Kada vežu Abdulaha Skaku, vežu mu ruke na leđima. Kada vežu Darka Eleza, vežu mu ruke naprijed. Jer Skaka je za “pravnu državu” opasniji od Darka Eleza. A čovići i dodici su potpuno bezopasni. I zato ih ne vežu nikako.
Kada hapse za korupciju, hapse u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću. Kada hapse za ratne zločine, hapse u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, Banja Luci, Bratuncu, Prijedoru… Kada hapse zbog korupcije, hapse samo Bošnjake. Hapsili su gradonačelnika Bihaća Hamdiju Lipovaču. I načelnika Novog Grada Damira Hadžića. I gradonačelnika Sarajeva Abdulaha Skaku. I načelnika Starog Grada Ibrahima Hadžibajrića. I gradonačelnika Zenice Fuada Kasumovića. I federalnog premijera Fadila Novalića. I državnog zastupnika Envera Bijedića. I predsjednika Skupštine USK Admira Hadžipašića. Kada hapse za ratne zločine, hapse Bošnjake i Srbe. Jer svi su “podjednako krivi za ratne zločine”. Osim hercegovačkih Hrvata. Oni nisu krivi nizašta.
Kada “deblokiraju” institucije, obespravljuju Refika Lendu. I jedan cijeli narod koji se “prokomjerno rađa”. Kada HDZ blokira sve, onda se samo “političari ne mogu dogovoriti”. Kada se mijenja izborni zakon, hercegovačkim Hrvatima se mora dati sve. A građanima – ništa. Jer oni su, svakako, ostali.
Kada Benjamina Karić na ploči na Kazanima ne napiše imena ubica sarajevskih Srba, ona za zapadne diplomate ne doprinosi pomirenju. Kada te iste zapadne diplomate u Brčkom podrže gradnju spomenika “svim žrtvama” na kojem ne piše ko su žrtve, a ko ubice, onda je to “put ka pomirenju”.
Kada Novak Đoković i drugi sportisti iz Srbije osvoje medalje, oni su samo “srpski sportisti”. A mogu biti srpski književnici, srpski političari, srpske šume, srpske pošte… Samo ne mogu biti “srpski zločinci” na tabli postavljenoj na sarajevskoj Vijećnici “u čast” onih koji su je spalili.
Kada HDZ-ov Večernji list dodjeljuje pečate, rado se odazovu i američki ambasador, i evropski ambasador, i visoki predstavnik. Jer HDZ-ovo glasilo je pronositelj zapadnih vrijednosti. A Faktor je samo SDA-ov i “retrogradan”. I zato je ok da novinare Faktora vrijeđa Elmedin Konaković, a ambasade i OSCE šute.
Kada negiraju genocid, onda nema umišljaja. I nema posljedica njihovog negiranja. Jer posljedice su davno ukopane u Memorijalnom centru u Potočarima koji se pretvara u čistilište zapadnih diplomata koji bošnjački narod guraju u pakao.
Kada Dodik i Čović poziraju sa ratnim zločincima, to je samo “predizborna kampanja”. Kada Sanja Vlaisavljević bježi u Istočno Sarajevo da se ne bi susrela sa migrantima, to je u skladu sa zapadnim vrijednostima. I Sanja je “MOJA” za Našu stranku. A Benjamina Karić nije. Jer je nagradila Sarajlije koji su u zemljotresom pogođenoj Siriji dva mjeseca volontirali u kampovima gdje su smješteni beskućnici. Hrvatski putopisac više u sarajevskim medijima dobije prostora od Sarajlija koji su volontirali i pomagali ljudima. Jer putopisac je nositelj evropskih vrijednosti, a Nihad Aličković je tek “bošnjački radikal”.
Kada se žale djeca u Srbiji, dan žalosti je u cijeloj BiH. I neka je. Kada se žale djeca u Tuzli, dan žalosti je samo Federaciji. Ima li nekoga, osim Bursaća, da kaže – neka nije?
Kada reis Husein Kavazović kaže da će Bošnjaci BRANITI državu, on je ratni huškač. I o tome Schmidt obavještava UN. Kada Dragan Čović zaprijeti “nemirima na Jugu”, onda Zapad dvaput mijenja izborni zakon i Ustav da ga smiri.
Kada vam kažu da je ovo još jedan huškački i propagandni komentar, provjerite svaku napisanu riječ. I shvatit ćete da je istina još i gora.
