Kolumne

Kolumna Vildane Selimbegović: Blokovi koji kuću (ne) grade

Potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović najavio je kandidaturu Nermina Nikšića za Predsjedništvo BiH (koja je iznenadila i članove Predsjedništva SDP-a?!), a lider ove stranke demantirao je Mijatovićevu kandidaturu za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine iz RS-a. SDP je trenutno dio Trojke u Kantonu Sarajevo, prije godinu je najavio čvršće veze sa SBB-om BiH, a nedavno su upravo Mijatović i Nikšić inicirali i bili domaćini sastanku na kome se počeo planirati veliki koalicioni blok stranaka iz Federacije koje bi naredne jeseni zajedno izašle na izbore u Republici Srpskoj. Ovoliko ambicija može govoriti o nekom novom SDP-u koji izlazi iz krize u kojoj tavori od izbora 2014, no jednako tako može i ilustrirati stanje u partiji u kojoj ne zna lijeva šta radi desna. Tim prije što je blokovsko entitetsko objedinjavanje prilično pompezno najavljeno u danu kada su se prvi puta sastale federalna i opozicija iz Republike Srpske, a kako bi razgovarale o mogućoj saradnji na narednim općim izborima. Na tom sastanku SDP-a nije bilo, sam Mijatović je priznao u programu N1 kako se njemu “inicijativa ne dopada” zbog “krupnih razlika u odnosu stranaka iz RS-a spram BiH”, pa je valjda zbog toga SDP, umjesto da sa svojim koalicionim partnerima iz Naroda i pravde i Naše stranke razgovara sa predstavnicima SDS-a, PDP-a i DNS-a, novinarima na pres-konferenciji objašnjavao potrebu da stranke iz Federacije brane Bosnu i Hercegovinu u RS-u umjesto u Sarajevu.

Izdajnici 

Opozicione stranke iz RS-a ovu priču nisu komentirale, izbjegavajući tako da se izjasne doživljavaju li SDP-ovu inicijativu kao tuk na utuk formiranju koalicijskog bloka federalne i opozicije RS-a. Jer, zašto bi PDP, SDS i DNS pravili dogovor sa strankama iz Federacije ako im one svojim djelovanjem ne bi pomogle u kampanji u RS-u, gdje će se nesumnjivo najveća bitka voditi oko člana Predsjedništva BiH? I zar se ne bi – učešćem u izboru člana Predsjedništva iz RS-a – Bošnjaci i Hrvati i sami predstavili kao građani RS-a, što je taj famozni cilj kojem Mijatović i Nikšić streme ovom inicijativom? Na sastanku u Sarajevu kojem su bili domaćini okupile su se skoro pa sve stranke iz Federacije – od SDA, preko NiP-a, SBB-a, DF-a, Naše stranke, Nezavisnog bloka, Platforme za progres, Hrvatske stranke, PDA, do Stranke za BiH i Narodnog evropskog saveza. Domaćini su potom saopćili da su prihvaćeni zajednički ciljevi: 70.000 glasova, 8 do 10 poslanika u Narodnoj skupštini RS-a, dva zastupnika u Parlamentu BiH te potpredsjednici RS-a iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda. Svi su učesnici listom bili optimistični, izuzev lidera NiP-a. Elmedin Dino Konaković nije – kako je kazao – za preuranjenu euforiju, štaviše, smatra da treba biti “jako, jako oprezan”.

