Mjesecima već američki zvaničnici koji su bili i koji će tek dolaziti u Bosnu i Hercegovinu prijete sankcijama korumpiranim političarima. Dio medija spekuliše imenima budućih “kažnjenika”, govori se o sankcionisanju firmi preko kojih korumpirani političari izvlače novac iz budžeta i javnih preduzeća i pitanje je samo dana kada će zvanične odluke biti saopćene.
Koliko god bh. zvaničnika i biznismena bude na crnoj listi SAD-a, to će biti samo “kap u okeanu”. Jer lista korumpiranih mnogo je duža od one koju obznanjuju vlasti SAD-a.
Najzvučnije ime
Zvanični podaci kažu da smo na vrhu liste po korupciji, a na dnu liste po broju pravosudnih slučajeva korupcije. Što je, nekako, i logično. Jer tamo gdje se korupcija ne procesuira, znači da je zahvatila cijeli sistem.
Desetine bh. zvaničnika su bile ili se i danas nalaze na crnoj listi SAD-a. Neki su tu završili zbog korupcije, neki su na listi zbog ratnih zločina, neki zbog terorizma, a neki zbog organiziranog kriminala. Pokušavam, evo, da se na prvu sjetim nekog bh. državljanina koji se nalazi na crnoj listi, a koji je pravosnažno osuđen pred bosanskohercegovačkim pravosuđem. I ne uspijevam.
Milorad Dodik je, svakako, najzvučnije ime. On je danas član Predsjedništva BiH, predsjednik je vladajuće partije u Republici Srpskoj, prijete mu novim i još oštrijim sankcijama, ali to za bh. pravosuđe proteklih godina nije značilo ništa. Milorad Dodik čak nije ni osumnjičen. On je svjedok svojih sumnjivih poslova.
Nikola Špirić s porodicom je na crnoj listi SAD-a. Tamo je završio zbog korupcije. A u BiH je završio na listi SNSD-a i postao državni delegat u Domu naroda BiH. On još uvijek može izvaditi uvjerenje o nekažnjavanju u kojem piše – neosuđivan i može pribaviti uvjerenje o nevođenju krivičnog postupka.
Prije nekoliko dana na Ilidži sam, sasvim slučajno, sreo Nasera Keljmendija. I on je lice sa crne liste SAD-a, povezano sa trgovinom drogom. Pred bh. pravosuđem nikad nije osuđen. Slobodan je čovjek i biznismen.
Nusreta Imamovića sam sreo prije petnaest godina u Gornjoj Maoči. Bio je vođa selefija u BiH, a sve relevantne institucije su upozoravale na njega i njegovo djelovanje. Tužilaštvo BiH ga je hapsilo u čuvenoj akciji Svjetlost, ali Nusret Imamović je na sirijsko ratište otišao kao – “neosuđivan”. Na američkoj crnoj listi označen je kao jedan od najtraženijih svjetskih terorista koji je povezan sa Al-Kaidom.
I bivši SDA-ov generalni sekretar Amir Zukić je završio na američkoj listi zbog korupcije. No, prije nego što su ga američke vlasti sankcionisale, on je ostao bez pozicije stranačkog sekretara nakon što ga je Tužilaštvo Kantona Sarajevo optužilo za korupciju u slučaju Bosna. No, ni Zukić nije osuđen pred bh. pravosuđem.
Slobodno živi u Hrvatskoj
Bivši lider HDZ-a BiH Ante Jelavić je na crnoj listi SAD-a. On slobodno živi u Hrvatskoj, gdje se skriva od bh. pravosuđa koje ga potražuje zbog slučaja Samouprava. Ali i on je, formalno-pravno, neosuđivan.
Kao, uostalom, i većina bh. zvaničnika čija su imena završila na crnoj listi SAD-a, a da razlog sankcionisanja nisu bili ratni zločinci.
I šta nam ovo pokazuje?
Borbu protiv korupcije u BiH ne može voditi Amerika. Borbu protiv korupcije u BiH mora voditi bh. pravosuđe. Nakon što je Gordana Tadić “udaljena” s pozicije glavne tužiteljice iz Tužilaštva BiH, čini se, pušu neki drugi vjetrovi. Vidjelo se to proteklih dana u Banjoj Luci i u Sarajevu, gdje su provedene brojne policijske akcije. Ostalo je još da se ti vjetrovi usmjere i prema zapadnoj Hercegovini, pa da promjena bude potpuna.
Kako, za razliku od Bakira Izetbegovića, ne bih pravio elementarne greške, poistovjećujući hadise i ajete, dobro sam utvrdio gradivo. Hadis su riječi Muhammeda a.s., a ajeti su Božje riječi, zapisane u Kur'anu. O ajetima se ne raspravlja, dok hadisi mogu biti „sahih“, tj. vjerodostojni, i oni koji nisu u potpunosti vjerodostojni. Zato ću ovu kolumnu zasnovati na onome što je nesporno.
„Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni“, glasi dio jedanaestog ajeta sure Er Ra'ad.
Bošnjaci su najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini. Većina Bošnjaka su muslimani. A bosanski muslimani su, reći će nedavno mađarski premijer Viktor Orban, „sigurnosna prijetnja“. Desničarska Evropa je podržala ovaj stav, a ljevica je, fokusirana na božićni šoping, uglavnom prešutjela izjavu jedne od najvećih članica Evropske unije. Odavno već znamo šta Francuski predsjednik Emanuel Macron misli o bosanskim muslimanima, koji su, za njega, „tempirana bomba na granicama Hrvatske. Hrvatski predsjednik, ljevičar Zoran Milanović, pak, Bošnjacima preporučuje da „prvo koriste sapun, a onda parfem“, Milorad Dodik pripadnicima SIPA-e javno poručuje da se „okupaju“ kako bi sa sebe uklonili miris Sarajeva ili, da iskoristimo njegov rječnik, „evropskog Teherana“.
„Mi smo kršćani i to je moje iskustvo. A iz iskustva mogu reći da muslimani ne napuštaju svoje vrijednosti. Ja ne pozivam na mržnju, ja ne pozivam na odbacivanje, ali želim skrenuti pažnju na to da je ovo naša najvažnija vrijednost. Samo pozivam na to da odbranimo Evropu, cijelu Evropu, ne samo EU“, kazao je Milorad Dodik govoreći krajem septembra na Demografskom forumu u Mađarskoj.
U publici su tog dana sjedili srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, mađarski premijer Viktor Orban, šef slovenačke Vlade Janez Janša i bivši američki potpredsjednik Mike Pence, Niko nije reagirao. Naprotiv, Dodik je zaradio aplauz govoreći o muslimanima kao „sigurnosnoj prijetnji“. Da se Orban u potpunosti slagao s njim, saznali smo tri mjeseca kasnije.
Dodikove, Milanovićeve i Orbanove izjave mnogima su u Bosni i Hercegovini otvorile oči. No, šta je muslimanski odgovor na to?
Tolerancija. I samo tolerancija. Tolerancija koja će pokazati kršćanskoj Evropi da, u ovom slučaju, bosanski muslimani nisu sigurnosni problem.
„Draga braćo i sestre“, zagrmit će prije šest godina u Potočarima reisu-l-ulema Husen Kavazović, „ostanimo dostojanstveni u našem bolu i nemojmo dozvoliti onima koji su ovaj bol prouzrokovali da danas oni budu ovdje iznad našeg dostojanstva. Ostanimo dostojanstveni kao muslimani. To je naša obaveza prema našim šehidima i prema našoj vjeri“.
To je, dakle, pravi odgovor na sve izraženiju islamofobiju u Evropi. To je patriotizam i to je islam.
Ali, sada budem otvoren, među bosanskim je muslimanima sve više idiota. Mersudin Nanić je jedan od njih. I njegova matična SDA u Bužimu. Jednim svojim Facebook statusom, ovaj načelnik herojske krajiške općine, slavnog prezimena Nanić, dao je Miloradu Dodiku i sličnim orbanima alibi za narednih pet godina širenja islamofobije. Jer, zašto se evropski kršćani ne bi plašili muslimana „koji će narediti da se ukloni plakat“ kojim se čestita Božić.
