Kolumne

Dani nezavisnosti: Zlo koje je pokušalo pokoriti BiH, sada napada Ukrajinu

Na današnji dan, prije tri decenije, Rajko Dukić je u Sarajevu organizirao prve barikade. Ali i tada mnogi Bosanci i Hercegovci nisu vjerovali da im se sprema – nestanak. Još tačno mjesec nakon prvih barikada koje je postavio Karadžićev SDS, širom Bosne i Hercegovine su organizirani koncerti za mir. Zabludu nisu razbile ni bijeljinske fotografije Rona Haviva na kojima se vidjelo kako arkanovac šutira ubijenog bošnjačkog civila. Onda je na red došao Zvornik, pa Bratunac, Srebrenica, Višegrad, Foča… Mobilnih telefona i društvenih mreža tada nije bilo.

Masovno klanje u živom TV prijenosu

Genocid nad Bošnjacima u Podrinju nije se prenosio uživo. Žive lomače iz Višegrada, u kojima su Osvetnici Milana Lukića spalili 140 žena, djece i staraca, nisu bile dovoljne da se svijet solidariše sa Bosnom i Hercegovinom i sa narodom čiji je nestanak nekoliko mjeseci ranije najavio Radovan Karadžić. Iako međunarodno priznata država, Bosna i Hercegovina nije imala pravo na odbranu. Uvoz oružja je bio zabranjen. Svijet je promatrao masovno klanje u živom TV prijenosu.

Ubrzo su došli i snimci prijedorskih logora i slike slične onima iz Auschwitza. Došle su i bijele trake koje su Bošnjaci, poput Jevreja tokom holokausta, morali nositi na svojim rukama. Četiri godine svijet je gledao sarajevsku opsadu, svakodnevno ubijanje djece, raketiranje bolnica. Četiri godine svijet je gledao kako golobradi mladići, bez ikakve vojne opreme, sa sačmaricama i improviziranim puškama stvaraju Armiju i brane međunarodno priznatu državu.

Posljednjih dana cijeli svijet se divi hrabrosti Ukrajinaca. Pišu se priče o Molotovljevim koktelima, o hrabrim Ukrajinkama što stoje na braniku otadžbine, dijele se snimci golorukih civila kako stoje ispred ruskih tenkova braneći tako svoje gradove. Svjedočimo kako se ruska tehnika povlači pred civilima.

Ali, sada se vratimo u ‘92. Možete li zamisliti bošnjačke civile u, recimo, Višegradu kako goloruki stoje ispred jedinice Milana Lukića i kako se, pod pritiskom civila, Osvetnici povlače? Ne možete ni zamisliti, jer to nije bilo moguće. Milan Lukić je civile spaljivao žive. Žene je odvodio u hotele gdje su vršena masovna silovanja.

Da li vam je poznata Zekira Begić? To je ona trudnica koju su strijeljali u Bratuncu, pa joj, onda, za svaki slučaj, pucali i u stomak da ubiju bebu skoro spremnu za rađanje. Našli su je u grobnici Suha. U tu su grobnicu bačeni brat i sestra zagrljeni, u toj je grobnici pronađena dječija flašica za mlijeko i još nekoliko djece. Čuli ste, vjerujem, i za Zaklopaču i ubijanje djece u tom selu između Vlasenice i Milića. Milićima danas, trideset godina naklon početka rata, vlada Rajko Dukić koji je na današnji dan u Sarajevu postavio prve barikade. Na čelu Vlasenice je optuženi ratni zločinac Mićo Kraljević, čovjek koji je desetine Bošnjaka odveo u logor Sušica. Zapadne diplomate u BiH decenijama su insistirale na tome da se sa Kraljevićem i njemu sličnim vodi dijalog. Kada je Milorad Dodik rušio institucije i najavljivao separatizam, Zapad nas je uvjeravao da se s njima mora pregovarati i da se svi suzdrže od “oštre retorike”. Deset godina se politička kriza u BiH pokušavala ravnomjerno rasporediti na “korumpirana tri nacionalizma”, što nije sporno – ali jesu ataci na državu i mir.

Možete li zamisliti, sada, da su zapadne diplomate u Ukrajini pozivale separatiste iz Donbasa da se “vrate za pregovarački sto”? I pritom izjednačavale krivicu službenih vlasti iz Kijeva sa krivicom Putinovih paravojnika iz Luhanjska i Donjecka. Možete li zamisliti da se onom ruskom oficiru koji je naređivao raketiranje obdaništa dopusti da u suverenoj Ukrajini bude, recimo, gradonačelnik tog grada čije je stanovnike raketirao?

Srećom, nisu.

Ukrajinci se, zaista, herojski bore za svoju državu. I cijeli svijet je, potpuno opravdano, stao na stranu Ukrajine. Bitka za Kijev odredit će budućnost svijeta. Vladimiru Putinu podrška dolazi iz Nikšića, Beograda i Banje Luke… Iz istih je gradova dolazila podrška Milanu Lukiću i sličnim osvetnicima koji su četiri godine ubijali i žive spaljivali bošnjačke civile. Podrška im je dolazila i iz Moskve. Bosanci i Hercegovci su ovo zlo na svojoj koži osjetili prije trideset godina. I prvi su mu se suprotstavili. Goloruki. Bez Javelina i drugih modernih oruđa i oružja. Suprotstavili su se srcem.

Brane svjetski poredak

Danas to isto zlo pokušava pokoriti Ukrajinu. Bosanci i Hercegovci su, svjedočim, i danas svim svojim srcem protiv tog zla. Ukrajina se, nasreću, ima čime braniti. Bosna i Hercegovina je svoje oružje morala zarobiti. O svakoj civilnoj žrtvi iz Ukrajine danas glasno govori cijeli svijet. O spaljivanju bošnjačke djece u Pionirskoj ulici govorili su rijetki svjetski zvaničnici, ali puno svjetskih novinara. Danas je, naravno, drugo vrijeme. Rat se vodi uživo i svi vidimo sve. Vidimo herojski otpor dobro naoružanih Ukrajinaca.

Jučer je obilježen Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Prvog dana marta 1992. godine Bosanci i Hercegovci su rekli da žele nezavisnu državu. Trideset godina kasnije, Ukrajinci brane svoju nezavisnost. I brane svjetski poredak.

(Oslobodjenje)

Srbija – zemlja u kojoj se zločinci ne skrivaju: Na “parove” razbroj se

Za razliku od Aleksandra Vulina, predajnici ne lažu. Optuženik za genocid Milomir Savčić posljednji je put na teritoriji BiH svoj telefon koristio u ponedjeljak, oko 21 sat, u mjestu Dvorovi kod Bijeljine, par kilometara od srbijanske granice. Onda ga je isključio i gubi mu se “svaki trag”. Osim kada ga povremeno uključi i pozove službenice MUP-a Republike Srpske, kada predajnici registruju da je poziv obavljen iz “inozemstva”. A to “inozemstvo” teško može biti Hrvatska. Nekako se logičnijim nameće zaključak da se predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske, kojeg bh. pravosuđe potražuje zbog optužbi za genocid u Srebrenici, skrasio u Srbiji. Čiji ministar policije, pak, obavještava javnost da – pazite sada – bjegunac Milomir Savčić na teritoriju te države nije ušao – legalno.

“U svoje obračune ne uvlačite Srbiju”, poručuje ministar Vulin i poziva medije da ne objavljuju “neprovjerene informacije” u vezi s učešćem Srbije u skrivanju optuženika za genocid.

Neću sada podsjećati na “davne slučajeve” Ratka Mladića i Radovana Karadžića koji se “nikada nisu skrivali u Srbiji”, ali su “uhapšeni u Srbiji”. Okrenut ću se “novijim” slučajevima.

“Za anale, policajca izlečili “Parovi”!”, glasio je naslov teksta objavljenog 2016. godine u srbijanskom tabloidu Alo.

Tekst je, dakle, objavljen u onom tabloidu što mu Vulin “veruje” i koji samo “proverene” informacije objavljuje. Glavni lik ove  “Alo, Alo” priče bio je Milisav Gavrić, ratni zamjenik komandira Policijske stanice Srebrenica.

“Poslije rata u Bosni, gdje sam radio kao policajac, imao sam mnoge traume. Kad sam počeo da gledam “Parove”, počeo sam da se unosim u sve likove ovog serijala, što me je potpuno opustilo, i to do te mjere da mi lijekovi više nisu potrebni. Sada uopšte ne pijem lijekove, liječe me “Parovi”” , kazao je Milisav Gavrić.

“Lice nedostupno pravosudnim organima”, piše na stranici Suda BiH ispod imena Milisav Gavrić.

