Facebook Twitter Youtube
    Najpopularniji

    Kolumne

    Kolumna Senada Avdića: Ono što nisu mogli Milošević i Karadžić, uspjela je Povorka ponosa: podijelila je SDP po nacionalnim šavovima!

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Održavanje Povorke ponosa u Sarajevu, četvrte po redu, proteklo je u mnogo mirnijoj atmosferi, bez tenzija i incidenata, što je dobra vijest i za učesnike i za pluralistički identitet glavnog grada BiH. Na ulicama je bilo mnogo manje policajaca nego prethodnih godina, neuporedivo je manji broj i protivnika koji se okupljaju na kontraprotestima, što ukazuje na to da ova manifestacija ulazi u svoju dobrodošlu rutinu i nekonfliktnu kolotečinu.

    Percepcija Povorke ponosa u javnosti se u posljednjih nekoliko godina donekle promijenila na bolje, ali, prema tvrdnjama organizatora i učesnika ne u mjeri kojom bi oni bili zadovoljni.

    Ono što se nije promijenilo, što je ostala turobna konstanta jeste odnos političkih stranaka prema Paradi ponosa. Tu su pozicije čvrsto i duboko zakopane, stavovi nepromijenjeni. Ko je bio protiv održavanja ovog događaja i otvoreno opstruirao njegovo održavanje prije 4-5 godina, to čini i danas. S druge strane, politički akteri koji su podržali prva okupljanja LGBT zajednice i danas su bili u prvim redovima povorke u Sarajevu. Doduše, bazično desničarske, konzervativno-klerikalističke partije, poput SDA, Naroda i pravde, ili Stranke za BiH ovoga su se puta držale po strani, nisu glasno iznosile svoje protivljenje, što im u ranijim godinama nije bilo svojstveno. Demokratska fronta se tradicionalno ne petlja u „ovozemaljska“, „trivijalna“, kakva su ljudska prava, sloboda mišljenja, korupcija.. Ona se opredijelila za isključivo visoku politiku, bavi se opstankom i budućnošću države i naroda. Kao što u ovoj stranci ne razumiju da to što je ona formalno multietnička, ne znači da je automatski i građanski profilirana, tako imaju problem i da ukapiraju da država koja počiva na kriminalu, nesnošljivosti prema manjinama, preziru prema meritokraciji… nema budućnost.

    Naša stranka i njeno rukovodstvo predvođeno predsjednikom stranke državnim ministrom Edinom Fortom, kao i do sada, bili su jedini unutar vladajuće koalicije koji su bez ikakvih rezervi i kalkulacija stali uz učesnike Parade.

    Socijaldemokratska partija BiH je prošle godine na dan održavanja Povorke održavala neko nabrzaka sazvano stranačko sijelo. Ovoga puta ideološko-političko licemjerstvo ove nekada ozbiljne i respektabilne stranke, dobilo je drugačiju formu. Njen prvi čovjek, federalni premijer Nermin Nikšić cijeli je ovaj događaj još jednom prespavao, jendostavno se nije htio miješati, smatrajući ga valjda nedostojnim njegovog uplitanja i očitovanja. Ni njegovi tobožnji oponenti u stranci, poput Denisa Bećirovića, člana Predsjedništva BiH i Irfana Čengića, jednog od najeksponiranijih sarajevskih  SDP-ovaca, nisu bili ništa vidljiviji. Inače, i jedan i drugi ne propuste ni mnogo manje prilike i izazove da javnost zatrpaju svojim, pretežno prizemnim i neartikuliranim stavovima, mišljenjima i smatranjima. No, negativni heroj ovogodišnje Povorke ponosa, bila je gradonačelnica Benjamina Karić. Ponašanje „gradonačelnice svih (malo)građana“ je bilo bezobrazno ignorantsko, a odbijanje da na bilo koji način surađuje sa organizatorima i sudionicioma povorka je najblaže rečeno odraz njene niske kulture i još sumnjivijeg odgoja. Nominalno SDP-ovka, dakle ljevičarka, Karićka tokom dvije godine svog iritantnog mandata obilježenog populističkim hvalisanjem i paradiranjem i očijukanjem sa „većinskom voljom“, nije propustila nijednu priliku da stane na stranu snaga društvene regresije, konzervativizma, plitkog, konfekcijskog patriotizma i saharinskog nacionalizma.

    Zapravo, čelnici SDP-a u slučaju Povorke ponosa ponašali su se u skladu sa preporukama vrha Islamske zajednice BiH koji je neposredno pred održavanje ovog događaja preporučio muslimanskim vjernicima da ga ignoriraju. Saopćenje Rijaseta Islamske zajednice je bilo korektno, suzdržano i nedvosmisleno je pozivalo na nenasilje. Ako se sjetimo da je nakon prošlogodišnje Povorke Husein efendija Kavazović, reis-ul-ulema IZ, pozvao na svojevrsni „roditeljski sastanak“ Edina Fortu, onda je njegovo ovogodišnje držanje bilo primjerenije.

    Za koketiranje istaknutih SDP-ovaca sa Islamskom zajednicom ima više objašnjenja, a najjednostavnije bi bilo to da su uvjereni da bez podrške vjerskih lidera nemaju ozbiljnih izgleda na podršku unutar bošnjačkog birčkog korpusa. Za razliku od drugih stranaka, SDA, NiP-a Elmedina Konakovića, ili Stranke za BiH koji ne moraju dokazivati svoju vjersko-nacionalnu opredijeljenost, jer se ona podrazumijeva, lideri SDP-a stalno i iznova koketiraju i dodvoravaju se moćnim klerikalističkim autoritetima.

    SDP BiH kao multietnička stranka, dovela se u situaciju da se vrh stranke, a vjerovatno i članstvo, oko pitanja Povorke ponosa podijelio gotovo po nacionalnim šavovima! Nebošnjački članovi rukovodstva te stranke, poput Vojina Mijatovića, Saše Magazinovića, Davora Čičića, Igora Stojanovića… su podržali Povorku i sudjelovali u njoj. Za to vrijeme istaknuti SDP-ovi Bošnjaci,  poput Nikšića, Heleza,  Karićke, Bećirovića, Čengića… pravili su se mrtvi.

    SDP BiH, odnosno nekadašnji Savez Komunista BiH čije pravne i idejne tekovine ta stranka slijedi, ako je i po čemu značajna politička činjenica, onda je to po jedinstvu svojeg rukovodstva i članstva u ključnim pitanjima i prelomnim događajima iz novije historije. Na posljednjem Kongresu SKJ 1989. godine, komunisti iz BiH odbili su ultimatume Slobodana Miloševića koji je tražio da ostanu na Kongresu nakon što su Slovenci i Hrvati napustili Kongres. Svojim odlaskom delegacija komunista iz BiH (bez ijednog izuzetka) je delegitimitala sve odluke koje je nametao srbijanski partijski vrh.

    Tri godine kasnije, početkom 1992, svi zastupnici SDP-a u Skupštini BiH su odbacili prijetnje Radovana Karadžića i glasali su za održavanje referenduma o samostalnosti BiH. Tokom rata, članovi SDP-a spašavali su legitimitet državnog vrha BiH, Predsjedništva Skupštine, vojske, pravosuđa. Nakon svih tih historijskih uspjeha i zasluga tokom kojih su uspjeli sačuvati stranačko jedinstvo i politički kapital, zahvaljujući snishodljivom, populističkom držanju njenog čelništva SDP se uspio nacionalno podijeliti na pitanju Povorke ponosa!?

    Kada bi se Stranka demokratske akcije isključivo posvetila promicanjem svoje ideologije i bavila širenjem, ili nametanjem svojih vrijednosti (kada bi ideologija i borba za naciju bila cilj, a ne sredstvo za ovladavanje ekonomskim polugama i javnim resursima), u tom bi slučaju njen vrh danas imao dobre razloge sa bučni trijumfalizam. SDA je prije pet godina poražena u Kantonu Sarajevo, ali je politika te stranke pobijedila! Temeljni postulati te politike su postali  zajednički imenitelj gotovo svih relevantnih političko-stranačkih aktera. Kada makar ovlašno pogledate press konferencije vodećih stranaka suočite se sa paradom bivših, kao, razočaranih SDA-ovaca: možda su se oni razočarali u svoju bivšu stranku, ali SDA nije i nema razloga biti razočarana u njih!

    Na svom Sedmom kongresu iz 2019. godine Stranka demokratske akcije  usvojila je Programsku deklaraciju. Prva rečenica u Deklaraciji najavljuje stranačke „pravce razvoja“ koje planira provesti „sa vjerom u Boga i odlučnošću da se pridržavamo moralnih vrijednosti koje prozilaze iz temeljnih vjerskih i etičkih načela“.

    Četiri godine kasnije, iskristaliziralo se to oko ovogodišnje Povorke ponosa, manje-više cjelokupan stranačko-politički spektar okupio se oko „vjerskih i etičkih vrijednosti“, neupitne dogme koju je autorizirala Stranka demokratske akcije!

    Kolumna Vildane Selimbegović: Iscurilo im vrijeme… / BiH bez Mileta, Dragana i Bakira

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Priča je filmska – zašto ne, SFF je u punom jeku – no u kuloarima je sve češća i obično počinje ovako: Iscurilo im je vrijeme. Bolje obaviješteni se pozivaju na intervju dugogodišnjeg zastupnika u njemačkom Bundestagu Josipa Juratovića u Oslobođenju, u kome je najavio “kraj političkih etnobiznisa”, plastično ustvrdivši kako se Milorad Dodik “najviše eksponirao”, ali su i “vođe druga dva konstitutivna naroda, Bošnjaka i Hrvata, u sličnom problemu”, pa su sve trojica nervozna jer, parafraziram, postaju i svjesna da više neće odlučivati s obzirom da znaju da je došao kraj i šta ih čeka. Juratović je uvjeren da su najveće greške u prošlosti i pravljene tako “što su se neki osobni, privatni razgovori i dogovori vodili, što nije bilo dobro. To je samo stvaralo nepovjerenje prema međunarodnoj zajednici i mislim da se i ta era mora završiti”. Elaborirao je ovaj vrsni poznavatelj prilika na Balkanu silu datih i neispunjenih obećanja, ali i konstatirao kako se trojka koju čine Dodik, na čelu SNSD-a, te Dragan Čović i Bakir Izetbegović, lideri HDZ-a BiH i SDA, jedino slažu oko toga da se ne slažu. I to je zapravo suština agonije Bosne i Hercegovine u kojoj bi se mogle apotekarskom vagom mjeriti pojedinačne krivice, no jasno je da zajedničkim snagama nisu htjeli riješiti niti jedan problem, zbog čega smo već godinama svi taoci njihovih istrajnih svađa.

