„U presudi vijeća Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Kovačević protiv Bosne i Hercegovine, Sud je sa šest glasova za i jednim protiv, odlučio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12. (opšta zabrana diskriminacije) uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima zbog toga što Kovačević nije adekvatno zastupljen u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

Sud je naveo da se Kovačević u suštini žali zbog aranžmana podjele vlasti, da u Bosni i Hercegovina nije istinska demokratija, već “etnokratija“ u kojoj je etnička pripadnost – a ne državljanstvo – ključna za osiguranje moći i kontrolu resursa i u kojoj tri dominantne etničke grupe kontrolišu državne institucije u cilju ostvarenja svojih interesa, a svi drugi su građani drugog reda.“

Vijest o ovoj presudi odjeknula je bosanskim nebom tolikom snagom da su zagovornici kršenja ljudskih prava doživjeli klasični nokaut, šok i nevjericu da je došao kraj njihovim manipulacijama, kršenju ljudskih prava i daljnjem potpirivanju mržnje i etničkih podjela među narodima i građanima Bosne i Hercegovine.

Zato je u njihovim redovima uvedeno „vanredno stanje“. Angažovane su sve njihove snage i pravne i političke kako bi se opstruiralo ili na drugi način omela, makar privremeno, pravosnažnost presude.

Tada na scenu stupaju „agentice“ Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava, (i pored toga što je njihov legitimitet bio upitan – istek mandata, nezakonita imenovanja na kraći period i više puta od dozvoljenog) koje pripremaju zahtjev za iznošenje ovog predmeta pred Veliko vijeće Evropskog suda za ljudska prava, kako je predviđeno članom 43. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama.

Njihov rad na pripremi zahtjeva za preispitivanje presude (iznošenje pred Veliko vijeće) rađen je potpuno netransparentno i suprotno važećim zakonima naše države. Nije konsultovan ni ministar za ljudska prava, pri čijem ministarstvu djeluju i agentice, niti je Vijeće ministara donijelo bilo kakvu odluku o tom predmetu.

U međuvremenu se pojavila i informacija da je zamjenica ministra za ljudska prava gospođa Duška Jurišić obavila sa agenticama razgovor u vezi sa ovim predmetom i da im je ona dala punu podršku.

Sve ove navode demantovao je advokat Duške Jurišić izjavivši “S tim u vezi, ovim putem skrećemo pažnju javnosti da Duška Jurišić, zamjenica ministra Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, ni formalno, ni suštinski, nema, niti može imati nikakvu nadležnost nad postupanjem agenata Bosne i Hercegovine koji zastupaju državu u predmetima pred Evropskim sudom za ljudska prava.”

„Istina je da su agenti Bosne i Hercegovine zaposleni u Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, da preko Ministarstva primaju platu i ostvaraju ostala prava iz radnog odnosa. Međutim, sve u vezi njihovog postupanja pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu je u nadležnosti Vijeća ministara BiH i Duška Jurišić – kao zamjenica ministra na to ne može uticati na bilo koji način, sve i kada bi to i htjela”, navodi advokat Bilić, koji zastupa Dušku Jurišić.

Međutim, moramo konstatovati da je advokat Bilić potpuno u pravu u gore citiranoj izjavi. Ali možemo li postaviti još jedno vrlo značajno pitanje ne samo za zamjenicu ministra za ljudska prava nego i za samog ministra. Da li je Duška Jurišić u vezi sa ovim pitanjem upozorila svog ministra i zatražila njegovo djelovanje i prema Vijeću ministara i prema Evropskom sudu za ljudska prava? Ako nije da li ona snosi dio odgovornosti za opstrukciju ove presude važne za ljudska prava u našoj državi. Da li je digla svoj glas kada je odbijeno, odnosno onemogućeno da se o ovom pitanju raspravlja na Vijeću ministara Bosne i Hercegovine? Da li je reagirala kada je predsjedavajuća Vijeća ministara samostalno i samoinicijativno, bez odluke Vijeća ministara uputila pismo Evropskom sudu za ljudska prava? Je li zamjenica ministra svojim sastancima sa “agentima” bila svjesna ili nesvjesna da time legitimira veoma upitan status tih istih “agenata” pred Evropskim sudom za ljudska prava, što se može tumačiti i kao svojevrstan vid podrške njima čineći štetu po ljudska prava u našoj zemlji?

Sve je ovo bila dužna učiniti zamjenica ministra Duška Jurišić. A ministar Sevlid Hurtić je svakako i trebao i morao to uraditi. A koliko je javnosti poznato niti jedno ni drugo nisu uradili ništa. A dužni su da štite ljudska prava naših građana. Ne može biti izgovor da Duška Jurišić “ni formalno, ni suštinski, nema, niti može imati nikakvu nadležnost nad postupanjem agenata Bosne i Hercegovine koji zastupaju državu u predmetima pred Evropskim sudom za ljudska prava“, kako je izjavio njen advokat.

Ako je to tako onda su nam zamjenici ministara potpuno višak u organizaciji vlasti. A nije tako. Jer svjedočili smo javnim istupima zamjenika ministra odbrane, prilikom kojih je isticao svoje neslaganje sa stavovima i postupcima njegovog ministra. Pri tome, naravno ne ulazimo u razloge i opravdanost iznošenja tvrdnji i stavova.

Zato bi bilo logično, moralno, zakonito i ustavno da ministar Hurtić i njegova zamjenica Jurišić podnesu ostavke na funkcije koje obavljaju. Ili da neko od zastupnika kojima je stalo do ljudskih prava i Evropske konvencije, kao i presuda Evropskog suda za ljudska prava, zatraži njihovu smjenu.

A mi ćemo čekati pravosnažnost presude „Kovačević“, jer ne vidimo nikakav razlog da omjer glasova u Velikom vijeću ne budu makar približan omjeru glasova u Vijeću koje donijelo ovu presudu, a za koju je glasalo šest sudija uz jedno izdvojeno mišljenje.

Sigurno su svi razlozi navedeni u izdvojenom mišljenju iznošeni u samom postupku pred sudom, koji je odbacio prigovore Vlade Bosne i Hercegovine i utvrdili da su, odnosno da bi svi pokušaji ulaganja pravnih lijekova u Bosni i Hercegovini, odnosno ustavna žalba bila uzaludna, jer Ustavni sud svoje odluke donosi na osnovu Ustava Bosne i Hercegovine koji sadrži diskriminatorne odredbe, koje su u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, a koja se direktno treba primjenjivati u Bosni i Hercegovini, kako to propisuje i Ustav Bosne i Hercegovine. O tome govori i dosadašnja praksa Ustavnog suda koji je odbio sve apelante koji su se žalili Ustavnom sudu u vezi sa ovim pitanjima, odnosno kršenju njihovim prava da biraju i da budu birani.

A ako bi govorili o zloupotrebi prava na predstavku, onda bismo mogli kazati da je Bosna i Hercegovina, odnosno njeni „agenti“, zloupotrijebila to pravo tražeći preispitivanje presude želeći time poništiti prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama a što je propisano i članom 17. Konvencije: „Ništa u ovoj Konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“

Džabe spletke pletete, ljudska prava su univerzalne vrijednosti modernog i naprednog čovječanstva. A Evropski sud za ljudska prava je sud znalaca i profesionalaca. Nema tamo stranačkih poglavica koje po sudu „muljaju i opstruiraju“.

(NAP)