Istaknuto

Istaknute objave

Sigurnosne agencije u BiH nemaju informacije o kupovini oružja u Tuzli: Milan Radoičić je ove godine samo jednom bio u BiH i to u junu u Banjoj Luci!

Vođa terorističke grupe sa sjevera Kosova Milan Radoičić u posljednja dva mjeseca boravio u Bosni i Hercegovini. Radoičić je, kako saznaje Istraga, ove godine u Bosnu i Hercegovinu ušao samo jednom, kada je u junu iz Beograda avionom doputovao u Banju Luku.  I to je jedina ovogodišnja direktna veza Milana Radoičića sa BiH.

Srbijansko pravosuđe je u utorak popodne objavilo da je Milan Radoičić rekao da je oružje za napad na Kosovu kupio u blizini Tuzle.

Prema informacijama Istrage, nijedna policijska ni sigurnosna agencija nema informaciju da je Milan Radoičić ili bilo ko iz njegove grupe nabavljao oružje u Bosni i Hercegovini koje je, potom korišteno u terorističkom napadu na kosovsku policiju.

Podsjećamo, kosovska policija je, nakon obračuna sa Radoičićevom grupom zaplijenila veće količine oružja u blizini manastira Banjska na sjeveru Kosova.

Kosovski premijer Albin Kurti je odmah nakon napada kazao da je oružje koje je koristila Radoičićeva grupa  proizvedeno u Srbiji.

Skoro identičnu tvrdnju je iznio i sam predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. No, i za to je pronašao opravdanje ustvrdivši da je srpsko oružje koristila i kosovska policija.

“Pripadnici kosovske policije tokom sukoba u Banjskoj koristili su srpske puške Zastava M70, proizvedene u Kragujevcu. M70, to su sve naše puške, proizvedene su u Kragujevcu. Jesmo li mi njima to službeno prodali? Ne, nismo, ali nitko ne pita odakle njima 20 puta više pušaka nego što su tamo pronašli, puške proizvedene u Srbiji”, rekao je Vučić u intervjuu za Happy TV.

Dakle, srbijanski predsjednik je priznao da je oružje koje je koristila Radoičićeva grupa proizvedeno u Srbiji.

Podsjetimo, nakon terorističkog napada u Banjskoj kada su pripadnici Radoičićeve grupe ubili jednog kosovskog policajca, kosovski premijer Kurti je saopćio koje je oružje zaplijenjeno.

M80 zolja – je jednokratni navođeni protutenkovski sistem proizveden u Srbiji. Proizvodi se u državnoj tvornici “Sloboda” u Srbiji. Ovo se oružje koristi protiv oklopnih vozila i utvrđenja. Projektil može probiti čelik do 30 centimetara, a učinkovita udaljenost je do 250 metara.

Mitraljez Zastava M93 BGA 33 mm – automatski je bacač granata kalibra 30 mm, proizveden u Srbiji. Proizvodi se u državnoj fabrici “Zastava Arms” u Kragujevcu. Koristi se protiv lako oklopnih vozila i ima učinkovit domet od 1.700 metara.

Protupješačke mine – koriste se protiv pješaštva i dizajnirane su za ubijanje i ranjavanje osoblja dok se kreću po određenom terenu.

Granate minobacača, minobacača 82 milimetra i 62 milimetra – standardne su granate zemalja porijekla bivših socijalističkih zemalja. Ne koriste ih NATO zemlje. Minobacač kao oružje smatra se artiljerijskim oružjem i koristi se za gađanje na velikim udaljenostima od 5-8 km.

Plastični eksploziv i dinamit – koriste se za rušenje mostova i infrastrukture, također se koriste za izradu raznih eksplozivnih naprava za uništavanje ljudstva i oklopnih vozila.

Zastava M70 – srbijanska varijanta AK-47, automatsko oružje koje se proizvodi u Srbiji. Proizvodi se u državnoj fabrici “Zastava oružje” u Kragujevcu, služi za neutralisanje ljudstva i ima efektivnu daljinu gađanja do 410 metara.

Snajper Zastava M76 – je poluautomatsko oružje za gađanje na velikim daljinama. Proizvodnja Srbija, iz državne fabrike “Zastava” u Kragujevcu. Ima domet pucanja na udaljenosti od 800 metara.

M75 ručne bombe – oružje koje se koristi protiv ljudstva izvan i unutar zatvorenih prostora.

Nakon napada na kosovsku policiju Radoičić je pobjegao u Srbiju. Prema informacijama Istrage on je ranjen. Do sada se nije pojavljivao u javnosti. Vlasti Srbije su saopćile da su ga u utorak uhapsile i da je naređeno dvodnevno zadržavanje. Nakon hapšenja, Radoičić je “priznao” da je oružje proizvedeno u Srbiji kupio u Tuzli.

Moskovski mediji pozivaju ruskog predsjednika: Dodik i Republika Srpska trebaju Putinovu ruku spasa, da li je vrijeme za povratak ruskih zračnih snaga u BiH

Republika Srpska i Milorad Dodik trebaju Putinovu pomoć, objavio je u utorak kasno navečer na svom sajtu na engleskom jeziku utjecajni ruski list Pravda.ru.

Tekst je objavljen povom Dodikove posjete ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu koja dolazi, kako piše Pravda, “na vrhuncu sukoba sa Zapadom”.

“Da li je vrijeme za povratak zračnih snaga u Bosnu”, pita se autorica teksta Lyuba Lulko. 

Dalje u ovom članu se daje kontekst Dodikove posjete Rusiji, podsjeća se na odnose sa Zapadom, pominje se posjeta američkog zvaničnika Gabriela Escobara Bosni i Hercegovini te se posebno ističe nedavni autorski tekst bivšeg britanskog ministra vanjskih poslova Williama Haguea objavljen u britanskom The Timesu.

