Kolumne

O nesporazumima o Sporazumu: Časna briselska pionirska riječ i Dodikov (“evropski orijentirani”) posjet Rusiji

Bila je to 88. godina prošloga vijeka kada sam, sa crvenom maramom oko vrata i plavom kapicom na glavi, sa drugovima iz prvog razreda polagao pionirsku zakletvu. “Danas, kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ, da ću marljivo učiti i raditi i biti dobar drug. Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu…”, izgovarao sam sa sedmogodišnjacima riječi koje tada baš i nisam razumio, a koje iz ove perspektive, budimo objektivni, zvuče smiješno.

Ne znam sada da li sam bio posljednja ili pretposljednja generacija Titovih pionira u “samoupravnoj socijalističkoj državi” (ma šta to značilo) koja se nedugo poslije toga raspala dok se “kapitalistička Evropa” širila i ujedinjavala u jedinstveno tržište jeftine radne snage iz zemalja istočnoga bloka.

Bruxelles je u međuvremenu postao mjesto odlučivanja. I mjesto gdje su proteklog vikenda bosanskohercegovački političari, stojeći mirno pred Charlesom Michelom, u poznim godinama dali “časnu pionirsku riječ” da će “marljivo učiti i raditi” i u predizbornoj kampanji biti “dobri drugovi”. I da će voljeti i poštovati “našu domovinu”.

Tekst svečane zakletve, nedugo nakon samog čina njenog polaganja, objavit će predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel, slaveći to kao svoj veliki diplomatski uspjeh. Uglavnom, lideri političkih partija, izuzev izočnog Dragana Čovića (koji je imao probleme sa varenjem određenih tema, zbog čega ga je u ključnom trenutku zabolio stomak), odsutnih Mirka Šarovića i Fahrudina Radončića, i prisutnih Branislava Borenovića i Nenada Nešića (specijaliziranih za priču o ničemu), usaglasili su se da će “biti dobri drugovi” i da će “marljivo učiti i raditi”.

”Ništa nije potpisano”, tvitao je Milorad Dodik dok je salom u Bruxellesu još uvijek odzvanjalo njegovo “istorijsko da” reformama u Bosni i Hercegovini. I Nenad Stevandić je smogao snage da se, kao lider opterećen sumnjivim događajima iz prošlosti, okrene ka budućnosti i izgradnji. Lideri stranaka iz Sarajeva su, neočekivano, bili jedinstveni, dok je lider HDZ-a BiH, rekosmo, bio “na poštedi”.

Ako pažljivo pročitate nepotpisani Sporazum i ako, pritom, živite u zabludi da će on biti ispoštovan, dijelit ćete sreću i zadovoljstvo sa najvišim zvaničnicima Evropske unije koji su u svom notesu upisali još jednu recku na listi “uspješnih diplomatskih misija”. Ali svi znamo da je taj sporazum jedna obična (šarena) laž, koja, baš kao i “pionirska zakletva”, služi da usreći one naivne koji vjeruju u “dobro drugarstvo”, “marljivo učenje” i još neke floskule preuzete iz socijalizma kako bi “uljepšale” kapitalizam.

Od briselskog “razumijevanja” nije prošlo ni 12 sati, a oni koji su se sporazumjeli već su imali nesporazume o razumijevanju Sporazuma. I nije uopće bitno kako taj dokument shvata Željko Komšić i kako ga razumije Milorad Dodik, ili kako ga, uz pomoć Wikipedije, tumači Elmedin Konaković. Bitno je da to što je dogovoreno nikada neće biti implementirano dok je u državi Bosni i Hercegovini ovakvo “ustavno” stanje. I još je bitnije da i sama Evropska unija nikad neće ispoštovati ono što su nam obećali čak i ako se bh. lideri usaglase.

Eno Sjeverne Makedonije za primjer. Ljudi su promijenili identitet države vjerujući da će to što u imenu imaju Sjeverna prikriti njihovu “južnjačku krv” i da će biti nova članica EU. Ali “južnjaci” su uvijek južnjaci, naročito ako u svojoj strukturi stanovništva imaju opasnost, u stručnim časopisima zapada, nazvanu, citiram, naravno, “muslimanski demografski oportunizam”.

Eno primjera i u Ukrajini. Iako su, kako nerijetko kažu zapadnjački novinari, opet citiram, “Ukrajinci slični Evropljanima, voze iste automobile i nisu kao one izbjeglice sa Bliskog istoka”, ova država neće dobiti povlašten status za ulazak u Evropsku uniju. Jer to što Ukrajina krvari, ne tiče se bogatih Evropljana koji razmišljaju o uvođenju sankcija na plin i drugu robu široke potrošnje iz Rusije, ali ne razmišljaju o sankcioniranju, recimo, uvoza ruskih dijamanata.

I u (ne)sporazumu bh. lidera pominje se Ukrajina, ali za potrebe “diplomatskog uspjeha” Charlesa Michela, svedena je na fusnotu o kojoj se tek trebaju zauzeti “čvršći stavovi” o ruskoj agresiji.

”Ništa nije potpisano”, izgovorit će dan nakon svog tweeta Milorad Dodik, objašnjavajući građanima Republike Srpske da je on, samo zbog Charlesa Michela, rekao da “prihvata” Sporazum koji nikoga ne obavezuje na bilo šta. Lider SNSD-a govori istinu. Niti je u Bruxellesu šta potpisano, niti će nakon Bruxellesa išta biti drugačije. Časna pionirska ni u socijalističkoj Jugoslaviji nije značila ništa, pa neće, sigurno, ni u kapitalističkoj Bosni i Hercegovini, razapetoj između Zagreba i Beograda.

Nakon što je u Bruxellesu pohvaljen kao “konstruktivan lider”, Milorad Dodik je, preko Turske, otputovao u Rusiju. Tamo bi se trebao sresti sa Vladimirom Vladimirovičem Putinom. Evropski orijentirani posjet, zar ne?

Od Kazana do murala, sve kroz minska polja: Žene s jajima

Jedanaesti je dan u mjesecu i žene Srebrenice će, opet, izaći na tuzlanski trg, noseći u rukama jastučnice na kojima nikada nisu prespavali njihovi sinovi, braća, očevi i muževi, s kojima se nisu sreli od onog trenutka kada su u julu 1995. godine muškarci, želeći spasiti živu glavu od jedinica Ratka Mladića, šumskim putevima krenuli prema Tuzli. Ne sjećam se tačno kada sam prvi put kao novinar otišao na tuzlansku Pingu, gdje je uvijek započinjala protestna šetnja srebreničkih žena koje su, dvije decenije, svakog jedanaestog u mjesecu tražile pravdu. Ne sjećam se ni koliko sam puta poslije toga bio iza leđa žena koje su u rukama držale komad platna na kojem su bila izvezena imena onih koji su ubijeni u julu 1995. godine. Samo znam da svaki put kada sam bio – na čelu kolone je bila Hajra Ćatić. Majka Ninina, objasnit će meni, novinaru početniku, starije kolege iz Tuzle.

„Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu“, započeo je svoj posljednji izvještaj Nino Ćatić, prije nego će preko šume krenuti na put bez povratka.

Kolega Omer Hasanović, Srebreničanin, otići će sa Hajrom Čatić prije desetak godina u jednu podrinjsku šumu. Vječno će mi ostati urezan u sjećanje kadar na kojem se vidi kako Hajra Ćatić gazi kroz minsko polje u potrazi za kostima svog sina. Nije ih pronašla. Nikada.

Smrt je, kažu mnogi, jedina ovozemaljska pravda. Smrt je prije dva dana odnijela Hajru Ćatić na neko pravednije mjesto. Za kostima Nine Ćatića sada nema ko da traga.

Iste noći kada se širila vijest o smrti Hajre Ćatić, društvenim se mrežama proširio snimak na kojem se vidi kako Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović odvode srbijanski policajci nakon što su one jajima gađale beogradski mural Ratku Mladiću. Ove srbijanske aktivistice imale su dovoljno jaja da skrenu pažnju cijelog svijeta na činjenicu da „nasred zemlje Srbije“, ratnog zločinca Ratka Mladića veličaju „Vučićeve delije“. Generalov lik su kasnije, tokom noći, svojim tijelima branili oni kojima su „njegova dela“ inspiracija. Aida Ćorović i Jelena Jaćimović, dvije žene s jajima, dan kasnije su postale inspiracija onim drugim, endemskim vrstama Beograđana, koji su odlučili baciti kreč na lice „đenerala Mladića“.

U jednom danu, tri žene su ušle u legendu. Hajra, Aida i Jelena. I potpuno je svejedno odakle su i kako se zovu.

Na dan smrti Hajre Ćatić i herojskog čina Jelene i Aide, jedna žena u Sarajevu se povukla „pred teškim vremenom“. Gradonačelnici Sarajeva Benjamini Karić zasmetala je kiša pa je saopćila da neće biti obilježen, po njenom izboru, „Dan stradalih na Kazanima“. I ne bi ovo otkazivanje obilježavanja Dana stradalih uopće bilo sporno da je gradonačelnica imala i trun hrabrosti da na spomeniku na Kazanima napiše ko je to ubijao nevine ljude tokom rata u Sarajevu.