    Zaplivao na duplerici

    Zato smo danas u jednoj od najvećih postdejtonskih kriza, kojoj se kraj ne nazire. Doima se da je toga najsvjesniji Dragan Čović, koji se naprosto izgubio s političkih radara pa su ga njegovi omiljeni novinari kao slučajno presreli na Čabulji, gdje je planinario, i uz Trebižat, u kome je demonstrirao plivačke vještine. Tako je tobože opravdao političku šutnju i na Inzkove dopune Krivičnog zakona BiH – zabranu negiranja genocida – ali i dolazak novog visokog predstavnika u našu zemlju Christiana Schmidta, no baš su se zato na portalu Hercegovinainfo i šalili kako je “prvi puta otkako je na čelu HDZ-a zaplivao na duplerici jednih novina”. Dodik, pak, nemilice pliva uzvodno i iz dana u dan je sve više iza crvene linije na kojoj je godinama držao i opoziciju u RS-u, ali i svog prijatelja Čovića i vječnog oponenta Izetbegovića i podobar dio međunarodne zajednice. Mora mu se priznati da je uspio ogoliti i politiku Rusije i Kine u Bosni i Hercegovini i potpuno ih konfrontirati ostatku Vijeća za implementaciju mira u našoj zemlji. No, i samog sebe sa zvaničnim Beogradom iz koga srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić šalje sve jasnije poruke: on, naime, uopće nema dilema da će njemačka kancelarka na predstojećem susretu sa bivšim i aktuelnim visokim predstavnikom iskazati snažnu posvećenost rješavanjima problema u Bosni i Hercegovini i dati punu i nedvosmislenu podršku odlukama OHR-a. Za razliku od Dodika, čiji se napadi na Sjedinjene Američke Države intenziviraju (“Čim se Trump vrati, mi se otcjepljujemo”, jedna je od zabavnijih ali i blažih izjava), Vučić je State Departmentu zahvalan na kontinuiranoj podršci projektu Open Balkan i uopće ne dvoji da SAD razumiju suštinu problema u regiji.

    Ako je suditi po izjavama lidera, SDA baš i ne razumije o čemu je riječ. Dok zemlja i (bukvalno) gori, lider najjače bošnjačke partije smori se dajući izjave koje poslije mora objašnjavati. Radije bih umro nego da genocidaši zavladaju dijelom BiH, kazao je Izetbegović, pa nam poslije pričao da nisu krivi narodi, on nije mislio kako je rekao, ali je odmah potom optužio i proglasio odgovornim sve one koji glasaju za Dodika “jer podupiru takve politike, dakle, destruktivne, secesionističke, nazadne, šovinističke i tako dalje. Da oni koji glasaju za njega i u tome ga podupiru nose suodgovornost, za sve što se dešava, reći da su krivi samo političari, da nisu krivi narodi, odnosno birači u ovom slučaju, naprosto ne stoji, sukrivci su… Snose odgovornost, podržavaju loše, destruktivne politike. Politike koje ni njima ne donose dobro”. Kad je već tako, vrijedi pitati Izetbegovića jesu li glasači SDA, birači u ovom slučaju, sukrivci i nose li suodgovornost za politiku koju on vodi i čiji su rezultat ne samo korupcijske i ine afere već i federalna Vlada koja već odavno ne vlada, ekonomski kolaps koji kuca na vrata i beskrajna bitka oko hodžina jorgana na šta već odavno liče unutarbošnjački ratovi? Ako je njemu utjeha što je Republika Srpska duplo zaduženija od FBiH, što u RS-u žive najsiromašniji penzioneri u Evropi (a i plaće su 20 posto niže), neka priupita penzionere u Federaciji kako sastavljaju kraj s krajem i privredu kako opstaje. Izetbegović se – sve udarajući u patriotska prsa – jednako obračunava sa svojim političkim konkurentima, pa je cijela SDA puno više posvećena zatvaranju kadrovskih križaljki po kantonima nego Open Balkanu. A da se i ne pominje njegova potreba da svako malo ponovi kako “bošnjačka strana uporno prelazi preko koječega”, čime zapravo razotkriva svoje duboko uvjerenje da su Bošnjaci ti koji će u jednakopravnoj Bosni i Hercegovini određivati ko je kad i kako jednakopravniji.

    Interesi

    To temeljno nerazumijevanje demokratskih procesa i ljudskih prava nije, naravno, Izetbegovićev ekskluzivitet, ali jeste pokazatelj zašto je današnja Bosna i Hercegovina podijeljena po svim šavovima i vjerovatno najbolja ilustracija sistema spojenih posuda u kojem obitavaju trojica nacionalnih lidera. Čović je svojim HNS-om ukinuo pluralizam u hrvatskom biračkom tijelu (zato mu Željko Komšić i jeste crvena krpa), Dodik je na Inzkovom zakonu uspio vezati ruke opoziciji, a Izetbegović svojom probuđenom sviješću o građanskim afinitetima zapravo nastoji napraviti isto. Naravno, problem građanskih partija jeste nespremnost da pojedinačne interese i sujete stave u drugi plan, ali ako birači poslušaju Izetbegovića pa podijele krivicu za politiku SDA s njim, nije isključeno da zapušu i neki drugačiji, da ne kažem demokratičniji vjetrovi. Koji će mjeriti vrijeme političkim partijama po količini ispunjenih obećanja, a ne istrajnosti u njihovom neispunjavanju.

    Devet i po nedjelja Christiana Schmidta: Razapet između Evrope i Amerike

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Christian Schmidt je razapet. Jednu ruku mu drže Amerika i Velika Britanija, a drugu njegov Berlin i Evropska unija. U glavi mu je košmar. Jer nije lako, napisat će Abdulah Sidran, u isti zakon upakovati rasizam i ljudska prava. Presude i ljudska prava su na jednoj strani, a na drugoj pritisci iz Vašingtona i Londona koji, pak, žive u ubjeđenju da će “relaksirati bošnjačko-hrvatske odnose”, namećući zakon kojim će Mijo Krešić iz HDZ-a BiH biti legitiman, a njegov rođak Boris Krešić iz DF-a nelegitiman Hrvat.

    Nije više ni bitno što od sedam presuda međunarodnih i domaćih sudova dio Međunarodne zajednice namjerava provesti samo jednu, i to onu donesenu po zahtjevu HNS-ovog zvaničnika Bože Ljubića. Bitno je da Christian Schmidt ni sam više ne zna šta govori i šta želi.
    Na sastanku sa liderima političkih partija iz Sarajeva je rekao da im daje rok od šest sedmica da postignu dogovor o izmjenama Izbornog zakona BiH. Sada se, pak, tih šest sedmica može pretvoriti u “devet i po nedjelja”, jer je visokog predstavnika, osim trajne zbunjenosti, u međuvremenu (u Goraždu) obuzelo i “ludilo”. Pa nas u narednih devet i po nedjelja očekuje bitka između “ludog” i zbunjenog Christiana Schmidta. Koji do podne misli jedno, a od podne drugo.
    Visoki predstavnik, prosto, ne zna donositi odluke. I ne zna funkcionisati pod pritiskom. Svoje greške nikad ne priznaje.
    Evo, recimo, kada je u avgustu prošle godine Christian Schmidt upitan da li će se odreći odličja “Red Ante Starčevića”, kojeg dijeli sa ratnim zločincima Jadrankom Prlićem i Dariom Kordićem, visoki je predstavnik dao neočekivan odgovor.

    “Neka njima oduzmu odličja”, reći će Schmidt, odbijajući tako da izađe iz reda u kojem su dvojica pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca.
    Schmidt je, objavljivali smo već nekoliko puta na Istraga.ba, sklon donošenju odluka kojima minimizira zločine.

    Najveći skandal, kasnije zataškan, bio je  2007. godine, kada je Christian Schmidt kao državni sekretar za odbranu pokušao da rehabilitira nacističkog pilota Wernera Möldersa.

    Njemački magazin Kontraste, tada je pisao da njemački ministar odbrane Peter Struck (SPD) 2005 je, nakon kritika u javnosti, zabranio da se jedna vazduhoplovna jedinica zove po Möldersu.

    Dvije godine nakon toga, Christian Schmidt je pokrenuo inicijativu za rehabilitaciju ovog pilota Luftwaffe.

    Mölders je, kako piše dalje magazin Kontraste, bio jedna od poznatih figura Trećeg Rajha, između ostalog zahvaljujući jako bliskim vezama sa Hermannom Göringom, šefom nacističkog vazduhoplovstva i jednim od prvih Hitlerovih saradnika.

    Mölders se, navodi Kontraste, borio na strani nacista u Drugom svjetskom ratu, kao i ranije u Španskom građanskom ratu kao dobrovoljac. Bio je pripadnik zloglasne legije Kondor, tokom čijih bombardovanja su ubijene hiljade civila. Sam Hitler ga je nagradio najvišim odlikovanjima, a nakon pogibije proglašen je „herojem nacional-socijalizma“.

    Uprkos tome, pisao je njemački magazin, Schmidt je branio Möldersa, govoreći na televiziji da ovaj nacistički pilot „nema smeđih mrlji na svom prsluku“.

    Njemačka javnost je tada žestoko reagirala, podsjećujući da je Legija Kondor, kojoj je Mölders pripadao, učestvovala u zločinima.

    Strajući u odbranu Möldersa, Schmidt je, kako je pisao magazin Kontraste, prekršio rezoluciju Bundestaga u kojoj je rečeno da se neće dodjeljivati odlikovanja pripadnicima Kondor legije.

