Facebook Twitter Youtube
    7 dana popularni

    Kolumne

    Kolumna Vildane Selimbegović: Nije sve u Bogiću, puno je i do Mustafe

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Glasački listići se još prebrojavaju, no ako izuzmemo Ilijaš i Srebrenicu, sve je manje-više poznato. U Ilijašu je već danima mrtva trka, kandidati SDA i Naroda i pravde su toliko blizu da se moraju čekati i listići iz dijaspore i mobilni timovi, a Srebrenica je – kako zbog dijaspore, tako i onih koji glasaju u odsustvu – uobičajeno posljednja s rezultatima, s tim da je pred Centralnom izbornom komisijom BiH težak zadatak s obzirom na to da je Inicijativa Moja adresa: Srebrenica već uložila prigovor, na osnovu koga je i otvorena istraga zbog glasača s nevažećim dokumentima, a ostaje otvoreno pitanje listića koji su trebali puno ranije stići do prijavljenih birača s mjestima boravka razasutim diljem planete.

    Jasne poruke

    Kako god, na pobjednika u Srebrenici ćemo sigurno još sačekati, a od rezultata u Ilijašu zavisi težina poraza SDA u Sarajevu, koja je ne samo sigurno izgubila načelnička mjesta u Centru, Novom Sarajevu i na Ilidži već će biti ubjedljiva manjina i u općinskim vijećima. Izjava lidera SDA Bakira Izetbegovića – Izgubili smo Sarajevo, dobili smo BiH – tek je relativno tačna, iako nema sumnje da je SDA i samu sebe iznenadila osvajanjem načelničkog mjesta u Banovićima: sa do sada izvjesnih 26 načelničkih pozicija, SDA je druga partija u BiH, SNSD Milorada Dodika je upečatljivi pobjednik lokalnih izbora jer je što sam, što s koalicionim partnerima osvojio 41 načelničko mjesto u Republici Srpskoj i tri u Federaciji, a i tamo gdje nisu pobjednici, SNSD ima vijećničke većine, pa će nesumnjivo biti faktor utjecaja. Naravno, ovi i Dodikovi podaci se ne podudaraju, naprosto zato jer sada aktualni predsjedatelj Predsjedništva BiH već računa s pobjedom Mladena Grujičića u Srebrenici, što zapravo i govori koje su to općine vrednije od ostalih, pa baš zato valja naglasiti i značaj osvajanja gradonačelničkog mjesta u Banjoj Luci, gdje je Draško Stanivuković ne samo pobijedio na izborima SNSD-ovog kandidata Igora Radojičića već tom pobjedom toliko naljutio lidera SNSD-a da je odmah preuzeo upravljanje gradskim odborom svoje partije. Uprkos, dakle, činjenici da je SNSD potvrdio svoju dominaciju RS-om i na ovim izborima, simbolički gubitak Banje Luke jednako je važna poruka kao i poraz SDA u Sarajevu: birači su tradicionalno vladajućim partijama poslali jasne poruke – žele promjene! HDZBiH je i dalje treća partija po snazi u lokalnim zajednicama naše zemlje, s 20 načelničkih pozicija (u Tomislav-Gradu je džaba krečio HDZ-ov ministar dolaskom iz Zagreba, Prozor/Rama također nije pala) i, naravno, ozbiljnim brojem vijećnika i tamo gdje su izgubili. Kampanja u Mostaru je tek počela, ali je sama činjenica da će birači izaći da glasaju i dalje najvažnija. Nakon 12 godina blokade Mostarci su – prilikom da se izjasne na izborima – pobjednici.

    Sarajlije su također – pokazala je to protekla sedmica – u potpunom slavljeničkom raspoloženju. S razlogom: Srđan Mandić, kandidat Naše stranke, novi je načelnik Općine Centar, Hasan Tanović, nezavisni kandidat Naroda i pravde, pobijedio je Nedžada Koldžu, a Nermin Muzur, kandidat NiP-a, osvojio je dugogodišnje uporište SDA, Ilidžu. I bez rezultata u Ilijašu, jasno je da je NiP Elmedina Dine Konakovića sarajevski pobjednik, jer to svjedoče i brojke i osvojene pozicije, kao što je također jasno da su na krilima NiP-a profitirali i Naša stranka i SDPBiH s obzirom na to da su ove dvije članice Četvorke ubilježile pad glasova. Nezavisna lista Ibrahima Hadžibajrića je ostvarila očekivani rezultat u Starom Gradu, ali i napredovala. Kad se sve zbroji, Četvorka ima mandat da suvereno vlada u četiri sarajevske općine, bez SDA koju je uspjela plebiscitarno potisnuti. Načelnici sarajevskih općina iz redova ove stranke platili su ceh jer se na izborima glasači nisu izjašnjavali o njima, već su što zaokruživanjem NiP-a, što ostankom kod kuće iznijeli svoj stav o SDA: to je naročito vidljivo iz podataka o izlaznosti koja, kad je manja, kakav je slučaj zabilježen kod nas, pogoduje tradicionalno vladajućim, odnosno strankama desno od centra. Cijenu male izlaznosti su baš zato platili i NS i SDP, no ispostavilo se da je Konakovićev NiP uspio mobilizirati dovoljno mladih glasača koji su bukvalno u Sarajevu odlučili izbore. Istina je da je SDA svojom uljuljkanošću pomogla, no mnogo više su je njezini glasači kaznili i to se zapravo najbolje vidi na primjeru Općine Novi Grad u kojoj je SDA (jedva) uspjela zadržati Semira Efendića, načelnika koji je dobar dio svoje kampanje i vodio distancirajući se od svoje matične partije. Što ne samo da mu nije pomoglo da ponovi ne tako davni impozantni rezultat s općih izbora već je danas ogledni primjerak pada stranke koja je i u Novom Gradu poražena u njegovom centralnom dijelu, ali su Efendiću pobjedu donijeli rubni krajevi u kojima ranije nisu ni postojale druge partije osim SDA. Pri čemu nije nimalo nevažna uloga SBB-a, čija je kandidatkinja Sanela Prašović-Gadžo odnijela – nazovimo ga – pobjednički paket, jer je pitanje za koga bi se njezini glasači opredijelili – za SDA ili NiP. Koliko NiP atakuje na glasačko tijelo SDA, dokazuje najbolje ilidžanski primjer, gdje je Muzur skoro trostruko nadmašio Fikreta Prevljaka u glasovima, ali i Tanovićeva pobjeda nad Koldžom, koji je uspješno vladao Novim Sarajevom još od vremena Željka Komšića. SDA je u Centru izborom Nedžada Ajnadžića prije četiri godine napravila incident, jer je ova općina zapravo bila (i ostala) utočište ljevice. Mandićeva pobjeda – koliko god velika bila, a nesumnjivo jeste – pokazuje zapravo dubinu poraza SDP-a BiH, koja se ovih dana – opet na krilima Četvorke – nastoji kompenzirati gradonačelničkim mjestom i kandidaturom Bogića Bogićevića.
    Bogićević je – na simboličkoj ravni – idealan kandidat. Nekadašnji član Predsjedništva SFRJ, onaj koji je izrekao historijsko ne, nekada je bio i obećavajući kandidat za lidera SDP-a BiH, no efikasnom akcijom tadašnjeg vlasnika partije je potisnut u drugi plan i otada je sudjelovao tek u antifašističkim akcijama. Bogićevićev povratak na političku scenu, slušamo to posljednjih dana, velika je akvizicija multietničnosti Sarajeva. To je i razlog što su neke moje puno poznatije kolege pobjedonosno priupitale Draška Stanivukovića, a potom i Milorada Dodika kad će u Banjoj Luci Bošnjak biti gradonačelnik. Zamka u koju Sarajevo, kao glavni grad BiH, nema pravo upadati: i Mandić i Bogićević nisu isključivo Srbi, već stanovnici ovog grada sa svojim karijerama koji su se pronašli u odgovarajućim političkim partijama, no upravo zbog njih je neumjesno mahati njihovom nacionalnošću kao jedinom odrednicom. Neuporedivost se krije i u činjenici što se gradonačelnik Banje Luke bira direktno, a u Sarajevu u Gradskom vijeću: pitanje je, dakle, da li bi Bogićević ikada pristao izaći na direktne izbore da je drugačije, a ako ćemo pravo, čista je sarajevocentričnost upoređivati jednu ovdašnju općinu s Banjom Lukom. Hoću, zapravo, reći da ovakve uporedbe koliko god prijaju ušima Sarajlija, nisu realne i ne pomažu cilju ka kojem bi stranački pluralizam trebao težiti – boljoj, jednakijoj i jačoj Bosni i Hercegovini, zemlji koja suvereno gazi svojim euroatlantskim putem.