Ispod još piše da je glavni lik “Alo, Alo” priče optužen da je, u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine, u svojstvu pripadnika Policijske stanice (PS) Bratunac, a od 12. jula 1995. godine u svojstvu zamjenika komandira PS Srebrenica, zajedno s drugim pripadnicima Vojske i MUP-a Republike Srpske (RS), učestvovao i pomagao u organizovanom i sistematskom zarobljavanju, nanošenju povreda i pogubljenju Bošnjaka.

“Optuženi Gavrić je, navodno, dana 12. i 13. jula 1995. godine, zajedno s neidentificiranim pripadnicima srpske vojske i MUP-a RS-a, iz mjesta Potočari, gdje se sklonilo oko 40 hiljada bošnjačkih civila, prisustvovao i pomagao u prisilnom transportu nekoliko hiljada bošnjačkih civila, žena, djece i staraca koji su prevezeni na teritorij pod kontrolom Armije RBiH. Istovremeno, optuženi je, navodno, učestvovao u izdvajanju muškaraca iz grupe civila, od kada se nekima od njih gubi svaki trag. Između ostalog, u optužnici se navodi da je optuženi Gavrić, dana 12. jula 1995. godine, u popodnevnim satima, zajedno s još dvojicom neidentificiranih srpskih vojnika, ušao u krug fabrike Cinkare u Potočarima, te u dva navrata odveo 5 do 10 muškaraca Bošnjaka starosti do 25 godina, kojima se od tada gubi svaki trag”, navedeno je stranici Suda BiH.

I Gavriću se, službeno, gubi svaki trag. Neslužbeno, liječi se “Parovima” u Srbiji koja “ne pruža utočište optuženicima za genocid”.

“Lice nedostupno pravosudnim organima”, piše na stranici Suda BiH ispod imena Svetozar Kosorić.

Dotični gospodin bio je načelnik Odjeljenja za obavještajne poslove i kao jedan od članova Štaba Drinskog korpusa VRS, pomogao učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata znajući da su imali namjeru djelimično istrijebiti grupu bošnjačkog naroda ubijanjem, prisilnim premještanjem pripadnika grupe i nanošenjem teških tjelesnih i duševnih povreda pripadnicima te grupe, čime je počinio krivično djelo – genocid.

Za njim je raspisana Interpolova potjernica. No, Vulin i njegov MUP će reći da se on nije skrivao u Srbiji.

Formalno – u Srbiji ne živi ni Tomislav Kovač. On se samo jednom mjesečno pojavljuje “na farmi” kod Milomira Marića. I relevantan je sagovornik iako je za njim raspisana međunarodna potjernica zbog toga što je optužen da je, kao komadant Štaba policijskih snaga MUP RS-a i zamjenik ministra i ministar MUP RS-a sa svim ovlaštenjima ministra MUP-a, djelujući individualno i u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, koji su imali namjeru i zajednički cilj da djelimično istrijebe grupu bošnjačkog naroda enklave Srebrenica. Ili u prevodu – optužen je za genocid.

Milorad Mišo Pelemiš više nije u Srbiji. “Čuveni komandant” po zločinima čuvenog Desetog diverzantskog odreda Vojske RS-a umro je krajem aprila ove godine nakon što se nekoliko puta izborio za “Goli život” kod Milomira Marića. Bio je bjegunac od bh. pravosuđa optužen za genocid i nije se skrivao u Srbiji. Jer nije imao potrebe da se skriva. MUP Srbije ga nije uspio primijetiti na Happy TV-u. Samo zbog toga što ministar Vulin ne vjeruje takvim medijima. Osim kada gostuje. A to baš i nije rijetko.

(oslobodjenje.ba)

Dodik u slijepoj ulici: Izaći će samo ako glavom probije zid, ali ne može sam

Ne znam ko je tačno snimio fotografiju koju su mi poslali neposredno nakon početka jučerašnje sjednice Predsjedništva BiH, ali ona je najbolje prikazala atmosferu koja je vladala. Željko Komšić je, opisujem fotografiju, mirno čitao dnevni red, Šefik Džaferović je, kao vječni činovnik, pomno pratio predsjedavajućeg, dok je Milorad Dodik činio sve da pokaže da je nezainteresiran. Desnu nogu je prebacio preko lijeve, otprilike u visini stola. Leđa je okrenuo zastavi i predsjedavajućem Komšiću, Šefik Džaferović mu je bio desno, ali je njegov pogled bio usmjeren negdje u daljine. Pogubljeno je, vidi se na toj fotografiji, izgledao Milorad Dodik. Olovka u njegovim rukama, koju je nervozno okretao, svjedoči da je nervozan. Ušao je u slijepu ulicu iz koje može izaći samo ako glavom probije zid.

Vučićeva mirovna misija

A sam nije dovoljno jak da ga probije. I meni se činilo na početku ove priče da je nadmudrio opoziciju u Republici Srpskoj uvlačeći je, nakon Inzkovog zakona, u svoj voz za nigdje. Ali Mirko Šarović i Branislav Borenović su na vrijeme iskočili i Dodik je ostao sam. Ruku spasa traži od Aleksandra Vučića. Predsjednik Srbije mu je povremeno pruža, računajući da će zbog svake nestabilnosti koju izazove Milorad Dodik on postati faktor stabilnosti. To je, otprilike, ta politika službenog Beograda. Aleksandar Vulin i Milorad Dodik služe za pjevanje pod šatorom i paljenje širokih narodnih masa, koje, potom, dramatičnim tonom u vanrednom obraćanju naciji, smiruje “predsjednik Vučić”. Koji je za “nedjeljivu BiH”, koji je “za mir” i “suživot”.

Da li Aleksandar Vučić odobrava Dodikove poteze, pitao sam prošle sedmice u Beogradu jednog tamošnjeg političara.

Da, glasio je odgovor uz pojašnjenje da Vučićeva mirovna misija ima smisla sve dok Dodik pravi nerede po BiH.

A da li je Vučić, pitao sam dalje, spreman ići do kraja i pružiti Dodiku pomoć ukoliko ovaj krene putem Radovana Karadžića?

I upravo je tu suština Dodikovog problema. Opozicija je iskočila iz njegovog voza, a Vučić nije spreman, za razliku od Miloševića, pružiti podršku vladaru Republike Srpske kako bi probio zid koji se nalazi na kraju slijepe ulice u koju je ušao.

”Nastavit ćemo s blokadama”, kazao je Dodik nakon što je iz zgrade Predsjedništva otišao u Istočno Sarajevo da se obrati naciji.

”Ja, i?”, upitao bi Bakir Izetbegović u jednom potpuno drugom kontekstu.

I, fakat, ja, i?

Dodik će blokirati Vijeće ministara, Dodik će blokirati donošenje odluka u Predsjedništvu BiH, Dodik će blokirati gašenje požara, Dodik će blokirati donošenje zakona, Dodik će blokirati reformu Izbornog zakona.

Šta će se suštinski promijeniti? Ništa. Centralna banka Bosne i Hercegovine – funkcioniše. Dvojica članova Predsjedništva BiH govore na forumu u Sloveniji. Ministarstvo odbrane BiH nastavlja svoju saradnju sa NATO-om i vježbe se održavaju. Platni sistem BiH funkcionira, Uprava za indirektno oporezivanje ubire indirektne poreze, ambasade BiH rade, Dodik se sastaje sa međunarodnim zvaničnicima, granični policajci su i dalje na granicama BiH, SIPA hapsi osumnjičene za ratne zločine, Sud BiH sudi, Ustavni sud BiH radi i presuđuje…

Šta tačno znači Dodikova blokada? Ako ćemo gledati iz perspektive građana koji su bili ugroženi požarima – mnogo. Ako ćemo gledati iz perspektive Dragana Čovića – znači Izborni zakon. Ali ako ćemo gledati iz perspektive države Bosne i Hercegovine – ne znači ništa. Obavještajno-sigurnosna agencija funkcioniše, SIPA radi, pravosuđe radi, Centralna izborna komisija radi, sve druge vitalne institucije koje simbolizuju državu – funkcionišu.

Može li Milorad Dodik ići dalje od ovoga? Može, ali nisam siguran da bez podrške Srbije – smije. Hajmo malo pogledati stvari iz drugačije perspektive. Dušanka Majkić i njene kolege godinama su blokirale sjednice Doma naroda Bosne i Hercegovine rušeći kvorum na sjednicama. Šta se desilo? Ništa. Nakon mjeseci i mjeseci blokada, na kraju su, ipak, došli na sjednice. Prošle godine, one izborne, HDZBiH je blokirao donošenje budžeta za izbore i na kraju je, ipak, usvojen budžet pa su održani i izbori.

