Fudbalski klub Zrinjski kojim suštinski upravlja potpredsjednik Amir Gros Kabiri dobit će iz Budžeta Federacije BiH 1,5 miliona maraka. Identičan odnos dobit će i drugi mostarski klub Velež. Odluku o dodjeli novca donijela je Vlada Federacije BiH sa Nerminom Nikšićem na čelu.
“Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, na 23. sjednici, održanoj 22.12.2023. godine, donosi Odluku o dopuni odluke o usvajanju Programa utroška sredstava s kriterijima raspodjele sredstava “kapitalni transferi drugim razinama vlasti i fondovima – izgradnja športske dvorane Mostar i drugih športskih objekata u Mostaru utvrđenih proračunom Federacije BIH za 2023. godinu”, navedeno je u Odluci”, kojom je ukupno šest i po miliona maraka prebačeno u Mostar.
Sredstva će se raspodijeliti, odlučila je Vlada FBiH, na sljedeće korisnike: troškove izgradnje objekta KSC u Mostaru: 3.500.000,00 KM, troškove izgradnje/rekonstrukcije FK Velež: 1.500.000,00 KM, troškove izgradnje/rekonstrukcije NK Zrinjski:1.500.000,00 KM.
Podsjetimo, prvobitnim prijedlogom Budžeta FBiH za 2023. godinu, bivši saziv Vlade FBIH je planirao izdvajanje 3,5 miliona maraka za izgradnju sportske dvorane u Mostaru. Međutim, stranke Trojke i HDZ su, usvajajući Budžet, odlučile da dodaju još dva miliona maraka na ovu poziciju, uzimajući taj iznos sa pozicije kojom je bila planirana nabavka letjelica za gašenje požara. Amandmanom HDZ-a u martu prošle godine se mijenja i sam naziv pozicije, pa se tako nakon riječi “izgradnja sportske dvorane Mostar” dodaju i riječi “drugih sportskih objekata u Gradu.
Tako se, formalno, otvorio prostor za gradnju objekata u vlasništvu Zrinjskoj i Veleža. Posljednjom izmjenom Budžeta FBiH s kraja prošle godine ova pozicija je ojačana dodatnim milionom maraka, što znači da je za “izgradnju sportske dvorane i drugih sportskih objekata u Mostaru” ukupno planirano 6,5 miliona maraka. Nakon toga, Vlada FBiH 22. decembra 2023. godine donosi odluku i s te pozicije odobrava po milion i po maraka Zrinjskom i Veležu.
Koaliciju na nivou Federacije BiH čine stranke Trojke koje predvodi SDP i HDZ BiH. Na čelu SDP-a i Vlade FBIH je Nermin Nikšić, deklarisani navijač Veleža. Na čelu HDZ-a BiH je Dragan Čović, deklarisani navijač Zrinjskog.
Čak i na Wikipediji, putem koje se, uz rad, obrazuje ministar Elmedin Konaković, riječ trivijalno znači – nebitno. Ali očito je ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine proteklih dana fokus sa Wikipedije prebacio na Booking, pokušavajući da utvrdi ko je u Sarajevu prevario srpske turiste, pa nije stigao naučiti novu riječ za svoj vokabular sačinjen uglavnom od riječi – “režim, Bakir, Sebija, SDA, DF, režimski mediji, plaćenici, pokrasti, nepotizam i momentum …”.
Vlastitim bi neznanjem Elmedin Konaković često mogao opravdati svoje bezumne poteze i izjave. Često, ali ne i u slučaju “9. januara”. Čak i da ne zna značenje riječi trivijalno, a moguće je da i ne zna, lider NiP-a i MIP-a zna šta znači: “Ne bih o tome. Bavimo se ozbiljnim temama”.
Neozbiljna je tema, dakle, rušenje ustavno-pravnog poretka BiH. Neozbiljno je kad njegov koalicijski partner koji se promijenio sa lošega na gore postroji policijske snage u centru Banja Luke i uzvikne – “POMOZ BOG, JUNACI”. Neozbiljna je stvar za Elmedina Konakovića i ona šapka Ratka Mladića na mostu Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu na kojem su prije trideset i dvije godine počeli klati Bošnjake. Neozbiljno je i što se krše odluke Ustavnog suda BiH. Sve je to, dakle trivijalno. NEBITNO. NEOZBILJNO!
Sve dosadašnje propuste Elmedin Konaković je mogao opravdati vlastitim neznanjem, ali za riječi izgovorene ispred Doma HDZ-a više ni neobrazovanje ne može biti izgovor.
“Ne bih o tome. Meni je to nebitna, trivijalna stvar. Imamo posla, bavimo se ozbiljnim temama i zato smo ovdje”, reći će ministar Konaković nakon što ga je novinarka upitala da li će prokomentarisati “9. januar”.
Ministar vanjskih poslova i predsjednik NiP-a @DinoKonakovic proslavu neustavnog dana RS nazvao “trivijalnom stvari” “Ne bih o tome. To je trivijalna stvar. Imamo posla, bavimo se ozbiljnim temama”, rekao je Konaković nakon što ga je novinarka u Mostaru upitala da li će… pic.twitter.com/mHefuvc4JA
Koje su to za nekog državnika bitnije teme od rušenja ustavno-pravnog poretka države koju “vodi”? Novogodišnja prevara turista? Neposlušni mediji? Ili bezvizni režim sa Emiratima uz povoljne-džabne karte za Dubai?
Šta državniku iz Bosne i Hercegovine može biti bitnije od države? Možda neka košarkaška utakmica Crvene Zvezde i Partizana u kojoj Konaković, onako objektivno, navija za Beograd i Srbiju.
Nije Elmedin Konaković u utorak u Mostaru napravio gaf. On je samo potvrdio sumnje da ne može voditi državu i odlučivati u ime države i naroda koji je svojih 67 hiljada glasova dao njegovoj stranci. I kada kažem “ne može voditi”, ne mislim na to da je ne može voditi zato što je nesposoban i neobrazovan,već zbog toga što je Konaković spreman počiniti izdaju, uvjeren da čini ispravnu stvar.
Uprkos presudama MSKJ da je političko i vojno rukvodstvo Republike Hrvatske imalo ukupnu kontrolu nad snagama HVO-a i da je sukob bio međunarodnog karaktera, MVP Konaković ima dilemu da li je RH počinila agresiju i da li je Tuđman "bio taj"?! pic.twitter.com/Aq0sH2Dzrn
U Zagrebu je, sjetimo se, na HRT-u, kazao da će “diplomatski prešutjeti” odgovor na pitanje o hrvatskoj agresiji na BiH. U Mostaru će, godinu kasnije, “diplomatski” prešutjeti obilježavanje neustavnog dana Republike Srpske. Štaviše, taj Dodikov čin kojem su i svjetski mediji posvetili mnogo prostora, Konaković je označio “nebitnim i trivijalnim”.
Elem, američki avioni su trivijalno letjeli iznad Tuzle i Brčkog. Američka ambasada je trivijalno pozvala Tužilaštvo BiH da procesuira odgovorne za trivijalnosti u RS. OHR je trivijalno slagao da neće biti ovog 9. januara. Trivijalno su Trojkaši polagali cvijeće u Potočarima. Trivijalna je i presuda Ustavnog suda BiH glede 9. januara. A Konaković se ne bavi trivijalnostima. On se bavi ozbiljnim poslovima. A uskoro ćemo saznati i kojim.
Od danas se, pod sloganom Simbol slobode, obilježava Dan Republike Srpske. Kako je u objašnjenju ovogodišnjeg slogana proslave istaknuo RTRS, „sloboda ima duboko ukorijenjeno značenje u istoriji, kulturi i kolektivnom identitetu srpskog naroda“, te dodaju da slogan podsjeća na „borbe kroz istoriju i služi kao inspiracija za trenutne izazove“.
Na pojam slobode, osvrnuo se i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, u svom obraćanju na svečanoj akademiji: „Sloboda Srbima na ovim prostorima nikada nije bila filozofska, već egzistencijalna riječ, zato je i proizvela mnoge naše akcije.“
U presudi Petru Mitroviću, bivšem pripadniku policije Republike Srpske, koji je učestvovao u streljanju 1.300 Srebreničana u hangaru u Kravici, sudsko vijeće je iznijelo analizu načina na koji su zvaničnici Republike Srpske koristili riječi osloboditi, tokom operacija u Podrinju, uključujući i masovne egzekucije zarobljenih Srebreničana.
Sudije podsjećaju da u poznatoj Direktivi 7, koja je izdata početkom marta 1995. godine, Radovan Karadžić koristi više puta pojam oslobađanje. U ovom dokumentu, ratni lider bosanskih Srba govori o „oslobodilačkoj borbi i stvaranju slobodne i jedinstvene srpske države na prostoru bivše Jugoslavije“. (Podvlačenja su moja.)
Nadalje, kako sudije primjećuju, Karadžić u Direktivi 7 govori o „oslobađanju“ Goražda i Srebrenice.
