Ne možete biti borac za ljudska prava ako vam ne smetaju “dugine boje”, a istovremeno smeta “zelena boja”. Niste borac za ljudske slobode ako samo podržavate učesnike Parade ponosa, a prezirete one koji misle drugačije.
Svaka isključivost, bila ona za ili protiv bilo koga, nije znak tolerancije. Naprotiv.
Da li LGBTQ zajednica ima ista prava kao i sve druge zajednice? Nema. I država im treba omogućiti ravnopravnost. Ono što vrijedi za svakog građanina, treba vrijediti i za njih.
To što se kantonalni odbor SDA, gradonačelnica Benjamina Karić ili neko treći ne slaže s učesnicima Parade ponosa, ne znači da svi oni koji su željeli šetati nemaju pravo da šetaju i da obznane svoja uvjerenja. Kao što niko iz LGBTQ zajednice ili “aktivista” oko te zajednice nema pravo ljude koji se ne slažu s njima nazivati “Skakom sa vaginom”, “krezubim i zatucanim SDA-ovcima” …
“Svako ima”, piše u članu 9 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, “pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu da promjeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno sa drugima i javno ili privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala”.
Dakle, “svako ima pravo”. A svako su i oni koji se nisu slagali sa uvjerenjima učesnika Parade ponosa, i oni koji su šetali. Problem počinje onda kada su ovi prvi za ove druge “samo zatucane, krezube Balije”, a ovi drugi, za one prve, “pederi i bludnici”.
Hajde da vidimo jedno drugo “pravo” glede seksualnih opredjeljenja. Poligamija je zabranjena u Bosni i Hercegovini. Zabranjena je skoro u svim državama zapadnog svijeta. Nije li to diskriminacija?
Ali ako bi neko pokrenuo to pitanje, brojni “aktivisti” za ljudska prava koji podržavaju prava LGBTQ zajednice bi ga označili osobom koja želi uvesti šerijat. Što znači da mnogim aktivista nije bitno da li se krše ljudska prava. Bitno je da li je njihova borba sponzorisana projektima.
Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić nije dopustila da se sarajevska Vijećnica osvijetli duginim bojama. Po meni, to je njena greška. Ali gradonačelnica Karić je ta koja četiri godine odlučuje. Građani odlučuju svake četvrte godine i oni tada preispituju njene poteze. Ako opet većina u Gradskom vijeću odluči da je izabere, to znači da su njeni potezi bili ispravni. Iz ugla većine, naravno. A demokratija je, nažalost, u osnovi dominacija većine nad manjinom. Osim u slučajevima kada OHR ne odluči drugačije.
Šef OHR-a Christian Schmidt je u subotu podržao LGBTQ zajednicu. Deklarativno. Iako ima ovlasti da to uradi, Schmidt nije izjednačio prava LGBTQ osoba sa pravima svih drugih građana. Istina, Schmidtu je bilo bitnije da iskoristi svoje ovlasti kako bi dodatno obespravio (pojedine) građane i većinski narod u Bosni i Hercegovini, suspendujući Ustav Federacije na jedan dan. Ali o toj diskriminaciji su šutjeli svi oni lažni aktivisti za ljudska prava kojima diskriminacija Bošnjaka nije isto što i diskriminacija LGBTQ osoba. Jer oni koji su jučer šetali ulicama Sarajeva su “cool”, a oni koji su protestirali pred zgradom OHR-a su samo “seljaci” i “zeleni botovi”.
Ako se borite za ljudska prava, onda vam ne smeta ni zelena zastava, a ni ona duginih boja. Ako ste aktivista, onda se podjednako borite i za ljudska prava LGBTQ zajednice i prava svih onih koje je obespravio Christian Schmidt. Ah, da. Borite se samo za ona prava koja se finansiraju iz budžeta onih koji su podržali uvođenje diskriminacije po Schmidtu!
Znate kako ono kažu: svaka priča ima dvije strane. Kao i većina takozvanih narodnih mudrosti, i ova je više narodna a manje mudra. Omiljena je to – rečena „mudrost“ – poštapalica relativizatora i revizionista. Ta priča o tome kako uvijek postoje dvije strane koje treba pažljivo saslušati pa tek onda donijeti sud idealna je u slučajevima kada godinama bombardujete grad, snajperima ubijate djecu, pokoljete sve živo u nekom gradiću ili ljude zatvorite u koncentracioni logor. Kako bi neko mogao imati sud o tome ako ne sasluša i vašu „stranu priče“, ne upozna se sa vašim razlozima? Koji su, po pravilu, uzvišeni. Jer, siguran sam da ste primijetili da ljudska bića ovako funkcionišu: što niže, gnusnije djelo, to uzvišeniji razlozi za njega.
Limiti teze o „dvije strane“ su očiti. Da parafraziram Žižeka. Čuo sam kako govore da je neprijatelj tek onaj čiju stranu priče nismo čuli. Kada se bolje upoznamo, pronaći ćemo prostor za kompromis. Stoga sam pročitao biografije viđenih četnika. Čitao sam njihove ideološke smjernice. Čitao sam tekstove iz njihovih novina. I znate šta: sad su mi još odvratniji.
Svaka priča ne da ima dvije, nego ima više strana. Čak i Novi zavjet donosi četiri verzije Isusovog života i smrti. Istina je, međutim, uvijek samo jedna. Istina nije pluralistična, nego totalitarna. I nikada, ali baš nikada nije rezultat kompromisa. Naprotiv: kompromis je procedura u kojoj se dogovaramo kad i kako ćemo se ponašati kao da istina ne postoji.
Elem, dozvolite da u slučaju izbora Andrije Mandića na mjesto predsjednika Skupštine Crne Gore odigramo igru sa „dvije strane priče“.
Prva strana priče.
Andrija Mandić, bivši četnički vojvoda, u Skupštini Crne Gore juče se posipao pepelom.
To je uvijek neprijatan prizor, jer samo sadista uživa u samoponiženju drugih ljudi. Ali kad se to dešava za više ciljeve, recimo radi fotelje – šta da se radi, izdržalo se i gore.
Premijer Spajić je moderni alhemičar. Jer alhemičari su pokušavali bezvrijedne metale pretvoriti u zlato. Miki je anti-NATO i antizapadnog nacionalistu pretvorio u branitelja NATO i EU. Ovo je, što rekoste, neka nova Crna Gora. I moraćemo se na nju navići. Što je djelimično tačno. Jeste nova. A navići ste se morali vi. A najbolje se od svih vas na novu Crnu Goru navikao Andrija.
Mandićev manevar je, doduše, već viđen u četničkoj hagiografiji – jer četnici nisu ljudi, nego sveci, pa nemaju biografije, nego žitije. Manevar identičan Mandićevom izveo je, navodno, crkvi i četnicima bliski guslar, kojega se oni i danas rado sjete. On je, dok je Drugi svjetski rat trajao, guslao protiv partizana. Kad je rat završen a četnici u njemu poraženi, zapjevao je:
„Molim Tita i Mošu Jevreja da oproste što sam dosad bleja“.
Druga strana priče.
Andrija Mandić je zaslužio da osvoji Skupštinu. Ispred nje je protestvovao, u njoj je gladovao, vikao, jurišao i rušio.
U februaru 2017. objavio sam tekst u kojem sam predvidio da će Mandić doći na vlast. Evo ga.
Čitam taj tekst i šta da vam kažem: ovom prilikom bih se složio sa sobom.
Da se, recimo, prisjetimo jedne od Mandićevih parlamentarnih akcija o kojoj sam tada pisao.
„Kad su mu vozača bacili u, kako bi u Demokratskom frontu rekli, „dukljanski kazamat“, Mandić je poručio da će se Crnom Gorom glave kotrljati. Uzgred: odlično ime za metal grupu. Dosad smo imali kotrljajuće kamenje (The Rolling Stones) i glave koje govore (Talking Heads), no Mandićev prijedlog, „kotrljajuće glave“ (The Rolling Heads) oba imena nadmašuje u slikovitosti i poetskoj izbrušenosti.
Onda je Tužilaštvo saopštilo namjeru da k poznaniju prava privede Mandića i kolegu mu Milana Kneževića.
Iz Fronta su povikali da je Crna Gora na ivici građanskog rata.