    Među ostalim, reagirao je historičar Detlef Bald koji je naglasio da je Mölders gradio karijeru kao vjerna karika u nacional-socijalističkom lancu, te da je kao pilot učestvovao u nacističkom bombardovanju Londona i Dunkirka.

    Schmidt je tvrdio da Mölders nije imao nikakve veze sa nacističkom ideologijom, što je demantirao historičar Bald, kazavši da su Schmidtove tvrdnje netačne i vrlo opasne.

    Sa opasnih tvrdnji, Schmidt je prešao na opasne materije, pa je, tako, 2017. godine, kao ministar poljoprivrede odobrio korištenje zabranjenih pesticida. Evo kako je ugledni Politico izvijestio o tom slučaju.

    “Njemački ministar poljoprivrede Christian Schmist rekao je da je djelovao samostalno kada je, bez konsultacija sa kancelarkom Angelom Merkel naredio dužnosnicima da glasaju za upotrebu kontroverznog glisofata protiv korova”, objavio je 2017. godine Politico.

    Ova odluka izazvala je brojne reakcije u Njemačkoj, a Schmidt je opet pokazao da ne zna donositi odluke.

    Nakon što je došao u Bosnu i Hercegovinu, Scmhdit je “legitimitet”, umjesto u Bosni i Hercegovini, tražio po beogradakim kancelarijama i sajmovima Aleksandra Vučića. A onda je došao na ideju da se pozabavi i legitimnim predstavljanjem, ispravljajući, kako kaže hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman, “nepravdu svojih prethodnika”. Kada je upozoren da on, zapravo, produbljuje postojeću nepravdu, Christian Schmidt se predomislio i, barem privremeno, Amerikancima rekao – NEIN. Sada, pak, tvrdi da ništa nije najavljivao. No, svoje frustracije ne može sakriti. Umjesto visokog predstavnika, postao je komunalni radnik koji urla – “SMEĆE”. Jer je, zaboga, “sit svega”. Dakle, Christian sit!

    Senad Avdić o najboljima sve najbolje: Zašto je Mislav Bago bio genije i zbog čega će toliko, ogromno, nedostajati?

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    “Je li Mislav Bago u srodstvu sa Darinkom Bagom, veleposlanikom Hrvatske u Sarajevu?”, pitao me davno, jako davno, jedan redakcijski kolega. Nisam mu umio odgovoriti, pa sam odgovorio da ne vjerujem da Bago ima ikakvu, bližu ili dalju rodbinu i da osnovano sumnjam da je njegov tvorac najvjerovatnije Dr Baltazar: Bago je bio prototip hrvatskog novinarskog robota prve generacije. Nepogrešiv, brz, hladan i automatiziran do granica dehumaniziranosti, imun na vanjske i unutarnje pritiske, veliki hrvatski novinar koji će sutra biti pokopan u hladnu raku, bio je medijski fenomen nepoznat i nedostignut na ovim prostorima.

    Matijanić, Masle, Bago 

    August/kolovoz nemilosrdno je osakatio hrvatsku novinarsku zajednicu koja je u petanestak dana ostala bez tri džinovske novinarske persone: Vladimira Matijanića, Antuna Maslu i Mislava Bagu – ni mnogo veće države sa neuporedivo razvijenijom i razuđenijom medijskom scenom ne bi se lako oporavila od tako teških i traumatičnih gubitaka.

    Vladimira Matijanića nisam poznavao osobno, čini mi se da se o njemu i nije trebalo i imalo znati ništa više od onoga kako se je samodefinirao i autoportretirao svojim tekstovima, od “Ferala” prije dvije i po decenije, pa do najnovijeg angažmana u “Indexu”: bio je proleter u novinarstvu, neumorni šljaker rudarsko-geološkog smjera.

    Antun Masle je bio dužd hrvatskog novinarstva, otmjeni dubrovački gospar, kod kojeg je ispod, blago iritatne spoljnje nezainteresiranosti i mediteranske lijenosti kuljao vulkan novinarske znatiželje, posvećenosti i strasti.

    Još od prvog našeg susreta u Sarajevu nekoliko godina nakon okončanja rata, Mislav Bago je ostavio dojam koji se ni za mrvicu nije promijenio svih kasnijih godina: smatrao je (i radio tako) da je u novinarstvu najvažnije novinarstvo. Pri tom, ne bilo kakvo novinarstvo nego ono koje ne smije biti samo a) lažljivo i b) dosadno!

    Za razliku od hrvatskih novinara iz dominantno patriotsko-domoljubnog registra koji su se tokom i neposredno nakon rata spuštali do Bosne i Hercegovine uglavnom sa misijom dokazivanja njene nemogućnosti, Bagino je novinarstvo, precizno, čisto, odgovorno prema činjenicama bilo misija sama za sebe i po sebi.

    Bilo šta da je radio, a radio je sve televizijske žanrove i formate, najprije na HRT-u, a kasnije na Novoj TV, od uličnih javljanja koja su, tobože, rezervirana za novinarske žutokljunce, do visokoparnih televizijskih predsjedničkih i srodnih debata, Mislav Bago je bio neoprikosnoven, jedan i jedinstven. Nije razlog tomu (samo)fanatična prilježnost, temeljita pripremljenost i nestvarna fokusiranost: iznad svega toga bila je njegova medijska osviještenost, poznavanje prirode televizijskog medija, koji je, kako nas je učio kanadski genije McLuhan, “poruka” koja ima svoja pravila, zakonitosti i procedure. Brzina, jasnoća, poštivanje mjere i granica pristojnosti, to je ukratko moderni televizijski standard kojeg je Mislav Bago ne samo slijedio, nego doveo do teško dostižnog savršenstva. On nije u svojim intervjuima prekidao, često i deklasirao svoje sugovornike, mahom iz svijeta politike, da bi demonstrirao svoju nadmoć i “zajebanost”, nego da bi održao ritam i dinamičnost, dakle gledljivost razgovora. Novinar nema obavezu da bude korektan prema političarima, moćnicima, autoritetima: samo je javnost njegova “ciljna grupa”.

    Kako su se rastali Milanović i Lagumdžija

    Sa Mislavom Bagom posljednji put sam se vidio prije tačno deset godina, nekako s proljeća 2012. godine. Pratio je posjetu Zorana Milanovića, tadašnjeg premijera Hrvatske, Sarajevu i bili smo dogovorili jutarnju kafu nakon prvog dana boravka hrvatske delegacije.

    Nazvao me toga jutra da kaže da neće doći, da se sve iskompliciralo, pošlo po zlu i da se vraća sa ekipom u Zagreb. Mediji su prethodno izvijestili da je došlo do kvara na vezama, kuršlusa između Milanovića i tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH Zlatka Lagumdžije, koji su sve do tada, kako se činilo, bili bliski suradnici i drugovi socijaldemokrati. Lagumdžija je, a samim tim i njegov teklić Nermin Nikšić, tada premijer Federacije BiH, odbio otići na dogovorenu večeru sa Milanovićem. Razloge mi je narednog jutra otkrio sveznajući Mislav Bago, koji ih je (razloge) pratio iz neposredne blizine.

    “Lagumdžija je od Zorana tražio da glavni intervju da Federalnoj televiziji i novinaru Bakiru Hadžiomeroviću. Milanović mu je odgovorio da je došao u državnu posjetu i da će dati intervju državnoj televiziji, BHT-u, a ne entitetskim javnim televizijskim servisima. Potom su kao notorni egomanijaci njih dvojica razmijenili poneku tešku riječ i sve je otišlo k vragu…”, prepričao je Bago pozadinu (ispostavit će se dalekosežnog i nepovratnog) raskola u to vrijeme najmoćnijih političara Hrvatske i BiH…

    Rekao je Bago da ne može shvatiti da državni ministar lobira za entitetsku televiziju a protiv državnog javnog servisa. Zamolio me je da o tome ne pišem, neće ni on objavljivati na Novoj TV. On je ispoštovao svoj dio dogovora, ja ga u danu sahrane Mislava Bage jednostrano kršim. Svašta je potrebno imati da bi se bilo Mislav Bago: časti i čestitosti i držanje date riječi, prije svega.

    (Slobodna Bosna)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Kalašnjikov, Brega i Benjamina

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Prošlog ljeta podigla se silna prašina na jugoistoku Albanije zato što je u Korči najavljen koncert Gorana Bregovića. Albanski, ali još i više mediji s Kosova, smatrali su da Brega nema šta da traži na festivalu piva u okviru kojeg je predviđen i nastup, zbog svoje pjesme Kalašnjikov, bez obzira na njezinu planetarnu popularnost, a zato što su u Korči i ostalim albanskim gradovima sklonište od rata na Kosovu potražile brojne porodice. Ta je pjesma, tvrdili su ustanici protiv Brege, “probudila srpski nacionalizam”, a riječi “pucaj, juriš i boom, boom, boom, navele srpsku vojsku i paravojne formacije da čine zločine na Kosovu”. Koncert je – iako uz bačeni suzavac – održan, čak zatvoren uz “Kalašnjikov”, Brega je još ranije postao počasni građanin Tirane, a branitelji njegova lika i djela ovom su se prilikom okoristili argumentima iz historije “Kalašnjikova”: pjesma je snimljena 1995. za film “Underground”, redatelja Emira Kusturice, crnohumornu dramu nagrađenu kanskom Zlatnom palmom, a “Kalašnjikov” je – reći će rok-kritičar i spisatelj knjige o kultnom Bijelom dugmetu Dušan Vesić – personifikacija Balkana.

    “Ne'uzu billah”

    Ako uračunamo devedesete i ratove na ovom prostoru, kalašnjikov je mnogo više od stilske figure, no ako ćemo baš insistirati na umjetničkom izričaju, prigodnije bi bilo reći da je simbol smrti i prijetnje. Kako to izgleda u praksi, uvjerila se katolička sarajevska porodica koja je na ulaznim vratima svoga stana postavila božićni vijenčić ispod kojeg je promptno osvanuo natpis: “Hoćete da vas kalašnjikovom išaram, imam ga?”. Isti je autor prijetnju dopunio i crtežom kalašnjikova uz poruku: “Tu sam katolici da vas prekrstim”.