„Isplanirati operaciju pod nazivom ‘Jadar’ sa zadatkom razbijana i uništenja muslimanskih snaga u ovim enklavama i definitivnog oslobađanja Podrinja“, piše Karadžić u spomenutom dokumentu.
U jednom televizijskom intervjuu, koji je dao 12. jula 1995. godine, Karadžić je – navodi se u presudi – govorio o „preostalim borbenim aktivnostima“ odnosno o zarobljenim Bošnjacima u Srebrenici:
„Naš komesarijat“, kazao je „kao što vidite, požurio je da pruži pomoć. Svako može vidjeti da su ti ljudi dobro uhranjeni i da nema uopšte nikakvih problema.“
„Ako ste“, dodat će Karadžić, „uporedili ono što se desilo u Zapadnoj Slavoniji gdje su Hrvati navodno oslobađali sa onim što se desilo u Srebrenici, gdje Srbi zaista vrše oslobađanje, postoji takva razlika da je uopšte nemoguće govoriti o ratu.“
Jedan od njegovih najbližih saradnika Miroslav Deronjić svjedočio je pred Haškim tribunalom i Sudom Bosne i Hercegovine da mu je Karadžić, tri dana ranije, 9. jula kazao:
„Miroslave, sve ih treba poubijati.“
„Onda je“, veli Deronjić, „dodao sljedeću rečenicu – ‘princip Zapadne Slavonije’.“
„To je“, veli Deronjić, „bio jedan osvrt na nedavne napade Hrvata u Zapadnoj Slavoniji, o čemu smo prethodno bili razgovarali. Shvatio sam da se to odnosi na rašireno mišljenje da su Hrvati tokom napada ubili sve šta im se našlo na putu, uključujući civile, te da su napali kolonu koja je bježala.“
Nije jedini Karadžić koristio riječ oslobađanje u navedenom smislu. Sudije skreću pažnju na intervju, koji također 12. jula, dao general Radoslav Krstić, jednom od novinara ispred UN-ove baze u Potočarima.
Na pitanje kako ocjenjuje način na koji je Drinski korpus obavio „vojni posao u vezi sa oslobađanjem Srebrenice“, Krstić je ispravio novinara, pojasnivši da je operacija još uvijek u toku.
„Mi nismo prekinuli operaciju“, kazao je, „mi idemo do kraja, do oslobađanja teritorije opštine Srebrenica.“
Na kakvo je „oslobađanje do kraja“ mislio, bit će nam jasnije, ako imamo na umu da je tog jutra, 12. jula, prije nego što je dao intervju, general Krstić učestvovao na sastanku sa generalom Mladićem, na kojem je odlučeno da će zarobljeni bošnjački muškarci i dječaci biti poubijani.
Nadalje, svjedok S4, jedan od policajaca Skelanskog odreda, koji je učestvovao u egzekuciji u Kravici, kazao je da im je komandant odreda Milenko Trifunović još 11. jula kazao da će sa sarajevskog fronta biti premješteni u Podrinje, kako bi učestvovali u „oslobađanju Srebrenice“.
Svjedok S4 je, kažu sudije, „tvrdio, dosljedno i bez kolebanja, da je oslobađanje Srebrenice, kako su oni to razumjeli, imalo za cilj trajno istrebljenje bošnjačkog stanovništva.“
Sudije primjećuju da je čak i Miroslav Deronjić, koji je priznao krivicu za zločine u selu Glogova i svjedočio protiv političkog vojnog rukovodstva Republike Srpske u Hagu, u svojim iskazima redovno koristio pojam „osloboditi“ u istom značenju.
„On je“, vele sudije, „naveo da je ‘oslobađanje’ istočne Bosne niz koridor Drine uključivalo plan od dva dijela koji je smišljen 1991. i 1992. godine. Bosanski Srbi bi prvo preuzeli vlast u opštinama u Podrinju, a potom silom protjerali bošnjačko stanovništvo: konkretno prisilnim preseljenjem žena i djece i često zatvaranjem i ubijanjem muškaraca. On navodi ‘oslobađanje Bratunca’ (točka 152), ‘oslobađanje Konjević Polja’ (tačke 154 i 156), ‘oslobađanje Kravice’ (točka 156) i pokušaj ‘oslobađanja Srebrenice 1993. godine’ (točka 152).“
„Oslobođenje je“, zaključuju sudije, „bio termin kojeg su koristili bosanski Srbi za istrebljenje Bošnjaka s teritorije koju su držali.“
Što se tiče genocida u Srebrenici, o njemu su, pred Haškim tribunalom i Sudom BiH, najviše otkrili upravo Srbi, od visokih političkih zvaničnika poput Deronjića, preko oficira poput Momira Nikolića i Dragana Obrenovića, pa sve do mnoštva običnih pripadnika VRS-a, civilne zaštite, bagerista i mještana. No, istina je skoro pa bezvrijedna.
Danas, kada se, na svečanoj akademiji povodom 9. januara, na pomen Karadžićevog i Mladićevog imena, u Boriku orio aplauz, nebom iznad Banjaluke letjeli su američki avioni.
U svojoj momumentalnoj knjizi o Srebrenici, Matthias Fink piše da su, nakon ulaska srpskih snaga u Srebrenicu, avioni NATO-a letjeli iznad srebreničkog neba, te da su izbacili čak i nekoliko bombi, prije nego što su se povukli. Ako se dobro sjećam, u avionima su bili nizozemski piloti, odnosno pilotkinje.
Tri decenije nakon genocida, još uvijek traje rasprava o tome ko je tačno kriv u lancu međunarodne komande, zbog neadekvatne reakcije. Da li nizozemski ministar odbrane Joris Voorhoeve, ili vlade SAD-a, Francuske i Britanije, kako je on nedavno ustvrdio u intervjuu za Al Jazzeru?
Kada su u septembru, konačno počeli vazdušni udari NATO-a, na položaje Vojske Republike Srpske, Nikola Koljević se, kako piše Derek Chollet u svojoj knjizi o Dejtonu, žalio da korištenje Tomahawk projektila „nije fer“ i da je šokiran time da su američki avioni bacali bombe „samo 150 metara od njegovog ureda“.
Karadžić je, kaže Chollet, tih dana govorio da su „Srbi poniženi“.
I James Pardew je, veli Chollet, u svojim izvještajima s Balkana tih dana pisao da se bosanski Srbi osjećaju poniženim, te da se njihova odlučnost raspala što otvara šansu za mir.
Navedena epizoda je od izuzetnog značaja za razumijevanje Karažićevog moralno-psihološkog koda. On, koji je istrebljenje Bošnjaka doživljavao kao oslobađanje, nije se mogao osjetiti posramljenim ni pred kakvim moralnim ukorom, već samo pod osjećajem bespomoćnosti koji su mu ulijevali vazdušni udari NATO-a.
Nije to samo Karadžićev psihološki kod. Velikosrpska politika, koja je uvijek osjećala samo prezir prema nemoći svojih žrtava, pokazala je da njeno poštovanje zaslužuje samo onaj ko i nju samu dovede do osjećaja potpune bespomoćnosti, što nije moguće prijetnjama već djelima.
Nekoliko sedmica prije zaključenja Dejtonskog sporazuma, Milošević je američkom generalu Wesleyju Clarku kazao da „Amerikanci mogu biti zadovoljni što je NATO pobijedio u ovom ratu“.
Milošević je, kaže Clark, iskazao respekt prema američkim „bombama i projektilima“, te ukupnoj vojnoj i tehnološkoj nadmoći.
„Mi Srbi nikad nismo imali šanse protiv vas“, kazao je Milošević.
Clark mu je, veli, kazao da griješi.
„Vi ste izgubili rat od Muslimana i Hrvata“, pojasnio je Clark.
Zbog manipulacija prilikom konkursne procedure u režiji ministra Adnana Delića, šezdeset i tri udruženja u Federaciji BiH ostala su bez novca iz 2023. godine. U pitanju je 728.458,82 KM koje su iz Budžeta FBiH trebala biti podijeljene udruženjima građana koja djeluju u okviru nadležnosti Federalnog ministarstva rada i socijalne politike.
Prvo ćemo navesti koja su to udruženja, zbog NiP-ovog ministra Delića ostala bez novca iz 2023. godine, a onda ćemo se pozabaviti Delićevim propustima koji su dovela do ovakve situacije.
Eko-ronilačka grupa invalida Lukavac trábala je dobiti 11.500 KM, Košarkaški invalidni klub “Bosna” 10.700, Udruženje oboljelih od polimyelitisa, povrede mozga i kičmene moždine KS 11.100, Savez udruženja oboljelih od poliomyelitisa, povrede mozga i kičmene moždine Federacije BiH 12.200, Udruženje slijepih Kantona Sarajevo 12.200, Udruženje “Srce za djecu oboljelu od raka” 13.200, Udruženje slijepih gradana Zenica 10.400, Unija civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo 11.200, Udruženje paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Doboj Jug 10.300, Centar za djecu sa višestrukim smetnjama “Koraci nade” 11.900, Udruženje osoba sa cerebralnom paralizom Kantona Sarajevo 11.400, Informativni centar za osobe sa invaliditetom “Lotos” 12.400,Udruženje roditelja djece i mladih s posebnim potrebama i lica sa invaliditetom “I mi se budimo” Ključ 10.100, Udruženje distrofičara u Hercegovačko-neretvanskom kantonu 11.000, Udruženje osoba sa mulitplesklerozom Kantona Sarajevo 11.700, Udruženje oboljelih od morbus crohna i ulceroznog colitisa Federacije BiH 10.800, Udruženje za podršku osobama s intelektualnim i kombinovanim teškoćama “Sunce” Mostar 11.500, Centar za djecu sa višestrukim smetnjama “Vrati mi osmijeh” 10.500, Udruženje za djecu i osobe sa posebnim potrebama “Leptir” Bugujno 13.000, Kantonalno udruženje osoba sa invaliditetom i borbe protiv ovisnosti “Ruka ruci” 10.200, Udruženje roditelja osoba sa cerebralnom paralizom i drugim onesposobljenjima “Dlan” Zenica 10.400, Udruženje porodica djece i osoba sa poteškoćama u razvoju “Dajte nam šansu” 11.500, Udruženje “Jahači nade” 10.200, Udruženje paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Zenica 11.200, Udruženje građana “Nešto više” 9000, Savez udruženja oboljelih od multipleskleroze Federacije BiH 10.600, Udruženje roditelja djece osoba sa autizmom URDOSA 12.000, Savez ratnih vojnih invalida Srednjobosanskog kantona 10.700, Udruženje roditelja djece sa poteškoćama u razvoju “Mala sirena” 13.100, Udruženje Klub borilačkih sportova “Perfekt” 7.000, Udruženje mladih “Ružičnjak – Los Rosales” 12.000, Udruženje za sport i rekreaciju “Challenge” 13.000, Udruženje gluhih i nagluhih grada Živinice 10.444, Udruženje osoba sa tjelesnim nedostatkom “Amputirci” Bužim 11.700, Udruženje distrofičara Kantona Sarajevo 11.457, Savez distrofičara Federacije BiH 11.800, Udruženje Život sa down sindromom Federacije BiH 10.200, Savez udruženja gluhih i nagluhih Federacije BiH 10.100, Udruženje distrofičara Cazin 10.700, Udruženje distrofičara Bužim 11.600, Udruženje “Fenix” Tuzla 10.800, Udruženje za podršku osobama s intelektualnim poteškoćama na području KS “Oaza” 11.700, Udruženje gradana, roditelja i prijatelja djece sa dijabetesom “Novi horizonti” 11.300, Savez paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Federacije BiH 11.400, Udruženje paraplegičara, kvadriplegičara i dječije paralize KS 10.600, Udruženje porodica i prijatelja djece oboljele od leukemije i drugih malignih bolesti “PIPOL” 11.000, Udruga paraplegičara i oboljelih od dječije paralize K10 10.300, Savez invalida rada Federacije BiH 10.100, Udruženje paraplegičara i oboljelih od dječije paralize BPK 10.200, Udruženje gradana Klub specijalnih sportova “Sunce” 10.200, Unija udruženja civilnih žrtava rata Federacije BiH 10.100, Udruženje “Mladi volonteri” Visoko 15.300, Udruženje Pomozi.ba 13.100, HO Merhamet RO Sarajevo 14.200, Udruženje Emmaus 15.600, HO Merhamet RO Zenica 14.600, HO Merhamet RO Maglaj 12.400, Centar za majku i dijete “Fenix” 12.000, Crveni križ Grada Mostara 15.400, SHU Dobrotvor 15.800, HO Merhamet RO Tuzla 14.300, Zeleni polumjesec ZDK 14.700 i Udruženje gradana Vive žene 5.000.
Dakle, preko 700 hiljada maraka trebalo je biti podijeljeno ovih udruženjima, ali Ministarstvo kojim rukovodi NiP-ov Adnan Delić nije do 31. 12. 2023. godine uspjelo uskladiti proceduru sa važećim zakonima, tako da obaveza nije nastala u toku kalendarske godine. U tom slučaju planirani novac propada i ova udruženja nisu dobila pomoć koju su planirala dobiti. Šta je prethodilo svemu?
Ministar Adnan Delić je, naime, dostavio Vladi FBiH prijedlog Odluke o raspodjeli prihoda u iznosu 728.458,82 KM ostvarenih po osnovu naknada za priređivanje igara na sreću iz 2022.godine. Na prijedlog odluke reagirao je ministar finansija Toni Kraljević koji je u svom mišljenju napisao da je Adnan Delić prekršio propisanu proceduru o dodjeli novca.
“Uzimajući u obzir postupak donošenja Prijedloga Odluke, generalnog smo mišljenja da je došlo do povreda odredaba Uredbe. Naime, iako je članom 6. Uredbe propisan imperativno rok za raspisivanjem jednog Javnog konkursa, 31. januar, ministarstvo je Javni konkurs raspisivalo dva puta i to: Prvi Javni konkurs broj 07-11/14-717/23 od 06.03.2023.godine i Drugi Javni konkurs broj 07-11/13-1963/23 od 24.05.2023.godine, te su isti oba puta objavljeni nakon isteka roka. Prvi Javni konkurs broj 07-11/14-717/23 od 06.03.2023.godine je poništen Odlukom Ministra broj 07-11/14-717/23 od 15.05.2023.godine, nakon isteka rokova prijava, a što nije omogućeno procedurama uređenim Uredbom kao materijalnim propisom koji regulira predmetnu oblast. Mišljenja smo da je Ministarstvo ovakvim postupanjem stvorilo pretpostavke za potencijalne postupke ili tužbe za nadoknade štete na teret Budžeta Federacije BIH od strane aplikanata koji su aplicirali po Prvom Javnom konkursu”, napisao je ministar Kraljević.
Dakle, nakon što je preuzeo vlast, Adnan Delić je odmah poništio javni poziv prethodne vlade kako bi on odlučivao o podjeli novca. Ali to nije sve. Ministar Delić je tokom trajanja javnog poziva mijenjao konkursnu proceduru i Uredbu kojom je reguliran način podjele novca.
“Nadalje, mišljenja smo da je došlo i do povrede člana 4. stav (2) Uredbe, jer je Uredbom data mogućnost da prije raspisivanja Javnog konkursa ministarstvo donese uputstvo o podnošenju prijava na javni konkurs i objavi ga na svojoj web stranici. Stoga je Prvo Uputstvo doneseno aktom broj 07-02/3-26-1/23 od 31.01.2021. godine, ali je isto stavljeno van snage novim Drugim Uputstvom broj 07-02/3-1942-1/23 od 23.05.2023.godine i to nakon raspisivanja Drugog Javnog konkursa, a što nije omogućeno procedurama uređenim Uredbom koji regulira ovu materiju. Mišljenja smo da Ministarstvo može donositi izmijenjene ili nove Upute o podnošenju prijava na javni konkurs, koje se mogu primjenjivati tek od 1. januara sljedeće kalendarske godine i obavezno prije raspisivanja Javnog poziva. Naime, propusti u postupanju po propisanim procedurama ograničavaju ispunjavanje principa transparentnosti definiranog u članu 4. Zakona o budžetima u FBiH, odnosno potrošnju javnog novca, ispunjavanje zakonskih obaveza i utvrđivanje odgovornosti na potpun i objektivan način”, naveo je ministar Kraljević u svom mišljenju na proceduru Adnana Delića.
Nemam nijedan privatni razlog da branim Džemala Šabića. Naprotiv, imam stotinu razloga da budem kontra njega i famoznog Poslovodnog odbora FTV-a.
Ali napad na FTV koji, u ovom trenutku, predvodi sarajevski ogranak HDZ-a BiH, službenog naziva Naša stranka, ne može ni mene niti bilo koga kome je stalo do ove države usmjeriti protiv Federalne televizije. Naprotiv.
U mom rodnom kraju svi znaju ko je Mirsad Čamdžić zvani Čamac. Njegov “Ljubavni vrtuljak”, noćni show Radio Gračanice u kojem je spajao usamljena penzionerska srca, bio je toliko popularan da je završio u Pozitivnoj geografiji rahmetli Nisveta Džanke. I bio bi Čamac vrijedan svakog poštovanja da je nastavio spajati “usamljena srca”. No, nije. Odlučio je ući u politiku, gdje mu se od silnih unutarstranačkih ljubavnih vrtuljaka toliko zavrtjelo u glavi da nije u stanju shvatiti da je Federalna televizija, sa svim svojim manama, još jedini dio javnog RTV sistema BiH kojeg nisu pokorili Dragan Čović i Milorad Dodik. Koliko Čamac razumije politiku pokazuje i njegova izjava da opozicija blokira rad Komisije za izbor i imenovanje Predstavničkog doma FBiH zbog imenovanja na FTV, a ne zbog Marina Vukoje kojeg Trojka sa HDZ-om namjerava postaviti za sudiju Ustavnog suda BiH.
