Kolumne

Kolumna Vildane Selimbegović: Crnogorska lekcija o Srebrenici

Gotovo s istim interesovanjem s kojim su se onomad pratili izbori u Crnoj Gori, prošle sedmice su sve oči bile uprte u Skupštinu koja je razmatrala dvije prevažne tačke: smjenu ministra i Rezoluciju o Srebrenici. Iako su usko povezane – jer je razrješenje ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića premijer Zdravko Krivokapić zatražio zbog njegovog sramnog stava da “Haški tribunal, koji je masakre nad Bošnjacima iz Srebrenice 1995. godine klasifikovao kao genocid, nema legitimitet”, za cijelu regiju je daleko važnija ova druga, usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici kojom se zabranjuje javno negiranje postojanja ili umanjenje genocida. Rezoluciju je crnogorskoj skupštini predložila Bošnjačka stranka, a podržao ju je istinski šarolik, mi bismo rekli multietnički sastav 55 poslanika: od vladajućih Građanski pokret URA i Demokratska Crna Gora, te poslanici DPS-a, Socijaldemokratske partije, Socijaldemokratije, Bošnjačke i albanske nacionalne stranke, ali i Branka Bošnjak, poslanica Demokratskog fronta.

Vučićev srpski svet

Suzdržanih je bilo sedam, protiv se izjasnilo 19 poslanika koalicije koju predvodi Demokratski front, što je – procjenjuju analitičari – i bio neposredni povod da premijer Krivokapić odmah po izglasavanju Rezolucije kaže kako je nepotrebna: od početka se, zapravo, znalo da će Krivokapićevo insistiranje na Leposavićevoj smjeni Vladu uvesti u tešku krizu koja se odlukom Skupštine nastavlja. Utoliko je i važnije što se premijer nije povukao, ne tražeći nijednog časa alibi u opstanku Vlade, već ostajući dosljedan vlastitoj principijelnosti i – zašto i to ne reći – čuvajući obraz pred biračima kojima je, kao nositelj liste Demokratskog fronta, obećao Crnu Goru s ljudskim licem. Na njegovu vladu sada najviše i kidiše DF, iz čijih se redova vodi mrtva trka u količini javnih izvinjenja Aleksandru Vučiću i njegovoj politici, no – ako ćemo pravo – Krivokapićevim vođenjem Vlade ni DF ni Srbija odavno nisu zadovoljni, kako zbog javnog stava da će Crna Gora ostati vjerna ranije preuzetim međunarodnim obavezama, što se prevashodno odnosilo na NATO, tako i zbog izbjegavanja potpisivanja sporazuma sa Srpskom pravoslavnom crkvom, a onda i zbog Krivokapićevog istrajavanja na odanosti Crnoj Gori i njenom evropskom putu, i to ne samo zarad pukih ispunjavanja zadataka već i zbog vrijednosti o kakvima najviše govori upravo izglasana Rezolucija.

Sam je Vučić, po običaju, pustio prvo svoje trbuhozborce da nastupe glasnije nego ikad. Nije ni čudo, Rezolucija o Srebrenici izglasana je u prilično teškom času za Vučićev srpski svet – nakon potvrđenog doživotnog zatvora Ratku Mladiću, a uoči presude zvaničnicima Srbije, bivšim čelnicima Službe državne bezbednosti Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću. Zato je notorni Aleksandar Vulin požurio da kaže kako “Krivokapić i svi koji su glasali za Rezoluciju treba da odu pod Ostrog na grob Amfilohija i da traže oproštaj ako oproštaja ima”, te ih je po kratkom postupku “ispisao iz Srba”. Da ne bi zaostao, Vojislav Šešelj je zatražio zabranu ulaska crnogorskim poslanicima u Srbiju, a Dragan Marković Palma proglasio ovaj čin zabijanjem noža u leđa Srbiji koja je Crnoj Gori donirala vakcine. Predsjedniku Skupštine Srbije Ivici Dačiću stigle su – kao prijedlozi – dvije rezolucije, jedna o zločinima u Srebrenici i oko nje od 1992. do 1995. godine i druga o osudi zločina. Ovu drugu već četvrti put u proceduru šalju poslanici SDA Sandžaka, tražeći osudu genocida, zabranu njegovog poricanja i proglašenje 11. jula Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, što je praksa u najvećem dijelu civiliziranog svijeta. Ovu prvu, pak, Saša Ilić je na Peščaniku prozvao SNS-ovom istorijskom čitankom, “po kojoj su svi krivi podjednako, nikakvog genocida nije bilo, osuđuje se svako manipulisanje brojem žrtava ratnih zločina, uvećanjem i umanjenjem broja žrtava, osim kada to rade nadležne institucije i pojedinci u Srbiji”, a njezin sastavni dio je i prijedlog da 11. i 12. juli budu dani sjećanja na sve žrtve ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije. Time su se stekli uvjeti da i predsjednik zatvori debatu obećanjem da dok je on na čelu Srbije, nikakvih rezolucija o Srebrenici neće biti, što je posve u skladu s dosadašnjim naporima da se potpuno potisne u zaborav Deklaracija o Srebrenici koju je Skupština Srbije usvojila 2010. godine. Prije Vučića i njegovog srpskog sveta, da ne kažem potmule agresije kojom komunicira sa susjedima, Crnoj Gori je, s proslave Dana policije Srbije, poručio da je potpuno jasno kako je Rezolucija o Srebrenici “protiv vitalnih interesa srpskog naroda” (kad Vučić ponovi Dodikove riječi, znači da mu je baš vatra). U svom je maniru izignorisao izjave vlastitih jastrebova (ne treba zaboraviti da je premijerka Ana Brnabić još prije koju godinu objašnjavala kako u Srebrenici nije bio genocid zato što genocid znači da su pobijeni svi), da bi poentirao: “Reagovali smo mirno, nijednu reč nisam uputio niti me zanimaju, daleko im lepa kuća, neka rade svoj posao kako god hoće”, ustvrdivši da se “Crna Gora na taj način meša u nešto što se te države ne tiče, jer Srebrenica nije u Crnoj Gori”.
I nije, Srebrenica je u Bosni i Hercegovini na koju je Srbija nasrnula u ratovima devedesetih, u vrijeme kada je Crna Gora bila drugo oko u Miloševićevoj glavi. Pa koliko se god ostatak regiona izrugivao kada je crnogorska vlast krenula putem osamostaljenja, distancirajući se od vlastitih angažmana, između ostalog, i plaćanjem simbolične ratne štete za krave u dubrovačkom zaleđu, ispostavilo se da Crnogorci znaju šta hoće čak i onda kada izglasaju šta neće. Milo Đukanović, koji je Crnu Goru razgraničio sa Srbijom, izgubio je vlast od – puno će Crnogoraca reći – prosrpskih snaga, no i posljednja zbivanja u parlamentu Crne Gore pokazuju riješenost da se prebole balkanske bolesti i nastavi putem ka Evropskoj uniji čak i na način koji mora postidjeti i one koji čuvaju bedeme EU. I to je ono što ne samo Srbija i Bosna i Hercegovina mogu naučiti od Crne Gore već i ostale zemlje Zapadnog Balkana.

Civilizacijske vrijednosti

Krivokapićevoj vladi možda teku zadnji dani, ali i ako opstane, jasno je da je ne samo ona već i vlasti na lokalnom nivou pod ozbiljnom paskom i opozicije i građana Crne Gore koji ne pristaju tako lako na floskulu – sve što ne valja, zasluga je bivših. Vidjelo se to u Nikšiću, na bizarnom nasrtaju na spomenik narodnom heroju iz Drugog svjetskog rata, vidi se to i na Srebrenici, a u konačnici i u odnosu spram smijenjenog ministra. I koliko god je nezamislivo da Ana Brnabić zatraži smjenu ministra u tobože svojoj vladi, zbog negiranja civilizacijskih vrijednosti i presuda međunarodnog suda, jednako je nemoguća misija da se to dogodi u Bosni i Hercegovini. Ali ne zato što su i Vlada kojom formalno dirigira Brnabić i naš Savjet ministara zbirke stranačkih poslušnika, već zato što Vučić u Skupštini Srbije nema opozicije i zato što ni pozicija ni opozicija u Parlamentu BiH nemaju pošten i principijelan odnos prema civilizacijskim vrijednostima. I to je ta lekcija iz demokracije koju valja učiti od Crnogoraca.

Komparacija jada i politike: Od lošeg ka gorem

“Jadna je državna administracija koja vodi međusobne političke ratove, a ne bavi se zaštitom države i državnog poretka. Već duži period čelnici državnih institucija se međusobno obračunavaju. Sve je to jadno i bijedno”, definisat će, jednostavnim i razumljivim jezikom, bh. političku scenu reis-ul-ulema Husein efendija Kavazović.