Konaković je, naravno, svjestan zamki koje ovakav vid izborne platforme nudi, naročito njegova utjecaja na, kako već rekoh, dogovor opozicije iz Federacije i Republike Srpske. Iako sa prvog sastanka na kome su uz Konakovića i Peđu Kojovića, lidera NS-a, bili Mirko Šarović, Branislav Borenović i potpredsjednik DNS-a Dane Malešević nema nekih konkretnih obećanja niti vijesti o velikim dogovorima, upravo to treba shvatiti kao obećavajući pomak. Nema, zapravo, nimalo sumnje da jedan takav dogovor zahtijeva čitav niz susreta i usaglašavanja onog što združena opozicija može zajednički napraviti, kao i sučeljavanja sa temama koje će u prvi mah biti ostavljene po strani. To su sva ona pitanja, što bi rekao Mladen Ivanić, počasni predsjednik PDP-a i na neki način začetnik ovog bloka, za koje postoji potpuno suglasje da se o njima ne mogu dogovoriti. Nije ih malo, naravno, i mahom se tiču rata, međutim, već dvije i po decenije ovom zemljom vladaju stranke koje se o tim istim pitanjima ne mogu dogovoriti, ali javni prostor ne štede svojih debata koje iz godine u godinu idu sve više na štetu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, vodećim svađalicama koriste kao zalog za izborni rezultat.
Opozicija iz RS-a već je na Jahorini dogovorila zajednički nastup na izborima 2022. i u fazama je pripreme dokumenata o svojoj viziji RS-a, a ostavili su prostor i drugim partijama iz RS-a da im se pridruže. Šarović, Borenović i Ivanić imaju iskustvo zajedničkog rada, a također i saučestvovanja u vlasti sa strankama iz Federacije koje su skupo platili na posljednjim izborima. Upravo su ih Dodik i SNSD zbog tog angažmana proglasili izdajnicima srpstva i nema sumnje da će svako njihovo buduće koaliranje biti na jasnim principima, od kojih su neki već iskristalizirani: izmjene izbornog zakonodavstva treba napraviti još u toku ove godine, ekonomska situacija u RS-u je nikad gora, nemaju dvojbi da je zaduživanje RS-a na Londonskoj berzi sumnjiva rabota koju treba raskrinkati, savršeno im je jasno da su i Evropska unija i SAD na strani države BiH, njezinog teritorijalnog integriteta i suvereniteta te ne dvoje da su Dodikove priče o mirnom razlazu zapravo bacanje prašine u oči narodu i skretanje pažnje sa životnih tema. Otuda i njihova spremnost da sa opozicijom u Federaciji prave dogovor o pomicanju BiH i oba njezina entiteta ka ekonomskom napretku, vladavini prava i demokratizaciji svih sfera života, izgradnji države na borbi protiv korupcije, jačanju institucija, eliminaciji utjecaja pojedinaca, zdravom pravosuđu i otvaranju BiH prema svijetu, što neminovno znači privlačenje investicija i bolji život za sve.
Konaković i Kojović su nakon sastanka bili optimisti, uvjereni da se po receptu Trojke može graditi cijela BiH. “Mi smo svjesni da nikada od njih nećemo čuti ono što bi naše uši željele po pitanju nekih teških tema, ali smo s druge strane svjesni da moramo definisati neke prioritete jer je naš najveći problem što svake godine iz ove zemlje nestane jedan cijeli veliki grad”, kazao je lider NiP-a, koji vjeruje da bi zajedničkim snagama mogli definirati političku platformu sa 300 do 500 mjera i principa koji su važni za Bosnu i Hercegovinu. E sad, i Konaković i Kojović u planovima računaju na SDP, no i ne izjašnjavaju se da li su vrata ove koalicije otvorena za druge stranke, pa čak i blokove koji nastaju. Jer su u međuvremenu Željko Komšić, lider DF-a, Mirsad Hadžikadić, koji je na čelu Platforme za progres, i Enver Bijedić, predsjednik Socijaldemokrata BiH, najavili udruživanje u kome vide još Građanski savez i SPD, oko platforme koja će građanima BiH ponuditi socijalnu pravdu i demokraciju, blok koji će s političkog centra biti suprotstavljen etnonacionalnim politikama podjela i koji je raspoložen za saradnju sa svim partijama u čijim su ciljevima borba protiv kriminala, korupcije i nepotizma.

Desnice i populizma na izvoz

Ljevice, kamoli one krupnije, nema, desnice i populizma imamo na izvoz, ali očito sazrijeva i svijest o prijeko potrebnim promjenama. Sad je zapravo ključno pitanje o kakvim je promjenama riječ, onim u foteljama ili pak onim u poimanju vlasti. Po svemu nabrojanom, postoji suglasje da nam trebaju ekonomski progres i napredak u vladavini prava i demokratizaciji društva. No, postoje i vrlo jasne razlike: dok opozicija RS-a nudi jasne stavove o borbi protiv vladajućih partija, dotle se očito u Federaciji već prave računi sa i bez krčmara. NiP i Naša stranka su protiv SDA i SNSD-a, SDP razigrava na sve strane, nova Platforma bi da se prestroji i pripremi za trku. Ne treba neka politička pamet da se prepoznaju motivi, ali je puno važnija odluka kakvu BiH želimo. U ovom času najbrži napredak i iskorak mogu napraviti združene opozicione partije na nivou cijele zemlje. A da je i to jasno svima, pokazuje žestoki napad Milorada Dodika na samu mogućnost ovakvog dogovora, ali i federalne akcije usmjerene protiv ove ideje.

