Kolumne

Ruska uspavanka za Joea Bidena: Bosna između plina i Pacifika

Russian President Vladimir Putin receives German Chancellor Angela Merkel at the Kremlin in Moscow, Russia August 20, 2021. Guido Bergmann/BPA/Handout via REUTERS ATTENTION EDITORS - THIS IMAGE HAS BEEN SUPPLIED BY A THIRD PARTY NO RESALES. NO ARCHIVES

Pola sata nakon što je u ponedjeljak, u zoru, u bugarskom selu Vetrino, na obali Crnog mora, odjeknula eksplozija koja je uništila dvadeset i pet metara cijevi, kojom iz Rusije , Južnim tokom, na Balkan dolazi plin, Moskva je pokazala ko je energetski gazda Evrope.

Na molbu iz slabašnog Sarajeva da Federaciju „prespoje“ na neki drug tok, Gazprom je odgovorio samo jednom rečenicom – nema drugih izvora za snabdijavanje plinom.

Drugi izvori, naravno, postoje. Jedan od njih ide preko Ukrajine, ali Rusija više u tu državu, kojoj je zapad obećavao evroatlanske integracije, ne šalje plin, već na njenoj granici gomila svoje vojne formacije.

Bugarski kvar Sarajevo je, na kratko, ostavio bez plina, sve dok se nije ukazala spasilačka služba Aleksandra Vučića, da iz svojih zaliha koje se nalaze u srpsko-ruskim spremnicima u Vojvodini, „posudi nesposobnom Sarajevu“ 600 hiljada kubika za preživljavanje krize.

Dva dana prije plinske krize, jedan drugi „bugarski kvar“ s vlasti je u Sjevernoj Makedoniji svrgnuo socijaldemokatu Zorana Zaeva, nekadašnju političku zvijezdu Balkana, koja je krvave glave, ali bukvalno krvave, svoju državu otela iz ruskih ruku i predala je NATO-u i Evropi. NATO će prigrliti Sjevernu Makedoniju, ali Evropska unija je odlučila da ovu državu opet  vrati u kandže Putinovih „Makedonaca“ koji su privremeno utočište pronašli u Orbanovoj Mađarskoj.

Službenike Brisela i njihovu stvarnu šeficu Angelu Merkel nisu mnogo zabrinula ukrajinska i balkanska pitanja. Berlin je svoje plinsko pitanje riješio dogovorom sa Putinom, gradeći Sjeverni tok II i prepuštanjem prevarenih Ukrajinaca na milost i nemilost hladnoj zimi i još hladnokrvnijem ruskom predsjedniku. Ista sudbina će zadesiti i Sjeverne Makedonce, koji su, za ljubav Evrope, promijenili čak i identitet, da bi ih, na kraju, Evropa prevarila flertujući s plinskim gospodarom iz Moskve.

Nakon Ukrajine, Sjeverne Makedonije i Crne Gore, na redu je Bosna i Hercegovina. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija danas bi (valjda) trebalo glasati o rezoluciji kojom se produžava mandat EUFOR-a u BiH. No, Ruska Federacija u raspravi o mandatu EUFOR-a vidi svoju šansu za konačni obračun sa Uredom visokog predstavnika u BiH, odnosno sa ovlastima koje su, dvije godine nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, utvrđene u Bonu. Te bonske ovlasti posljednjih je dana jula ove godine iskoristio visoki predstavnik Valentin Inzko, kada je, na oproštaju od funkcije, nametnuo izmjene zakona kojim je inkriminirao negiranje genocida. Sedam dana kasnije Inzko je, nakon nevjerovatne diplomatske ofanzive Njemačke, morao napustiti funkciju da bi u njegovu stolicu sjeo Christian Schmidt. Rusija je odmah osporila Schmidtovo postavljenje, što je, naravno, bilo očekivano. Ali šutnja Berlina koji je učinio sve da otjera Inzka i postavi Schmidta potpuno je (ne)očekivana. Od svog Visokog predstavnika Njemačka je napravila „uvodničara“ na sajmovima Aleksandra Vučića, srpskog predsjednika u čijim se balkanskim akcijama spajaju Angela Merkel i Vladimir Vladimirovič Putin.

Za razliku od beogradskih sajmova, Christian Schmidt teško da može dobiti status uvodničara na, za danas, zakazanoj raspravi u Vijeću sigurnosti. Poslao je Schmidt i svoj redovni izvještaj u kojem upozorava Ujedinjene nacije da je Bosna i Hercegovina na rubu sukoba u BiH. No, moskovske diplomate odlučuju hoće li on dobiti riječ.

Za to vrijeme, Berlin nastavlja saradnju s Moskvom. Kada je nekadašnja „evropska plinska miljenica“ Ukrajina zatražila pomoć u naoružanju od Njemačke kako bi se odbranila od Rusije, Berlin je rekao: ne. Slično „NEIN“ je odjeknulo i Sjevernom Makedonijom kada je Zoran Zaev tražio kandidatski status kojim bi spasio obraz i svoju zemlju.

Angela Merkel je, ipak, bila zagledana u Aleksandra Vučića, kojem je odlučila ostaviti u amanet balkansko pitanje. Jer ona je imala preča posla na Baltičkom moru, gdje je ruska firma kojom upravlja bivši njemački kancelar Gerhard Schroder provlačila plinovodne cijevi koje su povezale Berlin i Moskvu u takozvanom projektu Sjeverni tok II koji je zauvijek raspršio ukrajinske snove o EU i NATO-u.

A gdje je, za to vrijeme, američki predsjednik Joe Biden? Zagledan u pacifičke dubine, na tlu Evrope je utonuo u duboki san, dok se u pozadini čuje ruska uspavanka Bayu Bayuški. A kad vuk dođe, bit će kasno…

(oslobodjenje.ba)

Pozadina sukoba Dodik-Bajić: Neni, Mili, Vici

Sukob pravosuđa i politike u Banjoj Luci ne traje od jučer. Mjesecima su me, oni dobro informisani iz najbližeg okruženja Milorada Dodika, uvjeravali da će uskoro eskalirati sukob lidera SNSD-a i Miodraga Bajića, zamjenika Republičkog javnog tužioca i šefa Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i drugih oblika teškog kriminala u Republici Srpskoj. A glavni pokretač tog sukoba je, objasnili su mi, predsjednik Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić. Na jednoj strani su, pisao sam na stranicama Oslobođenja prošle jeseni, Milorad Dodik, Nenad Stevandić i direktor policije Republike Srpske Siniša Kostrešević, dok su na drugoj tužilac Miodrag Bajić i ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Dragan Lukač.

Veliki sukob u Republici Srpskoj

Bio je septembar 2021. godine kada je ministar unutrašnjih poslova RS-a Dragan Lukač u svoju kancelariju pozvao inspektore od povjerenja i predao im naredbe za pretres Instituta za javno zdravstvo Republike Srpske. Lukač će im tada saopćiti da o ovoj akciji ne smiju informisati direktora Policije RS-a Sinišu Kostreševića.