”Narodna skupština Republike Srpske obavezuje predstavnike Republike Srpske u institucijama BiH da obustave donošenje bilo kakvih odluka u organima BiH do usvajanja Zakona o prestanku mandata stranih sudija i izboru domaćih sudija u Ustavnom sudu BiH i njegovog stupanja na snagu do poništenja sporne odluke Ustavnog suda BiH vezano za poljoprivredno zemljište Republike Srpske”, glasio je jedan od zaključaka Narodne skupštine RS-a usvojenih na Desetoj posebnoj sjednici, održanoj 17. februara 2020. godine.

Između blokada i blokada …

Poziv na blokadu uslijedio je zbog odluke Ustavnog suda BiH da poljoprivredno zemljište u Republici Srpskoj pripada Bosni i Hercegovini.

Odluka Ustavnog suda BiH nikad nije stavljena van snage. Strane sudije su ostale u Ustavnom sudu BiH. Dakle, nijedan preduslov nije bio ispunjen da bi se “predstavnici RS-a” uključili u rad institucija BiH. No, pola godine nakon ovih “obavezujućih zaključaka”, Dodikovi zvaničnici u institucijama BiH su usvojili budžet Bosne i Hercegovine za 2020. godinu, proveli su lokalne izbore, izmijenili Izborni zakon koji se odnosi na Mostar i glasali za desetine odluka razmatranih na sjednicama Vijeća ministara BiH i oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Jedini zvaničnik iz RS-a koji je poštovao ove zaključke je SDS-ov Mladen Bosić. Dodikovi kadrovi nisu poštovali zaključke NSRS-a iz februara prošle godine. Kao što i sam Milorad Dodik ne poštuje svoj zaključak da neće ubuduće dolaziti na sjednice Predsjedništva. Između blokade institucija i blokade donošenja političkih odluka velika je razlika. Institucije Bosne i Hercegovine funkcionišu. Dodik ih nije blokirao. Dodik je samo blokirao donošenje odluka za koje je potreban konsenzus. Politički konsenzus. Bez političkog konsenzusa nema napretka. Ali bez institucija nema države. Milorad Dodik je jučer blokirao donošenje odluka na sjednici Predsjedništva BiH koristeći svoje ustavno i zakonsko pravo da glasa protiv odluka koje mu se ne sviđaju. Ali Dodik jučer nije blokirao Predsjedništvo BiH.

(oslobodjenje.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Jedan je Dino

Bila je subota, davne, davne 1997. godine. Tog 29. novembra nikome nije bilo do AVNOJ-a i sličnih sjećanja, u Sarajevu se, naime, u Skenderiji igrao veliki košarkaški meč: Bosna i Hercegovina protiv Hrvatske. Danima ranije grad je tresla groznica zbog utakmice, tražila se karta i naravno – dvorana je bila popunjena do posljednjeg mjesta. Naša ekipa izborila je pobjedu, junak utakmice je bio Nenad Marković, a toga dana prvi put se u Sarajevu (možda i u cijeloj Bosni i Hercegovini) skandiralo – Gazi, gazi, ustaše!

On ne odustaje

Nije nevažno za ovu priču: tadašnje Sarajevo, koliko je god slavilo pobjedu, imalo je snage reagirati na skandalozno skandiranje. Operirana sam od sporta, ali košarku volim, no nisam bila na utakmici, već u redakciji magazina Dani i sa dvije koleginice preslušavala snimak sa tribine Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca: gost je bio član državnog Predsjedništva i lider SDA Alija Izetbegović. Govorio je, bolje rečeno rafalao je novinare. Posvetio se Danima i Slobodnoj Bosni, nije koristio imena, već sintagmu Oni i ona, no po tekstovima na koje se referirao od početka njegova izlaganja bilo je jasno da su oni dva Senada (Pećanin i Avdić), Nerzuk Ćurak i Ozren Kebo, a mene je zapalo da budem – ona. Izetbegović (otac) nas nije štedio – soroševci, novinarske kurve, izdajnici države, strani plaćenici, nema šta nismo bili, a te smo večeri naravno bili i druga najvažnija vijest javnih servisa koji su, odmah nakon izvještaja o veličanstvenoj pobjedi BiH, javnost informirali o predsjedničkoj analizi zloćudnih medija.

U to doba i Dani i Slobodna Bosna istrajavali su na teškim temama: ratni zločini Armije BiH, ubistvo Nedžada Ugljena, Bosna je istraživala famozne Ševe, a mi u Danima kompletirali dosje Kazana. Koliko god smo očekivali reakcije, prijetnje i maltretiranja nakon svakog broja (Skupljat će vas u dijelovima po kontejnerima, nebrojeno puta smo čuli nakon telefonskih poziva Cacinih suboraca), Izetbegovićev vaz izazvao je drugu vrstu nemira, a kada smo se bacili na posao da analiziramo analizu, ustanovili smo da je jedan od citata zbog kojih je Dane nalijepio predsjednik SDA iz intervjua Dine Mustafića. Iskoristili smo prvu priliku da naša novinarka – na jednom od presova – priupita lidera Bošnjaka zašto se nije referirao i na intervjuiranog, a Alija je uz osmijeh odgovorio: Jedan je Dino! K’o biva, Mustafić radi ozbiljan posao, a mi smo sve ono čime nas je počastio. Dino, koji je tada – činilo mi se – navraćao u redakciju i da nas svojim prisustvom ohrabri, nije krio nelagodu, potpuno svjestan da je na našim leđima predsjednik iscrtao mete, a da je svojim autoritetom njega amnestirao. Naravno, kada god neko od nas nije imao kontraargument u debatama s njim, razgovor se završavao citatom – Jedan je Dino!

Dugogodišnji direktor MESS-a, jedan od osnivača Naše stranke (2008.), Mustafić je uvijek i prije svega bio i ostao redatelj. Iako je cijeli svoj poslijeratni angažman posvetio borbi za pomirenje, pa je zagovarao Inicijativu za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriji bivše SFR Jugoslavije od 1. januara 1991. do 31. decembra 2001. godine, koju su sporazumno trebale osnovati države na području nekadašnje SFRJ, poznatiju kao REKOM, Mustafić se držao svog temeljnog zanimanja vjerujući da je kultura najsigurniji most među ljudima i postavljao je – diljem regiona – predstave koje i danas preispituju naš odnos prema stvarnim vrijednostima. Možda ga i najbolje ilustrira vlastiti (debitantski) film “Remake”, priča koja prati tragičnu sudbinu oca i sina tokom Drugog svjetskog rata i opsade Sarajeva. Film je pokupio brojne međunarodne nagrade, a ja ću izdvojiti samo jednu, onu američku, iz San Francisca, dobijenu za mir i kulturalno razumijevanje. To je Dino i zbog toga je rado viđen u cijeloj Jugoistočnoj Evropi, naravno u onim krugovima koji se ne bave svađama, podjelama i prijetnjama ratom. Iz istog razloga s Dinom se obračunavaju razni spin-majstori radikalne provenijencije, no on ne odustaje: antifašista u duši svojim britkim opaskama secira domaću i regionalnu stvarnost posvećen i odan Bosni i Hercegovini svih njezinih ljudi. Zato je uvijek spreman obračunati se s nacionalizmom, kako u tuđim redovima tako i u vlastitoj avliji.

E upravo ta njegova sloboda(?!) da kritizira domaću avliju toliko je naljutila izvjesno biće za koje se i u Sarajevu dugo sumnja da je izmišljeno, a navodno postoje svjedoci koji se kunu u njegovu autentičnost, da mu je posvetilo tekst u kome se naoružano svim svojim ekstremno desnim vizurama obračunava s likom i djelom građanina D. Mustafića. Dugo, zaista dugo, čak i u ovako otrovanom javnom prostoru, nije se pojavio uradak s toliko isijavajuće mržnje. Naravno, ne vrijedi citirati ni slova (utuživo je!), a kamoli ponavljati dobro poznate sintagme iz arsenala medijskog frankenštajna koji stvarnost Bosne i Hercegovine tumači iz tursko-bošnjačke vizure istrajavajući na oprobanom receptu crtanja meta na leđima svih koji mu se ne sviđaju: red crvenog, red jugonostalgije, obavezan red Šumadije i kao optužba svih optužbi, ona najteža dakle – građanska vizija, istrajavanje na principima i odanost moralu! Omrznuti građanin Mustafić kriv je što je ljevičar, još je krivlji što je u Sarajevo doveo Narodno pozorište iz Beograda, a neoprostivi mu je grijeh (to se zaista mora citirati!) što po njemu “Bošnjaci, kao ‘većina’ imaju ‘historijsku odgovornost’ za opstanak bosanskohercegovačke države i društva, te se stoga ‘moraju odreći priče o temeljnom narodu’ koji ima bilo kakvo više i jače historijsko pravo na Bosnu i Hercegovinu”?! Dakle, “Mustafić Bošnjacima kao narodu odriče bilo kakvo veće pravo na Bosnu i Hercegovinu, dok ih istovremeno kao kolektiv osedlava odgovornošću za opstanak države i društva!”

