Istaknuto

Istaknute objave

Po nalogu Olega Čavke: MUP KS pretresa objekte u vlasništvu direktora OSA-e

Pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo u utorak ujutro su započeli pretrese na četiri lokacije koje su u vlasništvu ili suvlasništvu direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića, saznaje Istraga.

Pretresi se obavljaju po nalogu državnog tužioca Olega Čavke. Za razliku od prošle akcije, Čavka sada ima naredbu Suda BiH. U ovim  objektima traže se dokumenti Američkog univerziteta.

Ovo je peta istraga Tužilaštva BiH usmjerena protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije. Prvo je Čavka istraživao diplomu direktora OSA-e izdatu u Banja Luci. Optužnica u tom slučaju nikada nije podignuta. Nakon toga je isti tužilac optužio direktora OSA-e zbog izuzimanja snimaka iz BH Pošte. Sud BiH je oslobodio Mehmedagića. Čavka je, potom, podigao dvije optužnice protiv Mehmedagića zbog slučaja “sigurnosne provjere”. Sud BiH odbio je ih je potvrditi. Poslije toga, prošlog je mjeseca po nalogu tužioca Čavke MUP KS uhapsio direktora OSA-e. Sud BiH mu nije odredio pritvor. Tada su, bez naredbe Suda, pripadnici MUP-a KS izvršili uviđaj ispred Mehmedagićeve kuće.Sve ove istrage pokrenute su prije nepune dvije godine nakon brojnih izjava Milorada Dodika i Dragana Čovića da je im OSA “neprijateljska organizacija”.

Kolumna Vildane Selimbegović: 27. juli, dan poslije

Od Meokrnja preko Tuzle, Maglaja, Bugojna, Smetova, Ivan-sedla, diljem Krajine sve do Dervente, Drvara i Sarajeva, antifašisti su ove godine dali poseban pečat 27. julu, Danu ustanka naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine. Razumljivo – okrugla je godišnjica, osam decenija je veliki jubilej i zaista vrijedi podsjetiti na sve ono što taj datum označava u našoj zemlji.

Tekovine partizanske borbe

Nekada se slavio i u Hrvatskoj, zbog istog razloga, no susjedi iz Evropske unije još 1991. odlučili su se odreći ovog praznika, a kako godine prolaze, sve ga se neradije sjećaju (zašto, objasnio je nedavno u Oslobođenju profesor povijesti sa zagrebačkog Sveučilišta, dr. Hrvoje Klasić) i proglasili su Dan antifašističke borbe koji slave 22. juna, kada su sisački komunisti osnovali svoj partizanski odred. Iako u Hrvatskoj ima različitih opravdanja zašto je to tako, barem onoliko koliko u susjednoj Srbiji i na teritoriji Republike Srpske ima optužbi – ne samo za Hrvatsku već i za BiH – kako ustanak protiv fašizma nisu digli ni svi narodi ni komunisti, već zapravo i samo Srbi, tužna je istina da do tekovina Narodnooslobodilačke borbe i dizanja ustanka protiv Hitlerove sile u Drugom svjetskom ratu danas drže i uspomenu na te događaje čuvaju jedino antifašisti okupljeni u svoja udruženja na prostoru cijele bivše Jugoslavije, ideološki i svakako daleko svakoj od aktuelnih vlasti. Vidjelo se to uostalom i na proslavama 27. jula, čulo se, a i opjevalo svugdje gdje su antifašisti podsjetili na slavne tekovine partizanske borbe koje se danas jednakim intenzitetom gnušaju (su)vlasnici država nastalih od Vardara pa do Triglava (oni oko Vardara možda još i najmanje).

Šta, uostalom, kažu povjesničari za naš, ovaj bosanskohercegovački Dan ustanka? Osim što mu – u skladu sa vlastitom nacionalnom pripadnošću – daju i atribute, listom mu osporavaju komunističko obilježje, radije se opredjeljujući za karakter seljačkih pobuna. Jasno je već odavno da je to dio nasrtaja onih koji bi da zasluge za antifašističku pobjedu u Drugom svjetskom ratu nasilu pripišu četničkim odredima i svom đeneralu Draži, pa bi da nekako gumicom izbrišu savezništvo četnika s nacistima jednakim intenzitetom sa kojim njihove kolege iz suprotnih tabora plaču za Nezavisnom državom Hrvatskom i njezinim zločin(c)ima. Protiv NDH – tada Hitlerove produžene ruke u BiH – i ustali su partizani koji su poveli narod Krajine u oslobađanje Drvara i Bosanskog Grahova prije nešto više od 80 godina. Titovi partizani, koliko god bili mrski današnjim vladarima naših života, nisu svi bili komunisti, ali ih jeste Komunistička partija Jugoslavije povela i dovela do pobjede u Drugom svjetskom ratu. Sam je Tito – kao vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i lider KPJ – vodio i dobijao odlučujuće bitke protiv fašista – njemačkih, italijanskih, nerijetko i bugarskih i njihovih pratećih jedinica koje su činile ustaške i četničke snage. I to one najveće upravo na teritoriji Bosne i Hercegovine. Kao što su i najvažnije odluke Titovih partizana o formiranju bivše Jugoslavije donesene na prostoru Bosne i Hercegovine – riječ je naravno o Prvom i Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, održanim u Bihaću i Jajcu, ali i Prvom i Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a koji su i omeđili današnju BiH.