No, informacija da se priprema pretres u Institutu za javno zdravstvo i hapšenje Branimira Zeljkovića doprla je do Nenada Stevandića. Predsjednik Ujedinjene Srpske će odmah pozvati Milorada Dodika i izvijestiti ga da Lukač i Bajić žele uhapsiti direktora Instituta za javno zdravstvo RS-a koji je, inače, kadar Stevandićeve stranke. Milorad Dodik je odmah krenuo u akciju. Pozvao je Miodraga Bajića, ali se tužilac nije javljao na telefon. Lukačevi policajci u međuvremenu su krenuli u akciju. Stevandić i njegov vozač, koji je kasnije uhapšen, pomogli su Branimiru Zeljkoviću da se privremeno skloni. Ali za nekoliko dana direktor Instituta za javno zdravstvo RS-a se, ipak, predao nakon čega mu je određen pritvor. Milorad Dodik nije skrivao nezadovoljstvo zbog Bajićeve akcije.

”Ako bih išta mogao tome da prigovorim, onda bi to bilo zašto baš na današnji dan, zašto to nisu jučer uradili ili sutra”, kazao je Dodik, aludirajući na to da se tog dana obilježavao “Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave”. Već tada je lider SNSD-a počeo (polu)otvoreno prozivati Miodraga Bajića i njegove republičke tužioce iz Specijalnog odjeljenja za korupciju. “Ukoliko se dogodi da ono što oni navode da je inkriminisana radnja sutra u sudu ne bude potvrđeno, onda je to još jedan promašaj i skrnavljenje sistema pravosuđa”, rekao je Dodik.

Na pretrese u Institutu za javno zdravstvo RS-a reagirat će i Nenad Stevandić optužujući republičke tužioce da provode “spektakl i harangu”. “Kao Zeljkovićev bliski prijatelj i saradnik, ali u potpunosti poštujući odnos sudske i zakonodavne vlasti, ne mogu dopustiti da se njegovo ime blati, pogotovo zato što je proces i dalje u toku. Ovdje je jasno da je u pitanju spektakl i haranga, u pokušaju zasjenjivanja onog što se juče dešavalo u Republici Srpskoj, a to je proslava 15. septembra” (Dana zastave), kazao je predsjednik Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić. Dodat će još da se “radi o ciljanom hapšenju, a ne o sudskom procesu, jer sva dokumentacija koja je u Institutu oduzeta, bila je dosad više puta provjeravana, što od strane MUP-a Republike Srpske, što od SIPA”.

Direktor Policije RS-a Siniša Kostrešević nije se oglašavao. No, bilo je jasno da će uslijediti veliki sukob u Republici Srpskoj. Nekoliko dana nakon akcije Institut, pripadnici MUP-a RS-a proveli su novu akciju. U banjalučkom stanu direktora UKC-a Banja Luka Vlade Đajića, opet kadra bliskog Miloradu Dodiku, uhapšen je pripadnik škaljarskog klana Alen Škrijelj. Dva mjeseca ranije, pripadnik drugog klana, škaljarskog, uhapšen je u Banjoj Luci. Sa Milošem Božovićem uhapšeni su policijski inspektori Mladen Milovanović, Predrag Vatreš i Gorana Rečević. Svi oni su bili kadrovi bliski direktoru Policije Siniši Kostreševiću. Za akciju je znao samo ministar Dragan Lukač. Svjedočeći pred unutrašnjom kontrolom MUP-a RS-a, jedan od uhapšenih inspektora će reći da je o svojim kontaktima sa kriminalcima izvještavao direktora Kostreševića. Aplikacija Sky kasnije će postati osnova za unutrašnje sukobe u MUP-u Republike Srpske. Ali vratimo se drugim predmetima.

Konačni obračun

Od juna prošle godine pa sve do danas, MUP RS-a je, u saradnji sa specijalnim tužiocem Miodragom Bajićem, proveo ukupno četiri akcije. Sve četiri su bile usmjerene protiv kadrova bliskih Miloradu Dodiku, odnosno Nenadu Stevandiću. Osim Branimira Zeljkovića, po naredbi Miodraga Bajića je uhapšen i direktor bolnice u Doboju. Mladen Gajić je osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i ovlaštenja prilikom nabavke medicinske zaštitne opreme tokom pandemije za potrebe dobojske bolnice. Ali nije hapšenje ovog SNSD-ovog kadra bila kap koja je prelila čašu. Istražujući nabavke tokom pandemije virusa korona, na radaru istražitelja i Bajićevih tužilaca našao se jedan drugi Zeljković. Vico. Dodikov prvi rođak i predsjednik Nogometnog saveza BiH Vico Zeljković je pod opservacijama Specijalnog tužilaštva RS-a. I to lider SNSD-a dobro zna. Stoga je, koristeći ubistvo policajca Radenka Bašića u Prijedoru, krenuo u konačni obračun sa Specijalnim tužilaštvom RS-a. Kao svoje oružje je počeo koristiti i slučaj ubistva Davida Dragičevića, optužujući tužioce da još nisu pronašli ubice banjalučkog mladića. I nisu. Ali zar nije Dodik proteklih godina branio njihov rad?

Kolumna Vildane Selimbegović: BiH i Ukrajina – Deprimirajuće sličnosti u pravdanju agresije ruskih vlasti i onih koje smo slušali iz Beograda, ali i Zagreba

Ovog je vikenda ukrajinska vlada objavila da su njihovi vojnici preuzeli kontrolu nad cijelom regijom Kijeva. “Ruske snage brzo se povlače iz područja oko Kijeva i grada Černigiva na sjeveru zemlje”, kazali su, da bi jučer stigla dramatična obavijest: “Nova Srebrenica. Ukrajinski grad Buča je nekoliko sedmica bio u rukama ruskih životinja. Lokalni civili su nasumično ubijani, a njihova tijela razbacana po ulicama grada”, prenijela je Anadolija zvanični Twitter nalog ukrajinskog Ministarstva odbrane uz videosnimak uistinu horor sadržaja.

Šta je nedopustivo…?

U Bosni i Hercegovini slike iz Ukrajine od samog početka ruske invazije bude prebolna sjećanja, a paralele za kojima posežu gotovo svi svjedoci naših ratova iz devedesetih svode se na pitanje zašto je demokratski svijet propustio lekcije sa Balkana. Oslobođenje je uz svoje vikend-izdanje objavilo specijal “30 godina”, podsjećajući na užase dvostruke (u nekim periodima) agresije.

Fotoreportersko zapažanje Rona Haviva, koji je naravno u Kijevu i nema dvojbi da njegova kamera danas bilježi lako uporedive snimke sa onima iz BiH tri decenije ranije, prati i njegovo sjećanje na zaprepašteni svijet koji je tada ponavljao u sebi – Kako je moguće da se desi još jedan rat u Europi u 20. stoljeću, a danas zapanjen nasiljem Rusije nad Ukrajinom izgovara istu frazu za 21. stoljeće. Dobitnik Pulitzerove nagrade za međunarodno izvještavanje, novinar koji je 2. augusta 1992. godine objavio priče žrtava Omarske koje su odjeknule poput groma, danas želi da vjeruje da je lekcija iz BiH makar sa zakašnjenjem od 20 godina ipak naučena. Jer SAD i Evropa ne koriste eufemizme za ratne zločine u Ukrajini. Roy Gutman podsjeća i na činjenicu da je Ukrajina bila daleko spremnija za rat od BiH devedesetih, a legenda novinarstva Ed Vulliamy, koji je kao reporter The Guardiana, kako piše, dobio prokletu čast da sa Independent Television News izloži grozotu logora svijetu, još uvijek traga za odgovorom zašto je agresor koji je upravljao Omarskom, Manjačom, Trnopoljem i Keratermom “bio smirivan i podržavan tri godine nakon naše priče”? Šta je to što bi za Zapad bilo nedopustivo ako nisu serijska, masovna silovanja žena, mučenje i likvidacije muškaraca, opsade gradova, sve do užasavajućeg masakra i genocida u Srebrenici?

