i Orbanom i sve češće govori o nezavisnosti Rs-a.

    U trenutku kada se BiH suočava sa najvećom krizom nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, sve jačim napadima entiteta Rs na državu i prijetnje secesijom, napadima na njene građane koji se hapse zbog objava na društvenim mrežama, na Ustavni sud BiH koji je dio Dejtonskog mirovnog sporazuma, šef bh. diplomatije rješenje vidi u pomoći Sijarta u slučaju Dodika.

    Sve i da Dodik ovog trenutka zaustavi sve aktivnosti, a već je kasno za to, jer je izvršio napad na Ustavni sud BiH, otvoreno se suprotstavio OHR-u pa i cijeloj međunarodnoj zajednici, historija će ga pamtiti kao čovjeka koji je rušio vlastitu državu. I što je najgore prošao je nekažnjeno.

    Da je prešao crvenu liniju koju su samo imaginarno postavile stranke trojke, bilo je jasno 30. juna kada je svojim koalicionim partnerima opsovao genocid. Ni to nije bilo dovoljno “dobrim momcima” iz trojke pa su brže-bolje poručili Dodiku da u njima još ima partnera.

    “Još uvijek imaju partnere koji su spremni da gradimo, bez obzira na teške okolnosti u kojima se nalazimo, budućnost naše zemlje. Drugi put koji se može desiti dovest će Republiku Srpsku u potpunu izolaciju. Njihova pozicija na međunarodnoj i domaćoj sceni nije zaista dobra, i mislim da bi trebali uozbiljiti svoje djelovanje”, poručio je Konaković.

    I na takvu poruku iz trojke Dodik je odgovorio nastupom na Kozari, monologom o opstanku Rs-a pa i mogućem referendumu do kraja godine o statusu Rs-a.

    Umjesto da Dodiku zatvore sva vrata, pa ako treba da se prekine i sva komunikacija, da ne radi Parlament BiH jer ne bi bio prvi put, iz trojke su pokazali da mogu pasti još niže. Konaković moli Mađara za pomoć, a ta bi država među prvima prihvatila nezavisnost Rs-a. Poniženje kojem svjedočimo ovih dana od kadrova trojke izaziva bol u utrobi.

    Urušavanje države događa se pred našim očima, a trojka se pravi mrtva.
    Iako su na početku procesa uspostave vlasti poručivali da će ako ne uspiju zemlju povesti naprijed sa partnerima SNSD-om i HDZ-om izviniti se i otići to se nije desilo. BiH ne samo da se nije pomakla naprijed, već kao da proživljava nove 90-e. Oružja nema, a kao da ima. Jer imaju ljudi koji su spremni ponovo na strahote 90-ih, koji bi klali i ponovili sve zločine nad Bošnjacima. To su već izgovorili, svjedočimo tome ovih dana. Ako to nije crvena linija za trojkaše onda ne znam šta bi drugo moglo biti.

    Ne može se ne primjetiti da su predsjednici trojke dobili pozicije od kojih se teško odlijepiti. A ako za to treba da države bude manje, čini se da im je to sasvim prihvatljivo.
    Za to vrijeme, a od uspostave nove državne vlasti prošlo je šest mjeseci, građani i dalje masovno odlaze iz BiH, čekaju u redovima pred ambasadama, imaju iste probleme u zdravstvu, obrazovanju, teško žive, investitori se povlače jer ne vide pravnu sigurnost.

    Šest mjeseci je dovoljan period da trojka prizna poraz pred Dodikom i Čovićem i prestane tonuti dalje u blato. Jer džoker koji svako malo vade da je “tako i SDA radila” odavno je potrošen. Na poziv SDA da se konačno formira šiti probosanski blok za odbranu države nisu odgovorili.

    Šta je onda zapravo trojci pravi cilj – zaštititi i očuvati državu ili zaštititi i očuvati svoj ostanak u vlasti i dobre plaće što duže?

    (NAP)

    Kajganić i tri tužioca: Formiranje predmeta za zamajavanje javnosti!