„Uživajte u Sarajevu“, reći će predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić novinaru Tanjuga koji je ostao zaprepašten nakon što je njegov sagovornik prekinuo intervju zbog negiranja genocida.

„To je genocid“, rekao je Komšić novinaru Tanjuga koji je i dalje insistirao da je u Srebrenici počinjen samo „strašan zločin“.

Ni pominjanje presuda novinaru Tanjuga nije bilo važno. Bitnija je, još uvijek je na Balkanu bitnija impresija od činjenica.

Komšić je, potom, skinuo mikrofon i odšetao u legendu.Novinar Tanjuga je ostao sam, ne priznajući činjenice ni presude.

Nedavno mi je glavna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović dostavila u elektronskom formatu sve relavantne presude za Kazane. I tamo su jasno navedena imena izršilaca i, policijskim rječnikom rečeno, način izvršenja krivičnog djela. Te strašne zločine su počinili ljudi s imenom i prezimenom. No, ono što piše u presudama, neće pisati na spomeniku koji Gradska uprava namjerava podići na Kazanima. Jer gradonačelnica Karić nema hrabrost Aide Ćorović, Jelene Jaćimović i Hajre Ćatić. A od činjenica bježe samo kukavice.

Koliko god vremena provodili u teretani, i koliko god s kapuljačama na glavama plašili novinare i aktiviste oko sebe, oni što su došli da „očiste“ beogradski mural generala osuđenog za genocid i etničko čišćenje su obične kukavice. Čak i onda kada režim Aleksandra Prvog stoji iza njih. Čak i onda kada ih čuva policija Aleksandra Drugog Vulina.

„Užas“ reći će srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, govoreći o odluci Željka Komšića da prekine intervju sa novinarom Tanjuga koji je negirao presuđeni genocid u Srebrenici.

Užasom bi se, prije, mogla nazvati ona fotografija snimljena kada trojica-četvorica Vučićevih i Vulinovih policajaca odvode Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović u „prostorije za zadržavanje“. Užasom se može nazvati i to što je policija danima čuvala mural posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću. Užasno je, dakako, i to što je danas na čelu Srbije čovjek koji je po beogradskim ulicama postavljao table „ulica Ratka Mladića“. Užasom, i nikako drugačije, mora se nazvati i „mladalačka“ izjava Aleksandra Vučića da će za jednog Srbina ubiti stotinu muslimana. Srbija Aleksandra Vučića postala je užasna. Evo, jučer su srbijanske vlasti potpisale protokole o saradnji s bjeloruskim sigurnosnim snagama koje hiljade migranata tjeraju skoro u smrt.

Usvajala je Srbija rezolucije o zločinima u Srebrenici, ali osim par njih, nikada nije bilo zvaničnika koji su jasno i glasno taj „strašan zločin“ nazivali – genocidom. Obraz Srbije su uvijek spašavale žene – Staša Zajović, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Aida Ćorović, Jelena Jaćimović, Snežana Čongradin … Obraz Srbije su spašavale žene s jajima.

Vratimo se sada na posljednju ratnu i prvu poratnu godinu. Ne pišem ovo da bih se dodvorio urednici Selimbegović, ali ovo, prosto, moram napisati. Zamislite kolika je hrabrost trebala da u opkoljenom Sarajevu, u kojem je paljbom sa srpskih položaja,  ubijeno hiljade djece, pišete o zločinima pripadnika Armije RBiH. Vildana Selimbegović je pisala. Dvadeset i pet godina nakon rata, jedna druga Sarajka, gradonačelnica Benjamina Karić, nije imala hrabrosti da na Kazanima napiše ko je ubijao nevine ljude. Samo se kukavice, rekoh, plaše činjenica.

U opkoljenom i razorenom Sarajevu su devedesetih postojali novinari koji su spašavali obraz i profesije i društva. Da, sigurno im nije bilo lako. Naprotiv. Danas je mnogo lakše pisati i govoriti o Kazanima. I to je pokazatelj da je Sarajevo slobodan grad koji vode – kukavice.

Ono što je bilo teško raditi u Sarajevu devedesetih, u Beogradu je teško raditi i danas. Osjetile su to na svojoj koži Aida Ćorović i Jelena Jaćimović. Osjetili su svi oni koji su imali snage da izgovore da se „strašan zločin“ u Srebrenici pravno naziva genocid. U tom je genocidu Hajra Ćatić izgubila sina Ninu. Nikada nije pronašla njegove kosti, a snimci svjedoče da je u potrazi za njima gazila kroz minsko polje.

U utorak je umrla Hajra Ćatić. Ustvari, nije umrla. Ona će se zauvijek pojavljivati na trgu u Tuzli, gdje se svakog jedanaestog u mjesecu okupljaju žene iz Srebrenice. Danas je 11. 11. i opet će Tuzlom šetati žene s jajima.

(Oslobodjenje.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: BiH i Ukrajina – Deprimirajuće sličnosti u pravdanju agresije ruskih vlasti i onih koje smo slušali iz Beograda, ali i Zagreba

Ovog je vikenda ukrajinska vlada objavila da su njihovi vojnici preuzeli kontrolu nad cijelom regijom Kijeva. “Ruske snage brzo se povlače iz područja oko Kijeva i grada Černigiva na sjeveru zemlje”, kazali su, da bi jučer stigla dramatična obavijest: “Nova Srebrenica. Ukrajinski grad Buča je nekoliko sedmica bio u rukama ruskih životinja. Lokalni civili su nasumično ubijani, a njihova tijela razbacana po ulicama grada”, prenijela je Anadolija zvanični Twitter nalog ukrajinskog Ministarstva odbrane uz videosnimak uistinu horor sadržaja.

Šta je nedopustivo…?

U Bosni i Hercegovini slike iz Ukrajine od samog početka ruske invazije bude prebolna sjećanja, a paralele za kojima posežu gotovo svi svjedoci naših ratova iz devedesetih svode se na pitanje zašto je demokratski svijet propustio lekcije sa Balkana. Oslobođenje je uz svoje vikend-izdanje objavilo specijal “30 godina”, podsjećajući na užase dvostruke (u nekim periodima) agresije.

Fotoreportersko zapažanje Rona Haviva, koji je naravno u Kijevu i nema dvojbi da njegova kamera danas bilježi lako uporedive snimke sa onima iz BiH tri decenije ranije, prati i njegovo sjećanje na zaprepašteni svijet koji je tada ponavljao u sebi – Kako je moguće da se desi još jedan rat u Europi u 20. stoljeću, a danas zapanjen nasiljem Rusije nad Ukrajinom izgovara istu frazu za 21. stoljeće. Dobitnik Pulitzerove nagrade za međunarodno izvještavanje, novinar koji je 2. augusta 1992. godine objavio priče žrtava Omarske koje su odjeknule poput groma, danas želi da vjeruje da je lekcija iz BiH makar sa zakašnjenjem od 20 godina ipak naučena. Jer SAD i Evropa ne koriste eufemizme za ratne zločine u Ukrajini. Roy Gutman podsjeća i na činjenicu da je Ukrajina bila daleko spremnija za rat od BiH devedesetih, a legenda novinarstva Ed Vulliamy, koji je kao reporter The Guardiana, kako piše, dobio prokletu čast da sa Independent Television News izloži grozotu logora svijetu, još uvijek traga za odgovorom zašto je agresor koji je upravljao Omarskom, Manjačom, Trnopoljem i Keratermom “bio smirivan i podržavan tri godine nakon naše priče”? Šta je to što bi za Zapad bilo nedopustivo ako nisu serijska, masovna silovanja žena, mučenje i likvidacije muškaraca, opsade gradova, sve do užasavajućeg masakra i genocida u Srebrenici?

Zašto Bosna i Hercegovina nije bila i još uvijek nije važna, a Ukrajina apsolutno jeste, pitanje je koje Vulliamyja, inače haškog svjedoka protiv presuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, i danas zbunjuje, priznaje on. A historija se ponavlja, svi svjedočimo. Da, zaista su deprimirajuće, najblaže rečeno, sličnosti u pravdanju agresije za kojima posežu danas ruske vlasti sa onim što smo slušali iz Beograda, a jedno vrijeme i Zagreba u godinama naših patnji. Čak su i propagandne poruke iste! Onako kako su Sarajlije “granatirale svoj grad”, kako je na početku rata tvrdila bivša JNA, a kasnije VRS i Slobodan Milošević za užasni zločin na Markalama, tako danas likovi s crnih američkih lista tvrde da Ukrajinci ubijaju sami sebe. Christophe Solioz, također jedan od autora u našem Specijalu, u tekstu znakovita naslova “Kraj poslijeratne ere”, pita zar nije BiH dio Evrope, zar nije prije mnogo godina zaslužila jednaki izliv solidarnosti kao danas Ukrajina, uključujući i vojnu podršku, i podsjeća da se Putin ovih dana suočava sa odlučnom i jedinstvenom Evropom, što nije bio slučaj sa Miloševićem.