Ne znam kako vama zvuči, ali mene ne ohrabruje činjenica da će (pro)bosanske snage, za nekih pet-šest godina, zastupati Haris Zahiragić, Aljoša Čampara, Salko Zildžić,  Benjamina Karić, Saša Magazinović, Sabina Ćudić i ostali influenseri sa pečatima političkih partija. Možda je taj osjećaj prouzrokovan time što sam neke bivše političare, potpuno je nebitno iz koje stranke, zbog svojih godina gledao s mnogo više poštovanja nego ove današnje nade.

Pratili ste svi, vjerujem, susrete sarajevske gradonačelnice sa banjalučkim gradonačelnikom. Trudili su se oni slati pozitivne poruke, ali teatralnost i glumatanje, morate priznati, krathog su daha. Nisu ni “lajk” niti duhovita doskočica na društvenim mrežama nešto što određuje našu budućnost.

Pokušajte izbrisati njihovu prošlost i stranačku pripadnost i zaključujte samo na osnovu ponašanja i ozbiljnosti. Koga biste zaokružili kada biste morali birati svog predstavnika (koji vas neće negirati) između Benjamine Karić, Draška Stanivukovića i Maria Kordića. Ja bih, da budem iskren, izabrao gradonačelnika Mostara. Ako ništa, ozbiljniji je čovjek.

Prije dva-tri dana bio sam u društvu Mire Lazovića. Na stranu to što mu fali ulaznih informacija o određenim temama, ali njegovi zaključci i njegovo promišljanje ne može se porediti sa zaključcima i promišljanima koja svakodnevno, što u medijima što na društvenim mrežama, iznose budući lideri sarajevske političke scene. I kada je politički neaktivan, Miro Lazović je vrjedniji za bh. društvo i državu od većine sveprisutnih političkih lidera koji po hodnicima parlamenata, s mobitelima u rukama, ganjaju jedni druge.

Vremena se mijenjaju, je li tako, i sada na scenu stupaju neki novi klinci-palci. Sjetite se samo premijera, prvo onih Vlade BiH pa onih Vlade FBiH. Haris Silajdžić, Hasan Muratović, Izudin Kapetanović, Alija Behmen, Ahmet Hadžipašić, Nedžad Branković … Ne hvaleći im (ne)djela, ne možete se ne složiti sa mnom da su u pitanju ozbiljni ljudi, ljudi koji su znali procedure, politiku. Ljudi koji su znali zaobići zamke i koji su na televiziji izgledali kao “pravi” premijeri. Dolaskom Mustafe Mujezinovića kola su polako krenula nizbrdo. Onda je došao Nermin Nikšić sa pratećim kafanskim orkestrom Zlatka Lagumdžije u likovima i djelima Predraga Kurteša Koke i Rusmira Mesihovića Šanke, da bi, na kraju, kola završila u provaliji zajedno sa Fadilom Novalićem i njegovim medijskim čarolijama.

Ništa bolje, odnosno, mnogo je gore i u samim političkim partijama. Koliko god ismijavali “vječnika” Halida Genjca, radije ću izabrati njega nego, recimo, “novo lice” SDA – Harisa Zahiragića. Radije ću izabrati Šefika Džaferovića nego mlađahnog Nezira Pivića na čijim se bilbordima vidi da je – čovjek bez stava. SDA je nekada imala Hasana Čengića, Edhema Bičakčića, Seada Jamakosmanovića …. Sada ima Salku Zildžića, Hariza Zahiragića, kojekakve deviće.

Evo, pogledajte i SDP. Koga biste prije izabrali da vas zastupa, Zukana Heleza koji se tuče po kafanama ili Irfana Čengića koji se, u svojstvu sekretara najveće ljevičarske partije u BiH, vere po prozorima da bi zakačio transparent posvećen političkim protivnicima? Ja nemam dilemu. A ne bih je imao i kada bih morao birati između “besmrtnog jelena” Jasmina Imamovića i influensera Saše Magazinovića. SDP je nekad imao Nijaza Durakovića, danas ima Vojina Mijatovića. Nekada su imali Tomu Vidovića, Hasana Bećirovića, Aliju Behmena, Nijaza Skenderagića, Miru Lazovića, a danas imaju , Damira Mašića i ostale štete.

Nekada je “odmetnik” iz SDA bio Haris Silajdžić, a danas je to Elmedin Konaković kojem je vrhunac političke karijere prenošenje na Facebooku igre žmire iz parlamentarnih hodnika.

Ali da ne bude sve crno, red je, Bajram je, pomenuti i jednu instituciju koja je išla u suprotnom pravcu u odnosu na bh. politiku. Islamska zajednica BiH. Nekada smo u IZ-u imali Mustafu Cerića, danas imamo Huseina Kavazovića. Nekada su izjave reis-ul-uleme uzrokovale nelagodu, a danas – zabrinutost.

(oslobodjenje.ba)

Dan (anti)fašizma u Sarajevu i Banjoj Luci: Žrtva sa žrtvom, dželat sa dželatom

Žrtva sa žrtvom, dželat sa dželatom. Sa tih šest riječi jedan će moj prijatelj objasniti razliku između sarajevskog i banjalučkog obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom. I skoro da je tako. U Banjoj Luci je zvijezda 9. maja bio ruski ambasador Igor Kalabuhov. U Sarajevu se, potpuno nenametljivo, kroz masu kretao Serhii Minailo, ukrajinski otpravnik poslova koji, faktički, u Bosni i Hercegovini obavlja funkciju ambasadora.

Potresni snimci

Titovom ulicom, od Vječne vatre pa sve do spomenika ubijenoj djeci Sarajeva, kolonu je okupljenih Sarajlija vodila Munira Subašić, žena koja je u Srebrenici izgubila sina i muža. Dvadesetak minuta ranije, centrom Banje Luke je prošla kolona građana u kojoj su zapaženo mjesto imali bajkeri iz Noćnih vukova. Munira Subašić i njene prijateljice i sapatnice nosile su transparent na kojem je pisalo – “zaustavite masakr u Mariupolju”. Noćni vukovi su nosili transparent na kojem su se isticale ruska i srpska zastava, a iza njih je druga grupa učesnika nosila transparent na kojem je pisalo – “Protiv nacizma u Ukrajini i svijetu”.

Kada sam fotografiju transparenta iz Banje Luke pokazao ukrajinskom “ambasadoru” u BiH, on će mi reći da je poruka dobra. “I mi to tražimo. Da se zaustavi fašizam u Ukrajini”, reći će mi u neformalnom razgovoru Serhii Minailo.

Dan ranije, dakle, 8. maja, ukrajinska jedinica Azov će na svom službenom Telegram kanalu objaviti video iz Mariupolja. Četvorogodišnja ukrajinska djevojčica Alisa u mračnoj prostoriji negdje u dubini opkoljene čeličane Azovstalj u Mariupolju lista slikovnicu koju je uspjela ponijeti iz svoje kuće i saopćava svoju želju – da je evakuišu. To je, dakle, Mariupolj, grad čije je ime bilo napisano na transparentu koje su centrom Sarajeva na Dan pobjede nad fašizmom pronijele žene iz Srebrenice. Srebreničanke, možda, ne znaju najbolje šta se dešava u Mariupolju. Ali one mariuopljsku patnju osjećaju najbolje.

Prošla su, možda, dva-tri mjeseca otkako je Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, na svom Twitteru objavio jedan potresni snimak. Ne može se to opisati riječima. Ali, za one koji nisu vidjeli, negdje u opkoljenoj Srebrenici vojnik UNPROFOR-a predaje ocu u foliju zamotanog dječaka. “Umro”, konstatuje majka dječaka, otprilike istog uzrasta kao Alisa iz mariupoljske čeličane.

Dječak je umro u opkoljenoj Srebrenici. Alisa je, srećom, živa. I, ko to može vjerodostojnije od srebreničkih majki suosjećati sa majkama u razorenom ukrajinskom gradu? Srebrenica je bila u okruženju Vojske Republike Srpske. Mariupoljska fabrika je u okruženju ruske vojske. U Sarajevu se, na Dan pobjede nad fašizmom, šalje poruka podrške opkoljenim civilima Mariupolja. U Banjoj Luci se branitelji Mariupolja nazivaju – fašistima.

Riječi Milorada Dodika nas već dugo ne iznenađuju. Ali, opet, izjednačavanje snaga NATO-a sa fašističkom Njemačkom je nešto što je iznenadilo mnoge, pa i mene. Dodik je srpski narod proglasio vječnim borcima protiv fašizma. Borili su se, kaže, protiv Otomanske imperije, protiv Austro-Ugarske, protiv nacističke Njemačke, protiv NATO-a, i protiv zločinačke Armije RBiH. Dan pobjede nad fašizmom je, štaviše, proglasio praznikom Republike Srpske.