Do nogu je potukao sve one izjave Bakira Izetbegovića

Autoru valja odati priznanje: zaista je razgolitio politiku SDA – na koju se, naravno, sam tekst obilato poziva – i do nogu potukao sve one izjave Bakira Izetbegovića kako se stranka na čijem je čelu zalaže za građansku BiH u kojoj će svi (pa i Ostali!) imati pravo da biraju i budu birani. Omakne se Izetbegoviću (sinu) u zadnje vrijeme i priča o jednakosti pred zakonom, pa ako je opet ima u vidu, možda je vrijeme da shvati zašto njegove izjave izazivaju podsmijeh, a nerijetko i bijes ne samo onih s manjim pravom na BiH – kako Srbe, Hrvate i omrznute građane oslikava njegovo partijsko glasilo – već i stranaka s bošnjačkim predznakom koje uopće nemaju dilema da to veće pravo Bošnjaka na BiH valja iščitavati kao neotuđivo pravo SDA da bude temelj temeljnog naroda pa samim tim i vlasnik svega. Što se odgovornosti tiče, koja je tako naljutila autora i redakciju nepominjanih glasila, stvarnost im se opasno narugala: o najvećoj odgovornosti Bošnjaka za Bosnu i Hercegovinu, upravo zato što su većinski narod, ali i zato što nemaju rezervnih domovina i razumiju biće zemlje čija je tradicija suživot sa komšijama, nerijetko i jako lijepo govori i reisu-l-ulema Islamske zajednice dr. Husein ef. Kavazović. Ako se ne varam, u intervjuima Oslobođenju najmanje u dva navrata. Ne znam da li bi uredništvo glasila koje toliko mrzi građanina Mustafića umjelo lakonski objasniti ovu kontradiktornost rečenicom “Jedan je reis”, ali znam pouzdano da bi Izetbegović (sin) morao iz slučaja Mustafić razumjeti koliko je udesno poveo stranku koju je utemeljio njegov otac. Ne zbog Dine, već zbog aktualnog stanja države i društva koji se rasipaju na naše oči. Pa, ako je SDA zaista za BiH, da to konačno ugledamo na djelu.

(oslobodjenje)

O Vučiću, ekonomiji i (h)istoriji: Miran san

„Mirno spavajte“, poručuje srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić uz TV prijemnik prikovanoj bosanskohercegovačkoj publici ubijeđenoj valjda da se radi o nekakvom istorijskom trenutku.

„Mirno spavajte“, prenijet će svi mediji sutradan njegovu izjavu, „ne treba ničega da se plašite. Srbija je za mir i stabilnost“.

„Mirno spavajte“, reći će tridesetak godina ranije Alija Izetbegović obraćajući se Bošnjacima uplašenim ratom u Hrvatskoj.

„Mirno spavajte“, ostale su zapisane riječi prvog predsjednika BiH, „rata neće biti, za rat je potrebno dvoje, a mi ga ne želimo“.

Dobro, za rat i jeste potrebno dvoje. Jedno koje puca i drugo u koje se puca. No, Alija Izetbegović je dijelom bio u krivu. Kad jedno želi rat, potpuno je svejedno šta želi ono drugo.

Ali kada je u pitanju mir – želja mora biti obostrana. Valjda tjeran avetima vlastite prošlosti i nemirnim snovima o Velikoj Srbiji, Aleksandar Vučić je počeo da živi u vlastitom mitu o balkanskom mirotvorcu. Izmisli on hiljade neprijatelja dnevno, ali kada je u pitanju BiH svaki put on govori o ekonomiji, prosperitetu i dobrosusjedskim odnosima. Treba li mu vjerovati? Ako ćemo suditi na osnovu njegove prošlosti – ne. Ali onda isto tako ni Mili Đukanoviću ne bismo smjeli vjerovati ako bismo mu sudili na osnovu njegovog angažmana s početka devedesetih.

„Zar je greh biti bolji“.

Ne znam tačno ko je izrekao ovu rečenicu, pripisuju je mnogima pa i Mili Đukanoviću. Suštinski, nije ni bitno ko je ovo kazao. Bitno je da je istina. Ako na youtubeu potražimo Aleksandra Vučića iz devedesetih, nećemo pronaći nijedan razlog da mu vjerujemo da BiH i Bošnjacima želi išta dobro. Ako, pak, pogledamo one redove Bošnjaka na beogradskom Sajmištu, onda nema razloga da mu ne vjerujemo. Da li je vakcinacija dio njegove propagandne mašinerije? Vrlo moguće. Ali šta ako su mu namjere uistinu bile časne, jer on, rekoh, živi vlastiti mit balkanskog mirotvorca.

Pogledajmo, nakratko, naše zapadne susjeda. Šta nam poručuje njihov predsjednik? Prvo sapun pa onda parfem. Ispod Save nam naš zapadni susjed provlači plinovodne cijevi i narušava teritorijalni integritet. Aleksandar Vučić istovremeno otvara granicu za bh. državljane nudeći im željenu vakcinu. Evropska unija i kojekakvi COVAX-i nam istovremeno ne daju ni one koje smo uredno platili.

Sada, kada se svaka država na svijetu okrenula sebi, pomoć nam je pružila Srbija. Skromnu pomoć, ali, ipak, pomoć. Možda to jeste samo deklarativno, ali Aleksandar Vučić priznaje sva tri člana Predsjedništva BiH kao legalna i legitimna. Za razliku od Zagreba koji negira legitimitet hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.

Početkom aprila navršilo se 29 godina otkako je Slobodan Milošević u BiH poslao (para)vojne formacije da rješavaju srpsko pitanje na lijevoj obali Drine. Bile su tu i formacije Vučićevog bivšeg stranačkog šefa Vojislava Šešelja. Dolazio je i sam Aleksandar Vučić.

Ali zar je grijeh biti bolji?

Srpski predsjednik ovog aprila šalje poruke mira. Možda one nisu iskrene, ali red je, možda, uzvratiti sličnim porukama i iz Sarajeva. Uz uslov da se teritorijalni integritet BiH mora poštovati.

(Oslobodjenje/Istraga.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Žalosna nam Njemačka

Borislavu Borenoviću treba vjerovati: najnovija kriza u Bosni i Hercegovini će potrajati. Lider PDP-a ima svoje stavove o uzrocima i načinima njezina rješavanja, no nije jedini i zato je – o cijelom slučaju – svrsishodnije citirati Žarka Koraća, starog vuka, na čijim smo se analizama i ranije uvjerili da dobro (pre)poznaje razne vučiće i njihove ambicije. Korać je, upravo u Oslobođenju, upozorio – da ne kažem podsjetio – na sličnu situaciju iz vremena Miloševića (za one koji se ne sjećaju, u to je doba Milorad Dodik bio zakleti slobista, što mu je omogućavalo angažman s obje strane Drine i apstinenciju od rata), potencirajući odnos prema Zapadu. Koji – kao nekad Milošević – danas testira Dodik, koristeći obilato preopterećenost Evrope vlastitim problemima i stoga i nespremnost da donese neke (neminovne) odluke. No, Korać uopće nema dilemu da je Dodik postao (pre)vrući krompir na trpezi Aleksandra Vučića, srbijanskog predsjednika, od koga će u konačnici i Zapad i Balkan očekivati da zauzda retoriku člana Predsjedništva BiH pa od prijetnji ratom pređe u sferu izgradnje funkcionalnije BiH. U protivnom, kaže Korać, Zapad mora reagirati, podsjećajući da je cijeli prostor u NATO okruženju, pa pita: “Kako on to zamišlja da jednog dana jednostavno kaže – odoh ja u Srbiju sa ovom teritorijom?”