Solioz apsolvira i aktuelne probleme naše zemlje, od nejedinstva spram sankcija Miloradu Dodiku, do problema sa izmjenama Izbornog zakona BiH, potcrtavajući koliko je i danas podrška BiH – kao i onda prije 30 godina – puno više retorička i kozmetička nego stvarna. No, on ima i prijedloge mogućih rješenja, za koje je neophodno da greške iz prošlosti budu priznate, ali i da se konačno odstupi od međunarodne strategije koja se na terenu svodi na zalaganje za etničku podjelu zemlje. Njegov je recept čak i jednostavan: promjene koje se ogledaju u odnosu spram Ukrajine valja primijeniti i na BiH. Na potezu je, dakle, ono što kolokvijalno zovemo međunarodnom zajednicom, a zapravo su nam oči uprte u zapadni demokratski svijet. S one druge, totalitarističke strane, možemo samo dobiti pravdanja zločina i neskrivene ambicije raznih denacifikacija – u BiH se to, zahvaljujući stranim izvještačima, na vrijeme prepoznalo kao etničko čišćenje. Profesor Kenneth Morisson iz Velike Britanije podsjetio nas je na slavna novinarska imena koja su nemjerljivo pomogla da istina o BiH dopre do svijeta i koja su – to nikada ne smijemo zaboraviti – javno mnijenje u svojim zemljama animirala da pritiskom na vlasti preokrenu odnos prema ovoj zemlji. Profesor Morisson pominje čitav niz velikana, od Martina Bella s BBC-a, preko još jednog dobitnika Pulitzera Johna F. Burnsa do Christiane Amanpour, Allana Littlea, Paula Lowea i mnogih drugih koji su dokazali da novinarstvo može mijenjati svijet.

Zvijezda vodilja

Upravo zato je i naših “30 godina” s posebnom posvetom ratnom uredniku Oslobođenja Kemalu Kurspahiću, koji nas je napustio u jesen prošle godine. Redakcija s kojom je dočekao rat i novina koja je prkosila agresiji predstavljali su – kako odlično primjećuje Tom Gjelten – zvijezdu vodilju. Usuđujem se dodati: i svima nama koji smo se tih ratnih dana bavili ovim poslom u drugim redakcijama, novinskim ili TV, u nemogućim uvjetima, sa preteškim zadatkom da istina prodre u svijet. Imala je BiH tada sjajne novinare, čiji prilozi i danas o tome svjedoče, a Oslobođenje je pod budnim okom Keme i Gordane Knežević uspjelo napraviti taj iskorak kao iskaz ovdašnje bitke svih domaćih medija za dostojanstvo, ljudskost i odanost profesiji usred rata. Što je lekcija na koju i danas podsjećaju oni koji pamte BiH devedesetih i što je i motiv našoj redakciji da u sjećanje na Kemu inauguriramo međunarodnu novinarsku nagradu (naša, interna, nosit će ime Hamze Bakšića). Ali o tome više sutra, u Kamernom teatru, u 13 sati.

Kolumna Vildane Selimbegović: 27. juli, dan poslije

Od Meokrnja preko Tuzle, Maglaja, Bugojna, Smetova, Ivan-sedla, diljem Krajine sve do Dervente, Drvara i Sarajeva, antifašisti su ove godine dali poseban pečat 27. julu, Danu ustanka naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine. Razumljivo – okrugla je godišnjica, osam decenija je veliki jubilej i zaista vrijedi podsjetiti na sve ono što taj datum označava u našoj zemlji.

Tekovine partizanske borbe

Nekada se slavio i u Hrvatskoj, zbog istog razloga, no susjedi iz Evropske unije još 1991. odlučili su se odreći ovog praznika, a kako godine prolaze, sve ga se neradije sjećaju (zašto, objasnio je nedavno u Oslobođenju profesor povijesti sa zagrebačkog Sveučilišta, dr. Hrvoje Klasić) i proglasili su Dan antifašističke borbe koji slave 22. juna, kada su sisački komunisti osnovali svoj partizanski odred. Iako u Hrvatskoj ima različitih opravdanja zašto je to tako, barem onoliko koliko u susjednoj Srbiji i na teritoriji Republike Srpske ima optužbi – ne samo za Hrvatsku već i za BiH – kako ustanak protiv fašizma nisu digli ni svi narodi ni komunisti, već zapravo i samo Srbi, tužna je istina da do tekovina Narodnooslobodilačke borbe i dizanja ustanka protiv Hitlerove sile u Drugom svjetskom ratu danas drže i uspomenu na te događaje čuvaju jedino antifašisti okupljeni u svoja udruženja na prostoru cijele bivše Jugoslavije, ideološki i svakako daleko svakoj od aktuelnih vlasti. Vidjelo se to uostalom i na proslavama 27. jula, čulo se, a i opjevalo svugdje gdje su antifašisti podsjetili na slavne tekovine partizanske borbe koje se danas jednakim intenzitetom gnušaju (su)vlasnici država nastalih od Vardara pa do Triglava (oni oko Vardara možda još i najmanje).

Šta, uostalom, kažu povjesničari za naš, ovaj bosanskohercegovački Dan ustanka? Osim što mu – u skladu sa vlastitom nacionalnom pripadnošću – daju i atribute, listom mu osporavaju komunističko obilježje, radije se opredjeljujući za karakter seljačkih pobuna. Jasno je već odavno da je to dio nasrtaja onih koji bi da zasluge za antifašističku pobjedu u Drugom svjetskom ratu nasilu pripišu četničkim odredima i svom đeneralu Draži, pa bi da nekako gumicom izbrišu savezništvo četnika s nacistima jednakim intenzitetom sa kojim njihove kolege iz suprotnih tabora plaču za Nezavisnom državom Hrvatskom i njezinim zločin(c)ima. Protiv NDH – tada Hitlerove produžene ruke u BiH – i ustali su partizani koji su poveli narod Krajine u oslobađanje Drvara i Bosanskog Grahova prije nešto više od 80 godina. Titovi partizani, koliko god bili mrski današnjim vladarima naših života, nisu svi bili komunisti, ali ih jeste Komunistička partija Jugoslavije povela i dovela do pobjede u Drugom svjetskom ratu. Sam je Tito – kao vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i lider KPJ – vodio i dobijao odlučujuće bitke protiv fašista – njemačkih, italijanskih, nerijetko i bugarskih i njihovih pratećih jedinica koje su činile ustaške i četničke snage. I to one najveće upravo na teritoriji Bosne i Hercegovine. Kao što su i najvažnije odluke Titovih partizana o formiranju bivše Jugoslavije donesene na prostoru Bosne i Hercegovine – riječ je naravno o Prvom i Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, održanim u Bihaću i Jajcu, ali i Prvom i Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a koji su i omeđili današnju BiH.

Ideologije i matrice

Istina je, nacionalisti su prvo udarili na Jugoslaviju, no sljedeći korak je bio očekivan – združena ambicija čerupanja Bosne i Hercegovine jeste zaustavljena u Daytonu, ali nisu snovi o njoj. Da je tako, ne pokazuje samo odnos aktuelnih vlastodržaca prema BiH, kojoj prijete ratovima i raspadom, i njihov odnos prema antifašizmu već i odnos prema zločinima, kako onim počinjenim u Drugom svjetskom ratu tako i ovom posljednjem. Ilustracija svježa koliko i obilježavanje Dana ustanka BiH jeste Zakon o negiranju genocida, odnosno izmjene Krivičnog zakona BiH koje je nametnuo visoki predstavnik Valentin Inzko. Sva ona kuka i motika koja se digla Banjom Lukom jednako neće ni da čuje da se zakon kojim se konačno zabranjuje vrijeđanje žrtava genocida u Srebrenici odnosi na presude donesene od 8. augusta 1945. godine, što će reći i na Jasenovac, no sad je bar bjelodano jasno da je do Jasenovca vlasti i opoziciji RS-a stalo jednako koliko i do Dana ustanka BiH. Za razliku od – recimo – Drvara, gdje su općinske vlasti podržale SABNORBiH u obilježavanju 27. jula, kao što su to učinile i vlasti Travnika koje su s antifašistima izašle na Meokrnje, kao što je, uostalom, to tradicija Tuzle. Znamo mi već odavno – zar nije i sam Inzko to puno puta rekao? – koliko se život diljem Bosne i Hercegovine razlikuje od političarenja u stranačkim centralama. Da se to ne odnosi samo na vlast već i na opoziciju, nije primjer samo Mirko Šarović i njegovo takmičenje s Dodikom posljednjih dana. Salonski ljevičari i salonski desničari stanuju u centrima, zato Dragan Čović i hoće – ako treba i po cijenu Hrvata iz ostatka BiH – da od Mostara napravi svoj stoni grad. One ideologije i matrice kojoj svjedoče Mile Budak i Jure Francetić na tablama gradskih ulica.