Onda se sastalo Vijeće za nacionalnu bezbjednost, dakle država u punom kapacitetu, pa saopštilo kako nju, dakle državu, što rekao Slobo Milošević, niko ne sme da bije. Stoga, neka niko ne prijeti i ništa ne pokušava, inaće će država…
Front nije bio impresioniran bodibilderskom pozom državnih organa. Već ujutro, na dan kada je crnogorski Parlament glasao o skidanju imuniteta poslanicima Mandiću i Kneževiću, Front je ispred Skupštine održao nelegalan miting. Front, inače, mitinge ne prijavljuje. Oni samo izađu na ulicu. To rade zato što su – ispravno – razumjeli da u Crnoj Gori nema nikoga ko bi ih u tome spriječio. Tokom „spontanog okupljanja naroda“ podršku su im pružile kolege iz opozicije. Onda su poslanici Fronta, kao dobro obučena falanga, ušli u Skupštinu.
Tamo su malo šamarali i hvatali za gušu poslanike i poslanice Đukanovićevog DPS-a, naročito članove skupštinskog Odbora za bezbjednost. Koji su odabrali gandijevski vid otpora, pa su stoički otrpjeli udarce i uvrede. Falanga je, ukratko, iscipelarila parlamentarni Odbor za bezbjednost države Crne Gore. Poslanik Knežević je, recimo, poslaniku Škrelji – ako su lagali mene, i ja lažem vas – psovao „šiptarsku mater“. Poslanik Knežević je i pjesnik: umije sa riječima. Zato je poslaniku Škrelji, koji je invalid, poručio de će mu „slomiti i drugu nogu“.
Frontovi poslanici su ušli u Skupštinu i pitali: ima li ođe ko jači. Samo jedna osoba im je rekla „ima“. Poslanica Branka Tanasijević. Ona je stala sred njih i saopštila im šta misli o njima. Možda zato što poslanica Tanasijević nije iz Odbora za bezbjednost, nego iz Nikšića. Kako bilo, niko iz Fronta se nije usudio dići ruku na nju.
Nakon obavljenog posla, ekipa iz Fronta je sjela u svoj poslanički klub, da odmore prije nego što išklepaju policiju kada ova pokuša da privede Mandića i Kneževića.
Onda je Tužilaštvo saopštilo da nema potrebe da se privode ljudi koje ta ista kuća sumnjiči da su organizovali pokušaj državnog udara i ubistva premijera.
Mandić je poručio da je Tužilaštvo mudro postupilo i otišao kući uzdignute glave. Ako ste se pitali „kako izgleda trijumf“, eto vam odgovora: izgleda kao Andrija Mandić, osumnjičen da je jedan od vođa terorističke organizacije dok, s osmijehom od uva do uva, napušta Skupštinu u kojoj su njegovi poslanici koji tren ranije nogom u prkno nabili Odbor za bezbjednost”.
Tekst sam završio predviđanjem:
“Mandić je tog dana u Skupštini ostvario nedvojbenu i veliku simboličku pobjedu. Pobjede u simboličkoj ravni imaju tendenciju da postanu pobjede u prostoru i vremenu”.
Tako je i bilo.
Iz istog razloga funkcija predsjednika Skupštine nije najviša funkcija u državi Crnoj Gori koju će Mandić obavljati.
**
Ako vam se učinilo da su navedene „dvije strane“ nekako slične, u pravu ste: dvojnost je bila samo forma, kao što najčešće i jeste. Istinska druga strana priče je kod onih koji danas vladaju ovom zemljom. Kod onih koji su u galeriju portreta dosadašnjih predsjednika parlamenta, koja se nalazi u holu Skupštine Crne Gore, galeriju, dakle, punu partizana i komunista, postavili portret Andrije Mandića.
Sjedim vam ja tako – kući sam, od jutra s guza na guz – u paklenoj dilemi. Ispred mene boca Bunnahabhaina 12 koju sam kupio od Bakirovih para.Pored nje boca Laphroaiga 10 Cask Strength koju sam kupio od para koje sam uzeo za intervju za „Stav“.
A pored boca Lagavulina 16. To mi – karton svakih 15 dana – već godinama šalje Milo u znak zahvalnosti.
Kažem: sve probrani Islay single maltovi. Koji danas da oderem?
Pa se sjetim pokojnoga Ljubomira Đurkovića, najvećeg crnogorskog dramskog pisca. Ljubo je znao doći u podgorički „Berlin“, nasloniti se na šank i momku koji je tek počeo tu raditi reći: „Daj mi voćnu salatu“.
„Nemamo, čika Ljubo“.
„Imaš, imaš“.
Onda bi, nakon što mu je čika Ljubo objasnio šta je voćna salata, momak na šank spustio vozić: loza, šljiva, dunja, jabuka, kajsija, breskva…
To je važna životna lekcija. Najčešće vam je, dragi moji, tako: nije ili-ili, nego i-i.
Recimo ovako…
Prošle me je sedmice progresivno, liberalno Sarajevo cipelarilo na tviteru. Nekakav je frajer – on je valjda nešto, poslanik, odbornih „Naše stranke“ u nečemu – napisao da sam uzeo pare da bih dao intervju za „Stav“.
Da to odmah riješimo: lažeš, pseto.
Kad sam to saznao, nisam pomislio: je li ovaj čovjek lažov ili je samo glup? Znao sam da je i lažov i glup. Lažov je, to je barem prosto, zato što laže. A glup je jer je tom laži naumio da mi napravi štetu – koju mi on ne može napraviti.
Kad je slagao on, za njim su stali lagati i drugi. To je sama suština društvenih mreža. U tome ne učestvujem, jer ljudi tu neprekidno moralizuju. Tip prevari svoju (ili svog) ženu (ili čoeka) sa ženom (ili čoekom) najboljeg prijatelja. Onda ode na tviter i drži moralne lekcije. Pa mu bude lakše.
Ne mogu ja to. Moje je skromno mišljenje da su ljudi, a to sam nažalost i ja, govna. Samo su oni koji moralizuju malo veća govna od drugih. To prvo.
Drugo – a ovo sam već nekome objašnjavao…
Čovjek sam o kojem su svašta pisali i govorili. Što je OK. Nikada od svjetine nisam htio ništa osim mržnju. To sam i dobio.
Čovjek sam o kojem su mnogo lagali.
No u jednom trenu razumio sam, u kristalnoj čistoći spoznaje, čistoj kao tri puta destilisani irski viski, da sve to što su izmislili i slagali o meni, sve gadosti koje su o meni rekli, nisu ništa u odnosu na ono što ja znam o sebi.
Ta spoznaja promijenila je sve.
Jer… Sve i da sam, kako tvrde odabrani pripadnici fine sarajevske raje, uzeo pare od SDA da bih bio za građansku BiH, to ne bi bilo ni u top 20 najgorih stvari koje sam uradio.
Ali kad me ne plaćaju ni SDA ni Milo ni “Stav” – ne plaćaju me.
Ne pišem sada ništa što nisam, takoreći, oduvijek pisao.
Protiv BiH konstitutivnih naroda bio sam i prije deset godina, za građansku BiH sam bio i tada, pa o tome pisao za “Žurnal” – izvolite, guglajte. Pa to tada nikome nije smetalo.
Protiv islamofobije pisao sam i prije 10 i prije 20 godina – i na “Žurnalu” i u “Slobodnoj Bosni” – izvolite guglajte.Pa to tada finoj gradskoj raji nije smetalo.
Ako vas nervira moj benevolentan stav prema bosanskom islamu; ako vas nervira moje odbijanje da učestvujem u kreiranju bauka „islamskog radikalizma“ – izvolite na „Žurnalu“ pronađite moj 10 godina star tekst „Islam, ne problem“. Tek će vas to iznervirati.
Ako vas nervira moje odbijanje smećarske logike „svi su jednako krivi za rat“ i “svaki je nacionalizam jednako loš” – uzmite bio koji tekst koji sam napisao. Nikada nisam pristao na tezu da su velikodržavni nacionalizam koji je izazvao genocid i nacionalizam onih koji su stradali u genocidu isto. Drkajte i lažite po tviteru koliko vas volja – nikada neću.
Ali dobro povedite računa o sljedećem: sad ste vlast. Posljednju tviter kampanju protiv mene je, dakle, povela vlast. To se, vašom terminologijom, zove „gušenje kritičkog glasa“. Pokušaj moralne disreditacije kritičara od strane vlasti je totalitarna, nedemokratska praksa. To je ono što radite.
I ne manje bitno… Kada, recimo, Boris Dežulović, nakon desetina tekstova u kojima su uživali, napiše jedan koji ih nervira, pa sarajevska desnica poviče „Boro je ustaša“ – to vam smeta.