Sve i da je Čamac u pravu, a nije, ništa ne bi bilo loše u tome da opozicija preko Komisije za izbor i imenovanje blokira izbor novog rukovodstva FTV. Znate li zašto? Zato što Trojka i HDZ namjeravaju na poziciju direktora za program FTV-a, umjesto Zvonimira Jukića imenovati HDZ-ovog kadra po uzoru na Zorana Krešića iz Večernjeg lista. I onda bismo dobili program sličan onom BHRT-ovom kojeg kontrolira “Dobar loš, zao” Mario Vrankić, a u kojem je “legitimno” Armiju RBiH nazvati takozvanom, i još legitimnije obilježiti godišnjicu osnutka Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.
Znam, ne može ovo shvatiti dežurni operativni milicionar Dragan Mioković koji je, logično, sve shvatio pogrešno. Dok, s druge strane, situaciju oko FTV-a itekako dobro shvata stand up komični Damir Nikšić koji bi se, da je žensko, danas zvao Rabija Šubić.
Imenovanje Marina Vukoje u Ustavni sud BiH treba spriječiti po svaku cijenu. Kao što treba spriječiti i imenovanje TroHDZ-ovskog rukovodstva na FTV. Džemal Šabić je van mandata. Tako je. Van mandata je, eno, već dugo i HDZ-ov Matan Žarić u Elektroprijenosu BiH. Ali to ne primjećuju u sarajevskom ogranku HDZ-a čiji je glavni medijski strateg bivša novinarka, a danas zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice Duška Jurišić. Zamislite, Duška Jurišić poziva na rješenje problema na javnim servisima, a istovremeno je vlast na nivou Kantona Sarajevo, Federacije BiH i BiH. Ko bi to trebao rješavati probleme na javnom servisima ako ne vlast? Ili je problem finansiranja BRHT-a zapravo samo put kao preuzimanje dnevnika u pola osam.
FTV je sve, samo nije SDA-ova televizija. Urednik Informativnog programa je, recimo, Željko Tica. Njegova supruga Jasenka Tica, zamrznuta (radijska) uposlenica FTV-a, savjetnica je za medije federalnog premijera Nermina Nikšića. Urednik sa FTV-a Aleksandar Marković je predstojnik Ureda doministrice Duške Jurišić. Trojka, evidentno, ima veći utjecaj na program i novinare FTV-a od opozicionih stranaka. Pa, šta je, onda, problem?
Problem je što bilo kakav utjecaj na FTV-u nema HDZ BiH. I to je ono što Trojka želi promijeniti. Želi prvi put od osnivanja, smjenom Džemala Šabića i Zvonimira Jukića, instalirati kadrove HDZ-a u rukovodstvo FTV-a. A sjetimo se da je baš na insistiranje HDZ-a u koalicijskom sporazumu Trojke i HDZ-a navedena reforma javnog RTV sustava.
Zato, ako opozicija do sada preko Komisije za izbor i imenovanja nije blokirala smjene na FTV-u, a svi znamo da nije, onda to treba raditi ubuduće.
Jer imenovanje HDZ-ovog Marina Vukoje u Ustavni sud BiH i predaja FTV-a HDZ-u BiH bili bi pogubni za državu. Bolje i “nelegalni” Džemal Šabić i Zvonimir Jukić, nego legalni Duška Jurišić i Zoran Krešić!
Svi bračni parovi u Federaciji BiH koji su nakon 16. juna 2023. godine započeli proces liječenja biomedicinski potpomognutom oplodnjom, neće imati pravo na nadoknadu troškova iz Budžeta. Jer Vlada Federacije BiH sa Nerminom Nikšićem na čelu donijela je 27. decembra odluku da se osam miliona maraka namijenjenih za liječenje neplodnosti jednostavno – ukine.
Odluka Vlade FBiH – ukida se 8 miliona KM za liječenje neplodnosti
“S obzirom na to da Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije BiH nije utrošio sredstva u iznosu od 8 miliona KM u tekućoj godini, obratio se sa zahtjevom za preraspodjelu sredstava sa pomenutog transfera na transfer za provođenje programa fonda solidarnosti. Federalno ministarstvo zdravstva se obratilo Federalnom ministarstvu finansija sa zahtjevom za preraspodjelu sredstava što je i odobreno, a nakon šo je Zavod izvršio povrat neutrošenih sredstava”, navedeno je u obrazloženju Odluke Vlade FBiH od 27. 12. 2023. godine.
Obrazloženje – nisu utrošena sredstva
Dakle, Vlada konstatira da osam od deset planiranih miliona maraka planiranih za liječenje neplodnosti nije utrošeno tokom 2023. godine, pa odlučuje taj novac prebaciti za druge svrhe. Ali, zbog čega nije utrošeno?
Novi rok, my baby
Ukratko, da sredstva ne bi bila utrošena, sedam dana ranije pobrinuo se federalni ministar zdravlja Nediljko Rimac. On je, naime, 20. decembra izmijenio Pravilnik prema kojem povrat sredstava za liječenje od neplodnosti mogu izvršiti samo oni parovi koji su proces započeli prije 16. juna 2023. godine. Dakle, svi oni koji su, u drugom dijelu godine, od 16. juna do 31. decembra. bebu pokušali dobiti biomedicinski potpomognutom oplodnjom – ostali su bez prava da apliciraju. za povrat novca. Što, logično, otvara prostor za formulaciju – “nisu utrošena planirana sredstva”. Evo ključne odredbe izmjena Pravilnika od 20. decembra 2023. godine.
“U članu 11a. iza stava (1) dodaje se novi stav (2) koji glasi: “(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana podnositelji zahtjeva koji su liječeni biomedicinski potpomognutom oplodnjom bez saglasnosti Komisije za BMPO Federalnog zavoda iz člana 3. ovog pravilnika, imaju pravo na naknadu troškova liječenja iz sredstava budžeta Federacije po cijenama, saglasno Cjenovniku zdravstvenih usluga koje se finansiraju sredstvima fonda federalne solidarnosti i Tarifi zdravstvenih usluga, pravo na naknadu troškova lijekova za stimulaciju ovulacije koji su registrirani do iznosa maksimalne veleprodajne cijene lijeka koju je utvrdila Agencija za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine, uvećane za maloprodajnu maržu i PDV, te pravo na naknadu troškova lijekova za stimulaciju ovulacije koji su neregistrirani do iznosa koji se nalazi na originalnom fiskalnom računu apoteke o kupovini/nabavci lijeka, a sve pod uvjetom da je liječenje biomedicinski potpomognutom oplodnjom izvršeno od 01.01.2023. godine do 16.06.2023. godine i da je od strane Komisije za BMPO Federalnog zavoda utvrđeno da se radi o liječenju biomedicinski potpomognutom oplodnjom i lijekovima za stimulaciju ovulacije za predmetno liječenje, koje se finansiraju iz sredstava budžeta Federacije”.
Izmjene Pravilnika: umjesto 31.12. rok “vraćen” na 16.6.
Da sve bude još apsurdnije, federalni premijer Nermin Nikšić je imenovao Radnu grupe za izradu Politike demografskog razvoja i oporavka Federacije Bosne i Hercegovine.
“Zadatak Radne grupe je da najkasnije do 31.12.2023. godine, izradi dokument Politike demografskog razvoja i oporavka Federacije Bosne i Hercegovine, koji će na sistematičan i stručan način ponuditi konkretne, kako kratkoročne tako i dugoročne mjere na poboljšanju trenutne demografske slike u Federaciji Bosne i Hercegovine s posebnim fokusom na rješavanje problema odlaska mladih, smanjenja stope nataliteta i sve prisutnije pojave ubrzanog starenja stanovništva, te da isti dostavi Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike”, navedeno je u Nikšićevom Rješenju.
Osim toga, jedna od najvećih kritičarki prošlog saziva Vlade FBiH bila je visokopozicionirana funkcionerka vladajuće Naše stranke. Naime, Sabina Ćudić, tada zastupnica Naše stranke u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, tražila je da se u budžetu Federacije za 2020. godinu planiraju interventna sredstva za refundaciju svih pojedinačnih troškova biomedicinski pomognute oplodnje nastalih u 2019. godini.
„Na ovaj način Vlada bi se donekle odužila svima koji su usvajanjem Zakona dovedeni u zabludu da će ostvariti pravo na biomedicinski potpomognutu oplodnju na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja. Osim toga, Vlada bi time spriječila troškove sudskih postupaka na osnovu opravdanih tužbi koje će neminovno uslijediti“, rekla je Ćudić.
Iznos koji Ćudić predlaže za refundaciju iznosi dva miliona KM za koliko bi, po njenom prijedlogu, trebao biti umanjen iznos bruto plata i naknada plata.