“Bivši britanski ministar vanjskih poslova i bivši čelnik Konzervativne stranke William Hague u tekstu za The Time od 16. studenoga rekao je da Dodik godinama potkopava državu BiH dok uživa podršku Rusije i Srbije, a Moskva to koristi kako bi blokirala euroatlantske integracije. Prema Haagu, Dodik ide ka secesiji. Stoga, istaknuo je britanski diplomat, NATO bi trebao poslati svoje vojnike u BiH”, posjeća Pravda.ru.

Da vidimo kako Putin može pomoći Republici Srpskoj, piše Lyuba Lulko, pa dalje podsjeća da je Rusija, u sklopu međunarodnog mirovnog kontingenta, u Bosni i Hercegovini imala zračno-desantni bataljon koji je bio stacioniran u Ugljeviku, a koji je 11.-12. juna 1999. prebačen u Prištinu, što je u konačnici omogućilo raspoređivanje ruskog mirovnog kontingenta na Kosovu. 

Pored teksta objavljenog na Pravda.ru, Bosna i Hercegovina se sve češće pominje i u drugim ruskim medijima. Tako je 22. novembra ove godine na portalu “Svobodna Pressa” objavljen intervju sa Vsevolodom Shimovim, savjetnikom predsjednika Ruskog udruženja za baltičke studije. 

“Donbas, Bosna ili Bjelorusija – gdje će izbiti treći svjetski rat”, glasi naslovog ovog teksta.

Savjetnik Shimov konstatuje da je opasnost od rata u BiH “savim realna”.

“Bosna i Hercegovina u sadašnjem obliku izgleda nikome ne odgovara. Republika Srpska sanja o otcjepljenju i ujedinjenju sa Srbijom, a muslimani o uspostavljanju svoje dominacije u cijeloj državi. Zapad je također zainteresiran za kršenje suvereniteta Republike Srpske. Odnosi između glavnih etničkih skupina su čak i neprijateljski. Dakle, u Bosni zaista sazrijeva splet proturječja, što može rezultirati novim sukobom”, konstatuje Shimov u intervjuu za portal “Svobodna Pressa”. 

Zamjenik urednika ovog portala je Zahar Prilepin. U pitanju je “pjesnik” koji bivši pripadnik posebnih snaga ruske policije Omon koji je učestvovao u operacijama u Čečeniji. U februaru 2017. godine bio je pripadnik proruskih paravojnih formacja koje su se borile u Ukrajini. Zabranjen mu je ulazak u Bosnu i Hercegovinu. U avgustu 2018. godine, tadašnji predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, odlikovao je Prilepina Ordenom Njegoša prvog reda, zbog “zasluga u kulturnom i duhovnom razvoju, kao i za posebne zasluge na polju javne delatnosti, kojima se doprinosi jačanju prijateljskih odnosa Ruske Federacije i Republike Srpske”.

Mostarski veterani i Centar za mir pronašli i otkupili nikad objavljeni snimak rušenja Starog mosta koji su čuvali prijetalji ratnog zločinca Slobodana Praljka: “Bježi, Balijo. Hrvatska vojska želi uspjeh HVO-u”

“Pripravni smo. Nema frke. Uspjeh HV želi HVO-u”, govori muškarac u pozadini dok snimatelj fokusira kameru na mostarski Stari most. Bio je to 9. novembar 1993. godine.

HV je skraćenica za Hrvatsku vojsku koja je bila pod direktnom komandom Zagreba. HVO je Hrvatsko vijeće odbrane koje je, formalno, bilo pod komandom paradržave hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

Ovaj snimak je godinama čuvan u privatnim arhivama pripadnika HV(O). Do njega nisu uspjeli doći ni haški istražitelji u okviru istrage usmjerene protiv Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, Valentina Ćorića, Brune Stojića, Milivoja Petkovića i Berislava Pušića koji su pravosnažno osuđeni za udruženi zločinački poduhvat. Nakon godina traganja, Historija TV u saradnji sa mostarskim veterenamima i Centrom za mir u Mostaru uspjela je doći do snimka koji je još jedan dokaz da su i regularne postrojbe Hrvatske vojske (HV-a) zajedno sa pripadnicima HVO-a srušile Stari most u Mostaru.

Veterani Armije RBiH su snimak kupili od pripadnika Hrvatske vojske. Pregovori o otkupu snimka su trajali skoro četiri godine. Snimak jasno pokazuje da je Stari most sistematski i namjerno gađan dva dana, uz navođenje i monitoring pripadnika Hrvatske vojske.

Rušenje Starog mosta je snimano sa položaja HVO-a i HV-a na brdu Hum iznad Mostara. Snimak je bio u posjedu bliskih prijatelja Slobodana Praljka. Video traje 28 minuta i zabilježeno je 59 ispaljenih  projektila sa položaja HVO-a i HV-a.

“Ovaj film je sasvim slučajno otkriven i samo potvrđuje sve ono sto je presudio Haški tribunal dijelu presude šestorci,a koji se odnosi na rušenje Starog. Ponosan sam danas na činjenicu, da od prvog dana ovog stravičnog rušenja nikada nismo optuživali hrvatski narod nego monstrume koji su ovo naredili i izvršili.  Ponosan sam što smo Stari most odlučili graditi zajedno sa svjetskom bankom i UNESCO-om još 1997. i što je pored brojih zemalja koji su učetvovali u izgradnji, hrvatska Vlada na čelu sa premijerom Račanom došla u Mostar i podržala ovaj projekat, Stari most – spomenik mira. Ove snimke neka dobro gledaju oni koji olako spominju rat i sukobe, neka im bude opomena kroz sta su prošli građani našeg grada i Bosne i Hercegovine. I neka znaju, rekao sam to i 9. novembra 1993., nema tih granata koje su mogle ubiti našu zajedničku ljubav prema ovom gradu i svemu onome što je kroz vijekove bio”, izjavio je bivši gradonačelnik Mostara Safet Oručević koji je jedan od najaslužnijih ljudi za otkrivanje ovog snimka.

“Tooo. Evo gaaa. Bježi, Balija”, sa oduševljenjem uzvikuje muškarac dok projektil ispaljen sa položaja HV(O)-a pogađa Stari most.

Snimatelj kasnije bilježi i druge pogotke u Most, dok vojnici koji se ne vide na ovom dijelu snimka slave svaki pogodak.

“Aaaaa. Tooo. Gotovo, još malo”, čuje se muškarac sa očitim hrvatskim naglaskom dok kamera bilježi kako dijelovi Starog mosta padaju u Neretvu.

Tok 9. novembra, u 10 sati i 16 minuta, Stari most je srušen. Haško tužilaštvo je zbog rušenja optužilo geberala HVO-a Slobodana Praljka

Međutim, sudije Haškog tribunala donijelo je zaključak da je Stari most bio vojni cilj u vrijeme napada, a njegovo razaranje ostvarivalo vojni dobitak. Cilj HVO-a nije bio da terorišu civile kada je uništen Stari most, zaključilo je Vijeće.

Sudsko vijeće je zaključio da je HVO uništio Stari most da bi podrio moral muslimanskog stanovništva. Govoreći o Starom mostu u Mostaru, sudija Carmel Agius je rekao da je vršeno granatiranje, ali da se radilo o vojnom cilju, jer je to značilo prekid “snabdijevanja Armije BiH”.

Razaranje Starog mosta imalo je psihološki efekat na civile Mostara, zbog čega je u prvostepenoj presudi zaključeno da je to bilo “nesrazmjerno korištenje sile”, ali je general Praljak koji se otrovao tokom objave presude, oslobođen optužbe za rušenje Starog mosta.

Mediji bliski vlastima u Zagrebu i HDZ-u godinama su pisali da “nije jasno ko je srušio Most”. U trenutku rušenja most je bio star 427 godina, a djelo osmanlijskog arhitekte Mimara Hajrudina.

Stari most je obnovljen 2004. godine. Obnova je trajala devet godina.

Zašto Sarajlije ignorišu rusku agresiju na Ukrajinu: Ljudi širom svijeta protestuju pred ruskim ambasadama, a Bosanci – šute

Šuti Sarajevo. Šuti Bosna i Hercegovina. Za razliku Bosanaca i Hercegovaca, Irci imaju potrebu da pred ruskom ambasadom u Dablinu iskažu protest protiv ruske agresije na Ukrajinu. Poljaci nose zastave, Nijemci uzvikuju Slava Ukrajini, a u Sankt Petersburgu je 2000 Rusa izašlo na ulice da protestuje protiv agresije svoje države na Ukrajinu. Izašli su, iako ne znaju hoće li dočekati jutro na slobodi.

Beograđani su se okupili ispred Ambasade Ruske Federacije. Ali Sarajevo šuti. I ljevica, i desnica, i aktivisti za ljudska prava i intelektualci.

Ruska agresija na Ukrajinu kao da se ne tiče Bosanaca i Hercegovaca koji su prije tačno trideset godina strahovali od ruskih snajperista sa okolnih brda.

Nije daleko od centra Sarajeva groblje ruskih dobrovoljaca koji su svoj život utkali u zločinački poduhvat Karadžića i Mladića. Nije tako davno bila ni godišnjica masakra na Markalama za koji su ruski državni eksperti pred Haagom pokušali optužiti Armiju Republike Bosne i Hercegovine.

Igor Kalabuhov u miru sjedi u svojoj Ambasadi u centru Sarajeva i piše protestna pisma novinarima, napada zvaničnike i podriva državnost BiH. Jer Sarajevo šuti. Ima preča posla. Ne tiče ga se Ukrajina. Ne tiče ga rušenje međunarodnog prava.

Protestirali su danas ljudi širom svijeta ispred ruskih ambasada. Samo u Sarajevu nema protesta.

Stavit će Sarajlije ukrajinsku zastavu umjesto profilne slike na Facebooku, napisati, po mogućosti anonimno, dva-tri komentara ispod članaka na portalima i otići na šišu. Jer smo navikli da pušimo. U svakom segmentu.

Gradonačelnica Benjamina Karić donekle je spasila obraz grada, bojeći Vijećnicu bojama ukrajinske zastave. Ali Sarajevo šuti. Evo, kratki test. Znate li uopće gdje je Ambasada Ruske Federacije u Sarajevu? Znate li kako izgleda ambasador Igor Kalabuhov koji je već davno sa diplomatskih nota prešao na one agresorske. Ne baš onakve, ali slične onima koje je sa Trebevića devedeset i neke godine svirao ruski pisac Limonov.

BiH jeste mala država. Potpuno nebitna u međunarodnim političkim vodama. Ali ako neko nema pravo da se večeras ne suosjeća sa stanovnicima Harkova i Kijeva to su Sarajlije.

Još stotinu razloga bih mogao mogao navesti zbog kojih bi barem 5-6 hiljada Bosanaca i Hercegovaca večeras moralo biti pod prozorima Igora Kalabuhova. Ne da provode silu, već da pokažu dostojanstvo i suosjećanje sa ukrajinskim narodom koji od jutros čeka da mu u prozor udari projektil koji ispaljuje neki novi limonov.

Šuti, dakle, Sarajevo. Šuti, a Beograd protestuje. Za to vrijeme Putin ispaljuje rakete na Ukrajinu, a Igor Kalabuhov saopćenja na Bosnu i Hercegovinu. Mislite li, možda, da i mi nismo na meniju Vladimira Vladimiroviča Putina? Za one koji misle da nismo, šiša bar i jeste pravo mjesto za dugotrajni boravak.

Od Catherine Ashton do Angeline Eichhorst: Kako su Dodik i Republika Srpska pod okriljem EU integracija tjerali strane tužioce i sudije iz BiH

Sjećate li se Catherine Ashton? Prije dvanaest godina bila je visoka predstavnica Evropske unije i u maju 2011. godine doputovala je u Banja Luku kako bi sa zvaničnicima Republike Srpske predvođenim Miloradom Dodikom razgovarala o “referendumu o pravosuđu” i stranim sudijama i tužiocima u Sudu i Tužilaštvu BiH. Nakon te posjete, postignut je dogovor. Milorad Dodik se “povukao”, ali strane sudije i tužioci su otišli iz Bosne i Hercegovine.

Deceniju kasnije, Milorad Dodik primjenjuje istu taktiku. Umjesto referenduma tu je Zakon o neprovođenju odluka Ustavnog suda BiH. Narodna skupština RS traži povlačenje stranih sudija u Ustavnom sudu BiH. Umjesto Catherine Ashton, u BiH je sada doputovala Angelina Eichhorst, glavna direktorica za Evropu u Službi za vanjske poslove Evropske unije. I priča o stranim sudijama u Ustavnom sudu BiH je i formalno otvorena. Princip je, dakle, isti. Razlika je tek u nijansama.

Ešton, Dodik, strane sudije i tužioci – 2011.

“Narodna skupština Republike Srpske podržala je u srijedu navečer inicijativu predsjednika RS Milorada Dodika da se u ovom bh. entitetu održi referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH”, glasila je vijest objavljena 14. aprila 2011. godine.

Referendumsko pitanje koje je tada usvojila NSRS glasilo je:

“Da li podržavate nametnute zakone od strane Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, posebno o Sudu i Tužilaštvu BiH i njihovu neustavnu verifikaciju u Parlamentarnoj skupštini BiH?”

Zaljkučak NSRS – referendum o pravosuđu

Prije samih zaključaka, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je često govorio o potrebi da strane sudije i tužioci napuste Bosnu i Hercegovinu. No, međunarodni zvaničnici nisu reagirali sve dok Narodna skupština RS nije usvojila zaključke o referendumu. Trideset dana nakon odluke NSRS, u Banja Luku je doputovala Catherine Ashton

“Evropska unija spremna je da pomogne BiH, da otvori dijalog o radu pravosuđa i aktivira mehanizme kao odgovor na sve dileme”, kazala je 13. maja 2011. godine tadašnja visoka predstavnica EU za spoljnu politiku i evropsku bezbjednost.

Catherine Ashton je obećala formiranje komisije za strukturalni dijalog o pravosuđu, a Narodna skupština RS je petnaest dana kasnije donijela odluku o odustajanju od referenduma.

“Narodna skupština Republike Srpske (u daljem tekstu: Narodna skupština) pozdravlja sporazum između Visokog predstavnika/ Potpredsjednika Lady Ashton i Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i najavljeni strukturirani dijalog (u daljem tekstu: Dijalog) domaćih subjekata i Evropske Unije o stanju u pravosuđu u Bosni i Hercegovini, s očekivanjem da će Dijalog, kratkoročno, omogućiti poboljšanje postojećeg stanja, a dugoročno, dati preporuke za temeljnu rekonstrukciju sistema pravosuđa na nivou Bosne i Hercegovine, s opštim ciljem jačanja vladavine prava. Narodna skupština potvrđuje svoj principijelni stav da je referendum najviši oblik neposredne demokratije i prava građana na slobodno izražavanje svog mišljenja, u skladu s ustavom i zakonima. Narodna skupština smatra da, otvaranjem Dijaloga o stanju u pravosuđu, za sada nije neophodno organizovanje javnog izjašnjavanja građana o ovom pitanju”, glasili su zaključci NSRS.

Deeskalacija se desila ubrzo. Tokom 2012.godine sve međunarodne sudije i tužioci koji su bili angažovani u Tužilaštvu BiH, odnosno Sudu BiH napustili su pozicije. Bh. pravosuđe je, tako, prepušteno “domaćim kadrovima”.

Eichorst, Dodik i strane sudije u Ustavnom sudu BiH -2023.

Godinama zvaničnici RS potenciraju priču o stranim sudijama u Ustavnom sudu BiH, pozivajući se na 14 prioriteta koje BiH treba ispuniti za članstvo u EU. Među tim prioritetima je i onaj koji se odnosi na reformu Ustavnog suda BiH, uključujući rješavanje pitanja međunarodnih sudaca.

Narodna skupština Republike Srpske usvojila 27. juna 2023. godine Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine na teritoriji tog bosanskohercegovačkog entiteta. Povod za donošenje tog Zakona je odluka Ustavnog suda BiH da izbriše jednu odredu u Pravilima Ustavnog suda BIH koja, suštinski, ne mijenja ništa. OHR je poništio taj Zakon, međutim, Dodik je potpisao Ukaz i Zakon je objavljen u Službenom glasniku RS.

Kako bi “smirila tenzije”, 12. jula ove godine u Sarajevo je doputovala Angelija Eichorst, direktorica za Evropu u Službi za vanjske poslove Evropske unije (EU). Na sastanku sa liderima Trojke, HDZ-a i SNSD-a ponudila je plan za deeskalaciju.

Predsjednik RS Milorad Dodik ponudio evropskoj zvaničnici svoje uslove za smirivanje krize u Bosni i Hercegovine, a jedan od tih zahtjeva je – odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda BiH.

Nakon sastanka premijer Federacije BiH i predsjednik SDP BiH Nermin Nikšić izjavio da je “vođen veoma korektan razgovor s predstavnicima EU”.

Kaže da su se učesnici sastanka dogovorili da na nivou tima pripreme akcijski plan odnosno provedbu 14 prioriteta iz Mišljenja Europske unije o prijavi Bosne i Hercegovine za članstvo u EU.

“Eichhorst je zadovoljna da smo na tu temu razgovarali i da smo spremni rješavati tu situaciju. Oni su veoma zainteresirani za BiH i kažu da vjeruju u našu zemlju. Također, želimo da se napredak i zamah koji smo imali na početku nastave, tako da s njihove strane imamo pozitivnu klimu i pozitivan odgovor. Na nama je da to sada zadržimo”, kazao je Nikšić.

Dakle, pregovori o odlasku stranih sudija iz Ustavnog suda BiH su suštinski započeli. I sve što bude dogovoreno morat će, barem djelimično, ići u prilog Republici Srpskoj, koja će od ničega, po uzoru na 2011. godinu, dobiti – nešto.

Janusz Bugajski’s Washington View: The Danubian Axis Threatens European Security

A Danubian Axis has formed in the middle of Europe that challenges democratic development in each member state and undermines the security of the continent. The governments in Hungary, Serbia, Slovakia, and the Republika Srpska in Bosnia-Herzegovina are constructing an alliance intended to upend the principles of European unity and NATO’s trans-Atlanticism. And their chief patron is Vladimir Putin’s Russia.

Danubian Axis governments operate on several key principles. They are EU-skeptic but seek to profit from the common EU budget, whether as members such as Hungary or as applicants, in the case of Serbia. They seek to limit democratic choice and political pluralism and to ensure future election victories through control over the mass media and state institutions. They are more corrupt than other governments as accountability is limited, investigations are stifled, and the ruling parties control all major financial flows. And they are invariably pro-Russian and anti-American, as Washington pushes for democracy while Moscow welcomes predictable autocrats who can be used for its expansionist designs.

Hungary has been the leader of the Danubian Axis for several years since Victor Orbán first became Prime Minister in 2010. Orbán’s Fidesz party has deeply rooted itself in all state institutions, media, and government agencies, sidelined rival political contenders, and depicted itself to the electorate as the defenders of Hungarian independence against European and American interference. It is not their social conservative or “illiberal” values that are the most problematic for Hungary’s place in Europe, but state capture by the ruling party and the weakening of democratic principles in a strategy to perpetuate Fidesz rule.

Under the Aleksandar Vućić regime, Serbia joined the Danubian Axis and maintains a particularly close relationship with Orbán’s Hungary. Vućić admires Orbán’s disruption of EU decision-making and Hungary’s minimalist contributions to NATO security. In return, Orbán has tacitly supported Serbia’s claims to be the Western Balkan hegemon, employed anti-Bosnian and anti-Albanian rhetoric under the guise of defending “Christian culture” and “European values,” and openly bolstered the position of Milorad Dodik in Bosnia’s Republika Srpska.

Slovakia entered the Danubian Axis following the September 2023 parliamentary elections and the return to power of Prime Minister Robert Fico. Fico has maintained close personal and economic relations with Moscow but his popularity stems mostly from widespread dissatisfaction with the previous government during a period of high inflation. Nonetheless, unlike in Hungary, Fico’s Smer party only holds a slender parliamentary majority in a three-party coalition and cannot engage in overtly controversial policies that would alienate his partners and precipitate a new election. Slovakia’s membership of the Danubian Axis is therefore less certain and durable than that of Hungary or Serbia. In addition, Fico is more of an opportunist than an ideologue. For instance, during his recent visit to Ukraine he affirmed his support for Ukraine’s territorial integrity and pledged to continue weapons sales to Kyiv.

 The Czech Republic, Croatia, Slovenia, and Austria could also join the Danubian Axis for variable spells, as nationalist, populist, or opportunist politicians exploit public anger with economic conditions and the influx of non-European migrants. Social discontent is particularly evident in the Czech Republic amidst rising public support for the ANO opposition party led by former Prime Minister and billionaire with Russian connections, Andrej Babiš. Parliamentary elections are scheduled for 2025 and the current premier, Petr Fiala, confronts growing public distrust following a series of crises over an influx of refugees, rising energy costs, and soaring inflation.

Croatia faces parliamentary elections in the spring and a presidential election by the end of the year. The ruling Croatian Democratic Union (CDU) has tried to emulate Orbán and Vućić in making its rule more permanent but faces resistance from the Social Democrats and President Zoran Milanović. Outside Croatia’s borders, the CDU’s main focus has been on assisting their nationalist compatriots in Bosnia-Herzegovina to divide the country into three autonomous entities. All actions to remove the democratically elected Croatian leader Željko Komšić, who is committed to a civic state, from the Bosnian presidency are aimed at Bosnia’s division and potential partition. Hence, Zagreb’s interests in Bosnia coincide with those of Belgrade even though the two governments cannot create a more cohesive or durable alliance because of persistent historical conflicts and hostile Serbian and Croatian nationalisms.

Austria and Slovenia are also candidates for the Danubian Axis. Austria’s military neutrality and stubborn insistence to stay out of NATO has always benefited Russia. Successive governments in Vienna have traditionally maintained cordial relations, business ties, and energy connections with Moscow. In particular, the third largest political group, the far-rightist and openly pro-Putin Freedom Party, has either been part of a coalition government or pushed Austria’s agenda toward supporting Moscow. Some Slovenian politicians have also toyed with Russia’s version of “pan-Slavism,” as well as national populism and ultra-conservatism, while developing closer links with Orbán’s Hungary.

There is no simple cure to neutralize an axis that thrives on political polarization and the weakening of continental security against the threat from Moscow. Nonetheless, as European leaders increasingly focus on building up credible defenses against Russia and not simply relying on American leadership, they must be clear in dealing with the Danubian laggards. NATO members Hungary and Slovakia must meet their defense spending obligations, while NATO opponents such as Serbia and even Austria will need to curtail their economic and political links with Moscow if they are to benefit from EU funding. The Danubian axis is not trusted by the front line states facing imperial Russia. If a war between Europe and Russia were to explode in the next few years, as defense ministers in Germany, Sweden, Norway, Finland, Poland, and other countries have recently warned, one wonders which side Budapest and Belgrade will be supporting?

 

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.

 

Nakon lokalnih izbora u Turskoj: Može li AKP preživjeti “novu generaciju” birača i post-Erdoganovu eru?

Slično kao što je početkom 2000-ih započeo snažan val stranke AKP-a koji je krenuo s istoka i unutrašnjosti zemlje, vodeći do dvodecenijske dominacije te stranke, sada se, čini se, osjeća povjetarac u suprotnom smjeru, krećući se sa zapadnih i obalnih dijelova prema konzervativnoj unutrašnjosti, transformirajući ustaljene obrasce glasanja. Iako je prerano govoriti o tome da li će se ova tendencija nastaviti, pojavljuju se određeni trendovi koji postaju gotovo hronični i ne mogu se zanemariti.

Iako se ne bi dalo zaključiti, prema pisanjima većine svjetskih medija, rezultati lokalnih izbora u Turskoj nisu pretjerano iznenađujući. Tradicionalno nije mala razlika između dinamika koji određuju rezultate općih i lokalnih izbora. Naročito od referenduma za promjenu Ustava 2017. godine kada se prešlo na predsjednički sistem u pravilu je manja zainteresiranost za lokalne izbore. Novi ustavno-pravni poredak je donio veći stepen centralizacije političke moći, što je neminovno u drugi plan gurnulo niže instance političkog života. Stoga je ove lokalne izbore obilježilo relativno nisko učešće glasača (oko 78 posto) s obzirom da je riječ o zemlji u kojoj je izlaznost gotovo u pravilu 80-90 posto. Umjesto fokusiranja na činjenice vidljive šturim čitanjem turskih lokalnih izbora kao što su, niska izlaznost (za turske standarde), pad AKP-a ili rast CHP-a, gubitak velikih urbanih centara, ili širenje ‘crvenog talasa’ prema unutrašnjosti zemlje, bitnije je pokušati odgovoriti na pozadinu ovih procesa.

Kao prvo, trendovi glasanja se poklapaju s globalnim tendencijama. Naročito kod mlađe populacije je počela prevladavati nezainteresiranost tradicionalnim temama političkog razilaženja, te je primjetno sveopće nepovjerenje u izborni proces. Mlađa populacija od sredine 2010-ih demonstrira prioritetiziranje nekih drugih, za Tursku nekonvencionalnih, tema koje se ne obaziru mnogo na političke ili ideološke razlike, po čemu je ova zemlja bila prepoznatljiva u svijetu. Mlađi glasači za razliku od starijih Turaka se fokusiraju na set drugih tema kao što su ekonomija ili kvaliteta svakodnevnog života. Da mlađa populacija jest ozbiljna determinanta izbornih rezultata govori i činjenica da svake godine otprilike milion mladih Turaka dobija pravo glasa. Do narednih općih izbora se očekuje nekih 4 miliona novih glasača što čini nekih 5 posto ukupne populacije.

Ono što dugoročno gledano i nije loše za Tursku je to da oštre linije ideološke polarizacije lagano blijede. Očekuje se da će se ovakav trend pojačavati ubrzanom urbanizacijom, širenjem masovnog obrazovanja i sve većom participacijom žena na tržištu rada. Ukratko, sve više govorimo o globalnoj i modernoj Turskoj, što je lov za popularne glasove učinilo mnogo kompleksnijim poduhvatom. Ovo će neminovno ne samo AKP, već i druge stranke natjerati da nadograde svoj tradicionalni narativ i modus operandi.

Stoga ne treba čuditi da je gotovo jedina tema koja je dominirala u predizbornom periodu upravo bila inflacija i devalvacija turske lire koja ekonomiji ove zemlje isisava krv već punih šest godina. Naročito ako se u obzir uzme činjenica da je pitanje PKK-a i terorizma uspješno riješeno za dvadesetogodišnje vladavine AKP-a. To je neočekivano stvorilo problem vladajućoj stranci, koja sada mora da udovolji potrebama modernog društva naviknutog na prosperitet i stabilnost.

Opozicija je uspjela ispolitizirati pitanje sirijskih izbjeglica i imigracije. Opet više vezano za „mit o otimanju radnih mjesta“ domaćoj populaciji nego promjeni demografskog karaktera stanovništva. Naročito je postalo problematično što je vlada počela izdavati državljanstva prije nekoliko godina. Pretpostavlja se da u Turskoj danas živi 3-4 miliona Sirijaca. Sa ostalim imigrantima, kao što su Afganistanci, Iračani i afrički migranti, procjene se penju na nekih 5 miliona stranaca, što čini preko pet posto ukupnog stanovništva.

Ono što je jedan od trendova ne samo izbornog procesa u Turskoj već i u svijetu je nerijetko kažnjavanje “političkog establišmenta”. Iako je CHP stranka osnivač Republike Turske i najstarija stranka, preko tri decenije su u opoziciji. Stranka koja se većim dijelom turske historije smatrala strankom establišmenta se retorički gledano uspjela nametnuti kao anti-establišment stranka. Sa obzirom na to da je AKP bez prekida u vlasti preko 20 godina (od 2002.), ona je nužno postala ‘establišmentska stranka’. Tako da je AKP danas gdje je CHP bio decenijama – stranka elite, odnosno pojednostavljeno rečeno, ‘zrela za kažnjavanje’ na izborima. AKP je postala meta za sve što ne valja u društvu, bila za to direktno odgovorna ili ne.

Pokazalo se među dobrim potezima CHP-a je i promjena predsjednika stranke. Ovaj potez se isplatio u rekordnom roku. Ozgur Ozel je od novembra prošle godine novi predsjednik CHP-a. Zbog pohlepe i zaluđenosti dugogodišnjeg predsjednika Kemala Kilicdaroglua stranka je dugo bila talac njegovih ličnih ambicija, te je cijelu vječnost oklijevala ubrizgati potrebnu injekciju svježeg daha. Pokazat će se iznova da promjena izblijedjelih lica u politici se nerijetko isplati. Iako je CHP manje-više prošao kroz proces kadrovske transformacije, čini se da će slično morati i AKP uraditi ukoliko želi spriječiti negativan trend osipanja glasova.

Iako se odavno govori da se u Turskoj polahko formira dvopartijski sistem, sličan onom u SAD-u, ono što je malo ko očekivao je solidan rezultat malih političkih partija. Stranke poput Yeni Refah Parti (stranka koju je osnovao Nedžmetin Erbakan) pokazale su snagu. Ovo je islamistička stranka, koja je na zadnjim općim izborima stala u koaliciju protiv AKP-a. Međutim, sada se pokazalo da ova stranka ima čvrstu bazu, koja pod stegama ideološki šarene koalicije nije dolazila do izražaja u prethodnim izbornim procesima. Razlozi tome su vrlo jasni. Bazu Yeni Refaha čini konzervativno stanovništvo blisko političkom islamu. Na ovim izborima se jasno vidjelo da je koalicija predvođena ekstremno sekularističkom CHP ozbiljno iritirala bazu, što je vjerovatno pretankalo dio glasova ideološki sličnijem AKP-u na zadnjim općim izborima. Međutim, rezultati manjih stranaka ne treba da bune pretjerano, jer opća tendencija ipak ide u pravcu tihe tranzicije ka dvopartijskom sistemu. U prilog tome ide i jako pozicioniranje dvije najveće stranke i dominacija u odnosu na ostale stranke. Sve u svemu, ipak su ovi izbori, kao i zadnjih nekoliko, bili stratosfersko nadmetanje između dvije stranke, AKP-a i CHP-a.

Ovogodišnji lokalni izbori su otvorili nekoliko ozbiljnih pitanja za budućnost. Sa obzirom da se još jednom dokazalo kako sama ličnost predsjednika bolje stoji u percepciji turskih glasača nego njegova stranka, prvo ozbiljno pitanje koje se nameće već godinama je, da li AKP ima odgovor za post-Erdoganovu eru? Ovo pitanje dobija na važnosti naročito što je Erdogan na zadnjim općim izborima rekao da se više neće kandidirati na poziciju predsjednika. Naročito situaciju usložnjava činjenica da je novi Ustav izglasan 2017. koncentrirao moć u rukama Predsjednika. Ukoliko bi se ponovilo nešto slično na narednim općim izborima 2028. godine i ukoliko su ovi lokalni izbori indikator post-Erdoganove AKP, onda se nameće ozbiljno pitanje kakvu Tursku ćemo gledati nakon 2028. godine. S obzirom na njenu geopolitičku bitnost, ovo pitanje prevazilazi nacionalne granice ove države i tiče se šireg geografskog pojasa od Bliskog istoka do Balkana.

Ono što je postalo više nego jasno je da ekonomija dominira politički narativ i da će pobjednik narednih izbornih ciklusa biti upravo ona stranka koja ponudi izlaznu strategiju iz monetarne krize. Upravo je ovo pitanje davne 2002. godine dalo vjetar u leđa AKP-u koji je implementirao politiku fiskalne discipline Kemala Derviša koja je tada riješila pobješnjelu inflaciju. AKP je upravo na talasu tih reformi od Turske napravila ekonomsko čudo. Nema dileme da će potraga za ‘novim ekonomskim čudom’ biti dominantna tema narednih izbornih ciklusa.

U kontekstu smanjene izlaznosti i promjene demografske strukture biračkog tijela, stranke će morati pronaći nove načine da angažuju birače, posebno one mlađe. Ekonomski oporavak, rješavanje pitanja imigracije, te prilagodba ideoloških platformi modernim vrijednostima postat će ključni faktori u osvajanju i zadržavanju političke moći u Turskoj. Globalističke moderne teme za globaliziranu i modernu Tursku. Onaj ko prvi adresira i odgovori potrebama nove Turske bit će novi vladar političke scene.

U tajnosti usvojena odluku o raspolaganju šumama: Vlada FBiH omogućava krčenje državnih šuma, sve urađeno da se pokrije britanska firma Adriatic Metals koja će u Varešu eksploatisati olovo i cink!

Vlada Federacije BiH donijela je odluku kojom će, suprotno Zakonu o zabrani raspolaganja državnom imovinom, omogućiti britanskoj kompaniji Adriatic Metals promjenu namjene šumskog zemljišta na području Vareša, saznaje Istraga.ba.

Ovim je, faktički, Vlada FBiH sa Nerminom Nikšićem na čelu omogućila privatnoj kompaniji da krči šume na području Vareša koje bi trebale biti državna imovina. To zemljište će se koristiti za eksploataciju olova, cinka i barita za koje je Adriatic Metals dobio koncesije.

Prema informacijama Istrage, kompanija Adriatic Metals čiji je menadžer za BiH Alem Logo, kadar Naroda i Pravde, već je, bez ikakvih dozvola, isjekla određeni državne šume zbog čega je protiv odgovornih Tužilaštvu ZDK podnesena krivična prijava. Kako bi zaštitili ovu britansku kompaniju, čelnici Vlade FBiH su na posljednjoj sjednici donijeli Odluku o promjeni namjene šumskog zemljišta i privremenom korištenju šumskog zemljišta u druge namjene. Odluka je opći akt, ali je donesena na osnovu Informacije u kojoj je navedeno da je inicijativu pokrenula kompanija Adriatic Metals.

“Ovom odlukom regulira se način promjene namjene šumskog zemljišta i privremenom korištenju šumskog zemljišta u druge namjene”, navedeno je u Odluci Vlade FBiH koju možete pročitati ako kliknete ovdje.

Šumsko zemljište, piše u odluci, može se, osim za gospodarenje šumama, privremeno koristiti za druge planirane namjene, i to:u svrhu eksploatacije mineralnih sirovina i drugih prirodnih bogatstava, u periodu trajanja koncesionog ugovora.

“Koncesor, koncesionar ili investitor može podnijeti zahtjev kantonalnom ministarstvu za korištenje šumskog zemljišta za druge namjene ukoliko je to predviđeno planom prostornog uređenja”, navedeno je u Odluci.