    Slijedi pravi ispit

    Prije sedam dana na ovom sam mjestu pisala o šansi koja je propuštena da i BiH kao i većina zemalja ima izbore jednom u četiri godine. SDA je zagovarala tu ideju, pa se povukla, a vjerujem da je danas sretna zbog toga. Ima šansu da u novo osvajanje Sarajeva krene na općim izborima na kojima će se birati vlast i u kantonima. U ovom času Četvorka se sprema da preuzme Sarajevski kanton i sad zapravo izlazi na pravi ispit. Dobiće priliku da se odgovorno dohvati vlasti, SDA joj više ne može smetati i sad je do nje, da pokaže koliko zaista vrijedi taj mix liberala, ljevice i NiP-a (Konaković: Mi smo desno od centra) i da ojača na cijelom prostoru zemlje. Preduvjet za taj iskorak je opet Sarajevo u kome Bogićević i kad bude izabran, ne može biti alibi za konsenzus da se ime Mustafe Busuladžića čuva po svaku cijenu na tabli škole: ne samo zato što je riječ o prononsiranom fašisti i antisemitu već i zato što – na simboličkoj ravni – ostavljanje Busuladžića u ladici pod izgovorom da ima prečih stvari prijeti da NS i SDP već na sljedećim izborima budu kažnjeni. Jer ne treba zaboraviti da su u ovoj – odlazećoj Vladi KS-a – SDA, DF i SBB imali Marija Nenadića, prvog premijera nebošnjaka. I još zbog nečega: tek s prepoznatljivom ljevicom unutar Četvorke, s njezinim jačanjem, rastu šanse da jednog dana ne bude važno koje je nacionalnosti gradonačelnik Sarajeva, Banje Luke, Mostara, Tuzle ili Prijedora.

    (Oslobodjenje.ba)

    O izvještaju OSCE-a i šefu VSTV-a: Kad Milan tvita, a Tegeltija sudi

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Milan Tegeltija dijelom je u pravu. Misija OSCE-a u BiH izašla je izvan diplomatskih okvira objavljujući svoj posljednji Izvještaj o odgovoru pravosuđa na korupciju u BiH. A da je samo imao hrabrosti da doda još jednu rečenicu, bio bi čovjek vrijedan poštovanja.

    „Podnosim ostavku”.

    To je ona rečenica koja nedostaje u seriji twittova predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije objavljenih nakon publiciranja OSCE-ovog izvještaja. Jer nije problem ove države u tome što je OSCE, komentarišući pojedinačne predmete domaćeg pravosuđa, izašao izvan diplomatskih normi. Pravi problem je što je u navedenom izvještaju sve tačno. Tačno, ali ne i istinito. Prava istina je barem deset puta gora. E, sad možete samo zamisliti u kakvom je stanju bh. pravosuđe kada je i vječno „umotani“ OSCE morao izaći izvan diplomatskih okvira kako bi, barem dijelom, objasnio široj javnosti ko nas i kako optužuje i ko nam i kako sudi.

    „Veze mogu biti od većeg uticaja nego rezultati“, „odluka predstavlja nečuveni napad na sudsku odgovornost“ samo su neke od sintagmi korištenih u izvještaju Misije OSCE-a  koji pokazuje „sumornu sliku o trenutnoj situaciji u kojoj se nalazi VSTV“.

    Da je Milan Tegeltija čovjek kojem je stalo da neko bude u okvirima svog mandata, davno bi prekinuo svoj „sumorni“ mandat. Igrom slučaja, Izvještaj OSCE-a objavljen je na drugu godišnjicu Tegeltijinog susreta sa Nerminom Aleševićem u banjalučkom Boriku kada je nastao čuveni snimak, svjetskoj javnosti poznat kao „Potkivanje“. Da ne bih trošio prostor i vrijeme na podsjećanje na ovaj slučaj korupcije, reći ću samo jedno – snimatelj čuvenog događaja Nermin Alešević ima status osumnjičenog, a trgovac uticajem u twittu i djelu Milana Tegeltije postao je – svjedok. Sumorna slika, objasnit će OSCE posljednice slučaja „Potkivanje“. Redom su autori ovog Izvještaja navodili konkretne primjere koji uzrokuju loše stanje u pravosuđu, navodili su nelogična postupanja, isticali pritiske na medije, zbrajali optužnice i presude, mjesece i godine koji su proticali u neradu pravosuđa i, na kraju, došli do suštine problema – do imenovanja.

    „Čini se da za karijerno i lično napredovanje u bh. pravosuđu veze mogu biti od većeg uticaja nego rezultati“, napisao je OSCE.

    To je, dakle, uzrok svih problema u bh. pravosuđu. Jer ako se, recimo, sviđate Milanu Tegeltiji možete sa jedanaestog skočiti do drugog mjesta na listi najuspješnijih kandidata i tako postati sudija Suda BiH sa ambicijom da budete naredi član VSTV-a. Ko ne vjeruje, neka pita VSTV kako je imenovan Tegeltijin drug Amir Kapetanović. Ako ste sa Tegeltijom radili „arbitraže“, onda vaša supruga može postati članica VSTV-a. Ako ste Tegeltiju oslobodili svake vrste disciplinske odgovornosti, onda sebi možete priuštiti, naprimjer, i ovo: Prvo postanete glavni tužilac u Doboju pa Vas okružni tužioci iz RS-a izaberu za člana VSTV-a. Kada Vam istekne mandat glavnog tužioca, podnesete ostavku u VSTV-u kako biste ponovo mogli biti imenovani na rukovodnu poziciju u Okružnom tužilaštvu u Doboju. Nakon što obnovite mandat glavnog tužioca u Doboju, opet Vas svi okružni tužioci izaberu za člana VSTV-a, jer je to mjesto bilo upražnjeno dok nije okončana proceduru izbora glavnog tužioca u Doboju. Za one koji ne vjeruju – pratite slučaj Željke Radović.

    To je, ukratko, „sumorna slika“ bh. pravosuđa uzrokovana kadrovskom politikom i kriterijima koje propisuje Milan Tegeltija. Bezbroj je ovakvih primjera u kojima je glavni akter bio „twitteraš“ iz VSTV-a.  OSCE, možda, jeste izašao iz okvira dioplomatije, ali Milan Tegeltija je već odavno izvan okvira zakona.

    (Oslobođenje)

    O migrantskoj krizi i Evropskoj uniji: Kad licemjeri morališu

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Nisam baš siguran da ću, oslanjajući se samo na sjećanje, moći citirati reisu-l-ulemu Huseina ef. Kavazovića, pa ću zato morati parafrazirati njegove riječi izrečene u emisiji “Izvan okvira” kolege Nikole Vučića. Ako nas naša ljudskost ne može natjerati da pomažemo migrantima, kazat će Kavazović, onda bi nas trebali natjerati zakon i pravna država.
    Sto puta su moje kolege u svojim medijima ustvrdile da pravna država u Bosni i Hercegovini ne postoji. A sto puta smo se, gledajući fotografije i snimke na tim istim medijima, uvjerili da nam ni ljudskost, barem kada su migranti u pitanju, nije baš draga.
    I, šta nas onda može natjerati da riješimo pitanje migracija?
    Evropa, reći će oni koji misle da je svaka izjava nekog međunarodnog zvaničnika bitnija od činjenica na terenu. A te činjenice govore nešto drugo. Od našeg neljudskog odnosa o kojem govorimo, od naše pravne države koju nemamo, ipak je gore licemjerstvo, da citiram francuskog predsjednika Emanuela Macrona, “njihove Evrope”.