Do konačnog oslobođenja

A da lider SNSD-a ne samo tako zamišlja već i ima razrađen plan, potvrdio je osobno istoga dana kada je Vučić ugostio predstavnike svih političkih partija u Republici Srpskoj i to na beogradskoj Prvoj TV. Gostujući u jutarnjem programu, Dodik je svima poručio da to neće biti dnevna, već noćna aktivnost: “Narodna skupština će, kada odlučimo, u toku noći završiti posao”, kazao je odgovarajući na pitanje novinarke kada će biti referendum o otcjepljenju RS-a. Noćni zadatak NSRS-a je – precizirao je – ukidanje indirektnih poreza (“Entitet je fiskalno suveren”), te Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH, Suda i Tužiteljstva BiH, OSABiH i SIPA, “novih i vaninstitucionalnih” agencija i institucija kojima “nekakvi stranci vježbaju pravljenje države od BiH”. Da nije u pitanju omaška, argumentira polučasovni nastup koji je, zapravo, sublimacija njegovih intervjua, konferencija za štampu i zbirke ranijih izjava posvećenih ukidanju Bosne i Hercegovine i borbi koja će trajati – obećao je to jutro – “do konačnog oslobođenja”, a to oslobođenje je imao potrebu posebno objasniti Njemačkoj i smiješnom strancu koji se lažno predstavlja, samozvanom namjesniku Christianu Schmidtu koji ga je – bez sumnje – baš naljutio izjavom kako promjena granica na Balkanu neće biti. “Izvinite, biće ih!”, poručio je Dodik i objasnio: “To što Nijemci to neće, nema nikakvog značaja”, dodajući da svi, pa i Nijemci, moraju shvatiti kako “mira nema, odnosno nema stabilnosti dok se ne raziđemo”. Bosnu i Hercegovinu bi Dodik dijelio na tri zemlje (“BiH je još na Berlinskom kongresu trebala pripasti Srbiji”) i uopće ne dvoji da za taj svoj naum ima potporu Rusije i Kine, te “brojnih prijatelja na Zapadu kojima ne bi licitirao”.

Da Njemačka nije dio tog nelicitiranog Zapada, Dodik nema dilemu, jer ne vidi razliku između današnje i Hitlerove Njemačke, pa odluci visokog predstavnika Valentina Inzka o izmjenama Krivičnog zakona BiH kako bi se zabranilo negiranje genocida daje i novi obol: uradio je to kao sin gestapovca da bi napravio disperziju odgovornosti Njemačke za genocide koje su oni činili?! Pozvao se i na nekadašnjeg francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda, koji je 1993. godine objasnio tadašnje ratove na Balkanu “iskonskom mržnjom Nijemaca prema Srbima”, a Dodik ju je još začinio potrebom da prave Bosnu i Hercegovinu koju Srbi neće: “Oni se nama hvale ujedinjenom Njemačkom, a bune se što Srbi hoće da se ujedine!” Ne, naravno, nije propustio priliku da kaže kako genocida u Srebrenici nije bilo (Haag nije spominjao, zanima ga očito koliko i Sud BiH), ali je u svom bijesu prema Sjedinjenim Američkim Državama uspio otići korak dalje i optužio je State Department da je preko američkih kompanija pomogao etničko čišćenje Srba iz Hrvatske. Ni najčvršći zagrljaj s Draganom Čovićem, ni suprotstavljanje hrvatskog ministra spoljnih poslova Gordana Grlića Radmana nametanju zakona u BiH, nisu ga spriječili da se obruši na današnju Hrvatsku, no po količini uvreda opet su najgore prošli Bošnjaci. Izvrijeđani, ispljuvani, poniženi i potcijenjeni krivi su i zato što slave dolazak stranog namjesnika protiv koga su Srbi RS-a ujedinjeno ustali: “On će biti podržan pa taman da je, što narod kaže, crni Cigan”, objasnio je Dodik uoči odlaska u Beograd.

Asocijacija mladih Roma je reagirala, podsjećajući da je rasizam Dodikova konstanta: Rome je uvrijedio i kada je kao predsjednik RS-a dijelio lekcije u NSRS-u o nepoštenom, nemoralnom i primitivnom ponašanju pa poentirao: “S gospodom gospodski, s Ciganima ciganski”. S obzirom na to da nije bilo adekvatne reakcije na tadašnji ispad, Asocijacija mladih Roma smatra da je Dodik dobio zeleno svjetlo da nastavi. I to i jeste rezon koji najbolje objašnjava ponašanje člana Predsjedništva BiH: s obzirom na to da već godinama nema reakcija na njegove prijetnje miru, odnosno stabilnosti, kako bi se sam ispravio, Dodik to vidi kao zeleno svjetlo da nastavi. Bilo da je riječ o degutantnim uvredama Bošnjaka ili pak nasrtajima na žrtve, predstavnike manjina, sve one koji su drugi i drugačiji. I on to i ne krije. Upitan u intervjuu na Prvoj za reakcije građana, običnih ljudi, lider SNSD-a je na tren zastao: “Kakvih običnih ljudi?” da bi se brže-bolje dosjetio: U RS-u nema običnih ljudi, tamo žive Srbi koji nisu spremni da nasjednu na floskulu da je važan čovjek – to je podvala Zapada kojom se želi izbrisati identitet Srba!

Civilizacijski ispit

Nije da uživam u sitničavosti, ali zaista je teško povjerovati da bi Mladen Ivanić, Mirko Šarović ili Nenad Nešić pristali na prethodnu definiciju (a da ne pominjem Srđana Puhala!). Hoću zapravo reći da već sada postaje jasno koliko će ujedinjenje pod Dodikovim skutima skupo koštati opoziciju u RS-u kojom se lider SNSD-a jednako kiti i kad ustaje protiv visokog predstavnika i kad vrijeđa Bošnjake i kad u svom ratnohuškačkom pohodu isijava mržnju prema svemu i svima. I sve to kako bi se obračunao sa državom u kojoj je izabran u Predsjedništvo. Namjerno ne citiram reakcije koje su neminovno uslijedile i koje i dalje pristižu, kako od političkih partija tako i od mislećeg svijeta ne samo u BiH već i u regionu. Ne zato što su manje vrijedne i ne zato što su dosadile, kako ih prezentira Dodik, već zato što je ovo njegovo divljanje civilizacijski ispit za Evropu i zapadni svijet. Ako su propustili da prepoznaju Miloševićeve ambicije, imaju priliku za popravni. Taj Dodiku omrznuti Haag je u međuvremenu objavio i kompletnu presudu ratnim zločincima Simatoviću i Stanišiću, precizirajući ko je sve bio dio udruženog zločinačkog poduhvata u ratovima devedesetih čije su posljedice genocid u Srebrenici, smrt, razaranje, progon i izbjeglištvo na teritoriji Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a posljedično i Srbije. Slobodan Milošević je na prvom mjestu. Od toga ko će i kako obuzdati njegovu reinkarnaciju, uistinu zavise mir i stabilnost na Balkanu. A Evropa je – kaže visoki predstavnik Christian Schmidt – svjesna da je ključ njezinog razvoja i napretka upravo miran i stabilan Balkan. Pa da vidimo.

Kolumna Vildane Selimbegović: Ima li Vranića u 14 miliona?

Samo prvog dana, nakon poziva srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića građanima Bosne i Hercegovine da se, bez ikakve najave, vakcinišu protiv Covid-19 na prostoru susjedne nam zemlje, Dom zdravlja Loznica vakcinisao je više od 1.000 Bosanaca i Hercegovaca. I ostali pogranični srbijanski gradovi prošle su sedmice postali – uz Užice i Priboj – oaze zdravstvenog turizma, a nemali je broj ovdašnjih medijskih kuća, ali i drugih firmi, još i ranije počeo organizirati odlaske u Beograd, Čačak, Novi Pazar, kako ko ima i gdje partnerske kuće, odnosno tamo gdje je Ministarstvo zdravlja Srbije odredilo da se komšije s kojima surađuju mogu ugostiti i počastiti vakcinom. Iako je, po podacima ovdašnjih zavoda za zdravstveno osiguranje, najviše vakcinisanih u Sarajevu, ni u Kriznom štabu glavnog grada BiH ne kriju da vakcine protiv Covid-19 nisu primili ni svi iznad 60 godina, a mlađi – bez obzira na to koliko i prirodom posla bili izloženi virusu – ne mogu se nadati da će doći na red u ovoj godini. Razlog je dobro poznat: u Federaciju BiH još nije stigla niti jedna kupljena vakcina u režiji ovdašnjih vlasti, mimo Covax mehanizma, iako federalni premijer Fadil Novalić i dalje obećava po pola miliona vakcina iz Rusije, Kine i Indije. Premijer KS-a Edin Forto nedavno se pohvalio ugovorom o nabavci 200.000 ruskih vakcina od kojih prvu isporuku – između 20.000 i 30.000 – očekujemo tokom ovog mjeseca. I nadamo joj se.