Ideologije i matrice

Istina je, nacionalisti su prvo udarili na Jugoslaviju, no sljedeći korak je bio očekivan – združena ambicija čerupanja Bosne i Hercegovine jeste zaustavljena u Daytonu, ali nisu snovi o njoj. Da je tako, ne pokazuje samo odnos aktuelnih vlastodržaca prema BiH, kojoj prijete ratovima i raspadom, i njihov odnos prema antifašizmu već i odnos prema zločinima, kako onim počinjenim u Drugom svjetskom ratu tako i ovom posljednjem. Ilustracija svježa koliko i obilježavanje Dana ustanka BiH jeste Zakon o negiranju genocida, odnosno izmjene Krivičnog zakona BiH koje je nametnuo visoki predstavnik Valentin Inzko. Sva ona kuka i motika koja se digla Banjom Lukom jednako neće ni da čuje da se zakon kojim se konačno zabranjuje vrijeđanje žrtava genocida u Srebrenici odnosi na presude donesene od 8. augusta 1945. godine, što će reći i na Jasenovac, no sad je bar bjelodano jasno da je do Jasenovca vlasti i opoziciji RS-a stalo jednako koliko i do Dana ustanka BiH. Za razliku od – recimo – Drvara, gdje su općinske vlasti podržale SABNORBiH u obilježavanju 27. jula, kao što su to učinile i vlasti Travnika koje su s antifašistima izašle na Meokrnje, kao što je, uostalom, to tradicija Tuzle. Znamo mi već odavno – zar nije i sam Inzko to puno puta rekao? – koliko se život diljem Bosne i Hercegovine razlikuje od političarenja u stranačkim centralama. Da se to ne odnosi samo na vlast već i na opoziciju, nije primjer samo Mirko Šarović i njegovo takmičenje s Dodikom posljednjih dana. Salonski ljevičari i salonski desničari stanuju u centrima, zato Dragan Čović i hoće – ako treba i po cijenu Hrvata iz ostatka BiH – da od Mostara napravi svoj stoni grad. One ideologije i matrice kojoj svjedoče Mile Budak i Jure Francetić na tablama gradskih ulica.

Propao “projekat stoljeća”: Radovi na tunelu Hranjen obustavljeni, novac potrošen, izgrađeni dio tunela neupotrebljiv, Euroasfalt traži još 100 miliona maraka

Radovi na tunelu Hranjen i službeno će biti obustavljeni, potvrđeno je za Istragu iz Javnog preduzeća Autoceste FBiH. Izvođač radova, sarajevska firma Eurosfalt, potrošila je skoro 65,7 miliona maraka (bez PDV-a) namijenjenih za gradnju tunela koji spaja Sarajevo sa Goraždem. Sada od investitora, Autocesta Federacije BiH, traže dodatnih stotinu miliona maraka. Autoceste Federacije BiH su, kako saznajemo, obustavile dalje splate prema Euroasfaltu kojem je isplaćen skoro cjelokupan ugovoreni iznos za gradnju tunela, a koji je do sada uspio završiti samo trećinu posla.

“Zbirno, do sada je iskopano/podgrađeno 37 posto tunela, a utrošeno je 97 posto od ukupne vrijednosti ugovorenih radova te je proteklo 80 posto ugovorom definisanog roka za završetak radova”, navedeno je informaciji JP Autoceste FBiH dostavljenoj Vladi Federacije BiH.

Interni izvještaj JP Autoceste

Ugovor o izgradnji tunela Hranjen potpisan je 22. septembra 2018. godine. Kompletan projekat, u ime Autocesta, osmislio je Jasmin Bućo. On će kasnije napustiti ovo Javno preduzeće i postati odgovorna osoba u Euroasfaltu, firmi kojoj je dodijeljen posao gradnje ovog tunela. Prema dokumentima koji su u posjedu Istrage, Bućo je odredio da se ovaj projekat realizira po modelu “projektuj i gradi”. Vrijednost projekta je bila 70 miliona maraka bez PDV-a, a rok za završetak poslova bio je 36 mjeseci, odnosno tri godine.

“Izvođač radova (Euroasfalt) je odmah po potpisu ugovora samoinicijativno, i uprkos snažnom protivljenju naručioca, odredio dispoziciju tunela tako da je na sjevernoj strani situaciono značajno pomjerio ulaz izvan razmatranog područja, čime je trasa tunela podvučena ispod korita rijeke Čemernice, što je izazvalo evidentan hidrološki rizik”, navedeno je u inetnoj analizi JP Autoceste Federacije BiH koja je u posjedu Istrage.

Ono što je posebno interesantno, ugovor o nadzoru nad grandjom tunela Hranjen potpisan je tek 4. februara 2019. godine, odnosno nekoliko mjeseci nakon potpisa ugovora o građenju.

Iako je bilo evidentno kašnjenje u radovima, uprava JP Autoceste FBiH sa Adnanom Terzićem na čelu isplatila je Euroasfaltu skoro cjelokupan iznos. Istovremeno, izvođač je svoj zaostatak pravdao navodnim “skupljim radovima.

“Po svému sudeći, klica nastojanja izvođača da novac zarađuje ne dobro organiziranim, efikasnim, kvalitetnim radom i racionalnim korištenjem materijalnih i radnih resursa, uz optimalizaciju inženjerskih rješenja, nego da prenaglašavanjem “loše geologije” i zloupotrebom softverskih alata modelskom analizom teoretski dokazivao stabilnost tunelskih cijevi sa primarnom podgradom… ide u dalju eskalaziju troškova”, pišu inženjeri JP Autoceste FBiH.

Prema istim dokumentera, čak i i do sada izgrađeni dijelovi tunela su skoro neupotrebljivi.

“Procjena je da ima preko 40 posto izvedenih dužina glavne tunelske cijevi koje sada ne mogu biti prihvaćene i preuzete, dok je za servisnu cijev taj procenat nešto povoljniji, ali je oko 300 metara servisne cijevi na sjevernoj strani skoro u cjelini neupotrebljivo”, navedeno je u Izvještaju.

Euroasfalt je sve svoje greške projektovanja i izvođenja popravljao samoinicijativnim izmjenama vlastitog glavnog projekta. Za to vrijeme, nador je do kraja maja ove godine izdao samo dva izvještaja o neusklađenosti radova sa projektom.

“Čak je i poprečni profil servisne cijevi mijenjan na nekim lokacijama: osovina servisne cijevi je neovlašteno pomjerena za osam metara poprečno u zoni južnog portala s ciljem da se izbjegne nestabilna padina, ali se time izazvalo još veće klizanje brda koje do danas nije riješeno”, konstatuju stručnjacu JP Autoceste FBiH.

Bez obzira na sve ove greške, Autoceste su, tokom mandata Adnana Terzića, isplatile cjelokupan iznos za gradnju tunela. I sada izvođač radova traži dodatnih stotinu miliona maraka. JP Autoceste su, međutim, obustavile sve isplate prema Euroasfaltu.

 

UN-ov prevodilac iz Potočara piše za Istragu: Šta je, onda, genocid, ako je veći zločin od istrebljenja?

Kada je 2001. godine Haški tribunal izrekao prvu pravosnažnu presudu za genocid (Radislav Krstić) ništa bitno u zemlji i na zemlji se nije promijenilo za majke Srebrenice.