Kolumna Vildane Selimbegović: Crnogorska lekcija o Srebrenici

Gotovo s istim interesovanjem s kojim su se onomad pratili izbori u Crnoj Gori, prošle sedmice su sve oči bile uprte u Skupštinu koja je razmatrala dvije prevažne tačke: smjenu ministra i Rezoluciju o Srebrenici. Iako su usko povezane – jer je razrješenje ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića premijer Zdravko Krivokapić zatražio zbog njegovog sramnog stava da “Haški tribunal, koji je masakre nad Bošnjacima iz Srebrenice 1995. godine klasifikovao kao genocid, nema legitimitet”, za cijelu regiju je daleko važnija ova druga, usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici kojom se zabranjuje javno negiranje postojanja ili umanjenje genocida. Rezoluciju je crnogorskoj skupštini predložila Bošnjačka stranka, a podržao ju je istinski šarolik, mi bismo rekli multietnički sastav 55 poslanika: od vladajućih Građanski pokret URA i Demokratska Crna Gora, te poslanici DPS-a, Socijaldemokratske partije, Socijaldemokratije, Bošnjačke i albanske nacionalne stranke, ali i Branka Bošnjak, poslanica Demokratskog fronta.

Vučićev srpski svet

Suzdržanih je bilo sedam, protiv se izjasnilo 19 poslanika koalicije koju predvodi Demokratski front, što je – procjenjuju analitičari – i bio neposredni povod da premijer Krivokapić odmah po izglasavanju Rezolucije kaže kako je nepotrebna: od početka se, zapravo, znalo da će Krivokapićevo insistiranje na Leposavićevoj smjeni Vladu uvesti u tešku krizu koja se odlukom Skupštine nastavlja. Utoliko je i važnije što se premijer nije povukao, ne tražeći nijednog časa alibi u opstanku Vlade, već ostajući dosljedan vlastitoj principijelnosti i – zašto i to ne reći – čuvajući obraz pred biračima kojima je, kao nositelj liste Demokratskog fronta, obećao Crnu Goru s ljudskim licem. Na njegovu vladu sada najviše i kidiše DF, iz čijih se redova vodi mrtva trka u količini javnih izvinjenja Aleksandru Vučiću i njegovoj politici, no – ako ćemo pravo – Krivokapićevim vođenjem Vlade ni DF ni Srbija odavno nisu zadovoljni, kako zbog javnog stava da će Crna Gora ostati vjerna ranije preuzetim međunarodnim obavezama, što se prevashodno odnosilo na NATO, tako i zbog izbjegavanja potpisivanja sporazuma sa Srpskom pravoslavnom crkvom, a onda i zbog Krivokapićevog istrajavanja na odanosti Crnoj Gori i njenom evropskom putu, i to ne samo zarad pukih ispunjavanja zadataka već i zbog vrijednosti o kakvima najviše govori upravo izglasana Rezolucija.

Sam je Vučić, po običaju, pustio prvo svoje trbuhozborce da nastupe glasnije nego ikad. Nije ni čudo, Rezolucija o Srebrenici izglasana je u prilično teškom času za Vučićev srpski svet – nakon potvrđenog doživotnog zatvora Ratku Mladiću, a uoči presude zvaničnicima Srbije, bivšim čelnicima Službe državne bezbednosti Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću. Zato je notorni Aleksandar Vulin požurio da kaže kako “Krivokapić i svi koji su glasali za Rezoluciju treba da odu pod Ostrog na grob Amfilohija i da traže oproštaj ako oproštaja ima”, te ih je po kratkom postupku “ispisao iz Srba”. Da ne bi zaostao, Vojislav Šešelj je zatražio zabranu ulaska crnogorskim poslanicima u Srbiju, a Dragan Marković Palma proglasio ovaj čin zabijanjem noža u leđa Srbiji koja je Crnoj Gori donirala vakcine. Predsjedniku Skupštine Srbije Ivici Dačiću stigle su – kao prijedlozi – dvije rezolucije, jedna o zločinima u Srebrenici i oko nje od 1992. do 1995. godine i druga o osudi zločina. Ovu drugu već četvrti put u proceduru šalju poslanici SDA Sandžaka, tražeći osudu genocida, zabranu njegovog poricanja i proglašenje 11. jula Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, što je praksa u najvećem dijelu civiliziranog svijeta. Ovu prvu, pak, Saša Ilić je na Peščaniku prozvao SNS-ovom istorijskom čitankom, “po kojoj su svi krivi podjednako, nikakvog genocida nije bilo, osuđuje se svako manipulisanje brojem žrtava ratnih zločina, uvećanjem i umanjenjem broja žrtava, osim kada to rade nadležne institucije i pojedinci u Srbiji”, a njezin sastavni dio je i prijedlog da 11. i 12. juli budu dani sjećanja na sve žrtve ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije. Time su se stekli uvjeti da i predsjednik zatvori debatu obećanjem da dok je on na čelu Srbije, nikakvih rezolucija o Srebrenici neće biti, što je posve u skladu s dosadašnjim naporima da se potpuno potisne u zaborav Deklaracija o Srebrenici koju je Skupština Srbije usvojila 2010. godine. Prije Vučića i njegovog srpskog sveta, da ne kažem potmule agresije kojom komunicira sa susjedima, Crnoj Gori je, s proslave Dana policije Srbije, poručio da je potpuno jasno kako je Rezolucija o Srebrenici “protiv vitalnih interesa srpskog naroda” (kad Vučić ponovi Dodikove riječi, znači da mu je baš vatra). U svom je maniru izignorisao izjave vlastitih jastrebova (ne treba zaboraviti da je premijerka Ana Brnabić još prije koju godinu objašnjavala kako u Srebrenici nije bio genocid zato što genocid znači da su pobijeni svi), da bi poentirao: “Reagovali smo mirno, nijednu reč nisam uputio niti me zanimaju, daleko im lepa kuća, neka rade svoj posao kako god hoće”, ustvrdivši da se “Crna Gora na taj način meša u nešto što se te države ne tiče, jer Srebrenica nije u Crnoj Gori”.
I nije, Srebrenica je u Bosni i Hercegovini na koju je Srbija nasrnula u ratovima devedesetih, u vrijeme kada je Crna Gora bila drugo oko u Miloševićevoj glavi. Pa koliko se god ostatak regiona izrugivao kada je crnogorska vlast krenula putem osamostaljenja, distancirajući se od vlastitih angažmana, između ostalog, i plaćanjem simbolične ratne štete za krave u dubrovačkom zaleđu, ispostavilo se da Crnogorci znaju šta hoće čak i onda kada izglasaju šta neće. Milo Đukanović, koji je Crnu Goru razgraničio sa Srbijom, izgubio je vlast od – puno će Crnogoraca reći – prosrpskih snaga, no i posljednja zbivanja u parlamentu Crne Gore pokazuju riješenost da se prebole balkanske bolesti i nastavi putem ka Evropskoj uniji čak i na način koji mora postidjeti i one koji čuvaju bedeme EU. I to je ono što ne samo Srbija i Bosna i Hercegovina mogu naučiti od Crne Gore već i ostale zemlje Zapadnog Balkana.

Civilizacijske vrijednosti

Krivokapićevoj vladi možda teku zadnji dani, ali i ako opstane, jasno je da je ne samo ona već i vlasti na lokalnom nivou pod ozbiljnom paskom i opozicije i građana Crne Gore koji ne pristaju tako lako na floskulu – sve što ne valja, zasluga je bivših. Vidjelo se to u Nikšiću, na bizarnom nasrtaju na spomenik narodnom heroju iz Drugog svjetskog rata, vidi se to i na Srebrenici, a u konačnici i u odnosu spram smijenjenog ministra. I koliko god je nezamislivo da Ana Brnabić zatraži smjenu ministra u tobože svojoj vladi, zbog negiranja civilizacijskih vrijednosti i presuda međunarodnog suda, jednako je nemoguća misija da se to dogodi u Bosni i Hercegovini. Ali ne zato što su i Vlada kojom formalno dirigira Brnabić i naš Savjet ministara zbirke stranačkih poslušnika, već zato što Vučić u Skupštini Srbije nema opozicije i zato što ni pozicija ni opozicija u Parlamentu BiH nemaju pošten i principijelan odnos prema civilizacijskim vrijednostima. I to je ta lekcija iz demokracije koju valja učiti od Crnogoraca.