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Nakon što je ukaz predsjednika RS Milorada Dodika objavljen u Službenom glasniku entiteta, Tužilaštvo BiH formiralo je tim koji će u saradnji sa drugim institucijama raditi na ovom predmetu.

    Ništa novo, ništa što je opipljivo, a nakon što je Ustavni sud BiH srušen u Republici srpskoj. Za maštovite neka probaju zamisliti šta bi se desilo da neko iz reda Bošnjaka se ponaša slično, ili ne daj Bože isto.

    U najmanju ruku bio bi uhapšen u roku od dva sata!

    – U Tužiteljstvu BiH, u navedenom predmetu, formiran je tim od tri tužitelja, koji zajedno sa SIPA-om, te drugim sigurnosnim i policijskim agencijama, poduzimaju zakonom predviđene aktivnosti o čijim rezultatima će javnost biti obaviještena – saopćio je portparol Tužilaštva BiH Boris Grubešić.

    Dakle, treba da nas impresionira broj tužilaca koji rade na ovom slučaju, ali ranija iskustva. I to ona od 9. januara i ina druga naučila su nas da formiran predmet, posebno kada je riječ o Miloradu Dodiku, ne znači ništa osim novi spis u ladicama ustanove u kojoj odavno ne stanuje pravda.

    Zabrinjavajuće je da uprkos odlukama visokog predstavnika Christiana Schmidta je novoizabrani vršilac dužnosti direktora Službenog glasnika RS Miloš Lukić potpisao odluke o objavljivanju ukaza Milorada Dodika vezanih za zakone koji praktično suspendiraju odluke visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH na teritoriji ovog entiteta, a da su na slobodi još uvijek akteri rušenja ustavnog poretka u BiH.

    I kada je danas ponovo potvrđena vijest da nema niti jedne optužnice za negiranje genocida, valjda podsjetiti da Kajganić zajedno s VSTV-om pokušava objasniti javnosti kako ne valja nametnuti zakon, jer nemaju sudske prakse, a ni proizvedene akcije zbog nanošenja boli žrtvama novim negiranjima!
    I u takvim slučajevima Tužilaštvo je formiralo predmete, a do danas nema optužnice.

    Tako da formirani predmet u slučaju objave ukaza u Službenom glasniku Rs-a znači još jedan slučaj koji ćemo godinama pratiti povremeno pitajući šta je s procesuiranjem, a odgovor će uslijediti kao i ranije ‘predmet je u radu’, a radi ga više tužioca, kao da je bitan broj a ne konačna odluka!

    (NAP)

    Oštro osuđujem i podršku iskazujem: Diplomatsko skrivanje pod hodžinsko džube!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Koliko često obilaze medrese i džamije, Christian Schmidt i Michael Murphy bi, uskoro, mogli postati tumači šerijatskog prava. Kad im već Rimsko pravo ne ide od ruke. A nisu vični ni Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava. Zbog čega se sada, nakon jednodnevnog poništavanja Ustava i dodatnog obezvrjeđivanja bošnjačkih i građanskih glasova, skrivaju iza srebreničkog genocida i hodžinskih ahmedija.

    Kada su trebali i mogli zaštititi žive srebreničke Bošnjake, zapadne su diplomate čekale. I danas sa srebreničkim cvijetom na reveru odaju počast žrtvama koje su mogli zaštititi, a nisu. Žrtvama  ubijenim u zaštićenoj zoni UN-a. A istovremeno one preživjele Bošnjake i građane isporučuju službenom Zagrebu, kao pravnom i političkom sljedbeniku onog službenog Zagreba koji je bio na čelu presuđenog UZP-a.

    Hvali se Christian Schmidt da je u petak bio u džamiji u selu Rebrane kod Neuma. Hvali se i da je podržao tu malu zajednicu hercegovačkih Bošnjaka čije je glasove svojim oktroiranim Ustavom iz oktobra prošle dodatno umanjio u odnosu na glasove njihovih susjeda Hrvata.

