Bosna i Hercegovina vodeća je država Evrope! Njen bruto društveni proizvod je najveći i nezaustavljivo raste. Svi koji su napustili ovu državu, vratili su se sa sve porodicama, rade, sretni su i zadovoljni kao i njihove komšije. A i susjedi u mahali.
Nezaposlenost je minimalna. Ne radi samo onaj ko neće. No, bogata Bosna i Hercegovina brine se i o njima. Beskućnika ima, naravno. Ali se zna, a i oni stalno to ističu, da je to njihova želja, nekakav identitetski izričaj, šta li…
Sva vrata otvaraju se pred Bosnom i Hercegovinom.
Voli nas i Istok i Zapad. “Voli” je presitna riječ da se opiše šta cijeli napredni svijet osjeća prema nama.
Naše se sluša, poštuje i prihvata.
Bosanci i Hercegovci su najsretniji narod na Planeti.
Imamo vlast koja nas bespogovorno sluša. Institucije sistema rade, sve vam je na dohvat ruke ili jedan do dva klika na pametnom telefonu koji imaju svi! Osim onih koji neće. Njihovo pravo i sloboda. Za takve postoji posebno razrađen sistem državne uprave. Da se ne bakću po šalterima.
Bosna i Hercegovina je bolja nego Švicarska! Japan, a tek Amerika, daleko su po svemu iza nas! To smo dobili zahvaljujući sposobnosti novih vlasti. Nakon decenija agonije, oni su nas izveli “na zelenu granu”.
I naravno da ne možemo tolerirati nekakve prigovore protiv vlasti. Naša je vlast zlatna! Prezlatna!
“Ne zamjerajte se s novinarima. Objavit će sve što kažete”, davno je poručio Winston Churchhill.
Tu, a i mnogobrojne druge lekcije nije i neće naučiti prvi čovjek Naroda i Pravde i ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković.
Kao što nije niti će ikada biti u stanju napraviti ni blizu Bosnu i Hercegovinu iz gornjih rečenica.
Dobro, ovo gorenapisano jeste jedna “idealna” Bosna i Hercegovina. Ali ne i nemoguća. A i da je idealna, za ideale vrijedi i umrijeti!
Umjesto toga, Konakovi vodi neki svoj “rat”.
Impresivna je lista novinara i poznatih i poštovanih javnih ličnosti kojima je Konaković pokušao “nogom stati za vrat”.
“Mahana” svih njih je da imaju svoje mišljenje.
A Konaković, po uzoru na Milorada Dodika, njegovog koalicionog partnera kojem rado i tajno ode na noge, to ne trpi.
Na javnoj sceni vidimo Konakovića koji je u samoproglašenoj ulozi “pravednika” koji bije stalne bitke s neistomišljenicima. I nije samo to problem. Problem je i kada nas sve nastoji ubijediti da vjerujemo njemu, a ne svojim očima i ušima.
To je najtipičnija karakteristika autoritarista.
A Bosni i Hercegovini takvi ne trebaju! Već ih je i previše.
Kako se ponaša na javnoj sceni, još se gore – sigurno – Konaković ponaša “van reflektora”. Uključujući i vlastitu – sarajevsku – stranku Narod i Pravda. Nit’ naroda, nit’ pravde. Ima samo – ja.
I zna se, na primjer, da unutar te partije raste nezadovoljstvo načinom na koji se stranka vodi.
To Konakovića samo još više žesti.
Iz najnovijeg incidenta sa press konferencije Trojke može se iščitati samo njegova rastuća frustracija.
Lideri SDP-a i Naše stranke, uz samog Konakovića, pokušali su javnosti iznijeti detalje kriminala bivše vlasti. A onda je sve zasjenio sam Konaković i njegova još jedna nekontrolirana galama.
Sve što su čelnici Trojke rekli, sam Konaković bacio je u sjenu.
Njegov ego, njegov narcisizam bio je prevelik i prejak da bi se suzdržao.
Krenula je galama. Asociralo je to na izlijev bijesa visokog predstavnika u Goraždu, nakon novinarskog pitanja. Christian Schmidt je, na kraju, naučio lekciju. Konaković nije. Niti će. On, jednostavno, nema taj ugrađeni “čip”.
Javnost Bosne i Hercegovine će se i dalje “zabavljati” novim i novim, sve češćim izlijevima bijesa svog šefa diplomatije.
Konaković ne može i neće prihvatiti da narod, Bošnjaci, ne vole bahaćenje. I kad si najviše u pravu, to trebaš dostojanstveno predstavljati, ako nam pretendiraš biti vođa. Ili – makar – naš istaknuti predstavnik. Merhamet znači i da si u odnosu prema ljudima – gospodin. Rahmetli Alija Isaković davno je rekao da se Bošnjaci prema protivnicima, onima koji nam ne žele dobro već nastoje nanijeti i zlo, trebaju odnositi sa dostojanstvenim prezirom.
Umjesto toga, lider NiP-a odabrao je da bude u društvu Dodika, Aleksandra Vučića, Viktora Orbana, a možda i Donalda Trumpa.
Elmedin Konaković nije ni malodoban ni malouman. Daleko od toga.
Stoga, trebamo poštivati njegov izbor!
