Mislio sam da je u pitanju šala kada sam prošle nedjelje, minut do četiri, primio poruku od Edina Vranja kojom me obavještava da je uhapšen. Nazvao sam ga istog trenutka, ali nije se javljao. Pozvao me pet minuta kasnije i tiho saopćio da se nalazi u policijskoj stanici u Priboju, da ga sumnjiče za ratne zločine i da mu oduzimaju telefon. Onda mi je, putem vibera, poslao fotografije potvrde MUP-a Republike Srbije kojom se potvrđuje da je upoznat s pravima. Više se nije javljao.
Edina Vranja poznajem već nekoliko godina. Bio je često tema mojih kritičkih tekstova i priloga. To što ja mislim o njemu ili što on misli o meni potpuno je nebitno za ovu priču. Stvar je principa.
Ima možda tridesetak dana otkako sam u Novom Sadu pronašao i snimio Duška Kornjaču, optuženika za zločine protiv čovječnosti koji je „nedostupan“ bh. pravosuđu. Pravedni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić saopćit će naciji da Duška Kornjaču neće izručiti Bosni i Hercegovini, gdje bi mu se trebalo suditi zbog ratnih zločina u Čajniču. Reći će predsjednik Srbije, koji se zalaže za otvoreni Balkan, da neće izručiti nijednog Srbina optuženog za ratne zločine jer bi to ugrozilo „ustavni“ poredak države na čijem je čelu. Pa, zato, u toj državi slobodno živi petnaestak optuženika za ratne zločine. Slobodno živi presuđeni ratni zločinac sa tuzlanske Kapije Novak Đukić, presuđeni ratni zločinac iz Bratunca Mirko Todorović Banana. U Srbiji slobodno žive optuženici genocid u Srebrenici.
Bio sam tad još sasvim mali kada su na televiziji prikazivali slike Samira Avdića, Nedžada Husića i Ahme Harbaša. Ova trojica Srebreničana su u julu 1995. godine, zajedno sa ostalim muškarcima, putem smrti krenuli ka Tuzli. Kada je kolona razbijena, sedmorica Srebreničana, Nedžad Hasić, Behudin Husić, Ahmo Harbaš, Vahdet Avdić, Samir Avdić, Enver Harbaš i Muharem Hasić, krenuli su svojim putem. Deset mjeseci su lutali podrinjskim šumama, onda su se 11. maja 1996. godine na Crnom Vrhu kod Zvornika predali američkim pripadnicima IFOR-a, koji su im obećali da će ih prebaciti u Tuzlu. Slagali su ih. Sedmorica muškaraca isporučeni su MUP-u Republike Srpske. Tada je nastao slučaj „Zvornik 7. MUP RS-a ih je teretio za ubistvo četvorice Srba i jednog Bošnjaka u Podrinju. Kasnije će ih pustiti i suditi im u odsustvu. Onda će za njima raspisati Interpolove potjernice i ovi Srebreničani su postali ljudi bez identiteta. Godinama su živjeli na teritoriji Federacije, sve dok ih SIPA, po nalogu pravosuđa Republike Srpske, nije počela hapsiti. Jučer je uhapšen Behudin Husić. Nakon 26 godina progona, u rukama je policijske iz Republike Srpske. Prebačen je u pritvor u Bijeljini. Tu, u tom gradu, godinama je slobodno živio general Milomir Savčić, čovjek koji je optužen za genocid u Srebrenici. Živio je mirno dok mu „njegovi ljudi“ iz Tužilaštva BiH nisu dojavili da će biti uhapšen. Onda je iskoristio „otvoreni Balkan“ Aleksandra Vućića i prešao u Srbiju. Da živi mirno i bude „nedostupan organima gonjenja BiH“. Behudin Husić, koji je uspio pobjeći Savčićevim vojnicima u julu 1995. godine, dostupan je „organima gonjenja“. On je u pritvoru, a Savčić na slobodi. U Srbiji. Čijem predsjedniku ne pada napamet da hapsi, izručuje ili procesuira Srbe optužene ili osuđene za genocid. Jer bi time narušio „ustavni poredak“ Srbije.
Za razliku od Savčića, Kornjače i osuđenog ratnog zločinca Novaka Đukića, srbijanska policija hapsi – Edina Vranja. Hapsi Osmana Osmanovića, hapsi Huseina Mujanovića. Hapsi Iliju Jurišića, Tuzlaka kojeg je godinama proganjalo pravosuđe Srbije. Kolega Damir Kaletović, u saradnji sa pokojnim Sinanom Alićem, 2007. godine će napraviti dokumentarni film o Iliji Jurišiću. Dali su mu naslov – „Žrtva je krivac“.
Kada u Sarajevu nećete sa SDA, to je poželjno i prihvatljivo. Isto je to prihvatljivo i u Tuzli, i u Zenici, i u Bihaću. Ali kada kažete da nećete sa SDA, pa onda uzmete HDZ-ov kadar za ministra, onda ste samo licemjeri. I ništa drugo. Dobro, Tuzlanski kanton nije tako specifičan, pa će vam i biračko tijelo i svi oni koji vide vašu neprincipijelnost u priči o koaliranju sa nacionalistima „progledati kroz prste“. No, u dva grada se ne možete igrati. Srebrenica i Mostar su mjesta gdje nema kalkulisanja i politikantstva. U prvom je počinjen genocid nad Bošnjacima, u drugom su Bošnjaci žrtve udruženog zločinačkog poduhvata. Koliko je izbor Bogića Bogićevića i Srđana Mandića bitna poruka cijelom svijetu o kosmpolitskom duhu Sarajeva, još je bitnija poruka da kosmpolite iz Sarajeva poraze duhove udruženih zločinačkih poduhvata u Srebrenici i Mostaru. I tu nema nikakve relativizacije, tu se jasno znalo ko je na kojoj strani i „ko je kome palio kuće“ i ubijao djecu.
Semira Drljevića Lovca, nažalost, nikad nisam upoznao. Znam ga s televizije i iz ratnih priča. I znam još da je nosio zastavu s ljiljanima na paradi u Parizu organiziranoj povodom Dana pobjede nad fašizmom 1995. Tada je već i cijelom svijetu bilo jasno na kojoj je strani Lovac i „ko je kome palio kuće“ u Mostaru.
Irma Baralija to još nije shvatila pa je, svjedočit će Semir Drljević Lovac, kazala da njoj i njenim glasačima „smeta ratna prošlost“ ovog komandanta, koji nigdje i nikada nije osuđen ili optužen za ratne zločine. Iako, kazat će Irma Baralija u studiju Jurice Gudelja, nema nevinih, jer su svi „jedni drugima palili kuće“.
Bila je još uvijek izborna noć kada sam uz pomoć prijatelja u Mostaru izračunao da „probosanske stranke“ mogu imati osamnaest ruku. I pogriješio sam. To što stranke čije je sjedište u Sarajevu imaju u Gradskom vijeću Mostara 18 ruku, ne znači da „probosanske stranke“ imaju 18 ruku. U probosansku politiku je vjerovao i Semir Drljević Lovac, koji je prije izbora, opravdano kritikujući politiku i kriminal pod okriljem SDA u tom gradu (a i mnogo šire), podržao program BH Bloka. Dobio je dva gradska vijećnika i poruku da je Našoj stranci „sporna njegova ratna prošlost“. Zauzvrat, Drljevićevi vijećnici neće podržati Irmu Baraliju, koja ubjeđuje javnost da je „razvalila na izborima“ i da baš ona, sa skoro tri puta manje osvojenih glasova od doktora Zlatka Guzina, treba biti gradonačelnica Mostara i „opozicija SDA-u i HDZ-u“, koji bi je trebali podržati. A ako ona nije kandidat, onda njenih četvero kolega neće podržati Zlatka Guzina u utrci za gradonačelnika Mostara, čime će, čudne li logike BH Bloka, „SDA prepustiti Mostar – HDZ-u“. Inače, logika Naše stranke je, u kriznim situacijama, uvijek čudna. Kada je 2018. godine SDP kandidirao Denisa Bećirovića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Naša stranka ga nije podržala da bi zajednički pobijedili SDA-ovog kandidata Šefika Džaferovića. Naša stranka je kandidirala Borišu Falatara da smanji šanse Željka Komšića u borbi protiv Dragana Čovića.
Danas je sjednica Gradskog vijeća u Mostaru. SDA i HDZ su dobili „ćušku“ iz OHR-a jer su prekršili Statut, koji propisuje da se gradonačelnik Mostara bira tajnim glasanjem. Dobro, SDA-u i HDZ-u propisi nikada nisu mnogo značili. Jer da jesu Mostar se ne bi godinama gušio u smeću, ne bi se dijelili javni poslovi stranačkim poduzetnicima, ne bi Salem Marić sebi „dodavao“ stotine preferencija potkradajući na izborima čak i stranačke kolege. Ako ćemo pravo, kada je u pitanju kriminal ne postoji razlika između SDA i HDZ-a. Dvadeset godina su „razmjenjivali“ dobra ove države i izvlačili novac iz javnih preduzeća. Dvadeset godina su potkradali vlastiti narod zatvarajući firme, a otvarajući tržne centre. Ali, ako ćemo opet pravo, kada je u pitanju odnos prema državi BiH, SDA i HDZ nisu isto. Nije isto krasti ili slaviti godišnjicu otvaranja logora i formiranja udruženog zločinačkog poduhvata. Nije isto biti čist pred domaćim i međunarodnim sudovima, koji su pažljivo pregledali vašu ratnu prošlost, ili biti osuđen u Haagu za udruženi zločinački poduhvat. Pravomoćno. I nisu isti Semir Drleavić Lovac i Vinko Martinović Štela.
Danas je, dakle, sjednica Gradskog vijeća Mostara. SDA i HDZ bi morali ispoštovati Statut i stavove vrhovnog tumača zvanog OHR. Irma Baralija bi morala poštovati volju građana i priznati sebi da nema izborni kapacitet da bude gradonačelnica Mostara. BH Blok bi, napokon, morao razlučiti da li su isti oni koji su u 9. maja 1995. godine marširali Parizom u čast pobjede nad fašizmom i oni koji slave čovjeka koji je 9. novembra 1993. godine srušio Stari most.
Nakon šokantnog nastupa bivšeg predsjednika Upravnog odbora Doma zdravlja KS Ademira Spahića u kojem je jasno i precizno govorio o kriminalnim radnjama kadrova SDP-a bliskih Nerminu Nikšiću, od sklapanja ugovora s vlasnicima firmi koje su bliske Nikšiću, preko sumnjivih zapošljavanja, nabavci odijela i defibrilatora, očekivalo se da Spahić neće više biti član SDP-a.
No, ipak se nije očekivalo da na sve optužbe, osim opaske da su neargumentirane tvrdnje Spahića, SDP šuti, a da Predsjedništvo KO SDP-a Sarajevo Ademira Spahića optuži za govor mržnje!
Nije strana ovakva formulacija SDP-ovcima koji su nedavno također jedan TV nastup Reufa Bajrovića, a nakon što su premontirali snimak, optužili za govor mržnje! Dakle, ko god progovori o eventualnim kriminalnim radnjama članova SDP-a, ili kritizira njihovu politiku biva prognan i označen kao raspirivač mržnje.
Suprotno ideologiji kojoj kao pripadaju SDP faktički ovdje štiti kriminal, a ‘zviždače’ progoni. Liči na Rusiju, ali nije, to je još uvijek Bosna i Hercegovina.
U nastavku donosimo obrazloženje SDP-a za isključivanje Spahića:
“Ademir Spahić povrijedio je Statut SDP BiH, gdje se u medijskim nastupima, tačnije prilikom gostovanja na televizijskog kući Hayat dana 23. 02. 2024. godine, nije odnosio s poštovanjem i uvažavanjem prema članovima SDP BiH, te je svojim usmjerenim govorom prouzrokovao govor mržnje prema pojedincu, odnosno grupi ljudi na osnovu nacionalnosti u svrhu stvaranja netrpeljivosti i diskriminacije, sa omalovažavajućim tonom, ne poštivajući Statut SDP BIH i načela socijaldemokratije, čime je svim članovima SDP BIH i SDP BiH kao političkoj partiji nanesena ogromna šteta.
Nadalje, Ademir Spahić je u svojim daljnjim javnim nastupima, uključujući i gore navedeni javni nastup na TV Hayat, te novim nastupom na istoj TV kući od 25.02.2024. godine, kao i putem brojnih portala koji su prenijeli informacije sa njegovih gostovanja na pomenutoj TV kući, u kojima predstavlja SDP BIH, iznio je niz uvredljivih stavova, subjektivnih shvatanja o različitim situacijama, potpuno neargumentovano je iznosio tvrdnje o procesima unutar SDP-a i na različite načine nanio štetu i narušio ugled SDP BiH, kao i podstakao narušavanje povjerenja građana i članstva u istinske vrijednosti SDP BiH.
U skladu sa gore navedenim, Ademir Spahić je napravio povrede člana 20. alineja 2,5,6,7,20,21, člana 25. člana 27. i člana 28. Statuta SDP BIH, kao i člana 17. etičkog kodeksa SDP BIH, te se predlaže donošenje navedene Odluke o isključenju iz članstva SDP BiH Ademira Spahića”.
U svim navedenim alinejama nisu se ni kurtoazno udostojili makar pozvati istražne organe da provjere navode Spahića. On je to, za razliku od partije kojoj je pripadao, učinio. Čak je potvrdio da je i davao iskaze. No, SDP bi i dalje da priča o ‘Respiratorima’ i prijašnjoj kriminalnoj vlasti, dok udaljava pojedince iz svojih redova koji transparentno ukažu na probleme.
Inače, prema Statutu SDP-a u partijskom postupku mogu se izreći mjere: opomena, suspenzija sa svih partijskih funkcija do donošenja konačne odluke i isključenje iz SDP BiH.
Isključenje se obavezno izriče u slučaju kada je član pravosnažno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri i više godina za krivična djela organizovanog kriminala, privrednog kriminala i korupcije. Član 20. koji je Spahić prekršio govori i o tome da član SDP –a je dužan da javno iskazuje svoje mišljenje. Očito se to odnosi isključivo na mišljenje koje se ne tiče samog SDP-a!?
Nije zgoreg podsjetiti i da SDP u svom statutu kao cilj ima borbu protiv aparthejda, svakog oblika fašizma, rasizma, nacionalne i vjerske netrpeljivosti, svakog oblika diktatuture, partiokratije, korupcije i kriminala. S obzirom da nisu niti pozvali istražne organe da provjere navode Spahića, od njihove borbe protiv korupcije i kriminala ostalo je samo mrtvo slovo na papiru. Kao što i sam SDP postaje partija u kojoj se, čak i Statut, čita i tumači na različite načine.
Nije se ona druga(čija) Srbija naročito bunila kada su iz Republike Srpske (BiH) u nju bježali ratni zločinci. Ali buni se kada iz RS-a u Srbiju dolaze Vučićevi glasači. Nije se druga i drugačija Srbija bunila kada su po mesnicama i pekarama u Srbiji registrirani fiktivni birači za glasanje u Srebrenici. Jer to se ne tiče druge i drugačije Srbije. Pozdravljala je druga i drugačija Srbija litijaše koji su rušili “diktatora Milu Đukanovića”. A negoduje kada u nju dolaze Dodikovi litijaši da učvrste njihovog diktatora.
Nije druga i drugačija Srbija problematizirala to što u štabu njihovog predsjednika sjede predsjednik Skupštine Crne Gore, ministar sigurnosti BiH i predsjednik Republike Srpske. Drugoj Srbiji su sporni autobusi na beogradskoj Areni koji su dovezli “seljake iz Bosne i Hercegovine”.
Uz nekolicinu časnih izuzetaka, nije druga i drugačija Srbija devedesetih predlagala da se na Drini grade zidovi koji će jasno razgraničiti Bosnu od Srbije. Cvijećem je, i tadašnja i današnja većinska Srbija, obasipala i Arkanovce i Šešeljevce, i Žute ose i Škorpione, koji su išli u Bosni da se “svete Turcima”. Slala je Srbija u Bosnu vojsku. Jučer se ta vojska vratila u Srbiju.
Slobodan Milošević je slao vojsku. Zoran Đinđić je na Palama sa Mladićem i Karadžićem pekao vola. Boris Tadić sa Draganom Čavićem sklapao sporazume između Srbije i RS-a, a kasnije je s Cecom dolazio na Dodikove predizborne skupove u Republiku Srpsku. Aleksandar Vučić je, dakle, samo nastavio ono što je davno započeto.
Ismijava druga i drugačija Srbija doktora Branimira Nestorovića i njegove teorije da je zemlja ravna i da je na leđima nosi kornjača. Ali prešućuje da je Srbija postala utočište Dušku Kornjači, koljaču Bošnjaka iz Čajniča.
Okretala je glavu druga i drugačija Srbija kada su u nju iz Bosne bježali Svetozar Kosorić, Ljuban Ećim, Tomislav Kovač, Zoran Obrenović Maljić, Momir Savić, Milisav Gavrić, Milomir Savčić … Nisu aktivisti presretali ove ratne zločince na beogradskim ulicama. Jer Drina “nikad neće biti granica”.
Srbi iz Bosne i Hercegovine presudili su Srbiji. Kao što Srbija preko tih ih istih Srba decenijama presuđuje u Bosni i Hercegovini.
Hrvati iz Hercegovine nerijetko presuđuju Hrvatskoj. Kao što Hrvatska preko tih istih Hrvata presuđuje Bosni i Hercegovini.
Samo Bošnjaci ne presuđuju nigdje. Ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, niti u Bosni i Hercegovini.
Danas počinje suđenje u predmetu “Raspiratori” i kako god ovaj slučaj okonča, nabavka stotinu respiratora iz Kine ostat će simbol korupcije. Šestero sudija, troje u prvostepenom vijeću i troje u apelacionom, i cjelokupna javnost kojoj je omogućen živi prijenos, moći će procijeniti da li je federalni premijer Fadil Novalić kriv što je u doba pandemije, u teškim okolnostima, a sumnjivim metodama nabavio respiratore. Istina, javnost je već davno presudila u ovom slučaju, ali sada je na redu Sud BiH.
Bit će danas mnogo tekstova u kojima će kolege hronološki podsjećati na ovaj slučaj i zato mislim da nema potrebe da i ja trošim svoj prostor u ovoj kolumni na pojašnjavanje onoga što je svima, manje-više, jasno.
Da li je Fadil Novalić danas trebao biti u sudnici Suda BiH? Iskreno, ne znam odgovor na to pitanje, ali znam da je federalni premijer barem tri puta prije slučaja Respiratori trebao završiti na optuženičkoj klupi. Prvi put kada je naumio od svoje kćerke kupiti zgradu za potrebe BH Pošte i kada je sve to objasnio rečenicom da je Ada Novalić u ovom slučaju samo bila “imalac dokumentacije”. Drugi put kada je, trgujući uticajem, svoju kćerku, bez referenci i konkursa, zaposlio u Finansijsko-informatičkoj agenciji. I treći put kada je njegova privatna firma sklapala poslove sa firmama namjenske industrije koje su bile u vlasništvu Federacije kojom je upravljao on. Da je u bilo kojem od ova tri slučaja Fadil Novalić uhapšen i pritvoren, moglo bi se reći da je pravosuđe započelo obračun sa kriminalom na najvišem nivou.
Ali vratimo se slučaju “Respiratori”.
Da je po istim uslovima, na isti način i iste respiratore nabavila neka “priznata” firma koja se bavi medicinskom opremom, afere “Respiratori” ne bi bilo. Jer te isti priznate firme, u saradnji sa federalnim i kantonalnim zvaničnicima iz oblasti zdravstva, decenijama nesmetano pustoše budžete nabavljajući robu mnogo skuplju od kvarljivih respiratora iz Kine. Možete li se sjetiti ijednog slučaja u kojem je procesuirana dvodecenijska korupcija u oblasti nabavki medicinske opreme i lijekova? Pratim dugo pravosuđe, ali ne uspijevam da se sjetim. “Srebrna malina” nabavlja respiratore. Ako ćemo iskreno, kada pročitate ovakvu rečenicu, spremni ste akterima ovog posla, ne čitajući uopće dokumentaciju, dodijeliti po deset godina robije. No, sud ne bi trebao da sudi kao javnost.
Od trenutka kada su novinari uradili svoj posao objavom informacije o nabavki respiratora, Tužilaštvo BiH je preuzelo “uredničku” palicu. Istraga je, poput suđenja, vođena uživo. Postupajući tužioci i brat svjedok-pokajnik imali su obezbijeđen medijski prostor u kojem su plasirali i prezentirali informacije onako kako njima odgovaraju. Druga strana nije imala nikakve šanse. I svako ko je pokušao biti koliko-toliko razuman, bio bi proglašen zaštitnikom kriminalaca i režimskim čovjekom. Javnost je, rekosmo, već presudila. Što je razumljivo. Jednostavno, ne postoji logično objašnjenje zašto je Fadil Novalić izabrao Fikreta i njegovu “Malinu” za nabavku respiratora. Činjenice, prosto, u ovakvim slučajevima nisu bitne. I to je bila šansa za brojne poduzetnike iz oblasti namjenske industrije, političare, špijune i tužioce da se obračunaju da Novalićem i misterioznom “N.N.” ženskom osobom čije je poruke Oslobođenje objavilo još one noći kada se razmatralo određivanje pritvora federalnom premijeru. A kada je velika buka, činjenice niko ne čuje.
Sud BiH, barem bi tako trebalo, u razmatranje može uzeti samo činjenice. I možda je, zato, za ovaj slučaj bitna odluka rukovodstva Suda da suđenje u predmetu Respiratori uživo prenosi. Ne zbog javnosti, koja je već presudila, već zbog pravde i pravosuđa. Danas, rekoh, počinje suđenje Fadilu Novaliću i drugima. Sa barem pet godina zakašnjenja. Samo, možda, u pogrešnom predmetu. I sa pogrešnim motivima bh. pravosuđa.
Probudite se. Došla je Nova godina. Vidite, niko vam nije ukrao Deda Mraza. Samo su nekima od nas, što živimo sjeverno od Ivana, ukrali vrijednost glasa.
Razbudite se. Najluđa noć je iza nas, a čeka nas još 365 luđih dana. Državi u kojoj živite i za koju se borite otimaju imovinu dok vi sa sjetom jedete posljednje komadiće hrane iz Big Mc menua.
Ustanite. Pogledajte oko sebe. Vidjet ćete da se ništa promijenilo nije iako vas oni što su vas protekle tri decenije ubjeđivali da ništa u državi ne valja sada ubjeđuju da je sve krenulo u dobrom pravcu.
Popijte gutljaj kafe i razmislite da li je, stvarno, Milorad Dodik izgubio želju da popije Drinu koja je granica dok vi u najluđoj noći pijete Vitinku u čijem je fabričkom dvorištu u julu 1995. godine strijeljano 1500 Srebreničana.
Pogledajte kroz prozor i razmislite čime je to Dragan Čović koji je bošnjačke logoraše slao na prinudni rad zaslužio da bude i poželjak i nezaobilazan, a zbog čega je zlatni ljiljan Armije RBiH Željko Komšić “samo obična pjandura”.
Bacite pogled u daljinu, tamo prema Briselu i razmislite zašto za Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Kosovo, Albaniju i Tursku nema mjesta u EU. Šta je zajedničko tim državama? Koja vjerska skupina?
Upalite televizor. Na koji kanal prvo prebacujete? Šta gledate? Šta čujete? Mislite li da su, uistinu, muslimani sa bradom “neke čudne face”, a ateisti sa bradom samo “cool hipsteri”. Koji nas vuku na zapad, dok su svi drugi i drugačiji – retrogradni.
Uzmite svoj pametni telefon. Prelistajte društvene mreže. Šta je, osim novogodišnjih praznika, top tema? Sigurno ništa od onoga što nas se tiče.
A tiče nas se – hoće li Christian Schmidt u stom “mesijanskom poduhvatu”, dodadno obezvrijediti glas najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini. Tiče nas se hoće li Schmidtovi favoriti dodatno obezvrijediti vrijednost glasa Srba i Hrvata koji žele Bosnu i Hercegovinu u korist onih Srba i Hrvata koji je ne žele. Tiče nas se hoće li država Bosna i Hercegovina ostati bez svoje imovine. Tiče nas se hoće li za devet dana u Istočnom Sarajevu, pod prozorima OHR-a i zabrinute međunarodne zajednice opet paradirati presuđeni ratni zločinci. Tiče nas se na koga će knjižiti imovinu ostalu u Republici Srpskoj iza protjeranih Bošnjaka i Hrvata. Tiče nas se hoćemo li zadržati vlastiti identitet, a da pritome ne sprječavamo sve one koji žele živjeti drugačije od nas. Tiče nas se, naravno, kolike će biti penzije i plaće, a kolike će biti cijene hrane. TIče nas se hoćemo li zaštiti domaće proizvođače. A možemo li ih zaštiti kada su dvije trćine zvančnika na nivou države lobisti susjednih država i kompanija iz susjednih država? Teško. Ali još teže ih možemo zaštititi ako i ova treća trećina bude podijeljena na dva djela.
Progledajte. Na kalendaru se promijenila godina, ali želje naših komšija i susjeda se nisu promijenile. One su iste već stoljeće i po. Na nama je da li će ih ostvariti.
Dok pijete kafu pogledajte ka Crnoj Gori. Siguran sam da dobro razumijete njihove probleme. Razumjeli ste ih od početka. Pa, zbog čega, onda, ne shvatate svoje?
Cijeli će svijet naredne srijede obilježiti Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Tog je dana 1945. godine Crvena armija oslobodila najveći nacistički koncentracioni logor Auschwitz u Poljskoj, a Ujedinjeni narodi su, Rezolucijom izglasanom 2005. godine, 27. januar proglasili danom sjećanja na sve žrtve holokausta. Za one koji ne znaju, holokaust je provodio njemački nacistički režim nad Jevrejima, Romima, Slavenima, homoseksualcima, osobama s invaliditetom, političkim oponentima nacizma i ratnim zarobljenicima. Za one koji neće da znaju, holokaust je drugo ime za genocid u kome su fašisti tokom Drugog svjetskog rata ubili između 5,3 i 6 miliona Jevreja, istrijebivši tako trećinu ukupne populacije. U Bosni i Hercegovini će ovaj dan biti obilježen i UDIK-ovom najavom skorog izlaska iz štampe monografije posvećene stradanju Jevreja u Sarajevu, sa imenima i prezimenima ubijenih u glavnom gradu naše zemlje i onim koji su odvedeni pa ubijeni u zloglasnim nacističkim i ustaškim logorima smrti. Osnov ove knjige čini podlistak Oslobođenja, objavljen 16. maja pandemijske 2020, u danu kada je u Sarajevskoj katedrali služena misa za žrtve Bleiburga, što je zapravo još od devedesetih eufemizam pod kojim vođstvo HDZ-a – jednako u Hrvatskoj kao i u BiH – javno pati za NDH, tom ustaško-fašističkom tvorevinom.
SALVE UVREDA
Imena stradalih sarajevskih Jevreja prepisana su iz dokumenta nastalog u vrijeme gradnje Spomen-kompleksa na Vracama, u čijim su kamenim pločama i uklesana: fašisti su tokom Drugog svjetskog rata ubili 9.091 Sarajliju, u borbama s okupatorima i njihovim pomagačima poginuli su 2.057 boraca i 755 članova gradskog pokreta otpora, a osim što njihovim imenim čuva uspomenu na izgubljene živote kojima je plaćena cijena slobode od fašizma, Spomen-park Vraca, otvoren na Dan državnosti BiH, 25. novembra 1981. godine, posljednje je počivalište i 26 poginulih narodnih heroja, među kojima su Vladimir Perić Valter, Omer Maslić, Vaso Miskin… Tu je i spomenik “Ženi borcu”, statua mlade narodne heroine Radojke Lakić, koju su ustaše 1941. mučile i strijeljale. Tokom posljednjeg rata Vraca su postala jedno od zloglasnih artiljerijskih uporišta s kojih je sijana smrt po Sarajevu. Opsada glavnog grada BiH trajala je 44 mjeseca i ubilježila 11.700 žrtava, a neke od najvećih kazni u Haagu za zločine protiv čovječnosti izrečene su upravo provoditeljima opsade, komandantima VRS-a Stanislavu Galiću, Dragomiru Miloševiću i Momčilu Perišiću, doživotni zatvor, odnosno 29 i 27 godina robije. Njihovom ratnom zapovjedniku Ratku Mladiću pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije također je izrečena prvostepena kazna – doživotni zatvor. Mladić je uhapšen u Srbiji i predat Haagu 2011, a tri godine kasnije – početkom ljeta 2014. – na zidu koji praktično okružuje Spomen-park na Vracama postavljena mu je spomen-ploča. Ove, 2021. godine, SNSD-ov gradonačelnik Istočnog Sarajeva najavljuje prihvatanje inicijative Udruženja za zaštitu Srba u Federaciji BiH da na “dijelu Spomen-parka Vraca, koji teritorijalno pripada Srpskoj, podignu novi spomen-kompleks koji bi, svojim sadržajem, predstavljao autentično svjedočenje stradanja sarajevskih Srba, ne samo u periodu od 1941. do 1945. godine nego i u posljednjem građanskom ratu u BiH”. Predsjednik Udruženja Đorđe Radanović novinarima je potom objasnio da su spremni povući inicijativu ukoliko se u samom Sarajevu prihvati inicijativa ovog udruženja o vraćanju predratnih imena ulica, a u petak je dostavio i konačni spisak ulica da bi shvatili razloge zašto su “primorani da pokreću inicijativu da se izgradi i spomenik sarajevskim ulicama na Vracama”. Spisak obuhvata ukupno 152 ulice na teritoriji Sarajeva kojima su promijenjena imena “jer su imale srpski prefiks ili asocirale na srpski narod”, uz napomenu: “Ulica narodnog heroja Fuada Midžića sada je Ulica Mustafe Busuladžića”.
Još 2016. je Naša stranka u Skupštini Kantona Sarajevo ustala protiv odluke SDA da Osnovnu školu Dobroševići nazove imenom Mustafe Busuladžića. Peđa Kojović, tada zastupnik, danas predsjednik NS-a, zbog ukazivanja na pogubnost imenovanja bilo čega po prononsiranim fašistima iz Drugog svjetskog rata čak je i fizički napadnut, uz čitav niz optužbi od kojih je – kako je sam rekao – najteže podnio onu da je četnik. “Da se zovem Asim ili Rasim, mogao sam rat provesti u Münchenu, mogao sam ukrasti milion maraka iz budžeta i nikad niko ne bi dovodio u pitanje moj patriotizam. Ali, pošto se zovem Predrag, to se može”, kazao je Kojović u Skupštini KS-a pitajući kolege iz SDA za kakvu se to Bosnu i Hercegovinu bore? Salvama uvreda bili su izloženi i svi drugi koji su pokušali objasniti da je uvreda za Sarajevo davati ime bilo čemu po deklariranom fašisti, antisemiti, saradniku i promotoru ustaškog režima, što je Busuladžić nesumnjivo bio, a branitelji lika i nedjela fašiste Busuladžića su ga zarad rehabilitacije posthumno zakitili “nositeljem ideje panislamizma” iako je sam isticao najveće ciljeve: “Orijaška borba koju Njemačka sa svojim saveznicima vodi protiv boljševizma nije rat dvaju imperijalizama”, pisao je Mustafa Busuladžić 1943. uz objašnjenje: “Današnji sukob je prije svega borba dvaju svjetova, starog svijeta koji se pod udarcima podmlađenog pretvara u krhotine i novog svijeta koji se rađa, borba između ‘Kapitala’ i ‘Mein Kampfa’ (…)”, kako je zabilježio Tarik Haverić u svojoj “Kritici bosanskog uma” napominjući da Busuladžić nije, kada je ishod orijaške borbe postao evidentan, dok su savezničke trupe već napredovale kroz Normandiju, poticao svoje istovjernike da se uključe u borbu protiv Trećeg Reicha, već da masovno stupe u njegovu odbranu.
Naša stranka je svoj antifašistički angažman kapitalizirala brojem glasova u Sarajevu, no u Vladi šestorke je zaboravila i školu i Busuladžićevu ulicu. Njezin državni zastupnik Damir Arnaut, nekadašnji kadar Stranke za BiH, koji je u Parlament BiH ušao kao nositelj liste SBB-a, pravno je elegantno riješio problem: Inicijativom koja je usvojena u Zastupničkom domu PSBiH i koja će biti dostavljena svim nivoima vlasti, a kojom se pozivaju općine i gradovi širom BiH da zamijene nacističke i fašističke nazive ulica, škola i drugih javnih površina. Arnaut u inicijativi navodi sramotu cijele BiH zbog tabli s imenima “Mile Budaka, Draže Mihailovića, Osmana Rastodera, Rade Radića, Sulejmana Pačariza, Jure Francetića, Mustafe Busuladžića, Lorković-Vokića, Uroša Drenovića, Ive Zelenike Tovarnika, Dragiše Vasića, Avdage Hasića, Stevana Moljevića, Huseina Đoze, Đure Spuževića, Muhameda Pandže, Rafaela Bobana, Pavla Đurišića te mnogih drugih kolaboracionista”. SDP je u međuvremenu, u nekoliko solo akcija, valjda kad se sjete svog biračkog tijela, također zagovarao izmjene imena ulica i škola po svojim spiskovima. Sve su propale.
ŠAMAR CIVILIZACIJI
Njihov državni parlamentarac Denis Bećirović još 2016. je dobio podršku istog doma kao i Arnautović, o ukidanju naziva ulica u Mostaru nazvanih po zvaničnicima ustaškog režima. Mile Budak i Jure Francetić i dalje stanuju u Mostaru. Inicijative o ukidanju imena po prononsiranim zločincima iz posljednjeg rata niko i ne pokreće. Jer i nema šansu da za njih dobije podršku.
No, nema sumnje da će političari i udruženja ostati odani svojim ratovima inicijativama. Koje nikog ne obavezuju, ali o(p)staju kao sredstva ucjene. Jasno je Đorđu Radanoviću da Sarajevu baš i ne treba ulica cara Dušana, jednako kao što je i Sarajlijama jasno da je Ulica 10. brdske brigade zaista provokacija i vrijeđanje Srba, prije svega onih koji su branili ovaj grad tokom opsade. Kao što je baš svima jasno da su Busuladžić, Mladić i Francetić šamar civilizaciji. Kako god, od nečeg se krenuti mora: možda je rješenje komisija PSBiH koja će okupiti historičare sa zadatkom ispisivanja kriterija ko ne može dobiti ime ni ulice ni škole ni studentskog doma ni parka. Oslobođenje će otvoriti svoje stranice tekstovima koji će pomoći da se ustanovi ko su i ko nisu oni po kojima se danas zovu mjesta naših života i druženja. No, tek kada rad takve komisije postane zakonski amandman, on će postati obavezujući. A da bi komisija uopće bila uspostavljena s nadom da će nešto napraviti čega se pametan neće stidjeti, njezini članovi bi morali proći jednostavan ispit: da znaju šta je holokaust. Ne moraju prvi sastanak održati u Srebrenici.
Privatna posjeta, službeni šamar, tako bi se u najkraćem mogao definirati odlazak Milorada Dodika Zagrebu. I mada baš niko nema dilema da je i jedno i drugo rezultat politike susjedne nam države, ili baš zato, nije zgoreg otvoriti pitanje šta je ko dobio ovim desantom sa Pantovčaka. Srpski član Predsjedništva BiH otišao je u radni posjet Zagrebu, saopćeno je iz njegovog kabineta, uz precizan raspored: nakon sastanka sa Njegovim visokopreosveštenstvom mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim gospodinom Porfirijem, slijede sastanci s predsjednikom Republike Hrvatske Zoranom Milanovićem u vili Prekrižje na Pantovčaku, a potom sa predsjednikom Vlade Republike Hrvatske Andrejom Plenkovićem u zgradi Vlade. Kako Bosna i Hercegovina – i po izvornom i po svakom interpretiranom slovu Daytona – ima tročlano državno Predsjedništvo, što znači vrlo precizne mehanizme odlučivanja svake vrste, druga dvojica članova (većina, dakle) državnog vrha javno su kazali da ovaj radni posjet nije usaglašen i dogovoren te je stoga Dodik u Zagrebu privatno. I zanimljivo: to je ispalo jedino oko čega su se službeno Sarajevo i službeni Zagreb složili, s obzirom na to da je Milanović požurio objasniti kako Dodik u Zagrebu boravi kao predstavnik Srba (i to na njegov poziv), a Plenković je novinarima povjerio kako mu je Milanović rekao da Dodik dugo insistira da dođe. Zbog toga, valjda, nije bilo zajedničkih izjava, ali jesu uslijedile pojedinačne. I dok se Plenković nastojao ponašati i evropski i državnički, Milanović je – možda i nasekiran što su ga novinari iz Hrvatske podsjetili na ne tako davne opise u režiji ovosezonskog uvaženog gosta (Dodik je prije četiri godine Milanovića nazvao “iskompleksiranim političarem i čovjekom, koji pola dana živi kao ustaša, a pola kao partizan, a i ime mu neodoljivo miriše na srpsko”) – jedva dočekao da ode u Beč pa da ponudi svoje viđenje BiH, uopće se ne obazirući da govori o drugoj državi.
Susjedna država je, za Milanovića dakle, yugo 45, i ne može biti passat, objasnio nam je, pa nastavio: “Krše se neka temeljna pravila i sad sam, nažalost, konačno čuo da su ljudi koji to rade svjesni. Dakle, oni su svjesni da krše pravila koja su potpisana i preuzeta prije 25 godina s argumentima da nema konstitutivnih naroda”, a onda obrazložio kako je Dodik sugovornik jednako kao i Bakir Izetbegović, te se pohvalio kako Hrvatska ima jako napredan odnos prema manjinama?! Ako se ovako predsjednik Hrvatske zalaže za Hrvate u BiH, onda su zaista u problemu. Na stranu sad što se za konstitutivnost i Srba i Hrvata i Bošnjaka na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine izborio pred Ustavnim sudom BiH Alija Izetbegović (ko zna, možda zato Milanović zove Bakira?), na stranu čak i za Milanovića poražavajući podatak da sa svojim gostom nije prozborio koju o položaju Hrvata u RS-u, već nedvosmisleno upirao prstom u hrvatsko-bošnjačke relacije, predsjednik Hrvatske je ostavio prostor da se upravo njegov istup razumije kao zalaganje za Hrvate jednako kao za manjine u Hrvatskoj?! U zemlji u kojoj su Hrvati uistinu konstitutivan narod, mada se njihovo političko vođstvo upinje da tu konstitutivnost ostvari samo u jednom dijelu Federacije BiH, ne krijući ambiciju Dragana Čovića da Hrvati budu svoji na svome u dva kantona baš onako kako je Dodik svoj na svome u većem dijelu jednog entiteta, gdje je SNSD neprikosnoveni vladar baš svega.
Naš kolumnista Dragan Markovina podsjetio je na Milanovićevu odanost najproblematičnijim Tuđmanovim idejama, onim o podjeli BiH, idejama koje su – kako god i Hrvatska i HDZ u BiH slavili šestorku – u Haagu proglašene udruženim zločinačkim poduhvatom i kažnjene sa više od 100 godina zatvora. Te ideje su, nesumnjivo, doprinijele ratnom iseljavanju Hrvata iz BiH, ali je politika getoiziranja Hrvata koju nedvojbeno provodi Dragan Čović pogurala odlazak Hrvata iz postdejtonske BiH. S Milanovićevim zalaganjem da dobiju prava manjina, makar ta prava bila kao i u Hrvatskoj, i realnom opasnošću bošnjačke radikalizacije (i) zbog ovakvih dobrosusjedskih odnosa (pored već ukorijenjenog nacionalizma), ona prijetnja Bakira Izetbegovića o događanju komšića na nižim razinama vlasti, izrečena nedavno na N1, počinje da zvuči proročanski. A baš je Izetbegović također pozvan u predsjedničku vilu na Pantovčaku! Moguća su dva scenarija: onaj građanski dio BiH nada se da neće otići i da će na taj način pokazati da vjeruje u institucije, kako naše domaće tako i susjedne zemlje. Uopće nemam dilema da onaj tvrđi dio SDA smatra kako ovaj poziv treba iskoristiti, ma kako to značilo pristajanje na Milanovićevo shvatanje konstitutivnosti, on je uostalom lider najveće bošnjačke partije i čak nema problem da kao takav službeno posjeti Zagreb: pa zar to onda nije jednak šamar hrvatskom evropejstvu?
Baš stoga vrijedi baciti pogled i na istok, jer koliko se god naše (pro)zapadne komšije odricale Balkana, djela, kao i obično, ne daju im za pravo. Milanović je savršen primjer. A nema uopće sumnje da i Beograd – da ne kažem Aleksandar Vučić – ima neke svoje stavove o Dodikovim putešestvijama i retorici, tim prije što mu ne može biti nimalo svejedno kad Dodik jedno priča u Zagrebu, a drugo kad je s njim. Pa ga onda on mora obuzdavati. Vučić je u više navrata u posljednji mjesec javno objašnjavao Dodiku da je RS entitet u BiH. Do trećeg entiteta mu nimalo nije stalo, zabavio se o kosovskom jadu i upravo zato je jasno da mu Dodik svojim ponašanjem uopće nije pomogao: uostalom, od gotovog stava Predsjedništva BiH da ne otvara pitanje Kosova, servirao mu je veresiju. I mada je na zloslutnu reafirmaciju Karađorđeva i priče o hrvatsko-srpskom pomirenju na račun BiH od Bošnjaka reagirao jedino reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović, ne treba biti odveć mudar da se razumije kako jedini konsenzus koji postoji za ovaj dio svijeta jeste onaj o sprečavanju novog rata. A za zelenim stolom podjelu BiH neće izvojevati Milanović, barem je to jasno. Vjerovatniji je – kad je o BiH riječ – scenarij Vuka Draškovića, o srpsko-bošnjačkom pomirenju, kojem bi se Vučić mogao okrenuti i po cijenu dalje potrebe da obuzdava Dodika. Ili možda baš zato.
Redovno dobro obaviješteni Slobodan Vasković tvrdi da je Dodik i bio u Zagrebu kako bi Milanovića i Plenkovića “zamolio da se za njega zauzmu kod Angele Merkel, kancelarke SR Njemačke, da ne podrži primjenu bonskih ovlaštenja prema njemu, kao ni zabranu ulaska u EU, što je, takođe, jedna od vrlo mogućih mjera prema lideru SNSD-a, ukoliko nastavi sa agresivnom, šovinističkom i retrogradnom politikom kojom urušava odnose u BiH i regionu”. Zanimljivo, nekako u isto vrijeme kad je Vasković pisao ovaj blog i visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko progovorio je o bonskim ovlastima, javno priznajući da su SAD i Njemačka već tražile njihovo vraćanje u život. Inzko je do sada puno puta – odgovarajući upravo Dodiku na zahtjeve za ukidanjem OHR-a – rekao da je baš njegovo ponašanje garant opstanka međunarodne zajednice s Uredom visokog predstavnika u BiH. I sam Inzko, kaže, preferira domaća rješenja, no njih nema ni na vidiku i neće ih ni biti do Nove godine, dok svi lokalni izbori – uključujući i mostarske – ne prođu. A poslije ćemo vidjeti. Već sada je jasno da su i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima podastrte teme opstanka umjesto vode, puteva i lokalne zajednice, a samim tim još jasnije da jačaju šanse nacionalističkim opcijama da zabetoniraju svoje općinske atare. Ako je to bio Milanovićev cilj s ovim pozivima Dodiku i Izetbegoviću u Zagreb, bit će da je uspio. Čovića će, vjerovatno, osobno posjetiti u Mostaru, početkom decembra.
Morali bismo se toga sjetiti: Kemal Čaušević, dugodišnji direktor Uprave za indirektno oporezivanje, u sudnici Suda BiH je na pitanje tužitelja kako se domogao enormnog broja nakretnina, stanova, poslovnih prostora, šuma i livada, odgovorio: „Tako što sam – stipsa“. Škrtac, dakle. Pare koje je legalno sticao dok se nalazio skoro cijelu deceniju na toj dobro plaćenoj funkciji, objasnio je, nije rasipao na besposlice i trivijalna, površna zadovoljstva, niti je štekao u „slamaricu“, nego ih je brže-bolje konvertirao u neprolazne vrijednosti – stambeno-poslovne kvadrate.
Oni koji ga poznaju, kažu da Čaušević ništa nije slagao, da zaista ima „kobru u džepu“ i pedantno prevrne svaku marku, prije nego što se teška srca rastane sa njom. Pričalo se kako je, da ne bi trošio svoju, „česmensku“ vodu, ili ned'o bog „kupovnu“, viđan kako puni flaše na javnoj česmi kod Begove džamije. Tokom suđenja pred Sudom BiH ostao je bez advokata, navodno jer ga nije htio plaćati.
Međutim, kada je Sud sabrao sve (legalne) prihode i rashode (čak jedanaest nekretnina!) pa podvukao crtu ispod njih, pokazalo se da razlika (u korist rashoda) iznosi 1,7 miliona maraka. Toliko iznosi, pravomoćno je utvrđeno, njegova nezakonito stečena imovina. Pored izrečene zatvorske kazne od 5,5 godina, Sud je naredio Čauševiću da toliko para mora vratiti.
Nećemo se dalje nepotrebno zadržavati na sudskom slučaju bivšeg direktora UIO-a, tek ćemo kratko podsjetiti na dijelove njegovog iskaza datog istražiteljima u kojem je iscrpno i iskreno govorio kako je pogodovao brojnim političarima da varaju i potkradaju državu. Na molbu Dragana Čovića, kazao je Čaušević, zgradu UIO u Mostaru, u vlasništvu prijatelja lidera HDZ-a, platio je skoro tri puta skuplje od njene stvarne, procijenjene vrijednosti. Nikoli Špiriću je Čaušević velikodušno izlazio u susret kad god je bivši državni ministar to od njega tražio, gledao kroz prste njegovim biznismenima, oslobađao ih poreza, vraćao im PDV. Čauševićev fiskalno-porezni merhametluk koristili su i njegove stranačke kolege iz Stranke demokratske akcije. Neko je izračunao da je ovim i brojnim drugim nezakonitostima Kemal Čaušević oštetio državnu kasu za dvije do tri milijarde maraka. Odnosno, dva-tri godišnja državna budžeta „onih para“.
Kao da u liku Kemala Čauševića imamo ovdašnju repliku Dr. Jekylla and Mr. Hydea, strogog financijskog asketu koji strepi nad svakim dinarom kojeg će potrošiti i drugog, pijanog milijardera koji rastrošno razbacuje lovu (poputDavida Beckhama za kojeg njegov suigrač Gary Neville u „Netflixovom“ dokumentarcu kaže da bi ogromnu plaću koju je u „Manchesteru“ primao u petak redovno skršio već u subotu).
Sve ovisno o tome je li riječ o Čauševićem ličnim novcima, ili javnim sredstvima, odnosno parama svih nas. Dok je svoje pare u histeričnoj prvobitnoj akumulaciji kapitala ljubomorno štedio i mudro ulagao, našim je novcima džentlmenski šopao Čovićeve pljačkaške ortake, Špirićeve tajne financijere i vlastite stranačke ahbabe.
Malo je u kojoj sferi povučena tako stroga i duboka granica između privatnog i javnog koliko je slučaj sa politikom i njoj srodnim djelatnostima. Političari javno rade i govore jedno, a privatno prakticiraju potpuno oprečne modele ponašanja. Svoje ne daju, na tuđe su lakomi. Ako već moraju orahe humanosti mlatiti, onda to po pravilu rade tuđim polnim organom. Trebaju li pokazati solidarnost sa slabim, egalitarizam, empatiju prema ugroženim, nemoćnim, siromašnim, uradit će to tako da ih privatno ništa ne košta, po pravilu javnim novcima. Istovremeno se postiže i vlastiti politički benefit, kroz vrbovanje budućih glasača.
Slučaj Kemala Čauševića je izdvojen zato što je napokon pravosudno zaokružen i što predstavlja svojevrsnu „case study“ ovdašnjeg „raspolaganja tuđom mukom“. Šampion u privatnom zarobljavanju i rasipanju javnog novca je Milorad Dodik koji godišnje raspolaže sa 50 miliona KM koje može rasporediti po vlastitom ćeifu. Predsjednik Republike Srpske voli u javnosti ostavljati dojam galantnog, rastrošnog bekrije koji, kad se malo opusti, dijeli pare i šakom i kapom: međutim, svaki put kada „zakiti“ nekog harmonikaša, ili podijeli novce djeci, radnicima…, treba imati u vidu da on dnevno ima na raspolaganju mjesečno četiri miliona maraka javnog novca koje može trošiti, ili ne trošiti, kao mu se ćefne!
Bilo da je riječ o parama doniranim od stranih prijatelja tokom rata (milijardama maraka, od čega je ponešto čak i stiglo do krajnjih adresa – građana) ili posezanju za parama iz budžeta, ovdašnji (sarajevski) političari su fanatizirano opsjednuti dijeljenjem tuđih para, i građenjem uljepšane vlastite filantropske javne slike.
Takvu poliranu sliku o sebi u novije vrijeme udarnički gradi Adnan Delić, bivši kantonalni i tekući federalni ministar. Ovako on sebe legitimira na You Tube kanalu: „Filantrop sa bogatim radnim iskustvom. Vođen idejom humanosti na djelu, osnivač je i predsjednik Upravnog odbora Dobro.ba.“ I kako ovaj naš filantrop, takoreći „George Soros“ iz Naroda i pravde, daje oduška svojim istančanim humanitarnim porivima? Zavuče li Delić ruke u (naravno vlastiti) džep, pa ode, recimo u SOS selo, Dom u Mjedenici ili višečlanu porodicu bez primanja i podijeli pare, hedije, osnovne potrepštine. Je li onome genijalnom klincu Ibri iz srednje Bosne, junaku You Tube zajednice, koji obrađujući zemlju sam prehranjuje familiju, kupio prijeko potrebni traktor?
Ma kakvi, šta vam pada na pamet, kupili su mu anonimni ljudi svojom lovom. Humanista i filantrop Delić traži i dobije od svog stranačkog kolege Elvedina Okerića, predsjedavajućeg Skupštine Kantona Sarajevo, 70 hiljada maraka za svoje Udruženje „Dobro.ba.“ Parama će potom kupiti stoku i podijeliti povratnicima u Srebrenici. Sjetit ćemo se i kako je prije nekoliko godina krave vrlo sumnjivog zdravstvenog stanja za Srebrenicu nabavljalo i Federalno ministarstvo poljoprivrede preko svog ovlaštenog trgovca. Taj je u međuvremenu (i zbog nerašćišćenih računa sa krupnom stokom) ispod skuta Bakira Izetbegovića i supruge mu Sebije i utekao u stranku Narod i pravda.
Ništa manju filantropiju i darežljivu velikodušnost Adnan Delić nije ispoljio ni kada je kao glavni šef glamurozne bjelosvjetske parade „Expo“ sa četiri miliona budžetskih para, bez ikakvog nadzora i javnog polaganja računa, nahranio gladna usta stotina projekt menadžeta, PR stručnjaka, IT genijalaca, režisera i dizajnera, hostesa i starleta koji su mjesecima defilovali po Dubaiju šireći istinu o našoj veličanstvenoj privredi i nezaustavljivoj ekonomiji.
Saznajemo iz medija (portal „Istraga“) da se još nekoliko NIP-ovih stranačkih ljudi dobre volje domoglo para preko istog financijsko-budžetskog kanala – kabineta Elvedina Okerića. I ta će stranačko-porodična dobrotvorna družina javnim novcem olakšavati život povratnika u Srebrenicu, a usput i bildati ugled i utjecaj svoje stranke.
(Usput, zašto se pod „povratnici“ u glavama ovdašnjih političara i njima bliskih humanitaraca i biznismena dominantno pojavljuje Srebrenica, zašto niko ne kupuje krave povratnicima u Bosanski Šamac, Modriču, ili u Kozarac, da ne kažem baš u Bosanski Petrovac ili Grahovo, jer tamo „Srba povratnika ima mnogo“? Je li samo zato što nemaju simboličku težinu i tragično naslijeđe?).
Ima u kafanskom meta jeziku divna riječ, „nečastivi“ – odnosi se na onoga ko nema običaj častiti u kafanama, a duša mu da ga časte drugi. Nagledao sam se u svom minulom, bogatom kafanskom iskustvu bulumente „nečastivih“ političara. Dojavljuju mi moji kafanski jataci i gradske uhode da među takve likove koji kao da su ispali iz molierovskog dramskog miljea, spada i lider Naroda i pravde, kojeg katkad gazde kafana znaju upozoriti da nije dopušteno u objektu sjediti „onako“. Ima jedan „filantrop“ koji se vrzma oko njega, kojeg su dok je službovao u diplomaciji prozivali da je kupovao djeci školski pribor budžetskim parama; svojoj djeci, da ne bude nesporazuma.
Ne upoređuje se ovdje niko od ovih humanitarnih altruista sa presuđenim kriminalcem Kemalom Čauševićem: govori se samo o istom simptomu, o dvostrukim standardima odnosa prema javnom novcu kojeg troše kao da je njihov, a svoj vlastiti čuvaju kao oči u glavi!
Nedavno je u zaštitu Elvedina Okerića i njegovog kabineta stao Sadrudin efendija Išerić: to je onaj isti hodža kojem je prije četiri godine Elmedin Konaković dodijelio 100 hiljada maraka iz budžeta za kupovinu stana. O zakonskoj osnovi za takvu financijsku injekciju izjasnit će se nadležno tužiteljstvo koje taj aranžman provjerava. Dok se to ne desi, treba podsjetiti da je Fahrudin Radončić, lider rahmetli Saveza za bolju budućnost, u svoje prijateljstvo sa Mustafom efendijom Cerićem investirao vlastite novce, nekretnine i stanove. Imao je i on svojedobno svoju predsjedavajuću Skupštine Kantona Sarajevo preko koje je mogao dijeliti pare, ali, eto, nije. Stid ga bilo, šta li.
Živjela Srbija, živjela Republika srpska, živio srpski narod, izgovorio je danas Milorad Dodik u Istočnom Sarajevu tokom obraćanja učesnicima parade neustavnog 9. januara. A paradirali su nedaleko od Sarajeva ešaloni MUP Rs, uposlenici javnog sektora, sportisti, studenti…
Čule su se i dvije himne, Rs-a i Srbije. Došli su gosti iz Srbije, Crne Gore. Iza Dodikovih leđa sin predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Danilo Vučić, i ratnog zločinca Ratka Mladića. Saradnika Slobodana Miloševića sadašnji šef srbijanske diplomatije Ivica Dačić.
U samo nekoliko minuta Dodik je u istom obraćanju govorio o miru i slobodi, ali i zaprijetio da policija entiteta RS nikome neće dati da kroči na teritoriju tog entiteta. Samo nekoliko metara dalje nalazi se zgrada Državne agencije za istrage i zaštitu kojom rukovodi Dodikov kadar Darko Ćulum. Dakle, SIPA-i je jasno poručeno šta mogu, a šta ne.
Zagrmio je kako je Rs spremna da brani svoju slobodu. Ali je pitanje od koga. I kako mu to poruči danas Ambasada SAD Rs će samo uništiti sebe i one oko sebe željom o nezavisnosti.
Policija na koju se danas poziva Dodik činila je stravične zločine tokom agresije na BiH zajedno sa Vojskom Rs. U toj policiji ima i poneki Bošnjak. Kako se oni osjećaju kad im predsjednik entiteta poručuje živio srpski narod na srpskom teritoriju.
Dalje je poručio da „ovaj prostor pripada Srbima“, a da su u BiH ostali zato što su morali.
„Kriminalci iz međunarodne zajednice već nekoliko decenija pokušavaju da nam uzmu slobodu“, kazao je Dodik.
Ponovo je iskalio svoj bijes prema Ustavnom sudu BiH, ali ne i prema Tužilaštvu BiH i Sudu BiH. Naprasno je iz Dodikovih izjava nestalo sve ono što je govorio prethodnih godina.
Od glavnog tužioca Tužilaštva BiH, nekadašnjeg pripadnika MUP RS, Milanka Kajganića ovih dana ni traga ni glasa. O 9. januaru Tužilaštvo BiH ne odgovara na medijske upite. O provođenju istraga protiv onih koji ne samo da ne provode odluke Ustavnog suda BiH već šire i mržnju poručujući svima drugima u entitetu RS da nisu dobrodošli jer nisu Srbi također ni glasa.
Nismo danas vidjeli ni patrole EUFOR-a u blizini Istočnog Sarajeva. Ali zato je MUP RS tražio informacije o navodnim aktivnostima Zelenih beretki. Umjesto suprotno, da se agencije i ambasade bave proruskim grupama koje su danas bile u Istočnom Sarajevu, opet je svjetlo usmjereno na Sarajevo, boračke organizacije, udruženja žrtava koji su pretrpjeli značajne ljudske i materijalne gubitke. Kao da je nekome danas trebalo da iz Sarajeva krene bilo kakva varnica. Tada bi se sigurno probudilo i Tužilaštvo BiH.
Isto to tužilaštvo nema još nijedne optužnice za ubistva Sarajlija, djece na igralištima, u redovima za vodu i hljeb. Ali zato imamo suđenja za legitimni vojni cilj u slučaju Dobrovoljačka. Na dan neustavnog 9. januara general Armije RBiH Atif Dudaković na Sudu BiH brani se zbog odbrane BiH od agresora.
Danas bi Dodiku možda imali štošta reći i oni koji bi da su imali sreće da prežive granatiranje, snajpere, žive lomače, genocid. Možda bi neki od njih bili državni tužioci s integritetom i bez oraha u džepu procesuirajući rušitelje ustavnog poretka BiH.
Drugi bi mu, da su preživjeli, rekli da je BiH jedna država, međunarodno priznata i da krvavu agresiju su upravo započeli oni koji su tog 9. januara 1992. proglasili srpsku republiku, a među njima i Dodik koji se time ponosi.
Prisjećam se kako je prije nekoliko dana dok je u istu ravan stavljao 9. januar i samoproglašenje Rs-a i 1. mart 1992. koji je donio međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, u Doboju iza Dodikovih leđa šutio Nermin Nikšić, predsjednik SDP-a.
Isti taj Nikšić ubjeđivao nas je prije nekoliko dana kako ga je na jednom sastanku Dodik podsjetio na onog starog od prije 10-15 godina. Čuje li Nikšić šta sada govori Dodik, da li je čuo današnje poruke sa neustavnog 9. januara. Ili možda Nikšiću eho Dodikovih riječi dolazi sa zakašnjenjem od 10 godina. Da li bi Nikšić u ovakvu BiH u kojoj jednim njenim dijelom vedri i oblači Dodik pozvao svoje dijete da se vrati. Bit će prilike pa ćemo ga pitati.
I danas kada EU, Ambasada SAD i sav civilizovan svijet osuđuje Dodika i dodjelu ordena ratnom zločincu Vladimiru Putinu, Tužilaštvo BiH šuti.
Šute i koalicioni partneri koji su do kraja ove sedmice spremni dati kadrove u Vijeće ministara BiH i početi s dozvolama za Dodikove projekte.
Historija će na neki način sve nas zapamtiti. Neke po dobrom neke po lošem, ali najviše historija pamti one koji su izdali državne interese i njene narode za parče vlasti i vlastitog interesa.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