U suštini, to i ne bi bio loš potez da ga ne prate hiljade drugih kontradiktornosti. Za doktora Mladena su čuli svi oni koji su u bivšoj Jugoslaviji odradili barem jedan školski razred. Mladen Stojanović, komunista, ubijen je na Kozari. Kultni banjalučki park nosi ime po tom iskazanom antifašisti koji se borio protiv nacističke Njemačke i njenih saradnika. Mladena Stojanovića. Rade Radić je, pišu istoričari, na početku bio komunista. Onda je otišao u četnike i smatraju ga najodgovornijim za smrt doktora Mladena. I Rade Radić u Banjoj Luci ima svoju ulicu. Za Milorada Dodika i njegov režim, dakle, nema nikakvih problema da u istu ravan svedu doktora Mladena, Srbina, komunistu i antifašistu, sa Radom Radićem, Srbinom, četnikom i saradnikom fašista.

Simboli i idoli 

Doktor Mladen je simbol Kozare. Rade Radić je simbol izdaje. Srebrenica je simbol stradanja devedesetih godina. Mariupolj je simbol stradanja u današnjoj Evropi. Pod zastavom Vojske Republike Srpske je, presudio je Haški tribunal, počinjen u julu 1995. godine genocid u Srebrenici. Dva mjeseca ranije, 9. maja 1995, zastava Armije RBiH se vijorila na paradi u Parizu organiziranoj povodom Dana pobjede. Ruska Federacija je danas agresor u Ukrajini. Vlasti u Kijevu i ukrajinski narod su žrtve ruske agresije. Banja Luka slavi Rusiju, a Sarajevo se solidariše sa Mariupoljem. Banja Luka ne slavi doktora Mladena. Banja Luka sve češće veliča Radu Radića.

Ali sve dok ima onih Banjalučana kojima je uzor doktor Mladen, a ne Rade Radić, srpski se narod ne može nazivati fašističkim. Kao što škola nazvana po Mustafi Busuladžiću u Sarajevu ne znači da su Bošnjaci sljedbenici “handžar-divizije”. I, još nešto. Antifašizam ne pripada ni lijevima niti desnima. Nošenje jugoslovenske trobojke ne znači po automatizmu da ste antifašista. Jer protiv fašizma se bori djelima i riječima, a ne zastavama i ikonografijom.

Kolumna Vildane Selimbegović: Blokovi koji kuću (ne) grade

Potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović najavio je kandidaturu Nermina Nikšića za Predsjedništvo BiH (koja je iznenadila i članove Predsjedništva SDP-a?!), a lider ove stranke demantirao je Mijatovićevu kandidaturu za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine iz RS-a. SDP je trenutno dio Trojke u Kantonu Sarajevo, prije godinu je najavio čvršće veze sa SBB-om BiH, a nedavno su upravo Mijatović i Nikšić inicirali i bili domaćini sastanku na kome se počeo planirati veliki koalicioni blok stranaka iz Federacije koje bi naredne jeseni zajedno izašle na izbore u Republici Srpskoj. Ovoliko ambicija može govoriti o nekom novom SDP-u koji izlazi iz krize u kojoj tavori od izbora 2014, no jednako tako može i ilustrirati stanje u partiji u kojoj ne zna lijeva šta radi desna. Tim prije što je blokovsko entitetsko objedinjavanje prilično pompezno najavljeno u danu kada su se prvi puta sastale federalna i opozicija iz Republike Srpske, a kako bi razgovarale o mogućoj saradnji na narednim općim izborima. Na tom sastanku SDP-a nije bilo, sam Mijatović je priznao u programu N1 kako se njemu “inicijativa ne dopada” zbog “krupnih razlika u odnosu stranaka iz RS-a spram BiH”, pa je valjda zbog toga SDP, umjesto da sa svojim koalicionim partnerima iz Naroda i pravde i Naše stranke razgovara sa predstavnicima SDS-a, PDP-a i DNS-a, novinarima na pres-konferenciji objašnjavao potrebu da stranke iz Federacije brane Bosnu i Hercegovinu u RS-u umjesto u Sarajevu.

Izdajnici 

Opozicione stranke iz RS-a ovu priču nisu komentirale, izbjegavajući tako da se izjasne doživljavaju li SDP-ovu inicijativu kao tuk na utuk formiranju koalicijskog bloka federalne i opozicije RS-a. Jer, zašto bi PDP, SDS i DNS pravili dogovor sa strankama iz Federacije ako im one svojim djelovanjem ne bi pomogle u kampanji u RS-u, gdje će se nesumnjivo najveća bitka voditi oko člana Predsjedništva BiH? I zar se ne bi – učešćem u izboru člana Predsjedništva iz RS-a – Bošnjaci i Hrvati i sami predstavili kao građani RS-a, što je taj famozni cilj kojem Mijatović i Nikšić streme ovom inicijativom? Na sastanku u Sarajevu kojem su bili domaćini okupile su se skoro pa sve stranke iz Federacije – od SDA, preko NiP-a, SBB-a, DF-a, Naše stranke, Nezavisnog bloka, Platforme za progres, Hrvatske stranke, PDA, do Stranke za BiH i Narodnog evropskog saveza. Domaćini su potom saopćili da su prihvaćeni zajednički ciljevi: 70.000 glasova, 8 do 10 poslanika u Narodnoj skupštini RS-a, dva zastupnika u Parlamentu BiH te potpredsjednici RS-a iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda. Svi su učesnici listom bili optimistični, izuzev lidera NiP-a. Elmedin Dino Konaković nije – kako je kazao – za preuranjenu euforiju, štaviše, smatra da treba biti “jako, jako oprezan”.

Konaković je, naravno, svjestan zamki koje ovakav vid izborne platforme nudi, naročito njegova utjecaja na, kako već rekoh, dogovor opozicije iz Federacije i Republike Srpske. Iako sa prvog sastanka na kome su uz Konakovića i Peđu Kojovića, lidera NS-a, bili Mirko Šarović, Branislav Borenović i potpredsjednik DNS-a Dane Malešević nema nekih konkretnih obećanja niti vijesti o velikim dogovorima, upravo to treba shvatiti kao obećavajući pomak. Nema, zapravo, nimalo sumnje da jedan takav dogovor zahtijeva čitav niz susreta i usaglašavanja onog što združena opozicija može zajednički napraviti, kao i sučeljavanja sa temama koje će u prvi mah biti ostavljene po strani. To su sva ona pitanja, što bi rekao Mladen Ivanić, počasni predsjednik PDP-a i na neki način začetnik ovog bloka, za koje postoji potpuno suglasje da se o njima ne mogu dogovoriti. Nije ih malo, naravno, i mahom se tiču rata, međutim, već dvije i po decenije ovom zemljom vladaju stranke koje se o tim istim pitanjima ne mogu dogovoriti, ali javni prostor ne štede svojih debata koje iz godine u godinu idu sve više na štetu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, vodećim svađalicama koriste kao zalog za izborni rezultat.
Opozicija iz RS-a već je na Jahorini dogovorila zajednički nastup na izborima 2022. i u fazama je pripreme dokumenata o svojoj viziji RS-a, a ostavili su prostor i drugim partijama iz RS-a da im se pridruže. Šarović, Borenović i Ivanić imaju iskustvo zajedničkog rada, a također i saučestvovanja u vlasti sa strankama iz Federacije koje su skupo platili na posljednjim izborima. Upravo su ih Dodik i SNSD zbog tog angažmana proglasili izdajnicima srpstva i nema sumnje da će svako njihovo buduće koaliranje biti na jasnim principima, od kojih su neki već iskristalizirani: izmjene izbornog zakonodavstva treba napraviti još u toku ove godine, ekonomska situacija u RS-u je nikad gora, nemaju dvojbi da je zaduživanje RS-a na Londonskoj berzi sumnjiva rabota koju treba raskrinkati, savršeno im je jasno da su i Evropska unija i SAD na strani države BiH, njezinog teritorijalnog integriteta i suvereniteta te ne dvoje da su Dodikove priče o mirnom razlazu zapravo bacanje prašine u oči narodu i skretanje pažnje sa životnih tema. Otuda i njihova spremnost da sa opozicijom u Federaciji prave dogovor o pomicanju BiH i oba njezina entiteta ka ekonomskom napretku, vladavini prava i demokratizaciji svih sfera života, izgradnji države na borbi protiv korupcije, jačanju institucija, eliminaciji utjecaja pojedinaca, zdravom pravosuđu i otvaranju BiH prema svijetu, što neminovno znači privlačenje investicija i bolji život za sve.
Konaković i Kojović su nakon sastanka bili optimisti, uvjereni da se po receptu Trojke može graditi cijela BiH. “Mi smo svjesni da nikada od njih nećemo čuti ono što bi naše uši željele po pitanju nekih teških tema, ali smo s druge strane svjesni da moramo definisati neke prioritete jer je naš najveći problem što svake godine iz ove zemlje nestane jedan cijeli veliki grad”, kazao je lider NiP-a, koji vjeruje da bi zajedničkim snagama mogli definirati političku platformu sa 300 do 500 mjera i principa koji su važni za Bosnu i Hercegovinu. E sad, i Konaković i Kojović u planovima računaju na SDP, no i ne izjašnjavaju se da li su vrata ove koalicije otvorena za druge stranke, pa čak i blokove koji nastaju. Jer su u međuvremenu Željko Komšić, lider DF-a, Mirsad Hadžikadić, koji je na čelu Platforme za progres, i Enver Bijedić, predsjednik Socijaldemokrata BiH, najavili udruživanje u kome vide još Građanski savez i SPD, oko platforme koja će građanima BiH ponuditi socijalnu pravdu i demokraciju, blok koji će s političkog centra biti suprotstavljen etnonacionalnim politikama podjela i koji je raspoložen za saradnju sa svim partijama u čijim su ciljevima borba protiv kriminala, korupcije i nepotizma.