A kakva je razlika između njih i vas? Jer vi ste 20 godina čitali moje tekstove i bili su vam ok. Ali sada, kada ste vlast, OK vam više nisu, jer vas podsjećam na govna koja ste pojeli da biste vlast uzeli. Kao što je njima Boro namah postao ustaša, vama sam ja namah postao balijski plaćenik.
Pritom, moj glas je manjinski. Jasno sam istakao da sam protiv BiH konstituivnih naroda sa pozicije etničkog Grka a političkog Bosanca – dakle sa pozicije „ostalih“. Vi ste se ostrvili na mene, lažući pritom. I sebe zovete liberalima?
Da se razumijemo. Ja nisam vaš. Nisam ničiji. Ne vjerujem u kolektivne idenitete. Vjerujem u radikalni individualizam. I to nije pitanje izbora, nego nužnost. Čovjek je radikalno sam. Rodi se sam i umre sam. Ponekad, kad je u čoporu, učini mu se da nije tako. Tada misli da je moćan. Ne. Čovjek je slab i nikad tako sam kao kada je u gomili.
O tome sam već pisao. Uskoro u „Vremenu“ iz Zenice izlazi moja knjiga „Antonije napušta Boga“. Evo odlomka (napomena za naročito zlobne i naročito glupe čitaoce, na primjer za rečenog poslanika „Naše stranke“: govori književni lik, ne autor – ne, to nije isto):
„Ponekad pomislim da je tvoja jedina zamjerka našem fašizmu to što je krajnje neefikasan, takoreći šlampav“, kažem Tomoviću.
„Naš je fašizam, naravno, sramota za fašizam“, kaže Tomović. „Negdje sam čitao o skupini balkanskih neonacista koji su se obratili pismom onima koje su smatrali starijom braćom, njemačkim neonacistima, pa im predložili saradnju. Nijemci im odgovorili da su za njih, oni, Balkanci, niža bića, da je za njih uvreda to što se ovi usuđuju nazivati nacistima i obratiti im se, te da će svakako doći vrijeme kada će im ovi za tu uvredu krvlju platiti. Šta su našim kretenima zapravo saopštili kreteni iz Njemačke? Balkanci ne mogu biti nacisti. Tek fašisti. Tako je i otac Nikolaj Velimirović, koga je Srpska pravoslavna crkva proglasila svecem, mlatio protiv Jevreja i veličao Hitlera, upoređujući ga sa Svetim Savom. Pa ga nacisti svejedno, kao Slovena, dakle pripadnika ‘niže rase’, strpali u Dahau. Fašizam, čak i kada je bijedan kao naš, zauvijek prlja. Biti fašista nije isto što biti panker, rejver ili metalac: ne možeš, kada ti stvar dosadi, skinuti poderane farmerice, oprati kosu i ostaviti to iza sebe. Ne može se biti bivši fašista, kao što se ne može biti ni bivši ubica“.
„Postoji, međutim, soj koji prezirem više od balkanskih fašista“, kaže Tomović. „To su balkanski ljevičari. Pogledaj, recimo, cirkus koji su napravili sa Gavrilom Principom i Sarajevskim atentatom. Da ti oči iskopaju ako pomeneš da je Princip bio terorista. Čovjek se usudi reći da je Sarajevski atentat bio teroristički čin i, već sutra, bude ustrijeljen u dnevnoj štampi od strane ljevičarskih crnih trojki. Iz potaje ispale u tebe čitav šaržer etiketa: autokolonizator, reakcionar, sluga Imperije… Pri tome oni ni najmanje ne mare za činjenicu da je Princip sam sebe smatrao teroristom. Pa on je na suđenju na pitanje kako je naumio ostvariti ujedinjenje Južnih Slovena i njihovo oslobađanje od Austrije, odgovorio: ‘terorom’. Ali neće valjda Princip naše filozofe, spisatelje i filmadžije učiti što su bile njegove namjere.
Čovjek bi, suočen sa enormnom Principovom popularnošću među ovdašnjim ljevičarima, pomislio da ovdje po čitav dan u vazduh lete zapadne ambasade, da se američki i evropski ambasadori ne usuđuju izaći na ulicu, u strahu od ljevičarskih atentatora, Principovih branitelja. A šta, umjesto da kao Princip ubijaju okupatore, rade naši borci protiv zapadne hegemonije? Žderu i loču na prijemima koje organizuju zapadne ambasade! Apliciraju za EU fondove! Idu na studijska putovanja po Evropi! Ne propuštaju na promocije svojih knjiga i premijere svojih komada i filmova pozvati zapadne ambasadore! Fukara“.
„Postoji i soj koji prezirem još više od balkanskih fašista i balkanskih ljevičara: to su balkanski liberali. Ko su balkanski liberali? To su ovdašnji fašisti i ljevičari koji su nadirektnije finansijski vezani za evropske i američke, što javne što tajne fondove i službe. To su balkanski fašisti i ljevičari koji su miljenici zapadnih ambasadora. Kao što psa i mačku možeš naučiti da ne sere po kući, tako i balkanski fašisti i balkanski ljevičari nauče da ne budu fašisti i ljevičari dok jedu iz ruke zapadnim ambasadorima. Fukara, Fukara!“.
Dobro. Mislim da smo se razumjeli. Sad vi koji lažete nastavite sa svojim prljavim fantazijama. A ja ću nastaviti da pišem tako da u vama izazivam potrebu da o meni slažete nešto gnusno. Zapravo: tek sam počeo. Takozvani dijalog koji se sastoji od toga da vi lažete, a ja demantujem ćete voditi sa nekim drugim, ko dijeli – mislim da se to tako kaže – „vaše vrijednosti“.
Gdje je sada Milanko Kajganić? Onaj glavni državni tužilac čije je imenovanje pozdravila Ambasada SAD-a sve sa ambasadorom Michaelom Murphyjem na čelu? Sjetimo se onog tvita od 20. oktobra 2022. godine.
“Čestitamo Milanku Kajganiću na njegovom imenovanju na poziciju glavnog državnog tužioca BiH. Sjedinjene Američke Države nastavljaju raditi na osiguranju nezavisnosti Državnog tužilaštva i cjelokupnog kaznenopravnog sistema BiH”.
Sjetimo se i toga da je Kajganić postao glavni tužilac nakon što je njegova protukandidatkinja Diana Kajmaković diskvalifikovana stavljanjem na američku crnu listu.
Šta ćemo sada? Milorad Dodik i Narodna skupština Republike Srpske su suspendovali Ustavni sud BiH na 49 posto teritorije Bosne i Hercegovine. Neizvršavanje odluka Ustavnog suda BiH je krivično djelo. Gdje je onaj Milanko Kajganić iz Murphyjeve čestitke?
Gdje je sada Christian Schmidt? Gdje je onaj visoki predstavnik za Bošnjake koji dijeli ordenje sa ratnim zločincima? Hoće li deblokirati rad institucija Bosne i Hercegovine? Da li će suspendirati Ustav Republike Srpske? Da li će smijeniti Milorada Dodika, Nenada Stevandića i sve one koji djeluju suprotno Deytonu?
Gdje je nestala Borjana Krišto, čelnica najbrže formiranog Vijeća ministara u historiji? Ima li vremena od rješavanja hrvatskog pitanja da rješava pitanja od vitalnog interesa za državu čiju Vladu predvodi?
Gdje je Elmedin Konaković? Novi pregovarač. Hoće li skoknuti do Laktaša na utakmicu Igokee? Hoće li otići u onaj Dodikov rakijski podrum da svojeručno lajka Dodikove izjave? Gdje su sad njegovi k…. i palci? Pije li Dodikova priča više vode? Ili Sarajlije već danima ne piju vodu, jer Trojka najbolje upravlja svim i “svačijim”
Gdje je Edin Forto? Posljednji put kada je zapucalo u Sarajevu on je, po vlastitom priznanju u američkim medijima, pobjegao “kroz rupu u zemlji” (tako je nazvao sarajevski tunel). Forto i Njegova stranka traže sankcije za Dodika. Kojeg Dodika? Onog što ja Forto u Rezimeu FTV-a u januaru ove godine nazivao evropskim čovjekom čija je stranka spremna zauzeti “evropski kurs”.
Ima li gdje živog Zukana Heleza? Gdje su mu oni što će gađati glinene golubove? Gdje su mu ona dva američka helikoptera što nije nabavio?
Gdje je Johann Sattler? Šef Delegacije Evropske unije prema kojoj nas nova vlast predvođena Dodikom i Čovićem ubrzano vodi? Ima li kakvih pohvala za “najbrže formirano Vijeće ministara”?