Tri godine kasnije, stranka Sabine Ćudić je vladajuća partija u Federaciji BiH. Ministri iz Naše stranke, zajedno sa ministrima iz SDP-a, NiP-a, HDZ-a i HDZ-a 1990 glasali su za ukidanje novca namijenjenog za liječenje neplodnosti.
Podsjetimo, hrvatski lobista Edward P. Joseph je u izvještaju Instituta za vanjsku politiku Univerziteta “Johns Hopkins” i “Wilson” centra iz januara 2022. godine kao jedan od ključnih problema u Bosni i Hercegovini, pored „hrvatskog i srpskog separatizma“ naveo i “bošnjački demografski oportunizam”.
Novi komandant EUFOR-a Laszlo Sticz, u prvom intervjuu nakon imenovanja, kazao je da je EUFOR spreman vršiti svoj mandat, ali da će, kako je pojasnio, reagovati samo ako bh. policija ne bude mogla osigurati mir. Situacija bi, kazao je, mogla eskalirati, kao što se desilo na Kosovu prošlog maja. Otprilike, u isto vrijeme, američki ambasador Michael Murphy je ponovio poruku da će SAD djelovati ukoliko bude pokušaja razbijanja BiH.
Koja je realna snaga EUFOR-a u osiguranju Daytonskog sporazuma, na 20. godišnjicu njegove uspostave? Kakvi su potencijali eventualne američke vojne intervencije u BiH? Kako smo uopće došli do toga da se, 28 godina nakon rata, i dalje govori o tome? Zašto, nakon dolaska miroljubive Trojke na vlast u Sarajevu, uz Murphyjevu asistenciju, nije došlo do smirivanja srpskog secesionizma, koji je, kako su mnogi tvrdili, bio samo reakcija na zapaljivu retoriku SDA i DF-a?
Princ tame
Krenimo ab ovo (a vidjet ćemo i zašto). Clintonova administracije je 1995. godine rasporedila 20 hiljada američkih trupa u Bosni i Hercegovini, uprkos snažnim otporima. Vodeći Republikanci tog doba, pod čijom kontrolom je bio Kongres, bili su za skidanje embarga i slanje oružja našoj vladi, upravo zato što nisu htjeli da se šalju američke kopnene trupe u BiH. Uprkos protivljenju čak i unutar vlastite administracije, Clinton je prelomio i odlučio da će američke trupe biti dio IFOR-a.
Kada se u Daytonu pregovaralo o mandatu IFOR-a, naša delegacija je uputila brojne amandmane na dio koji govori o međunarodnim vojnim trupama. Ključnu ulogu u tome imao je glavni savjetnik naše delegacije za vojna pitanja – Richard Perle poznat pod nadimkom „Princ tame“, Republikanac i bivši zvaničnik Reaganove administracije, koji će, uzgred budi rečeno, biti među glavnim arhitektima kasnije invazije na Irak.
Kada je već donesena odluka da će američke trupe ipak ići u Bosnu, Richard Holbrooke je pozvao Perlea da učestvuje pregovorima, smatrajući da će omekšati stav Republikanske stranke prema slanju američkih trupa ako dopusti njenim utjecajnim članovima da učestvuju u izradi vojnih aspekata Daytona. Holbrooke je računao da mu Republikanci mogu pomoći da izvrši pritisak na Pentagon, čiji su zvaničnici, na čelu sa sekretarom odbrane Billom Perryjem, bili zagovornici „minimalističke uloge“ IFOR-a.
Perle je, zajedno sa našom delegacijom, zauzeo ultimativan stav da se IFOR-u mora dati vrlo širok izvršni mandat. Po njemu, bilo je važno omogućiti američkim vojnicima da, u slučaju potrebe, vrlo lako i brzo pucaju, kako se ne bi našli u situaciji u kojoj je ranije bio UNPROFOR, čijim su snagama bile vezane ruke zbog loše definisanog mandata.
U Pentagonu su bili protiv „maksimalističke pozicije“ naše vlade i Perlea, ali su znali da im trebaju što manje nezadovoljni Republikanci u Kongresu i nisu mogli ništa. Holbrooke i Perle su pobijedili.
U prvim godinama nakon Daytona, Republikanci su vršili stalan pritisak da se američki vojnici vrate kući, a do ključne promjene je došlo nakon pobjede Republikanaca na predsjedničkim izborima 2000. U jednom od svojih prvih govora, Bush će kazati da će prioritet njegove administracije biti vraćanje američkih vojnika kući iz mjesta poput Bosne i dr. kako ne bi završili u beskonačno dugim misijama, bez jasne svrhe.
Jedan od ključnih ljudi u sigurnosnoj strukturi Bushove vlade bio je niko drugi do savjetnik naše delegacije u Daytonu – Richard Perle. Ostavši dosljedan republikanskoj poziciji od 92. do 95, on je smatrao da 3.800 američkih vojnika (koliko je ostalo do 2001.) nema šta da radi u Bosni, te da evropske snage mogu preuzeti kontrolu nad međunarodnom vojnom misijom.
Perle je, u proljeće 2001, najavio da će povlačenje američkih trupa biti praćeno „energičnom provedbom Daytona“ i „agresivnim akcijama protiv onih koji ga potkopavaju“. Uistinu, do kraja svog drugog mandata, Bushova administracija je dala izuzetan doprinos izgradnji državnih institucija, te se žestoko obračunala sa Srpskom demokratskom strankom.
Američko vojno povlačenje iz BiH poklopilo se sa sve većim aspiracijama Evropske unije za formiranje sopstvene vojske, kako bi se smanjila sigurnosna ovisnost Evrope u odnosu na SAD. Kulminacija navedenog procesa desila se 2004. godine, kada je međunarodna vojna misija u našoj zemlji transformirana u EUFOR.
Već nakon prvih najava povlačenja američkih vojnika, Richard Holbrooke se žestoko usprotivio, kazavši kako će to ohrabriti secesioniste u regiji, te potkopati stabilnost regije. Holbrooke je, u polemici koju je tada vodio s Perleom, kazao da incidenti poput onog u Banjaluci, povodom stavljanja kamena temeljca za obnovu Ferhadije, pokazuju da je srpski secesionizam vitala, te će se razbuktati, ako ne bude osjećao pritisak jake vojne misije na terenu.
Nakon što je proces američkog vojnog povlačenja završen, Holbrooke će napisati da odluka o pretvaranju dotadašnje vojne misije u EUFOR nije izazvala nikakvu pažnju u Americi, pa ni u samoj Evropi, ali je predstavljala korjenitu promjenu u provođenju Daytonskog sporazuma.
OHR bez štapa
Navedena preobrazba, kaže Holbrooke (u predgovoru Cholletovoj knjizi), „stvorila je dojam da se Sjedinjene Države, kao jedina sila bezrezervno poštovana na Balkanu, počinju povlačiti i time daju ohrabrenje one koji opstruišu provođenje Daytonskog sporazuma, te ujedno slabe umjerene snage na svim stranama“.
Prije svega, oslabljen je autoritet visokog predstavnika. Pokazalo se, kako reče Holbrooke, da umjerene snage (poput današnje Trojke, ili Tihićeve SDA koje se s nostalgijom sjeća Michael Murphy) mogu pričati tiho, samo ako imaju jaku međunarodnu vojnu misiju iza sebe. Jer samo tada će i Dodik, ili bilo ko drugi iz RS također pričati tiše nego što bi volio.
Današnji EUFOR nema ni ugled, niti materijalne kapacitete da osigura stabilnost. Kada je prije nekoliko mjeseci saopćeno da će novi komandat EUFOR-a biti mađarski general, jedan bh. medij je objavio da je nekoliko članica EU, uključujući Italiju i Rumuniju, bilo zainteresirano da imenuje komandata, ali je to pravo dobila Mađarska, obavezujući se da će, u iduće tri godine, osigurati 4-5 helikoptera za ovu misiju.
Radi se o tome da je EUFOR-u bio potreban helikopter, ali da niko u cijeloj Evropskoj uniji nije htio da ga pošalje, što su Mađari, kao zemlja koja svoju vojnu opremu ne šalje Ukrajini, iskoristili kako bi de facto otkupili ovu poziciju.
Ovakav EUFOR, kojeg, kako bi rekao Holbrooke, niko na Balkanu neće poštovati, na izvjestan je način materijalna osnova Dodikovog političkog projekta. Predsjednik Republike Srpske, recimo, već duži period osporava legitimitet Christiana Schmidta, navodeći kao argument da ga nije „potvrdilo“ Vijeće sigurnosti.
Dovoljno se sjetiti da je isti Dodik priznavao legimitet i odluke Christiana Schwarz-Schillinga, koji također nije bio potvrđen u Vijeću sigurnosti, ali je komandovao sa 6-7 hiljada trupa, za vrijeme svog boravka. Schmidtov problem nije, dakle, što nema UN-ov papir, već što na raspolaganju ima malobrojni i slabo opremljeni EUFOR, čije djelovanje ovisi o konsenzusa u EU, tj. volje Mađarske.
