Kolumne

Salih Brkić, novinar: Bilježeći istoriju postao je njen dio!

Što sam ga rjeđe viđao, sve sam ga više cijenio. Jer ne možete uvijek izbliza vidjeti nečiju veličinu. Saliha Brkića sam prvi put uživo vidio prije tačno dvadeset godina. S mikrofonom pod miškom sjedio je u hladu jednog drveta i pisao u svoj rokovnik izvještaj za prvi dnevnik. Oko njega su bili radnici lukavačke Koksare koji su blokirali gradsku raskrsnicu. Bio je to moj prvi “veći” radni zadatak. Kasnije će mi Salih postati šef u tuzlanskom dopisništvu FTV-a, a još malo kasnije ću ja njemu postati urednik.

Godinama smo radili zajedno, dijelili kancelariju i računar. Nikada nisam uspio pročitati zapise iz njegovog rokovnika. Taj rukopis je mogao dešifrovati samo on. Ako mu je uopće bilo potrebno da čita svoje bilješke. Salihu Brkiću, jednostavno, nije trebao podsjetnik. Tačno je znao šta je i na koju je kasetu snimio neki događaj od prije tri decenije.

Imali smo na desetine nesuglasica oko posla. Bio je to više sukob generacija. On je na početku od mene pokušao napraviti sebe, a ja sam kasnije od njega pokušavao napraviti ono što on nije mogao biti. I dobro je da nijedan od nas nije uspio.

Saliha Brkića sam upoznao prije dvije decenije, a za njega znam otkako znam za sebe. Rudarska nesreća, štrajkovi, rat, izbjeglice, grobnice, štrajkovi … Cijeli život je bilježio ljudsku nesreću. Snimio je svaku rudničku jamu, svaki izbjeglički kamp, svaku srebreničku grobnicu, svaku identifikaciju, svaku kolektivnu dženazu u Podrinju. Ušao je u svako povratničko selo u istočnoj Bosni. Zabilježio je svaki štrajk radnika posrnulih giganata iz Tuzlanskog kantona. Bilježeći našu noviju istoriju, Salih Brkić je postao dio istorije.

Da je živio i radio u Sarajevu, da je pio u odabranim kafanama u još “odabranijem” društvu, već danas bi, dan nakon njegove smrti, bila ustanovljena novinarska nagrada “Salih Brkić”. Ali nije. On je svoje piće pio na ulazu u rudničke jame. On je jeo sendviče sa radnicima u štrajku i kafe pio iz okrnjenih fildžana u izbjegličkim kampovima. On je prenosio poruke unesrećenih.

Kada sam ovog februara sletio u zemljotresom razorenu Antakiju na jugu Turske, prvo sam pomislio na Saliha Brkića. Tek tada sam shvatio zbog čega je mjesecima poslije povratka iz Pakistana obilazio kancelarije i firme po Tuzlanskom kantonu, skupljajući novac za izgradnju kuće za jednu pakistansku djevojčicu (imena joj se ne mogu sjetiti) koju je snimio dok je sa ljekarskim timom iz Tuzle u toj dalekoj državi pomagao ljudima koje je zemljotres ostavio bez ičega.

Tog juna 2004. godine sam bio novinar Oslobođenja i javili su mi “ekskluzivnu” informaciju da će pored puta u Sandićima kod Bratunca Milan Bogdanić Izvještaj o događajima u Srebrenici predati Amoru Mašoviću i da će baš tu početi ekshumacija iz nove masovne grobnice. Kada sam, željan ekskluzive, nakon luđačke vožnje iz Tuzle stigao u Sandiće, zatekao sam – Saliha Brkića. On je, ipak, bio ekskluzivniji.

Mi, mlađi novinari koji smo radili u Tuzli, često smo s podsmijehom citirali Salihove rečenice iz priloga.

“Nemojte ih se sjetiti samo kad snjegovi i studen udare”, ponavljao je skoro svakog 21. decembra u svom izvještaju o Danu rudara.

“Ljudi nisu ptice, ne mogu nestati”, govorio je često u svojim izvještajima o masovnim grobnicama.

“Kamenička dolina smrti”, “potočarska dolina rahmeta” ….

Trebao sam doživjeti da neke mlađe kolege ismijavaju moje floskule, pa da shvatim da sam nekad na početku svoje karijere, ismijavajući njegove floskule, bio nepravedan prema Salihu Brkiću. Ali to je, rekoh, bio sukob generacija. I zato tek posljednjih godina, kada sam u zrelijem životnom dobu, uspijevam shvatiti sve one Salihove rečenice iz priloga. Na svoj je način bilježio našu noviju istoriju i postao je njen dio. O njegovim profesionalnim dostignućima vjerovatno neće praviti tribine i okrugle stolove. Teško da će biti ustanovljena novinarska nagrada “Salih Brkić”.  Ali to opet ne znači ništa. Svi mi koji smo radili s njim – dobitnici smo neprocjenjive nagrade – radni kolega Saliha Brkića. Onaj ko je to bio, zna da je ogromno!

O gradonačelniku i čistoći političke borbe: Lovci iznad Mostara

Kada u Sarajevu nećete sa SDA, to je poželjno i prihvatljivo. Isto je to prihvatljivo i u Tuzli, i u Zenici, i u Bihaću. Ali kada kažete da nećete sa SDA, pa onda uzmete HDZ-ov kadar za ministra, onda ste samo licemjeri. I ništa drugo. Dobro, Tuzlanski kanton nije tako specifičan, pa će vam i biračko tijelo i svi oni koji vide vašu neprincipijelnost u priči o koaliranju sa nacionalistima „progledati kroz prste“. No, u dva grada se ne možete igrati. Srebrenica i Mostar su mjesta gdje nema kalkulisanja i politikantstva. U prvom je počinjen genocid nad Bošnjacima, u drugom su Bošnjaci žrtve udruženog zločinačkog poduhvata. Koliko je izbor Bogića Bogićevića i Srđana Mandića bitna poruka cijelom svijetu o kosmpolitskom duhu Sarajeva, još je bitnija poruka da kosmpolite iz Sarajeva poraze duhove udruženih zločinačkih poduhvata u Srebrenici i Mostaru. I tu nema nikakve relativizacije, tu se jasno znalo ko je na kojoj strani i „ko je kome palio kuće“ i ubijao djecu.

Semira Drljevića Lovca, nažalost, nikad nisam upoznao. Znam ga s televizije i iz ratnih priča. I znam još da je nosio zastavu s ljiljanima na paradi u Parizu organiziranoj povodom Dana pobjede nad fašizmom 1995. Tada je već i cijelom svijetu bilo jasno na kojoj je strani Lovac i „ko je kome palio kuće“ u Mostaru.

Irma Baralija to još nije shvatila pa je, svjedočit će Semir Drljević Lovac, kazala da njoj i njenim glasačima „smeta ratna prošlost“ ovog komandanta, koji nigdje i nikada nije osuđen ili optužen za ratne zločine. Iako, kazat će Irma Baralija u studiju Jurice Gudelja, nema nevinih, jer su svi „jedni drugima palili kuće“.

Bila je još uvijek izborna noć kada sam uz pomoć prijatelja u Mostaru izračunao da „probosanske stranke“ mogu imati osamnaest ruku. I pogriješio sam. To što stranke čije je sjedište u Sarajevu imaju u Gradskom vijeću Mostara 18 ruku, ne znači da „probosanske stranke“ imaju 18 ruku. U probosansku politiku je vjerovao i Semir Drljević Lovac, koji je prije izbora, opravdano kritikujući politiku i kriminal pod okriljem SDA u tom gradu (a i mnogo šire), podržao program BH Bloka. Dobio je dva gradska vijećnika i poruku da je Našoj stranci „sporna njegova ratna prošlost“. Zauzvrat, Drljevićevi vijećnici neće podržati Irmu Baraliju, koja ubjeđuje javnost da je „razvalila na izborima“ i da baš ona, sa skoro tri puta manje osvojenih glasova od doktora Zlatka Guzina, treba biti gradonačelnica Mostara i „opozicija SDA-u i HDZ-u“, koji bi je trebali podržati. A ako ona nije kandidat, onda njenih četvero kolega neće podržati Zlatka Guzina u utrci za gradonačelnika Mostara, čime će, čudne li logike BH Bloka, „SDA prepustiti Mostar – HDZ-u“. Inače, logika Naše stranke je, u kriznim situacijama, uvijek čudna. Kada je 2018. godine SDP kandidirao Denisa Bećirovića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Naša stranka ga nije podržala da bi zajednički pobijedili SDA-ovog kandidata Šefika Džaferovića. Naša stranka je kandidirala Borišu Falatara da smanji šanse Željka Komšića u borbi protiv Dragana Čovića.

Danas je sjednica Gradskog vijeća u Mostaru. SDA i HDZ su dobili „ćušku“ iz OHR-a jer su prekršili Statut, koji propisuje da se gradonačelnik Mostara bira tajnim glasanjem. Dobro, SDA-u i HDZ-u propisi nikada nisu mnogo značili. Jer da jesu Mostar se ne bi godinama gušio u smeću, ne bi se dijelili javni poslovi stranačkim poduzetnicima, ne bi Salem Marić sebi „dodavao“ stotine preferencija potkradajući na izborima čak i stranačke kolege. Ako ćemo pravo, kada je u pitanju kriminal ne postoji razlika između SDA i HDZ-a. Dvadeset godina su „razmjenjivali“ dobra ove države i izvlačili novac iz javnih preduzeća. Dvadeset godina su potkradali vlastiti narod zatvarajući firme, a otvarajući tržne centre. Ali, ako ćemo opet pravo, kada je u pitanju odnos prema državi BiH, SDA i HDZ nisu isto. Nije isto krasti ili slaviti godišnjicu otvaranja logora i formiranja udruženog zločinačkog poduhvata. Nije isto biti čist pred domaćim i međunarodnim sudovima, koji su pažljivo pregledali vašu ratnu prošlost, ili biti osuđen u Haagu za udruženi zločinački poduhvat. Pravomoćno. I nisu isti Semir Drleavić Lovac i Vinko Martinović Štela.

Danas je, dakle, sjednica Gradskog vijeća Mostara. SDA i HDZ bi morali ispoštovati Statut i stavove vrhovnog tumača zvanog OHR. Irma Baralija bi morala poštovati volju građana i priznati sebi da nema izborni kapacitet da bude gradonačelnica Mostara. BH Blok bi, napokon, morao razlučiti da li su isti oni koji su u 9. maja 1995. godine marširali Parizom u čast pobjede nad fašizmom i oni koji slave čovjeka koji je 9. novembra 1993. godine srušio Stari most.

(oslobodjenje.ba)

Emir Habul o Vlastimiru Mijoviću: Čovjek sa stavom… I velikom toplinom

S proljeća 1979. godine u redakciju Dana, koja se tada nalazila u Titovoj ulici preko puta Olomana, Vlatka Krsmanović (vodila novinarsku praksu na Odsjeku žurnalistike) svratila je na kafu, a zapravo došla je s prijedlogom da u listu angažiramo njenog studenta Vlastimira Mijovića, koji je tada bio pri kraju četvrte godine. Rekla je kako se u toj generaciji izdvajaju dvojica studenata – jedan je bio Đogo, koga je već “begenisalo” Radio Sarajevo, a drugi je bio Mijović, koji je više sklon novinama. (Đogo i Mijović, duboko generacijski i prijateljski povezani, politički su se potpuno razišli 1992. Odličan siže za priču o dva predratna druga, na različitim stranama istorije).

Lak na peru

”Mijović će biti veliki novinar”, bila je prognoza ove profesorice koja se, eto, ostvarila.

Potencijalni saradnici uglavnom su dolazili skrušeni i ponizni. Mijović je bio sušta suprotnost: pun samopouzdanja, energije, znanja, sa simpatičnim odsustvom skromnosti, odmah je licitirao nekoliko prijedloga za tekstove. Tako je počeo njegov rad u Našim danima, gdje se brzo izdvojio u cijeloj ekipi. Mojim odlaskom u JNA početkom 1982. godine postao je glavni urednik.

Mijović je bio lak na peru. Pisao je brzo, jednostavno i sa stavom. Sistem je bio čvrst, ali u godinama poslije Titove smrti osjetljiv na kritike sa istaknutom parolom o “jedinstvu” prema utvrđenoj politici i naglašenom potrebom borbe protiv raznih neprijatelja. Iza ovih ciljeva skrivala se odbrana kadrova i njihovih privilegija i nespremnost da se društvo reformira.

Kod mladih novinara javljao se neki borbeni polet s naglašenim idealima za pravdu i željom da se mijenja društvo. Nije to bio program, već raspoloženje, a dometi neke vrste kontroliranog bunta zavisili su od spremnosti pojedinaca da se izlože političkom i egzistencijalnom riziku. To je vrijeme u kojem se otvorila afera Miljuš zbog plagiranja magistarskog rada čiji je mentor bio šef Partije Hamdija Pozderac, ali o tome sarajevski mediji nisu pisali. Osim Naših dana, u kojim se pojavio kraći tekst naslovljen “Koliko je strana prepisao Brana”. Bilo je to proljeće 1982.

Kasnije mi je Vlasta pričao kako je bio pozvan u CK kod funkcionera zaduženog za medije na ribanje i kako nije htio odstupiti ni za dlaku. Suština Vlastine odbrane je bila da se Partija zalaže za istinu, poziva “sredstva informisanja” da razotkrivaju nepravilnosti itd. te da on kao glavni urednik provodi tu politiku. Pitam Vlastu, kada sam dolazio na prvo odsustvo, kako se završilo to ribanje? “Živko (Babić, op. a) i ja nastavali smo diskusiju u Klubu delegata. Do fajronta.” U to vrijeme to je bio popularan i jeftin restoran poluotvorenog tipa. Ova epizoda pokazuje Vlastin karakter, ali i neke razlike unutar partijskog vrha na društvene devijacije tog vremena koje su omogućavale hrabrim i pametnim da iznose i brane svoje stavove.

U svojoj novinarskoj karijeri Mijović je imao više zanimljivih i rizičnih epizoda. Posebnu pažnju zaslužuju tekstovi iz Vlastinog beogradskog perioda (bio je glavni urednik Mladosti, lista omladine Jugoslavije), te novinskog opusa do odlaska za dopisnika Oslobođenja u Moskvu.

Ako neki tekst možemo izdvojiti kao “životno djelo”, onda je to otkrivanje afere upada pripadnika DB-a Srbije na prostor Srebrenica/Bratunac. Na djelu je bio projekat stvaranja srpskih paramilicija i rovarenja kojim su stvarane pretpostavke za nacionalne sukobe. Bilo je očigledno i tada i sada da je to bio preludij za agresiju. Vlastin tekst, koji je objavio zagrebački Danas, odjeknuo je širom Jugoslavije kao bomba, ogolio je namjere Miloševićevog režima prema Bosni i Hercegovini i otvorio oči i najvećim skepticima spram Miloševićevih namjera. Podloga za tekst bila je informacija savezne tajne policije (ne sjećam se više da li vojne ili civilne) o aktivnostima srbijanskih agenata. Informacija je distribuirana na mali broj adresa saveznih funkcionera i nosila je oznaku “državna tajna”. Javni tužilac Srbije izdao je nalog za Vlastino hapšenje (odavanje državne tajne), što bi vodilo daljem krivičnom gonjenju, ali je on bio svjestan da je dirnuo u osinjak i na vrijeme se sklonio u Sarajevo. Time je njegova beogradska epizoda praktično bila završena.

Nije kalkulisao ni kada je na stranicama Oslobođenja napao DB Bosne i Hercegovine i ministra Zgonjanina zbog maltretiranja studenata Fakulteta političkih nauka koji su simpatizirali aktivnosti studenata iz Ljubljane koji su promovirali neke liberalne ideje.

Vlasta će ostati zapamćen kao rijedak novinar kojem je odmah bilo jasno šta Milošević namjerava, koje su pogubne posljedice te politike za BiH i samu Jugoslaviju. Moram reći da smo mjesecima nakon uspona Miloševića u jesen 1987. bili zbunjeni – i bh. politika i mi novinari. Taj njegov angažman – od pojave Miloševića do odlaska u Moskvu – zaslužuje posebnu obradu koja bi koristila i studentima i široj javnosti za razumijevanje političkih procesa koji su doveli do raspada Jugoslavije i ratova devedesetih.

Nije se plašio ni kalkulisao

Negdje oko Nove godine 1991/92. Vlasta je nekim poslom došao iz Moskve. Uz kafu u restoranu Oslobođenja zabrinuto sam govorio o mogućnostima rata, a Vlasta kao da gleda u kristalnu kuglu s ubjeđenjem svjedoka kaže: “Šta god da bude, i Milošević i kriminalci koje angažuje visiće kad-tad na Terazijama.”

Cijeli život je posvetio novinarstvu. Govorio je da se opredijelio za novinarstvo jer je radoznao čovjek i što će taj posao najbolje raditi. I to je bila živa istina.

Međutim, nije samo novinarstvo ono što je Mijovića učinilo prepoznatljivim. Njegova “dodatna vrijednost” sadržana je u činjenici da se izdvajao kao ličnost: bio je spreman na dijalog, bio je drčan i čvrst u odbrani svojih stavova, nije se plašio niti kalkulisao. Često je znao raditi i na vlastitu štetu. Nakon povratka iz Rusije i Ljubljane krajem devedesetih, u Oslobođenju je dao otkaz, a nije morao. Negdje iza 2002. bio je pomoćnik generalnog direktora FTV-a. “Nisam ja za rukovanje”, bio je njegov odgovor na moj upit zašto odlazi. Vlasta je bio politički Bosanac. Da se nacionalno izjašnjavao, mogao je napraviti ozbiljnu političku karijeru. “Niti hoću, niti mogu mijenjati nacionalnu pripadnost.” Zbog svog moralnog stava ulazio je u periode bez zaposlenja i sigurne plate i sve je to dostojanstveno podnosio. Bio je čovjek sa stavom. I velikom toplinom.

(Autor Emir Habul je bio glavni urednik Naših dana 1978-1982, te novinar i urednik u Oslobođenju do 2002. godine)

Andrej Nikolaidis za SB:”Kada Eskobar javno diktira odluku Ustavnog suda BiH, to nije politički pritisak? Nego je – šta? Čas demokratije?”

Gabriel Escobar, američki kolonijalni upravitelj za Zapadni Balkan, saopštio je kako ne vidi da bi Ustavni sud BiH mogao pronaći nešto sporno u odluci Christiana Schmidta na koju se tom sudu žalio Željko Komšić.

A šta bi sa onim “institucijama treba omogućiti nezavisan rad”, “bez političkih pritisaka”? Kada Eskobar javno diktira odluku ustavnog suda, to nije politički pritisak? Nego je – šta? Čas demokratije?

Šta da vam kažem… Moderni kolonijalizam, u poređenu sa onim klasičnim, ima bezbroj mana i niti jednu vrlinu. Jer nekada bi, kada bi te okupirali, nešto u okupiranoj zemlji morali napraviti: na primjer željeznicu, kao Englezi u Indiji, ili tramvaj, kao Austrijanci u Sarajevu. Onda, kad im imperija propadne, tebi barem nešto ostane. Danas, kada kolonizatori nisu države, nego države-kompanije: ni to. Danas otvore staklenu kancelariju, zaposle 10 slabo plaćenih primjeraka lokalnog stanovništva i samo muzu pare iz države koju su stavili pod kontrolu. Umjesto infrastrukture, danas ti daruju “sistem vrijednosti”, piše crnogorski književnik Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu.

Nego, drugo me zanima… Kako smo mi, odrasli u zemlji-osnivačici Pokreta nesvrstanih, odgajanih na mitologiji antiimperijalne, oslobodilačke borbe naših predaka, stigli do toga da nam je normalno da nam predstavnici imperije javno postavljaju i smjenjuju vlast, određuju ustavno uređenje, definišu ono što je društveno (ne)prihvatljivo – ukratko, šteluju svaki segment takozvanog društveno-političkog života?

U najkraćem, ovako, mada je ovo kasna pamet: ko se nije bunio kada je Imperija na vlast u RS-u dovodila Dodika, nema se pravo buniti ni kada sad na vlast u Federaciji i BiH dovodi “Trojku”. Kada ih u kuću pustiš jednom, nikada ih više išćerati.
A u kuću ti uđu onda kada prihvatiš srednjičarsku ideologiju. Srednjičarstvo – šta je to? Jasno je: imate ljevičare, desničare i srednjičare. Dozvolite da, što bi rekao Bojan Tončić, “u nedostatku boljih izvora citiram sebe”… Ovako sam srednjicu objasnio u imaginarnom dodatku Bierceova “Đavoljeg rječnika” koji sam dopisao:

SREDNJIČAR, im. Zagovornik ideje da je istina uvijek u sredini, baš kao i mudrost. Ako jedna strana tvrdi kako je zemlja okrugla a druga da je ravna ploča, mudar čovjek će znati da je nužno primijeniti inkluzivni pristup, koji će uključiti oba viđenja, tako da se niko ne osjeti gubitnikom, još manje glupakom. U politici ta ideja svoj izraz nalazi u takozvanim partijama centra, posvećenih takozvanom dijalogu i takozvanom kompromisu između takozvanih ekstrema. Ako jedna strana ima ekstremnu namjeru da spali grad i pobije njegovo stanovništvo, dok se druga strana ekstremistički drži odluke da to ne dopusti, razumna mjera kompromisa je da bude spaljeno pola grada i pobijeno pola njegovih stanovnika, a grad bude podijeljen između njegovih branitelja i osvajača. U prošla vremena, kada je politička kultura bila na znatno nižem nivou, zastupnik te ideje bio bi obješen na glavnom gradskom trgu. Danas takav ima titulu Međunarodnog posrednika ili premijera inkluzivne vlade.

UMJERENOST, im. Neumjereno hvaljena osobina, eufemizam. Na primjer: umjereno hrabar, umjereno inteligentan, umjereno korumpiran… Terry Eagleton navodi primjer engleskog profesora koji je tokom razgovora sa vođstvom slavnog univerziteta na kojem se naumio zaposliti upitan – ne misli li da su njegovi stavovi ponešto ekstremni. Odgovorio je: “Jesu, ali ja ih se umjereno držim”.

OK, jasno vam je šta hoću reći. Tamo gdje je sukob, pojavite se kao posrednik između zavađenih strana. Ne zanimaju vas stvari poput pravde i istine. U srednjičarskoj ideologiji, vrhunska vrijednost je kompromis. Problem je očit: u engleskom jeziku, recimo, “compromise” znači kompromis; ali i “kompromitovati”. Čitava srednjičarska ideologija počiva na korupciji vlastitih stavova i ideja – njih morate korumpirati, od njih morate odustati ili ih iskvariti, da biste postigli “kompromis”. Istovremeno, ta vas ideologija poziva na permanentnu, “beskompromisnu” antikorupcijsku borbu. Šta da vam kažem: imperij je uvijek ciničan.
Iz srednjičarske perspektive, insisitiranje na pravdi i istini je stvar ekstremističkih ideologija. Kada namećete srednjičarsku ideologiju, vaši partneri su jednako ljudi koji nemaju stav, oni kojima platite da zauzmu vaš stav, kao i oni koji se svoga stava “umjereno drže”.

Evo vam divan primjer srednjičarske “mudrosti”. Svaki nacionalizam je jednako loš. A je li, sreće ti?

Od idiotizma te teze veći je jedino njen moralni idiotizam. Jednako su loši bili, recimo, alžirski i francuski nacionalizam tokom alžirske borbe protiv francuskog kolonijalnog ugnjetavanja?

Ljevičari su nekada znali da je nacionalizam sastavni, nužni dio oslobodilačkih, antikolonijalnih pokreta. Kada napadnete neku zemlju, kod njenih stanovnika ćete izazvati nacionalističku reakciju. Hoćete mi reći da je francuski Pokret otpora bio anacionalan/nadnacionalan? Da su anacionalni bili talijanski partizani? Da su, napokon, Titovi partizani bili sterilisani od nacionalizma?

Kako da ne… U “Revoluciji koja teče” Svetozar Vukmanović-Tempo piše o predratnim skupovima koje je, kao mladi komunista, organizovao po Crmnici, u Crnoj Gori. Pa se prisjeća kako je publika mlako reagovala na njegove marksističke tirade o klasnoj borbi. Ljudi su se zapalili tek kada je počeo govoriti o nepravdi i srpskoj okupaciji Crne Gore 1918. godine. Tada je, piše Tempo, shvatio da komunistički ustanak neće ići bez jakog nacionalnog naboja.

Ali šta zna Tempo – on je samo izveo jednu uspješnu revoluciju.

Da vam to formulišem ovako… Jeste li ikada čuli za nekoga ko je bio spreman da ostavi ženu i djecu, uzme pušku i ode u goru, da bi se sljedeće četiri godine, gladan, promrzao i bolestan borio za “inkluzivni pristup”, “održivi razvoj”, “antikorupcijske inicijative”, “sigurni prostor”, “politički korektni govor”i “zelene politike”?

Ni ja.

Gužva na evropskom putu: Sijelo u Briselu pokazalo pravo lice mehanizma koordinacije

Vijeće ministara BiH u tajnosti je usvojilo mehanizam koordinacije na sjednici 26. januara 2016. godine. Šta on ustvari znači u odnosima Evropske unije i BiH mogli smo se uvjeriti jučer u Briselu, ne znam samo je li Denis Zvizdić, koji je ponosan na ovu eru svog političkog djelovanja postao svjestan tog glomaznog aparata kojeg ‘krase’ isključivo blokade.

Više od 100 osoba boravilo je u Briselu, taj izlet koštat će milion KM, otišli su praznih ruku, a iz Brisela donijeli jedino što se moglo kupiti na božićnim sniženjima. Istina je zapravo da su Borjana Krišto i Oliver Varhelyi preselili Zvizdićev ‘mehanizam koordinacije’ u Brisel iz sebi poznatih razloga. Krišto je zasigurno željela pokazati da će kantoni igrati ključnu ulogu, jednako kao što Milorad Dodik zastupa tezu da bez Republike srpske nema puta u Evropsku uniju. A, nama izgleda nema nigdje, jer mnogobrojna delegacije iz Brisela bila je sve samo ne država BiH.

Pogrešna su izvještavanja medija da su u Briselu bili zastupljeni svi nivoi vlasti u BiH, ako znamo da članovi Predsjedništva BiH nisu bili tamo.

Dakle, potpuno je pogrešno postavljen mehanizam kooridnacije u kojem će se pitati 14 vlada, svi osim najvišeg izvršnog organa BiH, i to onog u čijoj je nadležnosti vanjska politika BiH, a u šta definitivno spada i put BiH ka EU.

Evropska unija od svojih članica, ali i zemalja koje su na putu da to postanu, traži da su sve politike u cijeloj državi međusobno usklađene i da imaju isti cilj prilikom integracijskih procesa u EU, te da se efikasno implementiraju. Traže ono što i oni nemaju, jer Mađarska, Njemačka, Nizozemska, Francuska sve češće su protivnici proširenja i definitivno ne govore usklađenim briselskim jezikom.

Kako je onda moguće da se od BiH traži takav usklađen jezik, i to u mehanizmu gdje od 14 vlada više od pola njih ima dijametralno suprotna shvatanja i poimanja postojanja Bosne i Hercegovine. Jer npr. Republika sprska teži ka otcjepljenju, dok kantoni s hrvatskom većinom imaju svoja pravila igre, i ona nisu nikako usmjerena ka prosperitetu BiH i njenoj izgradnji u modernu evropsku zemlju.

Zbog čega je onda najmnogobrojnija delegacija putovala u Brisel, i šta se zapravo željelo pokazati ovim sijelom, za kojeg neki tvrde da prošlo sjajno, da su svi govorili jednim glasom, ako znamo da već danas su se svi restartovali na početne postavke. Svi na svoje.

Jer mehanizam koordinacije, kakav je prihvaćen, samo je daljnji način legalnog blokiranja napretka BiH ka Evropskoj uniji i urnek kako dodatno razvlastiti i razgraditi našu državu.

Legitimno je stoga pitati se hoće li i kakav oblik državnosti ostati Bosni i Hercegovini, a koji bi se unio u porodicu evropskih država. I šta nam znači EU ako do konačnog pristupa, ako ikada do njega dođe, ne budemo imali državu Bosnu i Hercegovinu!

Jer, ono što smo jučer vidjeli u Briselu nisu državna posla, već ismijavanje državnosti BiH, a koji ćemo platiti milion maraka.

Možda je Varhelyiju, kao Mađaru, čovjeku Viktora Orbana, prijatelju Milorada Dodika i bio cilj da u Brisel dovede raštimani orkestar (ne)koordinisane vlasti Bosne i Hercegovine, koja još nije definisala ni šta hoće, a kamoli kako do toga doći.

Takva slika zasigurno je proizvela rastresenost kod predstavnika uređenih zemalja EU, naročito onih koji se iz svojih razloga protive proširenju. Slika koju su vidjeli na Drugom političkom forumu zasigurno će ih uvjeriti da su apsolutno u pravu, jer, ako delegaciju države sa otprilike tri miliona stanovnika predstavlja više od 100 ljudi na skupu okarakterisanom “na visokom nivou”, onda je svaka ozbiljna priča s takvom državom nemoguća.

(NAP)

Nakon hapšenja Vranja i Husića: Otvoreni Balkan za zatvaranje žrtve

Mislio sam da je u pitanju šala kada sam prošle nedjelje, minut do četiri, primio poruku od Edina Vranja kojom me obavještava da je uhapšen. Nazvao sam ga istog trenutka, ali nije se javljao. Pozvao me pet minuta kasnije i tiho saopćio da se nalazi u policijskoj stanici u Priboju, da ga sumnjiče za ratne zločine i da mu oduzimaju telefon. Onda mi je, putem vibera, poslao fotografije potvrde MUP-a Republike Srbije kojom se potvrđuje da je upoznat s pravima. Više se nije javljao.

Edina Vranja poznajem već nekoliko godina. Bio je često tema mojih kritičkih tekstova i priloga. To što ja mislim o njemu ili što on misli o meni potpuno je nebitno za ovu priču. Stvar je principa.

Ima možda tridesetak dana otkako sam u Novom Sadu pronašao i snimio Duška Kornjaču, optuženika za zločine protiv čovječnosti koji je „nedostupan“ bh. pravosuđu. Pravedni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić saopćit će naciji da Duška Kornjaču neće izručiti Bosni i Hercegovini, gdje bi mu se trebalo suditi zbog ratnih zločina u Čajniču. Reći će predsjednik Srbije, koji se zalaže za otvoreni Balkan, da neće izručiti nijednog Srbina optuženog za ratne zločine jer bi to ugrozilo „ustavni“ poredak države na čijem je čelu. Pa, zato, u toj državi slobodno živi petnaestak optuženika za ratne zločine. Slobodno živi presuđeni ratni zločinac sa tuzlanske Kapije Novak Đukić, presuđeni ratni zločinac iz Bratunca Mirko Todorović Banana. U Srbiji slobodno žive optuženici genocid u Srebrenici.

Bio sam tad još sasvim mali kada su na televiziji prikazivali slike Samira Avdića, Nedžada Husića i Ahme Harbaša. Ova trojica Srebreničana su u julu 1995. godine, zajedno sa ostalim muškarcima, putem smrti krenuli ka Tuzli. Kada je kolona razbijena, sedmorica Srebreničana, Nedžad  Hasić, Behudin Husić,  Ahmo Harbaš, Vahdet Avdić, Samir Avdić, Enver Harbaš i Muharem Hasić, krenuli su svojim putem. Deset mjeseci su lutali podrinjskim šumama, onda su se 11. maja 1996. godine na Crnom Vrhu kod Zvornika predali američkim pripadnicima IFOR-a, koji su im obećali da će ih prebaciti u Tuzlu. Slagali su ih. Sedmorica muškaraca isporučeni su MUP-u Republike Srpske. Tada je nastao slučaj „Zvornik 7.  MUP RS-a ih je teretio za ubistvo četvorice Srba i jednog Bošnjaka u Podrinju. Kasnije će ih pustiti i suditi im u odsustvu. Onda će za njima raspisati Interpolove potjernice i ovi Srebreničani su postali ljudi bez identiteta. Godinama su živjeli na teritoriji Federacije, sve dok ih SIPA, po nalogu pravosuđa Republike Srpske, nije počela hapsiti. Jučer je uhapšen Behudin Husić. Nakon 26 godina progona, u rukama je policijske iz Republike Srpske. Prebačen je u pritvor u Bijeljini. Tu, u tom gradu, godinama je slobodno živio general Milomir Savčić, čovjek koji je optužen za genocid u Srebrenici. Živio je mirno dok mu „njegovi ljudi“ iz Tužilaštva BiH nisu dojavili da će biti uhapšen. Onda je iskoristio „otvoreni Balkan“ Aleksandra Vućića i prešao u Srbiju. Da živi mirno i bude „nedostupan organima gonjenja BiH“. Behudin Husić, koji je uspio pobjeći Savčićevim vojnicima u julu 1995. godine, dostupan je „organima gonjenja“. On je u pritvoru, a Savčić na slobodi. U Srbiji. Čijem predsjedniku ne pada napamet da hapsi, izručuje ili procesuira Srbe optužene ili osuđene za genocid. Jer bi time narušio „ustavni poredak“ Srbije.

Za razliku od Savčića, Kornjače i osuđenog ratnog zločinca Novaka Đukića, srbijanska policija hapsi – Edina Vranja. Hapsi Osmana Osmanovića, hapsi Huseina Mujanovića. Hapsi Iliju Jurišića, Tuzlaka kojeg je godinama proganjalo pravosuđe Srbije. Kolega Damir Kaletović, u saradnji sa pokojnim Sinanom Alićem, 2007. godine će napraviti dokumentarni film o Iliji Jurišiću. Dali su mu naslov – „Žrtva je krivac“.

(oslobodjenje.ba)

Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: Milatović ima jasan plan – desetinama hiljada muslimana iz dijaspore treba oduzeti pravo glasa. Eto ideje za Schmidta!

Pogledajte, molim vas, ovu objavu. Pogledajte kako izgleda ogoljeni fašizam.

Ljudi o kojima “Alternativa” govori su crnogorski iseljenici iz Zapadne Evrope. To su ljudi koji su crnogorski državljani. Oni imaju pravo glasa. I to pravo nemaju manje od mene ili od fašista iz “Alternative”, niti njihov glas vrijedi manje od našeg.

Ti ljudi, koje po mišljenju Milatovićevih podržavalaca treba spriječiti da glasaju, a koje, ako ipak glasaju, valja privesti na granici i oduzeti im državljanstvo su, eto šta ćeš, zalomilo se – dominantno Bošnjaci. A ima  i Albanaca. Ti ljudi su, kako bih vam rekao, nije da je bitno, ali tako se potrefilo – muslimani.

I onda kažu da nema napretka… Ovi će legitimisati ljude, “analizirati imena osoba” i oduzimati im državljanstvo. Kada su njihovi prethodnici i ideološka sabraća “analizirala imena osoba” u Štrpcima, analizirane su pobili. Šta reći: Štrpci 2.0. “Srećno Jakove!”

Nekakav Dritanov pitbul, Jakupi, koji nešto radi u nekakvom ministarstvu, takođe je, u ime države, zaprijetio crnogorskoj dijaspori.

Velikosrpska propagandna platforma “Vijesti” iseljenike je optužila da su korumpirani – da od Mila uzimaju pare kako bi došli u Crnu Goru i glasali za njega. Dijapora je, dakle, poručuju “Vijesti”, korumpirano govno koje će sve uraditi za sitne pare.

Što je, zapravo, ako malo razmislite o tome, genijalna teza. Širom svijeta ljudi odlaze u bogatije zemlje pa svojima u siromašnoj domovinu šalju pare. Samo je u Crnoj Gori drugačije. Kod nas, po Milatovićevim podržavaocima, ljudi odu u Luksemburg, tamo se obogate, kupe kafiće, fabrike i hotele, pa uzmu 100 eura od Mila da glasaju za njega. Eto kolika je to fukara – ako vjerujete “Vijestima”. Čiji je vlasnik, Miodrag Perović, podržao Amfilohijeve litije jer je u njima vidio “emancipatorski potencijal”. Tako je rekao, očiju mi. Čiji drugi vlasnik, Željko Ivanović, mene zove “mula Andrej” jer ja, ko biva, za ukus četnika previše volim muslimane. I za razliku od njegove novine mislim da i muslimani moraju imati pravo glasa.

Kada je prije sedmicu-dvije grupa građana Cetinja održala protest zbog promotivnog skupa Jakova Milatovića u tom gradu, sve su se zapadne ambasade oglasile u osudi tog protesta. Izrazile su ambasade zabrinutost za demokratski proces u Crnoj Gori. Francuski ambasador je protestante nazvao fašistima.

Mislite li da se koja od tih ambasada oglasila sada, kada se vrši skandalozan pritisak na crnogorske iseljenike da odustanu od svog prava da glasaju? Ramazan vam je, ne valja ‘sovati, pa se neću izraziti precizno.

Elem – nije. Kada država i ostala ološ prijeti dijaspori da će im oduzeti državljanstvo ako glasaju, to nije prijetnja demokratiji.

Predsjednički kandidat Milatović ima jasan plan kako da se to – da muslimani glasaju – ubuduće ne dešava. Iznio ga je, kakvo iznenađenje, tokom intervjua na televiziji „Vijesti“.

Plan je jednostavan. Desetinama hiljada muslimanima iz dijaspore treba oduzeti pravo glasa. To pravo treba dati desetinama hiljada ljudi iz Srbije i entiteta Republika Srpska. Etničku strukturu biračkog tijela treba promijeniti tako da pobjeda srpskog kandidata na svakim sljedećim izborima u Crnoj Gori bude garantovana.

Eto ideje za Schmidta. Ako opet bude problema da nametne vlast HDZ-a i dritanoida, eto rješenja – oduzeti bošnjačkoj dijaspori pravo glasa. Ako koji ipak glasa, hitno mu oduzeti državljanstvo. Ovo što je Schmidt uradio je efikasno – štelovati sistem tako da glas Hrvata vrijedi više od glasa Bošnjaka. Ali mjesta za poboljšanje uvijek ima. Još efikasnije je zabraniti Bošnjaku da glasa, kao što sada pokušava crnogorska vlast.

U tom smislu su fašisti iz “Alternative” ne samo alternativa, nego i avangarda.

To da Balkanci jednoga Njemca podučavaju finesama naprednog fašizma samo naizgled je paradoksalno. Ideje su kao voda: neprekidno kruže u prirodi. Ideja potekne sa jednog mjesta, pa se tamo izmijenjena vrati. Pripadnici Ku Kluks Klana, pedesetih godina XX vijeka u Alabami, recimo, imali bi šta da nauče od načina na koji vlasti i brižni građani RS-a zastrašuju i zlostavljaju povratnike. Kristalna noć i Marš na Rim su, kako bi se reklo, zlatni standard fašizma – to ne sporim. Ali ipak, tvrdim: svaki živi naci-fašista ima šta da nauči od crnogorske vlasti koja je ljudima naumila oduzimati državljanstvo zato što ne glasa za njih.

Gledajte… Da li znate da danas ne bismo imali francuska vina da nije otkrivena Južna Amerika?

Priča koju ću vam ispričlati nije tačna, ali je istinita. Francuske sorte grožđa su svojevremeno izvezene u Južnu Ameriku. Kada je bolest doslovce uništila, zatrla francuske vinograde, francuske su sorte grožđa u postojbinu vraćene iz Čilea, Argentine… Kao bi se reklo – francuske su se sorte u Francusku vratile iz dijaspore.

(Slobodna Bosna)

Kolumna Andreja Nikolaidisa: “Jesu li Amerikanci rekli da Mandić ne može u vlast, zato što je ruski igrač, kao i Dodik? Gdje je sad Mandić? U vlasti gdje i Dodik”

Ljudi, plačem.

Čuli ste da je Dodik pod američkim sankcijama? On je, je li, ruski igrač i razbija Bosnu. A Amerika se, je li, bori protiv Rusije svuda, pa i na Balkanu. Amerika, je li, brani Bosnu da je Dodik ne razbije. Zato su, je li, Amerikanci krenuli da sruše Dodika, te spasu Bosnu, mir u regionu, demokratiju i sve što je progresivno, inkluzivno a i ne-primitivno.

E sad… Idu izbori u Bosni. I gle čuda: ispostavilo se da su američke sankcije postavljene tako da Dodiku garantuju pobjedu na izborima. Evo link.

Zahvaljujući sankcijama, da ponovimo jer je nevjerovatno, opozicioni SDS ne može na izbore. A Dodik, koji evo posrće pod američkim sankcijama, kao što se pod tim sancijama pati i Putin – na izbore može. Tako se to radi: kad hoćeš nekoga da oboriš sa vlasti jer je prijetnja miru u regionu, njegovu opoziciju onemogućiš da izađe na izbore i tako mu osiguraš pobjedu.

Jebali su Dodiku oca kroz oca.

Nije li, uostalom, slično bilo i kod nas? Jesu li Amerikanci rekli da Mandić ne može u vlast, zato što je ruski igrač, kao i Dodik? Hvala, jesu. I đe je sad Mandić? U vlasti, đe i Dodik, hvala na pitanju. Jesu li Amerikanci ljuti na onoga ko je Mandiću dao vlast, a oni mu rekli da to ne čini? Nisu. Naprotiv. Njihov izaslanik za Balkan rekao da je u Crnoj Gori za sve najvažnije da slušaju lidera vlasti čiji temelj je Mandić.

Jebali su oca kroz oca ruskim igračima na Balkanu. Evo ih svuda na vlasti: od Bosne, preko Crne Gore, Srbije do Makedonije.

A tako vam je, dragi moji, i sa ovom Rezolucijom o Srebrenici. Oni koji se najviše bune protiv Rezolucije, za to imaju najmanje razloga. Rezolucija ih neće oboriti sa vlasti. Naprotiv. Na vlasti će ih učvrstiti. Potom: Rezolucija neće ukinuti njihov velikodržavni projekat. Naprotiv: osnažiće ga.

Rezolucija je performativni akt, kojim se osuđuje genocid, ali se ne poništavaju njegove pravno-političke posljedice. Ne: te se posljedice čak i ne pominju.

Kako je govorio pokojni Bojan Tončić: u nedostatku boljih izvora, dozvolite da citiram sebe.

Uzgredno, gotovo nehajno pomenimo da je genocid u Srebrenici, koji nije bio out of the blue incident, nego logični i predvidivi krešendo dvostruke agresije na Bosnu, ostavio direktne političke posljedice. Sada se neprekidno ponavlja mantra o »istini« i »suočavanju sa istinom«. Sve se svodi na počast žrtvama te pronalaženje i kažnjavanje počinilaca. Ali se dobro vodi računa da ta istina ostane metafizička, a osim toga i ne-jedna. Da istina ne ostavi bilo kakve fizičke posljedice. Ovdje se mora biti vulgarni istorijski materijalista: ako ćemo već o istini, »Istina o Srebrenici«, sa ili bez Mladića u zatvoru, gola je laž, rutinski cinizam, ukoliko ta istina nije fizički, politički uobličena. A politička artikulacija istine o Srebrenice može biti samo jedno – ukidanje Republike Srpske, poništenje političkih posljedica genocida i vraćanje političkog stanja na ono prije zločina. Ako se osuđenim lopovima oduzima imovina stečena krađom, kako je u bosanskom slučaju moguće sprovesti pravdu ako se ne oduzme stečeno genocidom? Ubijenima pomen i zvučne fraze, ubicama zemlja i vlast. Gdje je, tačno, tu pravda , a gdje pomirenje?

I ta ogavna fraza »nikada više«, »never more«, koja u slučaju Srebrenice i Bosne ne zvuči kao obećanje, nego kao prijetnja: kao zloslutni refren koji ponavlja Poov gavran. »Nikada više« genocid kojim su počinioci postigli svoj politički cilj znači samo jedno: da je genocid pravno nedozvoljen, ali praktično itekako isplativ. Stoga »nikada više« koje ne povlači političke posljedice znači samo jedno: »ponovo«. Znači: Genocid? Da, molim. Who Dares Wins. Sreća prati hrabre. Pregaocu Bog daje mahove. Neka bude što biti ne može. Itakodalje…

Srebrenica je mrlja na našoj čovječnosti, poručili su evropski glavari. Doista? Što bi to trebalo da znači, kada je sama čovječnost Rorschachova mrlja, u kojoj je moguće vidjeti Božiji lik, ali i nakazu? A što ako je u Srebrenici nesputano, svojim riječima, progovorila naša čovječnost, što ako je tu naša čovječnost iz sveg glasa zapjevala, nakon što je uklonjeno sve što ju je sputavalo? Što ćemo sa tom pjesmom, koja je smrtonosna kao pjev sirena?

Pjevali su i holandski vojnici. Na snimku koji prikazuje njihovo slavlje zbog povlačenja iz Srebrenice, vidimo ih kako blatnjavi i pijani pjevaju I Will Survive – ja ću preživjeti. Više od 8 000 ljudi nije preživjelo.

Genocid u Srebrenici bio je (uvijek) traumatični upad Realnog koji je razbucao simbolički okvir koji su činili zakoni rata, Ujedinjene nacije, sistem kolektivne bezbjednosti, opominjuća moć Holokausta… Slikovnicu koju smo sebi predstavljali kao etičku mapu politike Srebrenica je razbucala onako kako je Mladić cijepao dokumenta o primirju. Na nemisliv zločin može se odgovoriti samo nemislivom kaznom.

Razlika između onih koji vjeruju u jednog Boga koji će, kasnije, svesti sve račune, kazniti krive i nagraditi prave, i onih koji vjeruju u institucije svjetske pravde koja će rasporediti krivicu i omogućiti pomirenje, manja je nego što i jedni i drugi vole da misle. I jedno i drugo, i njihov Bog i njihova pravda, postoje samo u odsutnosti i obećanju. Njihov Bog stiže prekasno za žive, njihova pravda stiže prekasno za mrtve. I jedno i drugo slabi je lijepak koji makete prihvatljivog svijeta koje držimo u rukama sprječava da ne iscuri kroz naše prste.

(CDM)

 

Kolumna Vildane Selimbegović: Jedan je Dino

Bila je subota, davne, davne 1997. godine. Tog 29. novembra nikome nije bilo do AVNOJ-a i sličnih sjećanja, u Sarajevu se, naime, u Skenderiji igrao veliki košarkaški meč: Bosna i Hercegovina protiv Hrvatske. Danima ranije grad je tresla groznica zbog utakmice, tražila se karta i naravno – dvorana je bila popunjena do posljednjeg mjesta. Naša ekipa izborila je pobjedu, junak utakmice je bio Nenad Marković, a toga dana prvi put se u Sarajevu (možda i u cijeloj Bosni i Hercegovini) skandiralo – Gazi, gazi, ustaše!

On ne odustaje

Nije nevažno za ovu priču: tadašnje Sarajevo, koliko je god slavilo pobjedu, imalo je snage reagirati na skandalozno skandiranje. Operirana sam od sporta, ali košarku volim, no nisam bila na utakmici, već u redakciji magazina Dani i sa dvije koleginice preslušavala snimak sa tribine Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca: gost je bio član državnog Predsjedništva i lider SDA Alija Izetbegović. Govorio je, bolje rečeno rafalao je novinare. Posvetio se Danima i Slobodnoj Bosni, nije koristio imena, već sintagmu Oni i ona, no po tekstovima na koje se referirao od početka njegova izlaganja bilo je jasno da su oni dva Senada (Pećanin i Avdić), Nerzuk Ćurak i Ozren Kebo, a mene je zapalo da budem – ona. Izetbegović (otac) nas nije štedio – soroševci, novinarske kurve, izdajnici države, strani plaćenici, nema šta nismo bili, a te smo večeri naravno bili i druga najvažnija vijest javnih servisa koji su, odmah nakon izvještaja o veličanstvenoj pobjedi BiH, javnost informirali o predsjedničkoj analizi zloćudnih medija.

U to doba i Dani i Slobodna Bosna istrajavali su na teškim temama: ratni zločini Armije BiH, ubistvo Nedžada Ugljena, Bosna je istraživala famozne Ševe, a mi u Danima kompletirali dosje Kazana. Koliko god smo očekivali reakcije, prijetnje i maltretiranja nakon svakog broja (Skupljat će vas u dijelovima po kontejnerima, nebrojeno puta smo čuli nakon telefonskih poziva Cacinih suboraca), Izetbegovićev vaz izazvao je drugu vrstu nemira, a kada smo se bacili na posao da analiziramo analizu, ustanovili smo da je jedan od citata zbog kojih je Dane nalijepio predsjednik SDA iz intervjua Dine Mustafića. Iskoristili smo prvu priliku da naša novinarka – na jednom od presova – priupita lidera Bošnjaka zašto se nije referirao i na intervjuiranog, a Alija je uz osmijeh odgovorio: Jedan je Dino! K’o biva, Mustafić radi ozbiljan posao, a mi smo sve ono čime nas je počastio. Dino, koji je tada – činilo mi se – navraćao u redakciju i da nas svojim prisustvom ohrabri, nije krio nelagodu, potpuno svjestan da je na našim leđima predsjednik iscrtao mete, a da je svojim autoritetom njega amnestirao. Naravno, kada god neko od nas nije imao kontraargument u debatama s njim, razgovor se završavao citatom – Jedan je Dino!

Dugogodišnji direktor MESS-a, jedan od osnivača Naše stranke (2008.), Mustafić je uvijek i prije svega bio i ostao redatelj. Iako je cijeli svoj poslijeratni angažman posvetio borbi za pomirenje, pa je zagovarao Inicijativu za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriji bivše SFR Jugoslavije od 1. januara 1991. do 31. decembra 2001. godine, koju su sporazumno trebale osnovati države na području nekadašnje SFRJ, poznatiju kao REKOM, Mustafić se držao svog temeljnog zanimanja vjerujući da je kultura najsigurniji most među ljudima i postavljao je – diljem regiona – predstave koje i danas preispituju naš odnos prema stvarnim vrijednostima. Možda ga i najbolje ilustrira vlastiti (debitantski) film “Remake”, priča koja prati tragičnu sudbinu oca i sina tokom Drugog svjetskog rata i opsade Sarajeva. Film je pokupio brojne međunarodne nagrade, a ja ću izdvojiti samo jednu, onu američku, iz San Francisca, dobijenu za mir i kulturalno razumijevanje. To je Dino i zbog toga je rado viđen u cijeloj Jugoistočnoj Evropi, naravno u onim krugovima koji se ne bave svađama, podjelama i prijetnjama ratom. Iz istog razloga s Dinom se obračunavaju razni spin-majstori radikalne provenijencije, no on ne odustaje: antifašista u duši svojim britkim opaskama secira domaću i regionalnu stvarnost posvećen i odan Bosni i Hercegovini svih njezinih ljudi. Zato je uvijek spreman obračunati se s nacionalizmom, kako u tuđim redovima tako i u vlastitoj avliji.

E upravo ta njegova sloboda(?!) da kritizira domaću avliju toliko je naljutila izvjesno biće za koje se i u Sarajevu dugo sumnja da je izmišljeno, a navodno postoje svjedoci koji se kunu u njegovu autentičnost, da mu je posvetilo tekst u kome se naoružano svim svojim ekstremno desnim vizurama obračunava s likom i djelom građanina D. Mustafića. Dugo, zaista dugo, čak i u ovako otrovanom javnom prostoru, nije se pojavio uradak s toliko isijavajuće mržnje. Naravno, ne vrijedi citirati ni slova (utuživo je!), a kamoli ponavljati dobro poznate sintagme iz arsenala medijskog frankenštajna koji stvarnost Bosne i Hercegovine tumači iz tursko-bošnjačke vizure istrajavajući na oprobanom receptu crtanja meta na leđima svih koji mu se ne sviđaju: red crvenog, red jugonostalgije, obavezan red Šumadije i kao optužba svih optužbi, ona najteža dakle – građanska vizija, istrajavanje na principima i odanost moralu! Omrznuti građanin Mustafić kriv je što je ljevičar, još je krivlji što je u Sarajevo doveo Narodno pozorište iz Beograda, a neoprostivi mu je grijeh (to se zaista mora citirati!) što po njemu “Bošnjaci, kao ‘većina’ imaju ‘historijsku odgovornost’ za opstanak bosanskohercegovačke države i društva, te se stoga ‘moraju odreći priče o temeljnom narodu’ koji ima bilo kakvo više i jače historijsko pravo na Bosnu i Hercegovinu”?! Dakle, “Mustafić Bošnjacima kao narodu odriče bilo kakvo veće pravo na Bosnu i Hercegovinu, dok ih istovremeno kao kolektiv osedlava odgovornošću za opstanak države i društva!”

Do nogu je potukao sve one izjave Bakira Izetbegovića

Autoru valja odati priznanje: zaista je razgolitio politiku SDA – na koju se, naravno, sam tekst obilato poziva – i do nogu potukao sve one izjave Bakira Izetbegovića kako se stranka na čijem je čelu zalaže za građansku BiH u kojoj će svi (pa i Ostali!) imati pravo da biraju i budu birani. Omakne se Izetbegoviću (sinu) u zadnje vrijeme i priča o jednakosti pred zakonom, pa ako je opet ima u vidu, možda je vrijeme da shvati zašto njegove izjave izazivaju podsmijeh, a nerijetko i bijes ne samo onih s manjim pravom na BiH – kako Srbe, Hrvate i omrznute građane oslikava njegovo partijsko glasilo – već i stranaka s bošnjačkim predznakom koje uopće nemaju dilema da to veće pravo Bošnjaka na BiH valja iščitavati kao neotuđivo pravo SDA da bude temelj temeljnog naroda pa samim tim i vlasnik svega. Što se odgovornosti tiče, koja je tako naljutila autora i redakciju nepominjanih glasila, stvarnost im se opasno narugala: o najvećoj odgovornosti Bošnjaka za Bosnu i Hercegovinu, upravo zato što su većinski narod, ali i zato što nemaju rezervnih domovina i razumiju biće zemlje čija je tradicija suživot sa komšijama, nerijetko i jako lijepo govori i reisu-l-ulema Islamske zajednice dr. Husein ef. Kavazović. Ako se ne varam, u intervjuima Oslobođenju najmanje u dva navrata. Ne znam da li bi uredništvo glasila koje toliko mrzi građanina Mustafića umjelo lakonski objasniti ovu kontradiktornost rečenicom “Jedan je reis”, ali znam pouzdano da bi Izetbegović (sin) morao iz slučaja Mustafić razumjeti koliko je udesno poveo stranku koju je utemeljio njegov otac. Ne zbog Dine, već zbog aktualnog stanja države i društva koji se rasipaju na naše oči. Pa, ako je SDA zaista za BiH, da to konačno ugledamo na djelu.

(oslobodjenje)

Nikolaidisova poslanica paliteljima: “Moja je borba protiv zlog duha i njegovih vladara; protiv mračne ideologije koju slijedite, za kojom su ostali potoci krvi…”

Braćo i sestre, palitelji i paliteljice.Kao Grka ste me spalili i o meni lagali, pa ću vam kao Grk i odgovoriti.

Mislite da znate što ste i zašto učinjeli. Ali… Da ste mislili, ne biste učinjeli. Dopustili ste da vas, umjesto razuma, vodi mržnja, koja je divlji plamen, ali ne grije. U toj mržnji nisam izgorio ja. Nego vi.

Stoga će vam Grk reći što jeste učinjeli. O tome govori René Girard. Ako ne vjerujete meni, čitajte Basaru. On je najveći živi srpski pisac i Girarda odlično tumači.

Spaljivanje koje ste upriličili oblik je mimetičkog žrtvovanja.

Istorija se po Girardu odvija kao niz „mimetičkih ciklusa“. Kada zlo unutar jedne zajednice dostigne nesnošljiv nivo, koji prijeti da uništi samu zajednicu, pribjegava se činu mimetičkog žrtvovanja: pronalazi se žrtva koja će biti prinešena onome u što zajednica vjeruje. Budući da je u pitanju čin koji je i sam zao, dakle lažni lijek, stvar se neprekidno ponavlja, u nedogled. Uvijek su potrebne nove žrtve.

Girard navodi primjer iz Filostratovog “Života Apolonija iz Tijane”.

Drugi je vijek naše ere. Apolonijeva slava, zahvaljujući čudima koja je izvodio, u paganskim je sredinama veća od Isusove.

Efes je zahvaćen kugom. Kao posljednja nada, pozvan je Apolonije, koji odmah daje obećanje: “Već danas ću okončati epidemiju koja se obrušila na vas”. On narod odvodi u teatar, gdje je bila postavljena velika slika boga zaštitnika grada. Na ulazu u teatar, mag primjećuje slijepog prosjaka koji je žmirkao, kao da je slijep. Kakav odbojan čovjek, pomisli Apolonije.

U teatru, on ljudima saopšti da je slijepac kriv za sve njihove nevolje i Efežane pozove da kamenjem usmrte “neprijatelja bogova”. Ljudi, međutim, pred sobom nisu vidjeli demona, nego nemoćnog čovjeka koji ih je preklinjao za milost.

Neko je, na koncu, ipak bacio prvi kamen. Tada je sve bilo gotovo: masa je, kao što će uvijek učiniti, krenula za njim. Filostrat piše kako je prosjak tek pod kišom kamenja pokazao svoje pravo lice: Efežanima je uputio “prodoran pogled pun vatre”. A kada su ljudi razgrnuli kamenje, vidjeli su da njihova žrtva nije bila čovjek. “Na njegovu mjestu bila je zvijer koja je nalikovala na velika psa, ali velika poput najvećeg lava”.

Ovo priziva u sjećanje jevrejsku misao koju je, piše Girard, volio da ponavlja Levinas: ako se svi u gomili slažu da je neki čovjek kriv, oslobodite ga, sigurno je nevin.

Kako tumači Girard, navedeni primjer ilustruje izbijanje mimetičke zaraze koja, nakon što je bačen prvi kamen, čitavo stanovništvo usmjerava protiv nevinog prosjaka. On piše: “Početno odbijanje Efežana jedina je zraka svjetla u tom mračnom tekstu, ali Apolonije čini sve što može ne bi li je ugasio i u tome uspijeva”. Na koncu, nakon što su počinili zločin, Efežani naravno “vide” čudovište – u suprotnom bi se morali suočiti sa svojom krivicom.

Nismo više pagani. Ali mnogo je paganskog u nama. Spaljivanje lutke simboličko je žrtvovanje. Spalili ste lutku da ne bi spalili mene – a to je kažnjivo. No katarze nema, niti je tamo gdje je tražite može biti.

Braćo i sestre;

Je li vam provedrilo? Je li vam otoplilo? Živi li se lakše? Je li sada sve kako treba? Niste se, valjda, zalud sramotili?

U barem jednoj stvari, ja sam pavlijanac. Jesam, sijedio sam Pavlovu Poslanicu Efežanima. Moja borba nikada nije bila protiv mesa; nikada nije bila protiv vas. Moja je borba protiv zlog duha i njegovih vladara; protiv mračne ideologije koju slijedite, za kojom su ostali potoci krvi, kuće u plamenu i plač. I groblja. I groblja. I groblja.

Sad vas pozdravljam. Idite kuda ste krenuli, idite kako ste krenuli. Ali se ne bojte. Jer, znajte: što god da je, sve je Milost Božija.

(CDM)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...