Desnice i populizma na izvoz

Ljevice, kamoli one krupnije, nema, desnice i populizma imamo na izvoz, ali očito sazrijeva i svijest o prijeko potrebnim promjenama. Sad je zapravo ključno pitanje o kakvim je promjenama riječ, onim u foteljama ili pak onim u poimanju vlasti. Po svemu nabrojanom, postoji suglasje da nam trebaju ekonomski progres i napredak u vladavini prava i demokratizaciji društva. No, postoje i vrlo jasne razlike: dok opozicija RS-a nudi jasne stavove o borbi protiv vladajućih partija, dotle se očito u Federaciji već prave računi sa i bez krčmara. NiP i Naša stranka su protiv SDA i SNSD-a, SDP razigrava na sve strane, nova Platforma bi da se prestroji i pripremi za trku. Ne treba neka politička pamet da se prepoznaju motivi, ali je puno važnija odluka kakvu BiH želimo. U ovom času najbrži napredak i iskorak mogu napraviti združene opozicione partije na nivou cijele zemlje. A da je i to jasno svima, pokazuje žestoki napad Milorada Dodika na samu mogućnost ovakvog dogovora, ali i federalne akcije usmjerene protiv ove ideje.

Kolumna Vildane Selimbegović: Ima li Vranića u 14 miliona?

Samo prvog dana, nakon poziva srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića građanima Bosne i Hercegovine da se, bez ikakve najave, vakcinišu protiv Covid-19 na prostoru susjedne nam zemlje, Dom zdravlja Loznica vakcinisao je više od 1.000 Bosanaca i Hercegovaca. I ostali pogranični srbijanski gradovi prošle su sedmice postali – uz Užice i Priboj – oaze zdravstvenog turizma, a nemali je broj ovdašnjih medijskih kuća, ali i drugih firmi, još i ranije počeo organizirati odlaske u Beograd, Čačak, Novi Pazar, kako ko ima i gdje partnerske kuće, odnosno tamo gdje je Ministarstvo zdravlja Srbije odredilo da se komšije s kojima surađuju mogu ugostiti i počastiti vakcinom. Iako je, po podacima ovdašnjih zavoda za zdravstveno osiguranje, najviše vakcinisanih u Sarajevu, ni u Kriznom štabu glavnog grada BiH ne kriju da vakcine protiv Covid-19 nisu primili ni svi iznad 60 godina, a mlađi – bez obzira na to koliko i prirodom posla bili izloženi virusu – ne mogu se nadati da će doći na red u ovoj godini. Razlog je dobro poznat: u Federaciju BiH još nije stigla niti jedna kupljena vakcina u režiji ovdašnjih vlasti, mimo Covax mehanizma, iako federalni premijer Fadil Novalić i dalje obećava po pola miliona vakcina iz Rusije, Kine i Indije. Premijer KS-a Edin Forto nedavno se pohvalio ugovorom o nabavci 200.000 ruskih vakcina od kojih prvu isporuku – između 20.000 i 30.000 – očekujemo tokom ovog mjeseca. I nadamo joj se.

Ministrovi IT planovi

No, za razliku od premijera, resorni ministar zdravstva je mnogo više od vakcina, a čini se i zdravlja Sarajlija, zainteresiran za IT sektor: gotovo svaki susret s novinarima koristi da se obruši na postojeći informacioni sistem koji je u Sarajevu zaživio još 2012. kada je digitaliziran KCUS (da ne bi bilo zabune, direktor KCUS-a u to vrijeme nije bila prof. dr. Sebija Izetbegović, već prof. dr. Faris Gavrankapetanović). Prof. dr. Haris Vranić – otkrila je ekipa Oslobođenja – ima i vlastite IT planove i ambicije zbog čega je toliko i posvećen medijskom obračunu s postojećim sistemom: onaj famozni Verlab, čiji je direktor u jeku afere malina respiratora iskakao iz svakog medija, prvo tvrdeći da je firma verificirala spornu nabavku, poslije se vadeći kako je Verlab verificirao aparate, a verifikaciju namjene može dati samo ZZO, odjednom se pokazao kao spasonosno Vranićevo rješenje za sve IT probleme.

Direktor Verlaba, naime, ponudio je novi “Integrisani zdravstveni informacioni sistem” pozivajući pojedinačno zdravstvene ustanove na njegovu demonstraciju, a kada je iz Opće bolnice odbijen s obrazloženjem da ima puno toga prečeg, ali i zato što je kompletan sistem već uvezan, upravo je Vranić, onako ministarski, preuzeo na sebe organizaciju prezentacije. Prezentacija je, uz odabrane goste, i održana, i zanimljivo – ministar nije pokazao potrebu da makar obrazloži zašto preferira Verlab iako ova firma iza sebe nema niti jednu referencu za ovu vrstu angažmana, niti jedan posao iz oblasti zdravstvene informatike, a minimalna cijena koju bi poreski obveznici Kantona Sarajevo morali iskeširati za ove Vranićeve ambicije iznosi 14 miliona maraka?! Da, nije naodmet napomenuti da Vlada KS-a nikakav poziv nije raspisala i da je praktično prezentacija organizirana poluprivatno, što je novinarima Oslobođenja potvrdio i sam direktor Verlaba Almir Badnjević, koji je prvo negirao vlastite ponude, pa kada je čuo da novinari imaju pismo namjere s njegovim potpisom, vadio se.
Možda ga i zato iz firme MedIT, koja je instalirala postojeći zdravstveni sistem (ne samo u Sarajevu i Tuzli, Gračanici, Visokom već i u zemljama regije, od kojih je za ovu priču ipak najzanimljivija Srbija), i nazivaju IT malinom u pismu koje su uputili Vladi KS-a i ministrima, ali i rukovodstvu Skupštine Kantona, tvrdeći da prof. dr. Vranić i ne želi Verlab, već je Verlab ustvari paravan za ulazak firme Računari iz Republike Srpske, “koja sa vrlo malo informatičkog uspjeha, ali sa jako puno unosnih ugovora realizuje neke manje poslove u RS-u”. Iz MedIT-a ne kriju da se “pribojavaju da postoji već unaprijed određen put plana napada i agenda koja za cilj ima izvršavanje nezakonitih radnji, a sve kako bi se pogodovalo unaprijed određenoj IT malini i njihovom skrivenom partneru. Slutimo da bi u narednim danima ova agenda mogla biti nastavljena kroz nastavak medijskih i ličnih napada”, kako su napisali u pismu ministru Vraniću i već pobrojanim adresama, a ministar ih nije razočarao: gotovo svaki dan je sve probleme s vakcinacijom fakturisao informacionom sistemu. K’o biva kriv je sistem što vakcina nema, što su ministru prioritet u vakcinaciji ministri, što rizične skupine vraćaju, a zapravo zato što je javna tajna da je zdravstvo u Sarajevu ratni poligon za stranačke obračune preko leđa građana. Samo se tako i mogu objasniti “prijateljska” upozorenja uredništvu Oslobođenja da je firma MedIT “bliska SDA”, uz objašnjenja koja spadaju u domen aktualnih teorija zavjere o smeću koje se namjerno baca da bi se naštetilo Vladi Trojke i travi koja ubrzano raste kako bi se novi direktori prikazali nesposobnim. A još je i zelena.
Kad su uredničke uši ostale gluhe na dobronamjerna upozorenja, ministar Vranić je odlučio konačno odgovoriti na pitanja naše novinarke, koja je i prije prvog teksta redovito kontaktirala važnu personu kantonalne Vlade. Bez odgovora. Kada nam se konačno Vranić obratio, prva je lekcija – kako dolikuje valjda ministru – bila iz pismenosti, potom iz obrazovanja i kvalitete, a onda je tek uslijedila bahata poruka: “Mozete i dalje nastavit kampanju protiv mene, bez da ste mene ikad ista pitali, tekstove ostrascene a razloge za to vjerovatno Vi znate”. O milionima ni slova, o sistemu ni riječi, o ambicijama da baš on uvede Verlab i s njim pravi sistem jer mu se postojeći, baziran na aplikaciji Deutche Telekoma, ne sviđa – ni rečenice. Šta je 14 miliona za ministra kad se već dočepa vlasti? Uostalom, iz MedIT-a tvrde da je samo aplikacijom elektronskog recepta u KS-u od 2016. do 2020. ušteđeno 27 miliona KM (niko nije demantirao), pa prosta ministarska računica očito pokazuje da je došlo vrijeme da se i to nekako naplati. Tim prije što su sve nadogradnje sistema u vrijeme pandemije urađene besplatno (ni to ministar ne demantira), jer direktor Samir Dedović smatra da je to bio način da se pokaže društvena odgovornost s obzirom na to da uposlenici MedIT-a u najvećem broju žive i rade u Sarajevu. U ovom času firma ubrzano radi na certifikatima za vakcinisane, jer osim onih koji su vakcinisani u režiji ovdašnjeg zdravstva, valja certifikate podijeliti i svima onima koji su vakcine dobili kao uposlenici drugih država na teritoriji BiH, kao i onima koji su se vakcinisali izvan Sarajeva, u drugim kantonima, susjednom entitetu ili zemljama okruženja. Najviše u Srbiji, čiji zdravstveni informacioni sistem i održava MedIT, a ne – recimo – Računar iz RS-a. Vlada RS-a je sa zdravstvenim info-sistemom imala p