Neozbiljnosti EUFOR-a su, čini se, svjesni svi, osim bošnjačkih političara, poput Denisa Zvizdića, koji je nedavno pozvao „EUFOR ili NATO“ da rasporedi svoje trupe u Brčkom kako bi spriječili secesiju. Šta je NATO bez Amerikanaca, ako nije EUFOR? Nije Zvizdić u tom razmišljanju usamljen, jer su slične zahtjeve proteklih godina redovno ponavljali zvaničnici kako Trojke, kako i iz SDA i DF-a.
Palmer i dronovi
U romanu „Sarajevski vuk“ Matthew Palmera, bivšeg američkog izaslanika za izbornu reformu, ima scena kada Sarah Gold, agentica CIA-e, koja radi u BiH, traži od centrale u Langleyju da joj pošalju dron, pomoću kojeg bi mogla snimiti jedan aerodrom nedaleko od Bijeljine, koji navodno kontrolišu Rusi. Iz centrale joj, međutim, javljaju da joj ne mogu ustupiti nijedan od dronova, jer su svi na drugim lokacijama, poput Ukrajine i Sirije.
„Balkan je“, veli Palmer, „nekada bio najviši prioritet na međunarodnoj agendi, ali ti su dani davno prošli. Premještati opremu iz žarišta krize, kakvo je Ukrajina, u Bosnu jednostavno nije realno očekivati.“
Palmerov roman je fikcijski, ali je pisan u realističkom prosedeu. To znači da, iako je riječ o izmišljenim događajima, pripovjedač nastoji da zvuči uvjerljivo, što znači da Palmer otkriva šta je uvjerljivo, a šta nije. I zaista, teško je ne složiti se sa autorom „Sarajevskog vuka“ kada kaže da nije realno očekivati da Sjedinjene Države, u izmijenjenim geopolitičkim uslovima, raspoređuje svoje vojne kapacitete na Balkan, kao što je to bio slučaj 90-ih, kada osim rata u Jugoslaviji, skoro da nije bilo kriza za koje bi Amerikanci bili zainteresirani.
Ako znamo da čak i nekoliko mjeseci nakon genocida u Srebrenici, kako svjedoči Holbrooke, 65% američke javnosti nije podržavalo slanje američkih trupa u Bosnu, sasvim je jasno kako bi tek danas, nakon Iraka i Afganistana, sa Ukrajinom i Izraelom/Palestinom, bilo teško poslati ijednog američkog vojnika u BiH.
Svako ko je čitao sveobuhvatni izvještaj Centralne obavještajne agencije o ratu u bivšoj Jugoslaviji (Balkanska ratišta: 1991-1995), zna da je glavni zaključak te američke institucije da je ključni faktor, koji je spriječio uništenje BiH, bio u činjenici da je naša armija tokom rata uspjela mobilizirati 250 hiljada trupa. Kako veli CIA, VRS koji je imao dva i po puta manje trupa nije mogao prinuditi našu vladu da potpiše mir pod uslovima koje bi postavila RS. Ako i danas postoji toliko ili približan broj ljudi koji su se, u slučaju potrebe, spremni boriti svim sredstvima za opstanak ove države, onda ona ima budućnost. Ako ne postoji, onda nas nikakav EUFOR ne može spasiti.
“Dozvoljava se investitoru . privrednom društvu Adriatic Metals BiH privremeno korištenje šumskog zemljišta, površine 72.415 kvadratnih metara, u svrhu eksploatacije mineralnih sirovina olova, cinka, barita i pratećih plemenitih metala”, navedeno je u Rješenju koje je Vlada FBiH donijela krajem decembra prošle godine.
Ovim je, faktički, Vlada Federacije BiH primijenila svoju nedavnu Odluku o promjeni namjene šumskog zemljišta i privremenog korištenja šumskog zemljišta u druge namjene, te je britanskom investitoru dopustila da izvrši promjenu namjene državnog zemljišta, te da šumu treće klase pretvori u eksploataciono polje.
Za sve ovo Adriatic Metalsu i Vlade FBiH nije potrebna saglasnost države BiH, odnosno Pravobranilaštva BiH kojeg je Vlada Nermina Nikšića, faktički, izbrisala iz procesa odlučivanja u slučaju promjene namjene šumskog zemljišta u Varešu. Zauzvrat, Adriatic Metals će za promjenu namjene 72 duluma šumskog zemljišta na račun Vlade FBiH i Zeničko-dobojskog kantona uplatiti naknadu u iznosu od 232 hiljade maraka.
Prema izvodu iz katastra, posjednik upisan u B listu je “Krivaja šumarstvo Ribnica. U pitanju je šuma treće klase ukupne površine 7.239.992 metra kvadratnih.
Podsjetimo, Vlada Federacije BiH sredinom decembra prošle godine isključila državne institucije prilikom donošenja odluka o raspolaganju državnom imovinom, odnosno državnim šumama koje u Varešu krči britanska firma Adriatic Metals.
“U Odluci o promjeni namjene šumskog zemljišta i privremenog korištenja šumskog zemljišta u druge namjene, u tačkin VII, stav 4 brišu se riječi “i saglasnost Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine”, piše u odluci koju je usvojila Vlada FBiH sa Nerminom Nikšićem na čelu.
Posljednja odluka Vlade FBiH – izbacuje se Pravobranilaštvo
Dakle, državno Pravobranilaštvo isključeno je iz procesa odlučivanja o davanju državnog zemljišta na raspolaganje, odnosno o promjeni namjene državnog zemljišta. U obrazloženju odluke federalni premijer Nermin Nikšić je naveo da je za isključivanje Pravobranilaštva BIH imao saglasnost visokog predstavnika Christiana Schmidta.
Nešto ranije, sredinom novembra Vlada Federacije BiH donijela je odluku kojom je, suprotno Zakonu o zabrani raspolaganja državnom imovinom, omogućila britanskoj kompaniji Adriatic Metals promjenu namjene šumskog zemljišta na području Vareša.
Prema informacijama Istrage, kompanija Adriatic Metals već je, bez ikakvih dozvola, isjekla određeni državne šume zbog čega je protiv odgovornih Tužilaštvu ZDK podnesena krivična prijava. Kako bi zaštitili ovu britansku kompaniju, čelnici Vlade FBiH su donijeli Odluku o promjeni namjene šumskog zemljišta i privremenom korištenju šumskog zemljišta u druge namjene. Odluka je opći akt, ali je donesena na osnovu Informacije u kojoj je navedeno da je inicijativu pokrenula kompanija Adriatic Metals.
Šumsko zemljište, piše u odluci, može se, osim za gospodarenje šumama, privremeno koristiti za druge planirane namjene, i to:u svrhu eksploatacije mineralnih sirovina i drugih prirodnih bogatstava, u periodu trajanja koncesionog ugovora.
“Koncesor, koncesionar ili investitor može podnijeti zahtjev kantonalnom ministarstvu za korištenje šumskog zemljišta za druge namjene ukoliko je to predviđeno planom prostornog uređenja”, navedeno je u Odluci.
Dalje piše da “dozvola za korištenje šumskog zemljišta za svrhe iz stava (1) ove tačke izdaje se u formi rješenja, koje donosi federalni ministar uz prethodno mišljenje Federalne uprave za šumarstvo i saglasnosti Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine”.
Prvobitna Odluka Vlade FBiH
S obzirom na to je za promjenu namjene zemljišta, u ovom slučaju šume, bila potrebna saglasnost Pravobranilaštva BiH, Vlada FBiH je odlučila da izmijeni odluku, odnosno da izbaci ovu državnu instituciju iz procesa odlučivanja o promjeni namjene državne imovine.
OHR je, podsjećamo, ranije upozorio Vladu FBiH da vodi računa o promjeni namjene zemljišta.
“U vezi s Vašim zahtjevom za pojašnjenjem, molimo Vas da imate na umu da promjena namjene šumskog zemljišta očito ima za posljedicu znatne pravne posljedice za predmetnu nekretninu te bi stoga bila čin raspolaganja koji zahtijeva aktivno sudjelovanje i suglasnost vlasnika”, navedeno je u prvobitnom aktu OHR-a.”
U Zakonu o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom kojeg je nametnuo OHR jasno je definisano šta je to državna imovina.
“U smislu ovog Zakona, pod državnom imovinom podrazumijeva se: 1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. god. potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija;
2.nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. godine;
3. poljoprivredno zemljište, za koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio da predstavlja državnu imovinu u svojoj odluci u predmetu br. U-8/19;
4. rijeke, šume i šumsko zemljište, za koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio da predstavljaju državnu imovinu u svojim odlukama u predmetima br. U-9/19 i br. U-4/21.
U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva”, navedeno je u Zakonu.
U Zakonu dalje piše da privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom u skladu s ovim zakonom ostaje na snazi do stupanja na snagu zakona na državnom nivou kojim se uređuju prava vlasništva i upravljanja državnom imovinom, a koji bi usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, odnosno sve dok visoki predstavnik drukčije ne odluči.
America’s presidential election year of 2024 is also a pivotal year for American foreign policy. Simultaneous and converging crises in several regions will test Western unity and US diplomatic and military capabilities. And the challenges come at a time when America faces a potential rerun of the Biden-Trump election contest that will exacerbate domestic polarization and radicalization.
In the closing weeks of 2023, Republicans in Congress openly challenged Biden’s foreign policy by obstructing the passage of a $106 billion budget in supplemental funding to bolster the military capabilities of Ukraine, Israel, and Taiwan. They were evidently willing to undermine the defense of US allies and partners in order to pass more stringent border enforcement measures as an unprecedented number of immigrants sought to cross into the US from Mexico. Further delays in providing vital funds will weaken America’s global role and embolden its adversaries.
The biggest test of 2024 will be how effectively the US and its allies can arm Ukraine and enable Kyiv to reclaim all of its territories from Russian occupation. Providing Ukraine with only enough weapons to hold its current positions will lengthen the war and convince Russia that Kyiv will have to surrender conquered lands. Bolstering the defense of Ukraine has been a rare bipartisan initiative in the US Congress. The fate of $61 billion in funding will be decided early in the New Year in negotiations over US border security. Nonetheless, there are senior Republicans in the US Senate who understand the urgency of properly arming Ukraine and defeating Russia. They point out that half of the Russian army has already been destroyed without the American military and by spending only 5% of the annual US defense budget. This is a historical bargain that needs to be completed by a full-scale Russian defeat in 2024.
The Middle East presents a more complex challenge on several fronts. In the Israel-Palestine war, Washington must balance the elimination of the Hamas terrorist network that controls Gaza while minimizing civilian casualties caught up in the offensive by Israeli forces. This is a difficult proposition, as Hamas hides behind the civilian population while staging terrorist attacks in order to claim war crimes when Israel retaliates. The bigger challenge for the US is to push through the two state solution and create a Palestinian state without enabling the new government to prepare a military staging ground for renewed attacks on Israel.
And behind the Gaza conflict lurks Iran, the main regional power that seeks the destruction of Israel. The potential for all-out war between the US and Iran will accelerate in 2024, especially if Tehran encourages Hezbollah to open a second front against Israel from Lebanon and continues to arm the Houthi militia in Yemen to attack commercial ships and engage US, French, and British warships. Houthi missile strikes have a negative impact on world trade, as insurance rates increase and shipping companies divert traffic around Africa’s Cape of Good Hope.
Conditions will further deteriorate if Iran starts to target ships in the Strait of Hormuz, a critical chokepoint for the majority of oil tankers from the Arabian peninsula. This would spiral world energy prices. An even more dangerous scenario is for Tehran to enrich enough uranium to build nuclear weapons, a realistic prospect that would convince both the US and Israel to destroy Iran’s nuclear facilities to preclude nuclear blackmail by the theocratic state.
The Western Balkans can again become a US priority if violence erupts in any of the countries targeted by the Vučić regime. Several scenarios of ignition have been outlined by analysts, but an additional danger could materialize inside Serbia itself. A violent government crackdown against anti-government protestors can be accompanied by a search for alleged foreign agents and by provocations in neighboring states to justify Serbia’s military intervention to distract attention from domestic upheaval.
Throughout these simmering and explosive conflicts, China will continue to hover menacingly in the background, probing for regional inroads and calculating US diplomatic and military capabilities. Beijing is committed to swallowing Taiwan but the timetable for military action will depend on how other conflicts evolve, as well as the degree of Western unity and potential global overstretch by Washington.
US foreign policy and domestic politics will also be overshadowed by the presidential and congressional elections in November. The elections themselves will be largely determined by the result of numerous Trump trials in several federal and state courts and whether the former president will be legally permitted to be a candidate for office. Trump’s potential disqualification will further radicalize his support base and could lead to violence against election officials and state institutions.
If Trump is not in prison for numerous financial crimes or for planning an insurrection or coup in January 2021 then his re-election cannot be discounted. Joe Biden has steadily lost public support and even many Democrats believe he is too old to remain President. A low voter turnout in November would favor Trump whose support base is reminiscent of a cult focused on a supreme leader who can do no wrong.
Another Trump presidency would likely overturn US foreign policy and security posture and push America toward isolationism. He will no longer be restricted by the Republican establishment and will appoint his own radical loyalists. Trump’s foreign policy threats have included leaving NATO, withdrawing US troops from Europe, allowing Russia to keep captured territories in Ukraine, and curtailing support for Israel and Taiwan. This will also encourage Belgrade to pursue regional hegemony in the Western Balkans. All these moves would dramatically weaken America’s global role, unravel its international alliances, and encourage other dictatorships to pursue their ambitions. 2024 would then herald an era of global conflict or even a multi-regional World War Three.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.
Prethodna godina je, u političkom smislu, počela imenovanjem nove državne vlade. Tačnije, početak procesa predstavljalo je imenovanje Borjane Krišto za mandatarku. Neki su tada govorili da se Denis Bećirović neće usuditi da, skupa sa Željkom Cvijanović, preglasa Komšića. Usudio se. Time se po ko zna koji put potvrdilo pravilo da će u politici svako uraditi sve, te je, na neki način, jedino razumno očekivati nemoguće stvari.
Dvije ljevice
Tako se po prvi put desilo da je neki Bošnjak, član Predsjedništva (kako glasi zvanični naziv funkcije) preglasao Komšića na važnom državnom pitanju. Naime, i ranije se dešavalo da Komšić nije dio vladajuće koalicije, štaviše ulazio je u teške političke sukobe sa Silajdžićem i Izetbegovićem, ali nikada ga nijedan od njih nije preglasao na važnom državnom pitanju. Nije ni Komšić njih.
Zato je Bećirovićeva odluka da promijeni navedenu praksu tektonska promjena u bh. poslijeratnoj historiji. Na koncu, čini se da je navedena odluka ostavila teške posljedice, te da je odnos između Komšića i Bećirovića izuzetno hladan, te se možda može nazvati i netrpeljivošću.
Kulminacija ovoga bila je prilikom obilježavanja godišnjice bitke na Vlašiću, kada je Bećirović govorio o „razjedinjenosti“, na što mu je Komšić oštro replicirao, kazavši: „Ja nisam ni razjedinjen ni podijeljen. Ja sam tamo gdje sam bio i 1992. i 1995.“ Po svemu sudeći, ovaj tihi sukob u Predsjedništvu nastavit će se i u novoj godini.
Što se tiče samog Vijeća ministara, desio se još jedan presedan. Prije ovog mandata, SDP je dvaput formirao Vijeće ministara, te je u oba prethodna mandata, uz Bošnjake, imenovao i Hrvate u Vijeće ministara.
Za vrijeme Alijanse za promjene, Hrvati Božidar Matić i Anto Domazet su bili ministri finansija, a za vrijeme Platforme, za zamjenika ministra sigurnosti imenovan je Mladen Ćavar, koji je, nakon izbacivanja HDZ-a iz Vijeća ministara, do kraja mandata obnašao dužnost ministra.
S formiranjem aktuelnog Vijeća ministara, Trojka predvođena SDP-om se po prvi put svela isključivo na bošnjačku kvotu, s obzirom da je hrvatsku i srpsku kvotu prepustila HDZ-u i SNSD-u. Zato je s dobrim razlogom, aktuelni visoki predstavnik koaliciju okupljenu oko SDP-a nazvao „bošnjačkim reformskim blokom“.
Ključno političko pitanje, koje je postavljano pred ljevicu, uvijek je bilo: da li će se zadržati u okviru bošnjačke kvote, ili će se pokušati probiti i u srpsku i hrvatsku. Odnosno, govoreći jezikom ZAVNOBiH-a, hoće li biti i srpska, i hrvatska, i bošnjačka.
Čini se da je, u tom pogledu, 2023. godina, dokazala da na sceni imamo dvije ljevice u BiH. Jednu, predvođenu SDP-om i Našom strankom, čiji je primarni cilj ovladavanje bošnjačkom kvotom. I drugu, predvođenu DF-om, čiji je primarni cilj ulazak i u hrvatsku kvotu.
Ne radi se samo o činjenici da je Komšić oteo HDZ-u mjesto u Predsjedništvu. Sjetimo se da je, kada se 2015. godine, formiralo Vijeće ministara, DF imenovao Hrvata Slavka Matanovića za ministra saobraća i komunikacija. Danas takvo nešto izgleda nemoguće, a 2015. godine ne samo da je bilo moguće, već je za Vijeće ministara, sa Matanovićem, glasao i sam HDZ.
Hoće li ljevica raditi to što su SDP i DF nekada radili, ili će raditi ovo što SDP i NS trenutno rade, predstavlja ključno pitanje ne samo za sudbinu ljevice, već i za sudbinu ove zemlje. Istinu govoreći, osim samih stranaka ljevice, ključnu ulogu u ovome su uvijek imali Amerikanci. I za vrijeme Alijanse, i za vrijeme Platforme, jednako kao i danas.
Amerikanci su dali i teorijski i praktični doprinos, etabliranju Trojke kao nove „bošnjačke vlasti“. U teorijskom smislu, objasnili su prvacima Trojke da se trebaju fokusirati samo na bošnjačku kvotu, te hrvatsku prepustiti HDZ-u. U praktičnom smislu, iskoristili su svoj utjecaj u pravosuđu i medijima da ošamute SDA, što su u dobroj mjeri i uspjeli. Nadalje, ključni potez Amerikanaca je u svojevrsnoj političkoj izolaciji DF-a i Komšića.
Amerikanci protiv građanske BiH
U maju 2023. napisao sam da je cilj State Departmenta je izolirati SDA i transformirati je u zagovornika ‘konstitutivnih naroda’, a istovremeno izolirati Komšića od SDA i politički ga uništiti kao personifikaciju građanske države. Za Amerikance, ideja građanske države je nemoćna. Bošnjaci i ostali građani, koji su odani ovoj ideji, nemaju dovoljno oružja, ekonomske i diplomatske moći da je provedu, odnosno odbrane, pa je u očima američke vlade građanska ideja samo plemeniti faktor destabilizacije.
SAD ne žele ulagati svoje vojne, ekonomske i druge resurse da provedu ideju građanske države, a BiH nije Katar, Južna Koreja, ni Njemačka da to može platiti. Američka vlada snadbijeva Zapadni Balkan mirom, ali ne i demokratijom. Naprotiv, američke vlasti se često koriste nedemokratskim sredstvima da podebljaju sistem etničkog predstavljanja, jer je po njihovoj procjeni to najbolje sredstvo za očuvanje mira. Amerikanci će svoje napore, kao i sam Dejton, smatrati uspješnim sve dok nema oružanog sukoba.
U navedenom kontekstu, po mom mišljenju, treba razumjeti i treći ključni, i bez dileme najvažniji događaj 2023. godine u našoj zemlji, a to je suspenzija Ustava Federacije od strane OHR, kako bi SDA (i DF) bili izbačeni iz vlasti.
Po mišljenju aktuelne američke administracije, korijen problema je bio u težnji SDA i DF da, na miran i demokratski način, tj. putem izbora, otkinu komad hrvatske kvote HDZ-u. Sjetimo se, SDA i DF-u je, po starom sistemu, bilo potrebno da dođu do 6 hrvatskih delegata u Federalnom domu naroda, te dva u Državnom domu naroda, kako bi mogli formirati Vladu Federacije i Vijeće ministara bez HDZ-a.
Ključni trenutak je, po mom mišljenju bio, kada je HDZ rekao da će pucati, ako bude izbačen iz vlasti. To je potvrdio i Peđa Kojović, koji je sav usplahiran, nakon pregovora u OHR-u, posvjedočio da su predstavnici HDZ-a zaprijetili nemirima na jugu, ako vlast bude formirana bez njih. „Ne vjerujem“, kazao je Kojović, „da je normalno da u zemlji, koja je prošla to što je prošla, politički lideri prijete ratom.“
„Očekujemo da će se o ovim, zaista realnim i konkretnim prijetnjama, oglasiti i relevantni predstavnici međunarodne zajednice“, poručili su tada iz Naše stranke.
I uistinu, oglasili su se. Nakon izrečenih prijetnji, Schmidt je donio prvi paket amandmana na Ustav Federacije, kojima je osigurano da će HDZ ostati u vlasti. Odnosno da neće zapucati, kako bi rekli u Vijeću za implementaciju mira.
Jednostavno kazano, HDZ je sačuvao mjesto u vlasti, onako kako ga je i stekao, pomoću nasilja, odnosno kredibilne prijetnje nasiljem.
Zašto su se stranci tako brzo povukli pred HDZ-ovim prijetnjama? Zato što nemaju više, kao 2001. godine, desetine hiljada međunarodnih trupa, da u slučaju potrebe mogu ugušiti nekakvu Hrvatsku samoupravu. Dobro upućeni izvori su mi kazali da su čak i tada, 2001. godine, Jelavićeve snage kidnapovale i vezale osoblje OHR-a u Mostaru, a sve do kraja akcije, u međunarodnim krugovima su strepili kako će se sve završiti.
Danas, više od dvije decenije kasnije, međunarodna zajednica nema ni približnu snagu, kakvu je imala, pa samim time izgubila je i samopouzdanje.
Nemiri na jugu i mirni protesti u Sarajevu
Na naveden zaključak navodi i što je 2023. protekla u snažnom osporavanju visokog predstavnika iz Republike Srpske, koje nije sankcionisano. Milorad Dodik i njegovi saradnici kao glavni argument koriste to što Vijeće sigurnosti nije „potvrdilo“ imenovanje Christiana Schmidta. Radi se o istom Miloradu Dodiku, koji se 2006. godine susretao i sarađivao sa Christianom Schwarz-Schillingom, te prihvatao njegove odluke, iako ni Schwarz-Schillinga nije „potvrdilo“ Vijeće sigurnosti.
Razlika je u tome što je Schwarz-Schilling imao na raspolaganju 7.000 hiljada međunarodnih efikasnih trupa, kojima je de facto mogao komandovati, dok Schmidt ima na raspolaganju oko hiljadu vojnika, kojima on ne može ništa narediti.
Zato Schimdt, bez obzira na papire kojima maše, ne može ništa nametnuti što bi bilo protiv interesa srpske i hrvatske nacionalne politike u BiH. Svjestan toga, Dodik je završio 2023. godinu, prijeteći mu secesijom i „nemirima na sjeveru i istoku“, ako donese zakon o državnoj imovini koji ne bi bio u skladu s interesima RS-a.
S obzirom da ima odgovornost za očuvanje mira a nema trupa kojima bi disciplinirao Dodika, Schmidt će, kao i njegovi nalogodavci iz Američke ambasade, itekako uvažiti Dodikove zahtjeve, jednako kao što je uvažio i HDZ-ove, nakon prijetnji „nemirima na jugu“. Čini se da u BiH efektivnu politiku može voditi samo onaj ko može kredibilni prijetiti nasiljem.
S druge strane, uobičajene reakcije poput one Denisa Zvizdića, s kojom je okončana 2023, da „NATO ili EUFOR“ trebaju rasporediti svoje trupe u Brčkom kako bi disciplinirali Dodika, imat će jednak efekat kao i poziv Naše stranke međunarodnoj zajednici da reaguje na prijetnju „nemirima na jugu“. Naime, stranci će navedene reakcije Zvizdića, Kojovića i društva uvijek shvatiti kao znak da se Bošnjaci plaše, te da traže od njih zaštitu i nastavit će nas štititi tako što će, u ime brige za nas, uvažavati zahtjeve SNSD-a i HDZ-a.
Početkom 2023. godine, tokom diskusije u Britanskom parlamentu o spornim Schmidtovim intervencijama, predsjedavajuća Vanjskopolitičkog komiteta Alicia Kearns je pitala Anthonyja Moncktona da li iznenađen slabim reakcijama u Sarajevu, te dodala kako bi u Ujedinjenom Kraljevstvu bilo nasilnih protesta („riots“), kada bi neko, nakon zatvaranja biračkih mjesta, promijenio pravila i retroaktivno oblikovao rezultate izbora.
Monckton je tada odgovorio vrlo grubo, ali prilično iskreno, kazavši da smo se mi u Sarajevu navikli da nam se govori šta da radimo, pa čak i da nas se gazi („They are used to being slightly trodden upon“). Vjerovatno niko nije bolje objasnio zašto su stranci odlučili da upravo Bošnjaci, a ne Srbi ili Hrvati, trebaju platiti cijenu mira u ovim uslovima, iako „ova država pripada svim njenim narodima“.
I zaista, nije loše živjeti u miru. Pitanje je samo da li je i on siguran, ako se odreknemo dostojanstva i slobode. Kako reče jedan Amerikanac – a nije riječ o Michaelu Murphyju – nacija koja, u svakom slučaju, više voli da bude ponižena, nego da se izloži opasnosti, spremna je da ima gospodara i uostalom zaslužuje jednog. No, čak ni to ne znači siguran mir.
Historija nas uči da je veći rizik u popuštanju pred prijetnjama, nego u pružanju otpora. Ako budemo popuštali, naš suparnik se neće smiriti, već će biti ohrabren da traži sve više, sve dok nam postavi finalni ultimatum, koji nećemo moći prihvatiti, a od kojeg ni on, zabrinut za vlastiti ugled, neće smjeti odustati. I šta onda? Bolje je na vrijeme reći da zaista postoji crvena linija preko koje se ne smije preći i da će, u protivnom, biti ozbiljnih posljedica.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