Dan (anti)fašizma u Sarajevu i Banjoj Luci: Žrtva sa žrtvom, dželat sa dželatom

Žrtva sa žrtvom, dželat sa dželatom. Sa tih šest riječi jedan će moj prijatelj objasniti razliku između sarajevskog i banjalučkog obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom. I skoro da je tako. U Banjoj Luci je zvijezda 9. maja bio ruski ambasador Igor Kalabuhov. U Sarajevu se, potpuno nenametljivo, kroz masu kretao Serhii Minailo, ukrajinski otpravnik poslova koji, faktički, u Bosni i Hercegovini obavlja funkciju ambasadora.

Potresni snimci

Titovom ulicom, od Vječne vatre pa sve do spomenika ubijenoj djeci Sarajeva, kolonu je okupljenih Sarajlija vodila Munira Subašić, žena koja je u Srebrenici izgubila sina i muža. Dvadesetak minuta ranije, centrom Banje Luke je prošla kolona građana u kojoj su zapaženo mjesto imali bajkeri iz Noćnih vukova. Munira Subašić i njene prijateljice i sapatnice nosile su transparent na kojem je pisalo – “zaustavite masakr u Mariupolju”. Noćni vukovi su nosili transparent na kojem su se isticale ruska i srpska zastava, a iza njih je druga grupa učesnika nosila transparent na kojem je pisalo – “Protiv nacizma u Ukrajini i svijetu”.

Kada sam fotografiju transparenta iz Banje Luke pokazao ukrajinskom “ambasadoru” u BiH, on će mi reći da je poruka dobra. “I mi to tražimo. Da se zaustavi fašizam u Ukrajini”, reći će mi u neformalnom razgovoru Serhii Minailo.

Dan ranije, dakle, 8. maja, ukrajinska jedinica Azov će na svom službenom Telegram kanalu objaviti video iz Mariupolja. Četvorogodišnja ukrajinska djevojčica Alisa u mračnoj prostoriji negdje u dubini opkoljene čeličane Azovstalj u Mariupolju lista slikovnicu koju je uspjela ponijeti iz svoje kuće i saopćava svoju želju – da je evakuišu. To je, dakle, Mariupolj, grad čije je ime bilo napisano na transparentu koje su centrom Sarajeva na Dan pobjede nad fašizmom pronijele žene iz Srebrenice. Srebreničanke, možda, ne znaju najbolje šta se dešava u Mariupolju. Ali one mariuopljsku patnju osjećaju najbolje.

Prošla su, možda, dva-tri mjeseca otkako je Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, na svom Twitteru objavio jedan potresni snimak. Ne može se to opisati riječima. Ali, za one koji nisu vidjeli, negdje u opkoljenoj Srebrenici vojnik UNPROFOR-a predaje ocu u foliju zamotanog dječaka. “Umro”, konstatuje majka dječaka, otprilike istog uzrasta kao Alisa iz mariupoljske čeličane.

Dječak je umro u opkoljenoj Srebrenici. Alisa je, srećom, živa. I, ko to može vjerodostojnije od srebreničkih majki suosjećati sa majkama u razorenom ukrajinskom gradu? Srebrenica je bila u okruženju Vojske Republike Srpske. Mariupoljska fabrika je u okruženju ruske vojske. U Sarajevu se, na Dan pobjede nad fašizmom, šalje poruka podrške opkoljenim civilima Mariupolja. U Banjoj Luci se branitelji Mariupolja nazivaju – fašistima.

Riječi Milorada Dodika nas već dugo ne iznenađuju. Ali, opet, izjednačavanje snaga NATO-a sa fašističkom Njemačkom je nešto što je iznenadilo mnoge, pa i mene. Dodik je srpski narod proglasio vječnim borcima protiv fašizma. Borili su se, kaže, protiv Otomanske imperije, protiv Austro-Ugarske, protiv nacističke Njemačke, protiv NATO-a, i protiv zločinačke Armije RBiH. Dan pobjede nad fašizmom je, štaviše, proglasio praznikom Republike Srpske.

U suštini, to i ne bi bio loš potez da ga ne prate hiljade drugih kontradiktornosti. Za doktora Mladena su čuli svi oni koji su u bivšoj Jugoslaviji odradili barem jedan školski razred. Mladen Stojanović, komunista, ubijen je na Kozari. Kultni banjalučki park nosi ime po tom iskazanom antifašisti koji se borio protiv nacističke Njemačke i njenih saradnika. Mladena Stojanovića. Rade Radić je, pišu istoričari, na početku bio komunista. Onda je otišao u četnike i smatraju ga najodgovornijim za smrt doktora Mladena. I Rade Radić u Banjoj Luci ima svoju ulicu. Za Milorada Dodika i njegov režim, dakle, nema nikakvih problema da u istu ravan svedu doktora Mladena, Srbina, komunistu i antifašistu, sa Radom Radićem, Srbinom, četnikom i saradnikom fašista.

Simboli i idoli 

Doktor Mladen je simbol Kozare. Rade Radić je simbol izdaje. Srebrenica je simbol stradanja devedesetih godina. Mariupolj je simbol stradanja u današnjoj Evropi. Pod zastavom Vojske Republike Srpske je, presudio je Haški tribunal, počinjen u julu 1995. godine genocid u Srebrenici. Dva mjeseca ranije, 9. maja 1995, zastava Armije RBiH se vijorila na paradi u Parizu organiziranoj povodom Dana pobjede. Ruska Federacija je danas agresor u Ukrajini. Vlasti u Kijevu i ukrajinski narod su žrtve ruske agresije. Banja Luka slavi Rusiju, a Sarajevo se solidariše sa Mariupoljem. Banja Luka ne slavi doktora Mladena. Banja Luka sve češće veliča Radu Radića.

Ali sve dok ima onih Banjalučana kojima je uzor doktor Mladen, a ne Rade Radić, srpski se narod ne može nazivati fašističkim. Kao što škola nazvana po Mustafi Busuladžiću u Sarajevu ne znači da su Bošnjaci sljedbenici “handžar-divizije”. I, još nešto. Antifašizam ne pripada ni lijevima niti desnima. Nošenje jugoslovenske trobojke ne znači po automatizmu da ste antifašista. Jer protiv fašizma se bori djelima i riječima, a ne zastavama i ikonografijom.

San ljetne noći: Kada Rusi puste plin

Ovo pišem dok mi, bukvalno iza leđa, u jednom sarajevskom ugostiteljskom objektu sjedi ruski ambasador u Bosni i Hercegovini Igor Kalabuhov. Slučajno smo se zadesili na istome mjestu. Nismo se pozdravili. Ne poznajemo se. Kada sam prije nekoliko mjeseci nazvao Ambasadu Ruske Federacije u Sarajevu i zatražio objašnjenje jedne informacije koju sam dobio, rekli su mi da zbog mojih tekstova i stavova ne sarađuju sa mnom.

Žrtve se zbrajaju, a Kalabuhov …

”Ali, ja ne želim sarađivati s vama. Želim samo objašnjenje”, rekao sam svom sagovorniku.

Uslijedio je odgovor: “Bez komentara” i poznati zvuk koji se začuje onda kada vam neko, dok još držite telefon na uhu, naprasno prekine liniju.

Iza mene, dakle, sjedi ruski ambasador Igor Kalabuhov i svojim zadovoljnim smijehom remeti moju koncentraciju. Vijesti iz njegove rodne Ukrajine stalno pristižu. Civilne žrtve se zbrajaju, a Igor Kalabuhov dosjetkama nasmijava svoje saradnice.

Prošlo je već pet mjeseci od početka ruske invazije na Ukrajinu. I taj rat je, nekako, ušao u “ljetnu programsku shemu”. Vijesti iz Ukrajine više nisu tako često u vrhu dnevnika u BiH. Naši mediji i javnost zaokupljeni su požarima, šumskim i onim političkim, ljetovanjima i cijenama. Cijene hrane su drastično skočile, srbijanski poljoprivrednici najavljuju da će ovogodišnja suša podići cijenu krompira za nekih 30 do 40 posto. BiH, svakako, i ne proizvodi hranu. Naša polja su zasijana minama, mržnjom ili lijenošću preuzetom iz prethodnog društvenog uređenja. Naša politika je, i ona opoziciona i ona pozicijska, zalutala negdje između pokreta “zelenih”, ekologije, zelene energije i rudarskih jama.