Problema i ima ih još, najviše zato što su se prema sistemu odnosili onako kako to sad pokušava ministar Vranić uraditi u Sarajevu.Na prošlim lokalnim izborima Četvorka (sada Trojka) je Sarajlijama ponudila vlast bez SDA i dobila plebiscitarnu podršku. Zato što je to značilo obračun s nepotizmom i korupcijom, transparentnu vlast u čijem će fokusu biti građanin, a ne stranački poslušnik, vlast koja će preferirati domaće firme, a nikako protjerivati ih iz političkih i inih razloga i što je najvažnije – vlast čiji se eksponenti neće ugrađivati u projekte i tendere. Vlada Edina Forte nastoji dokazati da je baš takva, sam se premijer zadao i oko vakcina, pa ako su Sarajlije još spremne vjerovati da Vranićeve ambicije vuku korijene iz onog SDP-a koji je neslavno prokockao možda najveću šansu u postdejtonskoj BiH, i Peđa Kojović i Dino Konaković moraju biti svjesni da će u konačnici fakture za muljaže plaćati i NiP i Naša stranka. SDP je i bombicama bačenim na teren ujedinjenja opozicije u BiH pokazao da od svojih interesnih ciljeva nije spreman odustati. Ni partijski ni kadrovski.

Naknadna pamet sarajevske i banjalučke opozicije: Inzkov zakon za podizanje svijesti

SDP-ovom federalnom zastupniku Damiru Mašiću  nadošla je genijalna ideja pa na društvenim mrežama, a gdje bi drugo, predlaže da Željko Komšić “odmah sutra sazove sjednicu Predsjedništva BiH i stavi sve “sporne” tačke na dnevni red”.

“Pa neka Baja bojkotuje”, zaključuje euforični Mašić nazivajući, pritome, Milorada Dodika – Bajom.

Ima od tada, možda, godina i po kada su hercegovački portali, oni koji veličaju Dragana Čovića, slavodobitno prenijeli izjave Damira Mašića koji je, govoreći o “kantonalnoj sarajevskoj vladi”, zaključio da je “Željko Komšić podvala”. Godinu prije toga SDP će na sve načine pokušati spriječiti “podvaljenog Komšića” da postane član Predsjedništva, ali, za razliku od Mašića i njegovih partijskih drugova, nekih 225 hiljada Bosanaca i Hercegovaca vidjelo je malo širu sliku. Komšić je postao član Predsjedništva BiH.

“Sjednicu Predsjedništva nije moguće održati ako fizički nisu prisutna najmanje dva člana Predsjedništva”, piše u Poslovniku o radu Predsjedništva BiH, u poglavlju zvanom – “kvorum za sjednicu”.

Kada se u ljeto 2018. godine govorilo o tome, Mašić i ekipa su bili fokusarani na dizalice iz Širokog Brijega koje su im “podizale” svijest u kampanji protiv Željka Komšića i svih onih koji su govorili o bitnosti njegovog izbora. No, dobro, bitno je da je bilo kada Mašić shvatio da jedan član Predsjedništva BiH, koliko god bio vičan pisanju otvorenih pisama, ne može ništa ako dvojica drugih odluče urušiti instituciju.

Milorad Dodik je rekao da više neće učestvovati u radu Predsjedništva BiH nakon što je Valentin Inzko, koristeći bonske ovlasti u sudijskoj nadoknadi svoga mandata, odlučio nametnuti izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH prema kojima je kažnjivo negirati genocid i sve druge presude izrečene protiv ratnih zločinaca. Dragan Čović se nije izjašnjavao o Inzkovom zakonu, ali ako je suditi na osnovu izjava Borjane Krišto, nije baš da je HDZ “suglasan” sa odlazećim Visokim predstavnikom. Što će reći da bi Čović, da je u Predsjedništvu BiH, pratio stavove svog druga iz Banja Luke. I u tom bi slučaju, vjerujem da je sada jasno i Damiru Mašiću, Predsjedništvo BiH “nestalo” na potezu između izmjena i dopuna dva zakona, Krivičnog i Izbornog.

Inzkov zakon je, ako ništa, na površinu izbacio sve. Damir Mašić je (valjda) uvidio svoju pogrešnu procjenu iz ljeta 2018. godine, a njegov šef Nermin Nikšić je primijetio “da nema razlike između opozicije i pozicije u Republici Srpskoj”. Ja, ipak, mislim da ima razlike ali moje mišljenje o tome uopće nije bitno. Opozicija iz Republike Srpske jeste napravila kardinalnu grešku kada je podržala zaključke koje im je nametnuo Milorad Dodik. Prvo, ne tjera Inzkov zakon Srbe da priznaju presuđeni genocid u Srebrenici. Zakon im samo zabranjuje da ga negiraju, odnosno da likuju i veličaju svirepe zločine koje su dva međunarodna suda nazvala – genocidom. Drugo, opozicija iz Republike Srpske ponaša se, otprilike, kao SDP 2018. godine u Federaciji, ne gledajući širu sliku i kontekst. Podržavajući Dodikove zaključke, Mirko Šarović i Brano Borenović smanjuju sebi koalicijski kapacitet na državnom nivou 2022. godine. Jer sve i da osvoje 5-6 mandata u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, zbog svog će ponašanja u vezi sa Inzkovim zakonom postati “isti kao Dodik” i bit će svejedno s kim ćete koalirati. I treće, ako pratite Milorada Dodika u rušenju institucija BiH kako, onda, uopće možete tražiti i dobiti podršku 50-ak hiljada Bošnjaka-povratnika u utrci za člana Predsjedništva BiH iz RS-a.

Koliko god u javnosti izgledalo da su svi isti – ipak, nisu. Milorad Dodik i Dragan Čović su posljednjih desetak godina ključne figure u procesu razbijanja BiH. Zato nekada treba imati hrabrosti, i na uštrb par hiljada glasova, povući državničke poteze. SDP je rušeći Komšića 2018. godine napravio grešku koja je danas mogla skupo stajati Bosnu i Hercegovinu. I ljevicu i desnicu. SDS i PDP, zarad dvadesetak hiljada glasova koje bi mogli izgubiti među “srpskom” populacijom, rizikuju gubitak 50-ak hiljada onih koji su živjeli u uvjerenju da nisu isti Mirko Šarović i Milorad Dodik. I valjda će im za konačno shvatanje greške trebati manje vremena nego Damiru Mašiću.

(oslobodjenje.ba)

Dodik u slijepoj ulici: Izaći će samo ako glavom probije zid, ali ne može sam

Ne znam ko je tačno snimio fotografiju koju su mi poslali neposredno nakon početka jučerašnje sjednice Predsjedništva BiH, ali ona je najbolje prikazala atmosferu koja je vladala. Željko Komšić je, opisujem fotografiju, mirno čitao dnevni red, Šefik Džaferović je, kao vječni činovnik, pomno pratio predsjedavajućeg, dok je Milorad Dodik činio sve da pokaže da je nezainteresiran. Desnu nogu je prebacio preko lijeve, otprilike u visini stola. Leđa je okrenuo zastavi i predsjedavajućem Komšiću, Šefik Džaferović mu je bio desno, ali je njegov pogled bio usmjeren negdje u daljine. Pogubljeno je, vidi se na toj fotografiji, izgledao Milorad Dodik. Olovka u njegovim rukama, koju je nervozno okretao, svjedoči da je nervozan. Ušao je u slijepu ulicu iz koje može izaći samo ako glavom probije zid.