    Ali zbog naše budućnosti svi bismo to, po Schmidtu i Murphyju, sve trebali zaboraviti. Okrenimo se novoj rundi pregovora o izmjenama Izbornog zakona. Kojima ćemo dodatno umanjiti vrijednost bošnjačkog glasa i potpuno uništiti onaj građanski.

    Deklarativna podrška Islamskoj zajednici i posjeta Rijasetu sa poklonom u rukama možda može popraviti Schmidtov i Murpheyev imidž među Bošnjacima. Ali Bošnjacima ne može popraviti politički status. Naprotiv. Obilasci medresa, muftijstava i zgrade Rijaseta  nisu podrška Bošnjacima i muslimanima. To diplomate pomažu same sebi da poprave imidž trajno narušen odlukom da jedan hercegovački Hrvat vrijedi kao tri hercegovačka Bošnjaka i odlukom da građanin ne vrijedi ništa.

    Na dan kada je Milorad Dodik Ukazom poništio Visokog predstavnika za “bošnjački” dio Federacije, Christian Schmidt je bio kod mostarskog muftije i u neumskoj džamiji. Tamo je iskazao podršku okupljenim džematlijama koji će, zaraženi najopasnijim bošnjačkim virusom zvanim naivnost, jaciju i sabah dočekati u nadi da će visoki predstavnik uporabiti Bonske ovlasti i nametnuti  rješenje o “legalizaciji džamije”.

    Dok shvate da neće, Schmidt će možda još koji put u hodu izmijeniti Izborni zakon i na razlomke podijeliti klubove konstitutivnih naroda tako da je jedan Bošnjak, plus jedan Bošnjak, plus još jedan Bošnjak i plus još jedan Bošnjak, isto što i jedan Hrvat iz Hercegovine.

    Schmidt i Murphy su, očito, pogrešno shvatili neku hutbu u kojoj je hodža kazao da je u džamiji spas. Nije, pogriješili su. U pravednosti je spas. A nije baš pravedno od sedam presuda koje se odnose na izborna pravila, izabrati samo jednu – i to presudu Ljubić. A prava Roma Derve Sejdića, Jevreja Jakoba Fincija, Albanca Samira Šlakua, Srbina Svetozara Pudarića, Bošnjaka Ilijasa Pilava i građanke Azre Zornić gurnuti u stranu.

    Evo, sigurno će Murphy i Schmidt staviti cvijet Srebrenice i krenuti u Potočare. Tamo će biti i doktor Ilijas Pilav. On je preživio genocid. Strazbur je presudio da su njegova ljudska prava ugrožena, jer kao Bošnjak iz Republike Srpske nema pravo da se kandiduje za člana Predsjedništva BiH. Zašto, recimo, OHR nije reagirao u tom slučaju. Ah, da. Schmidt za to nije nadležan. Jer on je, zapravo, beznadežan.

    Naknadna principijelnost Naše stranke: Poslije j….a nema kajanja!

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Naša stranka “potegla je ručnu”! Neće glasati za odluke koje su bitne SNSD-u i Miloradu Dodiku. Neće, kao prvi korak, podržati izbor Srđana Amidžića za novog ministra finansija Bosne i Hercegovine. I neće se predomisliti!

    To su neke od osnovnih poruka koje je, posredstvom TV stanice N1 emitirao nekadašnji predsjednik ove stranke, a sada (tek) državni zastupnik Peđa Kojović.

    “Naša stranka je odlučila povući ručnu i neće glasati u skladu sa koalicionim dogovorima zbog Dodikovih posljednjih istupa, posebno sastanka u Konjicu kojim smo ostali šokirani”, rekao je Kojović i naveo kako je to i lično rekao Miloradu Dodiku.

    Rekao je i da će to trajati sve dok “napadi na državu BiH i njen ustavni poredak”.

    Kojović, koji jeste gurnut ustranu kada je birano novo rukovodstvo Naše stranke, poručio je i da su “pogriješili što su izabrali Dodika za partnera te da se trebalo insistirati na opoziciji”.

