Facebook Twitter Youtube
    Najpopularniji

    Kolumne

    Andrej Nikolaidis za SB: Na jednom imanju u Bosni ljudi su dogovorili izbornu pljačku po uzoru na Srbiju, da ima države, to je dovoljno da ih sve POHAPSI…

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Teško je u to povjerovati, ali na ovome svijetu postoji i Dobro. Nema ga mnogo, pojavi se rijetko, pa onda dugo pripovijedamo o njemu. Ali ga ima. Što rekli stari Crnogorci: Ima Boga, pa da je kolika je mačka.

    Teško je povjerovati u Dobro dok gledaš kako oni koji sebe nazivaju progresivnima, humanima i demokratama podržavaju one koji ubijaju djecu. Teško je u Dobro vjerovati dok gledaš profesore humanističkih nauka koji pred televizijskim kamerama objašnjavaju zašto nije zločin hiljadama bombi raznijeti palestinski Univerzitet, dok njihova publika jednim okom gleda mudraca na ekranu, a drugim sa kime će sa Tindera izvršiti preljubu.

    Mi to često pomislimo, ali nisu naše vrijeme i naš svijet najgori. Svijet je ogavan otkad postoji. Kontinuitet beščašća i gadluka u ljudskoj istoriji je netaknut i neprekinut.

    Šekspir je umro prije 4 stotine i kusur godina. A o svijetu je napisao, recimo, i Sonet 66. Koji veli:

    Sit svega toga vapim smrt smirenja,/ Kad gledam Vrijednost ko bokče rođenu,/ I Ništavnost u duhu uzvišenja,) I tvrdu Vjeru sramno pogaženu,/ I Čast predivnu sramotno izdanu,/ I Savršenost grubo osramoćenu,/ I djevičansku Krepost, krepost prokurvanu,/ I u krzmanju Snagu razdrobljenu,/ I Umjetnost od vlasti zauzdanu,/ I Ludost kako nadzire Umnika,/ I Istinitost Glupošću nazvanu/ I ropče Dobro gdje dvori Silnika,/ Sit svega toga, ostavio sve bih,/ Kad smrću ljubav napustio ne bih.

    Isto k’o danas, a?

    Ja sam vam, vidite, apokaliptičar. Vjerujem da će Dobro na kraju pobijediti: a kada pobijedi, svijet će – ovakav kakav znamo –  biti ukinut. Svijeta – ovakvog kakav znamo – više neće biti. Dakle: kad svijeta ne bude, Dobro će pobijediti. Ako koncept apokalipse nije vrhunska ironija, ne znam šta jeste.

    A šta do tad? Po mom skromnom sudu, u međuvremenu, vrijeme koje ćemo provesti u ovoj dolini suza nije zgorega provesti zajebavajući Moć, dakle Zlo.

    Tim prije što su oni, svi oni, beskrajno smiješni. Sve na ovome svijetu je, osim što je odvratno, još i komično: naročito ljudi koji su umislili da su moćni i da o nečemu odlučuju. Gađenje i smijeh: to su prirodne reakcije na svijet.

    Možete li, recimo, da vjerujete da se na nekom seoskom imanju u Bosni sastala grupa ljudi da dogovori nekakve zakone: dakle pravila koja će drugi ljudi morati da poštuju. I onda su, na seoskom imanju u Bosni, rekli i ovo – citiram: “Razmatran je izbor nove Centralne izborne komisije BiH. Potrebno je uvažiti iskustva izbora u susjednim zemljama (Srbija)”.

    Vladar u Srbiji je upravo pokrao još jedne izbore, kao što je pokrao i sve što nije za Nebo vezano. Izbore je pokrao u saradnji sa jednim od kreatora novih pravila za izbore u Bosni: ovaj mu je autobusima ćerao grla za glasanje. Frajer iz Srbije je izbore pokrao tako brutalno da se čak i oni koji ga održavaju na vlasti (čitaj Zapad) ibrete i malo im je k’o neugodno zbog toga, pa gunđaju.

     

     

    I onda se na seoskom imanju u Bosni okupi grupa ljudi koji se dogovore da izbore realizuju po uzoru na Srbiju. To je kao da se dogovoriš da ćeš od banke uzeti pare po uzoru na Dilindžera; da ćeš biti vjeran ženi kao Roko Sifredi; da ćeš braniti interese svoje države kao Dritan Abazović; da ćeš se kloniti pića i droge kao Džim Morison… Da skratim: ljudi su dogovorili izbornu pljačku po uzoru na Srbiju: da ima države, to je dovoljno da ih sve pohapsi.

    Osim toga, saznajemo od glavnog baje, razgovarali su i o tome da glasanje ne bude pravo, nego obaveza. Da kažnjavaju ljude koji ne glasaju.

    Hajde da se na tren maknemo iz Bosne. Hajdemo malo do Amerike. Zamislite da morate da glasate na tamošnjim predsjedničkim izborima. Da birate između dva kadnidata.

    Jednog, koji je pružio finansijsku, vojnu, pravnu i svaku drugu pomoć genocidu u Gazi, u čemu ga nije omelo ni to što mu je medicinsko stanje takvo da, kako bi se eufemistički reklo, ima problema da slijedi prostorno-vremenski kontinuite: ne zna, dakle, ni gdje je, ni kad je ni zašto je. I drugog, koji je ljudima koji ga slijede i slušaju preporučio da kovid liječe tako što će piti varikinu. Čestiti čovjek ni pod prijetnjom strijeljanjem ne bi glasao ni za jednog od njih. Pritom, nas podučavaju kako je riječ o izborima u najdemokratskijoj državi svih vremena. Štatijaznam… Po meni, otići na hipodrom i kladiti se na bilo kojeg od konja sa istinskom demokratijom ima kudikamo više veze no što to ima – jer nema – glasanje za jednog od nabrojane dvojice.

    Kao što vidimo, demokratija napreduje i u Bosni i Hercegovini. Demokratske strukture su odlučile da nas obavežu da glasamo. Demokratičnije od toga bilo bi samo to da nas obavežu i za koga ćemo glasati.

    Čini se kako Bosna i Hercegovina, pod brižnim nadzorom Visokog predstavnika, pravi snažne korake u dostizanju demokratskih standarda logora.

    Na izborima u logoru, naime, kako je to neko mudar primijetio, uprava je siguran pobjednik.