U Zenici su rudari započeli štrajk. Žale se na loše uslove. A kada rudari štrajkuju, oni su, reći će cjelokupna javnost, uvijek u pravu. Istodobno će, ista javnost, reći da trebamo čiste planine, rijeke i zdravu okolinu. Pa nam, zato, ne trebaju hidrocentrale. No, struja nam treba. Na mađarskoj berzi Hupx jedan megavat struje jučer se prodavao za 700 eura. Poređenja radi, domaćinstva u BiH taj jedan megavat plaćaju nešto iznad tridesetak eura. A privredna društva za megavat moraju izdvojiti 70-ak eura. Što je, opet, deset puta jeftinije od berzanske cijene. Ali to je tako kada imaš svoj energent. I onda poremećaji na svjetskim berzama ne određuju domaću cijenu struje. No, na izmaku prošle sedmice zatekla nas je vijest o povećanju cijene plina. Gazprom je odlučio, a na našim kompanijama je bilo samo da kažu – prihvatamo. Jer alternative nemamo. Rusi će nam plin isporučivati onom rutom kojom oni žele i po cijeni koju oni odrede. Pri tome, bosanskohercegovačko je tržište za Rusiju ravno jednom osrednjem gradiću u zapadnoj Evropi. To što mi mislimo da možemo odlučivati o cijenama tuđih energenata samo je jedna u nizu brojnih zabluda koje su obuzele bh. javnost i medije. Rusija drži u talačkoj krizi cijelu Evropu.

”Gazprom, novo rusko oružje”, glasio je naslov knjige kojom su ruski novinari Mihael Zigar i Valerij Panjuškin u martu 2009. godine upozorili svijet na to šta se sprema.

Autori su istražili ko i kako kontrolira Gazprom, te dokazali neraskidive veze između Gazproma i ruske države. Vladimir Putin, objasnili su izdavači, na Gazpromu gradi svoju moć. Bivši ruski predsjednik i premijer Dmitrij Medvedev bio je zaposlenik Gazproma.

”Svaka energetska kriza koju osjećamo i u svojim domovima vezana je uz Gazprom. Na ventilu plinovoda iz Rusije prema Europi čvrsto stoji ruka Vladimira Putina. Knjiga Valerija Panjuškina i Mihaela Zigara eksplozivna je sadržaja, pokazuje kako je i zašto baš Gazprom postao novo, moćno rusko oružje kojim Kremlj jače utječe na svjetska zbivanja negoli SSSR u vrijeme hladnoga”, napisali su iz izdavačke kuće Fraktura, kada su 2009. godine prezentirali javnosti ovu knjigu.

Decenija i po bila je potrebna Evropi da shvati poentu ove knjige. Kada je bivši američki predsjednik Donald Trump, uz sve svoje mane, upozorio Njemačku na pogubnost ovisnosti o ruskom plinu, njemački espedeovci su sve to odbacili “s gnušanjem”.

”Njemačka ne ovisi o Rusiji, pogotovo ne o energetskim pitanjima. Nećemo se umoriti od suprotstavljanja ovome stvarnim činjenicama”, izjavit će u septembru 2018. godine njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas predstavljajući napredak u izgradnji Sjevernog toka kojim je Vladimir Putin, uz pomoć Angele Merkel, započeo neformalnu agresiju na Ukrajinu.

Danas, četiri godine kasnije, njemački zvaničnici govore nešto drugo.

Buđenje s prvim hladnim noćima

”Njemačka će se suočiti s nestašicama plina ukoliko zalihe ruskog plina budu niske kao što su sada, a određene industrije bit će ugašene ukoliko ne bude dovoljno tog energenta za predstojeću zimu. Kompanije će morati prekinuti proizvodnju, otpuštati radnike, lanci snabdijevanja će biti prekinuti. Ljudi će se zaduživati kako bi plaćali račune za grijanje i osiromašit će”, izjavio je krajem juna njemački ministar ekonomije Robert Habeck naglašavajući da je to dio strategije ruskog predsjednika Vladimira Putina da podijeli zemlju.

Kada su 2009. godine ruski novinari upozoravali Evropu i svijet na to da je “Gazprom novo rusko oružje”, malo je bilo onih koji su im vjerovali. Naročito im nisu vjerovali evropski zvaničnici. Istina, oni su imali više miliona razloga da ne vjeruju u tu priču.

Recimo, francuski premijer Francois Fillon je nakon mandata postao član Uprave ruske naftne kompanije Zarubrežnjeft. Njemački kancelar Gerhard Schröder je, nakon mandata, postao jedan od čelnih ljudi Sjevernog toka čiji je većinski vlasnik bio Gazprom. Austrijska ministrica vanjskih poslova Karin Kneissl postat će, po isteku mandata, članica Upravnog odbora Rosnjefta.

I tako je Evropa utonula u san. I to ljetni san iz kojeg će se probuditi s prvim hladnim noćima.

Evo, kraj je ovog teksta. Kalabuhov se još uvijek smije iza mojih leđa.

Kolumna Vildane Selimbegović: Sloboda se osvaja

Početkom godine u redakciji Oslobođenja ugostili smo Samanthu Power. Danas je na čelu USAID-a, no novinarima koji drže do zanata mnogo važniji dio njezine biografije odnosi se na karijeru ratnog izvještača koju je zaokružila knjigom “Problem iz pakla: Amerika i doba genocida” ovjenčanom Pulitzerovom nagradom. Zbog svih koji ne pamte: zanat je, dakle, pekla u paklu rata protiv Bosne i Hercegovine, i nikad nije krila da joj je iskustvo ovih prostora promijenilo život i usmjerilo je na posvećenost borbi za ljudska prava čiji je osnovni uvjet postojanje medijskih sloboda. Upitana za njih – danas i u ovakvoj BiH – gošći sam dala plastičan odgovor: Bilo je lakše baviti se novinarstvom u ratu.

Dugogodišnja praksa

Znam da će moje kolege i koleginice reći da pretjerujem – Dobro je dok se ne puca! – i ponuditi mi salvu argumenata iz posljednjih izvješća o stanju medijskih sloboda po kojima je Bosna i Hercegovina – pazi sad – bolja od Srbije. I neću se buniti, prihvatit ću kao činjenicu da su mediji u Bosni i Hercegovini slobodniji od onih u Srbiji u kojoj, i prema posljednjem izvještaju Savjeta Evrope, nema spremnosti da se vlast obračuna sa prijetnjama smrću novinarima, ali se i napominje da je na Balkanu, u cijelom regionu, dakle, primijećena tendencija obračuna s medijima i novinarima od državnih zvaničnika.

E tu sam nas prepoznala! Ne znam kako i ko određuje tendencije, da ne kažem i prateći stepen zabrinutosti, znam pouzdano da je u Bosni i Hercegovini dugogodišnja praksa da najviši politički dužnosnici vrijeđaju novinare, pljuju i prozivaju medije, javno zabranjuju medijskim kućama prisustvo događajima u zvaničnim institucijama i povrh svega posežu za svim raspoloživim državnim mehanizmima da bi se obračunali s novinarima i medijima zarad ličnih i partijskih ciljeva. Da bi nas ućutkali.

Ne kažem, naravno, da su mediji bezgrešni i nemam argumenata kojim bih branila čitavu bulumentu medijskih uposlenika u nesporno političkim misijama. Ako ima utjehe – lako ih je prepoznati, čak i u zaglušujućem šumu društvenih mreža i poplavi portala koji u sezonama lova na glasove niču brže od pečurki nakon kiše. A već odavno se i ne stide svojih rabota, tako da se nerijetko i sami hvale svojim sramnim dometima. Mene, zapravo, frustrira pristajanje da se i to i takvo medijsko divljanje zove novinarstvom. Hoću reći: zar je zaista moguće da nismo u stanju – mi, kojima je posao prepoznavati devijacije – povući granicu između profesije kojom se bavimo i onih koji je, zarad svojih političkih šefova, uništavaju sa samo jednim ciljem – da bi nas ućutkali?

Ako je, dakle, sloboda medija da partijski jurišnici progone neistomišljenike, a narodu pakuju zle i naopake laži univerzitetskih profesora, čime treba da se bave novinari?

I ne samo nas. Nedavno sam pisala o još jednom u nizu odvratnih obračuna s Dinom Mustafićem u režiji tursko-bošnjačkog medijskog konglomerata u Sarajevu. Omrznuti građanin Mustafić kriv im je što je ljevičar, još krivlji što je u Sarajevo doveo Narodno pozorište iz Beograda, a neoprostivi mu je grijeh što smatra da Bošnjaci nemaju veće pravo na Bosnu i Hercegovinu od Srba, Hrvata i Ostalih. Što bi se reklo, zamjere mu što postoji, a posebno što se ne libi naglas izgovoriti šta misli o njihovim političkim nalogodavcima. Srđan Puhalo je prije koji dan zabilježio banjalučki doprinos novinarskom beščašću: promociju časopisa posvećenog analizi krize u Ukrajini, koji je (naravno) zabilježen i na RTRS-u. U najkraćem, čitava zbirka univerzitetskih profesora upregnuta je da objasni kako se “Zapad odlučio na neposredni vojni napad na Donbas i Bjelorusiju. Međutim, Rusi su preduhitrili NATO”. Puhalo otkriva da časopis finansira SNSD i dijeli ga besplatno (zato je, kaže, došlo vrijeme da se vodi računa čitaju li djeca partijske literature), pa citira najužasnije dijelove od kojih ću – uz izvinjenje čitateljima – ipak prenijeti jednu, jedinu rečenicu: “Reporter krupne mreže medija je namjeravao da objavi dokumentarni film, koji se i danas nalazi u njegovom stolu, da je vlada bila povezana sa dječijim domovima u cijeloj zemlji i plaćala im da dovoze siročad u Vašington da bi Dik Čejni, Džordž Buš i drugi pedofili mogli birati one sa kojima su htjeli da se bave seksom”, koju potpisuje, kako rekoh, univerzitetski profesor (Branimir Kuljanin, Filozofski fakultet).