Kolumna Vildane Selimbegović: 78. je rođendan Oslobođenja

Na današnji dan, prije ravno 78 godina, u selu Donja Trnova nadomak Bijeljine, odštampan je prvi broj Oslobođenja. Drug Raif Dizdarević u to je doba bio sedamnaestogodišnji partizan, kurir, i danas je živi svjedok da se taj naš prvi broj u jedinicama narodnooslobodilačke vojske čitao i prepričavao sve do januara 1944. iako je, recimo, drugi broj izašao već u septembru, a Oslobođenje uspijevalo stići i da izvijesti s prvih linija fronta u oktobru, da zabilježi okupljanje ZAVNOBiH-a u novembru… S antifašistima cijelog svijeta proslavljen je kraj Drugog svjetskog rata i oslobođenje Sarajeva, Bosne i Hercegovine, bivše Jugoslavije, Oslobođenje je bilo na radnim akcijama, pratilo izgradnju zemlje, svjedočilo nicanju fabrika, izgradnji puteva, radničkoj solidarnosti, Titovom “ne” Staljinu. Ovdje ću se zaustaviti i čitatelju skrenuti pažnju na razgovor našeg kolege Omera Karabega sa Edinom Bećirević, profesoricom Fakulteta za sigurnost u Sarajevu, i Sonjom Biserko, predsjednicom Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije, koji donosimo na stranicama Štampe: i Edina i Sonja naprosto vape za onim ko će danas zaustaviti destabilizirajući učinak Rusije i Kine na Balkanu, no autora odlučnog “ne” i ne vide u domaćim snagama, već u Evropskoj uniji i SAD-u.

Ostajemo odani vlastitoj tradiciji

Oslobođenje, hroničar bosanskohercegovačke stvarnosti i stameni svjedok njezinih promjena i razvoja u posljednjih 78 godina, u svojoj prebogatoj arhivi čuva i sjećanja na posljednji rat, kada je novina bukvalno stvarana na prvoj liniji fronte, a opsjednuti grad odolijevao deficitom oružja i oruđa, ali i enormnom snagom spoznaje da su na strani branitelja one vrijednosti i principi koji jamče pobjedu – demokracija, ravnopravnost, ljudska prava i ljudska solidarnost. U tu čast – u čast slobodi – umjetnici su stvarali uprkos nestašicama baš svega, a Oslobođenje je bilježilo i promocije knjiga uz svijeće i predstave u podrumima i u inat koncerte i filmske projekcije. Danas sve češće svjedočimo paralelnim svjetovima i obračunima s kulturom i svim onim vrijednostima koje su nam tih najtežih devedesetih davale nadu za životom. Danas se – uostalom – i na ulici može čuti šokantno izjednačavanje Tita, Hitlera i Staljina, o čemu nam je u iscrpnom intervjuu u najnovijem broju magazina Dani govorila advokatica Senka Nožica, podsjećajući na temeljne vrijednosti antifašizma i obavezu da budemo antifašisti baš svaki dan. Samo tako možemo dobiti bitku za sve one vrijednosti u koje se zaklinje moderan i civiliziran svijet, onaj kome težimo i u koji naša djeca nemilice bježe iz ove zemlje i sa cijelog Balkana. No i to je razlog više da ostajemo odani vlastitoj tradiciji, objektivnom novinarstvu provjerenih činjenica, otvorena platforma za sučeljavanje različitih mišljenja i stavova, redakcija čiji su sugovornici iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, neovisno o njihovoj nacionalnoj, vjerskoj ili partijskoj pripadnosti i zato rado čitani u cijelom regionu.

Proslavljajući rođendan Oslobođenja, naša je medijska grupacija dala svoj doprinos stvarajući nove vrijednosti: naša televizija je ponudila dva nova kanala na tržištu Bosne i Hercegovine.