    Brojke su javno dostupne i svako ko želi može se uvjeriti u pravo stanje. S teritorije Evropske unije, sa zapada, u BiH je protekle tri godine ubačeno najmanje 15 hiljada migranata. Na stranicama slovenačke policije piše da je Italija prošle, 2020. godine, na teritoriju Slovenije, putem readmisije, vratila 1.116 osoba. Od ukupnog broja osoba (1.440) koje je Slovenija prihvatila putem readmisije od drugih država, svega su 32 slovenačka državljanina. Jednostavno je zaključiti da je Slovenija iz Italije i Austrije prihvatila oko 1.400 migranata po osnovu međudržavnih sporazuma o readmisiji. U istom periodu, slovenačka je policija “vrnula tujim varnosnim organima” 10.025 osoba. Najviše ih je tokom 2020. godine predato policijskim agencijama Republike Hrvatske, ukupno 9.950 osoba. Godinu ranije Slovenci su Hrvatima predali 11.039 migranata. To znači da je tokom posljednje dvije godine iz Slovenije u Hrvatsku vraćena 21 hiljada migranata. I svi su uredno, s pratećim dokumentima, na šengenskoj slovenačko-hrvatskoj granici predati policiji Republike Hrvatske. Iste te slovenačke dokumente koji dan kasnije pronaći će pripadnici MUP-a USK-a kada na teritoriji BiH zateknu migrante koji su “došli iz pravca” Hrvatske. Zvanično, MUP USK-a je tokom 2020. godine evidentirao 7.210 migranata koji su zatečeni u blizini granice s Hrvatskom i koji su kazali da ih je ilegalno na teritoriju BiH prebacila hrvatska policija.
    Svevlad Hoffman, savjetnik za krizno komuniciranje i predstojnik Ureda ravnatelja Granične policije BiH, objašnjavajući ulogu “svoje” agencije, kaže da BiH mora prihvatiti migrante iz Hrvatske jer je to u skladu s međudržavnim Sporazumom o readmisiji ratifikovanim u martu 2002. godine. Statistički gledano, po osnovu tog sporazuma Hrvatska je bh. sigurnosnim agencijama tokom 2020. godine predala – 208 migranata. Hrvatska je od Slovenije, prema dokumentaciji, u istom periodu preuzela – 9.950 osoba. Slovenija je manji dio, njih 1.400, prethodno preuzela od Italije i Austrije. MUP USK-a je na teritoriji BiH registrirao 7.210 migranata koji su ušli iz pravca Hrvatske. Pa, da pojednostavimo – tokom 2020. godine najmanje sedam hiljada migranata koji su prethodno bili u Schengen zoni prebačeno je u Bosnu i Hercegovinu. Bosna i Hercegovina je u Srbiju, putem readmisije, tokom 2020. godine vratila 139 osoba. Gdje su ostali? E, oni su na Lipi i u šumama oko Velike Kladuše. I zbog njihovog statusa Evropa svakodnevno izražava zabrinutost. Jer što bi Pakistanci i Afganistanci bili, da ponovo citiram Macrona, “u njihovoj Evropi”, kada mogu u BiH. Ili bolje rečeno, samo u onom dijelu BiH gdje su većinski nastanjeni – muslimani.
    Treba li nas ljudskost natjerati da budemo bolji prema migrantima? Da. Treba li nas pravna država tjerati da budemo bolji ljudi? Morala bi. Ali ne može biti pravne države tamo gdje reforme provode oni koji su malo veći licemjeri od nas.

    (Oslobodjenje.ba)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Nije samo Mustafa problem, i Fuad je

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Cijeli će svijet naredne srijede obilježiti Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Tog je dana 1945. godine Crvena armija oslobodila najveći nacistički koncentracioni logor Auschwitz u Poljskoj, a Ujedinjeni narodi su, Rezolucijom izglasanom 2005. godine, 27. januar proglasili danom sjećanja na sve žrtve holokausta. Za one koji ne znaju, holokaust je provodio njemački nacistički režim nad Jevrejima, Romima, Slavenima, homoseksualcima, osobama s invaliditetom, političkim oponentima nacizma i ratnim zarobljenicima. Za one koji neće da znaju, holokaust je drugo ime za genocid u kome su fašisti tokom Drugog svjetskog rata ubili između 5,3 i 6 miliona Jevreja, istrijebivši tako trećinu ukupne populacije. U Bosni i Hercegovini će ovaj dan biti obilježen i UDIK-ovom najavom skorog izlaska iz štampe monografije posvećene stradanju Jevreja u Sarajevu, sa imenima i prezimenima ubijenih u glavnom gradu naše zemlje i onim koji su odvedeni pa ubijeni u zloglasnim nacističkim i ustaškim logorima smrti. Osnov ove knjige čini podlistak Oslobođenja, objavljen 16. maja pandemijske 2020, u danu kada je u Sarajevskoj katedrali služena misa za žrtve Bleiburga, što je zapravo još od devedesetih eufemizam pod kojim vođstvo HDZ-a – jednako u Hrvatskoj kao i u BiH – javno pati za NDH, tom ustaško-fašističkom tvorevinom.

    SALVE UVREDA

    Imena stradalih sarajevskih Jevreja prepisana su iz dokumenta nastalog u vrijeme gradnje Spomen-kompleksa na Vracama, u čijim su kamenim pločama i uklesana: fašisti su tokom Drugog svjetskog rata ubili 9.091 Sarajliju, u borbama s okupatorima i njihovim pomagačima poginuli su 2.057 boraca i 755 članova gradskog pokreta otpora, a osim što njihovim imenim čuva uspomenu na izgubljene živote kojima je plaćena cijena slobode od fašizma, Spomen-park Vraca, otvoren na Dan državnosti BiH, 25. novembra 1981. godine, posljednje je počivalište i 26 poginulih narodnih heroja, među kojima su Vladimir Perić Valter, Omer Maslić, Vaso Miskin… Tu je i spomenik “Ženi borcu”, statua mlade narodne heroine Radojke Lakić, koju su ustaše 1941. mučile i strijeljale. Tokom posljednjeg rata Vraca su postala jedno od zloglasnih artiljerijskih uporišta s kojih je sijana smrt po Sarajevu. Opsada glavnog grada BiH trajala je 44 mjeseca i ubilježila 11.700 žrtava, a neke od najvećih kazni u Haagu za zločine protiv čovječnosti izrečene su upravo provoditeljima opsade, komandantima VRS-a Stanislavu Galiću, Dragomiru Miloševiću i Momčilu Perišiću, doživotni zatvor, odnosno 29 i 27 godina robije. Njihovom ratnom zapovjedniku Ratku Mladiću pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije također je izrečena prvostepena kazna – doživotni zatvor. Mladić je uhapšen u Srbiji i predat Haagu 2011, a tri godine kasnije – početkom ljeta 2014. – na zidu koji praktično okružuje Spomen-park na Vracama postavljena mu je spomen-ploča. Ove, 2021. godine, SNSD-ov gradonačelnik Istočnog Sarajeva najavljuje prihvatanje inicijative Udruženja za zaštitu Srba u Federaciji BiH da na “dijelu Spomen-parka Vraca, koji teritorijalno pripada Srpskoj, podignu novi spomen-kompleks koji bi, svojim sadržajem, predstavljao autentično svjedočenje stradanja sarajevskih Srba, ne samo u periodu od 1941. do 1945. godine nego i u posljednjem građanskom ratu u BiH”. Predsjednik Udruženja Đorđe Radanović novinarima je potom objasnio da su spremni povući inicijativu ukoliko se u samom Sarajevu prihvati inicijativa ovog udruženja o vraćanju predratnih imena ulica, a u petak je dostavio i konačni spisak ulica da bi shvatili razloge zašto su “primorani da pokreću inicijativu da se izgradi i spomenik sarajevskim ulicama na Vracama”. Spisak obuhvata ukupno 152 ulice na teritoriji Sarajeva kojima su promijenjena imena “jer su imale srpski prefiks ili asocirale na srpski narod”, uz napomenu: “Ulica narodnog heroja Fuada Midžića sada je Ulica Mustafe Busuladžića”.

    Još 2016. je Naša stranka u Skupštini Kantona Sarajevo ustala protiv odluke SDA da Osnovnu školu Dobroševići nazove imenom Mustafe Busuladžića. Peđa Kojović, tada zastupnik, danas predsjednik NS-a, zbog ukazivanja na pogubnost imenovanja bilo čega po prononsiranim fašistima iz Drugog svjetskog rata čak je i fizički napadnut, uz čitav niz optužbi od kojih je – kako je sam rekao – najteže podnio onu da je četnik. “Da se zovem Asim ili Rasim, mogao sam rat provesti u Münchenu, mogao sam ukrasti milion maraka iz budžeta i nikad niko ne bi dovodio u pitanje moj patriotizam. Ali, pošto se zovem Predrag, to se može”, kazao je Kojović u Skupštini KS-a pitajući kolege iz SDA za kakvu se to Bosnu i Hercegovinu bore? Salvama uvreda bili su izloženi i svi drugi koji su pokušali objasniti da je uvreda za Sarajevo davati ime bilo čemu po deklariranom fašisti, antisemiti, saradniku i promotoru ustaškog režima, što je Busuladžić nesumnjivo bio, a branitelji lika i nedjela fašiste Busuladžića su ga zarad rehabilitacije posthumno zakitili “nositeljem ideje panislamizma” iako je sam isticao najveće ciljeve: “Orijaška borba koju Njemačka sa svojim saveznicima vodi protiv boljševizma nije rat dvaju imperijalizama”, pisao je Mustafa Busuladžić 1943. uz objašnjenje: “Današnji sukob je prije svega borba dvaju svjetova, starog svijeta koji se pod udarcima podmlađenog pretvara u krhotine i novog svijeta koji se rađa, borba između ‘Kapitala’ i ‘Mein Kampfa’ (…)”, kako je zabilježio Tarik Haverić u svojoj “Kritici bosanskog uma” napominjući da Busuladžić nije, kada je ishod orijaške borbe postao evidentan, dok su savezničke trupe već napredovale kroz Normandiju, poticao svoje istovjernike da se uključe u borbu protiv Trećeg Reicha, već da masovno stupe u njegovu odbranu.
    Naša stranka je svoj antifašistički angažman kapitalizirala brojem glasova u Sarajevu, no u Vladi šestorke je zaboravila i školu i Busuladžićevu ulicu. Njezin državni zastupnik Damir Arnaut, nekadašnji kadar Stranke za BiH, koji je u Parlament BiH ušao kao nositelj liste SBB-a, pravno je elegantno riješio problem: Inicijativom koja je usvojena u Zastupničkom domu PSBiH i koja će biti dostavljena svim nivoima vlasti, a kojom se pozivaju općine i gradovi širom BiH da zamijene nacističke i fašističke nazive ulica, škola i drugih javnih površina. Arnaut u inicijativi navodi sramotu cijele BiH zbog tabli s imenima “Mile Budaka, Draže Mihailovića, Osmana Rastodera, Rade Radića, Sulejmana Pačariza, Jure Francetića, Mustafe Busuladžića, Lorković-Vokića, Uroša Drenovića, Ive Zelenike Tovarnika, Dragiše Vasića, Avdage Hasića, Stevana Moljevića, Huseina Đoze, Đure Spuževića, Muhameda Pandže, Rafaela Bobana, Pavla Đurišića te mnogih drugih kolaboracionista”. SDP je u međuvremenu, u nekoliko solo akcija, valjda kad se sjete svog biračkog tijela, također zagovarao izmjene imena ulica i škola po svojim spiskovima. Sve su propale.