Mrtvi su bili i dalje mrtvi, kosti u masovnim grobnicama i dalje su čekale da ih iskopa ruka forenzičkog antropologa, DNK laboratorije su tek bile formirane i u njih instalirani aparati sa super modernim hardverom i softverom sposobnim da, poredeći kap krvi majke i prah izbušen iz kosti njenog sina, iskopanim ljudskim ostacima daju ime i prezime, stotine počinilaca zločina u komšiluku nekolicine Bosnjaka povratnika u selima i gradovima Podrinja su nastavili živjeti istim životom kao i do tog dana.

Možda je na tu vijest neka od majki pomislila: “A tako se zove ovo što su nam uradili, ovo što smo doživjeli i što živimo”.

“Hoće li nam sada biti bolje, hoće li biti pravde, hoće li biti istine?”, možda su se pitale majke.

Tokom sljedećih godina, bez svoje djece koja su kao tinejdžeri mnogima otrgnuti iz zagrljaja, majke su ove presude Tribunala za genocid dočekale u nadi da ce djeca rođena nakon Srebrenice imati bolju budućnost.

Da se Srebrenica nikad i nikome ne ponovi – ponavljaju majke kako na skupovima, raznim konferencijama tako i u potočarskom mezarju. Ako je našoj djeci uskraćeno pravo na život, neka u miru žive buduća pokoljenja – poruka je majki iznad svega.

Srebreničke majke žive i umiru u nadi da ova riječ “genocid” u presudama Haškog tribunala garantuje da se Srebrenica više neće nikome i nikada ponoviti i tu započinje i završava odnos majki prema ovom terminu. Jer su im rekli da je to važna riječ – riječ čija se upotreba i ozakonjavanje ovih dana pretvorila u jednu od najvećih kriza u državi od rata.

Međutim, za majke Srebrenice najskuplja riješ nije “genocid” već riječ “život”.

Majke u svojoj tuzi i boli ne promišljaju konotacije nekakve strane rijeci “genocid”. Time se, kao što vidimo, bave političari i poneki pravnik, novinari, ali i hulje i beštije. Samo što nisu formirali fetiš pokret za i protiv riječi genocid. Jutra nam svanjavaju i noci smrkavaju dok preko usana mumnjamo: genocid, da ili ne, genocid, biti ili ne biti.

A riječ genocid se može prevesti na “naški” i kao “potiranje zivota”. To srebeničke majke dobro razumiju.

Pa se pitam je li rješenje da napišemo da je “jula 1995. godine u i oko Srebrenice počinjeno potiranje zivota od strane pripadnika vojske i policije Republike Srpske nad Muslimanima Bosne i Hercegovine” (termini iz presuda dva suda u Hagu).

Termin sličan tome je eksterminacija tj. istrebljenje, a koji je sastavni dio presuda Haškog tribunala za zločine u Prijedoru i mnogim drugim mjestima u BiH počinjene nad Bosnjacima.

Pravna gradacija zločin genocida stavlja iznad istrebljenja pa se pitam – šta je onda taj zločin genocida kad je u rangiranju zločina još ozbiljniji i strašniji od istrebljenja.

I onda me obuzme strah.

Šta je, zapravo, taj genocid?

(Hasan Nuhanović je preživio genocid u Srebrenici, u kojem su mu ubijeni roditelji i brat. Do pada Srebrenice radio je kao prevodilac za pripadnike UNPROFOR-a u ovoj „zaštićenoj enklavi“ UN-a. Autor je dvije knjige: “Pod zastavom UN-a” i “Zbijeg” i na osnovu njegove životne priče snimljen je film “Quo vadis, Aida”)

Istraga Slobodana Vaskovića: Uske veze Škaljaraca sa MUP-om RS i Ustavnim sudom BiH

1.

Obaviješten sam da su vrlo uznemirene, čak i uplašene, sudije Ustavnog suda BiH Zlatko M. Knežević i Mato Tadić koji su, zajedno sa Mirsadom Ćemanom, kao članovi Malog vijeća donijeli odluku da NarkoBosu Bojanu Raoniću omoguće boravak na slobodi, iako ga je Sud BiH pravosnažno presudio na pet godina robije i od tada je u bjekstvu.

2.

Ustavni Sud BiH – Malo Vijeće, u sastavu Zlatko M. Knežević (predsjednik) i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman 21.04.2021. godine donijeli su Odluku kojom su NarkoBosu Bojanu Raoniću omogućili da ne ide na odsluženje zatvorske kazne od pet godina.

3.

Knežević, Tadić i Ćeman usvojili su zahtjev Raonića iz Zvornika, za donošenje privremene mjere i naložili Sudu BiH da ne preduzima radnje “radi izvršenja kazne zatvora”, koju je Raoniću izrekao Sud BiH 21.06.2019. godine, a koja je potvrđena presudom istog Suda 11.11.2019. godine.

“Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH po apelaciji”, naređuju domaće ustavne sudije Knežević, Tadić i Ćeman.

4.

Na ovaj način, trojica – domaćih sudija Ustavnog suda BiH, omogućili su NarkoDileru Raoniću da nesmetano radi svoj prljavi ubilački narkoposao.

5.

Važno je znati ko su bili posrednici između Raonića i trojice sudija iz Ustavnog suda BiH.

Bila su dva posrednika, ali ću ovom prilikom imenovati samo jednog, jer za drugog pripremam opširni dosje u kojem ću objaviti broja nedjela tog gmizavca.

Očekivano, jedan od posrednika u zločinačkom poslu oslobađanja NarkoBosa Raonića od zatvorske kazne, bio je Miodrag Simović, takođe, sudija Ustavnog suda BiH.

On je cijelu igru dogovorio sa drugim posrednikom u banjalučkom kafeu “Tilt”, s tim što želim da naglasim da vlasnici tog objekta nemaju ništa sa ovim nedjelom.

Sad bi trebalo i Simović da se uplaši i uznemiri, a on Tadić i Knežević, počinili su ogroman broj nedjela, zloupotrebljavajući najviše pravosudne funkcije koje obavljaju i zaslužili su kazne.

6.

Raonić bi, osim pet već presuđenih godina, trebalo da dobije još nekoliko desetina godina robije zbog trgovine teškim narkoticima, kokainom prvenstveno, a interesantan je njegov uspon od narkomana, uličara i falsifikatora do NarkoBosa u usponu.