„Poštujemo svakoga i svačije, ali svoje ne damo“, završava svoj sramotni tekst Mersudin Nanić, reagirajući na džambo plakat postavljen u Bužimu kojim se čestita Božić i Nova godina.
I to nije bilo sve. Svog načelnika je podržala i općinska organizacija SDA.
„Ovakva praksa se više nikada ne može i ne smije ponoviti u Bužimu, jer ako ovo dozvolimo sada, iduće godine ne bi nas začudilo da u centar grada donesu slamu i jaslice“, saopćili su iz Općinskog odbora SDA Bužim.
Stranačka centrala je šutjela. Valjda zbog toga što predsjednik SDA još nije uspio definisati razliku između hadisa i ajeta, pa ne zna da u Kur'nu piše da – „nema prisile u vjeru“.
Izetbegovićevu šutnju o sramotnom djelovanju njegovih kadrova u Bužimu iskoristio je, logično, HNS Dragana Čovića.
„Ovakve reakcije su živi dokaz i primjer „moderne i građanske“ države kako je očigledno promišlja SDA. To je, valjda, primjer jednakopravnosti i suverenosti s kojom bi trebali pristupiti EU, a božićna čestitka je vrijeđanje“, saopćili su iz Hrvatskog narodnog sabora.
Može li se reći da su u krivu? Ne. Sve dok Stranka demokratske akcije i njen predsjednik ostanu nijemi na ovakve ispade, Milorad Dodik, Dragan Čović, Janez Janša i Viktor Orban će imati alibi za širenje islamofobije. Jer, i mene kao muslimana je strah ovakvih muslimana.
Izet Nanić je od Bužima napravio herojski grad. Mersudin Nanić svojim Facebook statutom srušio dobar dio ugleda tog grada koji će uskoro biti vrata Shengen zone.
„Sve je u igri. Nadam se da ću uspjeti i ja sa njima, a onda i narod. Pobjeda je blizu, ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Da mi je snage i sreće. Sve sam uložio. Nestalo je struje. Sretno“, bilo je posljednje što je napisao heroj Nanić.
U ponedjeljak navečer nije nestajalo struje u Bužimu. A bilo bi dobro da jeste. Možda tako Mersudin Nanić ne bi pisao gluposti na društvenim mrežama. Gluposti koje doprinose nestanku države za koju se borio njegov prezimenjak i rođak Izet.
Prije tačno dvije godine, dok još nisam bio zabranjen u centralnom komitetu saveza kolumnista Senada Hadžifejzovića, upozorio sam da je pojava Naroda i Pravde i sličnih otpadnih voda iz SDA-ove kanalizacije, velika opasnost za bh. društvo u cjelini. Jer kada vam alternativa nacionalnoj stranci postane još desnija frakcija te nacionalne stranke, dobijete političko nadmetanje između Harisa Zahiragića i Elmedina Konakovića, ili Faruka Kapidžića Dia-e i Adnana Delića sa istom ideološkom osnovom.
Prije pojave Naroda i Pravde, u Kantonu Sarajevo je, recimo, SDA, u najboljem slučaju, osvajala 59 hiljada glasova. U jesen 2020. godine, SDA i njen recidiv NiP osvojili su u zbiru 90 hiljada glasova. Što, ako pogledamo iz ove perspektive, opet znači da je podrška šovinističkim politikama Harisa Zahiragića i Elmedina Konakovića porasla skoro za 50 posto.
Gdje su, recimo, jučer bili sarajevski liberali i ljevičari? SDA-ovce i NiP-ovce smo vidjeli jasno. Šovinističko nadmetanje Zahiragića i Konakovića, Die i Delića obilježilo je dan u kojem su obespravljeni pripadnici LGBT populacije pokušavali skrenuti pažnju na sebe. Ne, da ne bude zabune, nije sporan skup Sanjina Muse i njegovog putujućeg (para)džemata. Ima i Musa pravo da na miran i dostojanstven način iskaže svoje stavove glede porodice. Ali Konaković i Zahiragić nemaju pravo na širenje homofobije. Ova dvojica „nus proizvoda“ dvora Izetbegovića iza sebe imaju 90 hiljada ljudi koji ih prate i koji im vjeruju. To što su uspjeli veći dio javnosti ubijediti da su različiti, te da su jedan drugom alternativa, i jeste problem ove države. Što pokazuju konkretni podaci iz posljednja dva izborna ciklusa. SDA je, recimo, 2018. godine u Kantonu Sarajevo osvojila 54 hiljade glasova. Dvije godine kasnije, SDA je osvojila 48 hiljada. To znači da je ta stranka Konakovićevom ekspanzijom izgubila svega šest hiljada glasova u KS. Narod i Pravda je na izborima 2018. godine osvojila 29800 glasova, dok je dvije godine kasnije dobila 13 hiljada novih glasača. Što znači da je NiP oštetio druge stranke više nego SDA. Naša stranka je prije „buma“ Elmedina Konakovića (2018.godine) osvojila 28300 glasova u Kantonu Sarajevo. Na izborima 2020. Naša stranka je dobila svega 17 hiljada glasova. SDP je od 22 hiljade glasova iz 2018. došao do 16 hiljada 2020. DF je sa 13480 glasova 2018. godine pao na 7500 glasova 2020. godine.
NiP je, dakle, zarobio ljevicu i liberale. Koristeći termine „promjena“, „korupcija“ i „alternativa“, NiP je uspio ubijediti i lidere SDP-a i Naše stranke da je Elmedin Konaković, zapravo, rođeni vođa koji će srušiti SDA. Pa onda dobijemo talačku krizu tokom koje predsjednik liberalne Naše stranke i kantonalni premijer koji je i sam bio učesnik Povorke, mora zabiti glavu u pijesak kada njegov ministar Adnan Delić (NiP) zloupotrijebi službenu stranicu Ministarstva za promovisanje homofobnih stavova. Ili dobijemo to da se lično kabinet premijera liberala Edina Forte tri puta u dva pasusa mora izvinjavati građanima zbog golih ljudi ispred Narodnog pozorišta čiji je performans prekinuo Sebijin poluproizvod Haris Zahiragić. Došli smo do toga i da direktor Narodnog pozorišta Dino Mustafić, koji ima stavove o svemu što ga se ne tiče, šuti o onome što bi trebalo da ga se tiče.
Svi liberali, pa čak i sami organizatori sada se, pod navalom šovinizma Harisa Zahiragića, ograđuju od sopstvenih stavova i performansa. A ograđuju se zato što znaju da njihov koalicijski partner Elmedin Konaković o svemu navedenom misli isto što i Haris Zahirahić.
I, šta, zaboga, ima sporno u tome što je neko uz sve potrebne dozvole (ako ih je imao), izveo svoju umjetničku tačku ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu?
Ne znam da li ste primijetili, ali poruke Sanjina Muse i obespravljenih pripadnika LGBT zajednice nisu bile i neće ostati u fokusu. U fokusu su bili i bit će narednih dana homofobni stavovi Harisa Zahiragića, Adnana Delića, Elmedina Konakovića i Faruka Kapidžića. A za to vrijeme ljevica će šutjeti. Kandidat ljevice za člana Predsjedništva BiH Denis Bećirović sigurno neće napisati otvoreno pismo u kojem će oštro osuditi stavove NiP-a i SDA o sarajevskoj Povorci. Jer kandidat ljevice cilja u isto biračko tijelo u koje ciljaju Zahiragić i Konaković. I to i jeste poraz bh. društva. Evo, samo kratki presjek.
U Sarajevu se nadmeću i najveću podršku imaju SDA i NiP. U Zenici je bitka između SDA i bivšeg kadra SDA Fuada Kasumovića. U Krajini je bitka između Kambera (SDA) i Hozana (A-SDA). U Tuzli se za prevlast bore SDA i Kukićev PDA. Kada se sve sabere i oduzme, ideološka razlika ne postoji. Ni među njihovim biračima niti među stranačkim rukovodstvom. Ali nisu sporni oni. Sporno je to što su stranke ljevice i liberalne stranke za mrvice vlasti prepustile svoju „upravljačku“ politiku strankama nastalim iz SDA. Pa se sada, recimo, u širenju homofobije nadmeću i sarajevska vlast i sarajevska opozicija. Dok sarajevski liberali i ljevičari nemaju hrabrosti da stanu iza vlastitih performansa i Povorke. Samo sarajevski ljevičari, liberali i antifašisti mogu dati pozorišni plato za performans golih ljudi, a onda se, dva sata kasnije, ograđivati od toga što su dopustili. I nije problem što su dopustili. Problem je što se ograđuju.