Ministrovi IT planovi

No, za razliku od premijera, resorni ministar zdravstva je mnogo više od vakcina, a čini se i zdravlja Sarajlija, zainteresiran za IT sektor: gotovo svaki susret s novinarima koristi da se obruši na postojeći informacioni sistem koji je u Sarajevu zaživio još 2012. kada je digitaliziran KCUS (da ne bi bilo zabune, direktor KCUS-a u to vrijeme nije bila prof. dr. Sebija Izetbegović, već prof. dr. Faris Gavrankapetanović). Prof. dr. Haris Vranić – otkrila je ekipa Oslobođenja – ima i vlastite IT planove i ambicije zbog čega je toliko i posvećen medijskom obračunu s postojećim sistemom: onaj famozni Verlab, čiji je direktor u jeku afere malina respiratora iskakao iz svakog medija, prvo tvrdeći da je firma verificirala spornu nabavku, poslije se vadeći kako je Verlab verificirao aparate, a verifikaciju namjene može dati samo ZZO, odjednom se pokazao kao spasonosno Vranićevo rješenje za sve IT probleme.

Direktor Verlaba, naime, ponudio je novi “Integrisani zdravstveni informacioni sistem” pozivajući pojedinačno zdravstvene ustanove na njegovu demonstraciju, a kada je iz Opće bolnice odbijen s obrazloženjem da ima puno toga prečeg, ali i zato što je kompletan sistem već uvezan, upravo je Vranić, onako ministarski, preuzeo na sebe organizaciju prezentacije. Prezentacija je, uz odabrane goste, i održana, i zanimljivo – ministar nije pokazao potrebu da makar obrazloži zašto preferira Verlab iako ova firma iza sebe nema niti jednu referencu za ovu vrstu angažmana, niti jedan posao iz oblasti zdravstvene informatike, a minimalna cijena koju bi poreski obveznici Kantona Sarajevo morali iskeširati za ove Vranićeve ambicije iznosi 14 miliona maraka?! Da, nije naodmet napomenuti da Vlada KS-a nikakav poziv nije raspisala i da je praktično prezentacija organizirana poluprivatno, što je novinarima Oslobođenja potvrdio i sam direktor Verlaba Almir Badnjević, koji je prvo negirao vlastite ponude, pa kada je čuo da novinari imaju pismo namjere s njegovim potpisom, vadio se.
Možda ga i zato iz firme MedIT, koja je instalirala postojeći zdravstveni sistem (ne samo u Sarajevu i Tuzli, Gračanici, Visokom već i u zemljama regije, od kojih je za ovu priču ipak najzanimljivija Srbija), i nazivaju IT malinom u pismu koje su uputili Vladi KS-a i ministrima, ali i rukovodstvu Skupštine Kantona, tvrdeći da prof. dr. Vranić i ne želi Verlab, već je Verlab ustvari paravan za ulazak firme Računari iz Republike Srpske, “koja sa vrlo malo informatičkog uspjeha, ali sa jako puno unosnih ugovora realizuje neke manje poslove u RS-u”. Iz MedIT-a ne kriju da se “pribojavaju da postoji već unaprijed određen put plana napada i agenda koja za cilj ima izvršavanje nezakonitih radnji, a sve kako bi se pogodovalo unaprijed određenoj IT malini i njihovom skrivenom partneru. Slutimo da bi u narednim danima ova agenda mogla biti nastavljena kroz nastavak medijskih i ličnih napada”, kako su napisali u pismu ministru Vraniću i već pobrojanim adresama, a ministar ih nije razočarao: gotovo svaki dan je sve probleme s vakcinacijom fakturisao informacionom sistemu. K’o biva kriv je sistem što vakcina nema, što su ministru prioritet u vakcinaciji ministri, što rizične skupine vraćaju, a zapravo zato što je javna tajna da je zdravstvo u Sarajevu ratni poligon za stranačke obračune preko leđa građana. Samo se tako i mogu objasniti “prijateljska” upozorenja uredništvu Oslobođenja da je firma MedIT “bliska SDA”, uz objašnjenja koja spadaju u domen aktualnih teorija zavjere o smeću koje se namjerno baca da bi se naštetilo Vladi Trojke i travi koja ubrzano raste kako bi se novi direktori prikazali nesposobnim. A još je i zelena.
Kad su uredničke uši ostale gluhe na dobronamjerna upozorenja, ministar Vranić je odlučio konačno odgovoriti na pitanja naše novinarke, koja je i prije prvog teksta redovito kontaktirala važnu personu kantonalne Vlade. Bez odgovora. Kada nam se konačno Vranić obratio, prva je lekcija – kako dolikuje valjda ministru – bila iz pismenosti, potom iz obrazovanja i kvalitete, a onda je tek uslijedila bahata poruka: “Mozete i dalje nastavit kampanju protiv mene, bez da ste mene ikad ista pitali, tekstove ostrascene a razloge za to vjerovatno Vi znate”. O milionima ni slova, o sistemu ni riječi, o ambicijama da baš on uvede Verlab i s njim pravi sistem jer mu se postojeći, baziran na aplikaciji Deutche Telekoma, ne sviđa – ni rečenice. Šta je 14 miliona za ministra kad se već dočepa vlasti? Uostalom, iz MedIT-a tvrde da je samo aplikacijom elektronskog recepta u KS-u od 2016. do 2020. ušteđeno 27 miliona KM (niko nije demantirao), pa prosta ministarska računica očito pokazuje da je došlo vrijeme da se i to nekako naplati. Tim prije što su sve nadogradnje sistema u vrijeme pandemije urađene besplatno (ni to ministar ne demantira), jer direktor Samir Dedović smatra da je to bio način da se pokaže društvena odgovornost s obzirom na to da uposlenici MedIT-a u najvećem broju žive i rade u Sarajevu. U ovom času firma ubrzano radi na certifikatima za vakcinisane, jer osim onih koji su vakcinisani u režiji ovdašnjeg zdravstva, valja certifikate podijeliti i svima onima koji su vakcine dobili kao uposlenici drugih država na teritoriji BiH, kao i onima koji su se vakcinisali izvan Sarajeva, u drugim kantonima, susjednom entitetu ili zemljama okruženja. Najviše u Srbiji, čiji zdravstveni informacioni sistem i održava MedIT, a ne – recimo – Računar iz RS-a. Vlada RS-a je sa zdravstvenim info-sistemom imala p

Problema i ima ih još, najviše zato što su se prema sistemu odnosili onako kako to sad pokušava ministar Vranić uraditi u Sarajevu.Na prošlim lokalnim izborima Četvorka (sada Trojka) je Sarajlijama ponudila vlast bez SDA i dobila plebiscitarnu podršku. Zato što je to značilo obračun s nepotizmom i korupcijom, transparentnu vlast u čijem će fokusu biti građanin, a ne stranački poslušnik, vlast koja će preferirati domaće firme, a nikako protjerivati ih iz političkih i inih razloga i što je najvažnije – vlast čiji se eksponenti neće ugrađivati u projekte i tendere. Vlada Edina Forte nastoji dokazati da je baš takva, sam se premijer zadao i oko vakcina, pa ako su Sarajlije još spremne vjerovati da Vranićeve ambicije vuku korijene iz onog SDP-a koji je neslavno prokockao možda najveću šansu u postdejtonskoj BiH, i Peđa Kojović i Dino Konaković moraju biti svjesni da će u konačnici fakture za muljaže plaćati i NiP i Naša stranka. SDP je i bombicama bačenim na teren ujedinjenja opozicije u BiH pokazao da od svojih interesnih ciljeva nije spreman odustati. Ni partijski ni kadrovski.

Kolumna Vildane Selimbegović: Janša nama – Nema Hercegovine

Mnogo se prašine diglo ovih dana nakon obznanjivanja famoznog non-papera o nestanku Bosne i Hercegovine ili – da budemo posve precizni – njezinom vraćanju na najtežu, ratnu 1993. godinu i teritoriju koju je u to vrijeme nadljudskim naporima branila Armija RBiH. Kreatori nove mape Zapadnog Balkana uvažili su i neke kasnije ratove, no kako god iščitavali ova teritorijalna prekrajanja, jasno je k’o dan da je mapa nastala u onim najcrnjim desničarskim krugovima, onim što su likovali i na raspadu bivše Jugoslavije i čiji je angažman u vrijeme devedesetih bio dovoljno mračan da su na smrt, ubistva, progone civila i koncentracijske logore gledali kao na kolateralnu štetu puta ka ostvarivanju vlastitih ambicija. Baš zato ne vjerujem da je slučajno upravo Janez Janša preuzeo ulogu distributera i (sa)učesnika u njezinu nastajanju, aktualni slovenski premijer slavu je stekao kao mrzitelj svega što je bivša Jugoslavija predstavljala, a karijeru je i gradio na principima kakvih se iole čestit čovjek užasava – od krađe, preko korupcije, do obračuna sa svim vrijednostima civiliziranog svijeta. No, Janša je kao i uvijek tek glasnogovornik, odabran i zato što jedino slovenske granice na željenom Balkanu ostaju nepromijenjene, pa tobože ima kredibilitet da zagovara trajna rješenja. O koliko se ozbiljnoj i opasnoj ambiciji radi, možda najbolje razumije Vesna Pusić, nekadašnja ministrica spoljnih poslova Hrvatske, koja upozorava na to da je đavolje sjeme već posijano, ali i da je potpuno neshvatljivo kako se takav dokument uopće može naći u diplomatskoj pošti.