    Na susjednom zidu, na kome je pozvao komšije da ga slijede u jurišu, potpisao se kao Emir, policija koja je ovaj put reagirala ubrzo je saopćila da je uhapsila E. B. i u njegovom stanu pronašla još crteža i natpisa, a 22-godišnjaka uz pratnju ispratila do psihijatrijske bolnice. Što nas je opet bacilo u prošlost i vrijeme atentata na Jozu Leutara, tada zamjenika federalnog ministra policije, kada bošnjački dužnosnici nisu imali dileme – ubicu treba tražiti među “njihovim ekstremistima ili našim budalama”. Atentator nije otkriven, kao što nisu otkriveni niti izvršioci brojnih akcija prijetnji i progona naših sugrađana: ne tako davno, avgusta ove godine, Goranu Mikuliću je na poslovnom prostoru ćirilicom ispisano Ne’uzu billah! (Arapski izraz za gnušanje i zgražavanje nečim; zaziv upućen Bogu da nekog od toga spasi, neki ga prevode i uzrečicom “Gluho bilo!”, a Škaljić sa “Bože sačuvaj!”) Policajci su, nakon što im je prijavljeno, rekli da je u pitanju ozbiljna prijetnja, tim prije što nije prva upućena ovom poznatom Sarajliji, antifašisti, izdavaču, velikom promotoru bosanskohercegovačkog zajedništva i kulture. Na prijetnje i progon Mikulića javno je reagirala jedino advokatica Senka Nožica: “Ovo je čisti čin fašizma. To je fašizam protiv koga se dnevno moramo boriti”.

    Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić voli se predstaviti antifašistom, no na prijetnju Mikuliću nije se ni osvrnula. U to je doba bila zabavljena vlastoručnim pisanjem teksta za spomen-ploču na Kazanima, onu na kojoj je rezolutno odbila zabilježiti da broj žrtava nije konačan i na kojoj nema ubica naših sugrađana, odmetnutih pripadnika 10. brdske brigade Armije BiH pod komandom Mušana Topalovića Cace. Nakon što je samozadovoljno promovirala spomenik težak 350 kilograma, odlučila je primijetiti sramotni natpis na vratima sarajevske obitelji koja slavi Božić. Ponesena pjesmom, mudro nas je poučila da je kalašnjikov, onaj simbol smrti i prijetnje, reakcija na izjave Zorana Milanovića, predsjednika susjedne Hrvatske?! K’o biva – on nama boom, boom, a mi juriš! Istina živa, zaziva Brega u “Kalašnjikovu” Zoki, Zoki – ali, draga naša gradonačelnice, nije to taj Emir, nije njihov ekstremist! Sutradan ujutro počelo je potcrtavanje, u narodu poznatije kao pravdanje. Pa nam je gradonačelnica saopćila da ona nije tako mislila, gdje će ona (Ne’uzu billah!) braniti napadača, ona je samo ukazala do čega dovodi zapaljiva retorika, koja se u cijelom regionu mora prekinuti sada i odmah prije nego problem dođe pred svačija vrata. “Napad na dom bilo koje sarajevske porodice je napad na mene i moj dom, napad na naše Sarajevo i na naš način života”, zaključila je Karić. SDP, partija kojoj je naša gradonačelnica potpredsjednica, pogurala ju je saopćenjem, jednako potcrtavajući šta je pisac (spomenika) htio reći prije nego što je progovorila.

    Problem je, nažalost, mnogo veći nego ga naše Sarajevo želi prepoznati. “Antifašizam podrazumijeva reakciju, antifašizam podrazumijeva da ste prisutni, antifašizam podrazumijeva da se kaže fašisti da je fašista. Ne iz razloga da bismo mijenjali politički sistem, ne iz razloga da bismo tako dospjeli do nekih centara moći, nego iz razloga da štitite sebe i svoje. Jer ako ja neću reći da je prema nekom učinjen fašistički čin, kad prema meni bude učinjen, kad meni napišu zato što sam nepoćudna zbog nacije i onih krvnih zrnaca o kojim sam govorila, svi će šutjeti”, kazala je advokatica Nožica ustajući u odbranu Mikulića. Vlasti su napad oćutale, na svim nivoima. I ovaj božićni bi prošao uz sporadične, da ne kažem redovite reakcije sa istih adresa, da vlast – oličena u našoj gradonačelnici – nije odala šta misli, pa je onda uslijedila debata. I opet ne zbog samog napada, ne zbog progona i prijetnji smrću katoličkoj obitelji, već zbog blama kojim se vlast razgolitila. Naše Sarajevo već jako dugo o multikulturalnosti i svom zajedništvu govori samo u prigodne svrhe, a naš način života postao je takav da nam je skoro pa normalno da “naše budale” prijete smrću i progone naše sugrađane samo zato što nisu Bošnjaci. SDP-ova potpredsjednica na čelu grada iznenađenje je tek utoliko što nam je uživo servirano da nema razlike u postavkama ko vlada. To je lekcija koju smo naučili na spomen-ploči na Kazanima: samo je Naša stranka stala na stranu žrtava, svi su drugi zdušno ustali u odbranu Cace. I nimalo im nije zasmetalo što su tim činom uvrijedili porodice žrtava, sve naše sugrađane koji su ostali u ovom gradu tokom opsade, strahujući za svoje živote od granata i snajpera s brda i odmetnika iznutra, ali i časnu borbu Armije BiH i njezinih pripadnika koji su branili Bosnu i Hercegovinu rame uz rame sa svojim suborcima nebošnjacima. I to je zapravo najzorniji dokaz da jedne aršine imamo za sebe, a potpuno drugačije za sve ostale.

    Potpredsjednici SDP-a

    Da nam je zaista stalo do zajedništva i multikulture, jer se to nas tiče, jer je to napad na naše Sarajevo i naš način života, znali bismo ko to sve puca u naš suživot i ko nam i kako dijeli naše domove. Umjesto Mustafe Busuladžića, imali bismo Ulicu Jovana Divjaka. Ne bismo i 26 godina od kraja rata čuvali svoje zločince već bismo čuvali svoje sugrađane, s Vijećnice – u kojoj stoluje naša gradonačelnica – skinuli bismo sramnu ploču koja optužuje srpske zločince, makar iz poštovanja prema Miri Lazoviću koji jednako traži da se tekst promijeni kako bi odgovarao faktografskoj istini. Spisak je poduži, i u konačnici se svodi na to da valja prvo počistiti u svojoj avliji vodeći računa da tuđim nacionalizmima ne pravdamo domaći. Ne zato što je onaj Zoki iz Zagreba odlučio da bude veći tuđman od pokojnika, već zato što je naš Ivo Komšić dokumentirao Franjin zločinački profil. A naše Sarajevo, s ovakvom gradonačelnicom i prihvaćenim načinom života, juriša da potvrdi onu Breginu tezu o malo neobičnoj selendri. Na tom i takvom putu, priznat ćete, posve je svejedno što je naša Benjamina potpredsjednica SDP-a. Uostalom, Milanović je bio i predsjednik SDP-a Hrvatske.

    Andrej Nikolaidis za SB:”Kada Eskobar javno diktira odluku Ustavnog suda BiH, to nije politički pritisak? Nego je – šta? Čas demokratije?”

    Piše:
    Redakcija
    -

    Gabriel Escobar, američki kolonijalni upravitelj za Zapadni Balkan, saopštio je kako ne vidi da bi Ustavni sud BiH mogao pronaći nešto sporno u odluci Christiana Schmidta na koju se tom sudu žalio Željko Komšić.

    A šta bi sa onim “institucijama treba omogućiti nezavisan rad”, “bez političkih pritisaka”? Kada Eskobar javno diktira odluku ustavnog suda, to nije politički pritisak? Nego je – šta? Čas demokratije?

    Šta da vam kažem… Moderni kolonijalizam, u poređenu sa onim klasičnim, ima bezbroj mana i niti jednu vrlinu. Jer nekada bi, kada bi te okupirali, nešto u okupiranoj zemlji morali napraviti: na primjer željeznicu, kao Englezi u Indiji, ili tramvaj, kao Austrijanci u Sarajevu. Onda, kad im imperija propadne, tebi barem nešto ostane. Danas, kada kolonizatori nisu države, nego države-kompanije: ni to. Danas otvore staklenu kancelariju, zaposle 10 slabo plaćenih primjeraka lokalnog stanovništva i samo muzu pare iz države koju su stavili pod kontrolu. Umjesto infrastrukture, danas ti daruju “sistem vrijednosti”, piše crnogorski književnik Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu.

    Nego, drugo me zanima… Kako smo mi, odrasli u zemlji-osnivačici Pokreta nesvrstanih, odgajanih na mitologiji antiimperijalne, oslobodilačke borbe naših predaka, stigli do toga da nam je normalno da nam predstavnici imperije javno postavljaju i smjenjuju vlast, određuju ustavno uređenje, definišu ono što je društveno (ne)prihvatljivo – ukratko, šteluju svaki segment takozvanog društveno-političkog života?