    (Slobodna Bosna)

    Danas je Dan nezavisnosti BiH: Država u kojoj su Bosanci i Hercegovci samo “ostali”, država koja je preživjela istovremenu agresiju dvije susjedne zemlje, država koja se odbranila pod embargom i u kojoj se zakoni prilagođavaju agresoru, a ne žrtvi!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Crni vrh i Tomašica. Lanište i Jama Bezdana. Vilina Vlas i Čelopek. Keraterm i Omarska. Heliodrom i Dretelj. I živa lomača u kući Mehe Aljića. Suha, Blječeva, Kamenica 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13. Branjevo i Pilica. I most Mehmed paše Sokovića. Brčanska Luka i bijeljinski Batković. DTV Partizan, Hadži-pašina džamija, Hotel Posavina i zgrada Policijske uprave Brčko. I zvornički Bijeli Potok, i Skočić, i Snagovo. Bratunački “Vuk Karadžić”, bratunačka Glogova. I vlasenička Sušica. Pionirska ulica i lomača u kući Adema Omeragića. I fočanski most na Drini. I opsada Goražda. I čajnička Mostina. Gatački Avtovac, kalinovički Barutni magazin i Jelašačko Polje. Logor Bileća. Nevesinjsko Zijemlje i nevesinjska Kljuna.  I Koštana bolnica u Stocu. Mostar i “Vranica”. Markale 1 i 2., i škola Fatima Gunić. I desetine takvih.  Stupni Do i Ahmići. Ljutočka dolina i hale Agrokomerca. I Manjača i Trnopolje. Večići i Kotor Varoš, dobojska Bosanka, Centralni zatvor i logor Bare. Šamačka Crkvina. I, na kraju,genocid u Srebrenici.

    Crni vrh je danas “samo prevoj” između Tuzle i Zvornika. Tomašica je novinska priča. Za Lanište i Jamu Bezdanu znaju samo Krajišnici. U Vilinoj Vlasi, mjestu masovnog silovanja Bošnjaka, danas je “centar za rehabilitaciju”. Dom kulture u Čelopeku gdje su seksualno zlostavljali muškarce je srušen. Na mostu Mehmed paše Sokolovića pale baklje u čast Republike Srpske. Za Bijeli Potok i 650 ubijenih zvorničkih Bošnjaka skoro da niko i ne zna. Živih lomača se sjećamo samo na godišnjicu. U Foči skoro da i nema Bošnjaka. U Stocu i dalje vrše segregaciju Bošnjaka. Zločinac iz Mostrine (Duško Kornjača) liječi ljude u Novom Sadu. Za snajperisanje granatiranje Sarajeva domaće pravosuđe nikog nije procesuiralo. Agrokomerc je propao, ali Velikom Kladušom vlada ratni zločinac Fikret Abdić. Vlasenicom vlada optuženi ratni zločinac. Srebrenicom – negatori genocida.

    Sudovi su utvrdili jedan genocid i dva udružena zločinačka poduhvata. I istrebljenje. I etničko čiščenje. I zločin protiv čovječnosti. Slike logora su obilazile svijet. A svijet četiri godine nije dopuštao da se branite oružjem.

    Graničila je sa dvije države. I obje su je napale istovremeno. Jedna je susjedna država provela udruženi zločinački poduhvat, a druga je počinila genocid.  Pa, opet je opstala.

    Ratko Mladić je i danas heroj jednih. A Dario Kordić prijatelj kojeg se ne odriču drugi. Danas imamo i visokog predstavnika koji je u istom redu sa ratnim zločincima. Imamo i one koji nas tjeraju da prvi pružimo ruku onima koji je još uvijek žele odsjeći. Danas se u Bosni i Hercegovini više pitaju Beograd i Zagreb nego Sarajevo. Danas ste velik ako odete svojim dželatima na noge. Danas je onaj koji je prijetio smrću stotinama muslimana za jednog mrtvog Srbina – partner i Istoka i Zapada. A onaj koji je slao zarobljene Bošnjake na radnu obavezu – pronositelj evropskih vrijednosti. Danas je Hrvat Željko Komšić, zlatni ljiljan Armije RBiH, samo “alkoholičar” i “privjesak Bošnjak”. A Dragan Čović je poželjan partner. Danas je logoraš Husein Kavazović tek “eksponent” “radikalnih islamista”, koji idu u džamiju, a mitropolit Hrizostom – žrtva “islamista”. Danas su žrtve genocida u Republici Srpskoj – manjina. I zbog njih se ne mijenja izborni zakon. Zakon se mijenja tamo gdje su se Bošnjaci i Bosanci odbranili kako bi vrijedili manje od onih koji su ih napali. Danas su Bosanci i Hercegovci u Bosni i Hercegovini samo “ostali”. Bez prava da budu birani. I nisu konstitutivni u vlastitoj državi. Danas je Milorad Dodik “reformska snaga”, a Fadil Novalić tek obični “crnolistaš”. Danas su bošnjački radikali Melina Borčak, Jasmin Mujanović, Reuf Bajrović, Andrej Nikolaidis, Emir Suljagić, Dragan Bursać. Danas su demokrate Ivan Šušnjar, Zoran Krešić, Mato Đaković, Srđan Puhalo. Danas tvrde da Bosnu i Hercegovinu više voli Josip Juratović nego Adis Ahmetović. Danas je Dan nezavisnosti i red je prisjetiti se rečenica tuzlanskog ratnog gradonačelnika Selima Bešlagića izgovorenu u telefonskom razgovoru sa oficirom JNA Tomislavom Pračerom u maju 1992. godine.

    “Neka je rat, Pračer. Neka je rat. Ja nemam druge države osim Bosne i Hercegovine. I boli me više k…. ko će me zajebavat”!

    Naknadna pamet sarajevske i banjalučke opozicije: Inzkov zakon za podizanje svijesti

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    SDP-ovom federalnom zastupniku Damiru Mašiću  nadošla je genijalna ideja pa na društvenim mrežama, a gdje bi drugo, predlaže da Željko Komšić “odmah sutra sazove sjednicu Predsjedništva BiH i stavi sve “sporne” tačke na dnevni red”.

    “Pa neka Baja bojkotuje”, zaključuje euforični Mašić nazivajući, pritome, Milorada Dodika – Bajom.

    Ima od tada, možda, godina i po kada su hercegovački portali, oni koji veličaju Dragana Čovića, slavodobitno prenijeli izjave Damira Mašića koji je, govoreći o “kantonalnoj sarajevskoj vladi”, zaključio da je “Željko Komšić podvala”. Godinu prije toga SDP će na sve načine pokušati spriječiti “podvaljenog Komšića” da postane član Predsjedništva, ali, za razliku od Mašića i njegovih partijskih drugova, nekih 225 hiljada Bosanaca i Hercegovaca vidjelo je malo širu sliku. Komšić je postao član Predsjedništva BiH.

    “Sjednicu Predsjedništva nije moguće održati ako fizički nisu prisutna najmanje dva člana Predsjedništva”, piše u Poslovniku o radu Predsjedništva BiH, u poglavlju zvanom – “kvorum za sjednicu”.