Umjetnički performans neću komentarisati, jer o umjetnosti ne znam ništa. To bi trebao, iz umjetničkog ugla, komentarisati Dino Mustafić, ako ima vremena od komentarisanja Izbornog zakona o kojem, uvjerio sam se, ne zna ništa. Ali on šuti. Šute svi liberali, prepadnuti selfie performansom Harisa Zahiragića i Facebook statusima Elmedina Konakovića. Šute, jer osjećaju da performans nije naišao na odobravanje javnosti. A oni, ti silni sarajevski liberali i antifašisti, više vode računa o svom ugledu nego o ljudskim pravima. Prepoznat ćete ih po tome što uvijek jasno i glasno podržavaju ono što je popularno, a šute ono o onome što nije.
Najveći uspjeh golog konceptualnog umjetnika je to što je svojm olim tijelom ogolio i ljevicu i desnicu. I pokazao ko ima muda, a ko ne.
Volim ljiljane, ali ako su oni prepreka da Milan Tegeltija i oni slični njemu počnu srcem navijati za Bosnu, spreman sam ih spaliti javno. I “Jedna si, jedina” mi je najdraža pjesma, pa kažem, evo, nikad je zapjevati neću i javno ću podržati zabranu pjevanja te pjesme ako će to Bosni i Hercegovini donijeti iskrene navijače iz Republike Srpske i zapadne Hercegovine. To što je meni nešto drago, ne znači da je ispravno. I nije u redu da na zvaničnim međunarodnim utakmicama BiH bilo ko maše ratnim zastavama Armije RBiH. I oko toga se moram složiti sa svim onim kritičarima koji su isticali da se u Kölnu pjevala “Jedna si, jedina” i da se mahalo “ljiljankama”. I sam sam u Kölnu pjevao “Jedna si, jedina” dok je u pozadini svirala himna države Bosne i Hercegovine. I, evo, javno priznajem da sam pogriješio. Ako želimo državu BiH, onda moramo voditi računa o osjećajima onih koje ta “pjesma” ili zastava ljiljanka vrijeđaju. Moramo isticati državne simbole, međunarodno priznate. Naprosto, moramo šutjeti dok na utakmici intoniraju himnu Bosne i Hercegovine koja, nažalost, nema tekst. Dakle, kritike glede himne i ratnih zastava su utemeljene. Ali nazivanje košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine “bošnjačkom reprezentacijom” je politička manipulacija onih koji, čak i kada bi svi navijači BiH prestali nositi ljiljane i pjevati ratne himne, ne bi počeli navijati za BiH.
Milica, Miljana, Nikolina, Dragana, Marica, Nikolina, Melisa, Nikolina, Irena, Matea, Anđela i Jonquel. Šta mislite čija je ovo reprezentacija? Srbije i Hrvatske sigurno nije. Ovo su imena reprezentativki BiH u košarci koje su prošle godine nastupile na Eurobasketu. Svi oni koji su u Kölnu mahali “ljiljanima” za “bošnjačku reprezentaciju” srcem su prošle godine navijali za žensku reprezentaciju BiH u kojoj nije bilo nijedne Bošnjakinje. I kada su se ove djevojke, nakon najvećeg uspjeha u istoriji, vratile u BiH, doček im je priređen u Sarajevu. U Banjoj Luci su gradske vlasti organizovale doček za Sašu Čađo, djevojku iz tog grada koja je sa Srbijom postala prvakinja Evrope u košarci. Druga Banjalučanka Milica Deura, koja je igrala za BiH, bila je tek samo “jedna žena sa balkona” i okupljeni narod nije bio uz nju. Svirao je Marš na Drini, vijorile su se srpske zastave. Nije bilo ljiljana, nije bilo zastava BiH.
”Želim da kažem. Hvala, Republiko Srpska i hvala, Srbijo”, završila je Čađo svoj govor okupljenim Banjalučanima koji su došli da pozdrave evropsku šampionku u košarci.
Milica Deura je u tim trenucima, što se mene tiče, postala svjetska šampionka. Zahvalila je svom gradu, rekla da je ponosna na Banju Luku i onda je nastavila da igra za svoju državu – Bosnu i Hercegovinu.
Profesionalni sportisti u klubovima igraju za pare i za bolje uslove. Za reprezentaciju igraju iz ljubavi. Leo Messi je sa Barcelonom i PSG-om uzeo sve. Bez sumnje, Messi najbolji argentinski igrač svih vremena, ali Diego Armando Maradona će uvijek biti najveći ikad. Razlog je samo jedan – Maradona je Argentinu doveo na krov svijeta, Leo Messi nije.
Najveći argentinski košarkaš je, bez sumnje, Manu Ginóbili. Kada se Argentina ekonomski raspadala, Manu je saigračima svojim novcem platio pripreme za Olimpijske igre 2004. Te godine su postali olimpijski prvaci.
Za reprezentaciju se igra iz ljubavi prema domovini. U ovom trenutku, od dvanaest reprezentativaca, deset je Bošnjaka. Aleksandar Lazić iz Milića je jedini Srbin. Ali on je jedan od dvanaestorice najboljih bh. košarkaša koji u ovom trenutku žele igrati za Bosnu i Hercegovinu.
Čekajući u redu za sok i pivo, u Kölnu sam jednom litvanskom navijaču rekao da u reprezentaciji Hrvatske igraju dvojica sjajnih NBA košarkaša. Obojica su, dodat ću mu, rođena u Bosni i Hercegovini. Bojan Babo Bogdanović i Ivica Zubac su “naši”.
”Ali to nije uredu”, konstatovat će Litvanac, tražeći objašnjenje zbog čega neko ko je rođen u Bosni i Hercegovini ne želi igrati za BiH, već za Hrvatsku ili Srbiju.
”Duga priča”, glasio je moj odgovor.
A priča je duga otprilike kao i moderna balkanska istorija.
Tijana Bošković je najbolja odbojkašica na svijetu. Rođena je u Trebinju, igra za Srbiju. Njena sestra Dajana Bošković je solidna odbojkašica. U Srbiji nema mjesta, pa, logično, nastupa za Bosnu i Hercegovinu koja je, u većini slučajeva, opcija samo onima koji nemaju mjesta u Srbiji ili Hrvatskoj. Igor Karačić je rođen u Mostaru. Ovaj odlični rukometaš je odlučio da nastupa za Hrvatsku. Njegov brat Ivan je dobar igrač, ali ne baš dovoljno dobar da dobije poziv reprezentacije Hrvatske. I, onda je, logično, “izabrao” Bosnu i Hercegovinu. Ivana Karačića i Dajanu Bošković bh. navijači su prihvatili isto kao sve druge reprezentativce. Nikome ko voli Bosnu i Hercegovinu ne smeta to što su za odbojkašku i rukometnu reprezentaciju igrali Dajana Bošković i Ivan Karačić. Ali boli činjenica da je kvalitetnija sestra Bošković izabrala Srbiju, a bolji brat Karačić – Hrvatsku. Desetine vrhunskih bh. sportista odlučile su da igraju za druge države. Svejedno je da li su njihovi razlozi emocije ili finansije.
Emir Sulejmanović je tri-četiri godine pauzirao u reprezentativnoj košarci da bi dobio priliku da zaigra za Bosnu i Hercegovinu. Nisu ga Finci privukli ni savršenim uslovima koje su mu nudili ili pružili u mlađim selekcijama. Presudila je ljubav prema domovini koja mu nikad ništa nije dala. A za državu se ne igra da bi nešto dobio, već da bi joj dao.