Zašto Bosna i Hercegovina nije bila i još uvijek nije važna, a Ukrajina apsolutno jeste, pitanje je koje Vulliamyja, inače haškog svjedoka protiv presuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, i danas zbunjuje, priznaje on. A historija se ponavlja, svi svjedočimo. Da, zaista su deprimirajuće, najblaže rečeno, sličnosti u pravdanju agresije za kojima posežu danas ruske vlasti sa onim što smo slušali iz Beograda, a jedno vrijeme i Zagreba u godinama naših patnji. Čak su i propagandne poruke iste! Onako kako su Sarajlije “granatirale svoj grad”, kako je na početku rata tvrdila bivša JNA, a kasnije VRS i Slobodan Milošević za užasni zločin na Markalama, tako danas likovi s crnih američkih lista tvrde da Ukrajinci ubijaju sami sebe. Christophe Solioz, također jedan od autora u našem Specijalu, u tekstu znakovita naslova “Kraj poslijeratne ere”, pita zar nije BiH dio Evrope, zar nije prije mnogo godina zaslužila jednaki izliv solidarnosti kao danas Ukrajina, uključujući i vojnu podršku, i podsjeća da se Putin ovih dana suočava sa odlučnom i jedinstvenom Evropom, što nije bio slučaj sa Miloševićem.

Solioz apsolvira i aktuelne probleme naše zemlje, od nejedinstva spram sankcija Miloradu Dodiku, do problema sa izmjenama Izbornog zakona BiH, potcrtavajući koliko je i danas podrška BiH – kao i onda prije 30 godina – puno više retorička i kozmetička nego stvarna. No, on ima i prijedloge mogućih rješenja, za koje je neophodno da greške iz prošlosti budu priznate, ali i da se konačno odstupi od međunarodne strategije koja se na terenu svodi na zalaganje za etničku podjelu zemlje. Njegov je recept čak i jednostavan: promjene koje se ogledaju u odnosu spram Ukrajine valja primijeniti i na BiH. Na potezu je, dakle, ono što kolokvijalno zovemo međunarodnom zajednicom, a zapravo su nam oči uprte u zapadni demokratski svijet. S one druge, totalitarističke strane, možemo samo dobiti pravdanja zločina i neskrivene ambicije raznih denacifikacija – u BiH se to, zahvaljujući stranim izvještačima, na vrijeme prepoznalo kao etničko čišćenje. Profesor Kenneth Morisson iz Velike Britanije podsjetio nas je na slavna novinarska imena koja su nemjerljivo pomogla da istina o BiH dopre do svijeta i koja su – to nikada ne smijemo zaboraviti – javno mnijenje u svojim zemljama animirala da pritiskom na vlasti preokrenu odnos prema ovoj zemlji. Profesor Morisson pominje čitav niz velikana, od Martina Bella s BBC-a, preko još jednog dobitnika Pulitzera Johna F. Burnsa do Christiane Amanpour, Allana Littlea, Paula Lowea i mnogih drugih koji su dokazali da novinarstvo može mijenjati svijet.

Zvijezda vodilja

Upravo zato je i naših “30 godina” s posebnom posvetom ratnom uredniku Oslobođenja Kemalu Kurspahiću, koji nas je napustio u jesen prošle godine. Redakcija s kojom je dočekao rat i novina koja je prkosila agresiji predstavljali su – kako odlično primjećuje Tom Gjelten – zvijezdu vodilju. Usuđujem se dodati: i svima nama koji smo se tih ratnih dana bavili ovim poslom u drugim redakcijama, novinskim ili TV, u nemogućim uvjetima, sa preteškim zadatkom da istina prodre u svijet. Imala je BiH tada sjajne novinare, čiji prilozi i danas o tome svjedoče, a Oslobođenje je pod budnim okom Keme i Gordane Knežević uspjelo napraviti taj iskorak kao iskaz ovdašnje bitke svih domaćih medija za dostojanstvo, ljudskost i odanost profesiji usred rata. Što je lekcija na koju i danas podsjećaju oni koji pamte BiH devedesetih i što je i motiv našoj redakciji da u sjećanje na Kemu inauguriramo međunarodnu novinarsku nagradu (naša, interna, nosit će ime Hamze Bakšića). Ali o tome više sutra, u Kamernom teatru, u 13 sati.

Izbori u Mađarskoj i Srbiji: Za Rusiju spremni

U prijemnom salonu mostarskog Sajma Dragan Čović je čitao imena zvanica. Ana Brnabić – tu. Andrej Plenković – nazočan. Milorad Dodik – prisutan. Peter Szijjarto – tu. Ali da bi mozaik u potpunosti bio sklopljen, jučer je na fotografisanju u Mostaru, među najvišim zvanicama, nedostajala samo jedna osoba. Nedostajao je Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Ruske Federacije. No, on već mjesec i po ima preča posla. Bavi se ukrajinskim pitanjem.

Prioriteti

Mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto nije baš dangubio. Rekao je ono što smo i znali i očekivali. Szijjarto je, piše banjalučka Srna, pozvao političare u Evropskoj uniji da “ne razgovaraju o Dodiku, već da razgovaraju s njim”. “Evropskim političarima bi bilo prijeko potrebno da mnogo bolje razumiju situaciju u regionu zapadnog Balkana”, reći će ministar vanjskih poslova Mađarske, države članice EU i NATO-a, prije nego će pozvati službeni Bruxelles da Srbiju primi u EU, a Bosni i Hercegovini da kandidatski status.

Mađarski prioriteti su, dakle, jasno definirani. To što je Evropska unija jučer otvorila postupak protiv Mađarske, iz naše, bosanskohercegovačke perspektive ne znači ništa. “Moja pobjeda se vidi s Mjeseca i iz Bruxellesa”, prkosio je prije tri dana Viktor Orban, lider Fidesza, partije koja je već četvrti uzastopni izborni ciklus neprikosnovena u Mađarskoj. Tješe se zapadni analitičari ističući činjenicu da je stranka bivšeg i budućeg mađarskog premijera pobijedila u “ruralnim dijelovima”, te da je velikim gradovima trijumfovala opozicija. Ali to suštinski ne znači ništa. Orban ima nadmoćnu većinu u mađarskom parlamentu i naredne četiri godine. “Učinit ću sve”, obećao je Viktor Orban krajem prošle godine, “kako bih najviše evropske zvaničnike ubijedio u to da je ključno pitanje, ma koliko Balkan možda bio i dalje od njih nego od Mađarske, da je i s njihovog aspekta ključno pitanje kako da riješimo bezbjednost jedne zemlje u kojoj žive dva miliona muslimana”.