    Kada se u ljeto 2018. godine govorilo o tome, Mašić i ekipa su bili fokusarani na dizalice iz Širokog Brijega koje su im “podizale” svijest u kampanji protiv Željka Komšića i svih onih koji su govorili o bitnosti njegovog izbora. No, dobro, bitno je da je bilo kada Mašić shvatio da jedan član Predsjedništva BiH, koliko god bio vičan pisanju otvorenih pisama, ne može ništa ako dvojica drugih odluče urušiti instituciju.

    Milorad Dodik je rekao da više neće učestvovati u radu Predsjedništva BiH nakon što je Valentin Inzko, koristeći bonske ovlasti u sudijskoj nadoknadi svoga mandata, odlučio nametnuti izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH prema kojima je kažnjivo negirati genocid i sve druge presude izrečene protiv ratnih zločinaca. Dragan Čović se nije izjašnjavao o Inzkovom zakonu, ali ako je suditi na osnovu izjava Borjane Krišto, nije baš da je HDZ “suglasan” sa odlazećim Visokim predstavnikom. Što će reći da bi Čović, da je u Predsjedništvu BiH, pratio stavove svog druga iz Banja Luke. I u tom bi slučaju, vjerujem da je sada jasno i Damiru Mašiću, Predsjedništvo BiH “nestalo” na potezu između izmjena i dopuna dva zakona, Krivičnog i Izbornog.

    Inzkov zakon je, ako ništa, na površinu izbacio sve. Damir Mašić je (valjda) uvidio svoju pogrešnu procjenu iz ljeta 2018. godine, a njegov šef Nermin Nikšić je primijetio “da nema razlike između opozicije i pozicije u Republici Srpskoj”. Ja, ipak, mislim da ima razlike ali moje mišljenje o tome uopće nije bitno. Opozicija iz Republike Srpske jeste napravila kardinalnu grešku kada je podržala zaključke koje im je nametnuo Milorad Dodik. Prvo, ne tjera Inzkov zakon Srbe da priznaju presuđeni genocid u Srebrenici. Zakon im samo zabranjuje da ga negiraju, odnosno da likuju i veličaju svirepe zločine koje su dva međunarodna suda nazvala – genocidom. Drugo, opozicija iz Republike Srpske ponaša se, otprilike, kao SDP 2018. godine u Federaciji, ne gledajući širu sliku i kontekst. Podržavajući Dodikove zaključke, Mirko Šarović i Brano Borenović smanjuju sebi koalicijski kapacitet na državnom nivou 2022. godine. Jer sve i da osvoje 5-6 mandata u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, zbog svog će ponašanja u vezi sa Inzkovim zakonom postati “isti kao Dodik” i bit će svejedno s kim ćete koalirati. I treće, ako pratite Milorada Dodika u rušenju institucija BiH kako, onda, uopće možete tražiti i dobiti podršku 50-ak hiljada Bošnjaka-povratnika u utrci za člana Predsjedništva BiH iz RS-a.

    Koliko god u javnosti izgledalo da su svi isti – ipak, nisu. Milorad Dodik i Dragan Čović su posljednjih desetak godina ključne figure u procesu razbijanja BiH. Zato nekada treba imati hrabrosti, i na uštrb par hiljada glasova, povući državničke poteze. SDP je rušeći Komšića 2018. godine napravio grešku koja je danas mogla skupo stajati Bosnu i Hercegovinu. I ljevicu i desnicu. SDS i PDP, zarad dvadesetak hiljada glasova koje bi mogli izgubiti među “srpskom” populacijom, rizikuju gubitak 50-ak hiljada onih koji su živjeli u uvjerenju da nisu isti Mirko Šarović i Milorad Dodik. I valjda će im za konačno shvatanje greške trebati manje vremena nego Damiru Mašiću.

    (oslobodjenje.ba)

    Relativizacija “i tačka”: Da su svi zločini isti, sve bi kazne bile iste i ne bi se dokazivali genocid i UZP-ovi!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Da su svi zločini isti, svaki ratni zločinac bi bio osuđen na identičnu kaznu zatvora. I ne bi se tužioci trudili da dokazuju udružene zločinačke poduhvate, genocide, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine protiv ratnih zarobljenika, ratne zločine protiv civilnog stanovništva ….

    Da su svi ratni zločini isti, Haški sud bi identične kazne zatvora izrekao komandantu Armije RBiH Rasimu Deliću i komandantu Vojske RS Ratku Mladiću. A nije izrekao. Delić je u neokončanom, ali pravosnažno priznatom postupku, dobio tri godine zatvora, a Ratko Mladić je dobio doživotnu robiju.

    Komandant Armije RBiH je proglašen je krivim “jer nije poduzeo potrebne i razumne mjere da spriječi i kazni počinioce krivičnih djela okrutnog postupanja iz odreda “El Mudžahid”. I dobio je tri godine zatvora.

    Komandant Vojske Republike Srpske je osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja. On je osuđen na kaznu doživotnog zatvora.

    Kada aktivisti Naše stranke kažu da su svi ratni zločini isti, pa podjednako osude zločin u Trusini i Ahmićima, to pokazuje da nisu pročitali nijednu presudu. Kao što je poistovjećivanje presude Sakibu Mahmuljinu, koji je osuđen zbog toga što nije sankcionirao ubice, sa presudom Dariu Kordiću – samo plod populizma pomiješanog sa nepoznavanjem ni prava, niti prava i običaja ratovanja.

    Nije isto narediti ubistvo što i propustiti sankcionirati ubicu. Stvar je, dakle, namjere, koja je bitnija od razmjere.

    Iz perspektive žrtve, svaki zločin je isti. Ali iz perspektive sudski utvrđenih činjenica – nije. Da je lako dokazati genocid, ne bi on bio presuđen samo u slučaju Srebrenice. Bili bi tu i Višegrad, i Zvornik, i Foča, i Prijedor, i Bratunac, i Vlasenica ….

    Da je lako dokazati udruženi zločinački poduhvat ne bi samo ratni čelnici Republike Srpske sa službenim Beogradom, i Herceg Bosne sa službenim Zagrebom, bili osuđeni za udruženi zločinački poduhvat. Jer da biste dokazali UZP, morate dokazati dijeljenje iste zločinačke namjere. A nijednom visokom oficiru Armije RBiH nije dokazana zločinačka namjera. I zato samo Armija RBiH ni u Haagu niti u Sudu BiH nije proglašena “udruženim zločinačkim poduhvatom”.

    Dakle, nisu svi zločini isti. I svaka priča o tome da jesu zapravo je relativizacija sudski utvrđenih činjenica. Ne možete govoriti o pravosuđu i pravu, ne možete se zalagati za pravnu državu,a istovremeno tvrditi da “zločin je zločin”. I tačka.