Ne može se naša istorija prepričati u pauzi između dvije četvrtine. Ne može se bilo kome, a kamoli hladnom Litvancu objasniti da predsjednik države BiH navija protiv države BiH, da (bivši) šef državnog pravosuđa navija protiv države u čije ime sudi. Ili da susjedne države svoje reprezentacije popunjavaju talentima iz Bosne i Hercegovine.
O Diani Kajmaković sam proteklih petnaestak godina objavio desetine tekstova. Sjećam se dobro one njene čuvene akcije protiv tadašnjeg predsjednika FBiH Živka Budimira, kada “ključni svjedok”, po njenim uputama, u korpu za smeće baca svoju torbicu sa novcem koji je trebao biti podmetnut. Bio sam tada, uz kolege iz Oslobođenja, jedan od rijetkih novinara koji je javno upozoravao da je slučaj Budimir, zapravo, bila montaža koja je trebala rezultirati promjenom vlasti u Federaciji. Zbog tih tekstova su Diana Kajmaković i njen kolega Oleg Čavka u sudnici Suda BiH puštali snimke mojih razgovora s ciljem moje diskreditacije. I dan-danas će poneki anonimni forumaš napisati ispod mojih tekstova da me pozdravlja Živko Budimir.
HAPŠENJE DIREKTORA KARGO-CENTRA
I kada je, kao “dvoličnost” godine sa kolegom Čavkom provodila akciju protiv Zijada Turkovića, tek nekoliko nas, uključujući i kolege iz Oslobođenja, Dana, Slobodne Bosne, upozoravalo je javnost da je na pravdi boga uhapšen tadašnji direktor Kargo-centra Suad Glavinić, kojem je na teret stavljeno pomaganje prilikom pljačke 2,5 miliona maraka. Glavinić je oslobođen, ali dok je još bio u pritvoru, na njegovu je poziciju imenovan suprug Diane Kajmaković.
Svi koji su pisali ili govorili o tim poslovima bili su šikanirani u ovdašnjim tabloidima trpeći optužbe da rade za mafijaški režim.
Deceniju kasnije Diani Kajmaković su vlasti SAD-a uvele sankcije. Tako je postala druga državna tužiteljica koja je završila na crnoj listi Ministarstva finansija SAD-a. Oni isti tabloidi i urednici koji su mene i druge kolege, štiteći tada Dianu Kajmaković, nazivali zaštitnicima ubica, danas su u prvim redovima onih čija je omiljena disciplina šutiranje ljudi koji su na zemlji.
Da razjasnim odmah – američke sankcije koje su uvedene Diani Kajmaković su adekvatne, ali nisu pravovremene. Ona je trebala biti sankcionirana prije desetak godina, dok je još u krilu držala današnje miljenike međunarodne zajednice i heroje poput Džermina Pašića, Olega Čavke i Dubravka Čampare. Oni su, zapravo, učili zanat od Diane Kajmaković. I oni su, na kraju, najzaslužniji za gašenje njene pravosudne karijere.
Ne znam da li će Oleg Čavka u narednim danima završiti na crnoj listi. Mnogo je razloga da i on bude sankcioniran. Kao što je mnogo razloga da se pod istim sankcijama nađu i tužioci Čampara i Pašić. Prvi je, recimo, uništio predmet Pandora. Drugi je, u najmanju ruku, imao čudne odnose sa inspektorom SIPA Robertom Ristićem i optuženim graničnim policajcem Rejhanom Rakovićem glede postupanja u nekoliko “narko-predmeta”. Naravno, Sjedinjene Američke Države vode svoju politiku i u skladu sa svojim interesima (ali nikad bez dokaza) određuju kada će neko biti sankcioniran.
Milan Tegeltija je sankcioniran nakon što je “podnio ostavku” na funkciju predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća. Gordana Tadić je na crnoj listi završila nakon što je razriješena funkcije glavne tužiteljica Tužilaštva BiH. Diani Kajmaković su uvedene sankcije nakon što je “premještena” u drugi odjel. Niko od njih, dakle, nije sankcioniran dok je bio na vrhuncu svoje moći. A svi njihovi poslovi su bili u periodu dok su bili moćni.
Umjesto Olega Čavke i Diane Kajmaković nekada, danas bh. pravosuđem drmaju Džermin Pašić i Dubravko Čampara. Ne znam da li ću za deset godina pisati sličnu kolumnu u kojoj ću podsjećati na prethodne postupke dvojca Pašić-Čampara. Znam samo da je profesionalni i ljudski izazov pisati o sumnjivim poslovima ljudi koji su na vrhuncu svoje moći. Onda kada budu sankcionisani ili razriješeni je lako. Tada uvijek isplivaju oni koji su, recimo, prije desetak godina pljuvali mene i moje kolege zbog kritika na račun Diane Kajmaković.
KARCINOM DRŽAVE
Bh. pravosuđe je, stotinu puta je rečeno, karcinom ove države. Da se ne lažemo, i u mnogo uređenijim državama na svijetu političari kradu. Ali u tim državama, barem donekle, postoji pravna sigurnost. Pošteno pravosuđe je potrebno slabijima, a ne jakima. Evo, recimo, kada presuđuju šumsku krađu, bh. sudije nikada nemaju dilemu da li je optuženi kradljivac imao “umišljaj”. Kada se sudi zloupotreba položaja, onda skoro sve sudije insistiraju na dokazivanju umišljaja. Međutim, čak i takvi sudovi su manji problem od tužilaštava. Ako je rak-rana države pravosuđe, onda je rak-rana pravosuđa – tužilaštvo. Jer svaki tužilac ima diskreciono pravo da ocijeni koji će dokaz uputiti sudu. Dovoljno je samo jedan dokaz usmjeriti u drugom pravcu i ishod postupka će biti drugačiji. Tužioci u BiH, naročito oni državni, u osnovi nekažnjeno mogu zaštititi svakoga ili diskreditirati svakoga. Ako žele da zaštite, “intenzivno” će godinama prikupljati dokaze (vidi pod slučajem Dodikova vila). Ako žele da diskredituju nekoga, dovoljno je da preko medija dobro pripreme slučaj da sudija za prethodno saslušanje nema drugog izbora nego da potvrdi optužnicu zbog kršenja, recimo, Zakona o sukobu interesa (vidjeti slučaj Dragan Mektić). U oba slučaja postupajućem tužiocu ne možete ništa, jer je radio “u skladu sa svojom savješću” i nije imao “umišljaj”.
Državna tužiteljica Diana Kajmaković je na crnoj listi. Kažu da su njeni sumnjivi poslovi otkriveni kroz aplikaciju Sky. Ali prije Skya Dianu Kajmaković su razotkrivali novinari koji su proglašavani “klozetskim krpama” i zaštitnicima režima.
Zbog pogubljene Bisere Turković, zbog bahate Sebije Izetbegović, zbog kriminala i višedecenijskog tolerisanja korupcije, zbog vođenja katastrofalne kadrovske i vanjske politike, SDA zaslužuje opoziciju. Zbog ona četiri Dodikova delegata u dolazećem sazivu Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, SDA ne zaslužuje biti u vlasti. I s tim će se složiti čak i neki (objektivni) kadrovi SDA koji su proteklih godina, više u sebi nego javno, negodovali zbog politike svoje stranke.
PROMJENE, SMJENE, IMENOVANJA…
Ali da li stranke osmorke zaslužuju vlast? Za razliku od SDA, one su mnogo transparentnije. Recimo, nijedan lider, a naročito Elmedin Konaković, ne libi se priznati da je došlo vrijeme da se HDZ-u BiH da sve što traži. Pa sad od svojih koalicijskih partnera traži da se HDZ-u BiH – pokloni četvrti delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine. Mnogo transparentnije od SDA lider SDP-a Nermin Nikšić će saopćiti javnosti da se HDZ mora uvesti i u Vladu Zeničko-dobojskog kantona, iako u tom kantonu ova partija nije – nezaobilazna.
Šta, zapravo, radi osmorka?
