Kada je bugarska ministrica vanjskih poslova Ekaterina Zaharieva rekla da se, uz postojeće bugarske zahtjeve vezane za identitet, Sjeverna Makedonija mora odreći i “proslave Tita” ako želi ući u Europsku uniju, bugarska uvredljiva ucjena za svog susjeda naizgled je dobila i apsurdnu dimenziju.  Aktuelni bugarski premijer bivši je tjelohranitelj Todora Živkova, bugarska opozicija redovito polaže cvijeće na spomenik bugarskom komunističkom vođi, tako da je nejazno zašto Bugarska drugima spočitava komunističku prošlost. Na stranu činjenice da su Titova Jugoslavija i živkovistička Bugarska bili različiti kao današnja Sjeverna i Južna Koreja.

Međutim, bugarsko spominjanje Tita nije samo trivijalno pitanje ili još jedan hir osokoljenih balkanskih političkih reketaša.  Paket identitetskih zahtjeva prema Makedoncima, zajedno sa spominjanjem Titove zaostavštine, promišljena je strategija koju provodi Bugarska, a koja bi trebala biti jabuka razdora na cijelom zapadnom Balkanu, s posebnim naglaskom na zemlje bivše Jugoslavije.  Planeri ove strategije, čiji korijeni leže daleko istočno od bugarske prijestolnice, vrlo dobro znaju da isti ili vrlo sličan spor oko identiteta postoji u gotovo svim zemljama zapadnog Balkana, a zahtjevi Bugarske sa Makedonijom samo označavaju početak nove nacionalističke oluje koja bi trebala izazvati destabilizaciju, nesigurnost,  osnovu za sukob “od Vardara do Triglava”.  Isto pitanje identiteta trenutno postoji sa crnogorskim narodom jer dio srpske javnosti osporava postojanje crnogorske nacije, jezika i crkve, sa istom konstrukcijom koju Bugarska koristi kao vještački projekat za stvaranje crnogorskog naroda.  Identičan je spor sa bošnjačkom nacijom i jezikom, a ako jednog dana Srbija dođe na vrata Europske unije, gotovo sigurno će se suočiti sa zahtjevima za reviziju povijesti od strane evropske članice Hrvatske, a među zahtjevima može biti identična formulacija kao i trenutni bugarski zahtjev.  Srbija da prepozna da srpski jezik potiče iz hrvatskog.  Gotovo isti princip odnosi se na zahtjeve makedonske manjine u Bugarskoj, pa će se sve buduće članice EU na Balkanu suočiti s manjinskim zahtjevima sličnog tipa od svojih susjeda.  Tvorac ovog plana tačno zna da je ovo “savršena nacionalistička oluja” koja tek započinje s Makedonijom, a zatim bi trebala opustošiti čitav Balkan. Iz zemalja bivše Jugoslavije danas su četiri članice NATO-a, Slovenija, Hrvatska, Crna Gora i Makedonija, plus Albanija, tako da će bugarska strategija sigurno izazvati snažan razdor na južnom krilu NATO-a.

Gotovo je nemoguće vjerovati da Bugarska provodi ovu strategiju sama, bez obzira na to koliko se bugarska jeftina nacionalistička retorika dešava uoči parlamentarnih izbora u Sofiji, bugarsko državno rukovodstvo nije toliko kratkovidno ili politički slijepo.

Uprkos pridruživanju NATO-u i EU, bugarska politička elita s desne i lijeve strane ne može se tako lako odvojiti od snažnih povijesno-političkih veza s Moskvom.  Bugarsku su nekad zvali “šesnaesta sovjetska republika”, a danas je ta zemlja još uvijek ovisna od ruskog gasa. Vladajuća stranka “Ujedinjeni patrioti”, čiji je glasnogovornik Krasimir Karakačanov, često je izvor proruske propagande i sovjetske nostalgije.  2006 godine stalni ruski izaslanik u EU Vladimir Čižov rekao je da je “Bugarska u dobroj poziciji da postane naš specijalni partner, nešto poput trojanskog konja u EU”.  Sada je očito da Rusija aktivira svoju akviziciju u slucaju sa Makedonijom, za koju se Moskva oštro protivila ulasku u NATO.  Bugarska opoziciona Socijalistička partija, u kojoj je i aktuelni predsjednik Bugarske Rumen Radev, ne krije simpatije prema Rusiji, a Radev se više puta hvalio da je inicijator deklaracije o Makedoniji koju je usvojio bugarski parlament.  Europsko vijeće za vanjske odnose primjećuje da u Bugarskoj postoji stranka s najjačom retorikom protiv EU u cijeloj uniji, “Ataka”, koja neprestano širi protiv zapadnu propagandu i otvoreno kaže da je “majka Rusija koja nas je sve oslobodila”.

Bugarska je mogla istaknuti iste prigovore koje je dala sada u vezi sa Sjevernom Makedonijom kada je potpisan Prespanski sporazum i kad je Makedonija ušla u NATO, ali tada je bio vrlo snažan pritisak Sjedinjenih Država da okončaju spor.  Sada se Sofija suočava sa znatno mekšom evropskom diplomatijom, a premijer Borisov vjeruje da će činjenica da je Bugarska članica Unije doprinijeti ublažavanju pritiska Berlina u vezi sa pregovorima o članstvu Makedonije.  Međutim, Bugarska je na meti oštrih kritika evropskih političara, intelektualaca iz cijele Evrope i regije, jer su bugarski zahtjevi apsurdniji od grčkog spora oko imena.  U slučaju Grčke, spor se vodio oko suverenih državnih simbola, koji su, iako neopravdani, ipak našli mjesto i stvorili presedan u međunarodnom pravu.  Ali trenutni bugarski zahtjevi odnose se na identitet nekih stanovnika Makedonije, koji uopće nije predmet pregovora između država, i Bugarska je toga dobro svjesna.  Bugarski političari sada dobro slušaju njihove suflere iz Rusije, isporučujući zahtjeve koji se ne mogu ispuniti, zaustavljajući proces proširenja unije, blokirajući proces de-balkanizacije u regiji i stvarajući krizu među savjeznicima u NATO-u.  Bugarska također vješto koristi američke izbore i igra na kartu trenutnog vakuuma u fokusu Vasingtona, ali ta će situacija završiti za nekoliko mjeseci i tada ćemo vidjeti koliko drzi riječ Krasimira Karakačanova da nijedna zemlja ne može vršiti pritisak na Bugarsku zbog njejzinih uvjeta da Makedonija započne pregovore sa EU.