    ŠAMAR CIVILIZACIJI

    Njihov državni parlamentarac Denis Bećirović još 2016. je dobio podršku istog doma kao i Arnautović, o ukidanju naziva ulica u Mostaru nazvanih po zvaničnicima ustaškog režima. Mile Budak i Jure Francetić i dalje stanuju u Mostaru. Inicijative o ukidanju imena po prononsiranim zločincima iz posljednjeg rata niko i ne pokreće. Jer i nema šansu da za njih dobije podršku.
    No, nema sumnje da će političari i udruženja ostati odani svojim ratovima inicijativama. Koje nikog ne obavezuju, ali o(p)staju kao sredstva ucjene. Jasno je Đorđu Radanoviću da Sarajevu baš i ne treba ulica cara Dušana, jednako kao što je i Sarajlijama jasno da je Ulica 10. brdske brigade zaista provokacija i vrijeđanje Srba, prije svega onih koji su branili ovaj grad tokom opsade. Kao što je baš svima jasno da su Busuladžić, Mladić i Francetić šamar civilizaciji. Kako god, od nečeg se krenuti mora: možda je rješenje komisija PSBiH koja će okupiti historičare sa zadatkom ispisivanja kriterija ko ne može dobiti ime ni ulice ni škole ni studentskog doma ni parka. Oslobođenje će otvoriti svoje stranice tekstovima koji će pomoći da se ustanovi ko su i ko nisu oni po kojima se danas zovu mjesta naših života i druženja. No, tek kada rad takve komisije postane zakonski amandman, on će postati obavezujući. A da bi komisija uopće bila uspostavljena s nadom da će nešto napraviti čega se pametan neće stidjeti, njezini članovi bi morali proći jednostavan ispit: da znaju šta je holokaust. Ne moraju prvi sastanak održati u Srebrenici.

    (oslobodjenje.ba)

    Kolumna Senada Avdića: Čović je, poput Miloševića svojedobno, najavio, suđenja (CIK-u) za izbornu krađu

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Neviđenoj medijsko-političkoj kampanji Dragana Čovića i njegovih medija protiv Centralne izborne komisije BiH i Suda BiH  (koja je tokom jučerašnjeg dana iz Bosne i Hercegovine preseljena u Hrvatsku gdje je lider HDZ-a BiH tražio podršku premijera Andreja Plenkovića) u granicama svojih mogućnosti se pridružio njegov prijatelj Fahrudin Radončič sa svojim dnevnim biltenom. Na njihovom udaru se našao predsjednik Suda Bosne i Hercegovine Ranko Debevec, kojeg u više članaka (pored ostalog i u histeričnom otvorenom pismu kojeg su navodno napisali “savjesne” sudije i tužitelji, a iz kojeg se lako prepoznaje rukopis prekaljenih pisaca i distributera anonimnih pisama kao i pasioniranih prigradskih hakera!) optužuju da podržava CIK BiH koji, pak”, “ima problema sa legitimnošću”, piše Senad Avdić u svojoj kolumni na Slobodnoj Bosni. 

    Dakle, i tu se Radončić i  “Avaz” slažu sa Čovićem (i Miloradom Dodikom, naravno) koji već godinu dana odbijaju prihvatiti legitimnost izbora članova CIK-a koje je imenovao Predstavnički dom Parlamenta BiH. “Avaz” ne prestaje očajavati što članovi CIK-a nisu izabrani na unaprijed dogovorenom konkursu gdje je trebala odlučivati komisija predvođena provjerenim legalistom Milanom Tegeltijom, zaljubljenikom u 9. januar i prognanikom iz “muslimanskog Sarajeva”.

    Radončićev nepismeni, primitivni bilten, u dosluhu sa pisamcima “Otvorenog pisma” optužuju predsjednika Suda BiH Debeveca “da čuva leđa SDA, stranci koja je vjerovatno i najdublje involvirana u izborne krađe u Mostaru”. Tvrdi se dalje kako “mnogi

    (čitaj Radončić, Čović, Dodik, pisci anonimnih pisama…) povezuju i sa javno obznanjenim prisnim odnosima predsjednika Debevca sa direktorom Obavještajno-sigurnosne agencije Osmanom Mehmedagićem Osmicom“.

    Radončiću i njegovom petparačkom biltenu “sumnju , također, izaziva vrlo indikativno ubrzavanje suđenja sudije Branka Perića  onima (Mehmedagić i Pekić) kojima je potvrđena optužnica, što nije zabilježeno u istoriji rada i “efikasnosti” Suda Bosne i Hercegovine”.

    OLAKO OBEĆANA BRZINA SUĐENJA

    Vidljivo je da Radončić ne samo što ima ambicije, i, nažalost, uspijeva u njima preko klijentelističke mreže u pravosuđu da određuje koga treba hapsiti i (pre)suditi (slučaj tužitelja Bože Mihajlovića) nego bi čak i da ga se pita i o dinamici održavanja sudskih procesa!? Uzgred, suđenje dužnosnicima OSA-a Mehmedagiću i Pekiću ne odvija se ni brže ni sporije nego što je prije 4-5 godina  vođeno suđenje Radončiću i  njegovoj grupi optuženoj za ometanje rada pravosuđa.

    I tu Fahrudin Radončić pokazuje potpunu usklađenost i akciono jedinstvo sa svojim prijateljem Draganom Čovićem. I lider HDZ-a BiH, kojeg sa šefom SBB-a dijeli i to što je i on svojedobno bio “žitelj” Pritvorske jedinice Suda BiH, u svom jučerašnjem saopćenju najavljuje kako “čvrsto vjeruje da sudski procesi koji predstoje …trebaju biti izloženi sudu javnosti…”

    U političkoj povijesti i pravosudnoj praksi ovih prostora poznato je da je samo jedan političar najavio sudski progon svojih protivnika: bio je to srpski diktator Slobodan Milošević koji je u februaru 1989.godine hiljadama okupljenih srpskih demonstranata ispred Skupštine Jugoslavije u Beogradu koji su tražili hapšenje Azema Vllasija, tadašnjeg utjecajnog političara sa Kosova, obećao da će on “biti suđen i biti uhapšen“. Tu je olako obećanu brzinu Milošević i ispunio nakon što je Vllasi istu večer uhapšen (u Bijeljini) nakon čega je mjesecima čamio u srpskim zatvorima na Kosovu i suđen u montiranom procesu). Nema sumnje da Dragan Čović može pisati potjernice protiv svih onih koji mu stoje na putu kao jedinom i Bogom danom lideru svih Hrvata u BiH, kao što je izvjesno da bi takve njegove ambicije Tužiteljstvo BiH predvođena HDZ-ovom stranačkom rodicom,  Glavnom tužiteljicom Gordanom Tadić servilno i efikasno provelo i pretvorilo u optužnice. No, uvijek ima ono ali, što autoktratama i diktatorima sreću kvari: da bi se od krivične prijave, preko optužnice dospjelo do sudskog procesa, još uvijek je nužno da o tome svoj pravorijek izrekne i Sud BiH, što posljednjih nedjelja baš i ne čini niti popušta pod pritiscima kriminalno-mafijaških, političkih i medijskih predatora.

    Dva su se ključna državna punkta, važne institucije za funkcioniranje demokratske i pravne države  u posljednjih godinu dana izmakla osovini Dodik-Čović za koju aktivne simpatije iskazuje pokazuje i Radončić: Centralna izborna komisija BiH i Sud Bosne i Hercegovine.  Bez njih u lancu rukovođenja i komandovanja destrukcije BiH prohodnost urušavanja državnih institucija nije više neupitna. Članove CIK-a je ta maligna družina ohrabrena ruskom podrškom pokušala ukloniti preko sudskih procesa, tužbi, žalbi navodno oštećenih kandidata nezadovoljnih rješenjima Parlamenta BiH. Nakon niza bezuspješnih pokušaja delegitimiziranja i kriminaliziranje članova CIK-a, izabrana je nova meta, Sud Bosne i Hercegovine, odnosno njegov predsjednik Ranko Debevec. Već mjesecima iz istih neformalnih i formalanih, prikrivenih i vidljivih  centara moći pišu se anonimne potjernice, gomilaju se nove i svježije optužbe protiv njega, uhodi ga se, stavlja na streljanu opskurnih uličarskih medija i portala za jednokatnu (zlo)upotrebu.