    U najkraćem, ovako, mada je ovo kasna pamet: ko se nije bunio kada je Imperija na vlast u RS-u dovodila Dodika, nema se pravo buniti ni kada sad na vlast u Federaciji i BiH dovodi “Trojku”. Kada ih u kuću pustiš jednom, nikada ih više išćerati.
    A u kuću ti uđu onda kada prihvatiš srednjičarsku ideologiju. Srednjičarstvo – šta je to? Jasno je: imate ljevičare, desničare i srednjičare. Dozvolite da, što bi rekao Bojan Tončić, “u nedostatku boljih izvora citiram sebe”… Ovako sam srednjicu objasnio u imaginarnom dodatku Bierceova “Đavoljeg rječnika” koji sam dopisao:

    SREDNJIČAR, im. Zagovornik ideje da je istina uvijek u sredini, baš kao i mudrost. Ako jedna strana tvrdi kako je zemlja okrugla a druga da je ravna ploča, mudar čovjek će znati da je nužno primijeniti inkluzivni pristup, koji će uključiti oba viđenja, tako da se niko ne osjeti gubitnikom, još manje glupakom. U politici ta ideja svoj izraz nalazi u takozvanim partijama centra, posvećenih takozvanom dijalogu i takozvanom kompromisu između takozvanih ekstrema. Ako jedna strana ima ekstremnu namjeru da spali grad i pobije njegovo stanovništvo, dok se druga strana ekstremistički drži odluke da to ne dopusti, razumna mjera kompromisa je da bude spaljeno pola grada i pobijeno pola njegovih stanovnika, a grad bude podijeljen između njegovih branitelja i osvajača. U prošla vremena, kada je politička kultura bila na znatno nižem nivou, zastupnik te ideje bio bi obješen na glavnom gradskom trgu. Danas takav ima titulu Međunarodnog posrednika ili premijera inkluzivne vlade.

    UMJERENOST, im. Neumjereno hvaljena osobina, eufemizam. Na primjer: umjereno hrabar, umjereno inteligentan, umjereno korumpiran… Terry Eagleton navodi primjer engleskog profesora koji je tokom razgovora sa vođstvom slavnog univerziteta na kojem se naumio zaposliti upitan – ne misli li da su njegovi stavovi ponešto ekstremni. Odgovorio je: “Jesu, ali ja ih se umjereno držim”.

    OK, jasno vam je šta hoću reći. Tamo gdje je sukob, pojavite se kao posrednik između zavađenih strana. Ne zanimaju vas stvari poput pravde i istine. U srednjičarskoj ideologiji, vrhunska vrijednost je kompromis. Problem je očit: u engleskom jeziku, recimo, “compromise” znači kompromis; ali i “kompromitovati”. Čitava srednjičarska ideologija počiva na korupciji vlastitih stavova i ideja – njih morate korumpirati, od njih morate odustati ili ih iskvariti, da biste postigli “kompromis”. Istovremeno, ta vas ideologija poziva na permanentnu, “beskompromisnu” antikorupcijsku borbu. Šta da vam kažem: imperij je uvijek ciničan.
    Iz srednjičarske perspektive, insisitiranje na pravdi i istini je stvar ekstremističkih ideologija. Kada namećete srednjičarsku ideologiju, vaši partneri su jednako ljudi koji nemaju stav, oni kojima platite da zauzmu vaš stav, kao i oni koji se svoga stava “umjereno drže”.

    Evo vam divan primjer srednjičarske “mudrosti”. Svaki nacionalizam je jednako loš. A je li, sreće ti?

    Od idiotizma te teze veći je jedino njen moralni idiotizam. Jednako su loši bili, recimo, alžirski i francuski nacionalizam tokom alžirske borbe protiv francuskog kolonijalnog ugnjetavanja?

    Ljevičari su nekada znali da je nacionalizam sastavni, nužni dio oslobodilačkih, antikolonijalnih pokreta. Kada napadnete neku zemlju, kod njenih stanovnika ćete izazvati nacionalističku reakciju. Hoćete mi reći da je francuski Pokret otpora bio anacionalan/nadnacionalan? Da su anacionalni bili talijanski partizani? Da su, napokon, Titovi partizani bili sterilisani od nacionalizma?

    Kako da ne… U “Revoluciji koja teče” Svetozar Vukmanović-Tempo piše o predratnim skupovima koje je, kao mladi komunista, organizovao po Crmnici, u Crnoj Gori. Pa se prisjeća kako je publika mlako reagovala na njegove marksističke tirade o klasnoj borbi. Ljudi su se zapalili tek kada je počeo govoriti o nepravdi i srpskoj okupaciji Crne Gore 1918. godine. Tada je, piše Tempo, shvatio da komunistički ustanak neće ići bez jakog nacionalnog naboja.

    Ali šta zna Tempo – on je samo izveo jednu uspješnu revoluciju.

    Da vam to formulišem ovako… Jeste li ikada čuli za nekoga ko je bio spreman da ostavi ženu i djecu, uzme pušku i ode u goru, da bi se sljedeće četiri godine, gladan, promrzao i bolestan borio za “inkluzivni pristup”, “održivi razvoj”, “antikorupcijske inicijative”, “sigurni prostor”, “politički korektni govor”i “zelene politike”?

    Ni ja.

    Veni, vidi, Vico: Da je Tegeltija i dalje na čelu VSTV-a, Dodiku bi sudio sudija Miloš Gigović!

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Prošlog vikenda, nakon što je na stranačkom Kongresu SNSD-a Milorad Dodik najavio, jubilarni milioniti put, ispisivanje Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine, jedan moj prijatelj je to komentirao ovako: „Nema od toga ništa, barem u narednih godinu dana.“  Obrazloženje za svoju tvrdnju nije crpio iz političkog, niti ekonomsko-socijalnog polja, nego sa sportsko-nogometnog: „Da se ozbiljno misli otcjepljivati, ne bi on i njegovi jarani toliko ‘šiljili’, ‘štelili’ i sve moguće radili da njihov Borac bude prvak Bosne i Hercegovine.“ Zaključak (mu) je: „Kakvog smisla i kakve fajde će imati od šampionske titule ako će, pokušaju li se izdvojiti iz Bosne i Hercegovine, ostati bez evropskih takmičenja, kvalifikacija za Ligu prvaka. Sjeti se kako je to izgledalo sa Slovencima i Hrvatima, prvo su im klubovi napustili jugoslovensku nogometnu  ligu, pa su se kasnije politički izdvojili iz bivše Juge.“

    Red poteza

    Da, upravo je takav red poteza bio tokom onoga što će se kasnije međunarodnim pravnim jezikom zvati „disolucija Jugoslavije“. Nogometni klubovi iz Hrvatske i Slovenije svoje posljednje tekme u jugoslovenskoj ligi odigrali su u maju 1991. godine. Krajem tog mjeseca „Titovih i naših jubileja“ Hajduk je u Beogradu ispred nosa preoteo Zvezdi Kup maršala i to je bio kraj jedne višedecenijske uzbudljive priče;  „doviđenja, Marijana; doviđenja, Sandokan“.

    Nepunih godinu dana kasnije, u aprilu 1992. godine, jugoslovensku nogometnu ligu napustili su, ne svojom voljom i krivicom, nego izbačeni topovima, tenkovima, svakovrsnim nasiljem, bosanskohercegovački prvoligaši (Sarajevo, Željo, Sloboda, Velež). Banjalučki Borac je nastavio igrati u krnjoj „saveznoj“ ligi, u kojoj je najviše uspjeha imao (sve „čiste“, uvjerljive pobjede) protiv klubova iz Bosne i Hercegovine: svaka utakmica protiv timova iz Sarajeva, Tuzle i Mostara knjižila se rezultatom 3:0, zbog njihovog neopravdanog odsustva.

    Surova realnost

    No, vratimo se u aktuelnu ovdašnju „surovu realnost“, posvetimo se nogometnim prilikama, koje su kao i uvijek i kao i svugdje samo manje ili više uočljiva ekstenzija političko-društvenih procesa. Kada je neposredno pred početak nove nogometne sezone prvi čovjek Borca Milan Tegeltija (ciljano i namjenski „dislociran“ na tu funkciju iz Dodikovog kabineta) samouvjereno najavio da će banjalučki klub biti prvak Bosne i Hercegovine, nije u tome bilo ničeg ni spornog  ni nerealnog. I ranije je bila primjetna ambicija  vladajućeg režima (uz financijsku bratsku pomoć Dodikovih međunarodnih pajdaša, autoritarnih lidera, šuškalo se) da napokon stabilizira i uozbilji najveći sportski kolektiv u svom entitetu i osigura mu stabilno, kontinuirano prisustvo na evropskoj nogometnoj pozornici.

    Jedini eventualni problem za realiziranje ambicije koju je prpošno najavio Milan Tegeltija mogla je biti kvaliteta tima i igre Borca, koja, ruku na srce, godinama nije bila čemu, srednja žalost.

    Za razliku od prethodnih sezona, ove godine je većina utakmica Premier lige gledljiva, što je više od svega drugog posljedica postavljanja novih travnjaka na većini prvoligaških stadiona, što je bio širokogrudi i skupi „oblik pažnje“ UEFA-e. Igra se brže, konkretnije, efikasnije. Gledao sam prije mjesec-dva (solidnu) utakmicu u kojoj je Željo na Grbavici pobijedio Borca pa „na prvu loptu“ pomislio da je domaćin jako dobar, a kasnije shvatio da su gosti katastrofalno loši. Kako Tegeltija sa ovom „talašikom“ misli biti prvak Bosne i Hercegovine?

    Dolaze odgovori

    Odgovori su uskoro počeli stizati redovno nakon svakog novog kola Premier lige. Borac je uz „dobrovoljni“ pristanak svojih protivnika iz Republike Srpske i domaće i gostujuće utakmice igrao u Banjaluci. Glavni junaci novinskih izvještaja sa utakmica postali su suci, a dokazi o njihovom „guranju“ banjalučkog kluba su svjedočili o sve drskijim, ali i maštovitijim tehnikama koje su pritom korištene. Nekim od tih „alčakluka“ sam svjedočio u direktnim televizijskim prenosima. Tako sudija nekoliko minuta po završetku  utakmice u Širokom Brijegu zbog skidanja dresa dadne žuti karton najboljem igraču hercegovačkog kluba, drugi po redu, zbog kojeg neće moći igrati narednu utakmicu. Protiv Borca, naravno.

    U utakmicama koje igraju Borčevi najozbiljniji konkurenti (Zrinjski, Sarajevo, Velež) sudije, nešto sam od toga vidio, a nešto pročitao, čine sve da rezultat bude egal da bi se umjesto tri podijelila dva boda. Ubjedljivo najveća zvijezda dosadašnjeg dijela Premier lige je stanoviti Miloš Gigović, sudija iz Banjaluke, za kojeg mediji tvrde da je najpouzdaniji „dvanaesti igrač“ Borca, „objektivan i nepristrasan kao Milan Tegeltija“. Zbog doprinosa ugledu sudačke prakse u Bosni i Hercegovini (ne znam zbog čega bi drugog!), Gigovića je Nogometni savez progurao kod nadležnih u UEFA-i  da sudi međunarodne klupske i reprezentativne utakmice.