    Korupcija i vrijeme: Prijavom protiv korone

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Dva dana nakon Uskrsa, Mirnes Ajanović je vaskrsnuo. Vanredna vijest, baš onako kako i priliči, pisalo je iznad naslova skoro svih medija koji nas izvještavaju da je predsjednik BOSS-a podnio krivičnu prijavu protiv premijera Edina Forte, ministra Harisa Vranića, KCUS-a i svih drugih zvaničnika u Kantonu Sarajevo.
    Nisam brojao pa ne znam tačno koja je ovo po redu besmislena krivična prijava podnesena u proteklih tridesetak dana. Idemo čisto po sjećanju – prvo su neki intelektualci predvođeni (pri)pravnim ekspertom Senadom Pećaninom podnijeli prijavu protiv svih živih na državnom i entitetskom nivou, izostavljajući, logično, onaj kantonalni. Onda su anonimni pošiljaoci medijima poslali prijavu protiv KCUS-a, da bi KCUS sa Sebijom Izetbegović i njenim pratećim menadžmentom odgovorio prijavom protiv anonimnih pošiljalaca i medija. Prije toga je ministar zdravlja Kantona Sarajevo tražio intervenciju državnog i kantonalnog tužilaštva… I tako je prošlo tridesetak dana. Statistički gledano, najsmrtonosnijih tridesetak dana od početka pandemije do danas.

    Hajmo biti objektivni, sve i da ima osnovane sumnje, a uz prethodne konsultacije sa ozbiljnim pravnicima, ne (pri)pravnim ekspertima, ističem da nema, podnošenje krivičnih prijava u ovoj situaciji zapravo je samo pokušaj prikupljanja simpatija u javnosti. I ništa više.
    U normalnim državama ni pravosuđe niti bilo ko drugi ne insistira na “potpunoj provedbi” zakona u situacijama kada je borba za goli život. Čak i Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu, provjerio sam sa sudijom Farisom Vehabovićem, u ovakvim luđačkim vremenima dopušta suspenziju i određenih ljudskih prava zagarantovanih Konvencijom. Eno, u Izraelu je Mosad nabavljao i respiratore i vakcine. Aleksandra Vučića niko živ ne pita pod kojim je uslovima i kojim kanalima nabavio vakcine kojima su vakcinisani i bh. državljani.
    Ali zato u Bosni i Hercegovini svako prijavljuje svakoga. Svako može uzeti sebi za pravo da računa da li je vakcina 15 euro centi skuplja ili jeftinija i da nakon toga podnosi krivičnu prijavu. Pandemija se koristi za političke obračune kroz pravosudne institucije. Dvadeset godina se u ovoj državi kralo na javnim nabavkama, kralo na građevini i na nabavci medicinske opreme. Nikad mediji i NVO aktivisti, čast izuzecima, nisu ovoliko insistirali na “dosljednoj provedbi” zakona. Nikada više krivičnih prijava nije podneseno, niti su tužioci ikada prije ovako promptno izlazili na uviđaj.
    Nije korupcija ovu državu pojela i uništila tokom pandemije virusa korona. Ako ćemo objektivno, sada se krade manje nego prije. Jer sada kradu malo veći igrači od ovih naših, igrači koji upravljaju svjetskim tržištem. I zanimljivo, baš sada je najveća buka. Aktivisti su se probudili, vlastodršci podnose prijave jedni protiv drugih.
    Zar je bitnije po kojoj će se proceduri nabaviti vakcine od toga da ih se nabavi? Zar je uopće bitno da li će vakcine biti nabavljene po Zakonu o javnim nabavkama od “ovlaštene” institucije? Zar zapravo nije najbitnije da vakcine dobijemo? Evo moje (proste) računice: ako je Izrael svojih 4,6 miliona stanovnika ekspresno vakcinisao plaćajući 50 posto više Pfizeru od EU, da je BiH plaćala duplo više, opet bismo prošli sa cca 10 posto budžeta Kantona Sarajevo za cijelu zemlju?! A sada, kada umiru desetine ljudi dnevno, kada smo na repu imunizacije i kada zdravstveni radnici padaju s nogu, politikantstvo i lažni aktivizam su nam najmanje potrebni. Sada treba pomoći Forti i Novaliću da zajedno na svjetskom tržištu pronađu vakcine. Sada svoje ratne sjekire moraju zakopati i Vranić i Sebija Izetbegović i okrenuti se spašavanju ljudi koji se mogu spasiti.
    Da li su do sada pokazali da su nesposobni? Jesu. Ali bit će još nesposobniji ako svakodnevno budu strahovali hoće li im, Forti ili Novaliću, Sebiji ili Vraniću, upasti tužioci tražeći papire o tome da li je vakcina naručena preko “relevantnog” posrednika ili su respiratori postavljeni na šesti ili sedmi sprat. A svi znamo i koliko traju naše istrage i kako završavaju.

    (Oslobođenje)

    Christian Schmidt između Möldersa i Kordića: Za rehabilitaciju spremni!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    “Činjenica da je neka osuđena osoba izdržala kaznu za počinjeni ratni zločin ne znači da je zločin nestao. Ta osoba je i dalje ratni zločinac”, kaže visoki predstavnik Christian Schmidt reagujući na snimak ratnog zločinca Daria Kordića koji je kazao da se “ne kaje zbog onoga što je uradio” i da bi “sve isto ponovio”.

    Činjenica je, dakle, da je Dario Kordić i dalje ratni zločinac. Kao što je činjenica da s tim ratnim zločincem Christian Schmidt dijeli nagradu dobivenu od hrvatskih vlasti. I još je činjenica da Schmidt dijeli istu nagradu sa ratnim zločincem Jadrankom Prlićem.

    Činjenica je i Christian Schmidt ne želi da se odrekne svojih nagrada koje dijeli sa ratnim zločincima Kordićem i Prlićem. Činjenica da je Dragan Čović na prinudni rad slao zarobljene Bošnjake. Činjenica je da Christian Schmidt dobro zna šta znači Arbeit Macht Frei. Činjenica je da je sud u Haagu presudio da je Herceg-Bosna bila udruženi zločinački poduhvat sa Franjom Tuđmanom na čelu. A činjenica je, reći će Schmidt, da zločin nije nestao. Pa tako i onaj UZP-ovski. A da “granice” Herceg-Bosne ne bi nestale, pobrinuo ce Christian Schmidt.

    U suglasju sa Zagrebom, priznat će Andrej Plenković, a odšutjeti Christian Schmidt, visoki je predstavnik nametnuo izmjene izbornog zakona tako što je, recimo, u Mostaru jedan Hrvat vrijedan koliko tri Bošnjaka. A jedan Refik Lendo je bezvrijedan. I činjenica je da je Christian Schmidt otuđio njegov identitet.

    Činjenica je, dakle, da je osoba osuđena za ratne zločine – ratni zločinac. I činjenica je da ministri u Vladi Federacije smatraju da zločince treba rehabilitovati. Kao što je činjenica je da Christian Schmidt prije 16 godina želio rehabilitovati nacističkog pukovnika Wernera Möldersa.