    Vrlo je indikativno, ali i sasvim  razložno, što u nedavnom skandaloznom napadu na bosanskohercegovačke medije Ministarstvo vanjskih poslova Rusije izdvaja tri medija-portala koja su prema njihovoj optužbi prednjačila u hajci povodom Dodikovog poklanjanja ukradene ikone Sergeju Lavrovu, ministru vanjskih poslova Ruske Federacije: “Istraga”, “Žurnal” i “Slobodna Bosna” izdvojeni su kao perjanice antiruske (i antidodikovske) kampanje u  Bosni i Hercegovini.

    MARIJA ZAHAROVA KAO GORDANA TADIĆ

    Također, nije nimalo slučajno, nego je krajnje razumljivo i logično što su se upravo ova tri medija i njihovi novinari u posljednjih nekoliko godina najčešće nalazili na udaru dominantne  pravosudne strukture u BiH, od Milana Tegeltije i njegovih prvih pratilja u VSTV-u Jadranke Lokmić Misirače i Ružice Jukić, pa do tendencioznog  tužiteljskog ansambla  kojeg je oko sebe okupila i besprizorna glavna ravnateljica Gordana Tadić.

    Izbori u Mostaru koji su u značajnoj mjeri destruirani primitivnom krađom volje građana, zbog čega je proces brojanja glasova djelomično ponovljen, samo je povod, a ne krunski razlog ponovnog nasrtaja na Centralnu izbornu komisiju, onih političkih aktera koji ovu instituciju već godinu dan ne “šljive”, niti joj priznaju legitimitet. Kriminal, krađa, dodavanje i oduzimanje glasova je eminentno u nadležnosti lokalnih činovnika, članova biračkih odbora, stranačkih povjerenika. Posao CIK-a u osnovi je taj da licencira prikupljene  rezultate, nakon što se obavi kompletna procedura, odgovori na žalbe, progovore, optužbe i to je zakonski precizno i jasno postavljeno.

    “Hoće li svemoćni Debevec aminovati izbornu krađu u Mostaru?” stoji u naslovu najnovije potjernice koju je Radončić uputio  preko svog kućnog biltena. Neće, evo da im to otkrijem, predsjednik Suda BiH ni aminovati, niti neaminovati “izbornu krađu”, jer mu ni jedno ni drugo, nije posao. Ali zato jeste posao lidera “Saveza za bolju budućnost”, savjetnika “Avaza” i bivšeg muža vlasnice “najveće medijske kuće u BiH” da “ne aminuje” flagrantnu izbornu krađu koju su na izborima u Mostaru počinili članovi-kandidati njegove stranke. Kao što su izvijestili svi mediji (i zbog čega je CIK odlučio da promijeni raniju Odluku o utvrđivanju i objavljivanju rezultata u Gradu Mostaru) ponovnim brojanjem glasova na 14 biračkih mjesta ustanovljen je masovni kriminal sa naknadnim dopisivanjem glasova kandidatima. Lažiranje je uglavnom rađeno u korist Koalicije za Mostar (a na štetu Bh Bloka), a najveći pojedinačni skandal, odnosno kriminal, je utvrđen kod Anela Kljake, kandidata SBB-a: predsjedniku mostarske organizacije SBB-a je naknadnim intervencijama dopisano 1596 preferencijalnih glasova. Od najavljivana i planirana  tri mandata u budućem Gradskom vijeću Mostara Radončićev SBB će na kraju dobiti samo jedan. Nema tog Debeveca koji može progledati kroz prste kriminal(c)u iz SBB-a i izvršiti pritisak na CIK BiH da ga preko reda, na lijepe oči ugura u Gradsko vijeće Mostara.

    Dragan Čović već godinu dana ne prestaje očajavati i najavljivati političku i pravosdudnu bitku nakon što je u CIK-a ostao bez višegodišnjeg člana Stjepana Mikića, svojevrsnog Brada Raffespergera kada je riječ o HDZ-u i izborima. Sjećate se Raffespergera: to je onaj državni sekretar države Georgije od kojeg je Donald Trump tražio da mu “nafata” 11.780 glasova. Za razliku od njega, Stjepan Mikić, pojačan Milijanom Vasom Brkićem i njegovom hrvatskom izbornom inženjerijom, više od decenije je isporučivao  Čoviću glasova koliko je ovaj “zinuo”. Ta je praksa prošle godine završena i, razumljivo, nije se lako sa tim nenadoknadivim gubitkom pomiriti.

     

    Kolumna Vildane Selimbegović: Ogrlica od Biser(i)nih promašaja

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Znam da je Osmi mart Međunarodni dan žena i da ovaj moj tekst neće biti nimalo gender-praznični, no tješi me činjenica što se dvije gospođe ministarke, čija su (ne)djela hiperaktualna u ovoj zemlji i o kojima namjeravam pisati, svojim poslom i bave bez mrve ljudskog senzibiliteta, u kome žene inače prednjače, a sa izraženom bahatošću i arogancijom prepisanom od populističkih uzora koji su po defaultu muškog roda. I da ne bude zabuna, uopće ne gajim nikakve iluzije da bi nam išta bilo drugačije da su ministri civilnih i vanjskih poslova u ovoj postavi Vijeća ministara BiH muškarci, ali priznajem da sam od žena očekivala (puno) više, naivno vjerujući da su svjesne koliko su domaće političke partije uopće spremne pokloniti povjerenje ženama za vodeće pozicije pa da će, shodno tome, osvjetlati obraz i pokazati da mogu biti bolje od muških kolega i samim tim pojačati konkurenciju makar u vlastitim (stranačkim) redovima. Umjesto svega toga, dobili smo čitav niz promašaja i to na životno važnim temama, onim u kojima diljem planete prednjače žene. Riječ je o pandemiji koronavirusa i potpunom domaćem debaklu: Bosna i Hercegovina je pala na ispitu imunizacije i u ovom času – ma kako to grubo zvučalo – žrtve Covid-19, nagli rast oboljelih i alarmantno stanje zdravstva idu na dušu našim damama iz Vijeća ministara Ankici Gudeljević i Biseri Turković.

    Kupovina vremena

    Ministrica Gudeljević je – s obzirom na to da BiH nema državno ministarstvo zdravlja – najodgovornija za nabavku vakcina. Naučili smo da je pandemija donijela neka drugačija pravila pa velike kompanije pregovaraju s državama, tako je i uključenost BiH u Covax i provedena preko Ministarstva civilnih poslova iz koga su nas, prije koji dan, obavijestili da je naša zemlja ispunila sve obaveze u skladu sa zahtjevima Covax mehanizma: u traženom roku je izvršena uplata kompletnog iznosa za naručenih 1.232.000 doza, za ultrahladni lanac raspolažemo hladnjacima za prihvatanje preko 1,1 milion doza Pfizerove vakcine (hladnjaci su kalibrirani i mapirani od akreditiranih laboratorija), identificirane su relevantne institucije i potpuno su na raspolaganju, a donesena je i Odluka o koordinaciji procedura interventnog uvoza lijekova namijenjenih liječenju ili sprečavanju zarazne bolesti izazvane virusom SARS-CoV-2. U (pre)obimnom saopćenju, ministrica Gudeljević nas je iscrpno obavijestila o još brojnim učinjenim potezima, sve da bi nas uvjerila kako je BiH naručila, platila i osigurala sve uvjete za prihvatanje vakcina, ispunila uvjete, ali sada smo suočeni s novim zahtjevima proizvođača što naše Ministarstvo “navodi na pomisao da se radi o kupovini vremena uslijed nedovoljne proizvodnje na globalnom nivou”.

    Draga gospođo ministarko, eureka! Još prije nove godine i Evropa i svijet su naglas govorili o ovom problemu, pa bismo vjerovali u ministarski angažman da je, recimo, još tada uslijedio poziv upućen prije koji dan Covaxu, SZO-u, UNICEF-u i proizvođačima vakcina da dođu u BiH i uvjere se u našu pripremljenost. I još nešto: podsjećati saopćenjima GAVI tajništvo da Pfizer isporučuje nove zahtjeve, ne pije vode. U svijetu u kome vlast brine o svojim građanima (i narodima!) razmišlja se unaprijed i traže rješenja i to ne u donacijama već u kupovini: zato i samo zato je cinizam posljednje vrste izjava ministrice Gudeljević kako nije tačno da BiH nema vakcine jer ih Republika Srpska ima: RS je do vakcina došao zahvaljujući donaciji Srbije (2.000 vakcina za zdravstvene radnike), a uz pomoć Srbije su nabavljene i ruske vakcine Sputnjik V (20.000 koje su već stigle). I tu dolazimo do bisera Bisere Turković, ministrice spoljnih poslova BiH. Na sastanku održanom 21. januara s predsjedateljem Vijeća ministara BiH Zoranom Tegeltijom, kome su prisustvovali entitetski ministri zdravlja i ministrica Gudeljević zaključeno je da BiH krene u nabavku vakcina i mimo Covax mehanizma. Federalni ministar zdravlja Vjekoslav Mandić, referirajući se na taj sastanak, piše urgentno pismo ministrici Turković tražeći da se preko bh. diplomatskih predstavništava u Moskvi i Pekingu informiše o karakteristikama ruskog i kineskog cjepiva (Sputnjik proizvodi Gamaleya iz Ruske Federacije, a Sinopharm u Republici Kini, napominje ministar Mandić) moleći za suradnju u pribavljanju korisnih informacija “naročito o uvjetima skladištenja, čuvanja, distribucije i primjene ovih cjepiva, a sukladno uvjetima proizvođača”.