Prije nego je presuđen, Raonić je stalno bio u besparici i prisiljavao članove najuže porodice da dižu kredite kako bi vratio dugove i nabavio opijate.

Raonić je, prije presude Suda BiH, pravosnažno osuđivan na zatvorske kazne u Zvorniku, Zagrebu i Holandiji.

7.

Nakon što je pobjegao, uspon zahvaljuje svom zetu Desimiru Desku Babiću, NarkoBosu, koji 2016. godine hapšen u Holandiji.

Prenosim dio teksta portala “Istraga.ba”, objavljenog 08.09.2020. godine u kojem se navodi kako je Babić, Raonićev zet, dobio bh. pasoš.

“I Desimir Babić Desko je poznato lice iz rubrike crna hronika srbijanskih medija. On se, pak, u BiH zove Mišo Miladinović i živi u Mostaru. Posjeduje važeći pasoš, mada su policijske agencije i Tužilaštvo BiH upoznati s načinom izdavanja tog dokumenta. 

Uglavnom, princip je isti. Desimiru Babiću je prvo obezbijeđena krivotvorena srbijanska lična karta na ime Miše Miladinovića koji je rođen u BiH. U avgustu 2013. godine Babić se, kao Mišo Miladinović, prijavio u Mostaru, na adresi Braće Lakišića br. 21.. 

Potom je pribavio Uvjerenje o državljanstvu BiH i na osnovu njega podnio zahtjev za izdavanje lične karte. Odmah tog dana je napustio BiH u automobilu registrovanom u Loznici. Krajem avgusta, Babić je preuzeo ličnu kartu, te je predao zahtjev za izdavanje pasoša. Početkom septembra, tačnije 6.9. 2013. godine, Babić je dobio bh. pasoš sa svojom fotografijom izdatom na ime Mišo Miladinović iz Mostara. 

Taj pasoš je posjedovao i kada je krajem 2016. godine uhapšen u Holandiji zbog trgovine kokainom. Unatoč svemu, MUP HNK nikad nije poništio njegov pasoš, niti je Tužilaštvo BiH koje je imalo sve informacije tražilo poništavanije navedenog pasoša izdatog pod brojem A1811707”, navodi se precizno u tekstu portala Istraga.ba.

8.

Istražujući dalje ove navode, došao sam do dokumenata koji svjedoče da je Raonića Sud BiH presudio na pet godina zatvora zato što je upravo on bio taj koji je svom zetu Desku Babiću omogućio dobijanje lažnog identiteta.

Nedvosmileno je to navedeno u tački 1. prvostepene presude Suda BiH (12.07.2019.) Raoniću, kojom je, takođe, osuđen na pet godina robije i u kojoj se kaže: “Tokom 2013. godine, njemu poznati pripadnici grupe za organizovani kriminal predali Babić Desimiru krivotvorenu dokumentaciju i to ličnu kartu R Srbije broj SR … na ime Miladinović Mišo, te Izvod iz matične knjige rođenih i Uvjerenje o državljanstvu na ime Miladinović Mišo, te mu davali upute i savjete u cilju pribavljanja BH dokumenata na način da su neistinito prijavili adresu prebivališta u ul. …, da bi dana 06.08.2013. godine u prostorijama odjeljenja za administraciju MUP HNK Mostar, Desimir Babić podnio zahtjev za izdavanje lične karte na ime Miladinović Mišo, kojom prilikom je predočio krivotvorenu dokumentaciju, nakon čega ga je Raonić Bojan na dan 08.08.2013. godine prevezao sa putničkim motornim vozilom registraskih oznaka … preko granice Bosne i Hercegovine, te je dana 29.08.2013. godine u preuzeo ličnu karta BiH broj … na ime Miladinović Mišo, te istog dana podnio zahtjev za izdavanje putne isprave na ime Miladinović Mišo, na osnovu čega je dana 18.09.2013. godine preuzeo pasoš broj … na ime Miladinović Mišo ( tačka 1 optužnice )”!

9.

Osim svom zetu Babiću, Raonić je sredio bh. papire, odnosno dokumente i mnogim drugim najopasnijim kriminalcima i šefovima velikih NarkoKartela, kako iz Srbije, tako i iz Crne Gore.

10.

Babić je, izvan svake razumne sumnje, omogućio bjekstvo Raonića, a zatim iskoristio njegova poznanstva u Zvorniku i dao mu poslove trgovine narkoticima – kako prebacivanja velikih tovara, tako i snabdijevanja tržišta zvorničke i lozničke regije.

11.

Za mikrotrgovinu, Raonić je zadužio svog prijatelja Bojana Đokića Đurđu, koji je zajedno sa njim “pao” na krađi identiteta i falsifikovanju dokumenata, te njihovoj prodaji kriminalcima, ali je odležao kaznu, nakon što se nagodio sa Tužilaštvom BiH.

Đurđo ne radi samo za Raonića, već i druge veće NarkoBosove, a bitno je naglasiti da velike poslove prebacivanja narkotika za Raonića, prema mojim saznanjima, obavljaju Zoran  Stevanović, Siniša Mijatović i Dejan Ilić Tigar.

12.

Svi oni uvezani su i sa Klanom Slaviše Kokeze i Monstruoznim ubilačkim Gangom Veljka Belivuka, koji je dio Kavačkog klana.

13.

Mijatović je Kokezin kum, a on i Ilić su obavili niz prljavih poslova za njega i Milorada Dodika. Međutim, kako se razotkrivaju velovi Kokezinog kriminala i Belivukovih monstruoznih nedjela, Dodik se udaljava od Mijatovića i Ilića i više im se, posljednjih nedelja, ne javlja na telefon. Dodik pokušava da se distancira od njih, ali to je, prosto, nemoguće.

14.

Ilić i Stevanović su usko povezano brojnim sumnjivim radnjama, posebno preko firme “Enikon gradnja”, koja je njihovo zajedničko vlasništvo, iako se kao osnivač vodi samo Dejan Ilić Tigar. Pisao sam o tome kako su u samo jednom navratu, uz pomoć entitetskih vlasti, preko te firme oprali šest miliona evra.

15.

Imaju i brojne druge zajedničke firme, a Ilić Tigar i Stevanović trenutno imaju poslove vrijedne najmanje 140 miliona KM; Takav obim skoro da je nemoguć je bez trgovine narkoticima i to velikim transportima droge.

