Kada sa zapadne strane uđete u Tuzlu i prođete one dimnjake Termoelektrane, doći ćete u Ulicu Osamnaeste hrvatske brigade. Vozit ćete se, tako, par stotina metara dok ne dođete do broja 2. Tu je, na tom broju, decenijama pisalo Fabrika obuće Aida Tuzla. Nema je više. Aidu su ugušile tranzicijske godine, pretvorbe duštvenog u privatno, lohn poslovi, aktivni i pasivni bilansi i svi oni termini koje smo slušali u centralnim dnevnicima dok su se radnice na ulici borile za uvezivanje staža i ono što im je pripadalo. U međuvremenu je Aidinu obuću zamijenila ona uvezena iz Kine i tuzlansko je Jedinstvo krenulo u provaliju. Kilometar-dva dalje od Aide, na lijevoj obali rijeke Jale nalazi se dvorana Mejdan. U njoj su svoje utakmice, dok dvorana nije skoro utihnula, igrale Smilja Rađenović, Mara Lakić i Raza Mujanović. Na dresovima im je pisalo – Jedinstvo Aida Tuzla. To je onaj klub što je, na leđima Razije Mujanović, ’89 godine pokorio Evropu.

Googlao sam prije dva dana Smilju Rađenović i saznao za njenu tužnu sudbinu. Ima u crnoj hronici, ko želi da čita. Meni je nekako lakše da je pamtim kao prvakinju Evrope.

Maru Lakić sam godinama kasnije viđao u Tuzli. Svom je prezimenu dodala ono Brčaninović, dobila je kćerku Melisu i postala je ozbiljan skaut i košarkaški trener.

Raza Mujanović postala je najveća bosanska sportašica svih vremena kada su je uvrstili u Kuću slavnih one godine kada je u istu kuću ušao i američki “Dream Team” sa Olimpijade iz Barcelone.

Ne znam tačno kojom je magistralom u Tuzlu ušao šesnaestogodišnji jablanički dječak kada ga je otac dovezao da se okuša u Sloboda Diti. Nije ni bitno. Bitno je da će taj dječak deceniju kasnije postati najbolji strijelac Eurolige a malo zatim i prvi Bosanac koji je zaigrao u NBA.

Par sati prije nego sam počeo pisati ovaj tekst, pričao sam s tim dječakom, čije dresove, onaj iz Milovokija i onaj iz reprezentacije, čuvam revnosnije nego sve tajne dokumente koje sam skupljao proteklih dvadesetak godina.

Mirza Teletović je sada predsjednik Košarkaškog saveza BiH. Ne razumije se, reći će mi, u procedure i dokumente, numerisanja stranica i projekte. Umjesto njega, njegova velika karijera govori u šta se razumije. Otkako je Mirza Teletović postao predsjednik Košarkaškog saveza BiH, ima smisla gledati evropska košarkaška prvenstva. I ono za žene, i ono za muškarce. Kada smo pričali, bio je, ako sam ga dobro čuo, negdje u Dalmaciji. Nije bio u Strazburu sa igračicama. Jer on nije postao predsjednik Saveza da bude turistički putnik u kvalifikacijskim mečevima. Postao je predsjednik Saveza da bi i od sebe veću Raziju Mujanović poslao u Strazbur da, onako, sa klupe, svojim autoritetom i likom iz Kuće slavnih „plaši“ protivnice i službenike FIBA-e.

Mirza Teletović je predsjednik Saveza, Razija Mujanović je u stručnom štabu ženske košarkaške reprezentacije, Mara Lakić je uz reprezentaciju, a na terenu su one koje znaju igrati košarku. Svejedno je da li se zovu Milica, Nikolina ili Melisa. I nije ovdje stvar multietničnosti. Ovdje je stvar – profesionalizma.

Danas, kada bh. košarkašice igraju četvrtfinale protiv Francuske svi su postali eksperti za taj sport. Do danas su ti isti, iz oblasti ženske košarke, znali samo viceve na račun Razije Mujanović.

Kada je odredila u kojem će gradu igrati ženska košarkaška reprezentacija BiH,  FIBA nije pogriješila. Strazbur je mjesto u kojem se traži konačna ovozemaljska pravda. I baš u Strazburu pravda je zadovoljena. Pobjedom protiv Hrvatske i svih onih u BiH koji negiraju postojanje države. A za kraj, red je citirati i Emanuela Macrona. Danas, u Valensiji, BiH će za Francusku biti „bomba koja otkucava“.

(oslobodjenje.ba)