    Kako radi Savez

    Tako dolazimo do teme funkcioniranja Nogometnog/Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine, o čemu se posljednjih dvije-tri godine pisalo i govorilo često i strasno, ali uglavnom aljkavo, od slučaja do slučaja, od incidenta do incidenta, najčešće povodom (ne)uspjeha reprezentacije, smjene ili izbora selektora. Nije tajna, pa recimo da nije ni najtoksičnijie, to što je predsjednika Saveza Vicu Zeljkovića (običnog „šarlatana“, kakvim ga je ovih dana ocijenio jedan švedski novinar) instalirao njegov daidža Milorad Dodik. Recimo i da je logično (naravno, ne i prihvatljivo) što Zeljković sa pozicije na koju je izabran prakticira političku (i sportsko-društvenu) agendu svog „utemeljitelja“ iz Laktaša. Suštinsko pitanje je kako je moguće, koji su to proceduralni i personalni čimbenici doveli do toga da jedan čovjek, bilo koji, tako suvereno, glatko i bez ikakvog otpora upravlja svim važnim procesima u nogometnoj zajednici u Bosni i Hercegovini? Da se poigrava nogometnom tradicijom ove zemlje i njenim najistaknutijim tvorcima, Hadžibegićem, Kodrom, Vahom Halilhodžićem, pa i zlosretnim Zvjezdanom Misimovićem. Insajderi iz Nogometnog saveza tvrde da moć Vice Zeljkovića i kruga ljudi oko njega nadmašuje utjecaj koji je u godinama nakon rata na Savez i njegove čelne ljude imala konspirativno-ezoterična družina okupljena oko Muslimanskog pogrebnog društva „Bakije“.

    Jadni izgovori

    Ne postoji, ili barem nije poznato da postoji, niti jedna ideja, akcija, projekat koji je smislio Zeljković a koji nije imao jednoglasnu podršku Izvršnog odbora NS/FS BiH. Sjetimo se samo gnusne namjere odigravanja utakmice reprezentacije BiH protiv Rusije u Sankt Petersburgu, koja je naposljetku otkazana zbog odbijanja igrača da se tom skandalu priključe. „Neka otkazuju, igrat će oni koji žele igrati“, bio je komentar Milorada Dodika, koji je taj sportski „peškeš“, odnosno vijest o njemu, ozareno saopćio Vladimiru Putinu tokom posjete Moskvi. Sjetimo se jadnog izgovora člana Izvršnog odbora Fuada Čolpe, advokata i ugostitelja. Ništa uvjerljiviji nisu bili ni drugi „probosanski“ članovi Izvršnog odbora, mahom anonimusi ili, pak, „kontroverzni biznismeni“.

    Ništa od svega ovoga nije „palo“ sa neba, svemu je prethodio dugotrajan i mukotrpan proces da stvari u nogometu izgledaju beznadežno i ponižavajuće kako izgledaju danas. Kada je bivši predsjednik Saveza Elvedin Begić prihvatio da ekipi oko Vice Zeljkovića i njegovih hercegovačkih kolaboranata pokloni novi Statut (a zauzvrat bude izabran za počasnog predsjednika Saveza i istisne Ivicu Osima, koji ga je, uzgred, „izmislio“), bilo je jasno na koji se jedini način ovo može završiti: legalnim kidnapovanjem Saveza i podređivanje nogometa u ovoj zemlji ljudima kojima do nje ni do nogometa nije pretjerano stalo.

    Naravno, shvatili ste, nije ovo samo (ili nije nikako) priča o nogometu. Ovo je dokaz, još jedan u nizu, da se stvari u ovoj zemlji mogu mijenjati, ali isključivo nagore. Vico Zeljković radi ono što je prije njega radio  Milan Tegeltija u vrijeme kada je kao šef VSTV-a vedrio i oblačio pravosuđem, postavljao sudije i tužitelje, onako kako se danas postavljaju selektori, dovode igrači, štimaju rezultati utakmica. Oni to mogu, ne zato što su pametni, vješti, bogomdani, nego zato što su im to, zbog vrišteće pohlepe, ljigavog karijerizma, rasprostranjenog oportunizma, omogućili partneri iz „političkog Sarajeva“. Oni koji kapitulanstvo nazivaju „kompromisom“, „netalasanje“ razboritošću, a nedostatak ikakve vizije i integriteta – pragmatizmom.

    (Analiziraj.ba)

    Kolumna Senada Avdića: Zašto Ahilej Vučić nikada neće stići Duška (Nindža) Kornjaču?

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Grčki filozof Zenon iz Eteje (peto stoljeće prije nove ere) bio je poznat, između, ostalog, i po aporijama, paradoksima kojima je zbunjivao, provocirao, u očaj bacao svoje suvremenike.

    Najčuveniji je njegova “zvrčka”, kojom je dokazivao tezu o nepostojanju kretanja, primjer poznat kao “Ahilej i kornjača”. Tvrdio je Zenon da slavni antički junak Ahil(ej), poznat po svojoj hitrini i “esplozivnosti” nikada neće uspjeti sustići kornjaču koja ima prednost od 100 metara. Kvaka je u tome, objašnjavao je, što će u trenutku kada Ahilej pretrči tih sto metara zaostatka, sprovozeća kornjača napraviti novih nekoliko metara prednosti i tako trajno ostati nedostižna i za najhtrijeg antičkog junaka.

    Prema legendi, tokom jednog Zenonovog predavanja ustao je čovjek iz publike i prošetao nekoliko krugova ispred njega, praktično (mu) pokazujući da kretanje, ipak postoji. I da će Ahilej učas posla ko od šale dostići kornjaču.

    Nindža Kornjača i vođa Leonardo Vučić

    Pravda, pa i ona tranziciona jeste spora, poput kornjače, ali, kažu, dostižna. Postoji,međutim vrsta kornjača, koja pravda ne može stići, jer nigdje ne žuri, lijena je i statična. Od tog soja je Duško Kornjača, posebna vrsta zvjerke, doktor iz Čajniča, optužen za najteže ratne zločine u toj nesretnoj bosanskoj općini u kojoj tokom četiri godine rata i još nešto u miru gospodario životima i smrtima svojih sugrađana Bošnjaka. Pred pravdom i zakonom je Kornjača prije neku godinu nesmetano izmigoljio iz Bosne i Hercegovine i ostavljajući ljepljiv, krvav trag odgegao u Novi Sad. Tamo živi, radi, privređuje, stanuje, liječi, ukratko, živi život “dostojan čovjeka”.

    Nakon što sam pogledao snimak susreta Duška Kornjače sa nezvanim gostom, novinarom Avdom Avdićem tokom kojeg se u samo 20-ak sekundi “uzorni komšija” i “časni l(j)ekar” pretvara u krvoločnog reptila, svojevrsnog Nindža Kornjaču, poslao sam nekolicini prijatelja i redovnih korespodenata sljedeću poruku: “Više smo o karakteru, prirodi i suštini režima Aleksandra Vučića saznali iz 20-ak sekundi koje je snimio Avdo, nego iz dva i po sata preseravanja i egomanijačkog nadgornjavanja Senada Hadžifejzovića sa predsjednikom Srbije”.

    Da nisam pretjerao, vrlo brzo je potvrdio i predsjednik Srbije, lično. “Po kome zakonu tražite od mene da hapsim Srbe”, zagrmio je Vučić na svoje kritičare iz opozicije. “Vama (DOS) je posao bio da šaljete srpsko meso u kesama. Ja neću, a nemam ni pravo ni po jednom zakonu Republike Srbije“, kazao je Vučić, jezikom i odlučnošću onoga koji je u gubitničkoj srdžbi prije samo nešto više od jedne decenije Bulevar Zorana Đinđića u Beogradu prenominirao u Bulevar (u tom trenutku) svježe uhapšenog i u Haag deportovanog Ratka Mladića.

    Opoziciju je Vučić optužio za poslušnost budući da“pričaju takve priče kako bi se dodvorili velikim silama, pa kažu Vučić štiti ratne zločince. Ne štitim ih, već poštujem neke principe”.

    alt

    Na kraju je Vučić poručio: “Ja neću više da slušam kako Srbija ima najviše ratnih zločinaca i ne možete me natjerati da vam verujem i slušam”. Poruka je, kobajagi, upućena opoziciji, a suštinski je imala namjeru umiriti i ospokojiti Kornjaču i desetine njegovih sunarodnika i zemljaka koji su se u Srbiju sklonili pred optužnicama za ratne zločine. “Skupština Srbije je sigurna kuća za generala Ratka Mladića”, govorio je prije 15-ak godina radikalski narodni poslanik Aleksandar Vučić; danas je cijela Srbija sigurna kuća za Mladićeve sljedbenike i pomagače.

    Duško Kornjača je prije tačno trideset godina u ranu jesen 1991.godine bio prvi opipljiv, plastičan vjesnik nadolazeće ratne kalvarije i nedvosmislena vizuelna ilustracija budućih “heroja” koji će taj rat povesti, obilježiti i personificirati. Kada sam ga prvi put vidio u hodnicima Skupštine Bosne i Hercegovine obučenog u glanc-novu maskirnu uniformu, raspuštene, neuredne crne kose, dugačke neobuzdane brade, prvo mi je pala na pamet da je riječ o nekom zalutalom statisti- četniku iz filma “Gluvi barut” Bate Čengića koji je sniman godinu dana ranije u vrletima Bjelašnice. Dok se maskirani “statista” Kornjača šepurio po Skupštini, pitao sam tadašnjeg radnika obezbjeđenja, a kasnije poslanika u Skupštini BiH kako je ta kosmata kreatura umotana u ratničku galanteriju prošla sigurnosne kontrole i ušla u zgradu državnog Parlamenta, odgovorio mi je da se radi o narodnom poslaniku iz Čajniča, sa svim pripadajućim pravima i obavezama koje mu blagodeti poslaničkog mandata i imuniteta osiguravaju. Bilo je među zastupnicima, novinarima… različitih komentara na Kornjačin skupštinski “dress code”, jednu sam čuo od poslanika SDS-a iz Bosanske Krajine, koji uzorno  izdržava višedecenijsku zatvorsku kaznu izrečenu u Haagu. “Šta ovaj glumi? Ako poslanici iz Hercegovine gdje se ratuje, ili Krajine gdje se mobiliše za rat ne dolaze u vojničkim uniformama na sjednice, otkud je njemu iz Čajniča, gdje je mirno i nema ratne psihoze to palo na pamet?”