On bi kao da brani BiH, a ostali mu kao ne daju

Doći ćemo i do toga, no čini mi se da je najvažnije pozabaviti se stanjem svijesti ove zemlje, bez ikakve sumnje, najveće žrtve karata iz diplomatske pošte. Bosna i Hercegovina je odavno postala apsurdistan čija se vlast utrkuje da dokaže vlastitu nemoć i nefunkcionalnost države. Prije nepunih 15 dana naš je predsjedatelj Vijeća ministara Zoran Tegeltija samodopadno priprijetio Međunarodnom monetarnom fondu što čeka sa kreditom od 1,5 milijardi, za koji upravo on odbija potpisati Pismo namjere i prihvatiti uvjete koje kolokvijalno zovemo neophodnim reformama. Ministrica vanjskih poslova Bisera Turković sjeti se da je dopredsjednica tog Vijeća ministara jedino kada vodi pratnju u kupovinu u Bingo, a ministrica civilnih poslova Ankica Gudeljević već se – zajedno s njom – proslavila opstrukcijom u nabavci vakcina protiv koronavirusa.

Predsjedatelj državnog Predsjedništva Milorad Dodik ne krije da je spreman po svaku cijenu – uključujući i rat – gurati svoju ideju mirnog razlaza. Dragan Čović, lider HDZ-a BiH i veliki Dodikov saveznik, godinu i po blokira sve procese u Federaciji zahtijevajući radikalne izmjene Izbornog zakona, vidno nezadovoljan što nema svoju eparhiju, komad zemlje na kome bi provodio svoju silu onim intenzitetom kojim Dodik nastupa u Republici Srpskoj. Sarajevski unitaristi, kako partije s centralom u glavnom gradu BiH zove Čović, ili političko Sarajevo kako im tepa Dodik, zabavljeno je oko hodžina jorgana i prilično nezainteresirano za ostatak zemlje. Lider SDA Bakir Izetbegović bi kao da brani BiH, a ostali mu kao ne daju, da parafraziram onog nesretnog vojnika JNA sa tobožnjeg slovenskog fronta na početku Miloševićevih ratovanja po Balkanu. U stvarnosti, taj politički pluralizam kojim se Sarajevo ponosi, izmiksan na ideji otimačine sa SDA, Bosne i Hercegovine nema ni na jednoj mapi, najviše zato što pristaje na SDA matricu koja sebi priskrbljuje zasluge za zaštitu državnosti BiH. Zbog čega me sjećanje neminovno vraća na jedno ratno obilježavanje Dana Armije, u Narodno pozorište 1994. godine, kada je general Rasim Delić, tada komandant Glavnog štaba ARBiH, hvalio SDA u odbrani zemlje, a Alija Izetbegović uzvratio: Bosna i Hercegovina je odbranjena zahvaljujući njenim ljudima i tamo gdje SDA nije bila ni osnovana. Kasnije je i Izetbegović otac (djelimično) promijenio ploču, ali nikada – čak ni u godinama kada je islamizacija ARBiH uzela maha – nije propuštao istaći zasluge Srba, Hrvata i svih nebošnjaka koji su ginuli braneći BiH. To je, uostalom, i razlog što je Jovan Divjak u svom posljednjem pismu vojnicima ARBiH poručio da imaju razloga biti ponosni na one vrijednosti koje su branili tokom četvorogodišnje agresije na našu zemlju. Danas su upravo te vrijednosti ostale bez svojih političkih zagovornika i baš zbog toga razne janše, orbani i višegradske grupe i prepoznaju svoj trenutak za čerupanje Bosne i Hercegovine.
Nije, dakle, nikakva tajna da je mapa odaslana diplomatskom poštom nastala u kuhinji desničara, pa je čak i hrvatski predsjednik Zoran Milanović zove sranjem, što valjda treba razumjeti kao njegov stav spram veće Hrvatske, velike Albanije i najveće Srbije. No, ne možemo baš biti francuske sobarice pa ne prepoznati razloge sijanja đavoljeg sjemena. U diplomaciji je zlatno pravilo srednji put, što u ovom slučaju valjda treba da znači da će mapa mirnog raspada BiH biti sklonjena ako se za zelenim stolom isposluju oni ustupci u Izbornom zakonu BiH za koje je Hrvatska već dobila saveznike u desničarima s kojima Evropska unija ionako ne zna šta će. Najnovija ofanziva na BiH nimalo slučajno počela je prije ozbiljnijih razgovora nove američke administracije sa EU, računajući zapravo da posao i treba završiti prije – između ostalog – i onakvog pisma kakvo je Antony Blinken poslao članovima Predsjedništva naše zemlje. Blinken je bio jasan: reforme Izbornog zakona BiH zahtijevaju i ograničenu ustavnu reformu, no ne trebaju imati velike ambicije – valja ih napraviti taman tako da i presuda Sejdić – Finci konačno ugleda svjetlo dana. Na terenu pregovore vode Johann Sattler, šef Delegacije EU u BiH, i američki ambasador Eric Nelson i već je, po lavini koja se sručila na njih dvojicu, jasno da ni Čović ni Dodik nisu zadovoljni, a Izetbegović, pritisnut borbom za o(p)stanak SDA, nema kuraži za ustupke. A oni su neminovni, sa svih (zaraćenih) strana.

Pismo ruskog ambasadora

Za razliku od Dodika i Čovića, koji osim evropskih orbana imaju saveznike i u prijateljskoj Rusiji, BiH se u svijetu oslanja na pravdoljubive opozicionare, doživotne idealiste koji vjeruju u istinu i pravdu. Naša je diplomacija nevidljiva i neinventivna, već pominjana ministrica Turković ni u ratu nije srela dobar dio suradnika Joea Bidena, a u miru su joj nedostižni. Na ozbiljnijim koracima ka NATO-savezu u ovoj zemlji najglasnije insistiraju Željko Komšić i mediji koje pokušava prosvijetliti ruski ambasador u BiH (vidi pismo). Igor Kalabuhov je u jednoj stvari u pravu: zagovornici NATO-saveza u BiH najviše od svega žele sigurnost zemlje, zato se i ne slažem s njim da je ta sigurnost džehenem. Jer u politici spram BiH ne vidim dženet koji Rusi nude, neskrivenom podrškom onima koji kao ideal življenja smatraju vlastitu moć prekrajanja tuđih granica. Bosna i Hercegovina je pred teškim izazovima, na njezinoj strani su jasni stavovi Bruxellesa i Washingtona, no ako hoće da dobije ovu bitku, Sarajevo se mora uključiti i pokazati da je jače od Višegrada.

(oslobodjenje.ba/istraga.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Hvala Jasmili i Vučiću

Odakle ste, pita nasumice novinarka beogradske Prve TV ljude koji na Sajmištu stoje u redu za vakcinu. Iz Sarajeva, Sarajeva, Sarajeva, Tuzle, iz Makedonije, Sarajeva, Albanije, Crne Gore… Na jednom od putokaza stoji: Privrednici iz Bosne i Hercegovine. Prijavilo ih se oko 7.500. Nađoše i jednog Slovenca. Bivša Jugoslavija u malom. Ljudi čekaju, priznaju da ih je puno došlo bez najave, a u njihovo ime jedna Tuzlanka kaže: Samo da vakcinacija traje do osam uveče… Izračunali su da će tako doći na red. Nekako u isto vrijeme, Sarajevom prolaze kolone automobila, a prolaznici im aplaudiraju: ekipa okupljena oko organizacije Omladinskog filmskog festivala inicirala je vožnju podrške izboru Bogića Bogićevića za gradonačelnika.

Mi i naše vrijednosti

Znaju ti mladi ljudi da je Bogićević odustao, razočaran i ponižen zbivanjima na sjednici Gradskog vijeća. Njihova vožnja je i njihov politički stav: dosta im je političarenja, pijačkih obračuna i stranačkih kalkulacija, žele da i na ovaj način pokažu da je vrijeme za ozbiljne promjene. Bogićev simbolički integritet za njih je garancija da su one moguće, no Bogićević je dovoljno dugo u politici da zna kako jedan čovjek nije dovoljan. Ne može sam. Priča o Sarajevu nije završena i u njoj nema nevinih, baš zato valja se pozabaviti pričama koje na naše oči promiču također nezavršene i sa debelim slojem političke krivice. Jer to puno govori o nama i našem odnosu prema vrijednostima u koje se javno zaklinjemo. I svako malo ih zaboravimo.

Film “Quo vadis, Aida” Jasmile Žbanić je prije dvije sedmice nominiran za Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma, a za manje od tri ćemo saznati hoće li zlatni kipić ponovo doputovati u glavni grad BiH. Jasmilina drama o genocidu u Srebrenici već mjesecima kupi nagrade koje su u našoj zemlji vijesti što traju manje od dana i apsolutno ne nailaze na reakcije onih u čijem su opisu posla. Odnos politike prema Srebrenici vidjeli smo i na prošlim lokalnim izborima (kupovine, skandali, svađe unutar onog što zovemo probosanski blok), pa se usuđujem ustvrditi da je upravo takav odnos i razlog što Jasmila, u obimnom intervjuu za zagrebačku Gloriju, govori o svom i suprugovom praćenju nominacija svjesna startnog hendikepa – kampanje koju si nisu mogli priuštiti. U proces su ušli bez američkog distributera, što znači da glasači Akademije nisu imali priliku ni pogledati film (kad je “Aida” dobacila do užeg izbora, uspjeli su dobiti Super Ltd, pa je sad film u kinima SAD-a i na online platformama poput Amazon Primea), konkurencija se rasipala PR-ovima, oglasima, nastupima, Jasmila se – kaže – gerilski borila. Jasno je k’o dan da je Angelina Jolie – onim intervjuom za Time koji je napravila s Jasmilom – učinila više za promociju filma o Srebrenici nego svi domaći budžeti namijenjeni kulturi. Ovdje, na Balkanu, najupečatjiviji prilog o “Aidi” napravljen je u Beogradu: Zoran Kesić je u svoja “24 minuta” ugostio Jasnu Đuričić, srbijansku glumicu koja u filmu glumi prevoditeljicu Aidu i njenog supruga Borisa Isakovića koji se pojavljuje u liku Ratka Mladića. Svjestan pritiska i prijetnji kojim su oboje izloženi u svojoj zemlji, Kesić svoj prilog vodi ne ostavljajući prostor dilemama o stavu ne samo prema filmu već i prema Srebrenici. I Jasna i Boris ne kriju vjeru u Jasmilin film (Boris i u Ninu govori o svom uvjerenju od samog starta da će “Aida” ući u konkurenciju za Oscar), oboje ističu neophodnost suočenja s našom nedavnom ratnom prošlošću ne dvojeći da je “Aida” svakako dobar način da se to i dogodi. “Aidina” nominacija je i u Hrvatskoj snažno odjeknula: tamošnji su mediji iskoristili priliku da likuju što “Dare iz Jasenovca” ni na mapi nema, “Dara” je – za one koji su zaboravili – Vučićev državni projekat i trebala je poraziti region nudeći srpsku stranu povijesti. Uza svu mašineriju i ko zna koliko novca, “Dara” nije prošla, “Aida” je već sad za Srebrenicu učinila više nego sve probosanske partije od Daytona naovamo iako je bh. izdvajanje za kinematografiju ubjedljivo najmanje u regiji. Kao, uostalom, i za sve drugo što nosi epitet bosanskohercegovački i oko čega se, kao oko hodžina jorgana, decenijama otimaju partije sa sarajevskom adresom.

Nema nam spasa

S takvom (su)vlašću spasa nam nema, a da propadamo, jasno je k’o dan. Koronakriza je, nažalost, savršena ilustracija: ovdje vakcine dolaze kao donacije (prvu je uručio Vučić), a kada konačno aterira prva količina – nedostatna i za zdravstvene radnike – plaćenih kroz Covax mehanizam, sljegne pola međunarodne zajednice da ih dočeka s transparentima. Domaće svađalice busaju se u svoja srpska, hrvatska i bošnjačka prsa, i obračunavaju pričama o građanskoj državi. A građani slušaju ljekare (spašavaj se ko može!) i idu na vakcinaciju u susjednu Srbiju. Političari šute, nemoćni da makar naglas kažu hvala Aleksandru Vučiću koji ne odustaje od svoje ideologije, ali nudi spas za život. Jer on očito zna da politika nisu samo društvene mreže i isprazna saopćenja i ulaže u svoju (političku) budućnost. U Sarajevu to ne važi, nikako da shvatimo da ako zaista hoćemo BiH, moramo imati jasno definiran minimum probosanskih interesa iza kojih ćemo zajedno stati. Bilo da je riječ o Bogiću, Jasmili ili vakcinama.

Gužva na evropskom putu: Sijelo u Briselu pokazalo pravo lice mehanizma koordinacije

Vijeće ministara BiH u tajnosti je usvojilo mehanizam koordinacije na sjednici 26. januara 2016. godine. Šta on ustvari znači u odnosima Evropske unije i BiH mogli smo se uvjeriti jučer u Briselu, ne znam samo je li Denis Zvizdić, koji je ponosan na ovu eru svog političkog djelovanja postao svjestan tog glomaznog aparata kojeg ‘krase’ isključivo blokade.

Više od 100 osoba boravilo je u Briselu, taj izlet koštat će milion KM, otišli su praznih ruku, a iz Brisela donijeli jedino što se moglo kupiti na božićnim sniženjima. Istina je zapravo da su Borjana Krišto i Oliver Varhelyi preselili Zvizdićev ‘mehanizam koordinacije’ u Brisel iz sebi poznatih razloga. Krišto je zasigurno željela pokazati da će kantoni igrati ključnu ulogu, jednako kao što Milorad Dodik zastupa tezu da bez Republike srpske nema puta u Evropsku uniju. A, nama izgleda nema nigdje, jer mnogobrojna delegacije iz Brisela bila je sve samo ne država BiH.

Pogrešna su izvještavanja medija da su u Briselu bili zastupljeni svi nivoi vlasti u BiH, ako znamo da članovi Predsjedništva BiH nisu bili tamo.

Dakle, potpuno je pogrešno postavljen mehanizam kooridnacije u kojem će se pitati 14 vlada, svi osim najvišeg izvršnog organa BiH, i to onog u čijoj je nadležnosti vanjska politika BiH, a u šta definitivno spada i put BiH ka EU.

Evropska unija od svojih članica, ali i zemalja koje su na putu da to postanu, traži da su sve politike u cijeloj državi međusobno usklađene i da imaju isti cilj prilikom integracijskih procesa u EU, te da se efikasno implementiraju. Traže ono što i oni nemaju, jer Mađarska, Njemačka, Nizozemska, Francuska sve češće su protivnici proširenja i definitivno ne govore usklađenim briselskim jezikom.

Kako je onda moguće da se od BiH traži takav usklađen jezik, i to u mehanizmu gdje od 14 vlada više od pola njih ima dijametralno suprotna shvatanja i poimanja postojanja Bosne i Hercegovine. Jer npr. Republika sprska teži ka otcjepljenju, dok kantoni s hrvatskom većinom imaju svoja pravila igre, i ona nisu nikako usmjerena ka prosperitetu BiH i njenoj izgradnji u modernu evropsku zemlju.

Zbog čega je onda najmnogobrojnija delegacija putovala u Brisel, i šta se zapravo željelo pokazati ovim sijelom, za kojeg neki tvrde da prošlo sjajno, da su svi govorili jednim glasom, ako znamo da već danas su se svi restartovali na početne postavke. Svi na svoje.

Jer mehanizam koordinacije, kakav je prihvaćen, samo je daljnji način legalnog blokiranja napretka BiH ka Evropskoj uniji i urnek kako dodatno razvlastiti i razgraditi našu državu.

Legitimno je stoga pitati se hoće li i kakav oblik državnosti ostati Bosni i Hercegovini, a koji bi se unio u porodicu evropskih država. I šta nam znači EU ako do konačnog pristupa, ako ikada do njega dođe, ne budemo imali državu Bosnu i Hercegovinu!

Jer, ono što smo jučer vidjeli u Briselu nisu državna posla, već ismijavanje državnosti BiH, a koji ćemo platiti milion maraka.

Možda je Varhelyiju, kao Mađaru, čovjeku Viktora Orbana, prijatelju Milorada Dodika i bio cilj da u Brisel dovede raštimani orkestar (ne)koordinisane vlasti Bosne i Hercegovine, koja još nije definisala ni šta hoće, a kamoli kako do toga doći.

Takva slika zasigurno je proizvela rastresenost kod predstavnika uređenih zemalja EU, naročito onih koji se iz svojih razloga protive proširenju. Slika koju su vidjeli na Drugom političkom forumu zasigurno će ih uvjeriti da su apsolutno u pravu, jer, ako delegaciju države sa otprilike tri miliona stanovnika predstavlja više od 100 ljudi na skupu okarakterisanom “na visokom nivou”, onda je svaka ozbiljna priča s takvom državom nemoguća.

(NAP)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...