Vratit ćemo se još malo u dalje u prošlost. Septembar je 2021. godine bio kada je Viktor Orban u Budimpešti organizirao Demografski samit na koji je pozvao Milorada Dodika, Janeza Janšu, Aleksandra Vučića…

”Mi smo kršćani i to je moje iskustvo. A iz iskustva mogu reći da muslimani ne napuštaju svoje vrijednosti. Ja ne pozivam na mržnju. Ja ne pozivam na odbacivanje, ali želim skrenuti pažnju na to da je ovo naša najvažnija vrijednost. Samo pozivam na to da odbranimo Evropu, cijelu Evropu, ne samo EU. Budućnost Evrope nisu samo ekonomija i energetska stabilnost. Budućnost Evrope je demografska stabilnost. Ako toga nema, živjet će narod koji nije živio tu, a ne evropski narod”, kazao je Milorad Dodik govoreći na Orbanovom Demografskom samitu.

To je, dakle, Evropa koju žele Milorad Dodik. To su Evropa i EU koje želi Viktor Orban, čiju politiku, pokazali su nedjeljni izbori, podržava znatno više od polovine mađarskih birača. Da Mađari ne vide problem u ruskoj agresiji na Ukrajinu, vidjelo se po istraživanjima javnog mnijenja. Sve dok se Viktor Orban nije jasno usprotivio stavovima EU prema Ruskoj Federaciji, ankete su pokazivale da će se teško izboriti za četvrti uzastopni premijerski mandat. No, nakon što je Orban izjavio da rat u Ukrajini nije njegov rat, njegova popularnost je porasla.

Da je u zemljama nekadašnjeg istočnog bloka Rusija još uvijek “in”, pokazali su izbori u Srbiji. I sam srbijanski vladar Aleksandar Vučić će, proglašavajući pobjedu u prvom krugu predsjedničkih izbora, reći da je “Srbija skrenula udesno”. U Skupštini će svoje poslanike imati, citirat ću Nenada Čanka, “ljotićevci”. Zavetnici i Dveri su svoju kampanju zasnivali na podršci Rusiji i antimigrantskim akcijama. I otvoreni rusofil Ivica Dačić je ostvario, za svakog ko je pratio srbijansku političku scenu, neočekivano dobar rezultat. Aleksandar Vučić je, očekivano, prošao najbolje. “Mi ćemo se truditi da zadržimo ne samo korektne i partnerske već i prijateljske odnose s Ruskom Federacijom”, kazao je predsjednik pobjedničke Srpske napredne stranke.

Profesor Vahidin Preljević će, iste noći, maestralno opisati izborne rezultate u Mađarskoj i Srbiji: “Putin pobjeđuje na izborima u Mađarskoj i Srbiji.”

Oni mogu mirno spavati

I, uistinu, partije koje su podržavale Rusiju, ili nisu imale jasno definirane stavove protiv ruske agresije na Ukrajinu, pomele su konkurenciju u Srbiji i Mađarskoj. Ali za Bosnu i Hercegovinu Srbija i nije toliki problem. Preživjeli smo i gore lidere u Beogradu. No, koliko god se čini dalekom, Mađarska je vrlo bitna za budućnost BiH. Zbog Mađara, objavljeno je prošlog mjeseca, izmijenjen je način odlučivanja u EU kada su u pitanju sankcije prema Balkanu. Dakle, Milorad Dodik može mirno spavati. Mirno može spavati i Dragan Čović, “politički pokrovitelj” mostarskog Sajma, koji je 2018. godine, nakon poraza u utrci za člana Predsjedništva BiH, otišao u Budimpeštu da traži pomoć od Viktora Orbana. Kasnije će Čović sličnu pomoć tražiti u Rusiji od Valentine Matvijenko i u Sarajevu od Sergeja Lavrova.

Orban je u Mostar poslao svog ministra vanjskih poslova Petera Szijjarta, čime je otvoreno podržao lidera HDZ-a. Sergej Lavrov nije mogao doći. Za sada.

Osvrt u prošlost i pogled u budućnost: Kad američke vlasti uzimaju vaše tekstove kao osnov za stavljanje na crnu listu, a kolege vas u matičnoj državi ismijavaju i vrijeđaju

Ovaj tekst je savim ličan. Ali i činjeničan. Od ponedjeljka popodne sam se dvoumio da li da ga uopće napišem i objavim. Onda sam na Twitteru pročitao da se Naša stranka hvali da je nedavna posjeta Sabine Ćudić i Damira Arnauta Londonu bila presudna da Velika Britanija uvede sankcije Miloradu Dodiku i Željki Cvijanović.  Više nisam imao dilemu. Ovo pišem zbog svih onih uvreda koje sam pretrpio proteklih godina. Bio sam zaštitnik ubica Dženana Memića, bio sam plaćenik SDA, bio sam Osmicin potrčko kojeg su nabijali nogom, bio sam plaćenik SDP-a, bio sam poslušnik DF-a, bio sam korumpiran, kompomitiran, irelevantan, seljak, narkoman, Bakirov kerber, lajavac i još mnogo toga. Te etikete su mi lijepile moje kolege. Neki su to radili u neznanju, neki su, pak, morali, neki su za te tekstove i priloge dobijali stalne ugovore na federalnom javnom servisu. Oni koji su to radili iz ubjeđenja su, ipak, najčasniji. U sarajevskim medijima zbog mene je uveden delikt sjedenja. Fotografisali su me sa tužiocima, političarima, članovima VSTV-a, kolegama novinarima. Vrijeđali su me predsjednici stranaka, vrijeđale su me supruge predsjednika stranaka, vrijeđali su me tužioci, advokati. U NVO sektoru nisam dobro stajao, nisam se znao dodvoravati Sattlerima i drugim hipsterima po stranim ambasadama kako bih dobijao projekte od kojih bi pravio kuće i pričao o borbi protiv korupcije, ne nudeći nikada konkretne dokaze.

Lako je istinu pričati kada je popularna. Ja sam je pisao i pričao kada to niko nije htio. Znao sam da ću biti osuđivan, ismijavan i teorijama zavjere sklon ludak.

U ponedjeljak su Amerikanci na crnu listu stavili Asima Sarajlića i Gordanu Tadić. U januaru su na toj istoj listi završili Milan Tegeltija i Mirsad Kukić. Zašto ne ističem Milorada Dodika? Zato što u obrazloženju odluke američkih vlasti, u njegovom slučaju, kao povod za stavljanje na crnu listu nije naveden nijedan moj tekst. Ali za Sarajlića, Tadićevu, Kukića i Tegeltiju – jeste. Njih četvero, mojih šest tekstova.

Asim Sarajlić

Bila je 2016. godina i SDA nije bila toliko kriminalizirana. Jer u njoj su se tada, za kosmičku pravdu, rame uz rame sa Asimom Sarajlićem i Amirom Zukićem, borili Aljoša Čampara i Elmedin Konaković. Tada baš i nije bilo popularno govoriti o Sebiji Izetbegović, kojoj je Čampara nosio skupocjene torbice, a Konaković je, u njeno ime, molio novinare da mu objave dijelove izjava u kojima “hvali profesoricu”. Kao novinar Žurnala sam 24. 11. 2016. godine napisao i objavio tekst pod naslovom: “Istraga protiv Sarajlića, Kukića i Zukića: 16 hiljada KM i članska karta SDA za posao”. 

Moja saznanja, kasnije za razne potrebe zauvijek pripisana Žurnalu, bila su da su Amir Zukić, Asim Sarajlić i Mirsad Kukić, u okviru predmeta Bosna, učestvovali u prodaji radnih mjesta u javnim preduzećima. Tri mjeseca kasnije je Amir Zukić uhapšen, a Mirsad Kukić i Asim Sarajlić su optuženi za trgovinu uticajem.