16.

 

Upravo su Ilić i Stevanović, prema mojim saznanjima, angažovali, preko drugog posrednika o kojem ću tek pisati, sudiju Miodraga Simovića da “sredi” Raoniću mjeru Ustavnog suda BiH kojom se zabranjuje Sudu BiH da zatvori Raonića, iako je u bjekstvu. I za tu su uslovu, prema tvrdnjama izvora, platili izvršiocima platili milion maraka.

Njihove, kao i Mijatovićeve firme, peru novac za Raonića od trgovine narkoticima, samim tim i za njegovog zeta Desimira Babića.

Oni su znali i za tajni sastanak Raonića i Elvisa Keljmendija u hotelu “Vidikovac” kod Zvornika, o čemiu sam detaljno pisao.

17.

Odranije su poznate njihove veze i sa narkoporodicom Keljmendi, sa kojom usko sarađuje i Raonić, o čemu sam pisao, a važno je naglasiti da se Zoran Stevanović najmanje tri puta sreo sa Škaljarcem Milošem Božovićem, uhapšenim 17.07. o.g., zajedno sa Mladenom Milovanovićem, Glavnim inspektorom UKP MUP RS. Lako je pretpostaviti kakve poslove su dogovarali Božović i Stevanović, a nepotvrđena je informacija da je sastancima prisustvovao i Ilić.

18.

Na ovom mjestu dolazimo do vrlo značajne činjenice koja svjedoči da je Raonić i Škaljarcu Božoviću uradio bh. dokumente, krađom identiteta. Božović je za tu uslugu platio 6.000 evra, a dokumente koje je dobio glasili su na ime Dejan Zelen.

Dobio ih je 05.02.2016. godine.

Božovića je na Raonića uputio upravo Desko Babić tokom jednog susreta u Holandiji. O tome svjedoči i iskaz Škaljarca, koji je pročitan u sudnici tokom suđenja Raoniću.

“Tako, svjedok Božović navodi da je boraveći u Holandiji upoznao lice Desimira Babića, koji mu je kroz razgovor rekao da u Bosni ima prijatelja koji bi mu pomogao da dobije bosansko državljanstvo, kako bi bio u mogućnosti da naizmjenično koristi dokumente kako Crne Gore, tako i BiH. Iz iskaza – “Nakon toga, početkom ove godine u Bijeljini, Desimir je organizovao sastanak između mene i tog njegovog prijatelja. Na tom sastanku u Bijeljini, koji se desio u Etno-Selu Stanišić, ja sam upoznao čovjeka kojeg zovu “Princeza”, a on je taj navodni prijatelj od Desimira. Sa tim čovjekom sam razgovarao na temu dobivanja državljanstva Bosne i Hercegovine na svoje pravo ime, međutim on mi je rekao da to više ne radi niko. Pitao sam ga kako se to onda radi, a on mi je rekao da ima pristup i mogućnost da mi napravi državljanstvo Bosne i Hercegovine na drugo ime ali da će sve biti regularno. Na moj ponovni upit da li će to biti regularno, on je ponovio da je to regularno i da ću proći svu regularnu proceduru za pribavljanje lične karte i pasoša”. Nadalje, svjedok je naveo da je prema uputstvima koje dobio od “princeze”, istom donio svoju fotografiju koju mu je predao, te da je za pribavljanje ličnih dokumenata trebao da plati nižu cijenu od redovne jer je Desimirov drug, tj. 6000 eura, umjesto 10.000 prema “princezinim” riječima, te novac u tom iznosu predao u koverti konobaru lokala u kojem mu je rečeno da ostavi, sa riječima “za Princezu”. 

Takođe, svjedok je naveo da je kasnije saznao da i lice Desimir Babić, koji ga je povezao sa “princezom” ima krivotvorene dokumente BiH, te je opisujući “princezu” naveo – “Poznato mi je da je “Princeza” iz Zvornika, i da je u zadnje vrijeme boravio u Amsterdamu. Kroz priču sa poznanicima, uključujući i Desimira, saznao sam da je njegovo pravo ime Bojan Raonić.” 

19.

Nema dileme da su veze Raonića, njegovog zeta Babića, samim tim i Božovića sa Kumovima Zvorničkog klana itekako poznate vrhu MUP RS.

Međutim, Ilića štiti njegov prijatelj Siniša Kostrešević, direktor Policije RS, kojem se zvornički Kum odužio kupovinom “Pasata 6” i poklonom za kuću – crveni mermer iz rudnika u Šekovićima, koji je izuzetno skup kamen.

Ono što je nova činjenica jeste da trojici kumova Kostrešević sve teže može pomoći, jer je već dobro urušen obznanjivannjem uskih poslovno-prijateljskih veza sa njima.

Važno je, uz to, naglasiti da su sve ove veze duboko isprepletene i da su istrage koje se vode u cijelom Regionu već zadokumentovale značajan dio prljavih poslova navedenih lica.

20.

Što se tiče Škaljarca Božovića, istraga o njegovoj infrastrukturi u MUP RS se vodi duboko ispod radara sa ciljem da se sve zataška. Umjesto da se policajci koji su radili za njega uhapse i istjeraju iz MUP RS, oni se preraspodjeljuju na druga radna mjesta.

21.

Tako je, 30.07., smijenjen Milan Ostić i iz Uprave za organizovani kriminal preraspoređen, umjesto u zatvor, u policijsku školu. On je dio kriminalnog tima Milovanovića.

Dragan Simić, savjetnik Siniše Kostreševića, koji je nekoliko puta bio na sastanku sa Škaljarcem Božovićem i Milovanovićem, njegovim i Kostreševićevim Glavnim inspektorom u UKP MUP RS, otišao je na godišnji odmor i nije saslušan.

Tako ponovo imamo situaciju da se teško korumpirani policajci ne otpuštaju, čak ni u situaciji kada su u direktnoj vezi sa pripadnicima najvećih i najopasnijih NarkoKlanova u Regionu.

22.