Za početak – mijenjat će članove Centralne izborne komisije BiH. Mnogo toga se ovom sazivu CIK-a može prigovoriti, ali im se, realno, ne može prigovoriti da su pod političkom kontrolom. Nabrajao sam više puta da nijedna stranka nije u CIK uspjela instalirati više od jednog člana. SDA je predložila Suada Arnautovića, HDZ Vladu Rogića, DF Željka Bakalara, SDS Vanju Bjelicu, PDP Jovana Kalabu, SDP Ahmeta Šantića, a nekad davno SDA i SNSD zajedno Irenu Hadžiabdić. Otkako je prije dvije godine, glasovima opozicije iz Republike Srpske (SDS-PDP) i Federacije BiH (SDP i NS), potpomognute SDA i DF-om, popunjen, CIK je bio na stalnom udaru Milorada Dodika i Dragana Čovića. No, kada su “puhnuli” novi vjetrovi, SDP je procijenio da CIK u kojem sjedi i njihov član nije baš tako dobar. I zato kažu – može bolje. Udružit će snage sa NiP-om, HDZ-om i SNSD-om kako bi izveli poduhvat – smjena članova CIK-a. SNSD će, kako to i priliči, dobiti svoja dva člana, HDZ dva svoja. Preostala tri su, svakako, nebitna, jer, da citiram Damira Arnauta, četiri nije isto što i tri. Sa četiri člana CIK-a kontrolišete kompletan izborni proces. Štampanje listića će se vratiti u Laktaše. Logično, jer “zbog budućnosti naše djece”, bitnije je da se izborni listići štampaju kod Dodika u Laktašima, nego u Semizovcu.
Šta je već uradila osmorka? Pa, postavili su Marinka Čavaru za člana Kolegija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. To što od početka neosnovano tvrde da je HDZ nezaobilazan partner, ne znači da je u navodno nezaobilaznom faktoru Marinko Čavara – neprikosnoven. Državni zastupnik Naše stranke Predrag Kojović će svoju sramotu zbog glasanja za Marinka Čavaru pokušati prebaciti na Ambasadu SAD-a u Sarajevu, tvrdeći da je imenovanje osobe sa crne američke liste usaglašeno sa američkim partnerima. Ambasada će to demantirati. No, sve i da je Kojović rekao istinu, to ga ne amnestira odgovornosti. Za Čavaru nije glasao niko iz Ambasade SAD-a, već državni zastupnik Predrag Kojović i još jedanaest zastupnika osmorke koji su podršku građana Federacije BiH tražili govoreći o tome kako je dosta crnolistaša Fadila Novalića i Asima Sarajlića.
Šta dalje radi osmorka? Osvježava političku scenu. Za članove Kolegija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH imenuju Denisa Zvizdića, Nebojšu Radmanovića i Marinka Čavaru. U odnosu na prethodni saziv Kolegija, to osvježenje na političkoj sceni zove se Marinko Čavara. Radmanović i Zvizdić su Parlamentom rukovodili i protekle četiri godine. Osvježenje nam slijedi i u Vijeću ministara BiH i Vladi Federacije BiH. Borjana Krišto će donijeti “vjetrove promjene” na nivou Bosne i Hercegovine, a Nermin Nikšić će biti osvježenje na političkoj sceni Federacije BiH. I Obavještajno-sigurnosna agencija će se profesionalizirati vraćanjem iz penzije Dodikovog kadra Riste Zarića kojeg čeka funkcija zamjenika direktora OSA i šefa operacija u toj špijunskoj agenciji. S tim novim vjetrovima ćemo, napokon, biti lišeni retrogradne SDA. Pa će umjesto kadrova te stranke, funkcije popuniti bivši kadrovi te stranke koji su, u međuvremenu, prošli čistilište i nakon tridesetogodišnjeg angažmana u SDA napuštanjem stranke postali pošteni.
Prošlo je, evo, desetak dana od potpisivanja koalicijskog Sporazuma osmorke i HDZ-a BiH.
”Ljubav je obostrana”, reći će lider HDZ-a BiH Dragan Čović objavljujući službeno da će Borjana Krišto biti predsjedavajuća Vijeća ministara BiH, a Nermin Nikšić federalni premijer.
OSVJEŽENJE NA BH. POLITIČKOJ SCENI(?!)
Nije baš tako davno Nermin Nikšić bio federalni premijer, nakon čijeg je mandata SDP 2014. godine doživio debakl. I tada su, sjetit će se mnogi, pokrenuti brojni reformski procesi. Usvojen je, recimo, Zakon o prebivalištu BiH koji je smanjio politički utjecaj Bošnjaka u Republici Srpskoj i ubrzao gubitak Srebrenice. Usvojen je Zakon o sukobu interesa kojim je, faktički, ukinut sukob interesa koji se do danas nije vratio u institucije Federacije BiH. Usvojen je Zakon o javnim nabavkama koji je unazadio proces javnih nabavki. Dva od tri navedena zakona su danas prepreka na evropskom putu BiH. I sada trebamo vjerovati da su oni koji su postavili te prepreke zapravo osvježenje na bh. političkoj sceni.
I da zaključim – od Bisere Turković teško ko može biti gori ministar vanjskih poslova BiH. I SDA treba platiti cijenu zbog nje i kadrova sličnih njoj. Ali Nermin Nikšić, Borjana Krišto i tuce bivših kadrova SDA presvučenih u dresove NES-a, NiP-a i SBiH nisu rješenje.
Živjela Srbija, živjela Republika srpska, živio srpski narod, izgovorio je danas Milorad Dodik u Istočnom Sarajevu tokom obraćanja učesnicima parade neustavnog 9. januara. A paradirali su nedaleko od Sarajeva ešaloni MUP Rs, uposlenici javnog sektora, sportisti, studenti…
Čule su se i dvije himne, Rs-a i Srbije. Došli su gosti iz Srbije, Crne Gore. Iza Dodikovih leđa sin predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Danilo Vučić, i ratnog zločinca Ratka Mladića. Saradnika Slobodana Miloševića sadašnji šef srbijanske diplomatije Ivica Dačić.
U samo nekoliko minuta Dodik je u istom obraćanju govorio o miru i slobodi, ali i zaprijetio da policija entiteta RS nikome neće dati da kroči na teritoriju tog entiteta. Samo nekoliko metara dalje nalazi se zgrada Državne agencije za istrage i zaštitu kojom rukovodi Dodikov kadar Darko Ćulum. Dakle, SIPA-i je jasno poručeno šta mogu, a šta ne.
Zagrmio je kako je Rs spremna da brani svoju slobodu. Ali je pitanje od koga. I kako mu to poruči danas Ambasada SAD Rs će samo uništiti sebe i one oko sebe željom o nezavisnosti.
Policija na koju se danas poziva Dodik činila je stravične zločine tokom agresije na BiH zajedno sa Vojskom Rs. U toj policiji ima i poneki Bošnjak. Kako se oni osjećaju kad im predsjednik entiteta poručuje živio srpski narod na srpskom teritoriju.
Dalje je poručio da „ovaj prostor pripada Srbima“, a da su u BiH ostali zato što su morali.
„Kriminalci iz međunarodne zajednice već nekoliko decenija pokušavaju da nam uzmu slobodu“, kazao je Dodik.
Ponovo je iskalio svoj bijes prema Ustavnom sudu BiH, ali ne i prema Tužilaštvu BiH i Sudu BiH. Naprasno je iz Dodikovih izjava nestalo sve ono što je govorio prethodnih godina.
Od glavnog tužioca Tužilaštva BiH, nekadašnjeg pripadnika MUP RS, Milanka Kajganića ovih dana ni traga ni glasa. O 9. januaru Tužilaštvo BiH ne odgovara na medijske upite. O provođenju istraga protiv onih koji ne samo da ne provode odluke Ustavnog suda BiH već šire i mržnju poručujući svima drugima u entitetu RS da nisu dobrodošli jer nisu Srbi također ni glasa.
Nismo danas vidjeli ni patrole EUFOR-a u blizini Istočnog Sarajeva. Ali zato je MUP RS tražio informacije o navodnim aktivnostima Zelenih beretki. Umjesto suprotno, da se agencije i ambasade bave proruskim grupama koje su danas bile u Istočnom Sarajevu, opet je svjetlo usmjereno na Sarajevo, boračke organizacije, udruženja žrtava koji su pretrpjeli značajne ljudske i materijalne gubitke. Kao da je nekome danas trebalo da iz Sarajeva krene bilo kakva varnica. Tada bi se sigurno probudilo i Tužilaštvo BiH.