Prve žrtve

Ako je, dakle, sloboda medija da partijski jurišnici progone neistomišljenike, a narodu pakuju zle i naopake laži univerzitetskih profesora, čime treba da se bave novinari? Jesmo li već ućutkani? U ratu je, zaista bilo daleko jednostavnije. Izvještavali smo o onom što vidimo, danas se izgleda utrkujemo da ne vidimo i izvještavamo o onom što se očekuje od odanih patriota, vjerski i nacionalno svrstanih u torove, ne libeći se pomagati neki novi rat. U kome će – kako sada stvari stoje – prve žrtve biti slobodnomisleći u vlastitim redovima. Zato, ako nam je do slavlja medijskih sloboda, krajnji je čas da se vratimo profesiji. I latimo tastature.

Kolumna Vildane Selimbegović: Blokovi koji kuću (ne) grade

Potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović najavio je kandidaturu Nermina Nikšića za Predsjedništvo BiH (koja je iznenadila i članove Predsjedništva SDP-a?!), a lider ove stranke demantirao je Mijatovićevu kandidaturu za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine iz RS-a. SDP je trenutno dio Trojke u Kantonu Sarajevo, prije godinu je najavio čvršće veze sa SBB-om BiH, a nedavno su upravo Mijatović i Nikšić inicirali i bili domaćini sastanku na kome se počeo planirati veliki koalicioni blok stranaka iz Federacije koje bi naredne jeseni zajedno izašle na izbore u Republici Srpskoj. Ovoliko ambicija može govoriti o nekom novom SDP-u koji izlazi iz krize u kojoj tavori od izbora 2014, no jednako tako može i ilustrirati stanje u partiji u kojoj ne zna lijeva šta radi desna. Tim prije što je blokovsko entitetsko objedinjavanje prilično pompezno najavljeno u danu kada su se prvi puta sastale federalna i opozicija iz Republike Srpske, a kako bi razgovarale o mogućoj saradnji na narednim općim izborima. Na tom sastanku SDP-a nije bilo, sam Mijatović je priznao u programu N1 kako se njemu “inicijativa ne dopada” zbog “krupnih razlika u odnosu stranaka iz RS-a spram BiH”, pa je valjda zbog toga SDP, umjesto da sa svojim koalicionim partnerima iz Naroda i pravde i Naše stranke razgovara sa predstavnicima SDS-a, PDP-a i DNS-a, novinarima na pres-konferenciji objašnjavao potrebu da stranke iz Federacije brane Bosnu i Hercegovinu u RS-u umjesto u Sarajevu.

Izdajnici 

Opozicione stranke iz RS-a ovu priču nisu komentirale, izbjegavajući tako da se izjasne doživljavaju li SDP-ovu inicijativu kao tuk na utuk formiranju koalicijskog bloka federalne i opozicije RS-a. Jer, zašto bi PDP, SDS i DNS pravili dogovor sa strankama iz Federacije ako im one svojim djelovanjem ne bi pomogle u kampanji u RS-u, gdje će se nesumnjivo najveća bitka voditi oko člana Predsjedništva BiH? I zar se ne bi – učešćem u izboru člana Predsjedništva iz RS-a – Bošnjaci i Hrvati i sami predstavili kao građani RS-a, što je taj famozni cilj kojem Mijatović i Nikšić streme ovom inicijativom? Na sastanku u Sarajevu kojem su bili domaćini okupile su se skoro pa sve stranke iz Federacije – od SDA, preko NiP-a, SBB-a, DF-a, Naše stranke, Nezavisnog bloka, Platforme za progres, Hrvatske stranke, PDA, do Stranke za BiH i Narodnog evropskog saveza. Domaćini su potom saopćili da su prihvaćeni zajednički ciljevi: 70.000 glasova, 8 do 10 poslanika u Narodnoj skupštini RS-a, dva zastupnika u Parlamentu BiH te potpredsjednici RS-a iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda. Svi su učesnici listom bili optimistični, izuzev lidera NiP-a. Elmedin Dino Konaković nije – kako je kazao – za preuranjenu euforiju, štaviše, smatra da treba biti “jako, jako oprezan”.

Konaković je, naravno, svjestan zamki koje ovakav vid izborne platforme nudi, naročito njegova utjecaja na, kako već rekoh, dogovor opozicije iz Federacije i Republike Srpske. Iako sa prvog sastanka na kome su uz Konakovića i Peđu Kojovića, lidera NS-a, bili Mirko Šarović, Branislav Borenović i potpredsjednik DNS-a Dane Malešević nema nekih konkretnih obećanja niti vijesti o velikim dogovorima, upravo to treba shvatiti kao obećavajući pomak. Nema, zapravo, nimalo sumnje da jedan takav dogovor zahtijeva čitav niz susreta i usaglašavanja onog što združena opozicija može zajednički napraviti, kao i sučeljavanja sa temama koje će u prvi mah biti ostavljene po strani. To su sva ona pitanja, što bi rekao Mladen Ivanić, počasni predsjednik PDP-a i na neki način začetnik ovog bloka, za koje postoji potpuno suglasje da se o njima ne mogu dogovoriti. Nije ih malo, naravno, i mahom se tiču rata, međutim, već dvije i po decenije ovom zemljom vladaju stranke koje se o tim istim pitanjima ne mogu dogovoriti, ali javni prostor ne štede svojih debata koje iz godine u godinu idu sve više na štetu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, vodećim svađalicama koriste kao zalog za izborni rezultat.
Opozicija iz RS-a već je na Jahorini dogovorila zajednički nastup na izborima 2022. i u fazama je pripreme dokumenata o svojoj viziji RS-a, a ostavili su prostor i drugim partijama iz RS-a da im se pridruže. Šarović, Borenović i Ivanić imaju iskustvo zajedničkog rada, a također i saučestvovanja u vlasti sa strankama iz Federacije koje su skupo platili na posljednjim izborima. Upravo su ih Dodik i SNSD zbog tog angažmana proglasili izdajnicima srpstva i nema sumnje da će svako njihovo buduće koaliranje biti na jasnim principima, od kojih su neki već iskristalizirani: izmjene izbornog zakonodavstva treba napraviti još u toku ove godine, ekonomska situacija u RS-u je nikad gora, nemaju dvojbi da je zaduživanje RS-a na Londonskoj berzi sumnjiva rabota koju treba raskrinkati, savršeno im je jasno da su i Evropska unija i SAD na strani države BiH, njezinog teritorijalnog integriteta i suvereniteta te ne dvoje da su Dodikove priče o mirnom razlazu zapravo bacanje prašine u oči narodu i skretanje pažnje sa životnih tema. Otuda i njihova spremnost da sa opozicijom u Federaciji prave dogovor o pomicanju BiH i oba njezina entiteta ka ekonomskom napretku, vladavini prava i demokratizaciji svih sfera života, izgradnji države na borbi protiv korupcije, jačanju institucija, eliminaciji utjecaja pojedinaca, zdravom pravosuđu i otvaranju BiH prema svijetu, što neminovno znači privlačenje investicija i bolji život za sve.
Konaković i Kojović su nakon sastanka bili optimisti, uvjereni da se po receptu Trojke može graditi cijela BiH. “Mi smo svjesni da nikada od njih nećemo čuti ono što bi naše uši željele po pitanju nekih teških tema, ali smo s druge strane svjesni da moramo definisati neke prioritete jer je naš najveći problem što svake godine iz ove zemlje nestane jedan cijeli veliki grad”, kazao je lider NiP-a, koji vjeruje da bi zajedničkim snagama mogli definirati političku platformu sa 300 do 500 mjera i principa koji su važni za Bosnu i Hercegovinu. E sad, i Konaković i Kojović u planovima računaju na SDP, no i ne izjašnjavaju se da li su vrata ove koalicije otvorena za druge stranke, pa čak i blokove koji nastaju. Jer su u međuvremenu Željko Komšić, lider DF-a, Mirsad Hadžikadić, koji je na čelu Platforme za progres, i Enver Bijedić, predsjednik Socijaldemokrata BiH, najavili udruživanje u kome vide još Građanski savez i SPD, oko platforme koja će građanima BiH ponuditi socijalnu pravdu i demokraciju, blok koji će s političkog centra biti suprotstavljen etnonacionalnim politikama podjela i koji je raspoložen za saradnju sa svim partijama u čijim su ciljevima borba protiv kriminala, korupcije i nepotizma.

Desnice i populizma na izvoz

Ljevice, kamoli one krupnije, nema, desnice i populizma imamo na izvoz, ali očito sazrijeva i svijest o prijeko potrebnim promjenama. Sad je zapravo ključno pitanje o kakvim je promjenama riječ, onim u foteljama ili pak onim u poimanju vlasti. Po svemu nabrojanom, postoji suglasje da nam trebaju ekonomski progres i napredak u vladavini prava i demokratizaciji društva. No, postoje i vrlo jasne razlike: dok opozicija RS-a nudi jasne stavove o borbi protiv vladajućih partija, dotle se očito u Federaciji već prave računi sa i bez krčmara. NiP i Naša stranka su protiv SDA i SNSD-a, SDP razigrava na sve strane, nova Platforma bi da se prestroji i pripremi za trku. Ne treba neka politička pamet da se prepoznaju motivi, ali je puno važnija odluka kakvu BiH želimo. U ovom času najbrži napredak i iskorak mogu napraviti združene opozicione partije na nivou cijele zemlje. A da je i to jasno svima, pokazuje žestoki napad Milorada Dodika na samu mogućnost ovakvog dogovora, ali i federalne akcije usmjerene protiv ove ideje.

Kolumna Vildane Selimbegović: Crnogorska lekcija o Srebrenici

Gotovo s istim interesovanjem s kojim su se onomad pratili izbori u Crnoj Gori, prošle sedmice su sve oči bile uprte u Skupštinu koja je razmatrala dvije prevažne tačke: smjenu ministra i Rezoluciju o Srebrenici. Iako su usko povezane – jer je razrješenje ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića premijer Zdravko Krivokapić zatražio zbog njegovog sramnog stava da “Haški tribunal, koji je masakre nad Bošnjacima iz Srebrenice 1995. godine klasifikovao kao genocid, nema legitimitet”, za cijelu regiju je daleko važnija ova druga, usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici kojom se zabranjuje javno negiranje postojanja ili umanjenje genocida. Rezoluciju je crnogorskoj skupštini predložila Bošnjačka stranka, a podržao ju je istinski šarolik, mi bismo rekli multietnički sastav 55 poslanika: od vladajućih Građanski pokret URA i Demokratska Crna Gora, te poslanici DPS-a, Socijaldemokratske partije, Socijaldemokratije, Bošnjačke i albanske nacionalne stranke, ali i Branka Bošnjak, poslanica Demokratskog fronta.

Vučićev srpski svet

Suzdržanih je bilo sedam, protiv se izjasnilo 19 poslanika koalicije koju predvodi Demokratski front, što je – procjenjuju analitičari – i bio neposredni povod da premijer Krivokapić odmah po izglasavanju Rezolucije kaže kako je nepotrebna: od početka se, zapravo, znalo da će Krivokapićevo insistiranje na Leposavićevoj smjeni Vladu uvesti u tešku krizu koja se odlukom Skupštine nastavlja. Utoliko je i važnije što se premijer nije povukao, ne tražeći nijednog časa alibi u opstanku Vlade, već ostajući dosljedan vlastitoj principijelnosti i – zašto i to ne reći – čuvajući obraz pred biračima kojima je, kao nositelj liste Demokratskog fronta, obećao Crnu Goru s ljudskim licem. Na njegovu vladu sada najviše i kidiše DF, iz čijih se redova vodi mrtva trka u količini javnih izvinjenja Aleksandru Vučiću i njegovoj politici, no – ako ćemo pravo – Krivokapićevim vođenjem Vlade ni DF ni Srbija odavno nisu zadovoljni, kako zbog javnog stava da će Crna Gora ostati vjerna ranije preuzetim međunarodnim obavezama, što se prevashodno odnosilo na NATO, tako i zbog izbjegavanja potpisivanja sporazuma sa Srpskom pravoslavnom crkvom, a onda i zbog Krivokapićevog istrajavanja na odanosti Crnoj Gori i njenom evropskom putu, i to ne samo zarad pukih ispunjavanja zadataka već i zbog vrijednosti o kakvima najviše govori upravo izglasana Rezolucija.

Sam je Vučić, po običaju, pustio prvo svoje trbuhozborce da nastupe glasnije nego ikad. Nije ni čudo, Rezolucija o Srebrenici izglasana je u prilično teškom času za Vučićev srpski svet – nakon potvrđenog doživotnog zatvora Ratku Mladiću, a uoči presude zvaničnicima Srbije, bivšim čelnicima Službe državne bezbednosti Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću. Zato je notorni Aleksandar Vulin požurio da kaže kako “Krivokapić i svi koji su glasali za Rezoluciju treba da odu pod Ostrog na grob Amfilohija i da traže oproštaj ako oproštaja ima”, te ih je po kratkom postupku “ispisao iz Srba”. Da ne bi zaostao, Vojislav Šešelj je zatražio zabranu ulaska crnogorskim poslanicima u Srbiju, a Dragan Marković Palma proglasio ovaj čin zabijanjem noža u leđa Srbiji koja je Crnoj Gori donirala vakcine. Predsjedniku Skupštine Srbije Ivici Dačiću stigle su – kao prijedlozi – dvije rezolucije, jedna o zločinima u Srebrenici i oko nje od 1992. do 1995. godine i druga o osudi zločina. Ovu drugu već četvrti put u proceduru šalju poslanici SDA Sandžaka, tražeći osudu genocida, zabranu njegovog poricanja i proglašenje 11. jula Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, što je praksa u najvećem dijelu civiliziranog svijeta. Ovu prvu, pak, Saša Ilić je na Peščaniku prozvao SNS-ovom istorijskom čitankom, “po kojoj su svi krivi podjednako, nikakvog genocida nije bilo, osuđuje se svako manipulisanje brojem žrtava ratnih zločina, uvećanjem i umanjenjem broja žrtava, osim kada to rade nadležne institucije i pojedinci u Srbiji”, a njezin sastavni dio je i prijedlog da 11. i 12. juli budu dani sjećanja na sve žrtve ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije. Time su se stekli uvjeti da i predsjednik zatvori debatu obećanjem da dok je on na čelu Srbije, nikakvih rezolucija o Srebrenici neće biti, što je posve u skladu s dosadašnjim naporima da se potpuno potisne u zaborav Deklaracija o Srebrenici koju je Skupština Srbije usvojila 2010. godine. Prije Vučića i njegovog srpskog sveta, da ne kažem potmule agresije kojom komunicira sa susjedima, Crnoj Gori je, s proslave Dana policije Srbije, poručio da je potpuno jasno kako je Rezolucija o Srebrenici “protiv vitalnih interesa srpskog naroda” (kad Vučić ponovi Dodikove riječi, znači da mu je baš vatra). U svom je maniru izignorisao izjave vlastitih jastrebova (ne treba zaboraviti da je premijerka Ana Brnabić još prije koju godinu objašnjavala kako u Srebrenici nije bio genocid zato što genocid znači da su pobijeni svi), da bi poentirao: “Reagovali smo mirno, nijednu reč nisam uputio niti me zanimaju, daleko im lepa kuća, neka rade svoj posao kako god hoće”, ustvrdivši da se “Crna Gora na taj način meša u nešto što se te države ne tiče, jer Srebrenica nije u Crnoj Gori”.
I nije, Srebrenica je u Bosni i Hercegovini na koju je Srbija nasrnula u ratovima devedesetih, u vrijeme kada je Crna Gora bila drugo oko u Miloševićevoj glavi. Pa koliko se god ostatak regiona izrugivao kada je crnogorska vlast krenula putem osamostaljenja, distancirajući se od vlastitih angažmana, između ostalog, i plaćanjem simbolične ratne štete za krave u dubrovačkom zaleđu, ispostavilo se da Crnogorci znaju šta hoće čak i onda kada izglasaju šta neće. Milo Đukanović, koji je Crnu Goru razgraničio sa Srbijom, izgubio je vlast od – puno će Crnogoraca reći – prosrpskih snaga, no i posljednja zbivanja u parlamentu Crne Gore pokazuju riješenost da se prebole balkanske bolesti i nastavi putem ka Evropskoj uniji čak i na način koji mora postidjeti i one koji čuvaju bedeme EU. I to je ono što ne samo Srbija i Bosna i Hercegovina mogu naučiti od Crne Gore već i ostale zemlje Zapadnog Balkana.

Civilizacijske vrijednosti

Krivokapićevoj vladi možda teku zadnji dani, ali i ako opstane, jasno je da je ne samo ona već i vlasti na lokalnom nivou pod ozbiljnom paskom i opozicije i građana Crne Gore koji ne pristaju tako lako na floskulu – sve što ne valja, zasluga je bivših. Vidjelo se to u Nikšiću, na bizarnom nasrtaju na spomenik narodnom heroju iz Drugog svjetskog rata, vidi se to i na Srebrenici, a u konačnici i u odnosu spram smijenjenog ministra. I koliko god je nezamislivo da Ana Brnabić zatraži smjenu ministra u tobože svojoj vladi, zbog negiranja civilizacijskih vrijednosti i presuda međunarodnog suda, jednako je nemoguća misija da se to dogodi u Bosni i Hercegovini. Ali ne zato što su i Vlada kojom formalno dirigira Brnabić i naš Savjet ministara zbirke stranačkih poslušnika, već zato što Vučić u Skupštini Srbije nema opozicije i zato što ni pozicija ni opozicija u Parlamentu BiH nemaju pošten i principijelan odnos prema civilizacijskim vrijednostima. I to je ta lekcija iz demokracije koju valja učiti od Crnogoraca.