Gdje je Nermin Nikšić, federalni premijer? Da li je još pri stavu da je Dodik onaj stari? Ili je neki novi Dodik? Od kojeg ustupci prave graditelja BiH? Hoće li mu dati UIO? Elektroprijenos? Hoće li mu dati Institut za mjeriteljstvo? Službu za poslove sa strancima? Agenciju za lijekove? Šefa operacija u OSA-i? Šefa istraga u SIPA-i? Ah, da, to mu je već dao. Ima li nešto drugo?
Eno i Damir Mašić se pita hoće li reagovati Schmidt ili je on samo visoki predstavnik za Federaciju BiH? haha I Mašić zna biti duhovit. Rijetko. Ali zna.
Ima li kakvog pisma od Denisa Bećirovića? Nekog Storyja na Instagramu? Nekog prigodnog videa ispred američkog Kongresa u Washingtonu? Neke poruke iz Brisela? Ma, da. On je već ispunio obećanje i odradio turu “Brisel-DC”. Sada naknadno pametuje o Schmidtu. Kao opozicionar.
Gdje je pravni ekspert Nedim Ademović? On je ono dobar sa Christianom Schmidtom. Možda bi mogao neku “bonsku ovlast” isposlovati. U Federaciji.
I, još jednom – gdje nam je Milanko Kajganić? Sve se bojim da bi odgovor mogao glasiti – eno ga sluša upute Džermina Pašića i Dubravka Čampare kako se obračunati sa mafijom u u Sarajevu (bez diranja NiP-ovi, SDP-ovih i NS-ovih kadrova).
Ako se niko ne javlja – zovite miliciju. Dragana Miokovića. Jer Dodik je njemu “MOJ”.
Bosna i Hercegovina vodeća je država Evrope! Njen bruto društveni proizvod je najveći i nezaustavljivo raste. Svi koji su napustili ovu državu, vratili su se sa sve porodicama, rade, sretni su i zadovoljni kao i njihove komšije. A i susjedi u mahali.
Nezaposlenost je minimalna. Ne radi samo onaj ko neće. No, bogata Bosna i Hercegovina brine se i o njima. Beskućnika ima, naravno. Ali se zna, a i oni stalno to ističu, da je to njihova želja, nekakav identitetski izričaj, šta li…
Sva vrata otvaraju se pred Bosnom i Hercegovinom.
Voli nas i Istok i Zapad. “Voli” je presitna riječ da se opiše šta cijeli napredni svijet osjeća prema nama.
Naše se sluša, poštuje i prihvata.
Bosanci i Hercegovci su najsretniji narod na Planeti.
Imamo vlast koja nas bespogovorno sluša. Institucije sistema rade, sve vam je na dohvat ruke ili jedan do dva klika na pametnom telefonu koji imaju svi! Osim onih koji neće. Njihovo pravo i sloboda. Za takve postoji posebno razrađen sistem državne uprave. Da se ne bakću po šalterima.
Bosna i Hercegovina je bolja nego Švicarska! Japan, a tek Amerika, daleko su po svemu iza nas! To smo dobili zahvaljujući sposobnosti novih vlasti. Nakon decenija agonije, oni su nas izveli “na zelenu granu”.
I naravno da ne možemo tolerirati nekakve prigovore protiv vlasti. Naša je vlast zlatna! Prezlatna!
“Ne zamjerajte se s novinarima. Objavit će sve što kažete”, davno je poručio Winston Churchhill.
Tu, a i mnogobrojne druge lekcije nije i neće naučiti prvi čovjek Naroda i Pravde i ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković.
Kao što nije niti će ikada biti u stanju napraviti ni blizu Bosnu i Hercegovinu iz gornjih rečenica.
Dobro, ovo gorenapisano jeste jedna “idealna” Bosna i Hercegovina. Ali ne i nemoguća. A i da je idealna, za ideale vrijedi i umrijeti!
Umjesto toga, Konakovi vodi neki svoj “rat”.
Impresivna je lista novinara i poznatih i poštovanih javnih ličnosti kojima je Konaković pokušao “nogom stati za vrat”.
“Mahana” svih njih je da imaju svoje mišljenje.
A Konaković, po uzoru na Milorada Dodika, njegovog koalicionog partnera kojem rado i tajno ode na noge, to ne trpi.
Na javnoj sceni vidimo Konakovića koji je u samoproglašenoj ulozi “pravednika” koji bije stalne bitke s neistomišljenicima. I nije samo to problem. Problem je i kada nas sve nastoji ubijediti da vjerujemo njemu, a ne svojim očima i ušima.
To je najtipičnija karakteristika autoritarista.
A Bosni i Hercegovini takvi ne trebaju! Već ih je i previše.
Kako se ponaša na javnoj sceni, još se gore – sigurno – Konaković ponaša “van reflektora”. Uključujući i vlastitu – sarajevsku – stranku Narod i Pravda. Nit’ naroda, nit’ pravde. Ima samo – ja.
I zna se, na primjer, da unutar te partije raste nezadovoljstvo načinom na koji se stranka vodi.
To Konakovića samo još više žesti.
Iz najnovijeg incidenta sa press konferencije Trojke može se iščitati samo njegova rastuća frustracija.
Lideri SDP-a i Naše stranke, uz samog Konakovića, pokušali su javnosti iznijeti detalje kriminala bivše vlasti. A onda je sve zasjenio sam Konaković i njegova još jedna nekontrolirana galama.
Sve što su čelnici Trojke rekli, sam Konaković bacio je u sjenu.
Njegov ego, njegov narcisizam bio je prevelik i prejak da bi se suzdržao.
Krenula je galama. Asociralo je to na izlijev bijesa visokog predstavnika u Goraždu, nakon novinarskog pitanja. Christian Schmidt je, na kraju, naučio lekciju. Konaković nije. Niti će. On, jednostavno, nema taj ugrađeni “čip”.
Javnost Bosne i Hercegovine će se i dalje “zabavljati” novim i novim, sve češćim izlijevima bijesa svog šefa diplomatije.
Konaković ne može i neće prihvatiti da narod, Bošnjaci, ne vole bahaćenje. I kad si najviše u pravu, to trebaš dostojanstveno predstavljati, ako nam pretendiraš biti vođa. Ili – makar – naš istaknuti predstavnik. Merhamet znači i da si u odnosu prema ljudima – gospodin. Rahmetli Alija Isaković davno je rekao da se Bošnjaci prema protivnicima, onima koji nam ne žele dobro već nastoje nanijeti i zlo, trebaju odnositi sa dostojanstvenim prezirom.
Umjesto toga, lider NiP-a odabrao je da bude u društvu Dodika, Aleksandra Vučića, Viktora Orbana, a možda i Donalda Trumpa.
Elmedin Konaković nije ni malodoban ni malouman. Daleko od toga.
Cijeli će svijet naredne srijede obilježiti Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Tog je dana 1945. godine Crvena armija oslobodila najveći nacistički koncentracioni logor Auschwitz u Poljskoj, a Ujedinjeni narodi su, Rezolucijom izglasanom 2005. godine, 27. januar proglasili danom sjećanja na sve žrtve holokausta. Za one koji ne znaju, holokaust je provodio njemački nacistički režim nad Jevrejima, Romima, Slavenima, homoseksualcima, osobama s invaliditetom, političkim oponentima nacizma i ratnim zarobljenicima. Za one koji neće da znaju, holokaust je drugo ime za genocid u kome su fašisti tokom Drugog svjetskog rata ubili između 5,3 i 6 miliona Jevreja, istrijebivši tako trećinu ukupne populacije. U Bosni i Hercegovini će ovaj dan biti obilježen i UDIK-ovom najavom skorog izlaska iz štampe monografije posvećene stradanju Jevreja u Sarajevu, sa imenima i prezimenima ubijenih u glavnom gradu naše zemlje i onim koji su odvedeni pa ubijeni u zloglasnim nacističkim i ustaškim logorima smrti. Osnov ove knjige čini podlistak Oslobođenja, objavljen 16. maja pandemijske 2020, u danu kada je u Sarajevskoj katedrali služena misa za žrtve Bleiburga, što je zapravo još od devedesetih eufemizam pod kojim vođstvo HDZ-a – jednako u Hrvatskoj kao i u BiH – javno pati za NDH, tom ustaško-fašističkom tvorevinom.