Očito je da Kostrešević želi poručiti da su svi nevinašcad, da “stoji” Milovanovićeva priča da mu je Božović “rođak sa sela”, a ne jedan od najopasnijih kriminalaca u regionu, koji se tereti za ubistva i koji je u Republici Srpskoj nesmetano boravio najmanje dvije godine. Sve pod zaštitom visokih funkcionera MUP RS. (nastaviće se)

Kada Face postane Fake: Dnevnik zvani zadruga

Kada humanizirate ženu koja neće da hapsi izvršioce genocida, a istovremeno satanizirate čovjeka zbog toga što je zabranio negiranje genocida, onda ne možete biti niko drugi nego – Senad Hadžifejzović.

Kada vas povede mržnja, a ne razum, kada vam riječ “profesija” postane opravdanje za sva sranja koja izgovorite u živom tv prijenosu, kada uzmete stotine hiljada od SDA-ovih (javnih) preduzeća pa glumite profesionalca, kada ne plaćate struju pa optužite druge zbog toga što su vam je isključili, kada napravite medijski slučaj “Ramiz Dž” samo zato što niste dobli kredit, kada umislite da ste istorijska ličnost i odete da klečite ispred Aleksandra Vučića pa zauzvrat dobijete pokrovitelja pod imenom Telecom Srbije, kada sve druge koji ne misle kao vi proglasite “botovima” a samo sebe profesionalcem, kada mislite da ste veliki zbog toga što kolegu koji vam ukaže na greške “prekrstite u žensko”, kao da u tome ima nešto uvredljivo, kada vam je normalno da od dvoje mrtve djece pravite živi štit glavnoj državnoj tužiteljici, kada donesete tek rođenu bebu da s njom pozirate pred kamerama, kada od sebe pravite žrtvu sistema koji vas je decenijama stvarao i kojeg ste i vi stvarali, kada mislite da je vaših sat-dva bitnije od stotina sati drugih novinara, onda se jedino možete zvati Senad Hadžifejzović.

“Ooo”, kako je samo bila divna fotografija koju je “sasvim spontano” Senad Hadžifejzović u svojoj emisiji pokazao gledateljima dok je u studiju sjedila Gordana Tadić, glavna tužiteljica iz ulice Alije Izetbegovića.

“Pa, gdje ste našli ovu sliku”, upitat će ozarena tužiteljica.  (1.08.20)

“OZNA”, odgovorit će domaćin, vidno sretan što je usrećio “djevojku sa slike”.

Ima stotinu pitanja koja “medijski profesionalac” iz CD-a nije postavio tokom intervju sa Gordanom Tadić. Ali to je njegovo pravo i niko mu ne može niti treba zabraniti da “humanizira” glavnu tužiteljicu koja za osam godina mandata nije podigla nijednu optužnicu protiv zločinaca koji su četiri godine snajperima  i granatama ubijali djecu držeći Sarajevo pod opsadom, koja je započela onog dana kada je Senad Hadžifejzović “odvezao” svoj istorijski dnevnik. I zbog tog dnevnika svi ga moraju poštovati. Ali na osnovu tog dnevnika on nema pravo da svima drugima vrijeđa inteligenciju.

“Skandalozan oproštajni, posljednji intervju Inzka”, senzacionalno opisuju na portalu Face TV-a Hadžifejzovićev intervju sa odlazećim visokim predstavnikom Valentinom Inzkom.

Ko je gledao, a ja sam ključne dijelove dvaput gledao, dobro zna ko je to bio skandalozan. Čak ni uvijek staloženi Valentin Inzko nije ima strpljenja za Hadžifejzovićev “profesionalizam”. Jer nema logike, je li tako, da bilo ko ko sebe smatra “zastupnikom obespravljenih”, propituje motive zbog kojih je neko nametnuo zakon o negiranju genocida. Ko je gledao, a ja sam pažljivo gledao ključne dijelove ovog intervjua i prethodne intervjue, zna da je Senada Hadžifejzovića i njegovu Face TV više uznemirio Inzkov zakon nego Dodikova izjava o praznim tabutima u Potočarima.

Kada vam čovjek ukaže povjerenje i nakon dvanaestogodišnjeg mandata dođe u vaš studio da vam da oproštajni intervju, a vi 43 minute i 9 sekundi potrošite govoreći o sebi i svom profesionalizmu, onda možete biti samo Senad Hadžifejzović. Čovjek kojeg je pregazilo vrijeme. Novinar koji je imao istorijsku ulogu u aprilu i maju ’92. godine. Ali, reći će američki general George Patton, “ako si prolijevao svoju krv za ovu zemlju da bi to kasnije do smrti naplaćivao, reci koliko ta ljubav košta da je platimo i kupi prnje odavde, idi tamo gdje se domovina može kupiti za novac”.

U režiji HDZ-a BiH: Dioničko društvo Ceste Mostar pokušali preimenovati u Ceste Herceg-Bosne

Nadzorni odbor Dioničkog društva Ceste Mostar, preduzeća koje je u većinskom vlasništvu Vlade Federacije BiH, predložio je skupštini tog društva izmjene Statuta prema kojima bi ovo društvo bilo preimenovano u Ceste Herceg-Bosne. Prijedlog je upućen 1. juna ove godine i trebao je biti razmatran na sjednici Skupštine dioničara održanoj u četvrtak, ali je, kako saznaje Istraga, prijedlog NO “pao” jer je Vlada FBiH dala instrukciju svom predstavniku, koji je zastupao 93 posto kapitala, da glasa protiv.

“Statutom Dioničkog društva “Ceste Herceg Bosne” utvrđuje se: tvrtka, sjedište i djelatnost, zastupanje i predstavljanje, pravni položaj i odgovornost, iznos temeljnog kapitala …”, navedeno je u prijedlogu izmjena Statuta dostavljenom Vladi Federacije.

Tačkom jedan je predviđeno da se “naziv Statuta mijenja i da glasi – Statut Dioničkog društva “Ceste Herceg-Bosne”. U Nadzornom odboru DD Ceste Mostar trenutno je su četiri predstavnika Vlade Federacije BiH i jedan predstavnik malih dioničara. Predsjednik NO Krešimira Šaravanje dok federalni kapital još predstavljaju Ivan Simunović, Josip Vrdoljak i Žarko Šantić. Svi oni su kadrovi HDZ-a BiH, a početkom juna im je istekao mandat, što znači da su nekoliko dana prije zvaničnog isteka mandata u NO usvojili prijedlog izmjena Statuta. Trenutno su svi članovi NO u vd. statusu jer im je 16. juna, nakon isteka mandata, Vlada FBiH dala još tri mjeseca vršenja dužnosti članova Nadzornog odbora.

Prema podacima sa berze Sase, Federacija BiH u d.d. Ceste Mostar ima 93,2 posto dionica, dok 3 posto kapitala pripada fondovima ZIF HERBOS FOND d.d. Tuzla i ZIF “MI-GROUP” d.d. Sarajevo.

Predsjednik NO Ceste d.d. Mostar Krešimir Šaravanja dugogodišnji je kadar HDZ-a BiH. Kao nastavnik je angažiran i na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Upravo je on potpisnik prijedloga za izmjene Statuta kojima bi se federalno preduzeće Ceste Mostar preimenovalo u Ceste Herceg Bosne, odnosno paradržavne tvorevine čiji su osnivači pred Haškim tribunalom osuđeni na ukupno 111 godina zatvora zbog ratnih zločina u udruženom zločinačkom poduhvatu.

Direktor Memorijalnog centra Srebrenica piše Srbima: Šta vi hoćete?

Ovaj tekst ne pretenduje da bude “analitički”. Sve nepreciznosti su ostavljene namjerno. Pisan je onako kako bih razgovarao ili razgovaram u privatnom okruženju i sa prijateljima. Sve preciznosti su, pak, vrlo namjerne.

Povratka na staro nema, to je jasno cijelom dunjaluku. Dosljednost u nastavku politike ili tačnije, politika iz prošlosti u ovom trenutku šteti samo Srbiji. Srbija bi bila uvjerljivo najprosperitetnije društvo u jugoistočnoj Evropi kada bi energiju koju ulaže u ponovno pisanje prošlosti uložila u pisanje budućnosti. Govorim ovo iz iskustva i života i smrti sa Srbima. I najbolja i najgora životna iskustva imam sa Srbima. Ne pišem iz pozicije slabosti, nego iz pozicije u kojoj stvari po moju državu, i po narod u kojem sam rođen, stvari nikad nisu stajale bolje. Definicija uspjeha za balkanske muslimane nakon povlačenja Osmanskog carstva je sposobnost odbrane fizičkog opstanka. Mi sada prvi put u jako dugo vremena možemo da se odbranimo. I to je ono što Srbi moraju da razumiju. Ovo je prva država u kojoj se i mi pitamo u jako dugo vremena. I pristali smo na državu u kojoj se ne pitamo samo mi i nakon trogodišnjeg klanja i u najboljem trenutku za Armiju BiH na terenu. I ne idemo nigdje odavde. I ne mijenjamo to što jesmo.

Koliko je ovo teško razumjeti? Šta hoćete vi? Hoćete da se koljemo? Srbija je danas bogalj od države koji ne zna ni gdje počinje ni gdje završava. Ima li neko u komšiluku s kim je Srbija dobra? Pritom, niko od država nastalih raspadom bivše Jugoslavije nema nikakvih pretenzija niti na Srbiju, niti da ureduje u srbiji. Sve što svi mi hoćemo je upravo obratno: da Srbija sama gleda svoja posla.

Da nam pišete istoriju, ne može. Da nam tutorišete, ne može. Vrijeme je da Srbija konačno napusti model ponašanja uspostavljen još u 19. vijeku.

Da pristanemo na to da šutimo dok kolektivno seirite nad našom najvećom traumom iz devedesetih? Mi ne tražimo ni da suosjećate. Tražimo samo da šutite, kad već niste spremni da se suočite. Nađite mi kada je bilo koji medij glavnog toka iz Sarajeva objavio revizionistički tekst o bilo kojoj srpskoj istorijskoj i kolektivnoj traumi. Izvolite, molim vas. Skoro kompletan medijski ekosistem u Srbiji i na srpskom jeziku je od negiranja genocida napravi prvorazredni medijski sadržaj. Doslovno preturanje po kostima je prime-time materijal. Da li neko u Srbiji uviđa koliko je to nenormalno? Ko još zove čovjeka kojem se sudi za genocid u jutarnji program? Koja je korist koju Srbija postiže u odnosima sa nama radeći takve stvari? Kažem Srbija, jer svi znamo kakve su veze između vlasti i medija o kojima ovdje govorimo.

Dvadeset i šest godina mi demonstriramo da nemamo namjeru da se svetimo. I sve to vrijeme trpimo uvrede da smo na neki način zaslužili da budemo poklani. Da je istorija stavila nož u ruke mojih komšija, bez njihove slobodne volje. To mora da prestane. Ne možemo pričati o bilo čemu ako je to na hastalu. Ima naših sunarodnika, kao i vaših, koji su izgubili svako samopoštovanje, ali svi znamo gdje dominantna većina stoji. Vrijeme je da priznate naše pravo da postojimo. Ostatak svijeta već jeste. I nismo sami kao u nekim ranijim istorijskim situacijama.

Umjesto toga, u ime Srba govore budaletine koje naš poziv na molitvu nazivaju arlaukanjem, a tabute u Potočarima praznim. To je poricanje našeg prava da postojimo. Niko ne može pristati na miroljubivu koegzistenciju sa politikom koja naše postojanje implicitno smatra smrtnom opasnošću.

Pitam ozbiljno: ima li neko u Srbiji blizu centara odlučivanja, ko želi da se bavi Srbijom iz 2050. umjesto Bosnom iz 1992.? I u kakvim je odnosima s Bosnom ta Srbija? Ne govorim u bilo čije ime, ali znam da imam mnogo istomišljenika kad kažem da mi želim da se bavimo Bosnom iz 2050., a ne Srbijom iz 1992. Kako biramo da sebi i svijetu pričamo o devedesetim je naša stvar, i naše suvereno pravo, ali niko odavde neće doći da granatira Valjevo. Naša zemlja prestaje na Drini. Vrijeme je i da i Srbi i Srbija to shvate.

Mi znamo šta hoćemo: mirnu Bosnu. I znamo koliko košta mirna Bosna. I nema toga ko je nije spreman platiti.
Zna li Srbija šta hoće?

Naknadna pamet sarajevske i banjalučke opozicije: Inzkov zakon za podizanje svijesti

SDP-ovom federalnom zastupniku Damiru Mašiću  nadošla je genijalna ideja pa na društvenim mrežama, a gdje bi drugo, predlaže da Željko Komšić “odmah sutra sazove sjednicu Predsjedništva BiH i stavi sve “sporne” tačke na dnevni red”.