Kolumna Vildane Selimbegović: 78. je rođendan Oslobođenja

Na današnji dan, prije ravno 78 godina, u selu Donja Trnova nadomak Bijeljine, odštampan je prvi broj Oslobođenja. Drug Raif Dizdarević u to je doba bio sedamnaestogodišnji partizan, kurir, i danas je živi svjedok da se taj naš prvi broj u jedinicama narodnooslobodilačke vojske čitao i prepričavao sve do januara 1944. iako je, recimo, drugi broj izašao već u septembru, a Oslobođenje uspijevalo stići i da izvijesti s prvih linija fronta u oktobru, da zabilježi okupljanje ZAVNOBiH-a u novembru… S antifašistima cijelog svijeta proslavljen je kraj Drugog svjetskog rata i oslobođenje Sarajeva, Bosne i Hercegovine, bivše Jugoslavije, Oslobođenje je bilo na radnim akcijama, pratilo izgradnju zemlje, svjedočilo nicanju fabrika, izgradnji puteva, radničkoj solidarnosti, Titovom “ne” Staljinu. Ovdje ću se zaustaviti i čitatelju skrenuti pažnju na razgovor našeg kolege Omera Karabega sa Edinom Bećirević, profesoricom Fakulteta za sigurnost u Sarajevu, i Sonjom Biserko, predsjednicom Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije, koji donosimo na stranicama Štampe: i Edina i Sonja naprosto vape za onim ko će danas zaustaviti destabilizirajući učinak Rusije i Kine na Balkanu, no autora odlučnog “ne” i ne vide u domaćim snagama, već u Evropskoj uniji i SAD-u.

Ostajemo odani vlastitoj tradiciji

Oslobođenje, hroničar bosanskohercegovačke stvarnosti i stameni svjedok njezinih promjena i razvoja u posljednjih 78 godina, u svojoj prebogatoj arhivi čuva i sjećanja na posljednji rat, kada je novina bukvalno stvarana na prvoj liniji fronte, a opsjednuti grad odolijevao deficitom oružja i oruđa, ali i enormnom snagom spoznaje da su na strani branitelja one vrijednosti i principi koji jamče pobjedu – demokracija, ravnopravnost, ljudska prava i ljudska solidarnost. U tu čast – u čast slobodi – umjetnici su stvarali uprkos nestašicama baš svega, a Oslobođenje je bilježilo i promocije knjiga uz svijeće i predstave u podrumima i u inat koncerte i filmske projekcije. Danas sve češće svjedočimo paralelnim svjetovima i obračunima s kulturom i svim onim vrijednostima koje su nam tih najtežih devedesetih davale nadu za životom. Danas se – uostalom – i na ulici može čuti šokantno izjednačavanje Tita, Hitlera i Staljina, o čemu nam je u iscrpnom intervjuu u najnovijem broju magazina Dani govorila advokatica Senka Nožica, podsjećajući na temeljne vrijednosti antifašizma i obavezu da budemo antifašisti baš svaki dan. Samo tako možemo dobiti bitku za sve one vrijednosti u koje se zaklinje moderan i civiliziran svijet, onaj kome težimo i u koji naša djeca nemilice bježe iz ove zemlje i sa cijelog Balkana. No i to je razlog više da ostajemo odani vlastitoj tradiciji, objektivnom novinarstvu provjerenih činjenica, otvorena platforma za sučeljavanje različitih mišljenja i stavova, redakcija čiji su sugovornici iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, neovisno o njihovoj nacionalnoj, vjerskoj ili partijskoj pripadnosti i zato rado čitani u cijelom regionu.

Proslavljajući rođendan Oslobođenja, naša je medijska grupacija dala svoj doprinos stvarajući nove vrijednosti: naša televizija je ponudila dva nova kanala na tržištu Bosne i Hercegovine.

O kanal Music i O kanal Plus emitirat će muzičku produkciju O kanala, te filmove, serije i revijalno-zabavne emisije proizvedene proteklih godina. Gledaj i uživaj, poručuje direktor našeg O kanala Almir Šećkanović, a ja ću – za one koji ne znaju – podsjetiti na to da je naša medijska grupacija, u kojoj su pored dnevnog lista Oslobođenje, magazina Dani i naše dječije i omladinske štampe – Vesele sveske, Vesele sveske sveznalice i Malih novina – naši portali Oslobođenje, Sport1, Moja BiH, te naša televizija O kanal, posebno ponosna na to što smo prvi u ovom dijelu svijeta, od Beča prema istoku, uspjeli stvoriti integriranu redakciju informativnog programa koji zapravo čini jezgro izvještavanja, tematiziranja i analiziranja svih onih događaja koji određuju naše živote. U ovaj veliki poduhvat integriranja, a sada sa novim iskorakom potpune digitalizacije svih procesa, naša medijska grupacija je krenula uz veliku podršku USAID-a i Internewsa, na čemu smo im uistinu zahvalni, jer nas je i pandemija naučila da je bitka za opstanak medija sve teža. Šansa za uspjeh znači dostizanje savremenih trendova i zato smo procesima digitalizacije potpuno posvećeni.

Ponosni smo …

Vjerujemo u ovu zemlju svih njezinih ljudi, vjerujemo u snagu njezina jedinstva u različitosti i baš zato koristim i priliku da za ovaj rođendan kažem veliko hvala svim našim vjernim čitateljima i sugovornicima, kao i kolegama s kojima – i kad se najviše razlikujemo – uspješno surađujemo. Ponosni smo na činjenicu da su naši partneri i BBC na srpskom i Novi magazin iz Beograda, kao i Koha iz Prištine ili Vijesti iz Crne Gore, Kapital i Sloboden Pečat iz Sjeverne Makedonije, ali i Nezavisne novine iz Banje Luke. Naši kolumnisti i dopisnici su u cijeloj regiji, a o nama puno govore i nagrade, zahvalnice i priznanja kojih smo dobili pedesetak samo u posljednjih deset godina: od Unije studenata Univerziteta u Sarajevu, preko brojnih zahvalnica udruženja koja istrajavaju u borbi za ljudska prava, priznanja naših poslovnih partnera kakav su BH Telecom, JP Nacionalni park Una ili brojni fakulteti s kojima smo zajedničkim snagama doprinosili razgovorima o boljoj BiH, do onih akcija koje su rezultirale zajedničkim zadovoljstvom kakva je bila doprinos očuvanju Zemaljskog muzeja BiH ili Zahvalnica Kamernog teatra za podršku u organizaciji festivala “Jurislav Korenić”. Oslobođenje je ponosno na svoju podršku Šantićevim večerima poezije, za koje nam je svoju Zahvalnicu dala i Prosveta, od VKBI-ja smo dobili Posebno priznanje povodom obilježavanja 25 godina ove institucije, a za objektivan i nepristran angažman na informisanju, s radošću surađujemo sa Skakačima Mostara u organizaciji skokova sa Starog mosta, povodom 70 godina osnivanja društva “Ivo Lola Ribar” dobili smo posebnu zahvalnicu, udruga Ruku na srce odala nam je priznanje za pomoć djeci, dobitnici smo i Plakete Pod lupom za doprinos borbi protiv korupcije. Naravno, nezaobilazni smo u čuvanju uspomena na velike akcije kakva je bila izgradnja pruge Šamac – Sarajevo, ponosni smo nositelji Plakete 14. februar, za višedecenijsko istrajavanje na i opredijeljenost antifašizmu, SABNOR Kantona Sarajevo i Srednjobosanskog kantona ove godine su nam dodijelili Priznanje za doprinos jačanju sjećanja i razvoju antifašizma, odnosno Zahvalnicu povodom obilježavanja sjećanja na 80 godina ustanka naroda i narodnosti BiH i 29 godina oslobođenja Meokrnja u odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992-1995. Zlatni lovorov vijenac MESS-a za doprinos razvoju scenske umjetnosti u BiH dobili smo 2015, a godinu poslije Međunarodno priznanje 22 Giavera Festivala u Italiji za istrajni doprinos demokratizaciji i borbi za ljudska prava. Američki SAIS, Centar za transatlantske studije pri “John Hopkins” Univerzitetu u Washingtonu, nagradio nas je za doprinos istraživačkom novinarstvu, Društvo novinara proglasilo novinom 2016, kada smo primili i Zahvalnicu ANUBiH povodom 65 godina ove iznimno važne domaće institucije, a prije dvije godine Jovan Divjak nam je uručio Zlatnu plaketu Obrazovanje gradi BiH. Zato što smo oduvijek znali da su nauka, kultura i obrazovanje siguran put u bolje sutra. Idemo dalje.

(oslobodjenje.ba)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...