    Nisu maskirne uniforme i ratničke boje i dezeni tih mjeseci bile nikakav retro modni ispad i izolirana provokacija, slične military look revije mogle su se vidjeti na punktovima i drumovima širom BiH, od “Od Save do mora, od Une do Drine”, maskiran desperadosi su se trudili da što vjernije, izgledom i drčnošću oponašaju “straže đenerala Draže”. No, ulazak maskirne uniforme uz prateću, iritirajuću i zastrašujuću fiziomiju u državni parlament značio je normalizaciju i “institucinalizaciju” te militarističke mode, drska, prijeteća pokazna vježba “duha vremena”, bukvalnu vizualizaciju pokretača i heroja predstojećeg rata i pokolja. Pola godine kasnije, Kornjača, kao i drugi “maskirani” skupštinski zastupnici” (Radoslav Brđanin, Vojislav Maksimović, Mate Boban, Ivo Lučić…) predstavljali su modni mainstrem, sve su ostale njihove kolege u svojim prevaziđenim “civilama” su djelovali pacifistički, passe i demode…

    Vučić, Maja i romanijska raja

    Nisu se ratni burevjesnici samo po (vojničkoj) odjeći i “hašišarsko-četničkim” frizurama i bradurinama prepoznavali. Vrlo neupadljivo odjeveni, skromno-socijalisitčki, bilo je dvoje mladih putnika namjernika koji su krajem aprila te iste godine, neumorno krstarili periferijom Sarajeva, krećući se uglavnom na relaciji “Koran-Pale i obratno, brale”. Djelovali su i ponašali se usklađeno, entuzijasitično i znatiželjno, poput štrebera iz omladinskih organizacija, poput ferijalaca, ili mladih izviđača, ili gorana, zaljubljenika u prirodne ljepote šireg zavičaja. Štrkljavi, visoki mladić i nešto starija i nemarnije odjevena djevojka ne baš ugodne spoljašnosti sa naočarama debelim kao dno od pletare, ogrnuta u ručno-pleteni džemperak od grube vune na kopčanje, obilazili su zadnjih aprilskih i prvih majskih dana sela i zaseoke na rubnim, brdsko-planinskim dijelovima (oko) Sarajeva.

    Tokom njihove “studijske posjete” su i legitimirani od strane policije, oboje su pored ličnih karata imali i iskaznice koje su ih identificirale kao pripadnike rezervnog sastava Državne bezbednosti Srbije. Mladoj dami je u dokumentima pisalo da se zove Maja Gojković sa adresom u Novom Sadu, momčina se zvao Aleksandar Vučić, stalno nastanjem u Beogradu. I jedno i drugo su imali i članske karte nedavno formirane Srpske radikalne stranke sa potpisom njenog predsjednika Vojislava Šešelja. Nakon nekoliko dana špartanja po prirodi i društvu, po svježem zraku, od Romanije od Lukavice, znatiželjnom paru rezervnih pripadnika DB-a Srbije su se prvih dana maja pridružio značajan broj stranačkih kolega iz Srbije i Bosne i Hercegovine, uključujući i onog najvažnijeg, Vojvodu Šešelja. Noć uoči najvažnijeg dana u hajdučko-deseteračkoj tradiciji, Đurdevdana (“Đurđevdanak, hajdučki sastanak…”) nekoliko desetaka radikala noć je provelo, kako to folklorno -junački običaji predviđaju, pod vedrim nebom, pored logorske vatre, pala je i poneka junačka pjesma uz gusle sure od javora suha…

    Narednog jutra Vojislav Šešelj je, kao Čiča (Slaviša Weiner) partizane pola stoljeća ranije, popisao svoje dobrovoljce, prvi četnički odred formiran u Bosni i Hercegovini nakon nekoliko decenija komunističke “srbožderske diktature”.

    Šešelj je novoformiranom četničkom odredu, za čijeg je komandanta postavio Branislava Gavrilovića Brneta, uglednog narkomana i osvjedočenog kriminalca sa Alipašina, održao prigodnu besjedu ispred Novakove pećine u kojem je obećao bitke koje će biti oružane, jer drugačije ne mogu biti u svetom pohodu na granice Velike Srbije, sa zapadnom gran icom Karlovac-Karlobag Virovitica. Branislav Gavrilović je tu, ispred Novakove pećine, na ustaničkoj Romaniji, primao čestitke od okupljenih radikalsko-četničkih zvanica i prvi put poljubio “vrele usne svoje dragane”, Maje Gojković.

    Šešelj se istog dana spustio u Sarajevo gdje je imao zakazano snimanje talk-showa “Umijeće življenja” koje je otkazano u posljednji čas zbog protesta građana ispred Narodnog pozorišta. Jedan lokalni, kvartovski drinker, Duško Jovanović se zvao, izletio je iz kafane “Pošta” iznerviran Šešeljevim dolaskom i udario letvom po glavi Aleksandra Tijanića, jednog od voditelja televizijske emisije: bio je “pri kahvi” pa je ubijeđen da je riječ o četničkog vojvodi. Jovanovića su godinu-dvije kasnije pokupili vojnici monstruma Mušana Topalovića Cace, masakrirali ga i bacili mu iskasapljeno tijelo u bezdan Kazana. Šešelj je te večeri iz centrale Srpske demokratske stranke gdje se sreo sa Radovanom Karadžićem i suradnicima, napustio Sarajevo i odvezao se na Pale u vozilu Vatrogasne brigade na čijem je čelu bio izvjesni SDS-ovac. Da li je tada sa njim u društvo bio visoki, štrkljavi stranački kolega sa iskaznicom DB-a Srbije Aleksandar Vučić, nije poznato.

    Poznato je, međutim, da se tih dana desetak četničkih dobrovoljaca predvođenih Branislavom Gavrilovićem Brnetom u tri taxi vozila iz Sarajeva zaputilo u Srbiju sa krajnim ciljem Bubanj potokom, kasarnom i centrom za obuku pripadnika specijalnih jedinica Jugoslovenske narodne armije. Prema svjedočenju jednog od taksista, Gavrilovića i suborce na ulazu u kasarnu je dočekala njegova dragana sa Romanije Maja Gojković sa buketom svježeg cvijeća. Gavrilović je potom ispalio dugačak rafal u pod jednog od taxi vozila i šeretski kazao vlasniku: “da se malo navikneš na miris baruta, trebaće ti uskoro u Sarajevu”.

    “Brnetovi četnici” ostavili su značajan, smrtonosni trag u Vukovaru, pogotovo nakon pada tog hrvatskog grada u ruke “srpskih oslobodilaca”. Na početku opsade Sarajeva vidimo Gavrilovićeve prekaljene četničke horde na Grbavici gdje im se pridružuje navrat-nanos proglašeni četnički vojvoda Slavko Aleksić. Tuda negdje, po Grbavici, Vracama, Jevrejskom groblju, Palama smucao se prvih ratnih dana i “novinar” iz Beograda, onaj golobradi klipan sa iskaznicom DB-a Srbije. Prilikom pokušaja presijecanja Sarajeva iz pravca Vraca u proljeće 1992.godine “Brnetovi četnici” upadaju u zasjedu policije iz Novog Sarajeva i trpe velike gubitke u ljudstvu i neljudstvu. Gavrilović je prebačen na liječenje u Srbiju, oporavljao se dugo u Novom Sadu u krugu svoje dragane Maje koja će u vremenima koja slijede postati gradonačelnica tog grada i stalno napredovati, napredovati…sve do danas kad je ministrica kulture u Vladi Srbije.

    Staviti im soli na rep

    Nakon oporavka vojvoda Brne će naći još nešto malo slobodnog vremena i ratničkog motiva pa skoknuti do sarajevskih ratnih predgrađa i aktivno učestvovati u likvidacijama civila u Hadžićima i zarobljenika na Igmanu. Tako piše u optužnici koju je protiv njega podiglo Tužiteljstvo Bosne i Heregovine i na osnovu koje je za njim raspisana i INTERPOL-ova potjernica.

    Da li još uvijek ima budala koje vjeruju, ili očekuju, da će onaj koji je 6. maja 1991.godine na Romaniji nazočio Brnetovom ustoličenju za četničkog vojvodu i ona koja ga je cjelivala i liječila u Novom Sadu, ikad-zaikad ne samo procesirati, ili, Bože sakloni, izručiti Gavrilovića, nego dovesti u pitanje pravednost i nedužnost njegove borbe “Za krst časni i slobodu zlatnu”?

    Doktor iz Čajniča i narodni poslanik Duško Kornjača vjerovatno je bradu i kosu odlučio pustiti, i u maskirnu uniformu uskočiti istog časa kada se uvjerio na osnovu slika i naordnog predanja sa četničkog uranka na Romaniji da to ne da nije kažnjivo i nepoželjno, nego da je sa nacionalnog asepkta vrlo “trendi”. Nekada je nenarodni režim u njegovom kraju hapsio popove i drzge reakcionare nakon što bi  samo preko usta prevalili  utuživ “otadžbinski” deseterac  “Kosa moja pala na ramena, ćaletova ratna uspomena”…

    Neće, ni hoće, niti može srpski Ahilej, heroj Vučić, stići i uhvatiti Kornjaču: jer nije on taj koji trči za njom/njim, nego je Kornjača u proljeće 1991., kao i Brne Gavrilović i stotine i hiljade drugih tokom rata,  pa i godinama nakon njega  pristajao i trčao za Vučićem i Majkom Gojković. I “dobacio”, vidjeli smo to, do Novog Sada. Ratni zločinci nisu Vučićeva “Ahilova peta”, a šta jeste, vidjet ćemo…

    Komparacija jada i politike: Od lošeg ka gorem

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    “Jadna je državna administracija koja vodi međusobne političke ratove, a ne bavi se zaštitom države i državnog poretka. Već duži period čelnici državnih institucija se međusobno obračunavaju. Sve je to jadno i bijedno”, definisat će, jednostavnim i razumljivim jezikom, bh. političku scenu reis-ul-ulema Husein efendija Kavazović.