Dalje piše da “dozvola za korištenje šumskog zemljišta za svrhe iz stava (1) ove tačke izdaje se u formi rješenja, koje donosi federalni ministar uz prethodno mišljenje Federalne uprave za šumarstvo i saglasnosti Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine”.

Ono što je sporno, nadležnost nad šumama kao državnom imovinom imat će kantoni, odnosno entitet FBiH.

“Nakon što je dostavljena kompletna dokumentacija, kantonalno ministarstvo formira komisiju iz tačke V ove odluke radi obračuna naknade za promjenu namjene zemljišta te svu dokumentaciju, zajedno sa svojim mišljenjem, dostavlja Federalnom ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva”, navedeno je u Odluci Vlade FBiH.

No, prije nego što je Vlada FBiH donijela odluku, stiglo je i mišljenje OHR-a.

“Najnovijim izmjenama i dopunama Zakona o zabrani raspolaganja državnom imovinom, koji je donesen Odlukom visokog predstavnika od 12. travnja 2022. godine, Člankom 2. stavkom 1. izričito je propisano da: “Bez obzira na odredbe bilo kojeg drugog zakona ili propisa, državnom imovinom može raspolagati samo Država Bosna i Hercegovina, kao titular, u skladu s odredbama ovog zakona.” U vezi s Vašim zahtjevom za pojašnjenjem, molimo Vas da imate na umu da promjena namjene šumskog zemljišta očito ima za posljedicu znatne pravne posljedice za predmetnu nekretninu te bi stoga bila čin raspolaganja koji zahtijeva aktivno sudjelovanje i suglasnost vlasnika. S druge strane, dodjela prava na privremeno korištenje ne predstavlja čin izravnog ili neizravnog prijenosa vlasništva te se stoga ne treba smatrati raspolaganjem u smislu Zabrane raspolaganja državnom imovinom.u skladu s načelima sadržanim u relevantnim odlukama Ustavnog suda, kako bi se na odgovarajući način potvrdila puna imovinska prava države kao vlasnika državne imovine, uključujući prihode koji proizlaze iz tih prava u bilo kojem trenutku”, navedeno je u aktu OHR-a.

Dakle, OHR je, faktički, upozorio Vladu FBiH da bi “promjena namjene šumskog zemljišta mogla imati znatne pravne posljedice”.

No, Vlada FBiH je, bez obzira na to, donijela odluku. I to na osnovu Informacije Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva.

“Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je na svojoj 10. sjednici, održanoj dana 2.8.2023. godine, nakon raspravljanja o Informaciji Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, o realizaciji Odluke o načinu pretvaranja šumskog zemljišta u gradevinsko za privredno društvo „Adriatic metals BH” doo Vareš,donijela Zaključak broj: V 1039-1/2023 kojim se ovom organu daje zaduženje da pripremi preporuku/uputstvo/instrukciju lokalnim zajednicama kojim bi se, u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima, unificiralo postupanje u vezi promjene namjene zemljišta – ne i titulara, a u skladu sa vodenom raspravom. Poljoprivredno zemljište je prirodno bogatstvo i dobro od općeg interesa za Federaciju Bosne i Hercegovine. Poljoprivredno zemljište kao osnovno sredstvo poljoprivredne proizvodnje ima prvenstvo korištenja za poljoprivrednu proizvodnju u odnosu na sve druge funkcije i namjene. Interesi očuvanja i zaštite poljoprivrednog zemljišta moraju se uzeti u obzir pri utvrdivanju strateških opredjeljenja, dokumenata prostornog uredenja, razvojnih programa, akcionih planova, donošenja propisa i poduzimanje mjera od strane nadležnih organa”, navedeno je u Informaciji koja se odnosi na Adriatic Metal.

Predsjednica Federacije BiH izmijenila odluku: Ramo Isak kandidat za ministra policije FBiH, HDZ 1990 dobija ministra zdravlja

Ramo Isak, dojučerašnji član Narodnog evropskog saveza, kandidat je Trojke za ministra unutrašnjih poslova entiteta F BiH, saznaje Politicki.ba.

On je na tu poziciju došao umjesto SDP-ovog Almina Hopovca.

Predsjednica entiteta F BiH Lidija Bradara uputila je dopis u kojem obavještava Predstavnički dom Parlamenta F BiH da je došlo do promjena u sastavu predloženih kandidata za ministre.

Na osnovu potjernice iz Hrvatske: U Mostaru uhapšen Vinko Martinović Štela

Vinko Martinović Štela uhapšen je u srijedu u Mostaru, saznaje Istraga. On je uhapšen na osnovu potjernice iz Hrvatske odakle je pobjegao 2016. godine. Štelu su uhapsili pripadnici SIPA-e.

Zbog ubojstva Jasmine Đukić 1996. u Mostaru Vinku Martinoviću zvanom Štela Vrhovni je sud Hrvatske povisio kaznu sa sedam na deset godina zatvora. Štela, koji je prije četiri godine, i to nekoliko minuta prije objave nepravomoćne presude, išetao iz zgrade zagrebačkoga Županijskog suda te uspio pobjeći iz Hrvatske, nalazi se u BiH čije ga državljanstvo štiti od izručenja Hrvatskoj, objavio je prošle godine zagrebački Jutarnji list.

Za Štelom je od tada bila raspisana Interpolova potjernica, a on je slobodno živio u BiH.

Prije nego je procesuiran za ubustvo Jasmine Đukić, Štela je Hagu osuđen na 18 godina zatvora zbog ratnig zločina nad Bošnjacima. Nakon što je izdržao 12 godina, Štela je 2012. godine pušten na slobodu. Poslije toga je, pred hrvatskim pravosuđem, procesuiran zbog ubistva. Kada je prvostepeno osuđen na na sedam godina zatvora, Štela je pobjegao u BiH gdje je u srijedu i uhapšen.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...