O kanal Music i O kanal Plus emitirat će muzičku produkciju O kanala, te filmove, serije i revijalno-zabavne emisije proizvedene proteklih godina. Gledaj i uživaj, poručuje direktor našeg O kanala Almir Šećkanović, a ja ću – za one koji ne znaju – podsjetiti na to da je naša medijska grupacija, u kojoj su pored dnevnog lista Oslobođenje, magazina Dani i naše dječije i omladinske štampe – Vesele sveske, Vesele sveske sveznalice i Malih novina – naši portali Oslobođenje, Sport1, Moja BiH, te naša televizija O kanal, posebno ponosna na to što smo prvi u ovom dijelu svijeta, od Beča prema istoku, uspjeli stvoriti integriranu redakciju informativnog programa koji zapravo čini jezgro izvještavanja, tematiziranja i analiziranja svih onih događaja koji određuju naše živote. U ovaj veliki poduhvat integriranja, a sada sa novim iskorakom potpune digitalizacije svih procesa, naša medijska grupacija je krenula uz veliku podršku USAID-a i Internewsa, na čemu smo im uistinu zahvalni, jer nas je i pandemija naučila da je bitka za opstanak medija sve teža. Šansa za uspjeh znači dostizanje savremenih trendova i zato smo procesima digitalizacije potpuno posvećeni.

Ponosni smo …

Vjerujemo u ovu zemlju svih njezinih ljudi, vjerujemo u snagu njezina jedinstva u različitosti i baš zato koristim i priliku da za ovaj rođendan kažem veliko hvala svim našim vjernim čitateljima i sugovornicima, kao i kolegama s kojima – i kad se najviše razlikujemo – uspješno surađujemo. Ponosni smo na činjenicu da su naši partneri i BBC na srpskom i Novi magazin iz Beograda, kao i Koha iz Prištine ili Vijesti iz Crne Gore, Kapital i Sloboden Pečat iz Sjeverne Makedonije, ali i Nezavisne novine iz Banje Luke. Naši kolumnisti i dopisnici su u cijeloj regiji, a o nama puno govore i nagrade, zahvalnice i priznanja kojih smo dobili pedesetak samo u posljednjih deset godina: od Unije studenata Univerziteta u Sarajevu, preko brojnih zahvalnica udruženja koja istrajavaju u borbi za ljudska prava, priznanja naših poslovnih partnera kakav su BH Telecom, JP Nacionalni park Una ili brojni fakulteti s kojima smo zajedničkim snagama doprinosili razgovorima o boljoj BiH, do onih akcija koje su rezultirale zajedničkim zadovoljstvom kakva je bila doprinos očuvanju Zemaljskog muzeja BiH ili Zahvalnica Kamernog teatra za podršku u organizaciji festivala “Jurislav Korenić”. Oslobođenje je ponosno na svoju podršku Šantićevim večerima poezije, za koje nam je svoju Zahvalnicu dala i Prosveta, od VKBI-ja smo dobili Posebno priznanje povodom obilježavanja 25 godina ove institucije, a za objektivan i nepristran angažman na informisanju, s radošću surađujemo sa Skakačima Mostara u organizaciji skokova sa Starog mosta, povodom 70 godina osnivanja društva “Ivo Lola Ribar” dobili smo posebnu zahvalnicu, udruga Ruku na srce odala nam je priznanje za pomoć djeci, dobitnici smo i Plakete Pod lupom za doprinos borbi protiv korupcije. Naravno, nezaobilazni smo u čuvanju uspomena na velike akcije kakva je bila izgradnja pruge Šamac – Sarajevo, ponosni smo nositelji Plakete 14. februar, za višedecenijsko istrajavanje na i opredijeljenost antifašizmu, SABNOR Kantona Sarajevo i Srednjobosanskog kantona ove godine su nam dodijelili Priznanje za doprinos jačanju sjećanja i razvoju antifašizma, odnosno Zahvalnicu povodom obilježavanja sjećanja na 80 godina ustanka naroda i narodnosti BiH i 29 godina oslobođenja Meokrnja u odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992-1995. Zlatni lovorov vijenac MESS-a za doprinos razvoju scenske umjetnosti u BiH dobili smo 2015, a godinu poslije Međunarodno priznanje 22 Giavera Festivala u Italiji za istrajni doprinos demokratizaciji i borbi za ljudska prava. Američki SAIS, Centar za transatlantske studije pri “John Hopkins” Univerzitetu u Washingtonu, nagradio nas je za doprinos istraživačkom novinarstvu, Društvo novinara proglasilo novinom 2016, kada smo primili i Zahvalnicu ANUBiH povodom 65 godina ove iznimno važne domaće institucije, a prije dvije godine Jovan Divjak nam je uručio Zlatnu plaketu Obrazovanje gradi BiH. Zato što smo oduvijek znali da su nauka, kultura i obrazovanje siguran put u bolje sutra. Idemo dalje.

(oslobodjenje.ba)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...