Kolumne

Kolumna Senada Avdića o Konakovićevom “live pressu” i Vučićevom Open Balkanu: Selma Bajrami Mubarek olsun

Kakvo tijelo ima Selma Bajrami, uglavnom je poznato žiteljima regiona, erotskim fantastima i muzičkim fanaticima turbo-folk žanra. (Uzgred, u povjerenju: tijelo joj je još uvijek ama-ha.) Nije, međutim, poznato, nikome, pa ni ljudima u Srbiji kakvo i koje biračko tijelo ima Aleksandar Vulin, donedavni direktor srbijanske Bezbednosno-obaveštajne agencije čiji je status upitan poslije ostavke koju je podnio nakon što ga je administracija Sjedinjenih Američkih Država „turila“ na svoju „crnu listu“. Za Vulina i njegovu patuljastu, odnosno nepostojeću pseudoljevičarsku strančicu nikada niko nije glasao, njegov legitimitet se isključivo oslanja na dobru volju onoga koji se u Srbiji za sve pita, predsjednika Aleksandra Vučića.

CARSTVO ZA KONJA

Jedina trenutno vidljiva funkcija bivšeg srbijanskog multipraktik ministra svega, odbrane, policije, socijale i na koncu šefa (kontra)obavještajnog aparata, je ona koja mu je nedavno udijelio Milorad Dodik kada ga je imenovao za senatora Republike Srpske. Zli jezici i još maliciozniji cinici tvrde da je rimski imperator Kaligula prakticirao suptilniju i humaniju kadrovsku politiku od svog kolege iz Laktaša kada je za senatora imenovao svog najdražeg konja Incitata.

Nakon što je početkom godine crnogorski predsjednik Jakov Milatović odbio dolazak na malu, neustavnu seosku priredbu u Banja Luku, Dodikov dvonožni senator ga je podsjetio na drevnu grčko-rimsku mudrost: „Kome je srpski svet pretnja, njemu je Velika Albanija budućnost“.

A dobro se zna ko je danas, nakon što je premijer Albanije Edi Rama u nekoliko navrata poručio da mu je previše i ovakve Albanije, bez (kosovskog) filtera, ko je dakle najveći, a možda i najpodliji eksponent i propagandist Velike Albanije: Selma Bajrami, glavom i tijelom!!! Ona je sve velikoalbanske iredentiste, sa sve Albinom Kurtijempobijedila za prsa! Sa Kurtijem se još nekako i može, umiriš  ga tablicama, baciš mu kosku od pravosuđa i policije, podmitiš ga elektroenergetskim sektorom, potkupiš monetarnom suverenošću i on miran i zadovoljan. Ali, gospođica Bajrami, ta ne miruje, nego vrcka, skače, provocira, zakuhava i naročito miješa, sve u šesnaest! Objašnjavajući zbog čega je u vrijeme dok je još bio živ zabranio estradnoj radnici ulazak u Srbiju, Vulin je kazao: „Ne možete pokazivati simbole Velike Albanije i uzimati novac u Srbiji“. Potom je posegnuo za još jednom u kamen zakovanom mudrošću iz kosovsko-ilirskog ciklusa: „Kome je Velika Albanija ponos, Srbija ne treba da mu bude tezga“!

MIRIS KIŠE NA OTVORENOM BALKANU

Prije Selme Bajrami koja je vraćena sa beogradskog Aerodroma, „tarabu“ za ulazak u Srbiju je fasovao glumac i pisac Feđa Štukan. Njega su, kako je kazao, srpski graničari tretirali kao ozbiljnu prijetnju ustavnom poretku susjedne zemlje i na tu okolnost ispitivali, zlostavljali dvadesetak sati. Ne zna se na koju je okolnost nešto ranije na jednom drugom graničnom prelazu bio izbačen iz saobraćaja i ubačen u policijsku proceduru i provjere hrvatski pisac Ante Tomić.

Aleksandar Vulin nije preuzeo na sebe odgovornost za ove dvije svinjarije, ali je, prema kasnijem pisanju Tomićevom, on na Vulinovu intervenciju pošteđen daljnjeg „peglanja“. A poznata stara vojvođansko-bunjevačka istina glasi: ne može te osloboditi niko osim onoga koji te je uhapsio.

Na beogradskom Aerodromu Nikola Tesla, inače u vlasništvu Francuza, prošlog je ljeta temeljitu torturu doživjela Jovana Marković, ministrica i potpredsjednica Vlade Crne Gore tokom tehničkog mandata Dritana Abazovića. To što joj je oduzet pasoš i što je bila podvrgnuta rigoroznom poniženju ona je mogla objasniti samo jednim razlogom: njenim energičnim protivljenjem projektu Otvorenog Balkana, čime je došla u koliziju sa većinskim raspoloženjem novog kontrarevolucionarnog crnogorskog režima. Još je u starim, neobjavljenim Njegoševim spisima pronađen spoljnopolitički lajtmotiv: ko je u Crnoj Gori protiv Otvorenog Balkana, zaslužuje da u Srbiji bude zatvoren.

Istog dana, u ponedjeljak, 22. januara, kada je bosanskohercegovačka interpretatorka lakih nota Selma Bajrami vraćena doma sa beogradskog Aerodroma, u Skoplju je održan susret naslovljen „Zapadni Balkan i Evropska Unija“. Iako su sastanku nazočili lideri zemalja „integriranih“ u projekat Otvorenog Balkana, Srbije, Sjeverne Makedonije i Kosova, niko od njih nije se, niti mu je bilo dopušteno, pozivao na tu fantomsku, mimikrijsku tvorevinu Aleksandra Vučića. Nisu se mogli u službenom dijelu sastanka obratiti  novinarima; konce i protkol u svojim su rukama držali visoki dužnosnici Evropske unije predvođeni Ursulom von der Leyen i Sjedinjenih Američkih Država, koje je predstavljao pomoćnik državnog sekretara za Evropu James O'Brien. Oni su prezentirali tzv. Plan rasta za Zapadni Balkan koji bi zemljama regiona trebao osigurati 6 milijardi eura namijenjenih reformama i integracijama.

Najavljeni protokoli o slobodnom tržištu radne snage između Beograda, Skoplja i Tirane nisu potpisani na ovom skupu, jer je za organizatore i glavne goste tema Otvorenog Balkana tek jedna u nizu podmuklih penetriranja Srbije u ekonomsko, sigurnosno, komunikacijsko tkivo regiona. Hajdučki upad srbijanskih paravojnih kriminalaca na Sjever Kosova i oružani sukob u Banjskoj, spustio je vodostaj Vučićeve „regionalne“ politike, pretvorio ga u evropskog uljeza i međunarodno ga izolirao i delegitimirao. Prvu provjeru svog rejtinga imao je nedavno u Davosu, gdje se sa njim u prijateljskom ćaskanju najduže zadržao Snješko Bijelić kojeg je svojeručno napravio „za našu decu“.

Bosna i Hercegovina se od prvih koraka koji su vodili institucionaliziranju Otvorenog Balkana ponašala racionalno-kritički, dakle suzdržano. Vučićeve priče o jedinstvenom tržištu, slobodnom protoku roba, kapitala, novca padale su u vodu sa svakim novim brutalnim kršenjem četvrte slobode – slobode kretanja ljudi. Vulinove liste nepoželjnih putnika, tajni spiskovi navodnih ratnih zločinaca, univerzalna jurisdikcija Srbije, svjedočili su o oholoj bahatosti regionalnog policajca, a ne iskrenom opredjeljenju za suradnju i integracije.

STRAŠNO I TRIVIJALNO

Novi diplomatski „sveži vetar“ iz Sarajeva, ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković u maju prošle godine šeretski je relaksirao temu Otvorenog Balkana.

Priča o ‘Otvorenom Balkanu’ kao nekom Srpskom svetu je neka politička intriga u kojoj je to ‘Srpski svet’ – svi Srbi u jednoj državi. Koliko u toj potencijalnoj državi bez granica, regionalnoj saradnji imamo muslimana Bošnjaka, da li je neko računao?“ Nije niko, niti je za tim bilo potrebe, ali jeste, eto Konaković: „Znate koliko ima? Pet miliona!“, uhvatio je muštuluk  ministar.

Pola godine kasnije, dakle danas, Elmedin Konaković je uznemireno kazao da „vlasti u Srbiji imaju i tu tamnu stranu“. Na takav ga je zaključak ponukalo ono što se desilo pjevačici Selmi Bajrami, a prije nje glumcu Feđi Štukanu. Nije ministar Konaković tamne nijanse kod vlasti u Srbiji prepoznao u njihovom pokroviteljskom odnosu prema onom neustavnom teferiču 9. januara, dapače, smatrao je to „trivijalnom“ temom nedostojnom njegovog diplomatskog renomea i ispod razine njegovog intelektualnog habitusa.

„Aleksandar Vučić treba da stvori Srpski svet, Beograd mora da u sebi i oko sebe okupi sve Srbe, a predsednik Vučić je predsednik svih Srba“, jezgrovito je novu-staru geopolitičku sliku Srbije prije četiri godine sažeo višestruki povratnik u ministarske fotelje i senator Aleksandar Vulin.

Ko zna, možda je i Elmedin Konaković sebe vidio kao lidera pet miliona Bošnjaka/muslimana u Vučićevom regionu bez granica. Podržala bi ga u tome braća iz Bošnjačke akademije nauka i umetnosti u Novom Pazaru u koju je skršio gomilu budžetskog novca, a ne bi mrsko bilo ni pojedinim utjecajnim poslovnim krugovima u Ujedinjenim Arapskim Emiratima!

Ni (Selma) Bajrami nisu što su bili, kazali bi stari Bošnjaci…

(Slobodna Bosna)

Andrej Nikolaidis za SB: Na jednom imanju u Bosni ljudi su dogovorili izbornu pljačku po uzoru na Srbiju, da ima države, to je dovoljno da ih sve POHAPSI…

Teško je u to povjerovati, ali na ovome svijetu postoji i Dobro. Nema ga mnogo, pojavi se rijetko, pa onda dugo pripovijedamo o njemu. Ali ga ima. Što rekli stari Crnogorci: Ima Boga, pa da je kolika je mačka.

Teško je povjerovati u Dobro dok gledaš kako oni koji sebe nazivaju progresivnima, humanima i demokratama podržavaju one koji ubijaju djecu. Teško je u Dobro vjerovati dok gledaš profesore humanističkih nauka koji pred televizijskim kamerama objašnjavaju zašto nije zločin hiljadama bombi raznijeti palestinski Univerzitet, dok njihova publika jednim okom gleda mudraca na ekranu, a drugim sa kime će sa Tindera izvršiti preljubu.

Mi to često pomislimo, ali nisu naše vrijeme i naš svijet najgori. Svijet je ogavan otkad postoji. Kontinuitet beščašća i gadluka u ljudskoj istoriji je netaknut i neprekinut.

Šekspir je umro prije 4 stotine i kusur godina. A o svijetu je napisao, recimo, i Sonet 66. Koji veli:

Sit svega toga vapim smrt smirenja,/ Kad gledam Vrijednost ko bokče rođenu,/ I Ništavnost u duhu uzvišenja,) I tvrdu Vjeru sramno pogaženu,/ I Čast predivnu sramotno izdanu,/ I Savršenost grubo osramoćenu,/ I djevičansku Krepost, krepost prokurvanu,/ I u krzmanju Snagu razdrobljenu,/ I Umjetnost od vlasti zauzdanu,/ I Ludost kako nadzire Umnika,/ I Istinitost Glupošću nazvanu/ I ropče Dobro gdje dvori Silnika,/ Sit svega toga, ostavio sve bih,/ Kad smrću ljubav napustio ne bih.

Isto k’o danas, a?

Ja sam vam, vidite, apokaliptičar. Vjerujem da će Dobro na kraju pobijediti: a kada pobijedi, svijet će – ovakav kakav znamo –  biti ukinut. Svijeta – ovakvog kakav znamo – više neće biti. Dakle: kad svijeta ne bude, Dobro će pobijediti. Ako koncept apokalipse nije vrhunska ironija, ne znam šta jeste.

A šta do tad? Po mom skromnom sudu, u međuvremenu, vrijeme koje ćemo provesti u ovoj dolini suza nije zgorega provesti zajebavajući Moć, dakle Zlo.

Tim prije što su oni, svi oni, beskrajno smiješni. Sve na ovome svijetu je, osim što je odvratno, još i komično: naročito ljudi koji su umislili da su moćni i da o nečemu odlučuju. Gađenje i smijeh: to su prirodne reakcije na svijet.

Možete li, recimo, da vjerujete da se na nekom seoskom imanju u Bosni sastala grupa ljudi da dogovori nekakve zakone: dakle pravila koja će drugi ljudi morati da poštuju. I onda su, na seoskom imanju u Bosni, rekli i ovo – citiram: “Razmatran je izbor nove Centralne izborne komisije BiH. Potrebno je uvažiti iskustva izbora u susjednim zemljama (Srbija)”.

Vladar u Srbiji je upravo pokrao još jedne izbore, kao što je pokrao i sve što nije za Nebo vezano. Izbore je pokrao u saradnji sa jednim od kreatora novih pravila za izbore u Bosni: ovaj mu je autobusima ćerao grla za glasanje. Frajer iz Srbije je izbore pokrao tako brutalno da se čak i oni koji ga održavaju na vlasti (čitaj Zapad) ibrete i malo im je k’o neugodno zbog toga, pa gunđaju.

 

 

I onda se na seoskom imanju u Bosni okupi grupa ljudi koji se dogovore da izbore realizuju po uzoru na Srbiju. To je kao da se dogovoriš da ćeš od banke uzeti pare po uzoru na Dilindžera; da ćeš biti vjeran ženi kao Roko Sifredi; da ćeš braniti interese svoje države kao Dritan Abazović; da ćeš se kloniti pića i droge kao Džim Morison… Da skratim: ljudi su dogovorili izbornu pljačku po uzoru na Srbiju: da ima države, to je dovoljno da ih sve pohapsi.

Osim toga, saznajemo od glavnog baje, razgovarali su i o tome da glasanje ne bude pravo, nego obaveza. Da kažnjavaju ljude koji ne glasaju.

Hajde da se na tren maknemo iz Bosne. Hajdemo malo do Amerike. Zamislite da morate da glasate na tamošnjim predsjedničkim izborima. Da birate između dva kadnidata.

Jednog, koji je pružio finansijsku, vojnu, pravnu i svaku drugu pomoć genocidu u Gazi, u čemu ga nije omelo ni to što mu je medicinsko stanje takvo da, kako bi se eufemistički reklo, ima problema da slijedi prostorno-vremenski kontinuite: ne zna, dakle, ni gdje je, ni kad je ni zašto je. I drugog, koji je ljudima koji ga slijede i slušaju preporučio da kovid liječe tako što će piti varikinu. Čestiti čovjek ni pod prijetnjom strijeljanjem ne bi glasao ni za jednog od njih. Pritom, nas podučavaju kako je riječ o izborima u najdemokratskijoj državi svih vremena. Štatijaznam… Po meni, otići na hipodrom i kladiti se na bilo kojeg od konja sa istinskom demokratijom ima kudikamo više veze no što to ima – jer nema – glasanje za jednog od nabrojane dvojice.

Kao što vidimo, demokratija napreduje i u Bosni i Hercegovini. Demokratske strukture su odlučile da nas obavežu da glasamo. Demokratičnije od toga bilo bi samo to da nas obavežu i za koga ćemo glasati.

Čini se kako Bosna i Hercegovina, pod brižnim nadzorom Visokog predstavnika, pravi snažne korake u dostizanju demokratskih standarda logora.

Na izborima u logoru, naime, kako je to neko mudar primijetio, uprava je siguran pobjednik.

(Slobodna Bosna)

Čovićev morfij za Murphya: Mostarski Hells Angelsi

Mogli su, da su htjeli, baš onako kako su iz vlasti izbacili SDA Amerikanci izbaciti i HDZ i SNSD. Mogli su, ali nisu. Kada je birao između Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića, Michael Murphy je izabrao – Dodika. Kada je birao između Željka Komšića i Dragana Čovića, Michael Murphy je izabrao – Čovića. I sad po izboru američke publike gledamo Trojku u “gangbangu” sa Čovićem i Dodikom.

Morate priznati, rekli bi ono što umjesto sličica razmjenjuju kolumne sa Poskokom, da se Dragan Čović promijenio. I tek kad smo svi bili stjerani u ćošak i bili spremni da priznamo – Dragan Čović nam prizna da se nije promijenio.

“Ja mogu samo biti na nekoj bijeloj listi, jer je anđeoska, nikakvoj crnoj”, prkosno će poručiti američkom državnom sekretaru Antony Blinkenu i američkom ambasadoru Michalu Murphyu lider HDZ-a BiH Dragan Čović.

Moramo priznati, zasluženo. Jer svi oni koji su htjeli čitati mogli su pročitati Čovićev intervju u kojem kaže da ruski utjecaj na Balkanu mora biti veći. Svi oni koji su htjeli gledati mogli su vidjeti da su SNSD i HDZ od početka ove “gangbang” koalicije združeno glasovali. I svi oni koji su htjeli slušati mogli su čuti upozorenja kako Dragan Čović ne prestaje tražiti ustupke i kada dobije sve.

Za njega su Amerikanci i Christian Schmidt izmislili tri petine u Domu naroda FBiH. Zbog njega su suspendovali Ustav FBiH na jedan dan. Zbog njega su primorali Trojku da HDZ-u prepusti i Ceste i Autoceste. I zaštitu okoliša, i Elektroprijenos, i Ustavni sud BiH. Zbog njega su Ramo i ostali Isaci očišćeni, a Novalić i drugi – počišćeni.

I, šta smo, osim Zakona o vinu, dobili zauzvrat? Država i Federacija nemaju budžete. Oružane snage BiH nisu dobile američke helikoptere. Javni servisi su na izdisaju. Srba nema u Ustavnom sudu BiH. Republika Srpska slavi 9. januar. Elektroprivreda BiH propada. BH gas nema upravljačke strukture. Dodik ucjenjuje isporukom gasa, a južne plinske interkonekcije ni na vidiku.

Evo, čak i ako Dragan Čović završi na crnoj američkoj listi, šta će se promijeniti? Ništa. Jer Christian Schmidt je njegovoj stranci dao zlatne ustavne poluge koje mogu podići cijelu Federaciju.

Pisali smo na Istrazi, ali red je opet da ponovimo.

Vijeće ministara moglo je biti formirano bez SNSD-a i HDZ-a. U Predsjedništvu BiH su Željko Komšić i Denis Bećirović mogli preglasati Željku Cvijanović i imenovati mandatara iz, recimo, SDP-a. Zapad je procijenio da je bitnije da Cvijanovićeva i Bećirović preglasaju Komšića i da za mandatarku imenuju Čovićevu Borjanu Krišto. U Predstavničkom domu PSBiH bilo je dovoljno ruku za imenovanje Vijeća ministara bez Dodika i Čovića. No, Murrphy i Schmidt su izabrali drugačije.

Kao što su izabrali da suspenduju Ustav FBiH na jedan dan kako bi Čović postao suveren u Federacije. Ako je Schmidt mogao suspendovati Refika Lendu, mogao je suspendovati i Čovićevu Lidiju Bradaru. No, nije. Federacija je isporučena Čoviću koji danas blokira projekat južne interkonekcije. I potpuno je nebitno hoće li biti na crnoj listi ili ne. O Draganu Čoviću će i 2026. godine ovisiti formiranje Vlade FBiH. A najzaslužniji za to su Michael Murohy i Christain Schmidt.

Ministar Konaković između Wikipedije i Bookinga: U Zagrebu je “diplomatski prešutio” hrvatski UZP, a u Mostaru je Dodikovo rušenje Ustava BiH nazvao “nebitnim”

Čak i na Wikipediji, putem koje se, uz rad, obrazuje ministar Elmedin Konaković, riječ trivijalno znači – nebitno. Ali očito je ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine proteklih dana fokus sa Wikipedije prebacio na Booking, pokušavajući da utvrdi ko je u Sarajevu prevario srpske turiste, pa nije stigao naučiti novu riječ za svoj vokabular sačinjen uglavnom od riječi – “režim, Bakir, Sebija, SDA, DF, režimski mediji, plaćenici, pokrasti, nepotizam i momentum …”.

Vlastitim bi neznanjem Elmedin Konaković često mogao opravdati svoje bezumne poteze i izjave. Često, ali ne i u slučaju “9. januara”. Čak i da ne zna značenje riječi trivijalno, a moguće je da i ne zna,  lider NiP-a i MIP-a zna šta znači: “Ne bih o tome. Bavimo se ozbiljnim temama”.

Neozbiljna je tema, dakle, rušenje ustavno-pravnog poretka BiH. Neozbiljno je kad njegov koalicijski partner koji se promijenio sa lošega na gore postroji policijske snage u centru Banja Luke i uzvikne – “POMOZ BOG, JUNACI”. Neozbiljna je stvar za Elmedina Konakovića i ona šapka Ratka Mladića na mostu Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu na kojem su prije trideset i dvije godine počeli klati Bošnjake. Neozbiljno je i što se krše odluke Ustavnog suda BiH. Sve je to, dakle trivijalno. NEBITNO. NEOZBILJNO!

Sve dosadašnje propuste Elmedin Konaković je mogao opravdati vlastitim neznanjem, ali za riječi izgovorene ispred Doma HDZ-a više ni neobrazovanje ne može biti izgovor.

“Ne bih o tome. Meni je to nebitna, trivijalna stvar. Imamo posla, bavimo se ozbiljnim temama i zato smo ovdje”, reći će ministar Konaković nakon što ga je novinarka upitala da li će prokomentarisati “9. januar”.

Koje su to za nekog državnika bitnije teme od rušenja ustavno-pravnog poretka države koju “vodi”? Novogodišnja prevara turista? Neposlušni mediji? Ili bezvizni režim sa Emiratima uz povoljne-džabne karte za Dubai?

Šta državniku iz Bosne i Hercegovine može biti bitnije od države? Možda neka košarkaška utakmica Crvene Zvezde i Partizana u kojoj Konaković, onako objektivno, navija za Beograd i Srbiju.

Nije Elmedin Konaković u utorak u Mostaru napravio gaf. On je samo potvrdio sumnje da ne može voditi državu i odlučivati u ime države i naroda koji je svojih 67 hiljada glasova dao njegovoj stranci. I kada kažem “ne može voditi”, ne mislim na to da je ne može voditi zato što je nesposoban i neobrazovan,već zbog toga što je Konaković spreman počiniti izdaju, uvjeren da čini ispravnu stvar.

U Zagrebu je, sjetimo se, na HRT-u, kazao da će “diplomatski prešutjeti” odgovor na pitanje o hrvatskoj agresiji na BiH. U Mostaru će, godinu kasnije, “diplomatski” prešutjeti obilježavanje neustavnog dana Republike Srpske. Štaviše, taj Dodikov čin kojem su i svjetski mediji posvetili mnogo prostora, Konaković je označio “nebitnim i trivijalnim”.

Elem, američki avioni su trivijalno letjeli iznad Tuzle i Brčkog. Američka ambasada je trivijalno pozvala Tužilaštvo BiH da procesuira odgovorne za trivijalnosti u RS. OHR je trivijalno slagao da neće biti ovog 9. januara. Trivijalno su Trojkaši polagali cvijeće u Potočarima. Trivijalna je i presuda Ustavnog suda BiH glede 9. januara. A Konaković se ne bavi trivijalnostima. On se bavi ozbiljnim poslovima. A uskoro ćemo saznati i kojim.

Potpredsjednik RS Ćamil Duraković piše za Istragu: “Kako ćete, predsjedniče Dodik, finansirati tu vašu državicu?”

U kabadahijskom maniru predsjednik entiteta Republika Srpska je opet, po ko zna koji put ove godine, najavio secesiju. Kad god se pomene neki zakon kojim bi se ojačale institucije države Bosne i Hercegovine ili vladavina prava u istoj, eto kolege Milorada sa svojim odcjepljenjem. Jasan plan, dakako, nema, ali poruka je poslana pa se svi narednih dana možemo baviti njegovim likom i djelom – samo, ovaj put smo saznali i koliko sati mu je potrebno za odcjepljenje. Tačno šest sati. Jer, kaže predsjednik Dodik, ukoliko Visoki predstavnik Christian Schmidt nametne Zakon o državnoj imovinu u pet popodne „nek računa da smo mi u 11 održali Skupštinu i proglasili nezavisnost“.

I šta, onda, predsjedniče? Ko će Vam, za početak, priznati tu Vašu državicu? Srbija, Rusija, Sjeverna Koreja, Togo, Lesoto i Savezne Države Mikronezije? Od čega ćete predsjedniče finansirati tu Vašu nepostojeću, nepriznatu državicu, ako znamo da se entitet ove sedmice zadužio po sedamnaesti put ove godine? Šta ćete predsjedniče učiniti sa onima koji se protive toj Vašoj nezavisnosti? I čemu, predsjedniče, ovako neozbiljni javni nastupi?

Situacija na terenu, a i Milorad Dodik to zna, nije bajna. Građani su nezadovoljni, novca nema, porodice napuštaju ovaj entitet i odlaze u Zapadne zemlje, a vladajuća politička garnitura ne pruža ništa osim kratkotrajne zabave za šire narodne mase. Osim odcjepljenja koje se najavljuje na mjesečnom nivou, ponekad se priredi i poneka parada a u međuvremenu uskoči i poneki zakon kojim se zabranjuje krivično gonjenje vlastodržaca.

Osim Zakona o imunitetu RS koji između ostalog definiše i da niko od predstavnika zakonodavne i izvršne vlasti, te tužitelja ili sudija koji ne poštuju odluke Visokog predstavnika Christiana Schmidta ne može biti krivično ili parnično gonjen, vladajuće političke garniture su izglasale i Zakon o kriminalizaciji klevete koji ustvari predstavlja svojevrsni pritisak na nezavisne medije ali i kritičko promišljanje. Pored navedenog, jučer su predstavnici HDZ-a i SNSD-a odbili usvojiti dnevni red sjednice Doma naroda PSBiH dok se ne izbaci tačka dnevnog reda vezana za Zakon o sprječavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti – i time nam poručili šta tačno?

U proteklih godinu dana, Milorad Dodik osim medijskih ispada, najava secesije, verbalnih napada na novinare, negiranja genocida, veličanja ratnih zločinaca, paradiranja i obračunavanja sa Christianom Schmidtom, nije učinio mnogo toga za dobrobit građana entiteta Republika Srpska. Dapače – njegov jedini adut za očuvanje vlasti jesu upravo nacionalne tenzije od kojih ne odustaje čak ni po cijenu krivičnog gonjenja!

Kad se birač’ u Srbiju vrati: Izbor između Nestorovićeve kornjače i Duška Kornjače

Nije se ona druga(čija) Srbija naročito bunila kada su iz Republike Srpske (BiH) u nju bježali ratni zločinci. Ali buni se kada iz RS-a u Srbiju dolaze Vučićevi glasači. Nije se druga i drugačija Srbija bunila kada su po mesnicama i pekarama u Srbiji registrirani fiktivni birači za glasanje u Srebrenici. Jer to se ne tiče druge i drugačije Srbije. Pozdravljala je druga i drugačija Srbija litijaše koji su rušili “diktatora Milu Đukanovića”. A negoduje kada u nju dolaze Dodikovi litijaši da učvrste njihovog diktatora.

Nije druga i drugačija Srbija problematizirala to što u štabu njihovog predsjednika sjede predsjednik Skupštine Crne Gore, ministar sigurnosti BiH i predsjednik Republike Srpske. Drugoj Srbiji su sporni autobusi na beogradskoj Areni koji su dovezli “seljake iz Bosne i Hercegovine”.

Uz nekolicinu časnih izuzetaka, nije druga i drugačija Srbija devedesetih predlagala da se na Drini grade zidovi koji će jasno razgraničiti Bosnu od Srbije. Cvijećem je, i tadašnja i današnja većinska Srbija, obasipala i Arkanovce i Šešeljevce, i Žute ose i Škorpione, koji su išli u Bosni da se “svete Turcima”. Slala je Srbija u Bosnu vojsku. Jučer se ta vojska vratila u Srbiju.

Slobodan Milošević je slao vojsku. Zoran Đinđić je na Palama sa Mladićem i Karadžićem pekao vola. Boris Tadić sa Draganom Čavićem sklapao sporazume između Srbije i RS-a, a kasnije je s Cecom dolazio na Dodikove predizborne skupove u Republiku Srpsku. Aleksandar Vučić je, dakle, samo nastavio ono što je davno započeto.

Ismijava druga i drugačija Srbija doktora Branimira Nestorovića i njegove teorije da je zemlja ravna i da je na leđima nosi kornjača. Ali prešućuje da je Srbija postala utočište Dušku Kornjači, koljaču Bošnjaka iz Čajniča.

Okretala je glavu druga i drugačija Srbija kada su u nju iz Bosne bježali Svetozar Kosorić, Ljuban Ećim, Tomislav Kovač, Zoran Obrenović Maljić, Momir Savić, Milisav Gavrić, Milomir Savčić … Nisu aktivisti presretali ove ratne zločince na beogradskim ulicama. Jer Drina “nikad neće biti granica”.

Srbi iz Bosne i Hercegovine presudili su Srbiji. Kao što Srbija preko tih ih istih Srba decenijama presuđuje u Bosni i Hercegovini.

Hrvati iz Hercegovine nerijetko presuđuju Hrvatskoj. Kao što Hrvatska preko tih istih Hrvata presuđuje Bosni i Hercegovini.

Samo Bošnjaci ne presuđuju nigdje. Ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, niti u Bosni i Hercegovini.

Kad’ Titovi jaganjci utihnu: Da li će Gačaninovi prijatelji i saradnici za sarajevske medije ostati “ugledni biznismeni” i ministri?

Pet godina sam pratio poslove Edina Gačanina Tita. Kada sam počeo uz mene su bili skoro svi. Danas, kada je Edin Gačanin priznao krivicu za krijumčarenje tona kokaina, ostao sam skoro sam u ovoj priči. Svi će objaviti informaciju da je Tito priznao krivicu, da je dobio sedam godina zatvora i tu će završiti ova priča. Onda će ti isti mediji na TV ekrane i naslovnice vratiti Titove saradnike i prijatelje i dopustit će im da me nazivaju lažovom, režimskim novinarom, presuđenim klevetnikom…

Pet godina je, dakle, prošlo otkako je svijet prvi put čuo za Edina Gačanina Tita. Nešto malo manje je prošlo od prve objave njegove novije fotografije. U oba ta članka bio je moj potpis.

Pet godina godina života sam potrošio na istraživanje TItovog kartela. Nikada nisam dobio nijednu nagradu za to. Nikada je vjerovatno neću ni dobiti. Ali od svih tih ugovorenih i dogovorenih nagrada koje se dodjeljuju istomišljenicima, vrjednija nagrada od svega je to što je Edin Gačanin Tito priznao da je jedan od najvećih krijumčara kokaina na svijetu. Baš ono što sam od početka i tvrdio.

Kada sam napisao prvi tekst nisam bio svjestan Titove veličine. Kasnije sam na svojoj koži osjetio svu moć ovog kartela. Krenulo je s Mirzom Gačaninom, amidžom Edina Gačanina Tita. Mojim je kolegama slao video poruke u kojima je govorio da će me “pronaći u kanalu”. Kolege su skrivale taj video. Nikada nisu svjedočili o Mirzinim prijetnjama. Naprotiv, skrivali su da je Mirza rekao da će me pronaći u kanalu. Sasvim slučajno sam, nekoliko mjeseci kasnije, dobio taj video kojeg je Gačanin poslao “kolegi” Miralemu Aščiću iz Avaza.

 

I, evo, preživio sam. U tri ujutro Mirza Gačanin mi je slao video ovce spremne za klanje. Nikada nisam objavio te klipove. Jer priča o kartelu, osim danas, bila je bitnija i bit će bitnija od priče o meni.

Mirza Gačanin je danas u nizozemskom pritvoru. Uplašen za vlastitu sigurnost, traži pomoć od mene. Jer Tito je platio njegovo ubistvo zbog “neriješenih kokainskih računa”.

Pet godina je prošlo otkako sam objavio prvi tekst o Titu. Zbog njega sam se po zamračenim hotelskim sobama u drugim državama nalazio sa službenicima svjetskih policijskih agencija koje se bore protiv krijumčarenja droge. I meni je, moram priznati, zvučalo nevjerovatno kada su mi rekli da je “promet” Titovog kartela 23 milijarde eura. Ali kada sam dobio dokument u kojem je pisalo je da Titu zaplijenjeno 16 tona kokaina do 2018. godine godine, više nisam sumnjao. No, sumnjali su si drugi. I danas sumnjaju u sve ono što sam objavljivao. Jer puno je bitnije šta o meni kažu Elmedin Konaković i Gordan Memija, nego činjenice.

Činjenice u BiH ne vrijede. Bitno je samo ko je “gradska raja”, a ko ne. Čuvam i danas u mom telefonu, a bit će vremena i za objavu, snimak iz sudnice Općinskog suda u Sarajevu kada sutkinja (S.T.) pred strankama kaže da “ona ne može presuditi protiv Memije” jer se znaju cijeli život. Plus on je “gradska raja”. Imaju li činjenice šanse u tim pravosudnim okolnostima?

Sarajevski mediji, vidjeli smo svi, znaju svu kumčad Milorada Dodika. Znaju gdje su i kada dobijali poslove. U Sarajevu je vijest i kada kum nekog narko dilera sjedi sa srpskim policajcima. Samo vijest nije da je kum predsjednika Naroda i Pravde dočekivao vođu moćnog narko kartela u Sarajevu. Jer kum je “gradska raja” i ima priliku da na televiziji sat vremena o meni priča što god poželi. Nije važno medijima u Sarajevu ni to što je pola Specijalne jedinice FUP-a otišlo u Dubai da čuva Tita. Ni to što je Tito opremao policiju. Ni to da nam bivši ministar policije nosi uniformu koju je donirao Tito. Ni to da su nam investitori iz UAE postali glavni građevinari u Sarajevu.

Edin Gačanin Tito sada je i službeno narko boss. U avgustu 2019. godine je pisao da sve izmišljam. Nešto kasnije će napisati otvoreno pismo u kojem će mi ponuditi finansiranje zaštite.

Onda će me, opet, tužiti preko advokata iz Beča. I izgubit će tu tužbu. Jer nisu baš sve sudije “gradska raja sa Memijom”.

Pet godina je, dakle, prošlo otkako sam počeo istraživati kartel Tito i Dino. U tih pet godina jedan Tito je uhapšen, a jedan drugi Dino je napravio stranku. Bit će vremena i za dokaze o tim vezama. No, sada je najbitnije jedno – Edin Gačanin je NARKO BOSS. Baš ono što sam od početka i tvrdio.

Gužva na evropskom putu: Sijelo u Briselu pokazalo pravo lice mehanizma koordinacije

Vijeće ministara BiH u tajnosti je usvojilo mehanizam koordinacije na sjednici 26. januara 2016. godine. Šta on ustvari znači u odnosima Evropske unije i BiH mogli smo se uvjeriti jučer u Briselu, ne znam samo je li Denis Zvizdić, koji je ponosan na ovu eru svog političkog djelovanja postao svjestan tog glomaznog aparata kojeg ‘krase’ isključivo blokade.

Više od 100 osoba boravilo je u Briselu, taj izlet koštat će milion KM, otišli su praznih ruku, a iz Brisela donijeli jedino što se moglo kupiti na božićnim sniženjima. Istina je zapravo da su Borjana Krišto i Oliver Varhelyi preselili Zvizdićev ‘mehanizam koordinacije’ u Brisel iz sebi poznatih razloga. Krišto je zasigurno željela pokazati da će kantoni igrati ključnu ulogu, jednako kao što Milorad Dodik zastupa tezu da bez Republike srpske nema puta u Evropsku uniju. A, nama izgleda nema nigdje, jer mnogobrojna delegacije iz Brisela bila je sve samo ne država BiH.

Pogrešna su izvještavanja medija da su u Briselu bili zastupljeni svi nivoi vlasti u BiH, ako znamo da članovi Predsjedništva BiH nisu bili tamo.

Dakle, potpuno je pogrešno postavljen mehanizam kooridnacije u kojem će se pitati 14 vlada, svi osim najvišeg izvršnog organa BiH, i to onog u čijoj je nadležnosti vanjska politika BiH, a u šta definitivno spada i put BiH ka EU.

Evropska unija od svojih članica, ali i zemalja koje su na putu da to postanu, traži da su sve politike u cijeloj državi međusobno usklađene i da imaju isti cilj prilikom integracijskih procesa u EU, te da se efikasno implementiraju. Traže ono što i oni nemaju, jer Mađarska, Njemačka, Nizozemska, Francuska sve češće su protivnici proširenja i definitivno ne govore usklađenim briselskim jezikom.

Kako je onda moguće da se od BiH traži takav usklađen jezik, i to u mehanizmu gdje od 14 vlada više od pola njih ima dijametralno suprotna shvatanja i poimanja postojanja Bosne i Hercegovine. Jer npr. Republika sprska teži ka otcjepljenju, dok kantoni s hrvatskom većinom imaju svoja pravila igre, i ona nisu nikako usmjerena ka prosperitetu BiH i njenoj izgradnji u modernu evropsku zemlju.

Zbog čega je onda najmnogobrojnija delegacija putovala u Brisel, i šta se zapravo željelo pokazati ovim sijelom, za kojeg neki tvrde da prošlo sjajno, da su svi govorili jednim glasom, ako znamo da već danas su se svi restartovali na početne postavke. Svi na svoje.

Jer mehanizam koordinacije, kakav je prihvaćen, samo je daljnji način legalnog blokiranja napretka BiH ka Evropskoj uniji i urnek kako dodatno razvlastiti i razgraditi našu državu.

Legitimno je stoga pitati se hoće li i kakav oblik državnosti ostati Bosni i Hercegovini, a koji bi se unio u porodicu evropskih država. I šta nam znači EU ako do konačnog pristupa, ako ikada do njega dođe, ne budemo imali državu Bosnu i Hercegovinu!

Jer, ono što smo jučer vidjeli u Briselu nisu državna posla, već ismijavanje državnosti BiH, a koji ćemo platiti milion maraka.

Možda je Varhelyiju, kao Mađaru, čovjeku Viktora Orbana, prijatelju Milorada Dodika i bio cilj da u Brisel dovede raštimani orkestar (ne)koordinisane vlasti Bosne i Hercegovine, koja još nije definisala ni šta hoće, a kamoli kako do toga doći.

Takva slika zasigurno je proizvela rastresenost kod predstavnika uređenih zemalja EU, naročito onih koji se iz svojih razloga protive proširenju. Slika koju su vidjeli na Drugom političkom forumu zasigurno će ih uvjeriti da su apsolutno u pravu, jer, ako delegaciju države sa otprilike tri miliona stanovnika predstavlja više od 100 ljudi na skupu okarakterisanom “na visokom nivou”, onda je svaka ozbiljna priča s takvom državom nemoguća.

(NAP)

Bijelo dugme u životu Srebreničanina Hasana Nuhanovića: Da se pokrijemo dekom, grickamo grožđe i čekamo rat da prođe

“Jugoslavijo na noge,
Pjevaj nek’ te čuju,
Ko ne sluša pjesmu,
Slusaće oluju!”
Prvi put sam čuo magični zvuk gitare Gorana Bregovića kada sam imao nekih 6-7 godina. Tada smo još živjeli u Srebrenici. Ni u Srebrenici ni u Vlasenici, u koju smo odselili 1976., gdje je otac dobio bolji posao i dvosoban stan, Bijelo Dugme nikada nije održalo koncert. Kada sam nekad 1985. u sportskoj hali u Zvorniku, mojem rodnom gradu, pred veče iz Vlasenice stigao u punom autobusu omladinaca, Srba i Muslimana, koji su svi pošli na koncert Bijelog Dugmeta, imao sam osjećaj da prisustvujem historijskom događaju.
Kada je iz Tifinog grla „odjeknulo“ prepustio sam se uživanju spektaklu najboljeg jugoslovenskog rock benda. Bio sam opijen tonovima i bez kapi alkohola i, možda, neke lahke droge kojom su bili opijeni oni koji su oko mene skakali u transu, mislio sam da sam dio spektakla koji se više nikada neće dogoditi.
U istoj sali zvorničke sportske hale, s istim ushićenjem sam gledao koncert Bijelog Dugmeta 1986. godine. Iznad bine se u velikim dimenzijama na razvučenom platnu i obasjani reflektorima prostirali su se crvena petokraka, srp i čekić.
Nisam na to obraćao veliku pažnju jer sam se fokusirao na Goranove gitarske rifove koje sam kao tinejdžer u Vlasenici pokušavao kopirati sa svojim lokalnim rock bendom.
Od nas četverice bio sam jedini „Musliman“. Bubnjar, i moj najbolji drug tada, bio je Dejan, bas gitara Savo, jedna divna osoba, i pjevač Mišo za kojega sam čuo da se na bijelome konju po Vlasenici šepurio proljeća 1992., sa šajkačom i kokardom na glavi kada su stotine vlaseničkih Muslimana mučene i pobijene – ako je istina. Međutim, na tekstove pjesama Bijelog Dugmeta nikada nisam obraćao pažnju. A ovdje je tekst udarne pjesme sa tog albuma iz 1986. godine:
Padaj silo i nepravdo,
Svan'o ti je sudnji dan,
Bjeste od nas noćne tmine,
Svanuo je i nas dan.
Pljuni i zapjevaj!
Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo!
Matero i maćeho, tugo moja i utjeho.
Moje srce, moja kuco stara,
Moja dunjo iz ormara,
Moja nevjesto, moja ljepotice,
Moja sirota kraljice,
Jugo, Jugice…
Ovaj hljeb, evo lomim,
Moja Jugoslavijo,
Za tebe i bolje dane,
Konje neosedlane.
Ovdje kome ne porastu zubi,
E, kukala mu mati.
Ovdje nikad neće čopor naći,
Ko ne nauči urlati.
Jugoslavijo na noge,
Pjevaj nek’ te čuju,
Ko ne sluša pjesmu,
Slusaće oluju!
Ovaj hljeb, evo lomim,
Moja Jugoslavijo,
Za tebe i bolje dane,
Konje neosedlane,
Moje srce, moja kuco stara,
Moja dunjo iz ormara,
Moja nevjesto, moja ljepotice,
Moja sirota kraljice.
Jugoslavijo na noge,
Pjevaj nek’ te čuju,
Ko ne sluša pjesmu,
Slusaće oluju.
Jugoslavijo na noge,
Pjevaj nek’ te čuju,
Ko ne sluša pjesmu,
Slusaće oluju.
Kao što sam u svojoj knjizi Zbjeg napisao:
“Četiri godine kasnije tenkovi JNA će ravnati kuće po Žepi i Srebrenici, gdje sam se “obreo” s roditeljima, bratom i desecima hiljada Bošnjaka, Muslimana, izbjeglica. Bježali smo kao životinje po planinama istočne Bosne. Gladni, bosi, goloruki. Bili smo raštrkani na sve strane u zbjegovima, po šumama, da bi se sav taj narod onda sjatio  u dvije kotline – žepsku i srebreničku. A onda su došli i tu – po naše živote. I danas u fabrici akumulatora u Potočarima, koja je tokom rata pretvorena u bazu UNPROFOR-
a, a nakon rata u Memorijalni centar za žrtve genocida, stoji velikim bijelim slovima napisana parola – Druže Tito, mi ti se kunemo.” Po povratku iz JNA, proveo sam 4 godine u studentskim domovima u Nedžarićima: 2-je u starom i 2-je u novom. Dok sam bio još na prvoj godini, 1988., Bijelo Dugme je objavilo svoj posljednji studijski album: Ćiribilibela. Zaokupljen učenjem na studiju mašinstva nisam tu kasetu stigao ni kupiti, a nisam je imao na čemu ni slušati jer smo svi u studentskom domu jedva sastavljali kraj sa krajem, i rijetki su bili oni koji su u studentsku sobu donijeli kasetofon. U mojoj sobi ga nije bilo. Na jednom krevetu su zajedno spavala dvojica cimera – finih, smjernih, vaspitanih momaka srpske nacionalnosti iz Ljubinja, na jednom Nihad Tihić iz Bratunca koji je kao borac A RBiH poginuo ljeta 1992. u Sarajevu, i na jednom ja. Međutim, disk džokej studentskog doma, koji je tu bio kao student iz nekog istočno-hercegovačkog mjesta i koji je kvotu od 5-10 godina studiranja bio odavno premašio pa je već bio i zahrđo, je u vrijeme pauze za ručak, i u vrijeme večere, na zvučniku koji je odjekivao najmanje do pola Alipašinog Polja, redovno puštao najnoviji album Bijelog Dugmeta: Ćiribilibela. Koliko god da je naziv albuma bio bezvezan, znakovito je da je jedna od najčešćih pjesama koje smo slušali bila:
Ako si ljubo pošla spat šta ćemo ja i ti
Kao prvo vrata zaključati
Kao drugo prozor zatvoriti
Kao treće spustiti zavjese
Ostat ćemo doma i ljubit se
Ostat ćemo doma i ljubit se…
Ako se sutra zarati
Moja mala šta ćemo ja i ti
Vrata zaključati
Prozore zatvoriti
Spustiti zavjese
Ostat ćemo kući i ljubit se
A kada počne pucati
Preko glave ćemo se pokriti
ispod male dekice
ja i ti i zvjezdice
grickat ćemo grožđe
čekat ćemo rat da prođe
Vodi me na ples, vodi me na ples, vodi me na ples
Čiribiribela moja mala
Vodi me na ples, vodi me na ples, vodi me na ples
Vodi me na ples
Ali ako odem ne zaboravi me
Čiribiribela odoh u marine
Ona neće pit kafe vengo čokoladu
Ona misli šempjasta da se soldi kradu
Biž'te mi vanka iz kuće jer ću te broštulinom
Ne šporkaj mi kužine jer ću te mazininom
Treba obratiti pažnju na sljedeće stihove:
Ako se sutra zarati
Moja mala šta ćemo ja i ti
Vrata zaključati
Prozore zatvoriti
Spustiti zavjese
Ostat ćemo kući i ljubit se
A kada počne pucati
Preko glave ćemo se pokriti
ispod male dekice
ja i ti i zvjezdice
grickat ćemo grožđe
čekat ćemo rat da prođe
Možete me nazvati hiper- uber – konspiratorom, ili dekonspiratorom, ali meni ovo stihovi Bijelog Dugmeta ne izgledaju ni naivno, ni nevino, a niti da su u datom momentu sročeni slučajno.
“Da se pokrijemo dekom, grickamo grožđe i čekamo rat da prođe.” Ovi stihovi su TADA zvučali naivno kao i scene Top liste nadrealista u kojima su, sada to tvrdim, Nele, Đuro, Zenit i ostali iz tima, NE predvidjeli, NEGO najavili ono što će uslijediti.
A mi smo to grohotom dočekivali u našim dnevnim sobama i u pretrpanim kafićima, čekajući novu epizodu bosanskog Monty Pyton-a.  Ha, ha, ha, haaa. Eto nam genocida. I, tako je skončalo na hiljade Bošnjaka, bosanskih Muslimana, u masovnim grobnicama, dok su oni koji su slušali pjesme žanra “džigare” u stilu “imam pištolj ko teleću nogu”, kojima smo se mi koji smo slušali urbanu rock-muziku smijali zbog njihovog primitivizma, kod sebe u kući imali automatske puške i mitraljeze.  Ja i danas slušam Bijelo Dugme. Za mene, koji sam odrastao 70-ih i 80-ih, taj rock bend bio je premca. Nisam ja ni u to vrijeme imao iluzija oko imena članova tog benda. Posljednja dva albuma je otpjevao Alen – puno ime je Alija Islamović, što sam smatrao još jednim dokazom da je Bijelo Dugme u svakom smislu naš, bosanski, jugoslovenski rock bend. Danas, u retrospektivi u stihovima pjesama Bijelog Dugmeta, pronalazim propagandu ondašnje ugoslovenske Državne sigurnosti, u njihovim pjesmama i ikonografiji. Shvatam da se u određenom momentu Bijelo Dugme, koliko god da je težilo ka buntovnom, slobodarskom rock-and-roll-u, stavilo u službu tog državnog aparata koji je imao jugoslovensku-velikosrpsku agendu. Međutim, ništa od toga mi neće zgaditi pjesme koje su pjevali Željko Bebek, Mladen Vojičić – Tifa i Alija Islamović. Samo u geografskom i historijskom području koje se zove BiH može nastati takva umjetnost koja je rezultat “ruže vjetrova” – multietničnosti i multikulturalnosti, a čiju reinkarnaciju nakon rata i genocida Abdulah Sidran ispravno naziva “sukurac”. Jer, nje ili ima ili je nema, a svaka vještačka alternativa je to kako ju je Avdo i nazvao.

Nakon smjene direktorice KCUS-a: Odlazak Sebije Izetbegović u “politički zaborav” spas i za državu, i za SDA, i za Bakira!

Najveću korist od smjene Sebije Izetbegović imat će njena porodica i njena SDA. Jer niko više nije nanio štete toj stranci i prezimenu Izetbegović do samo “Profesorice”. Ona je “politička majka” i Konakovića i Čampara. Ona je, zapravo, odgojila “sve bube koje će početi gutati” Stranku demokratske akcije. I te bube, od Aljoše Čampare do Dine Konakovića, kasnije će koštati državu brojnih institucija koje su predate HDZ-u i SNSD-u.

Elmedin Konaković je bahat jer ga je bahaćenju u politici učila Sebija Izetbegović. Obračunava se sa neistomišljenicima baš onako kako ga je učila “Profesorica”. U Konakovića je mesijanski sindrom ugradila baš ona – Sebija Izetbegović.

Najveću štetu zbog smjene Sebije Izetbegović pretrpjet će bivša opozicija, a današnji “režim” oličen u strankama Trojke. Jer Sebija Izetbegović je bila politička meta koju ne možete promašiti. Dovoljno bahata i arogantna da je javnost bilo lako okrenuti protiv nje. Uopće nije bitno da li je njen potez ispravan ili pogrešan. On je bio loš samo zbog toga što ga je uradila Sebija Izetbegović.

Na čelo Opće bolnice je došla uz pomoć SDA-ovog premijera Konakovića. Za direktoricu KCUS-a je imenovana uz pomoć SDA-ovih premijera, federalnog Fadila Novalića i kantonalnog Elmedina Konakovića. Aljoša Čampara je, da ostane zapisano, bio kurir koji je od Profesorice uzeo muštuluk  u vidu dva tableta. I osam godina kasnije, oni koji su je doveli na tu poziciju su je i otjerali. U međuvremenu je Fadil Novalić zaglavio na crnoj listi i optuženičkoj klupi. Zbog nje i njenih želja za pozicioniranjem u Kantonalnom odboru SDA u Sarajevu nastao je i “slučaj Asim”. Zbog nje je, uopće nije bitno što suštinski nema kriminala, nastao i slučaj “respiratori”. Njenu bahatost i omraženost u javnosti koristila je i srpska BIA i hrvatska SOA. Zbog nje je oslabljena bosanska OSA.

Kada je Christian Schmidt ovog ljeta obespravljivao Bošnjake, Bošnjaci nisu izašli na ulice samo zato što su ih uvjerili da protestom pred OHR-om ne brane državu i sebe, već Sebiju Izetbegović. Jer ona je bila simbol “tridesetogodišnje” vladavine SDA, prožete korupcijom i nepotizmom. Bilo je dovoljno da se objavi fotografija Sebije Izetbegović na protestima i protesti su već obesmišljeni.

Sebija Izetbegović je korištena “kao sredstvo” pritiska na njenog supruga zbog izbornog zakona. Korištena je kao maska za sve loše namjere i postupke stranka Trojke i “međunarodnih faktora”. Jer javnost je uvijek interesovalo više u kakvim je patikama gospođa Izetbegović, nego kako će Schmidt rasporediti delegate za Dom naroda FBiH.

Kada su tokom pandemije koronavirusa širom svijeta umirali milioni ljudi, samo su na KCUS-u istraživani uzroci smrti. Od tri i po miliona mrtvih širom svijeta, samo su sarajevski ljekari optuživani da “namjerno ubijaju pacijente”. Znate li zbog čega? Zbog toga što je na čelu KCUS-a bila Sebija Izetbegović.

Sebija Izetbegović je, zapravo, bila vijest. Sama po sebi. I uvijek negativna reklama za SDA. Kada bi se, recimo, pojavila na prijemu sa suprugom Bakirom Izetbegovićem, odmah bi bile izbacivane cijene njenih odjevnih predmeta. Za razliku od nje, supruga Denisa Bećirovića je samo “ponovo zablistala”.

Ništa se, dakle, bolje za SDA nije moglo desiti od smjene Sebije Izetbegović. I što prije “Profesorica” utone u zaborav, bit će bolje i za državu i za njenu stranku. Jer svu svoju nesposobnost Konaković i njegovi vjerni pratioci tada neće moći knjižiti Sebiji Izetbegović.

Možda je tokom mandata i uradila dobrih stvari na KCUS-u. Ali te stvari će biti pronađene i isticane tek onda kada Sebija Izetbegović ode u zaborav, a nove “snage” sa fočanskim diplomama pokažu svoju (ne)sposobnost.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...