    Nastanjena u sehari SDA

    Na ovom istom mjestu, već sam pominjala da je naša ministrica Turković iz Moskve ekspresno dobila potpunu informaciju, čak i izjavu koja je (potpisana?) trenutno omogućavala BiH pristup nabavci vakcina Sputnjik V – uz sve tražene informacije – po fiksnoj cijeni 9,95 dolara po dozi i isporuci za “nekoliko desetina hiljada” u roku od 1,5 do 2 sedmice. Šta je tačno uradila naša vajna ministrica Turković na osnovu dostavljenih informacija, ne zna se, bit će jedno veliko ništa, što su i inače rezultati njezina angažmana, no svi jako dobro znamo – štaviše svjedočili smo – neviđenom skandalu koji je u vlastitoj režiji proizvela onoga dana kada je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić trojici članova Predsjedništva BiH uručio na Sarajevskom aerodromu donaciju od 5.000 AstraZeneca vakcina za Federaciju BiH. Dakle, poklonu koji je primio vrh države BiH ministrica je odlučila pogledati u zube tako što je u jednoj rečenici izvrijeđala i poklon i Vučića i Predsjedništvo BiH. Ko je dao mandat ministrici Turković da pljuje Predsjedništvo BiH? Ko je tačno ministrica koja sebi daje za pravo da nam važno saopći kako nije problem nabaviti vakcine i tobože se brine za nas tražeći saglasnost Agencije za lijekove BiH, inače neophodno (naravno, ne isključujem mogućnost da ministrica Turković ne zna zakone ove zemlje jer svojim ponašanjem svjedoči da je BiH zaista ne zanima mnogo), kada se sama svoga posla ne dohvaća. Stalno nastanjena u sehari SDA, Turkovićka je nabrala zavidnu diplomatsku karijeru za koju nikad tačno nije utvrđeno šta je dobrog donijela BiH. U mandatu dopremijerke i ministrice, srlja iz greške u grešku. A nije da nema od koga naučiti da hoće: njezin zet – za razliku od nje – ima zavidne rezultate. Istina, i nije kadar SDA.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Hvala Jasmili i Vučiću

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Odakle ste, pita nasumice novinarka beogradske Prve TV ljude koji na Sajmištu stoje u redu za vakcinu. Iz Sarajeva, Sarajeva, Sarajeva, Tuzle, iz Makedonije, Sarajeva, Albanije, Crne Gore… Na jednom od putokaza stoji: Privrednici iz Bosne i Hercegovine. Prijavilo ih se oko 7.500. Nađoše i jednog Slovenca. Bivša Jugoslavija u malom. Ljudi čekaju, priznaju da ih je puno došlo bez najave, a u njihovo ime jedna Tuzlanka kaže: Samo da vakcinacija traje do osam uveče… Izračunali su da će tako doći na red. Nekako u isto vrijeme, Sarajevom prolaze kolone automobila, a prolaznici im aplaudiraju: ekipa okupljena oko organizacije Omladinskog filmskog festivala inicirala je vožnju podrške izboru Bogića Bogićevića za gradonačelnika.

    Mi i naše vrijednosti

    Znaju ti mladi ljudi da je Bogićević odustao, razočaran i ponižen zbivanjima na sjednici Gradskog vijeća. Njihova vožnja je i njihov politički stav: dosta im je političarenja, pijačkih obračuna i stranačkih kalkulacija, žele da i na ovaj način pokažu da je vrijeme za ozbiljne promjene. Bogićev simbolički integritet za njih je garancija da su one moguće, no Bogićević je dovoljno dugo u politici da zna kako jedan čovjek nije dovoljan. Ne može sam. Priča o Sarajevu nije završena i u njoj nema nevinih, baš zato valja se pozabaviti pričama koje na naše oči promiču također nezavršene i sa debelim slojem političke krivice. Jer to puno govori o nama i našem odnosu prema vrijednostima u koje se javno zaklinjemo. I svako malo ih zaboravimo.

    Film “Quo vadis, Aida” Jasmile Žbanić je prije dvije sedmice nominiran za Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma, a za manje od tri ćemo saznati hoće li zlatni kipić ponovo doputovati u glavni grad BiH. Jasmilina drama o genocidu u Srebrenici već mjesecima kupi nagrade koje su u našoj zemlji vijesti što traju manje od dana i apsolutno ne nailaze na reakcije onih u čijem su opisu posla. Odnos politike prema Srebrenici vidjeli smo i na prošlim lokalnim izborima (kupovine, skandali, svađe unutar onog što zovemo probosanski blok), pa se usuđujem ustvrditi da je upravo takav odnos i razlog što Jasmila, u obimnom intervjuu za zagrebačku Gloriju, govori o svom i suprugovom praćenju nominacija svjesna startnog hendikepa – kampanje koju si nisu mogli priuštiti. U proces su ušli bez američkog distributera, što znači da glasači Akademije nisu imali priliku ni pogledati film (kad je “Aida” dobacila do užeg izbora, uspjeli su dobiti Super Ltd, pa je sad film u kinima SAD-a i na online platformama poput Amazon Primea), konkurencija se rasipala PR-ovima, oglasima, nastupima, Jasmila se – kaže – gerilski borila. Jasno je k’o dan da je Angelina Jolie – onim intervjuom za Time koji je napravila s Jasmilom – učinila više za promociju filma o Srebrenici nego svi domaći budžeti namijenjeni kulturi. Ovdje, na Balkanu, najupečatjiviji prilog o “Aidi” napravljen je u Beogradu: Zoran Kesić je u svoja “24 minuta” ugostio Jasnu Đuričić, srbijansku glumicu koja u filmu glumi prevoditeljicu Aidu i njenog supruga Borisa Isakovića koji se pojavljuje u liku Ratka Mladića. Svjestan pritiska i prijetnji kojim su oboje izloženi u svojoj zemlji, Kesić svoj prilog vodi ne ostavljajući prostor dilemama o stavu ne samo prema filmu već i prema Srebrenici. I Jasna i Boris ne kriju vjeru u Jasmilin film (Boris i u Ninu govori o svom uvjerenju od samog starta da će “Aida” ući u konkurenciju za Oscar), oboje ističu neophodnost suočenja s našom nedavnom ratnom prošlošću ne dvojeći da je “Aida” svakako dobar način da se to i dogodi. “Aidina” nominacija je i u Hrvatskoj snažno odjeknula: tamošnji su mediji iskoristili priliku da likuju što “Dare iz Jasenovca” ni na mapi nema, “Dara” je – za one koji su zaboravili – Vučićev državni projekat i trebala je poraziti region nudeći srpsku stranu povijesti. Uza svu mašineriju i ko zna koliko novca, “Dara” nije prošla, “Aida” je već sad za Srebrenicu učinila više nego sve probosanske partije od Daytona naovamo iako je bh. izdvajanje za kinematografiju ubjedljivo najmanje u regiji. Kao, uostalom, i za sve drugo što nosi epitet bosanskohercegovački i oko čega se, kao oko hodžina jorgana, decenijama otimaju partije sa sarajevskom adresom.

    Nema nam spasa

    S takvom (su)vlašću spasa nam nema, a da propadamo, jasno je k’o dan. Koronakriza je, nažalost, savršena ilustracija: ovdje vakcine dolaze kao donacije (prvu je uručio Vučić), a kada konačno aterira prva količina – nedostatna i za zdravstvene radnike – plaćenih kroz Covax mehanizam, sljegne pola međunarodne zajednice da ih dočeka s transparentima. Domaće svađalice busaju se u svoja srpska, hrvatska i bošnjačka prsa, i obračunavaju pričama o građanskoj državi. A građani slušaju ljekare (spašavaj se ko može!) i idu na vakcinaciju u susjednu Srbiju. Političari šute, nemoćni da makar naglas kažu hvala Aleksandru Vučiću koji ne odustaje od svoje ideologije, ali nudi spas za život. Jer on očito zna da politika nisu samo društvene mreže i isprazna saopćenja i ulaže u svoju (političku) budućnost. U Sarajevu to ne važi, nikako da shvatimo da ako zaista hoćemo BiH, moramo imati jasno definiran minimum probosanskih interesa iza kojih ćemo zajedno stati. Bilo da je riječ o Bogiću, Jasmili ili vakcinama.

    Korupcija i vrijeme: Prijavom protiv korone

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Dva dana nakon Uskrsa, Mirnes Ajanović je vaskrsnuo. Vanredna vijest, baš onako kako i priliči, pisalo je iznad naslova skoro svih medija koji nas izvještavaju da je predsjednik BOSS-a podnio krivičnu prijavu protiv premijera Edina Forte, ministra Harisa Vranića, KCUS-a i svih drugih zvaničnika u Kantonu Sarajevo.
    Nisam brojao pa ne znam tačno koja je ovo po redu besmislena krivična prijava podnesena u proteklih tridesetak dana. Idemo čisto po sjećanju – prvo su neki intelektualci predvođeni (pri)pravnim ekspertom Senadom Pećaninom podnijeli prijavu protiv svih živih na državnom i entitetskom nivou, izostavljajući, logično, onaj kantonalni. Onda su anonimni pošiljaoci medijima poslali prijavu protiv KCUS-a, da bi KCUS sa Sebijom Izetbegović i njenim pratećim menadžmentom odgovorio prijavom protiv anonimnih pošiljalaca i medija. Prije toga je ministar zdravlja Kantona Sarajevo tražio intervenciju državnog i kantonalnog tužilaštva… I tako je prošlo tridesetak dana. Statistički gledano, najsmrtonosnijih tridesetak dana od početka pandemije do danas.

    Hajmo biti objektivni, sve i da ima osnovane sumnje, a uz prethodne konsultacije sa ozbiljnim pravnicima, ne (pri)pravnim ekspertima, ističem da nema, podnošenje krivičnih prijava u ovoj situaciji zapravo je samo pokušaj prikupljanja simpatija u javnosti. I ništa više.
    U normalnim državama ni pravosuđe niti bilo ko drugi ne insistira na “potpunoj provedbi” zakona u situacijama kada je borba za goli život. Čak i Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu, provjerio sam sa sudijom Farisom Vehabovićem, u ovakvim luđačkim vremenima dopušta suspenziju i određenih ljudskih prava zagarantovanih Konvencijom. Eno, u Izraelu je Mosad nabavljao i respiratore i vakcine. Aleksandra Vučića niko živ ne pita pod kojim je uslovima i kojim kanalima nabavio vakcine kojima su vakcinisani i bh. državljani.
    Ali zato u Bosni i Hercegovini svako prijavljuje svakoga. Svako može uzeti sebi za pravo da računa da li je vakcina 15 euro centi skuplja ili jeftinija i da nakon toga podnosi krivičnu prijavu. Pandemija se koristi za političke obračune kroz pravosudne institucije. Dvadeset godina se u ovoj državi kralo na javnim nabavkama, kralo na građevini i na nabavci medicinske opreme. Nikad mediji i NVO aktivisti, čast izuzecima, nisu ovoliko insistirali na “dosljednoj provedbi” zakona. Nikada više krivičnih prijava nije podneseno, niti su tužioci ikada prije ovako promptno izlazili na uviđaj.
    Nije korupcija ovu državu pojela i uništila tokom pandemije virusa korona. Ako ćemo objektivno, sada se krade manje nego prije. Jer sada kradu malo veći igrači od ovih naših, igrači koji upravljaju svjetskim tržištem. I zanimljivo, baš sada je najveća buka. Aktivisti su se probudili, vlastodršci podnose prijave jedni protiv drugih.
    Zar je bitnije po kojoj će se proceduri nabaviti vakcine od toga da ih se nabavi? Zar je uopće bitno da li će vakcine biti nabavljene po Zakonu o javnim nabavkama od “ovlaštene” institucije? Zar zapravo nije najbitnije da vakcine dobijemo? Evo moje (proste) računice: ako je Izrael svojih 4,6 miliona stanovnika ekspresno vakcinisao plaćajući 50 posto više Pfizeru od EU, da je BiH plaćala duplo više, opet bismo prošli sa cca 10 posto budžeta Kantona Sarajevo za cijelu zemlju?! A sada, kada umiru desetine ljudi dnevno, kada smo na repu imunizacije i kada zdravstveni radnici padaju s nogu, politikantstvo i lažni aktivizam su nam najmanje potrebni. Sada treba pomoći Forti i Novaliću da zajedno na svjetskom tržištu pronađu vakcine. Sada svoje ratne sjekire moraju zakopati i Vranić i Sebija Izetbegović i okrenuti se spašavanju ljudi koji se mogu spasiti.
    Da li su do sada pokazali da su nesposobni? Jesu. Ali bit će još nesposobniji ako svakodnevno budu strahovali hoće li im, Forti ili Novaliću, Sebiji ili Vraniću, upasti tužioci tražeći papire o tome da li je vakcina naručena preko “relevantnog” posrednika ili su respiratori postavljeni na šesti ili sedmi sprat. A svi znamo i koliko traju naše istrage i kako završavaju.

    (Oslobođenje)

    O “mirnom razlazu” i nezadovoljstvu: SANU-ov Memorandum o razumijevanju s Evropom

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Nekako u isto vrijeme, dok se Milorad Dodik u Istočnom Sarajevu obraćao naciji, slovenački je predsjednik Borut Pahor na svom je Twitter nalogu objavio saopćenje u vezi slučajem „mirni razlaz“. Tek da podsjetim, Pahor je u martu ove godine trojicu članova Predsjedništva BiH upitao – može li se BiH mirno razići, jer se takav razlaz sve ćešće pominje i u evropskim krugovima.

    “Predsjednik Pahor redovno upozorava protiv ideja o raspadu BiH i prekrajanju granica na zapadnom Balkanu. U tom kontekstu, zbog zabrinutosti zbog ovih ideja, ovo je pitanje postavio svojim sagovornicima, članovima Predsjedništva BiH”, objasnit će prijateljski raspoloženi Pahor, priznajući tako da se u evropskim krugovima priča o “mirnom razlazu” u BiH.

    I Milorad Dodik, na konferenciji za medije, osvrnuo se na isti događaj.

    “Razgovor s Pahorom koji je naveo gospodin Komšić je bio takav kakav je bio. Oni se hvale da su odgovorili mogućnošću rata, ali kome je danas do rata. Opcija o mirnom razlazu je jedna od i o njoj se može pričati. Dok ja sjedim ovdje neću dopustiti da dođe do mogućnosti rata, pa ni za RS, ali ću raditi da dođe do mogućnosti mirnog razlaza”, kazao je Dodik.

    Hajmo biti iskreni, nekako nas takve Dodikove izjave ne uzbuđuju kao ranije. Dan-dva, po uzoru na strance, izražavat ćemo zabrinutost i sutra ćemo se već okrenuti “osnovnim životnim pitanjima”. Što je, dakako, logično. Nemamo vakcine, nemamo uređenu državu, rascjepkani smo na bezbroj političkih partija čiji kadrovi preko noći mijenjaju dresove, nemamo pravnu sigurnost, loše nam je zdravstvo, još lošije obrazovanje, sport nam je na niskim granama, kultura skoro nikog živog ne zanima. Ako bi vas neko upitao imate li povjernje u državu kao iz topa ćete reći – ne.

    I upravo je takav osjećaj ono što je opasnije od Dodikovih izjava i Pahorove zabrinutosti. Nepovjerenje u vlastitu državu izazvano nefunkcionalnošću države.

    Ima tačno osam godina otkako su kolege iz Slobodne Bosne objavile dokument nazvan „Memorandum 2“ Srpske akademije nauka i umetnosti. Evo jednog citata.

    “Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom”.

    Koliko puta ste čuli Milorada Dodika, srpskog člana Predsjedništva BiH, da govori o „nemogućoj BiH“. Podsjetit ću samo na jednu izjavu koja se savršeno uklapa u prijedloge srpskih akademika, naučnika i umetnika.

    “Bosna i Hercegovina je za Srbe moranje, a ne opredjeljenje, a ni to nije konačno”.

    Pretražite li malo arhivu, sigurno ćete pronaći desetine sličnih ili identičnih izjava zvaničnika iz Republike Srpske koji tvrde da BiH “nije moguća država”, da je nefunkcionalna. Čak ćete se i složiti u ovom dijelu koji se odnosi na funkcionalnost.

    Da vidimo šta piše u Memorandumu 2.