“Pa neka Baja bojkotuje”, zaključuje euforični Mašić nazivajući, pritome, Milorada Dodika – Bajom.

Ima od tada, možda, godina i po kada su hercegovački portali, oni koji veličaju Dragana Čovića, slavodobitno prenijeli izjave Damira Mašića koji je, govoreći o “kantonalnoj sarajevskoj vladi”, zaključio da je “Željko Komšić podvala”. Godinu prije toga SDP će na sve načine pokušati spriječiti “podvaljenog Komšića” da postane član Predsjedništva, ali, za razliku od Mašića i njegovih partijskih drugova, nekih 225 hiljada Bosanaca i Hercegovaca vidjelo je malo širu sliku. Komšić je postao član Predsjedništva BiH.

“Sjednicu Predsjedništva nije moguće održati ako fizički nisu prisutna najmanje dva člana Predsjedništva”, piše u Poslovniku o radu Predsjedništva BiH, u poglavlju zvanom – “kvorum za sjednicu”.

Kada se u ljeto 2018. godine govorilo o tome, Mašić i ekipa su bili fokusarani na dizalice iz Širokog Brijega koje su im “podizale” svijest u kampanji protiv Željka Komšića i svih onih koji su govorili o bitnosti njegovog izbora. No, dobro, bitno je da je bilo kada Mašić shvatio da jedan član Predsjedništva BiH, koliko god bio vičan pisanju otvorenih pisama, ne može ništa ako dvojica drugih odluče urušiti instituciju.

Milorad Dodik je rekao da više neće učestvovati u radu Predsjedništva BiH nakon što je Valentin Inzko, koristeći bonske ovlasti u sudijskoj nadoknadi svoga mandata, odlučio nametnuti izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH prema kojima je kažnjivo negirati genocid i sve druge presude izrečene protiv ratnih zločinaca. Dragan Čović se nije izjašnjavao o Inzkovom zakonu, ali ako je suditi na osnovu izjava Borjane Krišto, nije baš da je HDZ “suglasan” sa odlazećim Visokim predstavnikom. Što će reći da bi Čović, da je u Predsjedništvu BiH, pratio stavove svog druga iz Banja Luke. I u tom bi slučaju, vjerujem da je sada jasno i Damiru Mašiću, Predsjedništvo BiH “nestalo” na potezu između izmjena i dopuna dva zakona, Krivičnog i Izbornog.

Inzkov zakon je, ako ništa, na površinu izbacio sve. Damir Mašić je (valjda) uvidio svoju pogrešnu procjenu iz ljeta 2018. godine, a njegov šef Nermin Nikšić je primijetio “da nema razlike između opozicije i pozicije u Republici Srpskoj”. Ja, ipak, mislim da ima razlike ali moje mišljenje o tome uopće nije bitno. Opozicija iz Republike Srpske jeste napravila kardinalnu grešku kada je podržala zaključke koje im je nametnuo Milorad Dodik. Prvo, ne tjera Inzkov zakon Srbe da priznaju presuđeni genocid u Srebrenici. Zakon im samo zabranjuje da ga negiraju, odnosno da likuju i veličaju svirepe zločine koje su dva međunarodna suda nazvala – genocidom. Drugo, opozicija iz Republike Srpske ponaša se, otprilike, kao SDP 2018. godine u Federaciji, ne gledajući širu sliku i kontekst. Podržavajući Dodikove zaključke, Mirko Šarović i Brano Borenović smanjuju sebi koalicijski kapacitet na državnom nivou 2022. godine. Jer sve i da osvoje 5-6 mandata u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, zbog svog će ponašanja u vezi sa Inzkovim zakonom postati “isti kao Dodik” i bit će svejedno s kim ćete koalirati. I treće, ako pratite Milorada Dodika u rušenju institucija BiH kako, onda, uopće možete tražiti i dobiti podršku 50-ak hiljada Bošnjaka-povratnika u utrci za člana Predsjedništva BiH iz RS-a.

Koliko god u javnosti izgledalo da su svi isti – ipak, nisu. Milorad Dodik i Dragan Čović su posljednjih desetak godina ključne figure u procesu razbijanja BiH. Zato nekada treba imati hrabrosti, i na uštrb par hiljada glasova, povući državničke poteze. SDP je rušeći Komšića 2018. godine napravio grešku koja je danas mogla skupo stajati Bosnu i Hercegovinu. I ljevicu i desnicu. SDS i PDP, zarad dvadesetak hiljada glasova koje bi mogli izgubiti među “srpskom” populacijom, rizikuju gubitak 50-ak hiljada onih koji su živjeli u uvjerenju da nisu isti Mirko Šarović i Milorad Dodik. I valjda će im za konačno shvatanje greške trebati manje vremena nego Damiru Mašiću.

(oslobodjenje.ba)

Unatoč zaključcima stranaka iz Republike Srpske: Milorad Dodik potvrdio da će doći u Predsjedništvo BiH na sastanak sa Christianom Schmidtom

Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik potvrdio je u utorak da će doći u Sarajevo na sastanak sa novim visokim predstavnikom Christianom Schmidtom, saznaje Istraga.ba.

Sastanak sa Schmidtom bi trebao biti u utorak, 3. avgusta, u 11 sati u zgradi Predsjedništva BiH.

Podsjećamo, predstavnici političkih stranaka iz Republike Srpske (RS) donijeli su odluku da od ponedjeljka, 26. jula, neće učestvovati u radu i odlučivanju državnih institucija u BiH, odnosno u Parlamentu BiH, Vijeću ministara i Predsjedništvu BiH.

Odluka je donesena nakon što je odlazeći visoki predstavniki Valentina Inzka nametnu izmjene i dopune u Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (BiH) kojima se kažnjava negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

“Mi predstavnici stranaka iz RS-a odlučili smo da nećemo učestvovati u radu u Predsjedništvu, Parlamentu i Vijeću ministara BiH. Srpski predstavnici neće učestvovati u radu i neće donositi odluke dok se ovo ne riješi”, kazao je u ponedjeljak Nedeljko Čubrilović, predsjednik Narodne skupštine RS-a.

Zaključak se, očito, ne odnosi na člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika koji je, prema informacijama Istrage, potvrdio dolazak na sastanak sa budućim visokim predstavnikom Schmidtom.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...