    Ne znam kako vama zvuči, ali mene ne ohrabruje činjenica da će (pro)bosanske snage, za nekih pet-šest godina, zastupati Haris Zahiragić, Aljoša Čampara, Salko Zildžić,  Benjamina Karić, Saša Magazinović, Sabina Ćudić i ostali influenseri sa pečatima političkih partija. Možda je taj osjećaj prouzrokovan time što sam neke bivše političare, potpuno je nebitno iz koje stranke, zbog svojih godina gledao s mnogo više poštovanja nego ove današnje nade.

    Pratili ste svi, vjerujem, susrete sarajevske gradonačelnice sa banjalučkim gradonačelnikom. Trudili su se oni slati pozitivne poruke, ali teatralnost i glumatanje, morate priznati, krathog su daha. Nisu ni “lajk” niti duhovita doskočica na društvenim mrežama nešto što određuje našu budućnost.

    Pokušajte izbrisati njihovu prošlost i stranačku pripadnost i zaključujte samo na osnovu ponašanja i ozbiljnosti. Koga biste zaokružili kada biste morali birati svog predstavnika (koji vas neće negirati) između Benjamine Karić, Draška Stanivukovića i Maria Kordića. Ja bih, da budem iskren, izabrao gradonačelnika Mostara. Ako ništa, ozbiljniji je čovjek.

    Prije dva-tri dana bio sam u društvu Mire Lazovića. Na stranu to što mu fali ulaznih informacija o određenim temama, ali njegovi zaključci i njegovo promišljanje ne može se porediti sa zaključcima i promišljanima koja svakodnevno, što u medijima što na društvenim mrežama, iznose budući lideri sarajevske političke scene. I kada je politički neaktivan, Miro Lazović je vrjedniji za bh. društvo i državu od većine sveprisutnih političkih lidera koji po hodnicima parlamenata, s mobitelima u rukama, ganjaju jedni druge.

    Vremena se mijenjaju, je li tako, i sada na scenu stupaju neki novi klinci-palci. Sjetite se samo premijera, prvo onih Vlade BiH pa onih Vlade FBiH. Haris Silajdžić, Hasan Muratović, Izudin Kapetanović, Alija Behmen, Ahmet Hadžipašić, Nedžad Branković … Ne hvaleći im (ne)djela, ne možete se ne složiti sa mnom da su u pitanju ozbiljni ljudi, ljudi koji su znali procedure, politiku. Ljudi koji su znali zaobići zamke i koji su na televiziji izgledali kao “pravi” premijeri. Dolaskom Mustafe Mujezinovića kola su polako krenula nizbrdo. Onda je došao Nermin Nikšić sa pratećim kafanskim orkestrom Zlatka Lagumdžije u likovima i djelima Predraga Kurteša Koke i Rusmira Mesihovića Šanke, da bi, na kraju, kola završila u provaliji zajedno sa Fadilom Novalićem i njegovim medijskim čarolijama.

    Ništa bolje, odnosno, mnogo je gore i u samim političkim partijama. Koliko god ismijavali “vječnika” Halida Genjca, radije ću izabrati njega nego, recimo, “novo lice” SDA – Harisa Zahiragića. Radije ću izabrati Šefika Džaferovića nego mlađahnog Nezira Pivića na čijim se bilbordima vidi da je – čovjek bez stava. SDA je nekada imala Hasana Čengića, Edhema Bičakčića, Seada Jamakosmanovića …. Sada ima Salku Zildžića, Hariza Zahiragića, kojekakve deviće.

    Evo, pogledajte i SDP. Koga biste prije izabrali da vas zastupa, Zukana Heleza koji se tuče po kafanama ili Irfana Čengića koji se, u svojstvu sekretara najveće ljevičarske partije u BiH, vere po prozorima da bi zakačio transparent posvećen političkim protivnicima? Ja nemam dilemu. A ne bih je imao i kada bih morao birati između “besmrtnog jelena” Jasmina Imamovića i influensera Saše Magazinovića. SDP je nekad imao Nijaza Durakovića, danas ima Vojina Mijatovića. Nekada su imali Tomu Vidovića, Hasana Bećirovića, Aliju Behmena, Nijaza Skenderagića, Miru Lazovića, a danas imaju , Damira Mašića i ostale štete.

    Nekada je “odmetnik” iz SDA bio Haris Silajdžić, a danas je to Elmedin Konaković kojem je vrhunac političke karijere prenošenje na Facebooku igre žmire iz parlamentarnih hodnika.

    Ali da ne bude sve crno, red je, Bajram je, pomenuti i jednu instituciju koja je išla u suprotnom pravcu u odnosu na bh. politiku. Islamska zajednica BiH. Nekada smo u IZ-u imali Mustafu Cerića, danas imamo Huseina Kavazovića. Nekada su izjave reis-ul-uleme uzrokovale nelagodu, a danas – zabrinutost.

    (oslobodjenje.ba)

    Jedinstvo Aide, Raze, Mirze, Mare i Smilje: Bosanska “bomba koja otkucava” pod francuskim obručom

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Kada sa zapadne strane uđete u Tuzlu i prođete one dimnjake Termoelektrane, doći ćete u Ulicu Osamnaeste hrvatske brigade. Vozit ćete se, tako, par stotina metara dok ne dođete do broja 2. Tu je, na tom broju, decenijama pisalo Fabrika obuće Aida Tuzla. Nema je više. Aidu su ugušile tranzicijske godine, pretvorbe duštvenog u privatno, lohn poslovi, aktivni i pasivni bilansi i svi oni termini koje smo slušali u centralnim dnevnicima dok su se radnice na ulici borile za uvezivanje staža i ono što im je pripadalo. U međuvremenu je Aidinu obuću zamijenila ona uvezena iz Kine i tuzlansko je Jedinstvo krenulo u provaliju. Kilometar-dva dalje od Aide, na lijevoj obali rijeke Jale nalazi se dvorana Mejdan. U njoj su svoje utakmice, dok dvorana nije skoro utihnula, igrale Smilja Rađenović, Mara Lakić i Raza Mujanović. Na dresovima im je pisalo – Jedinstvo Aida Tuzla. To je onaj klub što je, na leđima Razije Mujanović, ‘89 godine pokorio Evropu.

    Googlao sam prije dva dana Smilju Rađenović i saznao za njenu tužnu sudbinu. Ima u crnoj hronici, ko želi da čita. Meni je nekako lakše da je pamtim kao prvakinju Evrope.

    Maru Lakić sam godinama kasnije viđao u Tuzli. Svom je prezimenu dodala ono Brčaninović, dobila je kćerku Melisu i postala je ozbiljan skaut i košarkaški trener.

    Raza Mujanović postala je najveća bosanska sportašica svih vremena kada su je uvrstili u Kuću slavnih one godine kada je u istu kuću ušao i američki “Dream Team” sa Olimpijade iz Barcelone.

    Ne znam tačno kojom je magistralom u Tuzlu ušao šesnaestogodišnji jablanički dječak kada ga je otac dovezao da se okuša u Sloboda Diti. Nije ni bitno. Bitno je da će taj dječak deceniju kasnije postati najbolji strijelac Eurolige a malo zatim i prvi Bosanac koji je zaigrao u NBA.

    Par sati prije nego sam počeo pisati ovaj tekst, pričao sam s tim dječakom, čije dresove, onaj iz Milovokija i onaj iz reprezentacije, čuvam revnosnije nego sve tajne dokumente koje sam skupljao proteklih dvadesetak godina.

    Mirza Teletović je sada predsjednik Košarkaškog saveza BiH. Ne razumije se, reći će mi, u procedure i dokumente, numerisanja stranica i projekte. Umjesto njega, njegova velika karijera govori u šta se razumije. Otkako je Mirza Teletović postao predsjednik Košarkaškog saveza BiH, ima smisla gledati evropska košarkaška prvenstva. I ono za žene, i ono za muškarce. Kada smo pričali, bio je, ako sam ga dobro čuo, negdje u Dalmaciji. Nije bio u Strazburu sa igračicama. Jer on nije postao predsjednik Saveza da bude turistički putnik u kvalifikacijskim mečevima. Postao je predsjednik Saveza da bi i od sebe veću Raziju Mujanović poslao u Strazbur da, onako, sa klupe, svojim autoritetom i likom iz Kuće slavnih „plaši“ protivnice i službenike FIBA-e.

    Mirza Teletović je predsjednik Saveza, Razija Mujanović je u stručnom štabu ženske košarkaške reprezentacije, Mara Lakić je uz reprezentaciju, a na terenu su one koje znaju igrati košarku. Svejedno je da li se zovu Milica, Nikolina ili Melisa. I nije ovdje stvar multietničnosti. Ovdje je stvar – profesionalizma.

    Danas, kada bh. košarkašice igraju četvrtfinale protiv Francuske svi su postali eksperti za taj sport. Do danas su ti isti, iz oblasti ženske košarke, znali samo viceve na račun Razije Mujanović.

    Kada je odredila u kojem će gradu igrati ženska košarkaška reprezentacija BiH,  FIBA nije pogriješila. Strazbur je mjesto u kojem se traži konačna ovozemaljska pravda. I baš u Strazburu pravda je zadovoljena. Pobjedom protiv Hrvatske i svih onih u BiH koji negiraju postojanje države. A za kraj, red je citirati i Emanuela Macrona. Danas, u Valensiji, BiH će za Francusku biti „bomba koja otkucava“.

    (oslobodjenje.ba)

    1...131415...19Stranica 14 of 19

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj