Kada su 10. oktobra prošle godine predsjednik Azerbejdžana i premijer Armenije potpisali sporazum kojim je posredovao ruski predsjednik Vladimir Putin, smatralo se da su time, faktički, okončane borbe u regiji Nagorno-Karabah. Potpisivanje ovog sporazuma doživljavavao se kao pobjeda u Bakua i poraz Jerevana. Međutim, iako su vojne operacije privedene kraju, odnosi u regiji će vjerojatno biti složeniji, zamršeniji i tenzije će trajati mnogo tuže od 44-dnevnog rata. Rusija je tokom sukoba bila spremna vojno intervenirati, ali su, ipak, vlasti u Moskvi iskoristile svoj politički uticaj kako bi se potpisao Sporazum koji je uključivao brzo raspoređivanje ruskih mirovnih snaga u regiju. Procjene međunarodnih sigurnosnih stručnjaka su da bi i postojeće tenzije na Zapadnom Balkanu, prvenstveno na Kosovu, mogle biti savršeno tlo za sličnu operaciju Ruske Federacije. Politija Ruske Federacije se često zasniva na tome da koriste međunarodne sporove između suverenih država te da se pojavljuju kao posrednici. Upravo ruske operacije na Nagorno-Karabaha mogle bi poslužiti državana Zapadnog Balkana kao kako Rusija koristi sukobe među državama i kako bi manipulirala stanjem na terenu kako bi ojačala svoj uticaj. Baš kao što Moskva pokušava iskoristiti sporenja između Srbije i Kosova kako bi zadržala svoj utjecaj u regiji zapadnog Balkana, mirovni sporazum između Azerbajdžana i Armenije uz posredovanje Moskve omogućava Kremlju da proširi svoj utjecaj na Kavkazu i, u konačnici, smijeniti armensko rukovodstvo na člije bi mjesto instalirali Rusiji odanije zvaničnike. Armenija je, inače, članica ODKB-a, ruske verzije NATO-a, čiji su članovi zemlje bivšeg Svojetskog saveza. Kremlj je, u osnovi, ignorisao status Armenije kao članice ODKB-a i nije im pružio pomoć tjerajući ih tako da prihvate ponižavajući dogovor koji se smatra porazom u Jerevanu i pobjedom u Bakuu. Sada će ruski “mirovnjaci” biti prisutni u regiji i, faktički, prisiljavati Armeniju da svoju vanjsku politiku provodi onako kako to Rusija želi. Ubacivanje takozvanih mirovnih ruskih trupa u spor oko Nagorno-Karabaha Rusiji, zapravo, daje novo uporište koje joj omogućava djelovanje u toj regiji, utičući i na Azerbejdžan i Armeniju. Rusija opet pokazuju da su iznad svega samo njihovi vanjskopolitički interesi.
Isto tako, kada je u pitanju Balkan, Rusika Federacija podrazumijeva i vjeruje da bi Srbija trebala biti podređena isključivo vladavini Moskve i prošlogodišnji proteste protiv Aleksandra Vučića, uglavnom su koordinirale organizacije povezane sa Moskvom. Na taj način Ruska Federacija nastoji ojačati svoj uticaj u Beogradu.
Pojačanii izolacionizam američke vanjske politike i nezainteresiranost Evropske unije i evropskih zemalja u regiji, zajedno sa globalnom pandemijom COVID-19 i usmjeravanjem pažnje većine zemalja na domaće probleme javnog zdravstva, pružili su priliku Rusiji da indirektno intervenira na Nagorno-Karabahu. Da li je na redu Balkan?
Jedan kilometar zeničke obilaznice, koja još nije u funkciji, koštao je Federaciju BiH 52 miliona maraka. Do sada je, za ovaj dio autoputa dug 5,8 kilometara, izvojeno 158 miliona eura, što je za 46 miliona eura više od ugovorene cijene. Dakle, Autoceste FBiH su na zeničkoj obilaznici za dodatne radove izvojile oko 90 miliona maraka. I sve je to navedeno u godišnjem Izvještaja JP Autoceste Federacije BiH koji je u posjedu Istrage.
Ukupna dužina ove dionice iznosi 5,8 kilometara. Prema dokumentu Autocesta, građevinska dozvola je više puta mijenjana i dopunjavana radi izmjena glavnog projekta zbog posljedica klizišta o kojem se, očito, nije vodilo računa prilikom projektovanja i određivanaj trase. Ugovor o gradnji ove zaobilaznice potpisan je 9. maja 2016. godine, a izvođaće radova izabrani su Euroasfalt i Strabag. Kada su u pitanju radovi, ugovorena vrijednost posla je bila 107 miliona eura. Rok za završetak radova bio je decembar 2018. godine. Onda je za direktora Autocesta postavljen Adnan Terzić i posao je krenuo. Barem kada su u pitanju – dodatni radovi.
ugovoreni radovi: 107 miliona eura
“Adendum br. 2 je potpisan 26.12. 2018. godine i istim je definiran privremeni produžetak radova od 365, tj do 18.11. 2019. godine što će uticati na ugovorenu cijenu. Adendum br. 3 potpisan je 31. 10. 2019. godine kojom je definisana procjena povećanja Ugovornog iznosa na 148.409.915 eura uključujući PDV”, navedeno je u, pored ostalog, u Izvještaju Autocesta FBIH.
Adendum broj 4 Autoceste su potpisale 20.2. 2020. godine i njime je definisan produžetak roka završetka radova od 365 dana., odnosno do 18. novembra 2020. godine.
Zenička obilaznica je, potom, svečano otvorena 25. novembra prošle godine, ali je ubrzo i zatvorena jer radovi nisu bili okončani.
Adnan Terzić
“Pa, šta sada”, zapitat će se generalni direktor Autocesta FBiH Adnan Terzić nakon što su ga novinari upitali zbog čega je ovaj dio autputa otvoren, pa zatvoren.
Pa, sada – finansije. Adendumi ili, prevedeo, dodatni ugovori Autoceste Federacije su na ovom projektu koštali 45 miliona eura. Umjesto ugovorenih 107 miliona eura, radovi na zeničkoj zaobilaznici plaćeni su – oko 152 miliona eura.
sa dodatnim radovima vrijednost posla 151,9 miliona eura
Ali nisu samo “dodatnim” ugovorima regulisani radovi na ovoj dionici. Autoceste FBiH su i za poslove nadzora izvojile više novca nego što je bilo planirano prvobitnim ugovorom. Umjesto ugovorenih 5,4 miliona eura, poslovi nadzora koštali su – 7,3 miliona eura, št je skoro dva miliona eura više nego je bilo planirano. Poslove nadzora u ovom slučaju vodili su Konzoricij Egis International i IPSA Institut d.o.o. Sarajevo. Saberemo li, tako, dodatne poslove na “radovima” i “nadzoru”, dolazimo do poskupljenja ovog projekta u iznosu 46 miliona eura u odnosu na prvobitno ugovorene poslove. I, unatoč svemu, ova dionica autoputa nije u funkciji.
“Istražni sudija – kapetan Srđan Forca”, pisalo je u donjem desnom uglu Rješenja kojim je u januaru 1993. godine ukinut pritvor Danilušku Kajtezu i Milošu Maksimoviću, pripadnicima Vojske RS-a uhapšenim i optuženim zbog toga što su u ljeto i u jesen 1992. godine u Sanskom Mostu ubili više civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.
Taj istražni sudija, koji je ubice pustio na slobodu, danas je sudija Okružnog suda u Banja Luci i novi je član Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH. Srđan Forca naslijedit će Milana Tegeltiju u toj instituciji.
Ukoliko njegovo ime upišete u pretrazi Haškog tribunala dobit ćete brojne dokumente u kojima se pominje ime Srđana Force. Ukratko, on je bio istražni vojni sudija Republike Srpske koji je, u najmanje četiri slučaja, na slobodu pustio počinitelje ratnih zločina. Upravo je te Forcine odluke Tužilaštvo u Hagu koristilo za dokazivanje postojanja udruženog zločinačkog poduhvata rukovodstva Republike Srpske sa Radovanom Karadžićem na čelu.
novi član VSTV-a u haškim dokumentima
“Sudija Forca donio odluke u predmetima Kajtez, Gvozden, Stanković i Đorđević, koje je Tužilaštvo citiralo kao dokaz da je predsjednik Karadžić tolerisao zločine nad nesrbima”, navedeno je u jednom od dokumenata u predmetu protiv Radovana Karadžića.
Istraga.ba uspjela je prikupiti dokumente o dva slučaja sudije Srđana Force o kojima se govorilo i u Haškom tribunalu.
Slučaj Kajtez
Daniluško Kajtez i Srđan Maksimović bili su pripadnici SOS-a, (para)vojnih formacija kojima su rukovodili Nenad Stevandić i Ljuban Ećim. Oni su u krajem 1992. godine uhapšeni zbog sumnje da su počinili više ubistava na području Sanskog Mosta i u logoru Manjača. Istražni vojni sudija u tom predmetu bio je Srđan Forca, današnji član VSTV-a i prijatelj tadašnjeg vođe SOS-a Ljubana Ećima. Početkom januara 1993. godine, Forca je, unatoč dokazima, odlučio pustiti na slobodu Ećimove ratnike Kajteza i Maksimovića.
Forca oslobađa ratog zločinca Kajteza
“Istražni sudija je 2.1. 1993. godine ispitao okrivljene kojom prilikom su oni izjavili da žele da se vrate u svoju jedinicu i predložili su da im sud ukine pritvor”, naveo je u obrazloženju Rješenja o ukidanju pritvora istražni sudija Srđan Forca.
Kajtez i Maksimović tako su, nekažnjeni, pušteni na slobodu. Nakon rata Kajtez je promijenio ime u Nikola Kovačević, ali je, ipak, 2006. godine uhapšen i na Sudu BiH osuđen na 12 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti nad Bošnjacima i Hrvatima na području Sanskog Mosta i u logoru Manjača.
Sud BiH osuđuje Kajteza zbog ratnog zločina u Sanskom Mostu
Sudija Srđan Forca koji je Kajteza i Maksimovića pustio na slobodu, nakon reforme pravosuđa u BiH postao je sudija Okružnog suda u Banja Luci i ove sedmice je izabran za člana Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH.
slučaj Gvozden
Istog dana (2. januara 1993. godine) kada je na slobodu pustio Kajteza i Maksimovića, sudija Srđan Forca je ukinuo pritvor Mili, Miroslavu, Bojanu i Ostoji Gvozdenu koji su uhapšeni nakon što su u selima Toašica i Sasina kod Sanskog Mosta i Prijedora u decembru 1992. godine ubili najmanje šest civila.
Forca oslobađa radnog zločinca Miroslava Gvozdena
“Istražni sudija je 2.1. 1993. godine ispitivao okrivljene kojom prilikom su okrivljeni izjavili da žele da se vrate u svoju jedinicu i predložili su sudu da ukine pritvor”, naveo je istražni sudija Srđan Gvozden koji je “našao da više ne postoji razlog za pritvor”.
Podsjećamo, Istraga.ba je objavila da je novoizabrani član VSTV-a Srđan Forca porodično vezan i sa odbjeglim ratnim zločincem Ljubanom Ećimom i da je član sudskog vijeća u predmetu protiv ubica banjalučkog biznismena Slaviše Krunića kojem je neposredno prije ubistva prijetio njegov prijatelj Ljuban Ećim.
Srđan Forca novi je član Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, saznaje Istraga.ba Njega su u utorak, tajnim glasanjem, izabrale sudije osnovnih i okružnih sudova Republike Srpske pa će ovaj sudija Okružnog suda u Banja Luci naslijediti Milana Tegeltiju u VSTV-u. Sudija Forca nadmoćno je pobijedio svog protukandidata Velimira Ninkovića, što se i očekivalo jer je njegovu kandidaturu, prema informacijama Istrage, podržao odbjegli ratni zločinac i kum Željka Ražnatovića Arkana – Ljuban Ećim. Forca i Ećim su, inače, porodično povezani jer je Aleksandar Forca, sin sudije Srđana, oženio Jelenu Ećim, kćerku Ljubana Ećima. Pored toga, sudija Srđan Forca član je sudskog vijeća Okružnog suda u Banja Luci koje sudi optuženima za ubistvo banjalučkog biznismena Slaviše Krunića. Uporavo je Ljuban Ećim prijetio Slaviši Kruniću prije nego je likvidiran u aprilu 2019. godine.
Godina je 2017. i Glas Srpske je objavio spisak vjenčanih u Banja Luci. Na tom spisku osoba koje su stupile u brak su diplomirani pravnik Aleksandar Forca i studentica Jelena Ećim. Kasnije će Aleksandar Forca postati stručni saradnik u Okružnom tužilaštvu u Banja Luci. I u tom trenutku njegov otac Srđan bio je sudija Okružnog suda u Banja Luci. Upravo je sudija Forca dvije godine kasnije postao član sudskog vijeća koje sudi Benediju Đukanoviću, Emiliu Baldu i Rodoljubu Gajiću, optuženima za teško ubistvo Slaviše Krunića i Žarka Pavlovića 22. aprila 2019. godine u Glamočanima kod Banjaluke. Odbrana optuženih u ovom predmetu u martu je prošle godine tražila izuzeće sudije Srđana Force jer je “učestvovao na ranijim ročištima za produženje pritvora optuženima i upoznat je sa dokazima Tužilaštva.
“Sudija Forca je kontaminiran dokazima koji se tek trebaju izvesti na glavnom pretresu i tražimo njegovo izuzeće”, kazao je tada u sudnici advokat Marinko Brkić.
Izuzeće nije prihvaćeno i Srđan Forca je mogao ostati član sudskog vijeća u ovom predmetu u okviru kojeg se sudi izvršiocima ubistva. Do naručilaca Okružno tužilaštvo Banja Luka nikad nije došlo. No, tri mjeseca prije ubistva, Kruniću je prijetio Ljuban Ećim, prijatelj sudije i novog člana VSTV-a Srđana Force. Ećim je, prema informacijama Istrage, pozivao Krunića u Beograd “da raščiste neke stvari”. Osim toga, Ećimovi prijatelji, poput Arkanovog pratioca Saše Milakovića otvoreno su, na društvenim mrežama, prijetili Slaviši Kruniću.
“Tajkunski zelenaš – pi….a cinkaroš Slaviša Krunić preko par svojih policijskih zvaničnika u Banja Luci i Prijedoru pokušava da vrši pritisak na nekorumpirane policajce koji nisu na njegovom platnom spisku da vrše kontrole pripadnika VIP Security i da ih pozivaju na informativne razgovore. Krunić preko svog prijatelja u Obavještajno sigurnosnoj agenciji BiH vrši kontrolu mog Facebook profila, mojih objava na njemu u privatne svrhe zelenaša i p…… Slaviše Krunića”, napisao u ljeto 2018. godine Saša Milaković.
Objava Saše Milakovića
Saša Milaković je, rekosmo, bio pratilac Željka Ražnatovića Arkana i pripadnik jedinice Tigrovi. U BiH su, odlukom državnog tužioca Olega Čavke, protiv njega obustavljene sve istrage zbog organiziranog kriminala u slučaju Šervud, kada su pripadnici NATO-a prekinuli lanac međunarodne prostitucije u Prijedoru.
U tom periodu, jedan od najbližih saradnika Željka Ražnatovića bio je Ljuban Ećim, optuženik za ratne zločine u Kotor Varoši koji, unatoč Interpolovoj potjernici, mirno živi u Beogradu. Ećim je povezan i sa Zemunskim klanom a hapšen je zbog krijumčarenja kokaina. Često je viđan u društvu Arkanove udovice Cece Ražnatović.
Ećim i Ceca
Kako su roditelji u dobrim odnosima, red je bio da budu i djeca. Proslavi punoljetstva Cecine i Arkanove kćerke Anastasije Ražnatović 2016. godine prisustvovala je i Jelena Ećim.
Jelena Ećim nerijetko se družila sa porodicom Ražnatović, a dobri odnosi su nastavljeni i nakon što je na društvenim mrežama počela nastupati kao Jelena Forca, odnosno snaha novoizabranog člana VSTV-a Srđana Force. Upravo su dobre veze porodica Forca i Ećim presudile da sudija Forca bude izabran za Tegeltijinog nasljednika.
Trinaest pravnika iz BiH kandidovalo se za bosanskohercegovačkog sudiju u Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, saznaje Istraga. Sa liste prijavljenih Predsjedništvo BiH će izabrati njih troje koje će, potom, intervjuisati članovi Komiteta za izbor Vijeća Evrope, a konačnu odluku donosi Parlamentarna sklupština Vijeća Evrope. Izabrani kandidat bi u decembru ove godine trebao naslijediti Farisa Vehabovića koji je proteklih godina bio bh. sudija u Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu.
Za ovu poziciju aplicirali su Nedim Ademović, Elmerina Ahmetaj-Hrelja, Neven Anđelić, Katica Artuković, Božidarka Dodik, Jasminka Džumhur, Tanja Hadžagić, Dženana Hadžiomerović, Monika Mijić, Svjetlana Milišić-Veličković, Irena Puzić-Obradović, Sanida Vahida-Ramić i Andrea Zubović-Devedžić.
Prema informacijama Istrage, Kabinet hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića vjerovatno će za sudiju u Strazburu kandidirati Nevena Anđelića. Kabinet bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića, nezvanično saznajemo, razmatra kandidaturu Jasminke Džumhur. Koga će kandidovati srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik za sada nije poznato.
Neven Anđelić
Neven Anđelić godinama živi u Londonu gdje je preselio tokom agresije na BiH. Bavio se novinarstvom i ljudskim pravima. Predavao je predmet ‘Istorija i teorija ljudskih prava’ na Birkbeck College-u londonskog univerziteta. Održao je predavanja i na vodećim svjetskim univerzitetima poput Stanford univerziteta, potom Columbia univerziteta te u više navrata u Woodrow Wilson centru u Washingtonu.
Jasminka Džumhur
Jasminka Džumhur je dugogodišnja Ombudsmenka za ljudska prava Bosne i Hercegovine i doktor pravnih nauka i bliska je bošnjačkom članu Predsjedništva BiH Šefiku Džaferoviću u njegovoj SDA. Upravo to bi joj mogla biti glavna preporuka da bude kandidirana jedna od troje kandidata čija će imena Predsjedništvo BiH poslati u Strazbur.
Iako nema nijednoig zastupnika u Skupštini Tuzlanskog kantona, HDZ će u novom sazivu Vlade TK imati ministra, odlučila je nova većina koju čine SDP BiH, PDA Mirsada Kukića i Naša stranka.
“Na osnovu Vaše Odluke o imenovanju kandidata na mjesto premijera Tuzlanskog kantona dostavljam Vam prijedklog kandodata za ministre”, piše u dopisu kojeg je jutros Skupštini tog kantona dostavio kandidat za mjesto premijera TK Kadrija Hodžić.
Za ministra zdravstva Tuzlanskog kantona mandatar Kadrija Hodžić je predložio doktora medicine Božu Jurića. U pitanju je kadar Hrvatske demokratske zajednice BiH koja u u Skupštini TK nema nijednog zastupnika. Inače, na prošlogodišnjim lokalnim izborima Jurić je bio kandidat HDZ-a BiH za gradskog vijećnika u Tuzli i, prema rezultatima dostupnim na stranici CIK-a, osvojio je 233 glasa.
Božo Jurić je dugogodišnji kadar HDZ-a BiH. U julu 2019. godine izabran je za tajnika Gradskog odbora HDZ-a BiH. U pitanju je kadar odan Miji Krešiću, dugogodišnjem funkcioneru HDZ-a BiH. Osim Jurića kandidati za nove ministre su Midhat Dobrnić (MUP), Una Harčin (Ministarstvo pravosuđa i uprave), Elvis Branković (Ministarstvo obrazovanja), Vedran Lakić (Ministarstvo finansija), Zlatan Muratović (Ministarstvo kulture, sporta i mladih), Hamza Bašić (Ministarstvo trgovine, turizma i saobraćaja), Esad Džidić (Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i povratak), Mevludin Hodžić (Ministarstvo privrede), Fedahija Ahmetović (Ministarstvo za boračka pitanja), Vahidin Smajlović (Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede). Skupština TK bi se u utorak trebala izjasniti o ovom prijedlogu čime će zvanično biti uspostavljena koalicija SDP, Naša stranka, PDA i HDZ BiH.
Najmanje četiri osobe, od toga tri novinara, zaposleno je u posljednja dva mjeseca u Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova. Odlukom ministra Aljoše Čampare, državni službenici, odnosno budžetski korisnici, u doba korone su postali bivši novinar klixa Ervin Mušinović, novinarka N1 Milica Vučetić, autorka tekstova na portalu Pressmeida.ba Amina Ćato Alihodžić i neformalna vlasnica portala Pressmedia – Mirela Bubalo, koja je do sada bila zaposlena kao savjetnica federalnog ministra unutrašnjih poslova.
Zavirite li malo u arhivu portala klix.ba, pronaći ćete desetine hvalospjeva na račun ministra Čampare koji, osim ministarske funkcije, stiže još obavljati i funkcije zastupnika u Skupštini Kantona Sarajevo i dopredsjedavajućeg Doma naroda Federacije BiH. Neke od tih tekstova napisao je i potpisao dugogodišnji urednik u toj redakciji – Ervin Mušinović osobno. I sada je došlo vrijeme za nagradu.
Ervin Mušinović najbolje je rangirani kandidat na Čamparinom konkursu za “stručnog saradnika – voditelja odjeljenja polaznika – vaspitač”. Ubuduće će, ne budu li usvojene žalbe njegovih protukandidata, novinar Mušinović biti državni službenik, odnosno – budžetski korisnik. I obavljat će poslove na Policijskoj akademiji na Vracama.
Konkurs za izbor Ervina Mušinovića – vaspitača
“Vrši stručnu obradu sistemskih rješenja od značaja za organiziranje školovanja polaznika Akademije, priprema i izrađuje analitičke i druge materijale u okviru propisane metodologije iz oblasti osnovne obuke”, navedeno je u opisu poslova budućeg vaspitača budućih policajaca.
Ervin Mušinović: novinar – vaspitač policajaca
Pripadajuća osnovna plaća Ervina Mušinovića bit će 1221 KM, što je znatno više od honorara koji je do sada primao kao povremeni saradnik u Kabinetu federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare. Kako bi Mušinović trajno riješio pitanje svoga zaposlenja, ministar Čampara je odlučio obavijestiti Agenciju za državnu službu FBiH da mu je potreban državni službenik. Konkursna procedura je provedena i izbor je, logično, pao na ministrovog povremenog savjetnika Mušinovića, inače prikrivenog autora brojnih tekstova objavljenih na portalu Pressmedia.ba čiji je osnivač porodica ministrove savjetnice Mirele Bubalo.
Stručna savjetnica za kulturno-umjetničke aktivnosti
S obzirom na to da je Impressum Pressmedia.ba “uklonjen”, među autorima tekstova na tom portalu ne može se pronaći njeno ime. No, ime Amine Ćato Alihodžić možete pronaći među novoizabranim državnim službenicima u Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova.
“Obavještavamo Vas da je javni konkurs, objavljen u Službenim novinama Federacije BiH od 10. jula 2020. godine, za radno mjesto Stručni savjetnik za kulturno-umjetničke aktivnosti i edukaciju – okončan”, piše u Obavještenju koje je Agencija za državnu službu FBiH 12. januara ove godina uputila Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova.
Dužni ste, piše dalje Agencija, u roku od osam dana od dana prijema ovog obavještenja pozvati postavljenog kantidata Aminu Ćato Alihodžić da preuzme dužnost.
Dakle, ministar Čampara će ubuduće imati stručnu savjetnicu za kulturno-umjetničke aktivnosti. I sasvim slučajno je na tu poziciju izabrana – Amina Ćato Alihodžić, prijateljica njegove savjetnice Mirele Bubalo.
Prijateljice, savjetnice i buduće državne službenice ministra Čampare
Na osnovu istog konkursa, ali na drugu poziciju, za državnu je službenicu izabrana i Mirela Bubalo, savjetnica federalnog ministra unutrašnjih poslova.
Konkurs za Čamparine Mirelu Bubalo i Aminu Ćato Alihodžić
Mirela Bubalo je, poznato je svima, savjetnica federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare. No, kako je njeno radno mjesto bilo vezano za ministrov mandat – konkursom za državnog službenika je riješeno pitanje njenog trajnog zaposlenja. Nakon provedene konkusne procedure Mirela Bubalo je ocijenjena kao “najuspješniji kandidat” za poziciju Šefa Odsjeka za studijsko-analitičke poslove i poslove izrade programa i projekta za potrebe policije iz oblasti evropskih integracija u Kabinetu ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH. Ubuduće će ova savjetnica čija je porodica osnovala portal Pressmedia.ba biti državna službenica. Baš kao i novinarka N1 Milica Vučetić koja bi uskoro, nakon provedene konkursne procedure, trebala postati službenica Čamparinog Ministarstva.
Za Hofmana sam prvi put čuo prije dvasesetak godina kada mi je kolega na fakultetu ispričao jedan, poprilično, loš vic. Uglavnom, da ga ne prepričavam, dovoljno je da zaguglate “Hofmanove kapi” i moći ćete pročitati taj glupi vic koji mi je ostao u sjećanju isključivo zbog nečega što se zove Hofman. Kasnije ću od brojnih kolega, novinara, saznati da u Graničnoj policiji BiH postoji izvjesni Svevlad Hoffman, sa dva F, koji, navodno, nema nikakve veze sa onim Hofmanom iz lošeg vica. I taj pravi Hoffman, sa dva F, bio je poznat po tome što je podnosio prijave protiv svojih kolega i svojih nadređenih. Sve dok ga ravnatelj Granične policije Zoran Galić nije unaprijedio u predstojnika Ureda ravnatelja nakon što je on upozorio “na okupljanje Bošnjaka u Graničnoj policiji”. Od tada Hofman sa dva F podnosi prijave protiv novinara.