SALVE UVREDA
Imena stradalih sarajevskih Jevreja prepisana su iz dokumenta nastalog u vrijeme gradnje Spomen-kompleksa na Vracama, u čijim su kamenim pločama i uklesana: fašisti su tokom Drugog svjetskog rata ubili 9.091 Sarajliju, u borbama s okupatorima i njihovim pomagačima poginuli su 2.057 boraca i 755 članova gradskog pokreta otpora, a osim što njihovim imenim čuva uspomenu na izgubljene živote kojima je plaćena cijena slobode od fašizma, Spomen-park Vraca, otvoren na Dan državnosti BiH, 25. novembra 1981. godine, posljednje je počivalište i 26 poginulih narodnih heroja, među kojima su Vladimir Perić Valter, Omer Maslić, Vaso Miskin… Tu je i spomenik “Ženi borcu”, statua mlade narodne heroine Radojke Lakić, koju su ustaše 1941. mučile i strijeljale. Tokom posljednjeg rata Vraca su postala jedno od zloglasnih artiljerijskih uporišta s kojih je sijana smrt po Sarajevu. Opsada glavnog grada BiH trajala je 44 mjeseca i ubilježila 11.700 žrtava, a neke od najvećih kazni u Haagu za zločine protiv čovječnosti izrečene su upravo provoditeljima opsade, komandantima VRS-a Stanislavu Galiću, Dragomiru Miloševiću i Momčilu Perišiću, doživotni zatvor, odnosno 29 i 27 godina robije. Njihovom ratnom zapovjedniku Ratku Mladiću pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije također je izrečena prvostepena kazna – doživotni zatvor. Mladić je uhapšen u Srbiji i predat Haagu 2011, a tri godine kasnije – početkom ljeta 2014. – na zidu koji praktično okružuje Spomen-park na Vracama postavljena mu je spomen-ploča. Ove, 2021. godine, SNSD-ov gradonačelnik Istočnog Sarajeva najavljuje prihvatanje inicijative Udruženja za zaštitu Srba u Federaciji BiH da na “dijelu Spomen-parka Vraca, koji teritorijalno pripada Srpskoj, podignu novi spomen-kompleks koji bi, svojim sadržajem, predstavljao autentično svjedočenje stradanja sarajevskih Srba, ne samo u periodu od 1941. do 1945. godine nego i u posljednjem građanskom ratu u BiH”. Predsjednik Udruženja Đorđe Radanović novinarima je potom objasnio da su spremni povući inicijativu ukoliko se u samom Sarajevu prihvati inicijativa ovog udruženja o vraćanju predratnih imena ulica, a u petak je dostavio i konačni spisak ulica da bi shvatili razloge zašto su “primorani da pokreću inicijativu da se izgradi i spomenik sarajevskim ulicama na Vracama”. Spisak obuhvata ukupno 152 ulice na teritoriji Sarajeva kojima su promijenjena imena “jer su imale srpski prefiks ili asocirale na srpski narod”, uz napomenu: “Ulica narodnog heroja Fuada Midžića sada je Ulica Mustafe Busuladžića”.
Još 2016. je Naša stranka u Skupštini Kantona Sarajevo ustala protiv odluke SDA da Osnovnu školu Dobroševići nazove imenom Mustafe Busuladžića. Peđa Kojović, tada zastupnik, danas predsjednik NS-a, zbog ukazivanja na pogubnost imenovanja bilo čega po prononsiranim fašistima iz Drugog svjetskog rata čak je i fizički napadnut, uz čitav niz optužbi od kojih je – kako je sam rekao – najteže podnio onu da je četnik. “Da se zovem Asim ili Rasim, mogao sam rat provesti u Münchenu, mogao sam ukrasti milion maraka iz budžeta i nikad niko ne bi dovodio u pitanje moj patriotizam. Ali, pošto se zovem Predrag, to se može”, kazao je Kojović u Skupštini KS-a pitajući kolege iz SDA za kakvu se to Bosnu i Hercegovinu bore? Salvama uvreda bili su izloženi i svi drugi koji su pokušali objasniti da je uvreda za Sarajevo davati ime bilo čemu po deklariranom fašisti, antisemiti, saradniku i promotoru ustaškog režima, što je Busuladžić nesumnjivo bio, a branitelji lika i nedjela fašiste Busuladžića su ga zarad rehabilitacije posthumno zakitili “nositeljem ideje panislamizma” iako je sam isticao najveće ciljeve: “Orijaška borba koju Njemačka sa svojim saveznicima vodi protiv boljševizma nije rat dvaju imperijalizama”, pisao je Mustafa Busuladžić 1943. uz objašnjenje: “Današnji sukob je prije svega borba dvaju svjetova, starog svijeta koji se pod udarcima podmlađenog pretvara u krhotine i novog svijeta koji se rađa, borba između ‘Kapitala’ i ‘Mein Kampfa’ (…)”, kako je zabilježio Tarik Haverić u svojoj “Kritici bosanskog uma” napominjući da Busuladžić nije, kada je ishod orijaške borbe postao evidentan, dok su savezničke trupe već napredovale kroz Normandiju, poticao svoje istovjernike da se uključe u borbu protiv Trećeg Reicha, već da masovno stupe u njegovu odbranu.
Naša stranka je svoj antifašistički angažman kapitalizirala brojem glasova u Sarajevu, no u Vladi šestorke je zaboravila i školu i Busuladžićevu ulicu. Njezin državni zastupnik Damir Arnaut, nekadašnji kadar Stranke za BiH, koji je u Parlament BiH ušao kao nositelj liste SBB-a, pravno je elegantno riješio problem: Inicijativom koja je usvojena u Zastupničkom domu PSBiH i koja će biti dostavljena svim nivoima vlasti, a kojom se pozivaju općine i gradovi širom BiH da zamijene nacističke i fašističke nazive ulica, škola i drugih javnih površina. Arnaut u inicijativi navodi sramotu cijele BiH zbog tabli s imenima “Mile Budaka, Draže Mihailovića, Osmana Rastodera, Rade Radića, Sulejmana Pačariza, Jure Francetića, Mustafe Busuladžića, Lorković-Vokića, Uroša Drenovića, Ive Zelenike Tovarnika, Dragiše Vasića, Avdage Hasića, Stevana Moljevića, Huseina Đoze, Đure Spuževića, Muhameda Pandže, Rafaela Bobana, Pavla Đurišića te mnogih drugih kolaboracionista”. SDP je u međuvremenu, u nekoliko solo akcija, valjda kad se sjete svog biračkog tijela, također zagovarao izmjene imena ulica i škola po svojim spiskovima. Sve su propale.
ŠAMAR CIVILIZACIJI
Njihov državni parlamentarac Denis Bećirović još 2016. je dobio podršku istog doma kao i Arnautović, o ukidanju naziva ulica u Mostaru nazvanih po zvaničnicima ustaškog režima. Mile Budak i Jure Francetić i dalje stanuju u Mostaru. Inicijative o ukidanju imena po prononsiranim zločincima iz posljednjeg rata niko i ne pokreće. Jer i nema šansu da za njih dobije podršku.
No, nema sumnje da će političari i udruženja ostati odani svojim ratovima inicijativama. Koje nikog ne obavezuju, ali o(p)staju kao sredstva ucjene. Jasno je Đorđu Radanoviću da Sarajevu baš i ne treba ulica cara Dušana, jednako kao što je i Sarajlijama jasno da je Ulica 10. brdske brigade zaista provokacija i vrijeđanje Srba, prije svega onih koji su branili ovaj grad tokom opsade. Kao što je baš svima jasno da su Busuladžić, Mladić i Francetić šamar civilizaciji. Kako god, od nečeg se krenuti mora: možda je rješenje komisija PSBiH koja će okupiti historičare sa zadatkom ispisivanja kriterija ko ne može dobiti ime ni ulice ni škole ni studentskog doma ni parka. Oslobođenje će otvoriti svoje stranice tekstovima koji će pomoći da se ustanovi ko su i ko nisu oni po kojima se danas zovu mjesta naših života i druženja. No, tek kada rad takve komisije postane zakonski amandman, on će postati obavezujući. A da bi komisija uopće bila uspostavljena s nadom da će nešto napraviti čega se pametan neće stidjeti, njezini članovi bi morali proći jednostavan ispit: da znaju šta je holokaust. Ne moraju prvi sastanak održati u Srebrenici.
Probudite se. Došla je Nova godina. Vidite, niko vam nije ukrao Deda Mraza. Samo su nekima od nas, što živimo sjeverno od Ivana, ukrali vrijednost glasa.
Razbudite se. Najluđa noć je iza nas, a čeka nas još 365 luđih dana. Državi u kojoj živite i za koju se borite otimaju imovinu dok vi sa sjetom jedete posljednje komadiće hrane iz Big Mc menua.