Isto to tužilaštvo nema još nijedne optužnice za ubistva Sarajlija, djece na igralištima, u redovima za vodu i hljeb. Ali zato imamo suđenja za legitimni vojni cilj u slučaju Dobrovoljačka. Na dan neustavnog 9. januara general Armije RBiH Atif Dudaković na Sudu BiH brani se zbog odbrane BiH od agresora.
Danas bi Dodiku možda imali štošta reći i oni koji bi da su imali sreće da prežive granatiranje, snajpere, žive lomače, genocid. Možda bi neki od njih bili državni tužioci s integritetom i bez oraha u džepu procesuirajući rušitelje ustavnog poretka BiH.
Drugi bi mu, da su preživjeli, rekli da je BiH jedna država, međunarodno priznata i da krvavu agresiju su upravo započeli oni koji su tog 9. januara 1992. proglasili srpsku republiku, a među njima i Dodik koji se time ponosi.
Prisjećam se kako je prije nekoliko dana dok je u istu ravan stavljao 9. januar i samoproglašenje Rs-a i 1. mart 1992. koji je donio međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, u Doboju iza Dodikovih leđa šutio Nermin Nikšić, predsjednik SDP-a.
Isti taj Nikšić ubjeđivao nas je prije nekoliko dana kako ga je na jednom sastanku Dodik podsjetio na onog starog od prije 10-15 godina. Čuje li Nikšić šta sada govori Dodik, da li je čuo današnje poruke sa neustavnog 9. januara. Ili možda Nikšiću eho Dodikovih riječi dolazi sa zakašnjenjem od 10 godina. Da li bi Nikšić u ovakvu BiH u kojoj jednim njenim dijelom vedri i oblači Dodik pozvao svoje dijete da se vrati. Bit će prilike pa ćemo ga pitati.
I danas kada EU, Ambasada SAD i sav civilizovan svijet osuđuje Dodika i dodjelu ordena ratnom zločincu Vladimiru Putinu, Tužilaštvo BiH šuti.
Šute i koalicioni partneri koji su do kraja ove sedmice spremni dati kadrove u Vijeće ministara BiH i početi s dozvolama za Dodikove projekte.
Historija će na neki način sve nas zapamtiti. Neke po dobrom neke po lošem, ali najviše historija pamti one koji su izdali državne interese i njene narode za parče vlasti i vlastitog interesa.
Gostovanje Bakira Izetbegovića, predsjednika Stranke demokratske akcije, na Televiziji “Hayat” u utorak, 14. aprila, najviše je pažnje i komentara u javnosti izazvalo zbog njegove izjave da su Jevreji čekali dvije hiljade godina na povratak u Izrael, što je on toplo preporučio i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i dijaspori.
Međutim, ova notorna, drska budalaština zasjenila je, potpuno neopravdano, neke druge dijelove istog Izetbegovićevog intervjua, ništa manje neprihvatljive, arogantne, uvredljive i, na kraju krajeva, bezobrazne.
Bakir Izetbegović u razgovoru se posebno osvrnuo na obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini, kojeg je ocijenio kao loš, površan i “štetan po državu i Bošnjake”. Pri tome je svojim riječima prepričavao hadise iz Kur'ana koji govore o ulozi znanja u životu i emancipaciji muslimana.
Evo šta je o obrazovnom sistemu rekao šef političke stranke koja skoro trideset godina, pored svega ostalog što kontrolira i usmjerava, drži šapu i na školskom sistemu, od osnovne škole do fakulteta, državnih i dobrog dijela privatnih, postavlja svoje direktore, profesore, rektore i dekane, usvaja školske programe…
Ko Bošnjacima podmeće neznanje
“Treba se suprotstaviti inflaciji, ako treba i zakonima, koja je dopustila nekvalitetne privatne fakultete. Vi kad auto registrujete, morate otići na kanal, provjeriti kočnice, ispušne gasove, daju vam jednu godinu da vozite, kroz godinu dana ponovo na kanal. Imate fakultete koji uopće nemaju sale, učionice, laboratorije, amfiteatre, profesora koji su u redovnom radnom odnosu. Sve je to neka improvizacija, po nekim potkrovljima štampaju se diplome, samo recite kog fakulteta hoćete. Država zbog toga pati, narod zbog toga pati. Teško je doći do znanja. Potrebne su godine i godine mukotrpnog napora da bi se došlo do znanja. Dakle, jedan starinski, tvrdi mukotrpni način u odnosu na učenje i moderne tehnologije. Ovo što sada imamo je destrukcija, jedno samozavaravanje naroda. To je jedan od glavnih problema u Bosni, problema Bošnjaka.”
Ovako govori čovjek koji je, pored ostalog, cijelu državu zadeverao i blokirao tako što je za direktora obavještajne zajednice u BiH postavio osobu koja ima diplome nekoliko fakulteta, ali nijednog “normalnog”. Direktor OSA-e, od Banje Luke do Tuzle sakupljao je diplome upravo onih fakulteta za koje lider SDA kaže da “nemaju učionice, laboratorije, amfiteatre… koji po nekim potkrovljima štampaju diplome”.
Ko je kriminalnim smicalicama na mjesto gradonačelnika Sarajeva doveo Abdulaha Skaku, svršenog studenta jednog od takvih opskurnih fakulteta, koji “na tavanu štampaju diplome”, “opasnih po Bosnu i Bošnjake”? Pa, naravno, Izetbegović i njegov operativac Asim Sarajlić, bivši konobar koji je i sam u rekordnom vremenu pribavio fakultetsku diplomu. Je li se mimo volje i bez aktivne pomoći SDA nekada prestižni Fakultet za sport i fizičku kulturu mogao pretvoriti u štampariju inflatornih diploma, u fakultet kojeg nije završio samo onaj ko je na autobus žurio!
Javna je tajna bila da je u Stranci demokratske akcije bio angažiran povjerljivi stranački kurir koji je letao od fakulteta do fakulteta u Sarajevu noseći profesorima indekse uglednih stranačkih kadrova, direktora, policajaca, oficira… da im upisuju ocjene. Malo je koji profesor imao hrabrosti i osobne i akademske časti da odbije sudjelovati u tom zločinu, “štetnom za Bošnjake”, jer su znali da će, zauzvrat, od Stranke biti nagrađeni funkcijama, napredovanjem u karijeri, članstvom u upravnim odborima. Je li više od deceniju potpredsjednik SDA bio Šefkija Čekić, dekan Saobraćajnog fakulteta, koji je uhvaćen u krađi, falsifikatu manje-više kompletnog svog “naučnog opusa”? Jesu li na tom fakultetu, zahvaljujući Čekiću i porodičnim nasljednicima koji su preuzeli fakultet, probrani SDA-ovci diplomirali, doktorirali?
I, nakon svega toga, uglavnom okončanog, ireverzibilnog procesa, dugog tri decenije, Bakir Izetbegović, svjedok i akter ovog sistemskog urušavanja obrazovnog sistema, njegovog akademskog digniteta, roni krokodilske suze zbog toga “što Bošnjaci malo čitaju i slabo se obrazuju”?!
Ko su uopće osnivači takvih, nesolidnih privatnih fakulteta, bez učionica i laboratorija, ali s tavanima, kako reče šef SDA? Gotovo bez izuzetka ljudi koji su bili manje ili više bliski Stranci demokratske akcije. Od bivšeg miljenika ove stranke, direktora GRAS-a Ibrahima Jusufranića, koji je pionir akademskog fušeraja sa svojim Univerzitetom iz Travnika, potom bivšeg ambasadora BiH, penzionisanog generala Ismeta Alije, utemeljitelja univerzitetskog kompleksa na Kobiljači, pa do “fabrike znanja” porodice Ganić na Ilidži, sve su to rodonačelnici nove bošnjačke akademske i poslovne elite koja je nastala pod malignim okriljem stranke Bakira Izetbegovića i njegovog mudrog oca.