“Je l ti srce na mjestu”, upitat će me Asim Sarajlić, dok sam ga, sa drugim novinarima, čekao da izađe iz Općinskog suda u Sarajevu gdje se izjašnjavao o krivici.

Ubrzo je uslijedio odgovor. U centralnom dnevniku FTV-a su objavili prilog o meni, tvrdeći da sam (valjda uzimanjem mita) stekao stan i kupio auto. Istina, moje auto nisu snimili. Nekako im je, za potrebe priloga, bilo lakše objaviti snimak skupocjenog auta mog komšije, nego mog na kojem je pisalo – Škoda Fabia. Kasnije ću saznati da je iza svega tog priloga bio Aljoša Čampara, federalni ministar unutrašnjih poslova, sklon mlaćenju gloginja tuđim novinarima i tužiocima. Tim prilogom dodvoravao se Asimu Sarajliću, svom kućnom prijatelju.

Šest godina kasnije Asim Sarajlić je završio na crnoj listi SAD-a.

“Sarajlić je lično primao naplatu od kandidata za posao u zamjenu za radna mjesta, a na drugi način je vršio prevelik uticaj na proces zapošljavanja”, navedeno je u odluci američkog Ministarstva finansija.

tekst iz 2016. i odluka Ministarstva finansija SAD-a 2022.

Na fotografiji iznad možete vidjeti da su navodi objavljeni u tekstu iz 2016. godine jedan od razloga “listiranja” Asima Sarajlića.

Gordana Tadić

U avgustu 2020. godine sam već bio napustio Žurnal. Moj novi dom je postalo Oslobođenje u kojem sam tada objavio tekst pod naslovom: Korupcija na djelu: Gordana Tadić je varala državu na naknadi za smještaj?!

Obratite pažnju na odluku Ministarstva finansija SAD-a.

“Ona je navodno naplaćivala državnu stambenu naknadu putem fiktivnog ugovora”, piše u obrazloženju odluke vlasti SAD-a. 

U februaru 2019. godine sam, radeći u Žurnalu, objavio tekst pod naslovom: Nenadležna Gordana Tadić: Odbila voditi istragu protiv kladionice kojoj iznajmljuje poslovni prostor. U pitanju je porodična kuća u Živinicama koju je suprug Gordane Tadić iznajmljivao kladionici protiv koje Tužilaštvo BiH nije željelo voditi istragu.

U aprilu 2022. godine Ministarstvo finansija, stavljajući Gordanu Tadić na crnu listu piše: “Tadić je navodno iskoristila svoju poziciju glavnog tužioca da promovira svoje lične i porodične interese“. 

Dakle, dvije priče koje sam objavio direktno su pomenute u odluci  kojom je Gordana Tadić stavljena na crnu listu SAD-a.

Istražujući sumnjive poslove Gordane Tadić, trpio sam svakodnevne uvrede od novinara Avaza koji su me, kroz usta Ifeta Ferageta, optužili da sam “zaštitnik ubica Dženana Memića”, jer želim da smijenim Gordanu Tadić.

I, bez obzira na ovo, imam potrebu da napišem da je za smjenu Gordane Tadić najzaslužnija Alena Kurspahić, koja je, unatoč velikim pritiscima, podigla disciplinsku tužbu protiv bivše glavne državne tužiteljice.

Milan Tegeltija

Moja dvije priče o Milanu Teleltiji razlozi su zbog kojih je bivši predsjednik VSTV-a završio na crnoj listi SAD-a. Za aferu  potkivanje ste sve čuli.

“Pogledajte video potkivanja: Ti ćeš meni sve dostaviti pa ću ja vidjeti sa Dalidom”, glasio je naslov teksta koji sam objavio 23. maja 2019. godine na Žurnalu.

U odluci State Departmenta piše da je “u svojstvu predsjednika VSTV-a, Tegeltija  bio umiješan u koruptivna djela koja su uključivala korištenje njegovog političkog uticaja i službene moći za ličnu korist. Naime, postoje vjerodostojne informacije da je Tegeltija svoj položaj iskoristio za traženje koristi u zamjenu za miješanje u sudski proces”. 

Dakle, afera potkivanje je sastavio dio odluke kojom je Tegeltija stavljen na crnu listu SAD-a. U obrazloženju je navedeno i da je bivši predsjednik VSTV-a umiješan u “manipulaciju imenovanjima sudija i drugim javnim poslovima”. 

Portal Istraga.ba, 26. november 2020. godine. Naslov glasi: Poslušajte kako Milan Tegeltija obećava imenovanja u pravosuđu: “Neka se prijavi za Gradišku i Prijedor, pa ćemo je kasnije prebaciti”

Zbog ovog slučaja Milan Tegeltija je podnio ostavku na mjesto predsjednika i člana VSTV-a. Postao je Dodikov savjetnik.

I, opet, bez obzira na to što je Tegeltija smijenjen na osnovu moje konkretne priče, ključnu ulogu u svemu ovome odigrala su dvojica ljudi. Nermin Alešević, krajiški biznismen koji je bio dovoljno hrabar da snimi slučaj potkivanje i Mirza Hadžiomerović disciplinski tužilac koji je, unatoč pritiscima, podigao prvu tužbu protiv Milana Tegeltije.

Mirsad Kukić

Na dokumentiranje sumnjivih poslova Mirsada Kukića potrošio sam barem deceniju svog života. Na kraju sam, sa kolegom Davorom Obrdaljem, uradio i dokumentarni film – Vladar iz podzemlja. Možete ga pronaći na youtubu. Za taj sam film dobio nagradu za istraživačko novinarstvo. I to je sve što sam dobio tokom svoje karijere. Ako ne računamo pedesetak tužbi za navodne klevete. I ako ne računamo hiljade uvreda koje sam (pre)trpio. A opet bih sve isto. Lako je, rekoh, istinu pričati kada je popularna. Ali veći je izazov govoriti nepopularnu istinu.

Osvrt na izjave predsjednika Hrvatske: O čemu bi Milanović podučavao djecu da nije presuda u Hagu

Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, ponovo je danas, na obilježavanju akcije Bljesak, govorio o BiH. Naglasio je kako je dolazak Hrvatske vojske do Manjače zaustavio rat u BiH, “a ne američko bombardiranje i konačno neformalna kapitulacija bosanskih Srba, Mladića i Karadžića, pristanak na pregovore i deblokada Sarajeva”, javlja Hina.

“Nisam za ideologizaciju povijesti, smatram da je opasna, ali to djecu treba učiti, to su činjenice”, poručio je Milanović.

To dakako nisu činjenice. Ako bi Milanović hrvatsku mladež učio činjenicama onda bi ih trebao upoznati, prije svega, sa onim koje su utvrđene u Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu. One govore o presudi za  Udruženi zločinački poduhavat na teritoriju BiH.

Haški tribunal je potvrdio da je dio UZP-a i tadašnje rukovodstvo Hrvatske na čelu Franjom Tuđmanom. Utvrđeno je da su, osim Tuđmana, u UZP-u učestvovali i tadašnji ministar odbrane Hrvatske Gojko Šušak i načelnik Generalštaba Hrvatske vojske general Janko Bobetko, a da je cilj bio stvaranje velike Hrvatske u granicama Banovine iz 1939. godine. Sud je potvrdio da je cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda, putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.