Vučićeva mirovna misija

A sam nije dovoljno jak da ga probije. I meni se činilo na početku ove priče da je nadmudrio opoziciju u Republici Srpskoj uvlačeći je, nakon Inzkovog zakona, u svoj voz za nigdje. Ali Mirko Šarović i Branislav Borenović su na vrijeme iskočili i Dodik je ostao sam. Ruku spasa traži od Aleksandra Vučića. Predsjednik Srbije mu je povremeno pruža, računajući da će zbog svake nestabilnosti koju izazove Milorad Dodik on postati faktor stabilnosti. To je, otprilike, ta politika službenog Beograda. Aleksandar Vulin i Milorad Dodik služe za pjevanje pod šatorom i paljenje širokih narodnih masa, koje, potom, dramatičnim tonom u vanrednom obraćanju naciji, smiruje “predsjednik Vučić”. Koji je za “nedjeljivu BiH”, koji je “za mir” i “suživot”.

Da li Aleksandar Vučić odobrava Dodikove poteze, pitao sam prošle sedmice u Beogradu jednog tamošnjeg političara.

Da, glasio je odgovor uz pojašnjenje da Vučićeva mirovna misija ima smisla sve dok Dodik pravi nerede po BiH.

A da li je Vučić, pitao sam dalje, spreman ići do kraja i pružiti Dodiku pomoć ukoliko ovaj krene putem Radovana Karadžića?

I upravo je tu suština Dodikovog problema. Opozicija je iskočila iz njegovog voza, a Vučić nije spreman, za razliku od Miloševića, pružiti podršku vladaru Republike Srpske kako bi probio zid koji se nalazi na kraju slijepe ulice u koju je ušao.

”Nastavit ćemo s blokadama”, kazao je Dodik nakon što je iz zgrade Predsjedništva otišao u Istočno Sarajevo da se obrati naciji.

”Ja, i?”, upitao bi Bakir Izetbegović u jednom potpuno drugom kontekstu.

I, fakat, ja, i?

Dodik će blokirati Vijeće ministara, Dodik će blokirati donošenje odluka u Predsjedništvu BiH, Dodik će blokirati gašenje požara, Dodik će blokirati donošenje zakona, Dodik će blokirati reformu Izbornog zakona.

Šta će se suštinski promijeniti? Ništa. Centralna banka Bosne i Hercegovine – funkcioniše. Dvojica članova Predsjedništva BiH govore na forumu u Sloveniji. Ministarstvo odbrane BiH nastavlja svoju saradnju sa NATO-om i vježbe se održavaju. Platni sistem BiH funkcionira, Uprava za indirektno oporezivanje ubire indirektne poreze, ambasade BiH rade, Dodik se sastaje sa međunarodnim zvaničnicima, granični policajci su i dalje na granicama BiH, SIPA hapsi osumnjičene za ratne zločine, Sud BiH sudi, Ustavni sud BiH radi i presuđuje…

Šta tačno znači Dodikova blokada? Ako ćemo gledati iz perspektive građana koji su bili ugroženi požarima – mnogo. Ako ćemo gledati iz perspektive Dragana Čovića – znači Izborni zakon. Ali ako ćemo gledati iz perspektive države Bosne i Hercegovine – ne znači ništa. Obavještajno-sigurnosna agencija funkcioniše, SIPA radi, pravosuđe radi, Centralna izborna komisija radi, sve druge vitalne institucije koje simbolizuju državu – funkcionišu.

Može li Milorad Dodik ići dalje od ovoga? Može, ali nisam siguran da bez podrške Srbije – smije. Hajmo malo pogledati stvari iz drugačije perspektive. Dušanka Majkić i njene kolege godinama su blokirale sjednice Doma naroda Bosne i Hercegovine rušeći kvorum na sjednicama. Šta se desilo? Ništa. Nakon mjeseci i mjeseci blokada, na kraju su, ipak, došli na sjednice. Prošle godine, one izborne, HDZBiH je blokirao donošenje budžeta za izbore i na kraju je, ipak, usvojen budžet pa su održani i izbori.

”Narodna skupština Republike Srpske obavezuje predstavnike Republike Srpske u institucijama BiH da obustave donošenje bilo kakvih odluka u organima BiH do usvajanja Zakona o prestanku mandata stranih sudija i izboru domaćih sudija u Ustavnom sudu BiH i njegovog stupanja na snagu do poništenja sporne odluke Ustavnog suda BiH vezano za poljoprivredno zemljište Republike Srpske”, glasio je jedan od zaključaka Narodne skupštine RS-a usvojenih na Desetoj posebnoj sjednici, održanoj 17. februara 2020. godine.

Između blokada i blokada …

Poziv na blokadu uslijedio je zbog odluke Ustavnog suda BiH da poljoprivredno zemljište u Republici Srpskoj pripada Bosni i Hercegovini.

Odluka Ustavnog suda BiH nikad nije stavljena van snage. Strane sudije su ostale u Ustavnom sudu BiH. Dakle, nijedan preduslov nije bio ispunjen da bi se “predstavnici RS-a” uključili u rad institucija BiH. No, pola godine nakon ovih “obavezujućih zaključaka”, Dodikovi zvaničnici u institucijama BiH su usvojili budžet Bosne i Hercegovine za 2020. godinu, proveli su lokalne izbore, izmijenili Izborni zakon koji se odnosi na Mostar i glasali za desetine odluka razmatranih na sjednicama Vijeća ministara BiH i oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Jedini zvaničnik iz RS-a koji je poštovao ove zaključke je SDS-ov Mladen Bosić. Dodikovi kadrovi nisu poštovali zaključke NSRS-a iz februara prošle godine. Kao što i sam Milorad Dodik ne poštuje svoj zaključak da neće ubuduće dolaziti na sjednice Predsjedništva. Između blokade institucija i blokade donošenja političkih odluka velika je razlika. Institucije Bosne i Hercegovine funkcionišu. Dodik ih nije blokirao. Dodik je samo blokirao donošenje odluka za koje je potreban konsenzus. Politički konsenzus. Bez političkog konsenzusa nema napretka. Ali bez institucija nema države. Milorad Dodik je jučer blokirao donošenje odluka na sjednici Predsjedništva BiH koristeći svoje ustavno i zakonsko pravo da glasa protiv odluka koje mu se ne sviđaju. Ali Dodik jučer nije blokirao Predsjedništvo BiH.

(oslobodjenje.ba)

Ruska uspavanka za Joea Bidena: Bosna između plina i Pacifika

Russian President Vladimir Putin receives German Chancellor Angela Merkel at the Kremlin in Moscow, Russia August 20, 2021. Guido Bergmann/BPA/Handout via REUTERS ATTENTION EDITORS - THIS IMAGE HAS BEEN SUPPLIED BY A THIRD PARTY NO RESALES. NO ARCHIVES

Pola sata nakon što je u ponedjeljak, u zoru, u bugarskom selu Vetrino, na obali Crnog mora, odjeknula eksplozija koja je uništila dvadeset i pet metara cijevi, kojom iz Rusije , Južnim tokom, na Balkan dolazi plin, Moskva je pokazala ko je energetski gazda Evrope.

Na molbu iz slabašnog Sarajeva da Federaciju „prespoje“ na neki drug tok, Gazprom je odgovorio samo jednom rečenicom – nema drugih izvora za snabdijavanje plinom.

Drugi izvori, naravno, postoje. Jedan od njih ide preko Ukrajine, ali Rusija više u tu državu, kojoj je zapad obećavao evroatlanske integracije, ne šalje plin, već na njenoj granici gomila svoje vojne formacije.

Bugarski kvar Sarajevo je, na kratko, ostavio bez plina, sve dok se nije ukazala spasilačka služba Aleksandra Vučića, da iz svojih zaliha koje se nalaze u srpsko-ruskim spremnicima u Vojvodini, „posudi nesposobnom Sarajevu“ 600 hiljada kubika za preživljavanje krize.

Dva dana prije plinske krize, jedan drugi „bugarski kvar“ s vlasti je u Sjevernoj Makedoniji svrgnuo socijaldemokatu Zorana Zaeva, nekadašnju političku zvijezdu Balkana, koja je krvave glave, ali bukvalno krvave, svoju državu otela iz ruskih ruku i predala je NATO-u i Evropi. NATO će prigrliti Sjevernu Makedoniju, ali Evropska unija je odlučila da ovu državu opet  vrati u kandže Putinovih „Makedonaca“ koji su privremeno utočište pronašli u Orbanovoj Mađarskoj.

Službenike Brisela i njihovu stvarnu šeficu Angelu Merkel nisu mnogo zabrinula ukrajinska i balkanska pitanja. Berlin je svoje plinsko pitanje riješio dogovorom sa Putinom, gradeći Sjeverni tok II i prepuštanjem prevarenih Ukrajinaca na milost i nemilost hladnoj zimi i još hladnokrvnijem ruskom predsjedniku. Ista sudbina će zadesiti i Sjeverne Makedonce, koji su, za ljubav Evrope, promijenili čak i identitet, da bi ih, na kraju, Evropa prevarila flertujući s plinskim gospodarom iz Moskve.

Nakon Ukrajine, Sjeverne Makedonije i Crne Gore, na redu je Bosna i Hercegovina. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija danas bi (valjda) trebalo glasati o rezoluciji kojom se produžava mandat EUFOR-a u BiH. No, Ruska Federacija u raspravi o mandatu EUFOR-a vidi svoju šansu za konačni obračun sa Uredom visokog predstavnika u BiH, odnosno sa ovlastima koje su, dvije godine nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, utvrđene u Bonu. Te bonske ovlasti posljednjih je dana jula ove godine iskoristio visoki predstavnik Valentin Inzko, kada je, na oproštaju od funkcije, nametnuo izmjene zakona kojim je inkriminirao negiranje genocida. Sedam dana kasnije Inzko je, nakon nevjerovatne diplomatske ofanzive Njemačke, morao napustiti funkciju da bi u njegovu stolicu sjeo Christian Schmidt. Rusija je odmah osporila Schmidtovo postavljenje, što je, naravno, bilo očekivano. Ali šutnja Berlina koji je učinio sve da otjera Inzka i postavi Schmidta potpuno je (ne)očekivana. Od svog Visokog predstavnika Njemačka je napravila „uvodničara“ na sajmovima Aleksandra Vučića, srpskog predsjednika u čijim se balkanskim akcijama spajaju Angela Merkel i Vladimir Vladimirovič Putin.

Za razliku od beogradskih sajmova, Christian Schmidt teško da može dobiti status uvodničara na, za danas, zakazanoj raspravi u Vijeću sigurnosti. Poslao je Schmidt i svoj redovni izvještaj u kojem upozorava Ujedinjene nacije da je Bosna i Hercegovina na rubu sukoba u BiH. No, moskovske diplomate odlučuju hoće li on dobiti riječ.

Za to vrijeme, Berlin nastavlja saradnju s Moskvom. Kada je nekadašnja „evropska plinska miljenica“ Ukrajina zatražila pomoć u naoružanju od Njemačke kako bi se odbranila od Rusije, Berlin je rekao: ne. Slično „NEIN“ je odjeknulo i Sjevernom Makedonijom kada je Zoran Zaev tražio kandidatski status kojim bi spasio obraz i svoju zemlju.

Angela Merkel je, ipak, bila zagledana u Aleksandra Vučića, kojem je odlučila ostaviti u amanet balkansko pitanje. Jer ona je imala preča posla na Baltičkom moru, gdje je ruska firma kojom upravlja bivši njemački kancelar Gerhard Schroder provlačila plinovodne cijevi koje su povezale Berlin i Moskvu u takozvanom projektu Sjeverni tok II koji je zauvijek raspršio ukrajinske snove o EU i NATO-u.

A gdje je, za to vrijeme, američki predsjednik Joe Biden? Zagledan u pacifičke dubine, na tlu Evrope je utonuo u duboki san, dok se u pozadini čuje ruska uspavanka Bayu Bayuški. A kad vuk dođe, bit će kasno…

(oslobodjenje.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Janša nama – Nema Hercegovine

Mnogo se prašine diglo ovih dana nakon obznanjivanja famoznog non-papera o nestanku Bosne i Hercegovine ili – da budemo posve precizni – njezinom vraćanju na najtežu, ratnu 1993. godinu i teritoriju koju je u to vrijeme nadljudskim naporima branila Armija RBiH. Kreatori nove mape Zapadnog Balkana uvažili su i neke kasnije ratove, no kako god iščitavali ova teritorijalna prekrajanja, jasno je k’o dan da je mapa nastala u onim najcrnjim desničarskim krugovima, onim što su likovali i na raspadu bivše Jugoslavije i čiji je angažman u vrijeme devedesetih bio dovoljno mračan da su na smrt, ubistva, progone civila i koncentracijske logore gledali kao na kolateralnu štetu puta ka ostvarivanju vlastitih ambicija. Baš zato ne vjerujem da je slučajno upravo Janez Janša preuzeo ulogu distributera i (sa)učesnika u njezinu nastajanju, aktualni slovenski premijer slavu je stekao kao mrzitelj svega što je bivša Jugoslavija predstavljala, a karijeru je i gradio na principima kakvih se iole čestit čovjek užasava – od krađe, preko korupcije, do obračuna sa svim vrijednostima civiliziranog svijeta. No, Janša je kao i uvijek tek glasnogovornik, odabran i zato što jedino slovenske granice na željenom Balkanu ostaju nepromijenjene, pa tobože ima kredibilitet da zagovara trajna rješenja. O koliko se ozbiljnoj i opasnoj ambiciji radi, možda najbolje razumije Vesna Pusić, nekadašnja ministrica spoljnih poslova Hrvatske, koja upozorava na to da je đavolje sjeme već posijano, ali i da je potpuno neshvatljivo kako se takav dokument uopće može naći u diplomatskoj pošti.

On bi kao da brani BiH, a ostali mu kao ne daju

Doći ćemo i do toga, no čini mi se da je najvažnije pozabaviti se stanjem svijesti ove zemlje, bez ikakve sumnje, najveće žrtve karata iz diplomatske pošte. Bosna i Hercegovina je odavno postala apsurdistan čija se vlast utrkuje da dokaže vlastitu nemoć i nefunkcionalnost države. Prije nepunih 15 dana naš je predsjedatelj Vijeća ministara Zoran Tegeltija samodopadno priprijetio Međunarodnom monetarnom fondu što čeka sa kreditom od 1,5 milijardi, za koji upravo on odbija potpisati Pismo namjere i prihvatiti uvjete koje kolokvijalno zovemo neophodnim reformama. Ministrica vanjskih poslova Bisera Turković sjeti se da je dopredsjednica tog Vijeća ministara jedino kada vodi pratnju u kupovinu u Bingo, a ministrica civilnih poslova Ankica Gudeljević već se – zajedno s njom – proslavila opstrukcijom u nabavci vakcina protiv koronavirusa.

Predsjedatelj državnog Predsjedništva Milorad Dodik ne krije da je spreman po svaku cijenu – uključujući i rat – gurati svoju ideju mirnog razlaza. Dragan Čović, lider HDZ-a BiH i veliki Dodikov saveznik, godinu i po blokira sve procese u Federaciji zahtijevajući radikalne izmjene Izbornog zakona, vidno nezadovoljan što nema svoju eparhiju, komad zemlje na kome bi provodio svoju silu onim intenzitetom kojim Dodik nastupa u Republici Srpskoj. Sarajevski unitaristi, kako partije s centralom u glavnom gradu BiH zove Čović, ili političko Sarajevo kako im tepa Dodik, zabavljeno je oko hodžina jorgana i prilično nezainteresirano za ostatak zemlje. Lider SDA Bakir Izetbegović bi kao da brani BiH, a ostali mu kao ne daju, da parafraziram onog nesretnog vojnika JNA sa tobožnjeg slovenskog fronta na početku Miloševićevih ratovanja po Balkanu. U stvarnosti, taj politički pluralizam kojim se Sarajevo ponosi, izmiksan na ideji otimačine sa SDA, Bosne i Hercegovine nema ni na jednoj mapi, najviše zato što pristaje na SDA matricu koja sebi priskrbljuje zasluge za zaštitu državnosti BiH. Zbog čega me sjećanje neminovno vraća na jedno ratno obilježavanje Dana Armije, u Narodno pozorište 1994. godine, kada je general Rasim Delić, tada komandant Glavnog štaba ARBiH, hvalio SDA u odbrani zemlje, a Alija Izetbegović uzvratio: Bosna i Hercegovina je odbranjena zahvaljujući njenim ljudima i tamo gdje SDA nije bila ni osnovana. Kasnije je i Izetbegović otac (djelimično) promijenio ploču, ali nikada – čak ni u godinama kada je islamizacija ARBiH uzela maha – nije propuštao istaći zasluge Srba, Hrvata i svih nebošnjaka koji su ginuli braneći BiH. To je, uostalom, i razlog što je Jovan Divjak u svom posljednjem pismu vojnicima ARBiH poručio da imaju razloga biti ponosni na one vrijednosti koje su branili tokom četvorogodišnje agresije na našu zemlju. Danas su upravo te vrijednosti ostale bez svojih političkih zagovornika i baš zbog toga razne janše, orbani i višegradske grupe i prepoznaju svoj trenutak za čerupanje Bosne i Hercegovine.
Nije, dakle, nikakva tajna da je mapa odaslana diplomatskom poštom nastala u kuhinji desničara, pa je čak i hrvatski predsjednik Zoran Milanović zove sranjem, što valjda treba razumjeti kao njegov stav spram veće Hrvatske, velike Albanije i najveće Srbije. No, ne možemo baš biti francuske sobarice pa ne prepoznati razloge sijanja đavoljeg sjemena. U diplomaciji je zlatno pravilo srednji put, što u ovom slučaju valjda treba da znači da će mapa mirnog raspada BiH biti sklonjena ako se za zelenim stolom isposluju oni ustupci u Izbornom zakonu BiH za koje je Hrvatska već dobila saveznike u desničarima s kojima Evropska unija ionako ne zna šta će. Najnovija ofanziva na BiH nimalo slučajno počela je prije ozbiljnijih razgovora nove američke administracije sa EU, računajući zapravo da posao i treba završiti prije – između ostalog – i onakvog pisma kakvo je Antony Blinken poslao članovima Predsjedništva naše zemlje. Blinken je bio jasan: reforme Izbornog zakona BiH zahtijevaju i ograničenu ustavnu reformu, no ne trebaju imati velike ambicije – valja ih napraviti taman tako da i presuda Sejdić – Finci konačno ugleda svjetlo dana. Na terenu pregovore vode Johann Sattler, šef Delegacije EU u BiH, i američki ambasador Eric Nelson i već je, po lavini koja se sručila na njih dvojicu, jasno da ni Čović ni Dodik nisu zadovoljni, a Izetbegović, pritisnut borbom za o(p)stanak SDA, nema kuraži za ustupke. A oni su neminovni, sa svih (zaraćenih) strana.

Pismo ruskog ambasadora

Za razliku od Dodika i Čovića, koji osim evropskih orbana imaju saveznike i u prijateljskoj Rusiji, BiH se u svijetu oslanja na pravdoljubive opozicionare, doživotne idealiste koji vjeruju u istinu i pravdu. Naša je diplomacija nevidljiva i neinventivna, već pominjana ministrica Turković ni u ratu nije srela dobar dio suradnika Joea Bidena, a u miru su joj nedostižni. Na ozbiljnijim koracima ka NATO-savezu u ovoj zemlji najglasnije insistiraju Željko Komšić i mediji koje pokušava prosvijetliti ruski ambasador u BiH (vidi pismo). Igor Kalabuhov je u jednoj stvari u pravu: zagovornici NATO-saveza u BiH najviše od svega žele sigurnost zemlje, zato se i ne slažem s njim da je ta sigurnost džehenem. Jer u politici spram BiH ne vidim dženet koji Rusi nude, neskrivenom podrškom onima koji kao ideal življenja smatraju vlastitu moć prekrajanja tuđih granica. Bosna i Hercegovina je pred teškim izazovima, na njezinoj strani su jasni stavovi Bruxellesa i Washingtona, no ako hoće da dobije ovu bitku, Sarajevo se mora uključiti i pokazati da je jače od Višegrada.

(oslobodjenje.ba/istraga.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: 27. juli, dan poslije

Od Meokrnja preko Tuzle, Maglaja, Bugojna, Smetova, Ivan-sedla, diljem Krajine sve do Dervente, Drvara i Sarajeva, antifašisti su ove godine dali poseban pečat 27. julu, Danu ustanka naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine. Razumljivo – okrugla je godišnjica, osam decenija je veliki jubilej i zaista vrijedi podsjetiti na sve ono što taj datum označava u našoj zemlji.

Tekovine partizanske borbe

Nekada se slavio i u Hrvatskoj, zbog istog razloga, no susjedi iz Evropske unije još 1991. odlučili su se odreći ovog praznika, a kako godine prolaze, sve ga se neradije sjećaju (zašto, objasnio je nedavno u Oslobođenju profesor povijesti sa zagrebačkog Sveučilišta, dr. Hrvoje Klasić) i proglasili su Dan antifašističke borbe koji slave 22. juna, kada su sisački komunisti osnovali svoj partizanski odred. Iako u Hrvatskoj ima različitih opravdanja zašto je to tako, barem onoliko koliko u susjednoj Srbiji i na teritoriji Republike Srpske ima optužbi – ne samo za Hrvatsku već i za BiH – kako ustanak protiv fašizma nisu digli ni svi narodi ni komunisti, već zapravo i samo Srbi, tužna je istina da do tekovina Narodnooslobodilačke borbe i dizanja ustanka protiv Hitlerove sile u Drugom svjetskom ratu danas drže i uspomenu na te događaje čuvaju jedino antifašisti okupljeni u svoja udruženja na prostoru cijele bivše Jugoslavije, ideološki i svakako daleko svakoj od aktuelnih vlasti. Vidjelo se to uostalom i na proslavama 27. jula, čulo se, a i opjevalo svugdje gdje su antifašisti podsjetili na slavne tekovine partizanske borbe koje se danas jednakim intenzitetom gnušaju (su)vlasnici država nastalih od Vardara pa do Triglava (oni oko Vardara možda još i najmanje).

Šta, uostalom, kažu povjesničari za naš, ovaj bosanskohercegovački Dan ustanka? Osim što mu – u skladu sa vlastitom nacionalnom pripadnošću – daju i atribute, listom mu osporavaju komunističko obilježje, radije se opredjeljujući za karakter seljačkih pobuna. Jasno je već odavno da je to dio nasrtaja onih koji bi da zasluge za antifašističku pobjedu u Drugom svjetskom ratu nasilu pripišu četničkim odredima i svom đeneralu Draži, pa bi da nekako gumicom izbrišu savezništvo četnika s nacistima jednakim intenzitetom sa kojim njihove kolege iz suprotnih tabora plaču za Nezavisnom državom Hrvatskom i njezinim zločin(c)ima. Protiv NDH – tada Hitlerove produžene ruke u BiH – i ustali su partizani koji su poveli narod Krajine u oslobađanje Drvara i Bosanskog Grahova prije nešto više od 80 godina. Titovi partizani, koliko god bili mrski današnjim vladarima naših života, nisu svi bili komunisti, ali ih jeste Komunistička partija Jugoslavije povela i dovela do pobjede u Drugom svjetskom ratu. Sam je Tito – kao vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i lider KPJ – vodio i dobijao odlučujuće bitke protiv fašista – njemačkih, italijanskih, nerijetko i bugarskih i njihovih pratećih jedinica koje su činile ustaške i četničke snage. I to one najveće upravo na teritoriji Bosne i Hercegovine. Kao što su i najvažnije odluke Titovih partizana o formiranju bivše Jugoslavije donesene na prostoru Bosne i Hercegovine – riječ je naravno o Prvom i Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, održanim u Bihaću i Jajcu, ali i Prvom i Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a koji su i omeđili današnju BiH.

Ideologije i matrice

Istina je, nacionalisti su prvo udarili na Jugoslaviju, no sljedeći korak je bio očekivan – združena ambicija čerupanja Bosne i Hercegovine jeste zaustavljena u Daytonu, ali nisu snovi o njoj. Da je tako, ne pokazuje samo odnos aktuelnih vlastodržaca prema BiH, kojoj prijete ratovima i raspadom, i njihov odnos prema antifašizmu već i odnos prema zločinima, kako onim počinjenim u Drugom svjetskom ratu tako i ovom posljednjem. Ilustracija svježa koliko i obilježavanje Dana ustanka BiH jeste Zakon o negiranju genocida, odnosno izmjene Krivičnog zakona BiH koje je nametnuo visoki predstavnik Valentin Inzko. Sva ona kuka i motika koja se digla Banjom Lukom jednako neće ni da čuje da se zakon kojim se konačno zabranjuje vrijeđanje žrtava genocida u Srebrenici odnosi na presude donesene od 8. augusta 1945. godine, što će reći i na Jasenovac, no sad je bar bjelodano jasno da je do Jasenovca vlasti i opoziciji RS-a stalo jednako koliko i do Dana ustanka BiH. Za razliku od – recimo – Drvara, gdje su općinske vlasti podržale SABNORBiH u obilježavanju 27. jula, kao što su to učinile i vlasti Travnika koje su s antifašistima izašle na Meokrnje, kao što je, uostalom, to tradicija Tuzle. Znamo mi već odavno – zar nije i sam Inzko to puno puta rekao? – koliko se život diljem Bosne i Hercegovine razlikuje od političarenja u stranačkim centralama. Da se to ne odnosi samo na vlast već i na opoziciju, nije primjer samo Mirko Šarović i njegovo takmičenje s Dodikom posljednjih dana. Salonski ljevičari i salonski desničari stanuju u centrima, zato Dragan Čović i hoće – ako treba i po cijenu Hrvata iz ostatka BiH – da od Mostara napravi svoj stoni grad. One ideologije i matrice kojoj svjedoče Mile Budak i Jure Francetić na tablama gradskih ulica.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...