Mene je, kaže za objektivni Hrvatski medijski servis, prijavio zbog raspirivanja etničke, rasne i međunacionalne mržnje jer sam kazao da dvije trećine službenika sigurnosnih agencija BiH radi u interesu Srbije i Hrvatske. I, evo, da mu pojačam dokaze koje će dostaviti Tužiteljstvu BiH ponavljam – dvije trećine službenika sigurnosnih agencija BiH radi za Beograd i Zagreb. I u ovom slučaju uopće nije bitna njihova nacionalnost. Bitno je da rade. I Svevlad Hoffman to dobro zna jer je sve svoje javne nastupe prilagodio službenom Zagrebu, odnosno politici Republike Hrvatske. A kada smo već kod Republike Hrvatske da uprostimo sve. Svevlad Hoffman je, u ime Granične policije BiH kojom rukovodi hrvatski državljanin Zoran Galić, podnio prijavu protiv mene, državljanina BiH, Tužilaštvu BiH kojim rukovodi hrvatska državljanka Gordana Tadić. I sada bi hrvatska državljanka Gordana Tadić, raspoređena na poziciji glavne držvne tužiteljice BiH, trebala istraživati zbog čega ja pišem da Hrvatska u Bosnu i Hercegovinu ilegalno ubacuje migrante. Jer Gordana Tadić, ali i Zoran Galić, ne mogu i ne smiju istraživati kako i zbog čega hrvatska policija u Bosnu i Hercegovinu ilegalno prebacuje migrante koje prethodno bičuje i kamenuje.
“Tko neovlašteno prikuplja tajne podatke, s ciljem da ih učini dostupnim stranoj državi, stranoj organizaciji, stranoj osobi ili osobi koja za njih radi, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina”, piše u članu 348, stav 2 Kaznenog zakona Republike Hrvatske.
Dakle, hrvatski državljani Gordana Tadić i Zoran Galić počinili bi krivično djelo u susjednoj državi ukoliko bi, za interes BiH, istraživali na koji način hrvatske vlasti organiziraju ilegalno prebacivanje migranata u BiH. I onda se nameće jednostavno pitanje – smiju li državljani Republike Hrvatske zaposleni u sigurnosnim agencijama BiH uopće raditi u interesu države Bosne i Hercegovine, a kontra službenih interesa Republike Hrvatske. E, zbog toga predstojnik ravnateljevog ureda Svevlad Hoffman mora štiti interese Republike Hrvatske kada je u pitanju cijelom svijetu poznati pushback u režiji policije RH.
“Avdiću je poznato da je BiH sklopila Sporazum s Republikom Hrvatskom prema kome svi oni koji nezakonito pređu granicu između BiH i R. Hrvatske mogu bez posebnih formalnih procedura biti vraćeni na teritoriju države s koje su nezakonito ostvarili ulazak na teritoriju druge susjedne države.Dakle kada bi se na granici BiH i R. Hrvatske nezakonito i protuustavno otvorila granica, svi oni koje bi po Avdićevom receptu bili propušteni ubrzo bi bili vraćeni tamo odakle su i krenuli”, pisao je Hofman početkom ove godine dok je još tragao za dokazima koji bi mogli potkrijepiti njegove navode da sam počinio neko kazneno djelo.
Hoffmanu je nepoznato, za razliku od onih koji čitaju Sporazume na koje se on poziva, da su se “Ugovorne stranke” obavezale “prihvatiti bez posebnih formalnosti državljane trećih država, koji su na protuzakonit način prešli državnu granicu između ugovornih stranaka u roku od tri dana od dana kada je utvrđeno da je osoba protuzakonito prešla državnu granicu”.
“Ako se prihvat iz stavka 1. ovoga članka odbije zatražit će se najava prihvata u roku od 72 sata. Najavu predaje uputit će sa strane Republike Hrvatske Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a sa strane Bosne i Hercegovine Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice. Zamoljena ugovorna stranka mora ugovornoj stranci koja traži prihvat svoju odluku priopćiti pisanim putem i to u roku od 48 sati koji se eventualno može produžiti na najdulje do 7 dana” , piše u Sporazumu na koji se pozivao predstojnik ravnateljevog ureda Svevlad Hoffman, kojeg od od “lika” iz vica dijeli tek jedno “F”.
Na ovaj način, tokom prošle godine, BiH je od Hrvatske zvanično prihvatila 208 migranata. Na onaj drugi način, zbog kojeg se zgražava cijeli svijet, prošle je godine iz Hrvatske u BiH prebačeno 7210 migranata. I oni ne postoje za službenike Granične policije BiH koji “ne rade u interesu Republike Hrvatske”.
Svevlad Hoffman je sredinom januara, gostujući u Bihaću, optužio MUP USK da iznose “paušalne i neutemeljene podatke” nakon čega se izgubio iz vidokruga policijskog komesara USK-a Muje Koričića čije su kolege još prije tri godine zadokumentovale da je Granična policija “pustila” hrvatskog policajca Zorana Melkića, zatečenog na teritoriji BiH prilikom ilegalnog prebacivanja migranata. I to nije vic u kojem je glavni akter Mujo (Koričić). Ovo je, ipak, ozbiljna priča čiji je glavni akter Hoffman kojeg od onog Hofmana iz vica razlikujemo tek po dva F.
Nepravomoćna presuda od deset godina zatvora koju je danas Sud Bosne i Hercegovine izrekao Sakibu Mahmuljinu, penzionisanom generalu Armije RBiH zbog zločina nad srpskim civilima i zarobljenicima u naselju Vozuća, najveća je presuda koja je izrečena bilo kom oficiru Armije RBiH tog ranga. Podsjetimo, Mahmuljin je nakon rata u dva mandata bio i zamjenik ministra odbrane Federacije BiH i osoba od najvećeg povjerenja bošnjačkog političkog i vjerskog vrha. Mahmuljina je Sud BiH proglasio odgovornim za zločine koje su u ljeto 1995. godine počinili pripadnici Odreda “El-Mudžahid”. Optužnica protiv Mahmuljina podignuta je 2016., suđenje je trajalo nepunih šest godina.
Ko je, zapravo, Sakib Mahmuljin, kakva je njegova uloga i doprinos u ratu, kako je i čime zaslužio nepodijeljeno povjerenje svojih nadređenih u politici i vojsci, kakve su bile njegove veze s islamističkim borcima i zašto je samo njemu dokazana neposredna komandna odgovornost za zvjerske pokolje mudžahedina nad Hrvatima i Srbima? Ovaj novinar pokušat će na ta, nimalo jednostavna pitanja odgovoriti u tekstu koji slijedi.
MAHMULJIN U SEFEROVOM ŠTABU
Sakiba Mahmuljina sam upoznao u prvim mjesecima rata u štabu Sefera Halilovića, tada prvog čovjeka Armije RBiH. Bavio se administrativnim poslovima, a koliko znam, u bivšoj JNA je bio stručnjak za saobraćaj. U onoj vojsci, u kojoj sam izdangubio cijelu godinu, nije bilo šefova kabineta nego ađutanata, a šefovi za ljudske resurse su se zvali “personalci”, pa se i Mahmuljinovo zanimanje vjerovatno zvalo evidentičar (četni, bataljonski…). Tih sam mjeseci često gostovao u Halilovićevom kabinetu-štabu, zadržavao se kod šefa kabineta Fahrudina Radončića i Sedike Omerhodžić, sekretarice, ali Mahmuljina sam vidio svega jednom-dva puta. Kao pripadnik Pres-centra Armije RBiH, javljao sam mu se oko rješavanja nekih činovničko-statusnih pitanja. Bio je tih, povučen, pomalo zatvoren, ali ugodan sugovornik i efikasan birokrata, bez “šalterskog” mentaliteta, izlišnih (pot)pitanja i traženja “još jednog papira”. U Halilovićevom štabu su ga cijenili kao pedantnog, radišnog i ćutljivog čovjeka koji se samo svojim poslom bavio. Neko je kasnije, u želji da ga degradira, kazao da je Mahmuljin “kuhao kafe kod Sefera Halilovića“, što mislim da je bilo pretjerivanje; nisam to nikada vidio, a uostalom, tada je u kabinet glavnokomandujućeg Armije RBiH bila “mobilisana” žena-gatara koja je osoblju pravila kafe i gledala u šolju proričući im bližu i dalju budućnost, prognozirajući sreću na vojnom i privatnom planu…
U razgovoru s njim sam saznao da je rodom iz Prijedora, odnosno mjesta Kozarac, za kojeg sam u to vrijeme, polovinom 1992. godine, znao tek da je teško stradalo, a većinsko muslimansko stanovništvo masovno odvedeno u srpske koncentracione logore.
Kada sam s kolegama iz Pres-centra došao u Zenicu, prvih dana 1993. godine, u Komandi Trećeg korpusa sam zatekao Sakiba Mahmuljina. Malo prije njega, ili u isto vrijeme, u Zenicu je iz sarajevskog Generalštaba stigaoEnver Hadžihasanović, koji je imenovan za komandanta Korpusa. Mahmuljin nije imao konkretan ratni raspored, sjedio je u Hadžihasanovićevoj kancelariji, nisam siguran da je imao svoju. Čekao je da negdje bude raspoređen, ali to se nikako nije dešavalo. Mislim da sam od generala Vehbije Karića, koji je, također, stigao u Zenicu nakon ljudskog i profesionalnog debakla na Igmanu, čuo da je Sefer Halilović poslao svog prvog činovnika Mahmuljina da pripremi njegov izlazak na “slobodnu teritoriju”. Prema tom planu, takozvano istureno komandno mjesto s kojeg bi Halilović i njegovi suradnici komandovali Armijom RBiH, bilo bi u Zenici te je za te potrebe “izuzet” jedan dio, polovina Narodnog pozorišta i pretvorena u štabno-kancelarijski enterijer. Sve te poslove, koliko sam informiran, nadgledao je Mahmuljin. U prvim mjesecima ‘93. u nekoliko navrata sam boravio u Travniku među borcima i komandantima krajiških jedinica i od njih sam čuo da je Mahmuljinova familija teško stradala u Kozarcu, nekoliko najbližih članova je ubijeno.
SAOBRAĆAJAC NA ČELU VOJSKE
Nekako mi se tada činilo da je prirodno mjesto Sakiba Mahmuljina među njegovim krajiškim zemljacima, u 17. krajiškoj brigadi, kojom je zapovijedao Fikret Ćuskić, njegov komšija iz Kozarca, a ubrzo su se priključili bivši oficiri JNA Mehmed Alagić, Sead Čirkin. Kasnije je Sefer Halilović pričao da mu je Mahmuljin govorio da se osjeća beskorisnim kao činovnik, kancelarijski miš u njegovom sarajevskom štabu, i tražio suglasnost da ode u srednju Bosnu i priključi se svojim zemljacima u borbi na prvim borbenim linijama prema agresoru. No, prema nekim pouzdanim svjedočenjima, Mahmuljin se tokom boravka u Zenici približava ključnom punktu oružane borbe – Glavnom logističkom centru u Visokom i njegovom neprikosnovenom vladaru Halidu Hadžiji Čengiću, koji je sa sinom Hasanom bio gospodar logistike, novca, ali i suradnje s islamističkim borcima, instruktorima, misionirima koji su tih mjeseci premrežili srednju Bosnu. U to vrijeme glavni oficir pri GLOC-u bio je Rasim Delić, kojeg su otac i sin Čengić brižljivo pripremali (uz suglasnost Alije Izetbegovića) da zamijeni Sefera Halilovoća na čelu Glavnog štaba ARBiH. Tu se negdje, u vjetru u leđa kojeg je dobio u Visokom, nalazi moguće objašnjenje za kasniju vojničku karijeru Sakiba Mahmuljina, pogotovo angažman u projektu islamiziranja Armije RBiH u suradnji sa stranim dobrovoljcima, financijerima i propagandistima.
Tokom užasnog ratnog ljeta 1993. godine, često sam razgovarao s tadašnjim glavnim bezbjednjakom Trećeg korpusa ARBiH i pitao ga kakva je formalna funkcija Sakiba Mahmuljina, koji mu je ratni raspored, zona odgovornosti, kome zapovijeda, a ko je nadređen njemu. Odgovori koje sam dobijao su bili neodređeni, ne zato što se moj sugovornik trudio da ne bi “izlanuo” vojnu tajnu, nego zato što, sada sam još više siguran, ni sam nije pouzdano znao odgovor. Uglavnom, kako mi je rekao, Mahmuljinu je “Đedo” (nadimak generala Envera Hadžihasanovića) dao zadatak neformalnog koordinatora između krajiških jedinica u sastavu Armije RBiH i brojnih, samostalnih i odmetnutih muslimanskih postrojbi nad kojima u to vrijeme niko nije imao efektivnu kontrolu. Sve do augusta 1993. godine, kada je Odred “El-Mudžahid” odlukom Alije Izetbegovića i Rasima Delića službeno uveden u sistem rukovođenja i komandovanja Trećeg korpusa ARBiH. Nedavno preminuli islamski teolog Mahmut efendija Karalić bio je prvi emir tzv. muslimanskih snaga, što nije bilo verificirano niti u jednom legalnom armijskom dokumentu niti civilnoj instituciji. U to vrijeme, tokom ljeta 1993. godine, na terenu su bili česti konflikti između pripadnika krajiških brigada s islamskim borcima zbog drugačije ideologije, filozofije života, načina i običaja ratovanja. Mahmuljin je imao objašnjiv autoritet kod svojih zemljaka iz Bosanske krajine, ali iz nekih nevidljivih razloga (utjecaj GLOC-a iz Visokog te neformalnih islamskih centara kojima se približio?), uživao je povjerenje kod komandanata mudžahedinsko-islamističkih (para)vojski. Sličan autoritet kod bjelosvjetskih islamističkih desperadosa je, iz još nejasnijih razloga, imao predratni oficir KOS-a Fikret Muslimović, jedan od kreatora islamiziranja Armije RBiH.
RAT ZA VJERU, A NE ZA DRŽAVU
Pred kraj 1993. godine, Sakib Mahmuljin je imenovan za načelnika Štaba Trećeg korpusa ARBiH, čime je njegova neformalna moć “na terenu” ozakonjena. No, bio je to samo prvi korak prema preuzimanju komandantske pozicije. Enver Hadžihasanović, koji već dulje vrijeme nije bio po volji bošnjačkim kadrovicima zbog nedovoljnog senzibiliteta prema vjerskom karakteru vojske kojoj je na čelu, sklonjen je na mjesto načelnika Glavnog štaba Armije RBiH, kako bi ostavio upražnjeno mjesto Mahmuljinu.
U januaru 1994. godine, u razgovoru do kojeg je došlo na njegovu izričitu inicijativu, Alija Izetbegović je od mene kao nekog ko je relativno dobro poznavao vojne prilike i odnose u centralnoj Bosni, tražio mišljenje o tome ko bi bio bolji Hadžihasanović nasljednik, Sakib Mahmuljin ili Mehmed Alagić. Rekao sam mu da je riječ o osobama potpuno različitih temperamenata i suprotnih vojničkih ambicija i doktrina.
“Mehmed Alagić je opsjednut ratovanjem, vojnim povratkom u Krajinu i svoj Sanski Most, njega je teško obuzdati, krajiški je svojeglav, ima napoleonske ambicije. Mahmuljin je drugačiji, mirniji, proračunatiji, više je uzoran knjigovođa nego vojskovođa. Pravo je pitanje šta vi kao civilni komandant želite od tog korpusa: ako želite da miruje, čuva rezultat, miri se s faktičkim stanjem, onda je Mahmuljin idealno rješenje, ukoliko je ambicija Armije da ratuje, oslobađa zemlju od agresora, to je posao za Alagića.”
To je bila suština onoga što sam tada rekao Izetbegoviću u njegovom kabinetu. Nije prošlo mnogo vremena, a predsjedavajući Predsjedništva BiH je odlučio da Mahmuljina imenuje za komandanta Trećeg korpusa, dok je od Operativne grupe sa sjedištem u Travniku formiran Sedmi korpus ARBiH, a za njegovog komandanta imenovan Mehmed Alagić. Nekoliko mjeseci kasnije, donekle su se potvrdile moje (pr)ocjene: Sedmi korpus je izveo niz ofanzivnih borbenih operacija od kojih je oslobađanje Vlašića, kao i suradnja s Hrvatskom vojskom, bila najveći uspjeh Armije RBiH u dotadašnjem toku agresije na Bosnu i Hercegovinu. S druge strane, Treći korpus pod Mahmuljinovim zapovjedništvom sve do akcije “Vozuća” u ljeto 1995. godine bio je u stanju hibernacije ili, kako se tada govorilo, konsolidiranja i pregrupisanja snaga.
Zbog zločina koje su pripadnici mudžahedinskih jedinica počinili nad srpskim civilima i vojnim zarobljenicima, Sakib Mahmuljin je danas nepravomoćno osuđen na 10 godina zatvora na Sudu BiH. Iako je u toj vojnoj akciji sudjelovalo nekoliko desetina hiljada pripadnika Armije RBiH iz dva korpusa (Zeničkog i Tuzlanskog), sva slava je, smišljenom medijskom i političkom kampanjom i manipulacijom pripisana stranim borcima iz jedinice “El-Mudžahid” kojih nije bilo više od hiljadu. Neki od njihovih lidera su nakon bitke za Vozuću dolazili u Sarajevo, primani su na najvišem nivou, a sa sobom su (do)nosili odsječene glave ubijenih Srba i hvalili se tim morbidnim “ratnim plijenom”.
Pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu za zločine islamskih boraca nad uglavnom hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima u srednjoj Bosni sudilo se manje-više svim visokim oficirima Armije RBiH iz Trećeg korpusa, kao i Rasimu Deliću, komandantu Armije RBiH. General Enver Hadžihasanović osuđen je na tri i po godine zatvora, dok je Amir Kubura, komandant Sedme muslimanske brigade, osuđen na dvije godine zatvora za zločine u srednjoj Bosni. Suđenje Mehmedu Alagiću je obustavljeno nakon njegove smrti 2003. godine.
Rasim Delić, komandant Armije RBiH, u Haagu je pravomoćno osuđen na tri godine zatvora zato što je “odbio da kazni počinioce krivičnih djela okrutnog postupanja iz Odreda “El-Mudžahid”. U presudi je precizirano da se Delića “smatra odgovornim za zločine počinjene u selu Livade i u logoru Kamenica u općini Zavidovići, srednja Bosna, u julu i augustu 1995. godine”.
Dakle, Rasim Delić, koji je umro 2010., i Sakib Mahmuljin su osuđeni za isti zločin kojeg su počinili islamski dragovoljci nad srpskim civilima u Vozući. Sud u Haagu nije u predmetu “Delić” (kao ni u slučaju “Hadžihasanović i Kubura”) utvrdio njegovu direktnu i efektivnu nadređenost jedinici “El Mudžahedin”. Sud Bosne i Hercegovine je prvostepenom presudom utvrdio takvu odgovornost za Sakiba Mahmuljina.
KAKVO SU SJEME POSIJALI MUDŽAHEDINI
Za kraj ovog teksta, da bi se bolje razumjela uloga koju je Sakib Mahmuljin, kao i Rasim Delić, imao u ratu, treba citirati dnevnik jednog od vođa islamskih boraca u Bosni i Hercegovini, izvjesnog Šeika Šabana, koji je ubijen godinu dana nakon rata od strane HVO-a u Žepču. Sadržaj njegovog dnevnika objavio je Miroslav Tuđman, sin hrvatskog diktatora, u svoj knjizi “Druga strana Rubikona/Poltička strategija Alije Izetbegovića“, objavljenoj prije tri godine. Odmah nakon Dejtonskog sporazuma kojim je tražen odlazak islamskih (i drugih stranih dobrovoljaca) iz Bosne i Hercegovine, u Zenici je održan sastanak bošnjačkih civilnih i vojnih vlasti s liderima stranih boraca koji traže da se na njih ne primjenjuje ova obaveza.
U dnevniku Šeika Šabana zapisano je kako je izvjesni komandant Armije RBiH Sakib“izrazio mišljenje da su četiri prethodne godine dale više za islam nego prethodnih 100 godina. Islam se čvrsto ukorijenio u ovoj zemlji. Izrazio je mišljenje da su ljudi tokom ovog perioda išli u džamiju više nego ikada ranije“.
Riječi komandanta Sakiba potvrdio je i njegov šef Rasim Delić, koji je na tom sastanku kazao: “Svjesni smo oživljavanja islama koje proživljava narod. Bogu hvala, sjeme je posijano, to niko ne može izbrisati. Treći korpus je najsnažniji primjer snage kojom vjera može prodrijeti u vojsku. Ali, vojne jedinice su, bez izuzetka, ispred civila kada je riječ o religioznim pitanjima. To niko ne može oduzeti bošnjačkom narodu.”
I tako, umjesto da vojni komandanti države nad kojom je izvršena jeziva dvostruka agresija, zahvaljuju ljudima koji su se dobrovoljno priključili odbrani zemlje, što su pomogli u njenoj odbrani njenog naroda, oni su puni hvale za njihovo islamiziranje vojske. Zbog njihovog posijanog sjemena, ne islama nego krvavih ratnih zločina, “komandant Sakib” je danas presuđen na deset godina robije.
Po jednog sina od tri direktorove sestre . To je, ukratko, bio princip zapošljavanja u Termoelektrani Kakanj tokom mandata Envera Merdića, SBB-ovog kadra koji se, usput, odužio i SDA-u zbog postavljenja na tu poziciju. U ovu podružnicu Elektroprivrede BiH zaposlio je suprugu tadašnjeg zeničkog premijera Mirze Ganića koji je, u međuvremenu, postao gradonačelnik Visokog. I supruga Alma je, također, promijenila radno mjesto. Sada radi u Elektrodistribuciji Sarajevo.
Mirza Ganić, bivši premijer i aktualni gradonačelnik
No, to su tek sitnice u odnosu na Merdićeve metode zapošljavanja.
Zekeriijah Sikira je ratni vojni invalid i zaposlenik Termoelektrane Kakanj. On je službenicima Interne kontrole Elektroprivrede BiH u februaru prošle godine posvjedočio da je doskorašnjem direktoru Termoelektrane u Kaknju Enveru Merdiću dao 18 hiljada maraka u vodu pozajmice kako bi bio unaprijeđen za šefa voznog parka u tom preduzeću.
Služba interne kontrole: izjava Zekerijaha Sikire
“Zekerijah, dalje, navodi da je pokušao da smanji iznos davanja što je direktor Merdić odbio, rekavši da mu novac treba za predizbornu kampanju i da novac dijeli sa više osoba koje treba podmazati i to: Semihom Bjelopoljak, Abdulahom Delibašićem i NEdžadom Kovačom”, navedeno je, pored ostalog, u Izvještaju Službe interne kontrole Elektroprivrede BiH.
Kako je realizacija ugovorenog posla sporo išla, piše dalje u dokumentu, za šefa vozog parka u Termoelektrani Kakanj postavljen je Huso Terzić koji je, prema svjedočenju Zekerijaha Sikire dao više novca. Nakon toga Sikira je “upozorio” direktora Merdića da ga je snimao prilikom primopredaje novca te je tražio da mu vrati pare s obzirom na to da je “posao propao”.
“Direktor je 15. oktobra 2019. godine Sikiri isplatio iznos od 10 hiljada maraka, a ostao je dužan 8000”, navedeno je u dokumentu.
Kako cjelokupan iznos “mita” nije bio vraćen, Sikira je angažirao advokata koji je najavio podnošenje tužbe protiv direktora Merdića zbog duga od 8000 KM. Odmah nakon toga Merdić je vratio novac. Sve ove transakcije vođene su kao – pozajmica kako bi se izbjeglo krivično gonjenje.
dio spiska zaposlenih u Termoelektrani Kakanj
Inače, dokom mandata direktora Merdića desetine osoba je promljeno bez ikakve konkursne procedure u Termoelektranu Kakanj. Prema dokumentu Službe za internu kontrolu zapošljavanje je teklo ovako. Faik Baiš je primljen u septembru 2019. godine. On je tečić direktora Envera Merdića. Istog dana, 20.9.2019. godine na neodređeno vrijeme je primljen i Asim Merdić. On je sin od sestre direktora Merdića. Asimov brat Kasim Merdić primljen je dvije godine ranije, odnosno u junu 2017. godine. Ismet Škulj je primljen u Termoelektranu u decembru 2017. godine. On je sin od tetke direktora Envera Merdića. Mjesec ranije je primljen Sead Berbić. U pitanju je muž od bratične Envera Merdića. Mugdim Gorak je primljen u julu 2017. godine. On je zet direktora Envera Merdića, odnosno suprug direktorove kćerke. Amela Delić je primljena u aprilu 2019. godine. Ona je tečišna direktora Envera Merdića. Njen brat Amel Delić je primljen u junu 2018. godine. Mersad Delić je primljen u julu 2017. godine. On je dajdžić direktora Envera Merdića.
Istraga.ba u posjedu je kompletnog izvještaja Službe za internu kontrolu i u narednim danima objavit ćemo druge detalje o sumnjivim i nezakonitim poslovima u Termoelektrani Kakanj.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