    Ko je pogriješio? Naša stranka ili Trojka?

    To Kojović nije precizirao. A možda ni ne treba. Valjda je to posao predsjednika stranke?! Svakako je bio JEDINI kandidat za tu poziciju na kongresu “najliberalnije partije na Balkanu”. Doduše, Edin Forto se još oporavlja od šokantne spoznaje da Milorad Dodik nije ni “novi” ni “bolji” kako je upravo on grlato najavljivao.

    Kada je, na kraju, i sam shvatio da je Dodik samo suprotno od onoga što je najavljivao, uz još jednu grimasu zbog gutanja ko zna koje po redu žave, Edin Forto je procijedio i javno izvinjenje.

    Ima cijeli niz narodnih izraza za “naknadnu pamet”. Najefektivniji je, naravno, u naslovu ovog teksta.

    Naša stranka napravila je cijeli niz fula. Pristajanje na SNSD, te javno hvaljenje Dodika neke su od njih.

    Ne treba zaboraviti da je i Kojović glasao za ustoličenje Marinka Čavare na mjesto (do)predsjedavajućeg državnog Parlamenta. Čavara dolazi iz koalicionog HDZ-a. I sa američke “crne liste”.

    Kojović je ljutitoj javnosti objasnio da je svoj glas “za” dao nakon što su mu iz američke ambasade rekli da je to “ok”.

    Iz Ambasade  su, potom, odgovorili da to nikada nisu rekli i da im nije “ok”!

    Čavara se nije ni počešao. Njegova (do)predsjedavajuća fotelja je i udobna i stabilna i daje mu krila! I Naša stranka, kao i Trojka, uključiv i Kojovića, glasali su za cijeli niz odluka koje su im štetile.

    U narodu se to definiralo kao gutanje žaba. Sada svjedočimo početku povraćanja od silnih žaba koje su progutane. I dobro! Eto, “ručna je potegnuta”.

    Šta dalje?

    Naša stranka zgrožena je Dodikom. Moš’ mislit’!Kao da je sve što je izašlo iz njegovih poganih usta u Konjicu neka novost. Kao da i Našoj stranci nije “crtano” ko je stvarno i kakav je Milorad Dodik. A i njegov čvrsti koalicioni partner Dragan Čović. Taj ultimativno insistira da se za sudiju Ustavnog suda BiH izabere Marin Vukoja.

    Jedan i jedini sa liste koja sadrži mnogo više od njegovog imena. I na toj listi su mnogo sposobniji kandidati za Ustavni sud. Ali ni jedan nije dovoljno odan. I dovoljno Hrvat po kriterijima Dragana Čovića.

    I to Našoj stranci ne smeta.

    A smeta – i treba da smeta – postavljenje sina ministra policije entiteta F BiH za dopredsjedavajućeg Federalnog parlamenta. Taj nepotizam je skandalozan!

    Ali je mnogo skandaloznije najavljeno novo gutanje žabe prilikom izbora sudije Ustavnog suda BiH. Mandat sina Isaka traje do četiri godine. Mandat sudije ustavnog suda traje do kasne penzije. U slučaju Vukoje to je barem 6 puta po 4 godine.

    “Potezanje ručne” iz Naše stranke ima smisla i težinu ukoliko je principijelno.

    Ukoliko je selektivno, ono je samo jeftino politikantstvo i bacanje prašine u oči javnosti. I neće nam ama baš ništa značiti da sutra neki drugi “Peđa Kojović” iz Naše stranke na federalnom nivou kaže da su “pogriješili”. Šteta je već ogromna i još uvijek nije kasno da se negativni ciklus zaustavi. Ima još par dana vremena.

    (A ja ne očekujem da će se to desiti. I Naša će stranka ostati “principijelna” i demonstrirati to na budalaštinama. Na strateškim stvarima će nastaviti gutati žabe!)

    (politicki.ba)

    1...345...19Stranica 4 of 19

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj