Prošlog ljeta podigla se silna prašina na jugoistoku Albanije zato što je u Korči najavljen koncert Gorana Bregovića. Albanski, ali još i više mediji s Kosova, smatrali su da Brega nema šta da traži na festivalu piva u okviru kojeg je predviđen i nastup, zbog svoje pjesme Kalašnjikov, bez obzira na njezinu planetarnu popularnost, a zato što su u Korči i ostalim albanskim gradovima sklonište od rata na Kosovu potražile brojne porodice. Ta je pjesma, tvrdili su ustanici protiv Brege, “probudila srpski nacionalizam”, a riječi “pucaj, juriš i boom, boom, boom, navele srpsku vojsku i paravojne formacije da čine zločine na Kosovu”. Koncert je – iako uz bačeni suzavac – održan, čak zatvoren uz “Kalašnjikov”, Brega je još ranije postao počasni građanin Tirane, a branitelji njegova lika i djela ovom su se prilikom okoristili argumentima iz historije “Kalašnjikova”: pjesma je snimljena 1995. za film “Underground”, redatelja Emira Kusturice, crnohumornu dramu nagrađenu kanskom Zlatnom palmom, a “Kalašnjikov” je – reći će rok-kritičar i spisatelj knjige o kultnom Bijelom dugmetu Dušan Vesić – personifikacija Balkana.

“Ne’uzu billah”

Ako uračunamo devedesete i ratove na ovom prostoru, kalašnjikov je mnogo više od stilske figure, no ako ćemo baš insistirati na umjetničkom izričaju, prigodnije bi bilo reći da je simbol smrti i prijetnje. Kako to izgleda u praksi, uvjerila se katolička sarajevska porodica koja je na ulaznim vratima svoga stana postavila božićni vijenčić ispod kojeg je promptno osvanuo natpis: “Hoćete da vas kalašnjikovom išaram, imam ga?”. Isti je autor prijetnju dopunio i crtežom kalašnjikova uz poruku: “Tu sam katolici da vas prekrstim”.

Na susjednom zidu, na kome je pozvao komšije da ga slijede u jurišu, potpisao se kao Emir, policija koja je ovaj put reagirala ubrzo je saopćila da je uhapsila E. B. i u njegovom stanu pronašla još crteža i natpisa, a 22-godišnjaka uz pratnju ispratila do psihijatrijske bolnice. Što nas je opet bacilo u prošlost i vrijeme atentata na Jozu Leutara, tada zamjenika federalnog ministra policije, kada bošnjački dužnosnici nisu imali dileme – ubicu treba tražiti među “njihovim ekstremistima ili našim budalama”. Atentator nije otkriven, kao što nisu otkriveni niti izvršioci brojnih akcija prijetnji i progona naših sugrađana: ne tako davno, avgusta ove godine, Goranu Mikuliću je na poslovnom prostoru ćirilicom ispisano Ne’uzu billah! (Arapski izraz za gnušanje i zgražavanje nečim; zaziv upućen Bogu da nekog od toga spasi, neki ga prevode i uzrečicom “Gluho bilo!”, a Škaljić sa “Bože sačuvaj!”) Policajci su, nakon što im je prijavljeno, rekli da je u pitanju ozbiljna prijetnja, tim prije što nije prva upućena ovom poznatom Sarajliji, antifašisti, izdavaču, velikom promotoru bosanskohercegovačkog zajedništva i kulture. Na prijetnje i progon Mikulića javno je reagirala jedino advokatica Senka Nožica: “Ovo je čisti čin fašizma. To je fašizam protiv koga se dnevno moramo boriti”.

Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić voli se predstaviti antifašistom, no na prijetnju Mikuliću nije se ni osvrnula. U to je doba bila zabavljena vlastoručnim pisanjem teksta za spomen-ploču na Kazanima, onu na kojoj je rezolutno odbila zabilježiti da broj žrtava nije konačan i na kojoj nema ubica naših sugrađana, odmetnutih pripadnika 10. brdske brigade Armije BiH pod komandom Mušana Topalovića Cace. Nakon što je samozadovoljno promovirala spomenik težak 350 kilograma, odlučila je primijetiti sramotni natpis na vratima sarajevske obitelji koja slavi Božić. Ponesena pjesmom, mudro nas je poučila da je kalašnjikov, onaj simbol smrti i prijetnje, reakcija na izjave Zorana Milanovića, predsjednika susjedne Hrvatske?! K’o biva – on nama boom, boom, a mi juriš! Istina živa, zaziva Brega u “Kalašnjikovu” Zoki, Zoki – ali, draga naša gradonačelnice, nije to taj Emir, nije njihov ekstremist! Sutradan ujutro počelo je potcrtavanje, u narodu poznatije kao pravdanje. Pa nam je gradonačelnica saopćila da ona nije tako mislila, gdje će ona (Ne’uzu billah!) braniti napadača, ona je samo ukazala do čega dovodi zapaljiva retorika, koja se u cijelom regionu mora prekinuti sada i odmah prije nego problem dođe pred svačija vrata. “Napad na dom bilo koje sarajevske porodice je napad na mene i moj dom, napad na naše Sarajevo i na naš način života”, zaključila je Karić. SDP, partija kojoj je naša gradonačelnica potpredsjednica, pogurala ju je saopćenjem, jednako potcrtavajući šta je pisac (spomenika) htio reći prije nego što je progovorila.

Problem je, nažalost, mnogo veći nego ga naše Sarajevo želi prepoznati. “Antifašizam podrazumijeva reakciju, antifašizam podrazumijeva da ste prisutni, antifašizam podrazumijeva da se kaže fašisti da je fašista. Ne iz razloga da bismo mijenjali politički sistem, ne iz razloga da bismo tako dospjeli do nekih centara moći, nego iz razloga da štitite sebe i svoje. Jer ako ja neću reći da je prema nekom učinjen fašistički čin, kad prema meni bude učinjen, kad meni napišu zato što sam nepoćudna zbog nacije i onih krvnih zrnaca o kojim sam govorila, svi će šutjeti”, kazala je advokatica Nožica ustajući u odbranu Mikulića. Vlasti su napad oćutale, na svim nivoima. I ovaj božićni bi prošao uz sporadične, da ne kažem redovite reakcije sa istih adresa, da vlast – oličena u našoj gradonačelnici – nije odala šta misli, pa je onda uslijedila debata. I opet ne zbog samog napada, ne zbog progona i prijetnji smrću katoličkoj obitelji, već zbog blama kojim se vlast razgolitila. Naše Sarajevo već jako dugo o multikulturalnosti i svom zajedništvu govori samo u prigodne svrhe, a naš način života postao je takav da nam je skoro pa normalno da “naše budale” prijete smrću i progone naše sugrađane samo zato što nisu Bošnjaci. SDP-ova potpredsjednica na čelu grada iznenađenje je tek utoliko što nam je uživo servirano da nema razlike u postavkama ko vlada. To je lekcija koju smo naučili na spomen-ploči na Kazanima: samo je Naša stranka stala na stranu žrtava, svi su drugi zdušno ustali u odbranu Cace. I nimalo im nije zasmetalo što su tim činom uvrijedili porodice žrtava, sve naše sugrađane koji su ostali u ovom gradu tokom opsade, strahujući za svoje živote od granata i snajpera s brda i odmetnika iznutra, ali i časnu borbu Armije BiH i njezinih pripadnika koji su branili Bosnu i Hercegovinu rame uz rame sa svojim suborcima nebošnjacima. I to je zapravo najzorniji dokaz da jedne aršine imamo za sebe, a potpuno drugačije za sve ostale.

Potpredsjednici SDP-a

Da nam je zaista stalo do zajedništva i multikulture, jer se to nas tiče, jer je to napad na naše Sarajevo i naš način života, znali bismo ko to sve puca u naš suživot i ko nam i kako dijeli naše domove. Umjesto Mustafe Busuladžića, imali bismo Ulicu Jovana Divjaka. Ne bismo i 26 godina od kraja rata čuvali svoje zločince već bismo čuvali svoje sugrađane, s Vijećnice – u kojoj stoluje naša gradonačelnica – skinuli bismo sramnu ploču koja optužuje srpske zločince, makar iz poštovanja prema Miri Lazoviću koji jednako traži da se tekst promijeni kako bi odgovarao faktografskoj istini. Spisak je poduži, i u konačnici se svodi na to da valja prvo počistiti u svojoj avliji vodeći računa da tuđim nacionalizmima ne pravdamo domaći. Ne zato što je onaj Zoki iz Zagreba odlučio da bude veći tuđman od pokojnika, već zato što je naš Ivo Komšić dokumentirao Franjin zločinački profil. A naše Sarajevo, s ovakvom gradonačelnicom i prihvaćenim načinom života, juriša da potvrdi onu Breginu tezu o malo neobičnoj selendri. Na tom i takvom putu, priznat ćete, posve je svejedno što je naša Benjamina potpredsjednica SDP-a. Uostalom, Milanović je bio i predsjednik SDP-a Hrvatske.