    Činjenica je da je Dario Kordić ratni zločinac. I činjenica je da Chritistan Schmidt stoji s njim u Redu Ante Starčevića.

    Činjenica je da je Jadranko Prlić ratni zločinac. I činjenica je da Christian Schmidt stoji s njim u Redu Ante Starčevića.

    Činjenica je da je Werner Mölders bio Hitlerov heroj. I činjenica je ga je Christian Schmidt namjeravao rehabilitovati.

    To što Christian Schmidt poziva Tužilaštvo BiH da zbog izjave procesuira Daria Kordića je samo licemjerstvo. Jer od Kordićeve prošlogodišnje izjave puno je opasnija bila Schmidtova jednodnevna suspenzija Ustava u korist sljedbenika politike koja je proizvela Daria Kordića i koja je u miru dobila ono što su Kordić i drugi namjeravali dobiti u ratu.

    Kuda plovi Trojkin brod: Konaković za pomoć moli Mađara koji zagovara izborni zakon na hrišćanskim osnovama i koji Dodika štiti od sankcija EU!

    Piše:
    Amra Vrabac
    -

    Kada je Milorad Dodik na press konferenciji u četvrtak izgovorio rečenicu da BiH nema suverenitet, optužujući za to strance odnosno OHR, nijedna politička stranka koja je s njegovim SNSD-om u vlasti nije reagirala.

    Tačno je da su stranci prisutni u BiH. Tačno je i da OHR odnosno visoki predstavnik ima sva ovlaštenja, ali u Ustav BiH ne može dirati. A ustav jedne države je najviši pravni akt koji joj garantuje suverenitet. U BiH o Ustavu BiH ne može odlučivati nijedan stranac već isključivo Parlamentarna skupština BiH.

    Samo dan kasnije na scenu je stupio ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković. On je boravio u posjeti Mađarskoj, a na sastanku sa ministrom vanjskih poslova Petrom Sijartom otvoreno je zatražio pomoć u odnosu sa Miloradom Dodikom.

    „Razumijevanje svih političara u BiH jako je važno i zamolio sam da dobre veze sa političarima u Rs iskoristi, da objasni koje benefite donosi priča EU, zbog krize koja se dešava, da objasni da lobira da se vratimo na postavke koje znače političku stabilnost, a iz koje možemo iskreirati neke nove ekonomske prilike”, kazao je Konaković.

    Očekivano, ovakav istup Konakovića naišao je na brojne negativne reakcije s obzirom na historiju odnosa Mađarske sa Miloradom Dodikom. I ne samo to, upravo je Sijarto zagovornik izmjena Izbornog zakona BiH na hrišćanskim osnovama kako je to kazao u jednom razgovoru sa Draganom Čovićem. Konaković je zaboravio i činjenicu da je Dodik postao sve žešći nakon susreta sa Putinom i Orbanom i sve češće govori o nezavisnosti Rs-a.

    U trenutku kada se BiH suočava sa najvećom krizom nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, sve jačim napadima entiteta Rs na državu i prijetnje secesijom, napadima na njene građane koji se hapse zbog objava na društvenim mrežama, na Ustavni sud BiH koji je dio Dejtonskog mirovnog sporazuma, šef bh. diplomatije rješenje vidi u pomoći Sijarta u slučaju Dodika.

    Sve i da Dodik ovog trenutka zaustavi sve aktivnosti, a već je kasno za to, jer je izvršio napad na Ustavni sud BiH, otvoreno se suprotstavio OHR-u pa i cijeloj međunarodnoj zajednici, historija će ga pamtiti kao čovjeka koji je rušio vlastitu državu. I što je najgore prošao je nekažnjeno.

    Da je prešao crvenu liniju koju su samo imaginarno postavile stranke trojke, bilo je jasno 30. juna kada je svojim koalicionim partnerima opsovao genocid. Ni to nije bilo dovoljno “dobrim momcima” iz trojke pa su brže-bolje poručili Dodiku da u njima još ima partnera.

    “Još uvijek imaju partnere koji su spremni da gradimo, bez obzira na teške okolnosti u kojima se nalazimo, budućnost naše zemlje. Drugi put koji se može desiti dovest će Republiku Srpsku u potpunu izolaciju. Njihova pozicija na međunarodnoj i domaćoj sceni nije zaista dobra, i mislim da bi trebali uozbiljiti svoje djelovanje”, poručio je Konaković.

    I na takvu poruku iz trojke Dodik je odgovorio nastupom na Kozari, monologom o opstanku Rs-a pa i mogućem referendumu do kraja godine o statusu Rs-a.

    Umjesto da Dodiku zatvore sva vrata, pa ako treba da se prekine i sva komunikacija, da ne radi Parlament BiH jer ne bi bio prvi put, iz trojke su pokazali da mogu pasti još niže. Konaković moli Mađara za pomoć, a ta bi država među prvima prihvatila nezavisnost Rs-a. Poniženje kojem svjedočimo ovih dana od kadrova trojke izaziva bol u utrobi.

    Urušavanje države događa se pred našim očima, a trojka se pravi mrtva.
    Iako su na početku procesa uspostave vlasti poručivali da će ako ne uspiju zemlju povesti naprijed sa partnerima SNSD-om i HDZ-om izviniti se i otići to se nije desilo. BiH ne samo da se nije pomakla naprijed, već kao da proživljava nove 90-e. Oružja nema, a kao da ima. Jer imaju ljudi koji su spremni ponovo na strahote 90-ih, koji bi klali i ponovili sve zločine nad Bošnjacima. To su već izgovorili, svjedočimo tome ovih dana. Ako to nije crvena linija za trojkaše onda ne znam šta bi drugo moglo biti.

    Ne može se ne primjetiti da su predsjednici trojke dobili pozicije od kojih se teško odlijepiti. A ako za to treba da države bude manje, čini se da im je to sasvim prihvatljivo.
    Za to vrijeme, a od uspostave nove državne vlasti prošlo je šest mjeseci, građani i dalje masovno odlaze iz BiH, čekaju u redovima pred ambasadama, imaju iste probleme u zdravstvu, obrazovanju, teško žive, investitori se povlače jer ne vide pravnu sigurnost.

    Šest mjeseci je dovoljan period da trojka prizna poraz pred Dodikom i Čovićem i prestane tonuti dalje u blato. Jer džoker koji svako malo vade da je “tako i SDA radila” odavno je potrošen. Na poziv SDA da se konačno formira šiti probosanski blok za odbranu države nisu odgovorili.

    Šta je onda zapravo trojci pravi cilj – zaštititi i očuvati državu ili zaštititi i očuvati svoj ostanak u vlasti i dobre plaće što duže?