Trebao bi Milanović upoznati mladež da su koncentracioni logori, zločini i pokolji nad Bošnjacima u BIH počinjeni u okviru međunarodnog sukoba koji je vođen između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine 1993. i 1994, a u kojem je Republika Hrvatska imala sveobuhvatnu kontrolu nad jedinicama HVO-a, što je potvrđeno u presudama MKSJ-a.

No umjesto distanciranja od zločinačke politike političkog vrha Hrvatske u devedesetima koji je izvršio agresiju na Bosnu i Hercegovinu te doprinio počinjenju zločina, Milanović se odlučio odlikovati jedinice i pojedince koje su učestvovali u njihovom počinjenju.

(vijesti.ba)

Senad Avdić o najboljima sve najbolje: Zašto je Mislav Bago bio genije i zbog čega će toliko, ogromno, nedostajati?

“Je li Mislav Bago u srodstvu sa Darinkom Bagom, veleposlanikom Hrvatske u Sarajevu?”, pitao me davno, jako davno, jedan redakcijski kolega. Nisam mu umio odgovoriti, pa sam odgovorio da ne vjerujem da Bago ima ikakvu, bližu ili dalju rodbinu i da osnovano sumnjam da je njegov tvorac najvjerovatnije Dr Baltazar: Bago je bio prototip hrvatskog novinarskog robota prve generacije. Nepogrešiv, brz, hladan i automatiziran do granica dehumaniziranosti, imun na vanjske i unutarnje pritiske, veliki hrvatski novinar koji će sutra biti pokopan u hladnu raku, bio je medijski fenomen nepoznat i nedostignut na ovim prostorima.

Matijanić, Masle, Bago 

August/kolovoz nemilosrdno je osakatio hrvatsku novinarsku zajednicu koja je u petanestak dana ostala bez tri džinovske novinarske persone: Vladimira Matijanića, Antuna Maslu i Mislava Bagu – ni mnogo veće države sa neuporedivo razvijenijom i razuđenijom medijskom scenom ne bi se lako oporavila od tako teških i traumatičnih gubitaka.

Vladimira Matijanića nisam poznavao osobno, čini mi se da se o njemu i nije trebalo i imalo znati ništa više od onoga kako se je samodefinirao i autoportretirao svojim tekstovima, od “Ferala” prije dvije i po decenije, pa do najnovijeg angažmana u “Indexu”: bio je proleter u novinarstvu, neumorni šljaker rudarsko-geološkog smjera.

Antun Masle je bio dužd hrvatskog novinarstva, otmjeni dubrovački gospar, kod kojeg je ispod, blago iritatne spoljnje nezainteresiranosti i mediteranske lijenosti kuljao vulkan novinarske znatiželje, posvećenosti i strasti.

Još od prvog našeg susreta u Sarajevu nekoliko godina nakon okončanja rata, Mislav Bago je ostavio dojam koji se ni za mrvicu nije promijenio svih kasnijih godina: smatrao je (i radio tako) da je u novinarstvu najvažnije novinarstvo. Pri tom, ne bilo kakvo novinarstvo nego ono koje ne smije biti samo a) lažljivo i b) dosadno!

Za razliku od hrvatskih novinara iz dominantno patriotsko-domoljubnog registra koji su se tokom i neposredno nakon rata spuštali do Bosne i Hercegovine uglavnom sa misijom dokazivanja njene nemogućnosti, Bagino je novinarstvo, precizno, čisto, odgovorno prema činjenicama bilo misija sama za sebe i po sebi.

Bilo šta da je radio, a radio je sve televizijske žanrove i formate, najprije na HRT-u, a kasnije na Novoj TV, od uličnih javljanja koja su, tobože, rezervirana za novinarske žutokljunce, do visokoparnih televizijskih predsjedničkih i srodnih debata, Mislav Bago je bio neoprikosnoven, jedan i jedinstven. Nije razlog tomu (samo)fanatična prilježnost, temeljita pripremljenost i nestvarna fokusiranost: iznad svega toga bila je njegova medijska osviještenost, poznavanje prirode televizijskog medija, koji je, kako nas je učio kanadski genije McLuhan, “poruka” koja ima svoja pravila, zakonitosti i procedure. Brzina, jasnoća, poštivanje mjere i granica pristojnosti, to je ukratko moderni televizijski standard kojeg je Mislav Bago ne samo slijedio, nego doveo do teško dostižnog savršenstva. On nije u svojim intervjuima prekidao, često i deklasirao svoje sugovornike, mahom iz svijeta politike, da bi demonstrirao svoju nadmoć i “zajebanost”, nego da bi održao ritam i dinamičnost, dakle gledljivost razgovora. Novinar nema obavezu da bude korektan prema političarima, moćnicima, autoritetima: samo je javnost njegova “ciljna grupa”.

Kako su se rastali Milanović i Lagumdžija

Sa Mislavom Bagom posljednji put sam se vidio prije tačno deset godina, nekako s proljeća 2012. godine. Pratio je posjetu Zorana Milanovića, tadašnjeg premijera Hrvatske, Sarajevu i bili smo dogovorili jutarnju kafu nakon prvog dana boravka hrvatske delegacije.

Nazvao me toga jutra da kaže da neće doći, da se sve iskompliciralo, pošlo po zlu i da se vraća sa ekipom u Zagreb. Mediji su prethodno izvijestili da je došlo do kvara na vezama, kuršlusa između Milanovića i tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH Zlatka Lagumdžije, koji su sve do tada, kako se činilo, bili bliski suradnici i drugovi socijaldemokrati. Lagumdžija je, a samim tim i njegov teklić Nermin Nikšić, tada premijer Federacije BiH, odbio otići na dogovorenu večeru sa Milanovićem. Razloge mi je narednog jutra otkrio sveznajući Mislav Bago, koji ih je (razloge) pratio iz neposredne blizine.

“Lagumdžija je od Zorana tražio da glavni intervju da Federalnoj televiziji i novinaru Bakiru Hadžiomeroviću. Milanović mu je odgovorio da je došao u državnu posjetu i da će dati intervju državnoj televiziji, BHT-u, a ne entitetskim javnim televizijskim servisima. Potom su kao notorni egomanijaci njih dvojica razmijenili poneku tešku riječ i sve je otišlo k vragu…”, prepričao je Bago pozadinu (ispostavit će se dalekosežnog i nepovratnog) raskola u to vrijeme najmoćnijih političara Hrvatske i BiH…

Rekao je Bago da ne može shvatiti da državni ministar lobira za entitetsku televiziju a protiv državnog javnog servisa. Zamolio me je da o tome ne pišem, neće ni on objavljivati na Novoj TV. On je ispoštovao svoj dio dogovora, ja ga u danu sahrane Mislava Bage jednostrano kršim. Svašta je potrebno imati da bi se bilo Mislav Bago: časti i čestitosti i držanje date riječi, prije svega.

(Slobodna Bosna)

Kolumna Andreja Nikolaidisa o navijačkom bratstvu: Granice nisu na zemlji, nego u glavi

Sve ono što navodno treba da postigne Otvoreni Balkan, postigli su navijači Crne Gore i navijači Bosne i Hercegovine na utakmicama te dvije reprezentacije – u Podgorici i i Zenici. Navijači baš one dvije zemlje koje nisu, i ako Bog dobri da, a daće, neće ni biti dio Otvorenog Balkana, piše crnogorski književnik Andrej Nikolaidis u kolumni za CdM.

Uklanjanje granica i biznis barijera, sve one administrativne mjere koje su godinama smišljali lokalni i američki „eksperti“ za pomirenje i geopolitiku, nisu postigle ni izbliza onaj efekat koji je postigla ljudska iskrenost i dobrota na utakmicama u Podgorici i u Zenici.

Ne postoji, dragi moji savjetnici u ambasadama, dragi moji analitičari u State Departmentu, dragi moji stratezi Velike Srbije i Prirodne Albanije, niti jedna administrativna mjera koja će natjerati crnogorsku porodicu iz Berlina da kupi kombi navijačima Bosne kojima je vozilo od strane agenata-provokatora spaljeno; niti jedna mjera koja će dobrog čovjeka Fahrudina Meškovića natjerati da besplatno ugosti i nahrani crnogorske navijače; niti da istu onu crnogorsku porodicu iz Berlina natjera da osjeti da je njena ljudska obaveza da Fahrudina i njegovu porodicu ugosti na crnogorskom primorju.

Ono što se desilo u Podgorici i u Zenici je sama poenta, sami vrh onoga čemu navodno teži Otvoreni Balkan, onome što Otvoreni Balkan folira, a što Otvoreni Balkan nikada neće doseći. Prvo zato što je lažan; drugo zato što iza njega stoje zadnje i zle namjere; i treće zato što je, između Srba i Albanaca, zbog Kosova, ovo što se desilo između bosanskih i crnogorskih navijača prosto nemoguće. Nemoguće je i jer Vučića i Ramu u Otvorenom Balkanu vezuje ekspanzionistička i velikodržavna politika. A navijače Bosne i Hercegovine i Crne Gore vezala je ljudska dobrota i pristojnost; potreba da na dobro odgovoriš dobrim.

Događaji u Podgorici i Zenici čine izlišnim samu ideju administrativne intervencije i peglanja; trapavog, pogrešnog, plitkog projektovanja budućnosti.

Zenica i Podgorica pokazale su najveći stepen jedinstva balkanskih naroda koji je viđen od raspada Jugoslavije.

I to se desilo mimo i uprkos raznim „projektima“ raznih ambasada, raznih „izaslanika“. Koji mogu ukloniti sve granice između Srbije i Albanije: ali nikada se neće desiti ovo što se desilo između Bosne i Crne Gore, između kojih postoji granica. I neka postoji. I treba da postoji.

Džabe vam administrativne mjere kojima uklanjate granice. Jer granice nisu na zemlji, nego u glavi. Povjerenje, odnosno njegovo odsustvo, najtvrđa je granica od svih. A povjerenja ne može biti dokle god Srbija namjerava pripojiti Crnu Goru i dio Bosne, dokle god Vulin i Dodik govore ono što Vučić misli, a Vučić govori ono što ne misli. Ljudi smo, sa hiljadu smo i jednom, ljudi smo sa milion i jednom manom. Ljudi su svašta. Ali nismo magarci. Ako pokušate namagarčiti ljude, a evo pokušavate, uveliko, kao odgovor ćete dobiti inat. A inat je veći od Stambola.

Još nije stvorena imperija koja je zatrla ljudsku volju za slobodom. Još nije stvorena imperija koju čovjekova volja za slobodom nije srušila. A zapravo je recept za istinski Otvoreni Balkan krajnje jednostavan: neću ništa tvoje, nećeš ništa moje. I eto povjerenja. I eto: nema granica.

Ali kako stići do povjerenja sa akterima koje je za svoj projekat odabrao reditelj ovog provincijskog, amaterskog filma? Pa svaki holivudski producent upozorio bi ih na lošu podjelu uloga. Nema povjerenja kada su vam glavni glumci mračnjaci. Pa da Hari Poter vidi pijanog Vučića kako bulazni dok sa polupraznom čašom šeta sajmom vina, dok kraj njega, kao Golum pored Bilbo Baginsa, puzi Dritan, dijete-čarobnjak bi dobilo traume i tri godine ne bi zaspalo.

Formiranje vlasti: SDA zaslužuje opoziciju, Osmorka ne zaslužuje vlast

Zbog pogubljene Bisere Turković, zbog bahate Sebije Izetbegović, zbog kriminala i višedecenijskog tolerisanja korupcije, zbog vođenja katastrofalne kadrovske i vanjske politike, SDA zaslužuje opoziciju. Zbog ona četiri Dodikova delegata u dolazećem sazivu Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, SDA ne zaslužuje biti u vlasti. I s tim će se složiti čak i neki (objektivni) kadrovi SDA koji su proteklih godina, više u sebi nego javno, negodovali zbog politike svoje stranke.

PROMJENE, SMJENE, IMENOVANJA…

Ali da li stranke osmorke zaslužuju vlast? Za razliku od SDA, one su mnogo transparentnije. Recimo, nijedan lider, a naročito Elmedin Konaković, ne libi se priznati da je došlo vrijeme da se HDZ-u BiH da sve što traži. Pa sad od svojih koalicijskih partnera traži da se HDZ-u BiH – pokloni četvrti delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine. Mnogo transparentnije od SDA lider SDP-a Nermin Nikšić će saopćiti javnosti da se HDZ mora uvesti i u Vladu Zeničko-dobojskog kantona, iako u tom kantonu ova partija nije – nezaobilazna.

Šta, zapravo, radi osmorka?

Za početak – mijenjat će članove Centralne izborne komisije BiH. Mnogo toga se ovom sazivu CIK-a može prigovoriti, ali im se, realno, ne može prigovoriti da su pod političkom kontrolom. Nabrajao sam više puta da nijedna stranka nije u CIK uspjela instalirati više od jednog člana. SDA je predložila Suada Arnautovića, HDZ Vladu Rogića, DF Željka Bakalara, SDS Vanju Bjelicu, PDP Jovana Kalabu, SDP Ahmeta Šantića, a nekad davno SDA i SNSD zajedno Irenu Hadžiabdić. Otkako je prije dvije godine, glasovima opozicije iz Republike Srpske (SDS-PDP) i Federacije BiH (SDP i NS), potpomognute SDA i DF-om, popunjen, CIK je bio na stalnom udaru Milorada Dodika i Dragana Čovića. No, kada su “puhnuli” novi vjetrovi, SDP je procijenio da CIK u kojem sjedi i njihov član nije baš tako dobar. I zato kažu – može bolje. Udružit će snage sa NiP-om, HDZ-om i SNSD-om kako bi izveli poduhvat – smjena članova CIK-a. SNSD će, kako to i priliči, dobiti svoja dva člana, HDZ dva svoja. Preostala tri su, svakako, nebitna, jer, da citiram Damira Arnauta, četiri nije isto što i tri. Sa četiri člana CIK-a kontrolišete kompletan izborni proces. Štampanje listića će se vratiti u Laktaše. Logično, jer “zbog budućnosti naše djece”, bitnije je da se izborni listići štampaju kod Dodika u Laktašima, nego u Semizovcu.

Šta je već uradila osmorka? Pa, postavili su Marinka Čavaru za člana Kolegija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. To što od početka neosnovano tvrde da je HDZ nezaobilazan partner, ne znači da je u navodno nezaobilaznom faktoru Marinko Čavara – neprikosnoven. Državni zastupnik Naše stranke Predrag Kojović će svoju sramotu zbog glasanja za Marinka Čavaru pokušati prebaciti na Ambasadu SAD-a u Sarajevu, tvrdeći da je imenovanje osobe sa crne američke liste usaglašeno sa američkim partnerima. Ambasada će to demantirati. No, sve i da je Kojović rekao istinu, to ga ne amnestira odgovornosti. Za Čavaru nije glasao niko iz Ambasade SAD-a, već državni zastupnik Predrag Kojović i još jedanaest zastupnika osmorke koji su podršku građana Federacije BiH tražili govoreći o tome kako je dosta crnolistaša Fadila Novalića i Asima Sarajlića.

Šta dalje radi osmorka? Osvježava političku scenu. Za članove Kolegija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH imenuju Denisa Zvizdića, Nebojšu Radmanovića i Marinka Čavaru. U odnosu na prethodni saziv Kolegija, to osvježenje na političkoj sceni zove se Marinko Čavara. Radmanović i Zvizdić su Parlamentom rukovodili i protekle četiri godine. Osvježenje nam slijedi i u Vijeću ministara BiH i Vladi Federacije BiH. Borjana Krišto će donijeti “vjetrove promjene” na nivou Bosne i Hercegovine, a Nermin Nikšić će biti osvježenje na političkoj sceni Federacije BiH. I Obavještajno-sigurnosna agencija će se profesionalizirati vraćanjem iz penzije Dodikovog kadra Riste Zarića kojeg čeka funkcija zamjenika direktora OSA i šefa operacija u toj špijunskoj agenciji. S tim novim vjetrovima ćemo, napokon, biti lišeni retrogradne SDA. Pa će umjesto kadrova te stranke, funkcije popuniti bivši kadrovi te stranke koji su, u međuvremenu, prošli čistilište i nakon tridesetogodišnjeg angažmana u SDA napuštanjem stranke postali pošteni.

Prošlo je, evo, desetak dana od potpisivanja koalicijskog Sporazuma osmorke i HDZ-a BiH.

”Ljubav je obostrana”, reći će lider HDZ-a BiH Dragan Čović objavljujući službeno da će Borjana Krišto biti predsjedavajuća Vijeća ministara BiH, a Nermin Nikšić federalni premijer.

OSVJEŽENJE NA BH. POLITIČKOJ SCENI(?!)

Nije baš tako davno Nermin Nikšić bio federalni premijer, nakon čijeg je mandata SDP 2014. godine doživio debakl. I tada su, sjetit će se mnogi, pokrenuti brojni reformski procesi. Usvojen je, recimo, Zakon o prebivalištu BiH koji je smanjio politički utjecaj Bošnjaka u Republici Srpskoj i ubrzao gubitak Srebrenice. Usvojen je Zakon o sukobu interesa kojim je, faktički, ukinut sukob interesa koji se do danas nije vratio u institucije Federacije BiH. Usvojen je Zakon o javnim nabavkama koji je unazadio proces javnih nabavki. Dva od tri navedena zakona su danas prepreka na evropskom putu BiH. I sada trebamo vjerovati da su oni koji su postavili te prepreke zapravo osvježenje na bh. političkoj sceni.

I da zaključim – od Bisere Turković teško ko može biti gori ministar vanjskih poslova BiH. I SDA treba platiti cijenu zbog nje i kadrova sličnih njoj. Ali Nermin Nikšić, Borjana Krišto i tuce bivših kadrova SDA presvučenih u dresove NES-a, NiP-a i SBiH nisu rješenje.

Kolumna Seada Numanovića: Od Prijedora do Neuma – Čovićeva i Dodikova islamofobija

U Prijedoru su danas iz petnih žila navijači skandirali Ratku Mladiću.

To je onaj što je na doživotni zatvor osuđen u Hagu zbog ratnih zločina genocida, nehumanog postupanja, kršenja Ženevske konvencije… Izvan svake razumne sumnje Tribunal u Hagu osudio ga je na najtežu moguću kaznu.

I cijeli svijet je prihatio tu neporecivu činjenicu.

Osim (bosanskih) Srba. Za njih je on neupitni “heroj”, borac za “srpsku stvar”. Junak.

Na drugom kraju Bosne i Hercegovine, načelnik Neuma zaprijetio je da će srušiti jedinu džamiju u svojoj općini – onu u selu Rabrani. Kaže da “neke stvari” nisu urađene po zakonu.

Možda i nisu.

Da ostavimo po strani birokratske zavrzlame neumskih vlastodržaca. I hajmo prihvatiti da se sruši dio džamije koji je – eto – napravljen “mimo zakona”. Uz uslov da se poruše i drugi vjerski objekti ili simboli koji su napravljeni nelegalno. Poput – na primjer – velikog križa iznad Mostara.

Da vidimo toga ko će iz redova onih odakle dolazi i načelnik Neuma prihvatiti takav dogovor.

Nema ga! I neće ga za našeg života biti.

Svjedočimo sve vidljivijem frontalnom udaru na neka od osnovnih prava Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

U dijelovima gdje su manjina izloženi su sistemskoj diskriminaciji. Njihovo bistvovanje, makar bili i najbolji građani svojih lokalnih zajednica, iritirajuće je za ogromnu većinu. Naprosto, njima je krivo što “posao nije završen kako treba kad se moglo”. Odnosno, što nisu zatrti.

Glasovi iz tih većina koji upozoravaju da je takav narativ opasan i poguban sve su tiši i rjeđi.U frontalnom udaru sve se manje biraju sredstva.

Politički lider bosanskih Srba ne trepnuvši slaga da je Sarajevu izbrisalo ulicu Srđana Aleksića.

Od svih vajnih bošnjačkih političkih dika više nego šarenolikog spektra, uzvratila mu je samo gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić kratkim i jasnim demantijem.

Koliko je ljudi ne samo u Sarajevu, već i širom BiH vidjelo taj demantij?  A koliko je ljudi odmah povjerovalo Dodiku i neće prihvatiti istinu da je opet slagao?! Ogromna većina!

Laž je postala temelj ne samo njegove politike.

Kada se nema suvislih argumenata za svoj nacistički narativ, laž postane prirodni odabir. Ona je pokriće istine da se, ovako ili onako, Bošnjake mora očistiti, eliminirati ili pokoriti. I time ukloniti “neevropski narod” sa evropskog tla.

Za Bošnjake u Prijedoru i Neumu, presuda je davno napisana.

I nema pravnog sistema tamo kojem se oni mogu obratiti i dobiti zaštitu svojih prava.

Niti ga je bilo.

A Prijedora i Neuma danas imamo na svakom ćošku. I možemo do besvijesti nabrajati – od ugovora s Islamskom zajednicom do uskraćivanja bošnjačkoj djeci u Liplju najosnovnijih ljudskih prava.

Nepravda je svakodnevica Bosne i Hercegovine.

Metastazirala je i kao nikad prije prijeti nestankom ove države. Na nju su izgleda svikli i predstavnici međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Ili (ne)svjesno u svemu učestvuju ritualnim slijeganjem ramenima i traženjem izgovora za “krivcima na svim stranama”.

Bošnjački politički vrh nikada nije bio podjeljeniji. Lične ambicije i animoziteti su iznad svakog principa.

Stvara se vrlo opasno stanje.

(politicki.ba)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...