Bratstvo i sestrinstvo
Da, valjda, ne bio širio samo neprikladni pesimizam i depresivno beznađe u svetom mjesecu ramazanu, Bakir Izetbegović je u razgovoru s ozarenom voditeljicom “Hayata” iščeprkao ipak jedan svijetao i poučan primjer obrazovno-edukativne prakse kojeg bi svi drugi trebali poštovati i slijediti.
Imamo jednu dobru stvar, koja je urnek možda za ostalo: Bošnjačka gimnazija. Bošnjačka gimnazija, koja je do sada proizvela barem stotine izvanrednih ljudi, znalaca koji su zatim studirali prestižne fakultete koji su sad širom svijeta, neki su i u Bosni i Hercegovini. Da imamo više takvih institucija, stvari bi bile lakše. Bošnjačka gimnazija svake godine stotine i stotine dobro obrazovanih ljudi sa srednjim obrazovanjem proizvede i pojača društvo s njima.”
Prva bošnjačka gimnazija je 1995. godine osnovana u Sarajevu novcima (iz) Turske, a za njenu direktoricu je postavljena Lejla Akšamija, kćerka Alije Izetbegovića, koji je i osigurao tu donaciju-hediju. Direktorica Akšamija je rat provela u Turskoj, gdje je obavljala povjerljive poslove za državu i pazila na majku Halidu, a moguće i na “vreće za Bakira”. Bošnjačka gimnazija je osnovana izvan tadašnjeg obrazovno-školskog sistema u Sarajevu, skoro pa “na divlje”, samostalno se financirala i predstavljala još jedan u nizu paralelnih, izvaninstitucionalnih i iznadinstitucionalnih centara moći, u ovom slučaju obrazovnih. Tek nakon nekoliko godina, kada su presušile financijske injekcije stranih donatora, Bošnjačka gimnazija je “ušla u suru”, integrirana u obrazovni sistem Kantona Sarajevo, zadržavajući onoliki nivo autonomije koliko je direktorica zahtijevala. Direktorica je na toj funkciji ostala duže od dvije decenije, sve do penzionisanja prije koju godinu.
Jedna tužna i nedolična epizoda vezana za pokretanje Bošnjačke gimnazije zaslužuje da bude spomenuta. U njenim prostorijama tokom rata su se školovali mladi policajci čije je obrazovanje nasilno prekinuto četničkim zauzimanjem Policijske škole na Vracama. Nakon što je Lejla Akšamija “zapikala” taj prostor, budući policajci i njihovi nastavnici, predvođeni divnim čovjekom, direktorom Huseinom Balićem, herojem koji je nedavno preminuo, izbačeni su i protjerani čak u Bugojno da tamo održavaju nastavu!
Od kuće do škole, od škole do kuće
Ne osporavajući uspjehe Bošnjačke gimnazije u obrazovanju generacija učenika koje su kroz nju prošle, Izetbegovićevo izdvajanje, favoriziranje ove srednjoškolske institucije u odnosu na sve druge slične obrazovne ustanove u Sarajevu i Bosni i Hercegovini je još jedan pokazatelj kakva ohola, bezobrazna, samoživa osoba, bez trunke stida i obzira, poštovanja tuđeg iskustva, ponosa, truda… vodi vladajuću bošnjačku stranku. Ništa u BiH nije postojalo prije njegove familije i ništa ne smije postojati izvan nje. Njegov je babo Alija stvorio, odbranio Bosnu i Hercegovinu i donio joj slobodu nakon milion godina. Njegova je hanuma Sebija, izvanredan menadžer sa sjajnim vezama i neiscrpnom radnom energijom, uzor i urnek medicinskim radnicima. Obrazovno-vaspitni sistem ništa ne valja i nikad neće valjati ako kao “urnek” ne posluži škola koju je turskim parama na noge podigla njegova sestra Lejla i u njoj odškolovala stotine i stotine svršenih gimnazijalaca, izvanrednog znanja i sjajne perspektive. (Kako li Bošnjačka gimnazija godišnje “izbaci nekoliko stotina svršenih gimnazijalaca” ako upisuje jedva nešto više od stotinu učenika?!)
Bilo bi zanimljivo čuti postoji li neko od tih genijalaca, “izvanredno obrazovanih znalaca”, iz školskog inkubatora direktorice Akšamije da ga je njen brat promovirao u rukovodstvo SDA, ima li takvih u parlamentima, rukovodstvima i upravnim odborima javnih preduzeća, u diplomaciji, ima li neki koji bi preuzeo štafetu od umornih “oldtajmera” Genjca, Turkovićke, Cikotića, Džaferovića…?! Je li najpoznatija javna ličnost i najuspješniji mladi Bošnjak koji je završio Bošnjačku gimnaziju sin onoga SDA-ovog glavešine što je svojedobno davao po deset maraka školskim drugovima da mu odu po hamburger i kolu?
Zna li Bakir Izetbegović kakve učenike odgajaju, recimo, preostale četiri gimnazije u Sarajevu ili druge škole u kojima se uče različiti zanati? Zanima li ga uopće kakav je nivo nastave i obrazovni profil učenika u katoličkim školskim centrima u Sarajevu i Zenici ili u srednjim školama u Tuzli, Bihaću, Mostaru, koje nemaju sreću da im je direktor neko iz familije Izetbegović? Ne zna, jer ga ne zanima ništa izvan vlastitog familijarnog kruga i stranke koja mu služi isključivo kao oruđe da bi se taj krug reproducirao, bogatio, opstajao na vlasti. Odličan je i društveno koristan sistem izgradio Izetbegović u dvije oblasti u kojima je porodično najviše zainteresiran i involviran, zdravstvo i školstvo: kada mu treba hitna intervencija na oku, traži pomoć od hećima u Zagrebu, a kćerku, da bi stekla likovna znanja, slao je na studij u Holandiju. On najbolje zna kako vam se piše ako se ovdje, gdje njegova stranka vlada 30 godina, liječite i školujete. Pri tome, moli i kumi Fahrudina Radončića da mu kćerkici plaća studiranje u inozemstvu!
Da je samo jedna rečenica istinita, a znamo svi da ih je mnogo više, Kemal Čaušević bi postao krunski svjedok bh. pravosuđa, što navodi i sudija Suda BiH Branko Perić. Svjedok pokajnik, da naglasim. Jer nije bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje nikakva žrtva. On je čovjek koji je, za svog mandata, stekao „samo četiri nekretnine“ u centru Sarajeva. I još mnogo toga što svi istražitelji ove države neće nikada otkriti.
Kriv je, čak i on sam priznaje, za nezakonito posredovanje i za primanje „15-20 hiljada maraka“ mita od, policiji odranije poznatog, biznismena Sedineta Karića. Kriv je on i zbog onih drugih „primitaka“ koji nisu bili predmet istrage. Kriv je, ali nije jedini.
Mnogo je kemala čauševića oko nas. Neki će biti osuđeni, neki neće, neki će biti pod istragom, a većina ih nikad neće biti ni dotaknuta. I, ako ćemo govoriti pravo, većinu njih je skrojila politika, a pravosuđe spakovalo u ladicu.
Odete li na web stranicu Tužilaštva BiH, u rubrici „priopćenja“ pronaći ćete bezbroj “žurnih saopćenja” kojima nas državni tužioci obavještavaju da su „formirali predmet“. Nećete pronaći nigdje, ni u biltenima niti u „specijaliziranim“ medijima da je neki predmet rasformiran. Kopajući po sjećanju i vlastitoj arhivi ne mogu da se ne pomenem dva predmeta koja su bila formirana, pompezno prezentirana i, na kraju, rasformirana. Jedan se zove „Pandora“, a drugi se zove „Master“. Oba predmeta se odnose na kriminal u Upravi za indirektno oporezivanje. Ovaj prvi su dužili državni tužioci Oleg Čavka i Dubravko Čampara, a ovaj drugi samo Čampara. Kemal Čaušević je u prvom bio osumnjičenik i svjedok, a u drugom – prijavitelj.