    (NAP)

    O izvještaju OSCE-a i šefu VSTV-a: Kad Milan tvita, a Tegeltija sudi

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Milan Tegeltija dijelom je u pravu. Misija OSCE-a u BiH izašla je izvan diplomatskih okvira objavljujući svoj posljednji Izvještaj o odgovoru pravosuđa na korupciju u BiH. A da je samo imao hrabrosti da doda još jednu rečenicu, bio bi čovjek vrijedan poštovanja.

    „Podnosim ostavku”.

    To je ona rečenica koja nedostaje u seriji twittova predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije objavljenih nakon publiciranja OSCE-ovog izvještaja. Jer nije problem ove države u tome što je OSCE, komentarišući pojedinačne predmete domaćeg pravosuđa, izašao izvan diplomatskih normi. Pravi problem je što je u navedenom izvještaju sve tačno. Tačno, ali ne i istinito. Prava istina je barem deset puta gora. E, sad možete samo zamisliti u kakvom je stanju bh. pravosuđe kada je i vječno „umotani“ OSCE morao izaći izvan diplomatskih okvira kako bi, barem dijelom, objasnio široj javnosti ko nas i kako optužuje i ko nam i kako sudi.

    „Veze mogu biti od većeg uticaja nego rezultati“, „odluka predstavlja nečuveni napad na sudsku odgovornost“ samo su neke od sintagmi korištenih u izvještaju Misije OSCE-a  koji pokazuje „sumornu sliku o trenutnoj situaciji u kojoj se nalazi VSTV“.

    Da je Milan Tegeltija čovjek kojem je stalo da neko bude u okvirima svog mandata, davno bi prekinuo svoj „sumorni“ mandat. Igrom slučaja, Izvještaj OSCE-a objavljen je na drugu godišnjicu Tegeltijinog susreta sa Nerminom Aleševićem u banjalučkom Boriku kada je nastao čuveni snimak, svjetskoj javnosti poznat kao „Potkivanje“. Da ne bih trošio prostor i vrijeme na podsjećanje na ovaj slučaj korupcije, reći ću samo jedno – snimatelj čuvenog događaja Nermin Alešević ima status osumnjičenog, a trgovac uticajem u twittu i djelu Milana Tegeltije postao je – svjedok. Sumorna slika, objasnit će OSCE posljednice slučaja „Potkivanje“. Redom su autori ovog Izvještaja navodili konkretne primjere koji uzrokuju loše stanje u pravosuđu, navodili su nelogična postupanja, isticali pritiske na medije, zbrajali optužnice i presude, mjesece i godine koji su proticali u neradu pravosuđa i, na kraju, došli do suštine problema – do imenovanja.

    „Čini se da za karijerno i lično napredovanje u bh. pravosuđu veze mogu biti od većeg uticaja nego rezultati“, napisao je OSCE.

    To je, dakle, uzrok svih problema u bh. pravosuđu. Jer ako se, recimo, sviđate Milanu Tegeltiji možete sa jedanaestog skočiti do drugog mjesta na listi najuspješnijih kandidata i tako postati sudija Suda BiH sa ambicijom da budete naredi član VSTV-a. Ko ne vjeruje, neka pita VSTV kako je imenovan Tegeltijin drug Amir Kapetanović. Ako ste sa Tegeltijom radili „arbitraže“, onda vaša supruga može postati članica VSTV-a. Ako ste Tegeltiju oslobodili svake vrste disciplinske odgovornosti, onda sebi možete priuštiti, naprimjer, i ovo: Prvo postanete glavni tužilac u Doboju pa Vas okružni tužioci iz RS-a izaberu za člana VSTV-a. Kada Vam istekne mandat glavnog tužioca, podnesete ostavku u VSTV-u kako biste ponovo mogli biti imenovani na rukovodnu poziciju u Okružnom tužilaštvu u Doboju. Nakon što obnovite mandat glavnog tužioca u Doboju, opet Vas svi okružni tužioci izaberu za člana VSTV-a, jer je to mjesto bilo upražnjeno dok nije okončana proceduru izbora glavnog tužioca u Doboju. Za one koji ne vjeruju – pratite slučaj Željke Radović.

    To je, ukratko, „sumorna slika“ bh. pravosuđa uzrokovana kadrovskom politikom i kriterijima koje propisuje Milan Tegeltija. Bezbroj je ovakvih primjera u kojima je glavni akter bio „twitteraš“ iz VSTV-a.  OSCE, možda, jeste izašao iz okvira dioplomatije, ali Milan Tegeltija je već odavno izvan okvira zakona.

    (Oslobođenje)

    Kolumna Janusza Bugajskog za Istragu: Podjela Zapadnog Balkana na sfere uticaja!

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    Vidljivo je sve veće razočaranje politikom američke administracije na Zapadnom Balkanu. Nakon izbora Joea Bidena u novembru 2020. preovladavao je osjećaj da će se preostali problemi i sukobi brzo riješiti i da će se regija suočiti s pozitivnijom budućnošću, uključujući jasniju mapu puta prema članstvu u EU-u. Umjesto toga, sada se čini da su regiju otele etno-nacionalističke snage koje se predstavljaju kao demokratske, a Washington je ili podlegao njihovoj agendi ili je ometen gorućim globalnim krizama.

    Frustracija u Washingtonu i Bruxellesu također raste već nekoliko godina zbog neriješenih problema u regiji. Dvije decenije nakon jugoslavenskih ratova, Bosna i Hercegovina je i dalje duboko podijeljena i institucionalno nefunkcionalna, Srbija nije priznala državnost Kosova, a Crna Gora se suočava s velikim izazovom za svoju nezavisnost. Predloženi su različiti planovi za rješavanje nadolazećih nesuglasica, uključujući razmjenu teritorija i prilagodbu granica kako bi se izgradile etnički homogenije države, ali bez ikakvog uspjeha usred straha da bi to moglo ubrzati nove oružane sukobe.

    Unatoč tome, razvoj događaja tokom prošle godine ukazuje na to da su Washington i Bruxelles možda osmislili nacrt za novo regionalno rješenje. Navodni plan temelji se na premisi da su srž problema nesuglasice između Srba i Albanaca, s Hrvatima kao trećim velikim regionalnim igračem. Ako se ove nesuglasice uspiju riješiti, onda će zapadni Balkan očito svjedočiti produženom razdoblju mira i stabilnosti. Umjesto promjena granica, podjela i teritorijalnih apsorpcija, cilj je tripartitna podjela regionalnog utjecaja koja bi evidentno zadovoljila Beograd, Zagreb i Tiranu.

    Brojne zapadne inicijative tokom prošle godine potvrđuju da takav plan postoji. To uključuje izborne promjene u Bosni i Hercegovini koje favoriziraju hrvatske nacionaliste, planirano stvaranje zajednice srpskih općina na Kosovu koja favorizira srpske nacionaliste, te vladu u Crnoj Gori koja legitimizira rast utjecaja srpskih nacionalista na državne institucije.