    “Koristiti sve mehanizme da se oba doma Parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija”

    Zvuči poznato, zar ne? Tokom pandemije, ako ćemo opet biti iskreni, mnogi ste se razočarali u svoju državu, u Vijeće ministara, u kantonalne i federalnu vladu. Krivi su vam ljekari, zdravstveni sistem, ministri i svi oni koji u skupocjenim automobilima kupljenim budžetskim novcem dolaze na posao. Vučić vam je postao spasilac, crtali ste mu srca, pisali poruke ljubavi. Željeli ste i želite još uvijek pobjeći iz BiH koja je, po vama, “nemoguća” država. Baš onako kako je to planirao SANU. I baš zato se u središtu Evrospke unije čuje šaputanje o mirnom razlazu. Koji bi se sigurno pretvorio u pakao. Mnogo veći od ovog u kojem živimo iako mislimo da nam “ne može biti gore”. A može. Pitajte Kurde i sve one koji nemaju svoju državu.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Janša nama – Nema Hercegovine

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Mnogo se prašine diglo ovih dana nakon obznanjivanja famoznog non-papera o nestanku Bosne i Hercegovine ili – da budemo posve precizni – njezinom vraćanju na najtežu, ratnu 1993. godinu i teritoriju koju je u to vrijeme nadljudskim naporima branila Armija RBiH. Kreatori nove mape Zapadnog Balkana uvažili su i neke kasnije ratove, no kako god iščitavali ova teritorijalna prekrajanja, jasno je k’o dan da je mapa nastala u onim najcrnjim desničarskim krugovima, onim što su likovali i na raspadu bivše Jugoslavije i čiji je angažman u vrijeme devedesetih bio dovoljno mračan da su na smrt, ubistva, progone civila i koncentracijske logore gledali kao na kolateralnu štetu puta ka ostvarivanju vlastitih ambicija. Baš zato ne vjerujem da je slučajno upravo Janez Janša preuzeo ulogu distributera i (sa)učesnika u njezinu nastajanju, aktualni slovenski premijer slavu je stekao kao mrzitelj svega što je bivša Jugoslavija predstavljala, a karijeru je i gradio na principima kakvih se iole čestit čovjek užasava – od krađe, preko korupcije, do obračuna sa svim vrijednostima civiliziranog svijeta. No, Janša je kao i uvijek tek glasnogovornik, odabran i zato što jedino slovenske granice na željenom Balkanu ostaju nepromijenjene, pa tobože ima kredibilitet da zagovara trajna rješenja. O koliko se ozbiljnoj i opasnoj ambiciji radi, možda najbolje razumije Vesna Pusić, nekadašnja ministrica spoljnih poslova Hrvatske, koja upozorava na to da je đavolje sjeme već posijano, ali i da je potpuno neshvatljivo kako se takav dokument uopće može naći u diplomatskoj pošti.

    On bi kao da brani BiH, a ostali mu kao ne daju

    Doći ćemo i do toga, no čini mi se da je najvažnije pozabaviti se stanjem svijesti ove zemlje, bez ikakve sumnje, najveće žrtve karata iz diplomatske pošte. Bosna i Hercegovina je odavno postala apsurdistan čija se vlast utrkuje da dokaže vlastitu nemoć i nefunkcionalnost države. Prije nepunih 15 dana naš je predsjedatelj Vijeća ministara Zoran Tegeltija samodopadno priprijetio Međunarodnom monetarnom fondu što čeka sa kreditom od 1,5 milijardi, za koji upravo on odbija potpisati Pismo namjere i prihvatiti uvjete koje kolokvijalno zovemo neophodnim reformama. Ministrica vanjskih poslova Bisera Turković sjeti se da je dopredsjednica tog Vijeća ministara jedino kada vodi pratnju u kupovinu u Bingo, a ministrica civilnih poslova Ankica Gudeljević već se – zajedno s njom – proslavila opstrukcijom u nabavci vakcina protiv koronavirusa.

    Predsjedatelj državnog Predsjedništva Milorad Dodik ne krije da je spreman po svaku cijenu – uključujući i rat – gurati svoju ideju mirnog razlaza. Dragan Čović, lider HDZ-a BiH i veliki Dodikov saveznik, godinu i po blokira sve procese u Federaciji zahtijevajući radikalne izmjene Izbornog zakona, vidno nezadovoljan što nema svoju eparhiju, komad zemlje na kome bi provodio svoju silu onim intenzitetom kojim Dodik nastupa u Republici Srpskoj. Sarajevski unitaristi, kako partije s centralom u glavnom gradu BiH zove Čović, ili političko Sarajevo kako im tepa Dodik, zabavljeno je oko hodžina jorgana i prilično nezainteresirano za ostatak zemlje. Lider SDA Bakir Izetbegović bi kao da brani BiH, a ostali mu kao ne daju, da parafraziram onog nesretnog vojnika JNA sa tobožnjeg slovenskog fronta na početku Miloševićevih ratovanja po Balkanu. U stvarnosti, taj politički pluralizam kojim se Sarajevo ponosi, izmiksan na ideji otimačine sa SDA, Bosne i Hercegovine nema ni na jednoj mapi, najviše zato što pristaje na SDA matricu koja sebi priskrbljuje zasluge za zaštitu državnosti BiH. Zbog čega me sjećanje neminovno vraća na jedno ratno obilježavanje Dana Armije, u Narodno pozorište 1994. godine, kada je general Rasim Delić, tada komandant Glavnog štaba ARBiH, hvalio SDA u odbrani zemlje, a Alija Izetbegović uzvratio: Bosna i Hercegovina je odbranjena zahvaljujući njenim ljudima i tamo gdje SDA nije bila ni osnovana. Kasnije je i Izetbegović otac (djelimično) promijenio ploču, ali nikada – čak ni u godinama kada je islamizacija ARBiH uzela maha – nije propuštao istaći zasluge Srba, Hrvata i svih nebošnjaka koji su ginuli braneći BiH. To je, uostalom, i razlog što je Jovan Divjak u svom posljednjem pismu vojnicima ARBiH poručio da imaju razloga biti ponosni na one vrijednosti koje su branili tokom četvorogodišnje agresije na našu zemlju. Danas su upravo te vrijednosti ostale bez svojih političkih zagovornika i baš zbog toga razne janše, orbani i višegradske grupe i prepoznaju svoj trenutak za čerupanje Bosne i Hercegovine.
    Nije, dakle, nikakva tajna da je mapa odaslana diplomatskom poštom nastala u kuhinji desničara, pa je čak i hrvatski predsjednik Zoran Milanović zove sranjem, što valjda treba razumjeti kao njegov stav spram veće Hrvatske, velike Albanije i najveće Srbije. No, ne možemo baš biti francuske sobarice pa ne prepoznati razloge sijanja đavoljeg sjemena. U diplomaciji je zlatno pravilo srednji put, što u ovom slučaju valjda treba da znači da će mapa mirnog raspada BiH biti sklonjena ako se za zelenim stolom isposluju oni ustupci u Izbornom zakonu BiH za koje je Hrvatska već dobila saveznike u desničarima s kojima Evropska unija ionako ne zna šta će. Najnovija ofanziva na BiH nimalo slučajno počela je prije ozbiljnijih razgovora nove američke administracije sa EU, računajući zapravo da posao i treba završiti prije – između ostalog – i onakvog pisma kakvo je Antony Blinken poslao članovima Predsjedništva naše zemlje. Blinken je bio jasan: reforme Izbornog zakona BiH zahtijevaju i ograničenu ustavnu reformu, no ne trebaju imati velike ambicije – valja ih napraviti taman tako da i presuda Sejdić – Finci konačno ugleda svjetlo dana. Na terenu pregovore vode Johann Sattler, šef Delegacije EU u BiH, i američki ambasador Eric Nelson i već je, po lavini koja se sručila na njih dvojicu, jasno da ni Čović ni Dodik nisu zadovoljni, a Izetbegović, pritisnut borbom za o(p)stanak SDA, nema kuraži za ustupke. A oni su neminovni, sa svih (zaraćenih) strana.

    Pismo ruskog ambasadora

    Za razliku od Dodika i Čovića, koji osim evropskih orbana imaju saveznike i u prijateljskoj Rusiji, BiH se u svijetu oslanja na pravdoljubive opozicionare, doživotne idealiste koji vjeruju u istinu i pravdu. Naša je diplomacija nevidljiva i neinventivna, već pominjana ministrica Turković ni u ratu nije srela dobar dio suradnika Joea Bidena, a u miru su joj nedostižni. Na ozbiljnijim koracima ka NATO-savezu u ovoj zemlji najglasnije insistiraju Željko Komšić i mediji koje pokušava prosvijetliti ruski ambasador u BiH (vidi pismo). Igor Kalabuhov je u jednoj stvari u pravu: zagovornici NATO-saveza u BiH najviše od svega žele sigurnost zemlje, zato se i ne slažem s njim da je ta sigurnost džehenem. Jer u politici spram BiH ne vidim dženet koji Rusi nude, neskrivenom podrškom onima koji kao ideal življenja smatraju vlastitu moć prekrajanja tuđih granica. Bosna i Hercegovina je pred teškim izazovima, na njezinoj strani su jasni stavovi Bruxellesa i Washingtona, no ako hoće da dobije ovu bitku, Sarajevo se mora uključiti i pokazati da je jače od Višegrada.

    (oslobodjenje.ba/istraga.ba)

    1...141516...19Stranica 15 of 19

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj