Najviše rangirani oficiri srpske nacionalnosti u Oružanim snagama BiH održali su prošle srijede tajni sastanak članom Predsjedništva BiH iz Republike Srpske Miloradom Dodikom i zamjenikom ministra odbrane BiH Mirkom Okolićem, saznaje Istraga.ba. Sastanku su, u ime Oružanih snaga BiH, prisustvovali generalmajor Gojko Knežević, inače zamjenik načelnika Zajedničkog štaba OS BiH zadužen za resurse, zatim generalmajor Radovan Ilić, komandant OK OS BiH, brigadir Radovan Jović i brigadir Milorad Krajšumović, komandant Trećeg pješadijskog RS puka u Oružanim snagama BiH.O ovom sastanku javnost nije obaviještena.
general Gojko Knežević
Da je Dodik u srijedu (15. decembra) bio u Istočnom Sarajevu dokazuje i saopćenje njegovog Kabineta kojim obavještavaju javnost da je “u Istočnom Novom Sarajevu počeo je sastanak predsjednice Republike Srpske Željke Cvijanović, člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika i predsjedavajućeg Vijeća ministara Zorana Tegeltije sa načelnikom te općine Jovanom Katićem”. Ali o sastanku sa navišim oficirima Oružanih snaga BiH – ni riječi.
Pozivali smo Mirka Okolića, zamjenika ministra odbrane BiH, kojeg smo upitali da li su on i još trojica najviše rangiranih oficira srpske naconalnosti u srijedu imali tajni sastanak sa Miloradom Dodikom.
“Pazite, mogu biti 66-orica. Ako je to stvar da se desio neki ručak, to je sasvim normalna stvar. Ali da je bio sastanak koji je održan zvanično – nije bio. I, što se mene tiče, kada god bude sastanak zvaničan sa članom Predsjedništva, nijedan sastanak nije zabranjen”, kazao nam je Okolić.
“Dobro, da preformulišemo pitanje. Da li ste se u srijedu sreli sa Dodikom i oficirima Oružanih snaga BiH”, pitali smo ponovo Mirka Okolića.
“Ne trebate ništa preformulisati. Rekao sam Vam ja šta sam Vam rekao”, kazao je Okolić.
“Da li ste u srijedu vidjeli Kneževića, Ilića i Jovića”, nastavili smo s pitanjima.
“Kako da ne, ja njih viđam svakog dana”, potvrdit će, na kraju, zamjenik ministra odbrane BiH.
“A da li ste”, upitali smo opet, “s njima bili u zgradi Vlade RS u Istočnom Sarajevu”.
“Pazite šta sam vam rekao. I ako smo bili – šta? Kakve to veze ima sa javnim izjavama. Ja, evo, jesam bio. I sa mnom budu često Ilić i Knežević i ostali generali”, odgovorio je Mirko Okolić.
“Da li je bio gospodin Dodik s vama”, glasilo je novo pitanje.
“Je l’ vi mene razumijete? Je li vi mene razumijete? Kakvo to pitanje postavljate. Predsjednik Dodik i ja se nađemo kad god ima potrebe da se nađemo”, nervozan je bio zamjenik ministra odbrane.
“O čemu ste razgovarali”, pitali smo Okolića.
“Šta vas briga o čemu smo razgovarali. Razgovarali smo o nekim privatnim stvarima”, odgovorio je SNSD-ov kadar Mirko Okolić.
Podsjećamo, nakon Deklaracije SNSD-a usvojene na Palama, vlasti Republike Srpske okupljene oko partije Milorada Dodika, usvojile su zaključke kojim su obavezale entitetsku Vladu da u roku od šest mjeseci pripremi zakon o formiranju vojske Republike Srpske.
“U Ustavu BiH piše da postoji vojska Republike Srpske”, kazao je Milorad Dodik u oktobru ove godine, prije nego je i formalno pokrenuta procedura ukidanja Oružanih snaga BiH.
Član Predsjedništva BiH iz RS-a tada je rekao da je među pripadnicima Oružanih snaga BiH provedena anketa, te da “Srbi ne žele vojsku na nivou BiH”. Narodna skupština Republike Srpske usvojila je 10. decembra ove godine zaključke kojim je je obavezala Vladu RS da pripremi zakon o entitetskoj vojsci. To je naišlo na brojne osude u dijelu međunarodne zajednice. Međutim, nekoliko država članica EU smatra da Dodik ne bi trebao biti sankcionisan zbog svojih poteza. Prema informacijama Istrage, sredinom ove sedmice se Dodik u Istočnom Sarajevu susreo i sa predstavnicima ambasada Mađarske, Hrvatske, Poljske i Slovačke. O čemu se razgovaralo, pokušali smo saznati od slovačkog ambasadora u BiH Martina Kača, ali on nije odgovarao na naše upite.
Denis Bećirović će na megdan Bakiru Izetbegoviću u bici za bošnjačkog člana državnog Predsjedništva. Oko njegove kandidature okupio se širok front – uz Trojku, koju čine Narod i pravda, Naša stranka i Bećirovićev matični SDP, tu su još Narodni evropski savez BiH i Savez za bolju budućnost, podršku obećava i novoosnovani pokret Za nove generacije Damira Marjanovića, a nema uopće sumnje da će – kako to opozicija obećava – biti još zainteresiranih da se ova bitka iznese. Kao što i nema sumnje da je to bitka protiv dominacije SDA, koliko god to u izjavama iz vodeće bošnjačke partije i samog njezina lidera Izetbegovića zvučalo optužujuće.
Favorit
Šta je sporno u političkoj ambiciji da se pobijedi na izborima? Pa valjda zato izbori postoje, čak i u ovakvim zemljama u kojima se ne krije ambicija da se i ne održe. No, uz nadu da ćemo – makar uz pomoć visokog predstavnika – dobiti praznik demokracije, da vidimo šta nudi Bećirović, a na šta se poziva Izetbegović.
Obojica su dosta dugo na političkoj sceni: Denis je skoro dvije decenije mlađi, no u politici je još od srednjoškolskih dana, kao aktivista SDP-a u ratnoj Tuzli, što u ovom slučaju nije nimalo nevažno. Crvena Tuzla je u vrijeme njegovih početaka predstavljala oazu građanskog društva i nudila prepoznatljivu toleranciju spram drugih i drugačijih, a Bećirović je – ostajući svih ovih godina odan i svome gradu i svojoj partiji – pokazao onu vrstu postojanosti koja je na ovdašnjoj političkoj sceni odavno već raritet. Potpredsjednik je svoje partije, a čim se pojavio kao mogući kandidat, počela su podsjećanja kako je već jednom izgubio i to od “lošijeg” SDA-ovog kandidata, aktualnog člana Predsjedništva Šefika Džaferovića. Bilo je to na prošlim općim izborima, na koje je izašao kao kandidat SDP-a, partije čije urušavanje traje od pobjede na izborima 2010. godine, no najmanje zahvaljujući Bećiroviću, a najviše liderima stranke koji su u svojim bitkama za vlastita dobra pogubili i partiju i njezin identitet i doveli je do današnje pozicije – najneprepoznatljivijeg člana Trojke. I zato je, između ostalog, neumjesno prigovarati Bećiroviću poziciju broj 2 iz 2018. godine, tim prije što je i tada osvojio 194.688 glasova, a SDA-ov pobjednik 212.581. Najvažnija razlika je u broju kandidata – 2018. ih je bilo šest, a u ovoj zemlji valjda više niko nije toliko naivan da ne vidi kako brojnost kandidata pogoduje samo vodećim nacionalnim strankama. Zbog toga je iznimno važno okupljanje opozicije oko Bećirovića, kako zbog koncentracije glasova tako i zbog raščišćavanja terena – svi koji se ove sezone priključe utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva direktni su partneri SDA (iz sjene).
No, to i dalje ne znači da je Bećirović favorit. Opozicioni lideri, kada izlaze sa ovakvim tvrdnjama, oslanjaju se na rast glasača na prošlim lokalnim izborima, na kojima je – kako se tješio Bakir Izetbegović – SDA izgubila Sarajevo, a pobijedila u Bosni i Hercegovini. Što je startno netačno, jer SDA nije dobila nijednu načelničku poziciju u Republici Srpskoj, a osim Sarajeva je zabilježila znatan pad glasova u velikim gradovima, što je podatak koji se itekako može pokazati važnim upravo ove sezone. Da i ne pominjem Zenicu, iz koje već gradonačelnik Fuad Kasumović poručuje da će podnijeti ostavku ukoliko Bećirović ne pobijedi. Drugi, također važan podatak jeste da je SDA na lokalne izbore izašla i bez koalicije sa SBB-om koji danas punim podržava Bećirovića. Treće, i možda najvažnije za ovu izbornu sezonu, jeste sama SDA i postavka njezina lidera i očekujućeg kandidata.
Bakir Izetbegović je na čelo stranke došao 2015. godine. U SDA je od samog njezina osnivanja, najviše kao sin. Alija Izetbegović je, što se danas u SDA ne voli ni spomenuti, za svoga nasljednika izabrao Sulejmana Tihića, a da li je Tihiću u amanet ostavio da njegova sina sprema za svog nasljednika, nikada nećemo saznati. Odgovor na to pitanje Tihić je ponio u mezar, iako mu je i Adil Osmanović, koji je slovio za najbližeg Tihićevog suradnika i projiciranog budućeg predsjednika, više puta slikovito objašnjavao kako je u poziciji da se na biciklu utrkuje s Mercedesom. Bakir je u toj priči Mercedes ne po kvaliteti, već po naslijeđu. Prezime Izetbegović je, zahvaljujući Aliji, među Bošnjacima, naročito deklariranim muslimanima imalo i ima ogromnu težinu, uprkos svemu onome što Izetbegović mlađi radi otkako je došao na čelnu stranačku poziciju. On je taj koji od prvog dana gumicom briše period Tihićevog vođenja stranke, iako je Alijin nasljednik na čelu SDA proveo više godina od samog osnivača i utemeljitelja partije. I niko nema dileme – najveća ambicija Izetbegovića Sina jeste da partiju do te mjere izjednači sa svojim prezimenom da nema uopće sumnje koliko dugo planira ostati na vodećoj stranačkoj poziciji. Za društvo je, pak, daleko važnije od bitke za partijsko liderstvo to što Bakir Izetbegović SDA vodi u posve suprotnom pravcu od onog kojim je gurao Tihić. Umjesto dijaloga, razgovora, političkih pregovaranja, koji su bili osnova Tihićevih pomaka naprijed, njegova inaćenja, odbijanja i potpuno odsustvo svih iole preciznih stavova (barem u javnosti) od SDA su napravili desnu partiju prepoznatljivu po radikalizmu i isključivosti njihova podmlatka. Ni njemu samom nije mrsko pozicionirati se usred muslimanskog povijesnog kruga, kojim se nekada legitimirala SDA, čuli smo to uostalom i tokom prošlog ramazana kada je objašnjavao kako se za Bosnu i Hercegovinu ne boji dok su pune džamije. Ako su pune džamije mjera SDA za BiH, onda nije nikakvo čudo što i Srbi i Hrvati, čak i oni koji ništa lijepo ne misle ni o Miloradu Dodiku ni o Draganu Čoviću, ne vide sebe u takvoj zemlji. Sekularizam po Izetbegovićevoj mjeri staje u njegovu rečenicu: Spremni smo im (HDZ-u BiH) dati… O nepotizmu sve zna, zar nam nije osobno hvalio menadžerske sposobnosti vlastite supruge objašnjavajući njezine dobre veze? Teret korupcije SDA dijeli sa koalicionim partnerima, a što bi rekao reis Kavazović, “naši ljudi daju snažan doprinos”. No, najveći Izetbegovićev problem, koji on danas pokušava predstaviti kao svoju prednost, jeste što se prema svim političkim subjektima u kantonima, entitetima i na državnom nivou – svejedno, odnosi kao i prema Čoviću u pregovorima: spreman im je dati… Nije važno šta, jer sam početak nimalo ne obećava, zapravo prijeti, naprosto zato što definira poziciju koju Izetbegović priskrbljuje sebi i SDA kao vlasnicima i vladarima svega. Stoga i ne čudi što su političke partije, bilo da su bošnjačke ili probosanske, HNS-ove ili pak dolaze iz Republike Srpske, davno odbacile svaku vrst razumijevanja za SDA i njezinog lidera. Niko neće da mu se njegovo poklanja, da ne kažem (verbalno) otima.
Bitka sa spas BiH
Bakir Izetbegović je poodavno stavio znakove jednakosti između sebe, SDA i države Bosne i Hercegovine. I sada, dok komentira Bećirovićevu kandidaturu, upravo to demonstrira tvrdnjom kako podatak da su se svi udružili protiv SDA pokazuje njegovu i snagu partije. Jer nam želi reći da su Dodik, Čović i Bećirović protiv njega i SDA, a samim tim i protiv države BiH. Tako nam pokazuje da zapravo njegova najveća snaga na ovim izborima i nije SDA, već su to ataci Dodika i Čovića na BiH, pa ko biva – ko god nije s njim, protiv je države BiH. Upravo je zato Bećirović, koji je godinama za lijevi i građanski ukus bio odveć probošnjački orijentiran, idealan za obračun na bošnjačkoj desnici. Bit će i da je očekivao ovakav Izetbegovićev nastup jer je unaprijed poručio da je dobro da SDA, HDZ i SNSD budu poraženi. I još važnije: da je ovo bitka za spas Bosne i Hercegovine, ali ne sistemom zamjene mjesta u foteljama, već smjenom politika. Što je bolno tačno.
Vijeće ministara BiH nikada još nije zvanično objavilo zaključke sa sjednice na kojoj se razmatralo pitanje interkonekcija, Južne i Istočne, a Patria je došla do neobjavljenih zaključaka koji pokazuju da je stručnjak za gas Almir Bečarević, gostujući u emisiji ‘Istraga sedmice’ televizije Hayat, izrekao istinu.
Južna interkonekcija nije prošla na Vijeću ministara BiH, a iz zapisnika je jasno vidljiva velika razlika u onome što je usvojeno za Istočnu i ono što je usvojeno za Južnu interkonekciju.
Naime, prema zaključku vidljivo je da, kada je riječ o Južnoj interkonekciji Vijeće ministara BiH je isključivo dalo podršku u ovom projektu(!?), te je pozvana Vlada FBiH da hitno predloži Parlamentu FBiH zakonsko rješenje, a u cilju ubrzavanja aktivnosti za realizaciju projekta Južna interkonekcija BiH i Hrvatske.
Kada je riječ o projektu Istočne interkonekcije ovdje je određen i pregovarački tim u kojem će sjediti ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, ministar vanjskih poslova BiH, ministar energetike i rudarstva Republike srpske, ministar finansija BiH, ministar finansija Rs te direktor GSA RED d.o.o. Banja Luka.
Također, zaduženo je Ministarstvo vanjske trgovine na čijem je čelu Staša Košarac (SNSD) da Predsjedništvu BiH dostavi prijedlog osnova za vođenje pregovora radi zaključivanja Sporazuma između BiH i Srbije o izgradnji plinovoda „Nova istočna interkonekcija BiH i Srbije“.
Kako je vidljivo Elmedin Konaković je član delegacije za pregovore, a uzimao je riječ i kod rasprave za Južnu interkonekciju.
Podsjećamo, Bečarević se upravo osvrnuo na izjave Elmedina Konakovića, koji je kazao da istočna interkonekcija nije njegov primarni interes.
Bečarević je kazao da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nije saopštilo punu istinu.
“Što se tiče gasovoda nije tako. Preko istine možemo doći do suštine. Zamagljivanje određenih stvari ne vodi ničemu. Te ideje slušam zadnje 2-3 godine. Ne mogu da shvatim ljude kada pričaju o tome. Što nam treba novi ulaz iz Srbije kad možemo od Kladnja pružiti gasovod. Ovdje nešto u objašnjenjima ne štima. Južna interkonekcija na Vijeću ministara BiH nije prošla”, rekao je Bečarević.
Bečarević dodaje da je početak vođenja pregovora i davanje saglasnosti Vijeća ministara uslovljen Zakonom o južnoj interkonekciji.
“U obrazloženju Vijeća ministara dato je da je nacrt usvojen i tamo kaže da u RS-u postoji zakon. Ne kaže koji zakon. Znamo da zakon o novoj istočnoj interkonekciji ne postoji isto tako ni zakon o južnoj interkonekciji. Južna interkonekcija prema stavu HDZ-a neće nikada proći ako u zakon se ne uvede novi operator transportnog sistema”, ističe Bečarević.
Sada je jasno u Predsjedništvo BiH bit će upućena samo Nova istočna interkonekcija.
Činjenice se utvrđuju na sudu, a ne na društvenim mrežama. Dječiji život nije doskočica Srđana Puhala, i “umjetnički dojam” Jasmile Žbanić. Da biste sudski utvrdili činjenice, morate provesti sudski postupak. A krivičnog postupka, prema ovom pravu koje se primjenjuje kod nas, nema bez optužnice nadležnog tužilaštva. Nijedno tužilaštvo sa sjedištem u Sarajevu, a naročito ona na brdima oko Sarajeva, nije podiglo nijednu optužnicu za ubijanje djece tokom u Haagu dokazane opsade glavnog grada BiH. Dakle, ako sagledate u sudskom postupku pravosnažo utvrđene činjenice u Sarajevu nijedno dijete nije žrtva ratnog zločina. Što znači da je Srđan Puhalo u krivu. U Sarajevu, pravosudno gledano, nije ubijeno nijedno dijete.
Borci za ljudska prava, a takvim se smatraju i analitičar Puhalo i redateljica Žbanić, u svakoj državi, bila cvilizirana ili ne, insistiraju na pravdi. A pravda nije utvrđivanje “količine žrtve”. Pravda je utvrđivanje i identifikovanje krivca. Dakle, da bi se utvrdilo da je ubijeno ijedno dijete u Sarajevu, moraju se, prvo, optužiti oni koji su pucali po Sarajevu. Tužilaštvo ih mora izvesti pred nadležni sud i prezentirati dokaze o ubijenoj djeci. Te dokaze ne prikupljaju roditelji i udruženja roditelja. Roditelji mogu biti samo svjedoci. I to je sve.
Ako ste borac za ljudska prava, a Žbanić i Puhalo ističu da jesu, onda svakodnevno insistirate na procesuiranju krivaca za ubistva koja su vam poznata. Puhalo kaže da mu je poznato da je u Sarajevu ubijeno 600 djece. Evo, čak i ako krenemo s pretpostavkom da je njegov broj tačan, doći ćemo do istog cilja – ne postoji nijedna presuda pred domaćim pravosuđem za ubistvo tih 600 djece. Pa, opet, Puhalo ne problematizira to što niko nijen osuđen za smrt njemu poznatih 600 djece Sarajeva. On problematizira broj ubijene djece, tražeći nedosljednosti između spiskova poluprivatnih udruženja koja su građu prikupljala bez ikakvih državnih ovlaštenja bez kojih je, budimo objektivni, nemoguće prikupiti sve potrebne podatke.
Da li je broj ubijene djece u Sarajevu preuveličan? Moguće je. Da li Srđan Puhalo umanjuje stvarni broj stradale djece? I to je moguće. Ali, sve dok se pravosnažnom presudom, nakon sudskog postupka ne utvrdi tačan broj stradale djece, prostor za manipulacije će postojati.
Srđan Puhalo će za sebe reći da je borac za ljudska prava i aktivista. Njegova djela će, pak, reći da je on egocentrik, spreman da uradi sve kako bi privukao pažnju javnosti. Jer da je borac za ljudska prava, insistirao bi na sudskom utvrđivanju istine i ne bi raspisivao nagrade za “mrtvu sarajevsku djecu”.
U civiliziranom svijetu i danas se raspisuju nagrade za informacije o počiniocima krivičnih djela. Bosanskohercegovački “aktivista” Srđan Puhalo raspisuje nagradu za “listu žrtava”. On nudi deset hiljada maraka za 1600 imena sarajevske djece. Otprilike, 6,25 KM po glavi ubijenog djeteta.
Kada su pripadnici Desetog diverzantskog odreda 16. jula 1995. godine na vojnoj ekonomiji Branjevo kod Zvornika strijeljali između 1000 i 1400 srebreničkih Bošnjaka, Ratko Mladić je Francu Kosu i njegovim ubicama obećao nagradu – 5 DM (njemačkih maraka) po glavi ubijenog Bošnjaka. Inflacija je, očito, uradila svoje. Danas Srđan Puhalo, Mladićev sugrađanin iz Kalinovika, plaća 6,25 KM za “potvrđenu” smrt sarajevskog djeteta.
Znate, Haški tribunal i svi međunarodni aktivisti su učinili sve da se identifikuju ubice sa Branjeva. Nije se vodila polemika o tome da li je tog dana strijeljano 1000 ili 1400 Bošnjaka. Tražile su se ubice.
Priču o Branjevu bi trebala znati i redateljica Jasmila Žbanić. Istina, u njenoj “Aidi” nisu vjerodostojno opisana sva stratišta Srebreničana. Ona se tek, jednom sekvencom, osvrnula na ubistva u Domu kulture u Pilici. No, to je njeno pravo. Film je jedno, stvarnost je drugo. Za svoje potrebe i potrebe filma, ona je mogla izmijeniti i biografiju Hasana Nuhanovića, stvarnog scenariste svog nagrađivanog filma. Recimo, negdje pred kraj filma prevoditeljica Aida nakon rata odlazi u svoj stan i tu je uljudno dočekuje porodica ubice njene porodice. Znate li šta je bilo u stvarnom životu? UN-ovog prevodioca Hasana Nuhanovića, netom iza rata, sa njegovog kućnog su praga bukvalno otjerali članovi porodice Milenka Stanića, vlaseničkog gospodara života i smrti koji je odgovoran za ubistvo i spaljivanje Hasanove majke. Jasmila Žbanić je, dakle, iskrivila istinu na kojoj danas insistira. Sudovi su presudili da su Srebreničani masovno strijeljani na najmanje šest različitih lokacija. U filmu “Quo Vadis, Aida” vidimo samo jedno stratište. Ali to je samo njen umjetnički dojam. I prilagođavanje zapadnoj publici od koje očekuje nagrade. i nove projekte. Baš kao i Srđan Puhalo.
Nasilje je postalo legitimno (i legalno) političko sredstvo. Zbog prijetnji “nasiljem na Jugu”, Christian Schmidt je oktroisao dijelove Ustava Federacije koje je, potom, suspendovao na jedan dan kako bi udovoljio onima koji su prijetili nasiljem. Zbog straha od nasilja u Republici Srpskoj, Christian Schmidt ne smije/ne želi posjetiti Banja Luku, legitimišući, tako, silu kao jedino političko sredstvo koje vrijedi u BiH. A onaj ko ne prijeti nasiljem, može samo, zarad lažnog mira, davati ustupke nasilnicima i tvrditi da je to jedini ispravni put.
“Brine me radikalizacija Bošnjaka”, izjavit će 4. maja ove godine sarajevskom Oslobođenju visoki predstavnik Christian Schmidt.
Schmidta, dakle, najviše brine to što su Bošnjaci počeli shvatati da jedan glas hercegovačkog Hrvata nakon OHR-ove intervencije vrijedi koliko vrijede tri bošnjačka glasa. Brine ga i to što su Bošnjaci uočili da je “njihov” potpredsjednik Federacije nepotreban kada se, po željama onih koji su prijetili nasiljem na Jugu, nameće Vlada za jednokratnu uporabu.
U normalnom, demokratskom svijetu, tako nas uče, presudna je natpolovična većina. Iz tog normalnog, demokratskog svijeta, došao je i Christian Schmidt. Iz istog tog svijeta je došao i američki ambasador Michael Murphy.
U toj demokratskoj Njemačkoj su, recimo, štiteći pravo na kretanje i privatnost turskog državljanina koji se ne slaže sa politikom predsjednika Turske Redžepa Erdogana, uhapsili novinare (turske, dakako) koji su ga “neovlašteno” slikali i snimali. Jer u Njemačkoj niko nema pravo, a naročito ne novinari iz Turske, da ugrožavaju (bilo to i fotoaparatima) pravo na kretanje bilo koga, a naročito ne prava protivnika Erdoganovog režima.
U Americi iz koje dolazi Michael Murphy u januaru 2021. godine policija je ubila jednu ženu koja je bila dio grupe pristaša bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa koja je nasilno upala u Kapitol. Te noći američki potpredsjednik Mike Pence će reći: “Nasilje nije uspjelo da zaustavi demokratiju. Hajde, vratimo se na posao”.
Pod pokroviteljstvom Michaela Murphya, Christian Schmidt je u oktobru prošle i u aprilu ove godine ustuknuo pred najavama “nasilja na Jugu”. Najava nasilja pobijedila je demokratiju. Ustav je suspendovan na 24 sata i dio bošnjačkih zvaničnika okupljenih oko Trojke je legitimisao nasilje kao jedini politički argument. Pod uslovom da se to nasilje provodi nad bošnjačkim narodom koji, kako upozoravaju Istok i Zapad, svojom brojnošću ugrožava demokratiju.
“Ne bojim se Dodikovih prijetnji. Jučer je bio spreman napad na mene, mudro sam djelovao”.
Ovo je suština politički posthumnog intervjua bivšeg visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Christiana Schmidta.
Kad se ne bojite prijetnji, suočite se s onima koji vam prijete. A kada ste vlast, a Schmidt je to i formalno i pravno (bio), onda ste dužni reagirati na nasilje, koliko god ono bilo opasno po vas. To vam je, zapravo, posao.
Zamislite, recimo, da su Ukrajinci, po uzoru na Schmidta, “mudro djelovali” i povukli se pred ruskom siłom. Danas ne bi bilo Ukrajine, kao što više, suštinski, nema OHR-a.
Sila je, da obrnemo Mike Pencea, uspjela zaustaviti demokratiju. Kada su “nasilnici s Juga” zaprijetili nemirima, Schmidt im se pridružio i proveo pravno nasilje. Tog dana su stradali Bošnjaci.
Kada je nasilnik iz Banja Luke zaprijetio “paradajzom i jajima”, Schmidt se povukao u svoju “zečju jazbinu”. Tog dana su stradali Bosna i Hercegovina i OHR.
Da su ga napali u Banjoj Luci, objašnjava Christian Schmidt, niko u Evropi se ne bi radovao. Radovala bi se Rusija.
“Imali biste situaciju koja bi izazvala krizne sastanke i ova zemlja bi bila dalje od Europe”.
Ako sam dobro razumio, a siguran sam da se drugačije ne može razumjeti, Schmidt je spasio evropski put Bosne i Hercegovine time što se povukao pred Miloradom Dodikom.
U ovu tezi vjeruju još samo dva čovjeka. Prvi se zove Elmedin Konaković, a drugi Amir Zukić.
9.00 Bivši direktor Policije Crne Gore Veselin Veljović uhapšen je jutros na Cetinju, saopćili su crnogorski zvaničnici. Kako nezvanično saznajemo, uhapšen je zbog sumnje da je organizirao napad na policiju.
8.30 Na barikadi Belveder zapaljene su gume. Prije toga odjekivala je pucnjava. Većina demonstranata se povukla, dok po okolnim stijenama se mogu vidjeti ljudi s maskama. Nekih 100 metara dalje od barikade nalaze se jake policijske snage iza kojih su parkirani kamioni koji prevoze bagere.
U daljini se vidi dim i sa druge barikade i odjekuju eksplozije. Najmanje jedna osoba je povrijeđena. Jedan od demonstranata pozvao je policijskog ljekara da ukaže medicinsku pomoć povrijeđenoj djevojci.
Policija se povukla nekih deset metara niže. Sa okolnih brda se čuju povici kako Belveder neće pasti. Inače, ovo je glavni put koji povezuje Podgoricu i Cetinje.
Ongoing mass protests against the arrest of opposition activist Aleksander Navalny in dozens of Russia’s cities may foreshadow the country’s approaching rupture. Not since gaining absolute power twenty one years ago has President Vladimir Putin faced such a confluence of crises compounded by his own domestic policy failures.
The Russian Federation, held together by the Kremlin’s power monopoly, is approaching a period of comprehensive turmoil precipitated by several simultaneous crises. The economy was shrinking even before the pandemic struck and the global recession began. International financial sanctions on Russian companies involved in the war against Ukraine and the subversion of Western democracies contributed to the decline, but it is Moscow’s over-reliance on revenues from energy exports and lack of economic diversification that has precipitated an even deeper downturn.
According to projections by the International Monetary Fund, over the coming years, Russia’s GDP per capita will fall significantly and the post-Covid growth of Russia’s economy will only reach half of the global average. State revenues are declining, living standards falling, income inequalities and wealth differentials rising, social programs diminishing, social conflicts intensifying, and regional disquiet mounting. The poverty rate is rising sharply and a growing numbers of citizens face destitution.
The pandemic has further damaged Russia’s economy. Large budget deficits and bankruptcies in many of Russia’s republics and regions were delayed by substantial subsidies from Moscow in 2020, but they will hit hard during 2021 and further aggravate public resentment. Inadequate government responses to the pandemic have exacerbated divisions between Moscow and numerous federal entities. Citizens in the capital have much easier access to vaccines then people outside the major cities. Putin’s popularity has further nosedived because of cutbacks in welfare spending, unequal access to health care, lockdowns that were seen as violating human rights, and insufficient economic assistance to ordinary people.
Russia is also failing politically, as Putin seeks to cling to power through constitutional amendments that would ensure that he is President for life. The Kremlin is fearful of the voices and actions of ordinary citizens and is trying to tighten its grip by tightening censorship and police repression. But given the size and diversity of the volatile Russian state, Moscow may be unable to control the approaching spiral of unrest.
The biggest danger for the Kremlin may not come from opposition figures such as Navalny but from growing public anger in many of Russia’s 85 federal subjects (including two seized from Ukraine in 2014). Despite Western hopes, democrats in Moscow are unlikely to transform the country into a liberal state by replacing Putin’s authoritarian regime. Putin and his henchmen will try to cling to power but will be most acutely challenged by regionalists, autonomists, and frustrated ethnic groups. Even though Navalny himself does not support a multi-national state and has expressed imperialist positions toward Ukraine, public protests against Navalny’s arrest may be a catalyst for a diversity of movements to proliferate.
If the current round of protests fail to lead to a state-wide democratic breakthrough, then the only solution will be self-determination and even a rupture of the archaic and artificial Russian state. The regional insurrection will be based on an accumulation of grievances, particularly economic stagnation, government corruption, Moscow’s exploitation of regional resources, attacks on language rights among Russia’s numerous nations, unaccountable Kremlin appointments of regional governors, and threats to eliminate or merge federal units. At the core of unrest will be a growing conviction that without Moscow’s political dominance and economic colonialism, the regions will be more capable of ensuring their development and progress.
The Putin administration has irrevocably broken the unwritten “social contract,” first devised in Soviet times, whereby the state guarantees steady material welfare in return for political passivity. Revolt is even more likely in a society where rising expectations of material well-being over the past two decades, especially among an ambitious younger generation, have been thwarted by repeated failures in government policy.
The Kremlin can no longer take public acquiescence for granted. During the ongoing protests there has been a visible shift of opinion toward sympathy with demonstrators. This presents an even more serious long-term threat for the government than the growing number of street rallies. It indicates that an even larger potential pool of recruits exists for a future rebellion. The protests have already much larger than those against the falsification of elections in Moscow in the summer of 2019. The Kremlin must also be anxious that citizens in numerous regions have become involved in open opposition, as this will disperse and weaken the regime’s response.
Russia’s escalating crises does not signify that Moscow is incapable of inflicting serious damage on its neighbors and on international rivals. Despite its economic and demographic decline Russia will continue to challenge the West through its nuclear arsenal and revived military. It will also pursue its campaign of subverting Western institutions through a range of low-cost tools – including disinformation, cyberwar, promotion of ethnic and national conflicts, and the funding of extremists of various political stripes.
In many respects, Russia’s domestic failures make it even more dangerous, as Moscow will camouflage its increasing fragility through external aggression. State failure and federal rupture may convince the Kremlin that it has limited time to equalize the “playing field” by disrupting and dividing the West. Instead of banking on containment or cooperation with Moscow, the Joe Biden administration needs to prepare for an imploding Russia that will present a multitude of challenges for Western security. The scenarios of Russia’s domestic upheaval and escalating rupture need to be comprehensively analyzed and preparations made to manage their impact on neighboring states and regions. A lack of planning will leave the West surprised and vulnerable, just as it was when the Soviet bloc collapsed and the Soviet Union disintegrated.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitledFailed State: Planning for Russia’s Rupture
As Russian military forces thrust deeper into Ukraine, Putin has evidently concluded that Moscow can withstand new financial sanctions and even Russia’s isolation from the West. He is convinced that NATO will not fight for Ukraine and is calculating that Western unity will start to weaken as the war continues and sanctions also damage the European economies. If Kremlin ambitions of conquest are to be frozen Washington must embark on a major new strategic objective to de-imperialize Russia.
Western governments have attempted various defensive and reactive policies to curtail Moscow’s expansionism. Their past failures have reinforced Kremlin perceptions that the West ultimately lacks the willpower to counter an aggressive Russia. The only strategy that can dent Putin’s self-confidence must focus on the future of Russia itself. Such an approach needs a clear objective and methodology. The ultimate goal would be to reverse Russia’s neo-imperial offensives by helping its citizens transform the state into a genuine federation that accepts its neighbors as independent countries who decide on their own international alliances.
However, as this “transformation scenario” becomes increasingly improbable because of Kremlin resistance to any political reform, US policy planners must prepare for an alternative option – the “rupture scenario.” When federalism and pluralism fail to materialize in the midst of economic decline and a crippling financial embargo then separatist voices will gain traction. The Kremlin will face diminishing support for its foreign aggression as domestic politics become more conflictive, resources thinly stretched, and citizens no longer acquiescent. It is worth remembering that only a few years before its collapse the Soviet Union was engaged in numerous foreign military escapades, controlled half of Europe, and continued to trumpet its economic superiority over the West, while disguising its growing existential crisis.
Moscow’s assertive foreign policies serve to disguise Russia’s domestic decline and state failure. Indeed, escalating internal vulnerabilities are likely to make the Russian regime more aggressive and confrontational to demonstrate its strength before its capabilities seriously decline. Extensive public protests in Belarus in the summer of 2020 over blatant election fraud were an early warning for Moscow. The conventional wisdom about a passive Belarusian public mirror the widely held image of Russian citizens. Support for protesting Belarusian citizens was reported in various parts of Russia and although the rallies were eventually subdued, similarly to Russia the causes of the protests were not addressed.
The unexpected demonstrations and storming of government buildings in Kazakhstan in early January 2022 in response to rising fuel prices served as another reminder to Moscow that public anger simmers below the surface. The appearance of stability and public passivity, for which Belarus and Kazakhstan have been renowned, cannot be taken for granted in Russia itself. Moreover, triggering events such as collapsing currencies and fast falling living standards can escalate public outrage and opposition.
Growing internal turmoil may convince Russia’s regime that a bolder and riskier foreign policy strategy can bring domestic benefits. But such a policy could seriously misfire. A military quagmire in Ukraine with mounting losses for Russia’s armed forces, accumulating evidence of Kremlin war crimes against civilians, and punishing Western sanctions will not be sustainable for Putin. Regimes that lose wars or cannot win them when they have staked so much on victory invariably collapse in Russia. Power struggles within the ruling stratum can then explode in full force.
In a recent video conference, Putin rejected a proposal to let Russian regions secede if they no longer want to be part of the state. He warned of a repeat of the bloody wars in a collapsing Yugoslavia during the 1990s and revealed that there were 2,000 territorial claims nationwide that should be treated “very seriously” as they could divide up Russia. Putin’s admission indicates that the country’s domestic conditions are deteriorating on several vital fronts: economic, demographic, social, regional, ethnic, and political.
It is in the national security interests of the US to help Russia either to federalize or fracture, to decentralize or disintegrate. Neglecting Russia’s escalating domestic problems that leads to fragmentation can prove more damaging to Western interests than preparing to manage the international repercussions. An accelerated rupture of the Russian state will challenge the responses of the NATO alliance.
One cannot assume that Russia’s fracture will be involve a sudden and painless collapse of the regime. Much more likely it will be a long drawn out and bloody process. The triggers for rupture are many – a power struggle that provokes conflicts between security organs, an explosive protest against economic impoverishment; an inter-ethnic clash that escalates into a wider conflict; a violent provocation by hard-liners or nationalists that escapes police control; and mutinies in the military or intra-military battles based on ethnic allegiance.
State rupture will also impact on neighboring countries. Some will be susceptible to spillovers of conflict or subject to Moscow’s provocations, as the Kremlin will seek to divert attention from domestic upheaval. Other states will benefit from Russia’s cleavages by easing their security concerns and regaining lost territories. A federal collapse will also impact on the positions and strategies of major outside powers and can lead to significant strategic realignments and further raise China’s stature.
The US needs to develop an anticipatory strategy for managing Russia’s demise by supporting regionalism and federalism, acknowledging aspirations to sovereignty and separation, calibrating the position of other major powers, developing linkages with nascent state entities, strengthening the security of countries bordering Russia, and promoting trans-Atlanticism and trans-Pacificism among emerging states. Neglecting Russia’s state failure can prove more damaging to Western interests than preparing to manage its international repercussions. The sudden collapse of the Soviet Union over thirty years ago should serve as a lesson that geopolitical revolutions occur regardless of Kremlin denials or the West’s adherence to a transient status quo. My guide to the collapse of the Russian Federation will be published in the Spring.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitledFailed State: A Guide to Russia’s Rupture
Neviđenoj medijsko-političkoj kampanji Dragana Čovića i njegovih medija protiv Centralne izborne komisije BiH i Suda BiH (koja je tokom jučerašnjeg dana iz Bosne i Hercegovine preseljena u Hrvatsku gdje je lider HDZ-a BiH tražio podršku premijera Andreja Plenkovića) u granicama svojih mogućnosti se pridružio njegov prijatelj Fahrudin Radončič sa svojim dnevnim biltenom. Na njihovom udaru se našao predsjednik Suda Bosne i Hercegovine Ranko Debevec, kojeg u više članaka (pored ostalog i u histeričnom otvorenom pismu kojeg su navodno napisali “savjesne” sudije i tužitelji, a iz kojeg se lako prepoznaje rukopis prekaljenih pisaca i distributera anonimnih pisama kao i pasioniranih prigradskih hakera!) optužuju da podržava CIK BiH koji, pak”, “ima problema sa legitimnošću”, piše Senad Avdić u svojoj kolumni na Slobodnoj Bosni.
Dakle, i tu se Radončić i “Avaz” slažu sa Čovićem (i Miloradom Dodikom, naravno) koji već godinu dana odbijaju prihvatiti legitimnost izbora članova CIK-a koje je imenovao Predstavnički dom Parlamenta BiH. “Avaz” ne prestaje očajavati što članovi CIK-a nisu izabrani na unaprijed dogovorenom konkursu gdje je trebala odlučivati komisija predvođena provjerenim legalistom Milanom Tegeltijom, zaljubljenikom u 9. januar i prognanikom iz “muslimanskog Sarajeva”.
Radončićev nepismeni, primitivni bilten, u dosluhu sa pisamcima “Otvorenog pisma” optužuju predsjednika Suda BiH Debeveca “da čuva leđa SDA, stranci koja je vjerovatno i najdublje involvirana u izborne krađe u Mostaru”. Tvrdi se dalje kako “mnogi
(čitaj Radončić, Čović, Dodik, pisci anonimnih pisama…) povezuju i sa javno obznanjenim prisnim odnosima predsjednika Debevca sa direktorom Obavještajno-sigurnosne agencije Osmanom Mehmedagićem Osmicom“.
Radončiću i njegovom petparačkom biltenu “sumnju , također, izaziva vrlo indikativno ubrzavanje suđenja sudije Branka Perića onima (Mehmedagić i Pekić) kojima je potvrđena optužnica, što nije zabilježeno u istoriji rada i “efikasnosti” Suda Bosne i Hercegovine”.
OLAKO OBEĆANA BRZINA SUĐENJA
Vidljivo je da Radončić ne samo što ima ambicije, i, nažalost, uspijeva u njima preko klijentelističke mreže u pravosuđu da određuje koga treba hapsiti i (pre)suditi (slučaj tužitelja Bože Mihajlovića) nego bi čak i da ga se pita i o dinamici održavanja sudskih procesa!? Uzgred, suđenje dužnosnicima OSA-a Mehmedagiću i Pekiću ne odvija se ni brže ni sporije nego što je prije 4-5 godina vođeno suđenje Radončiću i njegovoj grupi optuženoj za ometanje rada pravosuđa.
I tu Fahrudin Radončić pokazuje potpunu usklađenost i akciono jedinstvo sa svojim prijateljem Draganom Čovićem. I lider HDZ-a BiH, kojeg sa šefom SBB-a dijeli i to što je i on svojedobno bio “žitelj” Pritvorske jedinice Suda BiH, u svom jučerašnjem saopćenju najavljuje kako “čvrsto vjeruje da sudski procesi koji predstoje …trebaju biti izloženi sudu javnosti…”
U političkoj povijesti i pravosudnoj praksi ovih prostora poznato je da je samo jedan političar najavio sudski progon svojih protivnika: bio je to srpski diktator Slobodan Milošević koji je u februaru 1989.godine hiljadama okupljenih srpskih demonstranata ispred Skupštine Jugoslavije u Beogradu koji su tražili hapšenje Azema Vllasija, tadašnjeg utjecajnog političara sa Kosova, obećao da će on “biti suđen i biti uhapšen“. Tu je olako obećanu brzinu Milošević i ispunio nakon što je Vllasi istu večer uhapšen (u Bijeljini) nakon čega je mjesecima čamio u srpskim zatvorima na Kosovu i suđen u montiranom procesu). Nema sumnje da Dragan Čović može pisati potjernice protiv svih onih koji mu stoje na putu kao jedinom i Bogom danom lideru svih Hrvata u BiH, kao što je izvjesno da bi takve njegove ambicije Tužiteljstvo BiH predvođena HDZ-ovom stranačkom rodicom, Glavnom tužiteljicom Gordanom Tadić servilno i efikasno provelo i pretvorilo u optužnice. No, uvijek ima ono ali, što autoktratama i diktatorima sreću kvari: da bi se od krivične prijave, preko optužnice dospjelo do sudskog procesa, još uvijek je nužno da o tome svoj pravorijek izrekne i Sud BiH, što posljednjih nedjelja baš i ne čini niti popušta pod pritiscima kriminalno-mafijaških, političkih i medijskih predatora.
Dva su se ključna državna punkta, važne institucije za funkcioniranje demokratske i pravne države u posljednjih godinu dana izmakla osovini Dodik-Čović za koju aktivne simpatije iskazuje pokazuje i Radončić: Centralna izborna komisija BiH i Sud Bosne i Hercegovine. Bez njih u lancu rukovođenja i komandovanja destrukcije BiH prohodnost urušavanja državnih institucija nije više neupitna. Članove CIK-a je ta maligna družina ohrabrena ruskom podrškom pokušala ukloniti preko sudskih procesa, tužbi, žalbi navodno oštećenih kandidata nezadovoljnih rješenjima Parlamenta BiH. Nakon niza bezuspješnih pokušaja delegitimiziranja i kriminaliziranje članova CIK-a, izabrana je nova meta, Sud Bosne i Hercegovine, odnosno njegov predsjednik Ranko Debevec. Već mjesecima iz istih neformalnih i formalanih, prikrivenih i vidljivih centara moći pišu se anonimne potjernice, gomilaju se nove i svježije optužbe protiv njega, uhodi ga se, stavlja na streljanu opskurnih uličarskih medija i portala za jednokatnu (zlo)upotrebu.
Vrlo je indikativno, ali i sasvim razložno, što u nedavnom skandaloznom napadu na bosanskohercegovačke medije Ministarstvo vanjskih poslova Rusije izdvaja tri medija-portala koja su prema njihovoj optužbi prednjačila u hajci povodom Dodikovog poklanjanja ukradene ikone Sergeju Lavrovu, ministru vanjskih poslova Ruske Federacije: “Istraga”, “Žurnal” i “Slobodna Bosna” izdvojeni su kao perjanice antiruske (i antidodikovske) kampanje u Bosni i Hercegovini.
MARIJA ZAHAROVA KAO GORDANA TADIĆ
Također, nije nimalo slučajno, nego je krajnje razumljivo i logično što su se upravo ova tri medija i njihovi novinari u posljednjih nekoliko godina najčešće nalazili na udaru dominantne pravosudne strukture u BiH, od Milana Tegeltije i njegovih prvih pratilja u VSTV-u Jadranke Lokmić Misirače i Ružice Jukić, pa do tendencioznog tužiteljskog ansambla kojeg je oko sebe okupila i besprizorna glavna ravnateljica Gordana Tadić.
Izbori u Mostaru koji su u značajnoj mjeri destruirani primitivnom krađom volje građana, zbog čega je proces brojanja glasova djelomično ponovljen, samo je povod, a ne krunski razlog ponovnog nasrtaja na Centralnu izbornu komisiju, onih političkih aktera koji ovu instituciju već godinu dan ne “šljive”, niti joj priznaju legitimitet. Kriminal, krađa, dodavanje i oduzimanje glasova je eminentno u nadležnosti lokalnih činovnika, članova biračkih odbora, stranačkih povjerenika. Posao CIK-a u osnovi je taj da licencira prikupljene rezultate, nakon što se obavi kompletna procedura, odgovori na žalbe, progovore, optužbe i to je zakonski precizno i jasno postavljeno.
“Hoće li svemoćni Debevec aminovati izbornu krađu u Mostaru?” stoji u naslovu najnovije potjernice koju je Radončić uputio preko svog kućnog biltena. Neće, evo da im to otkrijem, predsjednik Suda BiH ni aminovati, niti neaminovati “izbornu krađu”, jer mu ni jedno ni drugo, nije posao. Ali zato jeste posao lidera “Saveza za bolju budućnost”, savjetnika “Avaza” i bivšeg muža vlasnice “najveće medijske kuće u BiH” da “ne aminuje” flagrantnu izbornu krađu koju su na izborima u Mostaru počinili članovi-kandidati njegove stranke. Kao što su izvijestili svi mediji (i zbog čega je CIK odlučio da promijeni raniju Odluku o utvrđivanju i objavljivanju rezultata u Gradu Mostaru) ponovnim brojanjem glasova na 14 biračkih mjesta ustanovljen je masovni kriminal sa naknadnim dopisivanjem glasova kandidatima. Lažiranje je uglavnom rađeno u korist Koalicije za Mostar (a na štetu Bh Bloka), a najveći pojedinačni skandal, odnosno kriminal, je utvrđen kod Anela Kljake, kandidata SBB-a: predsjedniku mostarske organizacije SBB-a je naknadnim intervencijama dopisano 1596 preferencijalnih glasova. Od najavljivana i planirana tri mandata u budućem Gradskom vijeću Mostara Radončićev SBB će na kraju dobiti samo jedan. Nema tog Debeveca koji može progledati kroz prste kriminal(c)u iz SBB-a i izvršiti pritisak na CIK BiH da ga preko reda, na lijepe oči ugura u Gradsko vijeće Mostara.
Dragan Čović već godinu dana ne prestaje očajavati i najavljivati političku i pravosdudnu bitku nakon što je u CIK-a ostao bez višegodišnjeg člana Stjepana Mikića, svojevrsnog Brada Raffespergera kada je riječ o HDZ-u i izborima. Sjećate se Raffespergera: to je onaj državni sekretar države Georgije od kojeg je Donald Trump tražio da mu “nafata” 11.780 glasova. Za razliku od njega, Stjepan Mikić, pojačan Milijanom Vasom Brkićem i njegovom hrvatskom izbornom inženjerijom, više od decenije je isporučivao Čoviću glasova koliko je ovaj “zinuo”. Ta je praksa prošle godine završena i, razumljivo, nije se lako sa tim nenadoknadivim gubitkom pomiriti.
Slovenska demokratska stranka Janeza Janše doživjela je težak poraz na izborima u Sloveniji, pokazuju izlazne ankete. Relativni pobjednik izbora je stanka Gibanje Svoboda koja je, prema izlasnim anketama, osvojila 35,8 posto, tako da bi stranka Roberta Goloba u slovenačkom parlamentu, od 90 mjesta mogla imati čak 42 zastupnika. Na drugom mjestu je, pokazuju do sada pouzdana istraživanja, Slovenska demokratska stranka aktualnog slovenačkog premijera Janeza Janše. Njima bi, budu li ova istraživanja potvrđena, trebalo pripasti 26 mjesta u Državnom zboru Republike Slovenije (Parlament). Na trećem mjestu je Nova Slovenija – Kršćanski demokrati. Oni su, prema izlaznim anketama, osvojili 6,8 posto i pripada im osam zastupničkih mjesta. Socijalni demokrati su, prema istraživanjima, osvojili 6,6 posto, čemu je ekvivalent sedam zastupničkih mjesta. Levica je osvojila 4,4 posto glasova i pripast će im pet mjesta.
To znači da bi, prema ovim istraživanjima, novi slovenački premijer trebao Robert Golob, predsjednik Gibanje Svobode koja sa Socijaldemokratama i Levicom ima 57 zastupničkih mjesta, što je daleko iznad potrebne natpolovične većine.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