    Bit tripartitnog plana je nagraditi Beograd, Zagreb i Tiranu političkim i ekonomskim utjecajem nad slabijim susjednim državama i direktnijom kontrolom nad srodnim stanovništvom u susjednim zemljama. Dakle, uz pomoć izborne manipulacije Hrvatskoj će biti omogućeno da preko HDZ-a blokira vlast u Sarajevu i bez stvaranja zasebnog hrvatskog entiteta u BiH. Visoki predstavnik Christian Schmidt duboko je upleten u ovaj proces unatoč upornim tvrdnjama da on jednostavno promoviše razvoj demokratskog izbornog sistema.

    Prema planu, Srbija bi u velikoj mjeri dominirala srpskim entitetom u BiH, čak i bez formalne podjele i pripajanja. Srpski i hrvatski nacionalisti mogli bi zajedničkim snagama paralizirati institucije BiH, dok bi Zagreb i Beograd mogli surađivati na drugim regionalnim inicijativama od kojih bi koristi imali i jedni i drugi bez obzira na interese Bošnjaka.

    Preko svojih saveznika i opunomoćenika, Beograd bi također bio ovlašten provoditi srbizaciju Crne Gore uz pomoć pravoslavne crkve i srpskih nacionalističkih predstavnika u parlamentu i vladi. Mogao bi istovremeno razviti inicijativu “Otvoreni Balkan” uz pomoć SAD-a i EU-a kako bi dobio dublju regionalnu gospodarsku moć. Srbija bi mogla koristiti općinsku udrugu i srpske izaslanike u parlamentu i vladi da blokira sve odluke Prištine koje Beograd ne odobrava. Vučićeva vlada bi tada mogla tvrditi da je Srbija obuhvatila srpsko stanovništvo na cijelom Kosovu čak i bez formalnog vraćanja teritorija ili priznavanja kosovske države.

    Albanija bi također stekla veći regionalni utjecaj kroz bliže veze s Kosovom čak i bez stvarnih teritorijalnih ili institucionalnih spajanja. Tirana je mogla tvrditi da je uspostavila veću “etničku Albaniju” u skladu s povijesnim težnjama iako granice nisu bile formalno promijenjene. Čak bi i Crna Gora i Sjeverna Makedonija mogle biti upletene u ovaj proces zarobljavanja države ako albanske stranke u obje zemlje budu zahtijevale veću autonomiju putem vlastitih općinskih ili okružnih udruga temeljenih na srpskom modelu na Kosovu zajedno s bližim vezama s Albanijom.

    Tripartitni plan navodno bi osigurao dominaciju triju regionalnih sila, a pod međunarodnim pritiskom očekivalo bi se da će se manje države povinovati kako bi osigurale regionalnu stabilnost. Ipak, unatoč velikim nadama svojih autora, tripartitna shema također sadrži tri ozbiljna nedostatka koji će vjerojatno izazvati nove sukobe i kolektivno nasilje.

    Prvo, Crnogorci, Bošnjaci i Kosovari, čiji su posebni nacionalni i državni identiteti ojačani nakon raspada Jugoslavije međunarodnim priznanjem, oduprijet će se svim pokušajima ograničavanja njihove neovisnosti. Proces njihovog podčinjavanja bilo kakvim širim političkim i ekonomskim aranžmanima bit će prožet protivljenjem i nacionalnim otporom koji potkopava multietničnost i demokratski razvoj. Paradoksalno, pokušaji Zapada da umiri većinske nacije proturječit će zapadnom planu promicanja demokracije i građanskih prava i suprotstaviti mu se.

    Drugo, Srbija, Hrvatska i Albanija mogu protumačiti tripartitni plan koji su očito odobrili Washington i Bruxelles jednostavno kao početni korak i zeleno svjetlo prema izravnim otimanjima teritorija. Novi proces podjele neće se dogoditi preko noći, ali bi mogao biti ubrzan jer se Bošnjaci, Kosovari i Crnogorci aktivno odupiru pritisku velikih susjeda. Međuetnički sukobi generirani pokušajima političke dominacije dat će Beogradu, Zagrebu i Tirani još više povoda da nasilno interveniraju i navodno zaštite svoje etničke sunarodnjake.

    Treći negativni rezultat tripartitnog plana omogućio bi dublji subverzivni prodor Moskve jer kultivira više zapadnobalkanskih klijenata. Kremlj bi uživao u prilici utjecajne srpske države koja bi mogla potkopati NATO savez i imala bi veći prostor za potkopavanje hrvatske i albanske elite. Zapravo, zapadni plan osmišljen za trajno rješavanje svih neriješenih sporova u praksi bi iznjedrio nove regionalne sukobe i preokrenuo veliki dio napretka koji je postignut u posljednja dva desetljeća.

    Kolumna Senada Avdića: Ono što nisu mogli Milošević i Karadžić, uspjela je Povorka ponosa: podijelila je SDP po nacionalnim šavovima!

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Održavanje Povorke ponosa u Sarajevu, četvrte po redu, proteklo je u mnogo mirnijoj atmosferi, bez tenzija i incidenata, što je dobra vijest i za učesnike i za pluralistički identitet glavnog grada BiH. Na ulicama je bilo mnogo manje policajaca nego prethodnih godina, neuporedivo je manji broj i protivnika koji se okupljaju na kontraprotestima, što ukazuje na to da ova manifestacija ulazi u svoju dobrodošlu rutinu i nekonfliktnu kolotečinu.

    Percepcija Povorke ponosa u javnosti se u posljednjih nekoliko godina donekle promijenila na bolje, ali, prema tvrdnjama organizatora i učesnika ne u mjeri kojom bi oni bili zadovoljni.

    Ono što se nije promijenilo, što je ostala turobna konstanta jeste odnos političkih stranaka prema Paradi ponosa. Tu su pozicije čvrsto i duboko zakopane, stavovi nepromijenjeni. Ko je bio protiv održavanja ovog događaja i otvoreno opstruirao njegovo održavanje prije 4-5 godina, to čini i danas. S druge strane, politički akteri koji su podržali prva okupljanja LGBT zajednice i danas su bili u prvim redovima povorke u Sarajevu. Doduše, bazično desničarske, konzervativno-klerikalističke partije, poput SDA, Naroda i pravde, ili Stranke za BiH ovoga su se puta držale po strani, nisu glasno iznosile svoje protivljenje, što im u ranijim godinama nije bilo svojstveno. Demokratska fronta se tradicionalno ne petlja u „ovozemaljska“, „trivijalna“, kakva su ljudska prava, sloboda mišljenja, korupcija.. Ona se opredijelila za isključivo visoku politiku, bavi se opstankom i budućnošću države i naroda. Kao što u ovoj stranci ne razumiju da to što je ona formalno multietnička, ne znači da je automatski i građanski profilirana, tako imaju problem i da ukapiraju da država koja počiva na kriminalu, nesnošljivosti prema manjinama, preziru prema meritokraciji… nema budućnost.