Ustanite. Pogledajte oko sebe. Vidjet ćete da se ništa promijenilo nije iako vas oni što su vas protekle tri decenije ubjeđivali da ništa u državi ne valja sada ubjeđuju da je sve krenulo u dobrom pravcu.
Popijte gutljaj kafe i razmislite da li je, stvarno, Milorad Dodik izgubio želju da popije Drinu koja je granica dok vi u najluđoj noći pijete Vitinku u čijem je fabričkom dvorištu u julu 1995. godine strijeljano 1500 Srebreničana.
Pogledajte kroz prozor i razmislite čime je to Dragan Čović koji je bošnjačke logoraše slao na prinudni rad zaslužio da bude i poželjak i nezaobilazan, a zbog čega je zlatni ljiljan Armije RBiH Željko Komšić “samo obična pjandura”.
Bacite pogled u daljinu, tamo prema Briselu i razmislite zašto za Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Kosovo, Albaniju i Tursku nema mjesta u EU. Šta je zajedničko tim državama? Koja vjerska skupina?
Upalite televizor. Na koji kanal prvo prebacujete? Šta gledate? Šta čujete? Mislite li da su, uistinu, muslimani sa bradom “neke čudne face”, a ateisti sa bradom samo “cool hipsteri”. Koji nas vuku na zapad, dok su svi drugi i drugačiji – retrogradni.
Uzmite svoj pametni telefon. Prelistajte društvene mreže. Šta je, osim novogodišnjih praznika, top tema? Sigurno ništa od onoga što nas se tiče.
A tiče nas se – hoće li Christian Schmidt u stom “mesijanskom poduhvatu”, dodadno obezvrijediti glas najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini. Tiče nas se hoće li Schmidtovi favoriti dodatno obezvrijediti vrijednost glasa Srba i Hrvata koji žele Bosnu i Hercegovinu u korist onih Srba i Hrvata koji je ne žele. Tiče nas se hoće li država Bosna i Hercegovina ostati bez svoje imovine. Tiče nas se hoće li za devet dana u Istočnom Sarajevu, pod prozorima OHR-a i zabrinute međunarodne zajednice opet paradirati presuđeni ratni zločinci. Tiče nas se na koga će knjižiti imovinu ostalu u Republici Srpskoj iza protjeranih Bošnjaka i Hrvata. Tiče nas se hoćemo li zadržati vlastiti identitet, a da pritome ne sprječavamo sve one koji žele živjeti drugačije od nas. Tiče nas se, naravno, kolike će biti penzije i plaće, a kolike će biti cijene hrane. TIče nas se hoćemo li zaštiti domaće proizvođače. A možemo li ih zaštiti kada su dvije trćine zvančnika na nivou države lobisti susjednih država i kompanija iz susjednih država? Teško. Ali još teže ih možemo zaštititi ako i ova treća trećina bude podijeljena na dva djela.
Progledajte. Na kalendaru se promijenila godina, ali želje naših komšija i susjeda se nisu promijenile. One su iste već stoljeće i po. Na nama je da li će ih ostvariti.
Dok pijete kafu pogledajte ka Crnoj Gori. Siguran sam da dobro razumijete njihove probleme. Razumjeli ste ih od početka. Pa, zbog čega, onda, ne shvatate svoje?
Na milenijskom stablu bosanske države prije tridesetak godina, usljed krvave agresije i genocida, pojavila se ‘politička imela’ koja sve ove godine u svome parazitskom nagonu većma nastoji progutati srcoliku krošnju bosanske države. Kako se ona ondje pojavila već nam je svima dobrano znano, piše akademik Rešid Hafizović u kolumni za ins.ba.
“Naši američki ‘prijatelji’ su je ondje implantirali. Iako su kasnije priznali svoju grešku, nikada je nisu pokušali ispraviti. Naprotiv! Uz svoje tradicionalne saveznike na Zapadu oni u ovo postizborno vrijeme u Bosni čine sve da marginaliziraju i iz političkog života protjeraju jedinu političku ideju s kojom su se Bošnjaci, kao najbrojniji narod ove zemlje, politički dosljedno identificirali i, gle paradoksa, na posljednjim izborima je, unatoč samima sebi, iznova poduprli u većoj mjeri nego ijednu drugu političku opciju, pogotovo u Federaciji BiH.
Bošnjaci su, doduše, na posljednjim izborima kaznili njenoga lidera, jer njegovi politički stavovi su proteklih godina većma odudarali od onoga što je ta politička ideja dosljedno proklamirala kroz ovih tridesetak godina, ali su samu političku ideju najveće bošnjačke političke partije podržali i poklonili joj izbornu pobjedu sa kakvom se jedva ijedna druga politička opcija u ovom dijelu Bosne može usporediti.
Međutim, da ta pobjeda, čista kao suza, bude što manje vidljiva i relevantna u bosanskom političkom prostoru pobrinuli su se opet naši američki ‘prijatelji’ i njihovi tradicionalni saveznici na Zapadu, koji su rezolutno tražili formiranje vlasti u Federaciji BiH i na državnoj razini bez ove temeljne bošnjačke političke snage. Njima je naime problem politička ideja koja se zalaže za jedinstvenu bosansku državu, kao i Bošnjaci kao europski politički narod islamske provenijencije, ali im nimalo ne smetaju SNSD i HDZ BiH kao dvije najdestruktivnije političke snage u Bosni, a njihovi lideri kao otvoreni neprijatelji jedinoj domovini kojoj najbrojniji bošnjački narod nema zamjenu niti alternativu.
Ali, ne možemo dušu griješiti i ne reći da u ovom nečasnom postizbornom političkom mešetarenju i inženjeringu u Bosni nemaju svoje prste i neki drugi. U tome predano, predumišljajno i podmuklo sudjeluje i prvi čovjek OHR-a, i to tako što po vlastitom nahođenju mijenja odredbe Izbornog zakona BiH i Ustava BiH i rado ugađa onima koji najviše mrze ovu zemlju i neskriveno čine sve da ona nestane sa prostora Zapadnoga Balkana.
Kolonijalistički se odnoseći prema Bošnjacima, prvi čovjek OHR-a provodi bezočnu politiku kulturnog rasizma kakvu je nekoć u osamnaestom stoljeću otvoreno proklamirao i njegov sunarodnjak Emanuel Kant, tvrdeći u ono vrijeme kako umnost, demokratičnost i sloboda su utjelovljeni samo i jedino u Bijelome Čovjeku, koji je po definiciji kršćanin, i to iz onih europskih zemalja sjeverno od Pirineja (Enrique Dussel, Philosophy of Liberation, 1980).
Kako tada, tako i danas zbog tog kulturnog rasizma, u ovom slučaju njemačke provenijencije, nekoć je trpio cijeli muslimanski svijet u vrijeme kolonijalizma i kasnijeg imperijalizma, potom moj rođeni otac koji je kao dječarac jedva preživio četiri godine agonije u Hitlerovim logorima, a, evo, danas od iste te esencijalističke ili kulturno-rasističke pošasti trpi i moja porodica i svaki Bošnjak i rodoljubni Bosanac u ovoj zemlji.
Ali gora od svega naprijed rečenog je činjenica što u ovoj nečasnoj antibosanskoj/antibošnjačkoj zavjeri, kao izvođači radova svojih zapadno-europskih nalogodavaca, sudjeluju neki Bošnjaci čija politička ‘pobjeda’ je naštiklana, navrat-nanos skrpljena, i bez supstance i stvarne punovažnosti pripojena dvjema najdestruktivnijim i najneprijateljskijim političkim snagama u Bosni. Oni žele vlast pod svaku cijenu, i ne biraju sredstva da je se dočepaju. Puzeći pred svojim koalicionim Voždom iz SNSD-a, dolazeći mu na noge i tepajući mu kako se ‘promijenio, željan promjena’ (ali kakvih!), nude mu sve što Vožd zatraži na ustavan ili protuustavan način, svejedno je.
A šta mu nude, pored skidanja sa dnevnog reda uključenja Bosne u euroatlanske integracije, najbolje je kazao prvi čovjek Socijaldemokratske partije BiH, kome nimalo nije važno na koga će se knjižiti zakorovljena livada u manjem BiH entitetu, ako na njoj niko ne živi. Prosto nevjerovatno! Kako se neko, uopće, može ozbiljno baviti politikom, a da se nikada ne upita zašto je ta (naravno bošnjačka) livada ondje zakorovljena i šta je bilo sa Bošnjacima koji su ondje nekoć živjeli?! Da taj ima obraza barem onoliko koliko političke ambicije da vlada, sam bi se uklonio iz političkog života ove zemlje i ne bi čekao da ga rodoljubi njeni odande protjeraju.
K tome još, oni iz ‘osmorke/šestorke’ nas uvjeravaju kako građani Sarajeva mogu biti sasvim sigurni i bezbjedni dok se bude obilježavao neustavni 9. januar ove godine tik pod njihovim prozorima, a dogodine možda i u centru bosanske prijestolnice. Ali znaju Sarajlije sasvim dobro ko će u tom nacionalističkom piru sudjelovati: one iste vojne i policijske formacije manjeg BiH entiteta koje su prije trideset godina počinile agresiju i genocid nad ovom zemljom i nad njenim građanima. Zato se osjećaju nesigurnim i jedva da uopće vjeruju onima koji bi trebali brinuti o njihovoj sigurnosti.
To što znaju Sarajlije, to isto zna i prvi čovjek OHR-a, ali ga baš nimalo nije briga, baš kao što to znaju i Bošnjaci iz ‘osmorke/šestorke’ koji, opijeni žudnjom za vlašću, ili ne znaju šta znači biti Bošnjak po mjeri istinskog bosanskog patriotizma, koji nema cijenu, ili se svako jutro pred ogledalom ispričavaju sami sebi i nevoljko pravdaju što se uopće zovu Bošnjaci”, naveo je Hafizović.
Na Cetinju nije počeo novi balkanski rat, no sve što je pratilo ustoličenje Joanikija Mićovića zapravo je neodoljivo ličilo na scenarij kakav bi i priželjkivao bivši mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, poznat kao Ratnik u mantiji. Niko uostalom nije ni sumnjao da će Srpska pravoslavna crkva – bilo kakvim ustupkom – pokazati da odustaje od životnih želja arhitekte aktuelne crnogorske vlasti, možda i najvećeg protivnika samostalne Crne Gore koji je – uoči referenduma o nezavisnosti 2006. – na pitanje novinarke novosadske televizije šta misli o crnogorskom državnom projektu, odgovorio: “Ne pravi se pita od onoga.” S Milom Đukanovićem do tada je već prošao put od bliskog i važnog suradnika do ljutog političkog rivala. Jer je Amfilohije Radović 30 svojih godina na čelu Mitropolije i posvetio političkom angažmanu i kleronacionalizmu, on je taj koji je, pod firmom širenja pravoslavlja, pocijepao i do mržnje sukobio pravoslavno stanovništvo Crne Gore, ali je i uspio da – kako neki kažu – utrostruči broj Srba u Crnoj Gori. Iz njegovih skuta je današnji crnogorski premijer Zdravko Krivokapić, ali on je taj koji je porazio Đukanovića i njegov DPS na posljednjim izborima i nema uopće sumnje da će to nasljeđe prigrliti Joanikije.
Čuvari, zatočenici, litije …
Na to ukazuje i sve što se prethodnih mjeseci i nedjelja dešavalo i što je do usijanja dovelo političku temperaturu u Crnoj Gori i proizvelo nemire i nerede. Zato su protivnici ustoličenja u Cetinjskom manastiru i tvrdili da je ono udar na državnost zemlje, jednako kao što oni koji su zagovarali da se Joanikije baš na Cetinju useli u Amfilohijevu stolicu nisu u tome vidjeli ništa sporno. Ako su prvi sebe proglasili čuvarima samostalnosti, drugi su zatočenici svega onog što je predstavljalo politiku devedesetih.
Amfilohije, arhiepiskop cetinjski, zetsko-brdski i skenderijski, mitropolit crnogorsko-primorski i tvorac Eparhije buenosajreske i južno-centralnoameričke na čijem je čelu (također) bio od 2011. godine, još od 1990. kada se vratio u rodnu Crnu Goru kao mitropolit, bio je kreator i aktivni učesnik svih onih događanja što se na Balkanu danas opisuju kao ratna prošlost i baš zato politički protivnici Joanikijevog cetinjskog ustoličenja sebe vide kao pokret za očuvanje Crne Gore. Jer Joanikije sve i kad bi htio, ne može biti ništa drugo do kotačić u ambiciji stvaranja srpskog sveta, onog kome je Amfilohije posvetio život: za genocid u Srebrenici govorio je da je “to bila osveta”, na ratištu u Dubrovniku uz gusle je pjevao dobrovoljcima, u ovom istom Cetinjskom manastiru oko koga se tolika bitka razvila 1991. i 1992. godine blagosiljao je paravojne formacije Željka Ražnatovića Arkana, on je odlikovao Vojislava Šešelja, on je Slobodanu Miloševiću pred izručenje u Haag nosio Jevanđelje u zatvor i posthumno mu se izvinio što nije svjedočio u njegovu korist. Da, ovaj Ratnik u mantiji, održao je i opijelo na grobu ubijenom premijeru Srbije Zoranu Đinđiću i on je taj koji je tada ustvrdio kako ga je “ubila bratska mržnja, kratkovida i slijepa, koja previđa vječnu istinu da ko se mača maši – od mača će i poginuti”. Čedomira Jovanovića, jednog od najbližih Đinđićevih suradnika, krstio je u manastiru Ostrog u Crnoj Gori. S Radovanom Karadžićem, osuđenim na doživotni zatvor zbog genocida i zločina protiv čovječnosti, bio je toliko blizak da su se sve kalkulacije o njegovom dugogodišnjem skrivanju pravile na lokacijama oko Trebinja, čije su crkve i manastiri također dio mitropolitske oblasti crnogorsko-primorske. Služio je opijelo i na sahrani majke Radovana Karadžića, ali i Jovanke Broz, i istrajno nastojao da se ne samo crkvenom službom već i svojim izjavama održi maksimalno aktuelnim – bio je poznat kao veliki protivnik LBGT populacije, ali i Rolling Stonesa, koje je smatrao “bezbožnicima koji pjevaju demonske pjesme”.
Svoju priliku je prepoznao u crnogorskom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, ustajući protiv njega s tvrdnjom kako otvara put ka otimanju ili podržavljenju crkvene imovine jer je zakon propisao potrebu pisanog traga o vlasništvu nad imovinom koju koristi vjerska zajednica. Počele su višemjesečne litije na kojima su učestvovale desetine hiljada građana Crne Gore. Svi analitičari – ne samo domaći i iz regije – upravo litije smatraju presudnim faktorom koji je odlučio posljednje izbore u Crnoj Gori, nakon kojih su pregovori o novoj vladi, uz prisustvo predstavnika pobjedničke koalicije, među kojima je bio i predsjednik Građanskog pokreta URA Dritan Abazović, održani u manastiru Ostrog. Pod budnom paskom Amfilohija. Zanimljivo, iako se otvoreno protivio zapadnoj orijentaciji Crne Gore i naročito njezinu ulasku u NATO-savez, presudio je da Zdravko Krivokapić bude mandatar vlade koja se nije odrekla zacrtanih međunarodnih puteva zemlje. Ali jeste bio potpora nemirima u Skupštini kada je Crna Gora postajala članica NATO-a, onim koji su se pripisivali velikoj Amfilohijevoj ljubavi – Rusiji. Među njegovim kletvama, a redovito je kleo, bila je i: “Ko ne bio vjeran jednojezičnoj, jednokrvnoj Rusiji, dabogda živo meso od njega otpadalo, bio proklet tri puta i 3.000 puta od mene!” Ako Joanikije i nije poznat po ovoj vrsti elokvencije, jeste kao stvarni Amfilohijev nasljednik: episkop budimljansko-nikšićki bio je administrator Mitropolije, Amfilohijevo duhovno čedo i prvi saborac. Zajedno su nosili litije, tokom kojih je Joanikije jednom i uhapšen.
Prvi ustanak protiv srpskog sveta
Baš je zato simbolika njegova ustoličenja u Cetinjskom manastiru do usijanja dovela ionako podijeljenu Crnu Goru. Ranije najavljena ceremonija za devet sati ujutro, pomjerena je na osam – u subotu su čak i neki policajci skidali uniforme i prelazili na stranu demonstranata, protivnika ustoličenja, a crnogorski predsjednik Đukanović se oglasio na društvenim mrežama pozivajući građane svih vjera i nacija i političkih opcija da zajedno doprinesu očuvanju mira, stabilnosti i multietničkog sklada, kao i da odgovorno zaštite život i zdravlje svakog građanina, kao i pravo na različitost, kao najveće crnogorsko bogatstvo. Naravno i da nepokolebljivo zaštite slobodu, suverenost i dostojanstvo Crne Gore i njenog naroda, sve uz poziv premijeru Krivokapiću da održi obećanje da Vlada garantuje sigurnost svima. Đukanović se i pridružio protestantima jer nema dilema – patrijarh Porfirije Joanikijevim ustoličenjem pečati ambicije srpskog sveta i kako god da završi ova cetinjska epizoda, ona obećava dodatne podjele u Crnoj Gori. SPC će bez sumnje uzvratiti jer u ovoj je fazi najveća dobijena bitka samo Joanikijevo preuzimanje dužnosti. U svim narednim ćeraće se još. No, ne treba zaboraviti da je Balkan sistem spojenih posuda i da sve što se talasa u Crnoj Gori zapljuskuje i susjedne obale. Vidjelo se to, uostalom, i nedavno, kada je upravo opozicija svojim glasovima natjerala crnogorski parlament na Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Džaba je danas govoriti da je Đukanović mogao – dok je suvereno decenijama vladao – svoje iskupljenje od ratova devedesetih davno krunisati i ovim dokumentom. Sada je, makar u simboličkoj ravni, prvi ustanik protiv srpskog sveta.
Svako zlo za neko dobro, najnovija je mudrost Bakira Izetbegovića, lidera SDA, koji se prošle sedmice odlučio obračunati sa vlastitim izjavama. U te je svrhe iskoristio Facebook (mada mi je nekako više za TikTok) i brutalno napao kolegu Amira Zukića, urednika i voditelja N1, i mene. Krivi smo! Kolega Zukić je intervjuirao lidera SDA u svojoj emisiji Pressing, a ja sam pažljivo gledala njegov dvostruki nastup (noć ranije je dao intervju BIR TV-u) i analizirala ga. Sramotno! I nedopustivo!
Selam i luzerima zakrvavljenih očiju …
Zato je Bakir Izetbegović odlučio da nas pouči, usput nas grubo optužujući jer se njemu nisu dopala ni Zukićeva pitanja ni vlastiti odgovori, koje sam ja, drznica, brižljivo iscitirala. I kako to obično u vizuri SDA biva, nije kriv Izetbegović što se razotkrio u intervjuu, krivi su novinari. A da bi se krivnja dokazala i nas poučilo, da ne kažem ušutkalo, tu je armija esdeaovskih botova koja je orkestrirano nasrnula na nas svojim već prepoznatljivim manirom prijetnji, psovki, uvreda i svega potrebnog i već viđenog u operaciji radikalizacije Bošnjaka koju vrh SDA provodi s ciljem da po svaku cijenu ostane u nekoj kombinaciji za vlast. To je to dobro, za koje se Izetbegović bori, protiv zla – kolege Zukića i mene. Pa da vidimo šta ga to najviše boli.
”Unatoč pokušajima voditelja da me upornim upadicama i prekidanjima omete”, veli Izetbegović, “cijeni” da je uspio “demantovati i niz neutemeljenih tvrdnji koje je voditelj uporno unosio u pitanja kao gotovu konstataciju”. Nažalost, kaže, jednu nije: “Radi se o tezi voditelja da je moja supruga, parafrazirajući izjave Amora Mašovića, prijetila glasačima da će završiti u masovnim grobnicama ako budu glasali za druge, a ne za SDA.” Po Bakiru, “i Mašović i Sebija Izetbegović su upozoravali da nejedinstvo i konflikti unutar bošnjačkog korpusa mogu narod povesti stazama koje vode u nova stradanja”, pa zato nudi i link koji to dokazuje. “Selam alejkum i dobro veče. Selamim vas, a selamim i luzere zakrvavljenih očiju, nesretnike i gubitnike koji su otpali od nas i krenuli groznim putevima koji će ponovo ako uspiju, kako reče naš Amor, voditi u Tomašice, logore, stratišta i masovne grobnice”, rekla je Sebija Izetbegović (dokaz: Bakirov link). I kad smo već kod tog čuvenog snimka – ne samo Mašović i supruga već listom kandidati i govornici SDA jednako ponavljaju parolu “Izetbegovića za predsjednika”, uprkos činjenici da nije riječ o stranačkim, SDA izborima, već o općim izborima u BiH, koja po Ustavu nema predsjednika. Ni CIK, niti bilo koji promatrači kampanje i samih izbora, nisu reagirali na ovo grubo kršenje pravila, zakona i Ustava BiH.
No, ostanimo malo kod nejedinstva i konflikta unutar bošnjačkog korpusa, koje Izetbegović fakturiše novinarima, naročito meni, jer sam reagirala na njegovu (samo)hvalu kako je on inicijator pospremanja paradžemata u BiH. I opet ću: neukusno je, bahato i arogantno zloupotrebljavati Islamsku zajednicu u političke svrhe. To sam oduvijek tvrdila i opet ću. A lider SDA to redovito radi, upravo na taj način atakujući na jedinstvo bošnjačkog korpusa, podvaljujući tezu kako su Bošnjaci bez članske karte SDA nelegitimni otpadnici svog naroda i izdajnici. Pritom se SDA, uz pomoć svojih botova, bacila na radikalizaciju Bošnjaka, pa jednako prijeti haosom i nemirima ako izostane iz vlasti. Istu armiju je upregla i u obračun sa OHR-om i Zapadom, naročito ciljajući SAD, koje Izetbegović na BIR-u nije štedio, da bi kod kolege Zukića reterirao, valjda zbog publike. Srećom i za Bošnjake i za Bosnu i Hercegovinu, upravo je reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović – i prošle sedmice, prilikom susreta sa američkim ambasadorom u našoj zemlji Michaelom Murphyjem – nedvosmisleno iskazao privrženost američkoj politici u BiH, podsjećajući na značaj podrške i pomoći SAD-a našoj zemlji. Ne kažem da se Rijaset uspio u potpunosti ograditi od zloupotreba IZBiH od strane SDA, samo ukazujem na činjenicu da je u vrhu IZBiH očito osviješten problem beskrupulozne političke manipulacije za kojom sve češće poseže SDA u svojim obračunima sa neistomišljenicima. A dokle dobacuje potreba Bakirovih radikalnih botova da u pomami za SDA vlašću ne biraju sredstva, pokazuje i nedavno priopćenje Rijaseta koji se ogradio od “anonimnog pamfleta kojim se pozivaju ‘svi patrioti, borci, studenti, rudari, klubovi, službenici, svi Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci’ na proteste protiv ‘nametanja aparthejda kroz ustavna rješenja na račun Bošnjaka’. Na pamfletu se nalazi i ime reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića, što je gruba zloupotreba imena najvišeg duhovnog autoriteta Bošnjaka.” Anonimni pamflet je samo jedan od mnogih iz radionice izvjesnog Jasmina Mulahusića, neskrivenog mrzitelja svega što nije iz SDA i podstrekača obračuna Bošnjaka kako sa Srbima i Hrvatima u BiH, tako i sa Bošnjacima koji ne dijele Bakirove svjetonazore.
Propuštena lekcija
”Svaka religija kao historijska pojava ima dvije strane. Kao učenje ona je Božija objava; kao praksa ona je djelo ljudi. Vjeru Bog objavljuje, a ljudi primjenjuju. Sve što je u njoj veliko i uzvišeno od Boga je; sve ono što je pogrešno i nedostojno, od ljudi je”, objašnjavao je svojevremeno osnivač SDA i Bakirov otac Alija Izetbegović. Njegov je sin očito propustio ovu lekciju, pa danas – kao primjer luzera zakrvavljenih očiju – ne preza ni od sile koju u ime SDA provodi potpredsjednik FBiH, general Refik Lendo. Usuđujem se ustvrditi da to čak i nije najveći problem, već poistovjećivanje ovdašnjih Bošnjaka, mahom muslimana, sa onom istočnom praksom koja znači nesmjenjivost s vlasti. To je teret koji ovoj zemlji i njezinim Bošnjacima nameće Izetbegović sin, trošeći pritom posljednje mrvice vjerodostojnosti stranke koju je osnovao njegov otac. No, to je već problem SDA, a problem BiH će biti ukoliko SDA zaista posegne za haosom i mrakom kojim prijeti. Da nailazi na plodno tlo, svjedoči i podatak da su samo kolege iz Avaza reagirale na Izetbegovićev napad na novinare. Hvala im. I hvala svima koji su – neki javno, većina privatno – izrazili podršku Amiru i meni, ističući vlastito zalaganje u borbi protiv medijskog i svakog drugog mraka kojim lider SDA maše.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