Bio sam tada još na Federalnoj televiziji kada su mi 17. juna 2014. godine dojavili (gle čuda, direktor OSA-e je tada bio Almir Džuvo), da će narednog jutra biti provedena najveća policijska akcija u okviru koje će biti uhapšeni Kemal Čaušević i Zdravko Cvjetinović. Kolege su mi svjedoci da sam kolegij zakazao za 5 ujutro. U šest su već svi bili na lokacijama i čekali da se otvori Pandorina kutija. Pedeset i nešto ih je uhapšeno tog dana. Svezani Kemal Čaušević će pred kamerama FTV-a kolegici Adisi Imamović reći da mu je to najsretniji dan u životu. Tadašnji glavni državni tužilac Goran Salihović će na konferenciji za medije saopćiti da je u pitanju kriminal procijenjen na oko dvije milijarde maraka. Neki uhapšeni će, potom, biti smješteni u pritvor, neki su se vratili kući i postali suspendovani. U želji da i on ode kući, Kemal Čaušević će ponuditi tužiocima Čavki i Čampari nagodbu – svjedočit će o svemu što zna, priznat će da je primao mito i nezakonito posredovao i da bi zauzvrat dobio zatvorsku kaznu u trajanju od godinu dana. Početnim slovom „Č“, preliminarni dokument su potpisali Čavka, Čampara i Čaušević. Bivši direktor UIO je, potom, razvezao jezik. Optužio je Dragana Čovića i Adnana Terzića da su posredovali u vezi sa kupovinom zrgade u Mostaru. Svjedočio je o davanju mita državnom tužiocu Čavki. Ispričao sve što zna o šećernim poslovima Nikole Špirića, dao je informacije o stanovima Sulejmana Tihića. I, na kraju, ništa. Pandorinu kutija koju je otvorio Kemal Čaušević zatvorili su državni tužioci. Čampara i Čavka su odlučili odustati „od preliminarnog sporazuma“, Čauševićev iskaz je objavljen u medijima i priča je, na kraju, okončana. Od pedeset i nešto uhapšenih u Pandori, i desetak spomenutih u Čauševićevom čuvenom iskazu, Čampara i Čavka su odlučili da optuže – samo Kemala Čauševića. Da li je krao sam? Nije. Da li je imao političku podršku tokom krađe? Jeste. Da li je tužiocima dao dovoljno materijala da „formiraju“ desetine predmeta? Jeste. Ali nisu formirali. Udruženim radom, Čampara i Čavka su tokom procesa iz javnog prostora uklonili neugodnog svjedoka protiv lidera većine političkih partija. Uklonili su i neugodnog svjedoka protiv sebe samih. Oni su danas „ugledni“ državni tužioci koji su predmet od pedeset uhapšenih plus desetak prokazanih u predmetu Pandora uspjeli pred lice pravde izvesti samo jednog čovjeka. I to onog koji je želio biti svjedok pokajnik.
Otprilike to ovako izgleda. Da je Haški tribunal odlučio Draženu Erdemoviću, krvniku sa vojne ekonomije Branjevo, dati zasluženu doživotnu robiju, on sigurno nikad ne bi svjedočio protiv naredbodavca Ratka Mladića. Ali Hagu je bilo bitnije zatvoriti komandante nego izvršioce. Čampari i Čavki u predmetu Pandora to nije bio prioritet. Oni su zatvorili izvršioce, a komandanti su i danas na pozicijama. Pa s tih pozicija komanduju i dvojcu sa kormilarom Čavka-Čampara.
Pomenuo sam maločas u tekstu i akciju Master. Upišite u „Googleov“ pretraživač tu akciju i vidjet ćete da je, po nalogu državnog tužioca Dubravka Čampare, uhapšena 21 osoba osumnjičena za kriminal u UIO, Carinska ispostava Tuzla. Onda otiđite na stranicu Tužilaštva BiH i pokušajte pronaći išta o toj akciji. Ništa nećete pronaći. „Predmet rasformiran“. Master propao. Master šefovi i dalje na pozicijama. A ne bi trebali biti. Ako kao tužilac uhapsite 21 čovjeka i protiv njih nikada ne podignete optužnicu to znači da ste ili nesposobni ili korumpirani. Jer ne možete hapsiti bez dokaza. A kad imate dokaze morate optužiti. Ukoliko niste … Znate već šta.
Posmrtni ostaci Mustafe Grabića sahranjeni su 20. jula 2019. godine. Ovaj Prijedorčanin ukupan je zajedno sa bratom Vejsilom i još 84 sugrađanina ubijena početkom devedesetih u tom gradu. Ali ubistvo Mustafe i preostalih prijedorskih muslimana-Bošnjaka nije bio genocid. Tako je odlučio jedan drugi Mustafa. Mustafa El Baaj, sudija iz Maroka. Njegov je glas bio presudan da Ratko Mladić bude oslobođen optužbi za počinjenje genocida u šest bh. općina. Foči, Vlasenici, Ključu, Sanskom Mostu, Kotor Varoši i Prijedoru.
Iako je postojao zločin, ustvrdit Žalbeno vijeće, “u šest općina nije postojala namjera za izvršenje genocida nad bosanskim muslimanima – Bošnjacima”. To je bio stav troje sudija Žalbenog vijeća. Od sutkinje Prisca Matimbe Nyambe iz Zambije nije se moglo ni očekivati da glasa za “genocidnu namjeru” u Foči, Vlasenici, Ključu, Sanskom Mostu, Kotor Varoši i Prijedoru. Ona je, znalo se već odavno, zagovarala čak i ukidanje kvalifikacije genocid u Srebrenici. I za sutkinju iz Ugande Elizabeth Ibanda Nahamya u ovom gradovima nije bilo genocida. No, ono što je bilo iznenađujuće je odluka sudije iz Maroka, Mustafe El Baja, eksperta za poslovno pravo kojeg su imenovali za sudiju koji treba da sudi Ratku Mladiću za ratne zločine.
Kada je u pitanju genocid u Srebrenici, četvoro sudija bilo je ubijeđeno da je Ratko Mladić imao namjeru da počini genocid. Izdvojeno mišljenje je, očekivano, imala samo sutkinja Nyambe iz Zambije. Mustafa El Baj je bio uz većinu u Žalbenom vijeću kada su Ratku Mladiću presuđena četiri udružena zločinačka poduhvata. I prilikom odmjeravanja kazne, samo je sutkinja Matimbe Nyambe bila protiv doživotne robije.
Ali, ako ćemo gledati realno, sada uopće nije bitno koliko će godina Ratko Mladić provesti na robiji. Čak i da je osuđen na dvadeset godina, to bi mu bila doživotna. Nije stvar, dakle, u izrečenoj sankciji. Za historiju i budućnost ove zemlje mnogo su bitnije kvalifikacije. Genocid i udruženi zločinački poduhvati.
Ako sagledamo sve ranije presude međunarodnih sudova stacioniranih u Hagu, drugačije se nije moglo ni očekivati. Genocid u Srebrenici je bio neupitan. Tomašica i ostale grobnice su bile nedovoljne međunarodnim sudijama da zločine počinjene u drugim bh. gradovima okarakterišu genocidom. Ako ćemo biti legalisti, a trebali bismo, ova presuda, ali i sve druge izrečene mora biti prihvaćena ovakvom kakva jeste. Da li je njome zadovoljena pravda? Gledajući samo izrečenu kaznu doživotnog zatvora Ratku Mladiću – jeste. Gledajući pravne kvalifikacije, baš i nije. No, pravda i pravo, znaju to skoro svi, obično nisu isto. Komandant Vojske Republike Srpske je osuđen za genocid u Srebrenici. Komandant Vojske Republike Srpske je osuđen za udružene zločinačke poduhvate i brojne druge zločine protiv čovječnosti. Kompletno vojno i političko rukovodstvo Republike Srpske je osuđeno za genocid u Srebrenici i za udružene zločinačke poduhvate. Neki od presuđenih su mrtvi, neki drugi su, pak, u zatvoru. Njihova imena su u ovom slučaju nebitna. Bitne su presude i kvalifikacije. Genocid u Srebrenici i udruženi zločinački poduhvat. Život, svakako, brzo prođe.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