    Naša stranka i njeno rukovodstvo predvođeno predsjednikom stranke državnim ministrom Edinom Fortom, kao i do sada, bili su jedini unutar vladajuće koalicije koji su bez ikakvih rezervi i kalkulacija stali uz učesnike Parade.

    Socijaldemokratska partija BiH je prošle godine na dan održavanja Povorke održavala neko nabrzaka sazvano stranačko sijelo. Ovoga puta ideološko-političko licemjerstvo ove nekada ozbiljne i respektabilne stranke, dobilo je drugačiju formu. Njen prvi čovjek, federalni premijer Nermin Nikšić cijeli je ovaj događaj još jednom prespavao, jendostavno se nije htio miješati, smatrajući ga valjda nedostojnim njegovog uplitanja i očitovanja. Ni njegovi tobožnji oponenti u stranci, poput Denisa Bećirovića, člana Predsjedništva BiH i Irfana Čengića, jednog od najeksponiranijih sarajevskih  SDP-ovaca, nisu bili ništa vidljiviji. Inače, i jedan i drugi ne propuste ni mnogo manje prilike i izazove da javnost zatrpaju svojim, pretežno prizemnim i neartikuliranim stavovima, mišljenjima i smatranjima. No, negativni heroj ovogodišnje Povorke ponosa, bila je gradonačelnica Benjamina Karić. Ponašanje „gradonačelnice svih (malo)građana“ je bilo bezobrazno ignorantsko, a odbijanje da na bilo koji način surađuje sa organizatorima i sudionicioma povorka je najblaže rečeno odraz njene niske kulture i još sumnjivijeg odgoja. Nominalno SDP-ovka, dakle ljevičarka, Karićka tokom dvije godine svog iritantnog mandata obilježenog populističkim hvalisanjem i paradiranjem i očijukanjem sa „većinskom voljom“, nije propustila nijednu priliku da stane na stranu snaga društvene regresije, konzervativizma, plitkog, konfekcijskog patriotizma i saharinskog nacionalizma.

    Zapravo, čelnici SDP-a u slučaju Povorke ponosa ponašali su se u skladu sa preporukama vrha Islamske zajednice BiH koji je neposredno pred održavanje ovog događaja preporučio muslimanskim vjernicima da ga ignoriraju. Saopćenje Rijaseta Islamske zajednice je bilo korektno, suzdržano i nedvosmisleno je pozivalo na nenasilje. Ako se sjetimo da je nakon prošlogodišnje Povorke Husein efendija Kavazović, reis-ul-ulema IZ, pozvao na svojevrsni „roditeljski sastanak“ Edina Fortu, onda je njegovo ovogodišnje držanje bilo primjerenije.

    Za koketiranje istaknutih SDP-ovaca sa Islamskom zajednicom ima više objašnjenja, a najjednostavnije bi bilo to da su uvjereni da bez podrške vjerskih lidera nemaju ozbiljnih izgleda na podršku unutar bošnjačkog birčkog korpusa. Za razliku od drugih stranaka, SDA, NiP-a Elmedina Konakovića, ili Stranke za BiH koji ne moraju dokazivati svoju vjersko-nacionalnu opredijeljenost, jer se ona podrazumijeva, lideri SDP-a stalno i iznova koketiraju i dodvoravaju se moćnim klerikalističkim autoritetima.

    SDP BiH kao multietnička stranka, dovela se u situaciju da se vrh stranke, a vjerovatno i članstvo, oko pitanja Povorke ponosa podijelio gotovo po nacionalnim šavovima! Nebošnjački članovi rukovodstva te stranke, poput Vojina Mijatovića, Saše Magazinovića, Davora Čičića, Igora Stojanovića… su podržali Povorku i sudjelovali u njoj. Za to vrijeme istaknuti SDP-ovi Bošnjaci,  poput Nikšića, Heleza,  Karićke, Bećirovića, Čengića… pravili su se mrtvi.

    SDP BiH, odnosno nekadašnji Savez Komunista BiH čije pravne i idejne tekovine ta stranka slijedi, ako je i po čemu značajna politička činjenica, onda je to po jedinstvu svojeg rukovodstva i članstva u ključnim pitanjima i prelomnim događajima iz novije historije. Na posljednjem Kongresu SKJ 1989. godine, komunisti iz BiH odbili su ultimatume Slobodana Miloševića koji je tražio da ostanu na Kongresu nakon što su Slovenci i Hrvati napustili Kongres. Svojim odlaskom delegacija komunista iz BiH (bez ijednog izuzetka) je delegitimitala sve odluke koje je nametao srbijanski partijski vrh.

    Tri godine kasnije, početkom 1992, svi zastupnici SDP-a u Skupštini BiH su odbacili prijetnje Radovana Karadžića i glasali su za održavanje referenduma o samostalnosti BiH. Tokom rata, članovi SDP-a spašavali su legitimitet državnog vrha BiH, Predsjedništva Skupštine, vojske, pravosuđa. Nakon svih tih historijskih uspjeha i zasluga tokom kojih su uspjeli sačuvati stranačko jedinstvo i politički kapital, zahvaljujući snishodljivom, populističkom držanju njenog čelništva SDP se uspio nacionalno podijeliti na pitanju Povorke ponosa!?

    Kada bi se Stranka demokratske akcije isključivo posvetila promicanjem svoje ideologije i bavila širenjem, ili nametanjem svojih vrijednosti (kada bi ideologija i borba za naciju bila cilj, a ne sredstvo za ovladavanje ekonomskim polugama i javnim resursima), u tom bi slučaju njen vrh danas imao dobre razloge sa bučni trijumfalizam. SDA je prije pet godina poražena u Kantonu Sarajevo, ali je politika te stranke pobijedila! Temeljni postulati te politike su postali  zajednički imenitelj gotovo svih relevantnih političko-stranačkih aktera. Kada makar ovlašno pogledate press konferencije vodećih stranaka suočite se sa paradom bivših, kao, razočaranih SDA-ovaca: možda su se oni razočarali u svoju bivšu stranku, ali SDA nije i nema razloga biti razočarana u njih!

    Na svom Sedmom kongresu iz 2019. godine Stranka demokratske akcije  usvojila je Programsku deklaraciju. Prva rečenica u Deklaraciji najavljuje stranačke „pravce razvoja“ koje planira provesti „sa vjerom u Boga i odlučnošću da se pridržavamo moralnih vrijednosti koje prozilaze iz temeljnih vjerskih i etičkih načela“.

    Četiri godine kasnije, iskristaliziralo se to oko ovogodišnje Povorke ponosa, manje-više cjelokupan stranačko-politički spektar okupio se oko „vjerskih i etičkih vrijednosti“, neupitne dogme koju je autorizirala Stranka demokratske akcije!

    1...121314...19Stranica 13 of 19

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj