Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je rekao da je Duško Kornjača državljanin Srbije čije izručenje traži Bosna i Hercegovina i prozapadna opozicija i da se radi o “uglednom ljekaru”, piše politicki.ba.
“Po kom zakonu tražite od mene da hapsim Srbe? Vama (DOS) je posao bio da šaljete srpsko meso u kesama. Ja neću, a nemam ni pravo ni po jednom zakonu Republike Srbije”, rekao je Vučić, a prenose Novosti.rs.
“Ali ovi poslušni pričaju takve priče kako bi se dodvorili velikim silama, pa kažu, “Vučić štiti ratne zločince”. Ne štitim, već poštujem neke principe.
Ja više neću da slušam teorije kako Srbija ima najviše ratnih zločinaca.
Ja je neću, neću takvu teoriju i ne možete mi ništa.
Ne možete me natjerati da vam vjerujem i slušam.
Kada pobijedite na izborima, tada ću vas poslušati.
Kažite ljudima javno kakva je vaša politika, a ne po ambasadama jedno, a ljudima drugo”, rekao je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, a prenijele Novosti.rs.
Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik nije dobio poziv za saslušanje zbog negiranja genocida. Prema informacijama Istrage, Dodik treba biti saslušan u svojstvu oštećenog, odnosno zbog prijetnji koje su mu upućene putem društvenih mreža.
“Danas je iz Tužilaštva došlo da me saslušaju u vezi sa mojom pričom o navodnom negiranju genocida“, rekao je je Dodik u četvrtak u Mostaru, navodeći da bi ovo saslušanje trebalo biti obavljeno zbog negiranja genocida.
U Državnoj agenciji za istrage i zaštitu SIPA su nam rekli da je tačno da je 17. avgusta ove godine u tu Agenciju stigao zahtjev državnog tužioca Olega Čavke da se “presnimi” emisija RTRS-a na kojoj je Dodik negirao genocid te da se saslušaju tri osobe koje su ga prijavile zbog toga.
“Njegovo saslušanje, za sada, nije planirano”, kazao je za Istragu izvor iz SIPA-e.
Ovaj predmet je formiran na osnovu prijave tri osobe koje su je podnijele u skladu sa izmjenama Krivičnog zakona BiH, a koje je nedavno nametnuo bivši visoki predstavnbik Valentin Inzko. I glavna državna tužiteljica je, opet slučajno, spis dodijelila državnom tužiocu Olegu Čavki. On je SIPA-i dao instrukcije da prvo saslušaju svjedoke, odnosno prijavitelje te da obave “očevid” emisije RTRS-a na kojoj je Dodik negirao genocid.
“Tek poslije toga bi mogao biti saslušan”, kazao nam je naš sagovornik
Bez obzira na to, mediji, ali i Milorad Dodik su objavili da je Tužilaštvo BiH izdalo naredbu da se on sasluša. Međutim, saslušanje o kojem govori Dodik nije pozevano sa ovim predmetom već sa prijetnjama koje su mu upućene, a gdje se on pojavljuje kao oštećeni.
Raffalele Imoperiale, jedan od vođa napuljske mafije Camora, uhapšen 4. avgusta je u Dubaiju, saopćila je u četvrtak italijanska policija.
On je bio jedan od najtraženijih mafijaša na svijetu. Od januara 2016. italijanska policija je tragala za njim zbog međunarodne trgovine drogom i pranja novca.
“Uspio je izgraditi impozantnu mrežu za međunarodnu trgovine drogom, posebno kokainom ”, saopćila je u četvrtak italijanska policija.
Prema istim policijskim izvorima, Imperiale je u biznis sa drogom ušao početkom 2000-ih godina, kao “međunarodni posrednik”.
Postao je poznat 2016. godine kada su u kući na njegovom seoskom imanju u blizi Napulja pronađene dvije slike Vincenta Van Gogha, ukradene 2002. godine iz muzeja u Amsterdamu.
No, ono što je posebno bitno za nas je to da je uhapšeni Rafaele Imperiale bio jedan od saradnika bh. državljanina Edina Gačanina zvanog Tito o kojem smo pisali više puta.
Edin Gačanin Tito
Tito je također godinama živio u Dubaiju gdje je blisko sarađivao sa Ridouanom Taghijem, Richardom Riquelmeom, Raffaeleom Imperialeom, Noufalom Fasih zvanim “Mr. Couscous”, koji je član kriminalne skupine iz Sjeverne Irske okupljene oko porodice Kinahan.
Richardo Riquelme je 2017. godine uhapšen u Čileu i izručen Nizozemskoj gdje je u junu ove godine osuđen na 11 godina zatvora. Marokanac Ridouan Taghi je u decembru 2019. godine uhapšen je u Dubaiju i izručen Nizozemskoj gdje mu se sudi za nekoliko ubistava. Naoufal “Belly” Fassih uhapšen u Irskoj i izručen Nizozemskoj gdje je osuđen na 18 godina zatvora. Rafaele Impriale je uhapšen 4. avgusta u Dubaiju i čeka se njegovo izručenje Italiji. Na slobodi su ostali još Daniel Kinahan i Edin Gačanin zvani Tito.
Daniel Kinahan
Nizozemski list De Telegraaf objavio je u četvrtak navečer da je ova grupacija bila pod istragom američkih policijskih agencija te da je DEA nformacije poslala policiji u Holandiji.
“Imperiale se nastanio u Dubaiju, gdje ga, kao i ostale gangstere iz Evrope, vlasti nisu ometale u poslovima. Američka agencija za borbu protiv droga (DEA) uočila je Imperialea u ljeto 2017. godine u vrlo skupom hotelu Burj al Arab u Dubaiju. Imperiale je tamo bio na vjenčanju irskog mafijaša Daniela Kinahana. Bio je prisutan i jedan od bosanskih kriminalaca“, objavio je Telegraaf.
Telegraaf dalje navodi da je “postojala bi saradnja između sada uhapšenog Imperialea, zatim Ridouana Taghija, Rica ‘De Chileena’ R., irskog klana Kinahan i bosanske grupe oko Edina G.
Kako već godinama pišemo, Edin G. je, zapravo, Edin Gačanin zvani Tito. Osoba s nadimkom Tito pominje se i u dokumentama peruanske policije kao vođa međunarodnog narko kartela koji u evropu krijumčari kokain.
schema peruanske policije: Tito na vrhu kartela
Muškarac koji se vidi na shemi, a koji je imenovan kao Raul, zapravo je David Cufaj. Ovaj bh. državljanin uhapšen je u Peruu zbog krijumčarenja oko dvije tone kokaina. Taj kokain je trebao prokrijumčariti u Evropu za osobu kodnog imena Tito. Navedeno je to i u presudi suda u Peruu.
Edin Gačanin Tito je bh. državljanin koji je narko biznis započeo u Nizozemskoj gdje je godinama živio. Nakon što je postao jedan od najmoćnijih narko bosova, Gačanin je preselio u Dubai gdje je sarađivao s Imperialeom i porodicom Kinahan. U septembru 2016. godine Gačanin je posljednji put bio u BiH gdje mu je domaćin bio sarajevski biznismen Gordan Memija. Tada su ga čuvali pripadnici Specijalne jedinice Federalne uprave policije. Neki od tih policajaca kasnije su preselili u Dubai gdje su bili lično obezbjeđenje Edina Gačanina Tita. Prema informacijam Istrage, svi oni su se ovog ljeta vratili u BiH. Edin Gačanin je, navodno, napustio Dubai jer se više ne osjeća sigurnim u tom gradu.
Slučaj, odnosno farsa, sa hapšenjem i privođenjem u Sud Bosne i Hercegovine ratnog zločinca Vinka Martinovića Štele, kao i njegovo lako predvidivo puštanje na slobodu još je jedan od insceniranih, racionalno gotovo neobjašnjivih događaja kojim su posljednjih desetak dana odvijali na relaciji pravosuđa Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Krenulo je sve krajem prošle nedjelje sa neočekivanim i nepotrebno politiziranim slučajem “Zamolnica” Tužiteljstva BiH upućena Ministarstvu pravde Hrvatske u vezi sa zločinima počinjenim tokom vojne operacije “Bljesak” sa kojim je u zapovjedno-krivičnu vezu doveden kompletan ratni vrh Hrvatske vojske. Ova je “provokacija” nakon početnih ogorčenja i osuda, već nakon nekoliko dana stavljena na svoje pravo, pripadajuće mjesto, što se moglo vidjeti iz izjava hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i nekolicine generala nakon njihovog zajedničkog sastanka.
“Nije riječ o optužnici”, kazao je Plenković, koji je najavio da će depešu iz Tužiteljstva BiH proslijediti Državnom odvjetništvu na provjeravanje i očitovanje. Sa time se se složili i inkriminirani generali, svjesni kako bi da je Plenković uradio drugačije, ignorirao “zamolnicu” koje je stigla iz BiH oni do kraja života bili u strahu od hapšenja po međunarodnim tjeralicama čim bi napustili Hrvatsku. Suština je u tome da je Tužiteljstvo BiH, odnosno Glavna tužiteljica Gordana Tadić nakon 15-ak godina vlastitog intenzivnog nerada i sistematičnog nepostupanja, proslijedilo predmet pravosuđu Hrvatske da se ono sa tim škakljivim slučajem “batrga”. Umjesto da Informaciju policije Republike Srpske staru 15-ak godina o zločinima počinjenim nad stanovništvom tog entiteta tokom operacije “Bljesak” proslijedi nekom od vlastitih (postupajućih) tužitelja, Tadićka je taj predmet transferirala u Hrvatsku.
Nakon što zagrebački DORH prouči Tadićkinu “pošiljku” i izjasni se o njoj (negativno, nema nikakve sumnje) na slučaj “Bljesak” će zauvijek biti stavljena tačka/točka i u Sarajevu i u Zagreb, to, glavna tužiteljica, sasvim sigurno, nije učinila na svoju ruku, jer je poznato da ona samostalno ne obavlja ni mnogo manje složene radnje, već ih sugaglašava sa vrhom HDZ-a BiH. Istovremeno je samo Dragan Čović u takvim poslovima manje samostalan od Tadićke, budući da je on izvršilac volje “političkog Zagreba”. Pri tom on ne vidi ništa spornoga, ili barem nelogičnog u tom što “politički Zagreb” posljednjih godina neprekidno diktira tempo, teme i procese pravosuđu Bosne i Hercegovine, on je osjetljiv tek onda kada se u pravosuđe njegove zemlje katkad pokuša umiješati “političko Sarajevo”!?
Kad Tadićka bljesne
“Cijeli taj slučaj se bespotrebno politizirao, riječ je o isključivo pravnoj stvari”, komentirao je slučaj “Zamolnica” iskusni hrvatski odvjetnik Ante Nobilo. On je depešu upućenu u Zagreb iz Tužiteljstva BiH nazvao “prijateljskim potezom” i doveo je u kontekst rasprave u BiH o budućnosti glavne državne tužiteljice BiH Gordane Tadić koju očekuje drugostepena disciplinska presuda nakon što je prvostepenom uklonjena sa te funkcije. O tome su novinari na konferenciji za štampu pokušali dobiti odgovor od Andreja Plenkovića koji je na pitanje da li je o ovom slučaju razgovarao sa liderom HDZ-a Draganom Čovićem. “Jesam, ali nemam namjeru to sa vama podijeliti”, odgovorio je odsječno premijer Hrvatske.
Ostala je javnost i u Hrvatskoj i i BiH uskraćena za odgovor kako je Čović potkrijepio svoje tvrdnje, upakirane u saopćenja Hrvatskog narodnog Sabora da iza “zamolnice” koju je Gordana Tadić, preko Ministarstva pravde (ministar je HDZ-ov Josip Grubiša) Vladi Hrvatske stoji “političko Sarajevo i bošnjačka duboka država”?
“Političko Sarajevo”, “duboku bošnjačku državu”, Stranku demokratske akcije kao generatore svih nevolja u pravosuđu u svojim brojnim objavam markirao je i Milan Tegeltija, nekadašnji prvi čovjek Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, sada beskompromisni i sveprisutni savjetnik Milorada Dodika. Istog dana kada je Sud Bosne i Hercegovine odredio pritvor generalu Vojske RS Milomiru Savčiću, optuženom za genocid u Srebrenici, zbog kršenja mjera zabrane oglasio se Tegeltija jednim u nizu svojih narogušenih twitova: “Ja kad pričam o pravosuđu i njegovom preuzimanju od SDA, to nisu neke populističke priče, to nije nešto usput, ni za dnevnu političku upotrebu. Ja ozbiljno UPOZORAVAM, to ima posljedice u stvarnom životu”. Na kraju je Dodikov savjetnik, da li upozorio, ili zaprijetio da je “ovo uvertira u ono što će se s vremenom tek događati”. “Ovo” je, da podsjetimo, određivanje pritvora čovjeku optuženom za genocid.
Bijeg Milomira Savčića iz Bosne i Hercegovine, u Srbiju, treba li to uopće napominjati, uslijedio je istog momenta kada mu je Sud BiH odredio pritvor, nakon što mu je istovremeno Tegeltijin šef Milorad Dodik obećao “svaku vrstu pomoći”.
Nekoliko dana ranije, nakon što je Disciplinska komisija VSTV-a nepravomoćno smijenjenila sa dužnosti Gordanu Tadić, Tegeltija je oštro reagirao i predvidjeo da će “posljedice ovakve odluke, ukoliko ostane i na kraju postupka, trpjeti svi protivnici SDA”, ali da će ipak “ona posebno teške posljedice imati prema Republici Srpskoj”.
Sa Milanom Tegeltijom i Draganom Čovićem, koji je slučajem Gordane Tadić opterećivao i novog Visokog predstavnika Christiana Schmidta, suglasio se i značajan dio medija lojalnih Fahrudinu Radončiću i Konakovićevoj avlijanerskoj Narodu i pravdi. Svi su oni (“Dnevni Avaz”, kao stožerni propagandni medij destrukcije pravosuđa, njegova izlučevina“Raport”, te analfabetski Latićev paranoično- šizofreni “The Bosnia Times“, koji jedni od drugih preuzimaju tekstove kao štafetnu palicu) u posljednjim turbulencijama unutar pravosudnog, preispoljno tužiteljskog sustava vidjeli posljedicu unutarnji trvenja, motiviranih smjenom Glavne Tužiteljice Tadić. Svi oni, kao i njihovi politički utemeljitelji potpuno su, kao po komandi, previdjeli da su one (turbulencije) posljedica sinhroniziranog pritiska izvana i orkestriranog spoljnjeg ljuljanja i pritiska na pravosuđe. Čak su i novinari u Hrvatskoj (Vlado Vurušić u “Jutarnjem listu”, Sanja Modrić u “Telegramu”) kao i pravni eksperti poput odvjetnika Nobila, u događajima vezanim za famoznu “Zamolnicu” ispoljili više profesionalnog truda i dobre volje i prepoznali zasljepljujući reflex unutarnjih pravosudnih odnosa u BiH, kojima pogoduje hinjena neinformiranost i loše odglumljena neutralnost hrvatskih dužnosnika iz Zagreba i Hercegovine.
S druge strane, bijeg (u Srbiju, dakako) generala Savčića neposredno nakon što mu je napokon izrečen pritvor, ovi su medijski i politički papagaji iskoristili da horski zatraže odgovornost Suda Bosne i Hercegovine i njegovog predsjednika Ranka Debeveca i potpuno bagatelišu krivicu Tužiteljstva BiH i njegove šefice Tadićke.
Vidi šta nam je uradio od Suda Mamić
Ništa ih u višemjesečnom demoniziranju Debeveca i sakraliziranju Tadićke nisu pokolebali presretnuti razgovori između optuženog Savčića i njegovog advokata sa Miloradom Kojićem, predsjednikom Centra za istraživanje rata i ratnih zločina RS-a…koje je objavio portal “Istraga”. Kojić u tim razgovorima u kojima pužuruje Savčića da samoinicijativno ode u Tužiteljstvo BiH i dadne izjavu u prisustvu advokata, pokazuje zapanjujuću informiranost u vezi sa podizanjem optužnice za genocid protiv Savčića i poziva se na insajdera/krticu iz Sarajeva koji mu daje informacije za kojeg veli da je “glavni iz VSTV-a”. Razgovor je vođen krajem 2019.godine kada je na čelu VSTV-a bio Milan Tegeltija. Ovi su stenogrami plastično pokazali kako je “Slučaj Savčić” od početka bio pod kontrolom “glavnog iz VSTV-a” i “glavne iz Tužiteljstva BiH”, tužiteljice Gordane Tadić, te da je samo bilo pitanje dana i tehnike kada će se još jedna optuženik za ratne zločine iz BiH “ispaliti” u Srbiju. Zanimljivo je da Savčić, kao ni desetine optuženika sličnih njemu nije povjerovao obećanju Milorada Dodika da će ga on “zaštititi od progona institucija BiH”; što je sigurno, sigurno je.
Prošle nedjelje je u Sudu BiH održano i ročište Zdravku Mamiću, gazdi NK “Dinamo” koji je pobjegao iz Hrvatske u BiH prije tri godine neposredno uoči izricanja zatvorske kazne od 6,5 godina. Nakon što je Sud BiH već jednom odbacio zahtjev iz Hrvatske, budući da je Zdravko kao i njegov brat Zoran koji se također nakon pravomoćne presude sklonio u Hercegovinu, državljanin BiH, pravosuđe susjedne zemlje gazdu gazdu “Dinama” sada potražuje zbog davanja mita i korumpiranja tamošnjih sudaca. Sudeći prema odgovoru tužitelja Tužiteljstva BiH Olega Čavke, neće biti udovoljeno zahtjevima Hrvatske, ni u ovom, ni u slučaju mlađeg brata Mamića. Novi broj zagrebačkog tjednika “Nacional” objavljuje paprenu priču o pozadini ovog procesa: kako Dragan Čović uz pomoć pojedinih hercegovačkih tajkuna i sebi lojalnih kadrova u pravosuđu u Sarajevu pomaže braći Mamić u borbi protiv pravosuđa Hrvatske. “Nacional” pominje tajkuna Ljiljanka Palca, Mamićevog bliskog prijatelja, biznismena bliskog HDZ-u BiH i njegovom predsjedniku. Za Palca, koji je svojedobno, kao “Nacional” platio višemilionsku jamčevinu za izlazak iz zatvora Milana Bandića, bivšeg gradonačelnika Zagreba, tvrdi se da je u ime Mamića “obrađivao” državnog tužitelja Olega Čavku koji je prošle nedjelje tražio odbacivanje zahtjeva za Mamičevo izručenje Hrvatskoj. Ni Palcu, a ni Čavki nije ovo prvi put da ih se proziva za slične radnje. Iz pravosudnih krugova u Sarajevu posljednjih nedjelja procurila je još jedna potencijalno golema afera: riječ je o bankovnom računu Zdravka Mamića koji je navodno odlukom Suda BiH najprije bili blokiran zbog sumnje na pranje novca, pa ponovo odblokiran čime mu je omogućeno podizanje enormne količine novca. Ozbiljnijih potvrda, niti detalja ovog slučaja još uvijek nema za javnost.
Slučajem braće Mamić, bjegunaca od pravosuđa Hrvatske, pravosuđe Bosne i Hercegovine bavilo se više, češće, potrošilo više ljudskih i materijalno-financijskih resursa nego što je posvetilo kriminalu u bosanskohercegvačkom nogometu, ili sprezi kriminala i pravosuđa u nas. A i jednog i drugog ima, i to u izbilju, barem koliko u Hravatskoj. Dodamo li ovim novim slučajevima, čitav niz sličnih koji su se odvijali u prošlosti kada su se bjegunci iz Hrvatske prebacivali u BiH čije su dokumente posjedovali (Branimir Glavaš, Miroslav Kutle, Ognjen Šimić, Jozo Ćurković…) lako bi se moglo zaključiti da je u posljednjih 10-15 godina država Hrvatska svojim zahtjevima za izručenje, apelacijama, instrumentarijem međunarodne pravne pomoći u ogromnoj mjeri i obimu diktirala teme i dnevni red pravosudnih institucija u našoj zemlji. Naravno da je “pravosudni suverenitet” u globaliziranom, i regionaliziranom sigurnosno-pravnom polju nemoguć i nepoželjan, vodio bi u autarkistični samoizolacionizam, ali ukoliko se međunarodna pravna pomoć primjenjuje jednostrano, manipulativno, ako ne postoji reciprocitet, međusobno uvažavanje dva državna pravosduna sustava, tada imamo ozbiljan problem u kojem Bosna i Hercegovina tretira kao objekt, a ne subjekt međudržavne pravne suradnje.
Pravosuđe Bosne i Hercegovine pretvorilo se u svojevrsni “Exoprt-import”d.o.o u kojem se pravosudni slučajevi uvoze (iz Hrvatske) i izvoze, ilegalno, ali ne i nevidljivo i neočekivano u Srbiju. I jedna i druga država, činjenjem, ili nečinjenjem, otvoreno, ili prikriveno demonstriraju uvredljivi i po ustavni-pravni poredak BiH ponižavajući cinizam (nad)moći.
Vjerovatno je najeklatantniji slučaj mrcvarenja i iscrprljivanja ovdašnjeg pravosudnog aparata (mislim da bi najprimjerenija riječ bila: zajebavanja) od strane Hrvatske onaj sa kojim smo počeli ovaj tekst: njihovim zahtjevom za hapšenje i izručenje Vinka Martinovića-Štele, notornog mostarskog ratnog zločinca osuđenog u odsutnosti na deset godina robije zbog ubistva Mostarke Jasmine Đogić. Ničega tu nema princpijelnog sa stajališta prava, politike, a pogotovo elementarnog državničkog morala!
Štelovanje potjernica
Martinović je prije više od 20 godina u poslednjim danima vladavine Franje Tuđmana, zajedno sa Mladenom Naletilićem Tutom izručen u Haag. Iz stenograma Tuđmanovih razgovora sa bliskim ljudima vidjelo se kako je hrvatski predsjednik osobno podupirao njihovo hapšenje i izručenje vjerujući da će se sa Tutom i Štelom zatvoriti lanac odgovornosti Hrvatske za ratne zločine u BiH koji je otvoren slanjem u Haag tzv. “Viteške grupe” predvođene Dariom Kardićem i Tihomirom Blaškićem. Nakon što je odslužio dvije trećine od 18 godina robije koliko je “fasovao” u Haagu, Martinović je pred Sudom u Zagrebu suđen za ubistvo Jasminke Đogić koje je neposredno nakon rata počinio sa pajdašom Draganom Raspudićem. Nakon što mu je 2016.godine izrečena nepravomoćna kazna od 7 godina zatvora, Štela Martinović je neometano iz Zagreba odšetao u Bosnu i Hercegovinu. U Mostaru godinama živi kao slobodan čovjek, na visokoj nozi, uživa blagodeti “ratnog heroja”. Pokrenuo je nekoliko biznisa i to uz pomoć hrvatskih generala iz BiH i Hrvatske, poput pokojnog Dragana Ćurčića i Mladen Markača. Posjeduje stan i vikendicu, luksuzan džip, vlasnik je najmodernije auto-praonice u Mostaru, pokrenuo je uz pomoć prijatelja iz Hrvatske firme koje se bave solarnom energijom i koje posluju sa federalnim Operatorom za obnovljive izvore energije. Dugo vremena nakon bijega iz Hrvatske imao je poslovne prostorije u krugu “Aluminija”, bile su to zlatne godine Šteline suradnje sa tajkunom Marijom Primorcem- Prndeljom, glavnim snabdjevačem “Aluminija” koji se naročito “razmahao” u vrijeme Vlade Federacije Nermina Nikšića. Utjecajni SDP-ovci su tih godina u internoj komunikaciji Prndelja nazivali “SDP-ovim bankomatom”, jer ih je on i šakom i kapom “kitio” gomilama novca.
Dakle, tog i takvog Vinka Martinovića Štelu, kojeg je velikodušno pustila da pobjegne u BiH, kojem je uz pomoć svojih generala, potpora i fondova pomogla da stane na noge nakon izlaska i zatvora, kojem je, konačno, sudila za zločin počinjen u susjednoj državi, hrvatsko pravosuđe “potražuje” od Bosne i Hercegovine!? Država na čijoj se teritoriji nalazi barem tuce likova optuženih za ratne zločine u BiH (ili presuđenih poput bjegunca Dominika Ilijaševića Come, ili Zdenka Grbavca, inače zeta Bože Ljubića) od pravosudnih vlasti u našoj zemlji traži da im isporuči čovjeka kojeg su osudili samo za to da ne bi bio gonjen u BiH, pa ga uljudno, domaćinski ispratili u Mostar.
Prema informacijama iz sarajevske Centrale SIPA-a, čiji su pripadnici prošle nedjelje u Mostaru uhapsili Martinovića, u dopisu koji im je iz Hrvatske stigao preko INTERRPOL-a stajala je sugestija krovne međunarodne policijske institucije da ga državna agencija uopće ne mora hapsiti, jer ne postoji pravni osnov za njegovo izručenje Hrvatskoj. No, to nije odvratilo čelnike SIPA-e, uhapsili su Vinka Martinovića, priveli ga u Sarajevo, da bi narednog dana Sud BiH odlučio onako kako je jedino bilo moguće: Martinović kao državljanin BiH ne može biti izručen Hrvatskoj, a, drugi osnov, za njegovo neizručenje je što je zločin za koji je osuđen počinjen 1996.godine, dvadeset godina prije potpisivanja međudržavnog sporazuma Bosne i Hercegovine i Hrvatske o izručenju osumnjičenih kriminalaca. Na dan oslobađanja Štele Martinovića Glavna tužiteljica Tadić se u prostorijama SIPA-e srela sa direktorm te agencije Darkom Ćulumom, tvrdokuhanim Dodikovim policajcem, i vrhom MUP-a Republike Srpske. Razgovaralo se, kako je u šturom saopćenju napisano “…o nastavku suradnje u svim predmetima u nadležnosti Tužiteljstva BiH”. Zašto za stolom za kojim se razgovora o “svim predmetima” nije bilo mjesta za predstavnike MUP-a Federacije BiH, nije saopćeno.
Kada bi pastojalo nešto što Dragan Čović i Milorad Dodik usuglašeno nazivaju “političko Sarajevo” tada bi se ovoj neprihvatljivoj, agresivnoj, ponižavajućoj, pokroviteljskoj praski susjeda posvetila ozbiljna pažnja i pokrenule ozbiljne aktivnosti da se ona prekine, ili dovede u okvire koji su prihvatljivi. Ali, budući da od toga nema ni traga, u atmosferi u kojoj se od smjene jedne ambicozne provincijalke potpuno zalutale u pravosuđe pravi prvorazredni (među) državni problem nastavit će bosanskohercegovački pravosudni “Exort-import d..o” još dugo da radi punom parom na sladostrasno zadovoljstvo naših susjeda i njihovih ponoznih pomagača u BiH.
Ulica je Teskelijina u Novom Sadu. Na broju 6, na interfonu pronalazimo prezime Kornjača. Zvonim i ulazim. Kolega Laky će ostati ispred zgrade, da obavijesti “nadležne” ako se ne vratim. Stan broj 17, na posljednjem spratu pripada Kornjačama, ali na ulaznim vratima nema pločice sa njihovim prezimenom. Odmah po ulasku u zgradu uključio sam snimanje na telefonu. Zvonim i vrata se otvaraju. To je on – glavom bez brade.
Duško Kornjača u Novom Sadu, 18.8. 2021.
Duško Kornjača, lice s Interpolove potjernice, optuženik za zločine protiv čovječnosti, ratni gospodar života i smrti u Čajniču. Vječnost je, čini mi se prošla, dok sam progovorio.
“Dobar dan”, kažem učtivo čovjeku na vratima.
“Dobar dan”, odgovara domaćin.
“Jeste l’ vi Duško Kornjača”, prelazim na stvar.
“Jesam”, odgovara potvrdno.
“Ja sam Avdo Avdić, novinar iz Sarajeva”
“Ko?”, pita Kornjača.
“Avdo Avdić, novinar iz Sarajeva”, ponavljam mu.
“Šta trebate”, pita opet.
“Trebao bih da obavim jedan razgovor s vama”, odgovaram.
“Namam ja vremena da razgovaram s vama”, kaže doktor Kornjača.
“Zašto? U bjekstvu ste”, govorim konkretnije.
“Ko ti je u bjekstvu? Ma, nisam ja u bjekstvu. Marš odavde sa vrata”, kazat će odbjegli optuženik za ratne zločine dok mi iz ruke otima telefon.
Duško Kornjača u Čajniču 1992. godine
Nećete vidjeti detalje, ali na snimku još koji sekund kasnije možete čuti dio atmosfere. Telefon je završio na pločicama u stanu, poprilično polomljen. Duško je, potom, uzeo dršku metle zamahnuo prema meni. Promašio je. Koji sekund kasnije na vratima se, iz pravca stana, ukazalo još nekoliko osoba. Muškarac od nekih tridesetak godina uspio je Duška uvući u sobu. Pretpostavljam da je u pitanju Kornjača mlađi. Vrlo učtiv je čovjek, koji se izvinio zbog neugodnosti koje sam doživo. On mi je iznio pomomljen telefon. I tako je završila moja potraga za odbjeglim optuženikom za ratne zločine – doktorom Duškom Kornjačom
“Identične sve su priče oko borbe za Čajniče”, počinje pjesma Baje Malog Knindže posvećena ovom odbjeglom ratnom zločincu.
I uistinu su identične sve priče iz BiH odbjeglih ratnih zločinaca srpske nacionalnosti. Svi se skrivaju u Srbiji. Duško Kornjača je jedan od njih. Na stranici Suda BiH piše da je nedstupan organima BiH. Optužen je da je počinio krivično djelo – zločin protiv čovječnosti.
“Optužnica tereti optuženog Duška Kornjaču. U period od sredine aprila 1992. do kraja juna 1992. godine na području općine Čajniče, u okviru širokog i sistematičnog napada Teritorijalne odbrane i Policijske stanice srpske opštine Čajniče, kao predsjednik Kriznog štaba, kasnije komandant ratnog štaba Srpske opštine Čajniče te predsjednik Skupštine opštine i ministar odbrane u Vladi Srpske autonomne teritorije Hercegovina, kao svjestan učesnik udruženog zločinačkog poduhvata, planirao i naredio progon nesrpskog stanovništva iz općine Čajniče”, navedeno je na stranici Suda Bosne i Hercegovine.
“Identične sve su priče oko borbe za Čajniče. Među prvim puče puška u rukama brata Duška”, glasi dalje pjesma posvećena odbjeglom otpuženiku za ratne zločine u Čajniču.
Duškovog brata Miluna Kornjaču kolega Refik Vejsilagić i ja smo pronašli u junu 2009. godine. SIPA ga je nekoliko mjeseci kasnije uhapsila i smjestila u pritvor. Stvarni ratni vladar Čajniča Duško Kornjača je pobjegao.
Nakon što sam imao “blizak susret” s Duškom Kornjačom nazvao sam Kemala Trgu. Bio je sa svojom majkom Rabijom. Njen sin, a Kemalov brat Hajrudin Trgo ubijen je u Lovačkom domu u Mostini kod Čajniča. U maju 1992. godine u Mostini su ubijena 42 Bošnjaka. Tijela ubijenih snimala je novosadska novinarka Milijana Baletić. Njen sagovornik je bio ispred mjesta zločina bio je Duško Kornjača. Združenim snagama današnji sugrađani iz Novog Sada su kazali da su za “muslimani zverski likvidirali muslimane”.
“Po vašem, šta je bio cilj i svrha, obzirom da su muslimani napali zarobljene muslimane i napravili ovo što su napravili”, pitala je novinarka Baletić svog sagovornika sa dugom bradom i četničkom ikonografijom.
“Vjerovatno su u njima prepoznali te neke koji su sarađivali s njima i bojali su se da ne otkriju te neke namjere za druga dejstva. I zato su željeli da ih, drugim riječima, uklone sa lica zemlje da ne bi postojali svjedoci njihovih djela koja su počinili”, objasnio je Duško Kornjača zločin u Lovačkom domu u Mostini kod Čajniča.
Zbog zločina u Mostini pravosnažno je osuđen Milun Kornjača, brat Duška Kornjače. Ovo je citat iz osuđujuće presude protiv njega.
“Od 19. maja 1992. godine, kao komandir jedinice “Plavi orlovi”, a nakon što je Tadić Veljo, pripadnik jedinice “Plavi orlovi” dana 19.maja 1992.godine u popodnevnim časovima na Mostini u Lovačkom domu, iz automatske puške lišio života zatočenike, Bukva Zlatka, Čaušević Jusufa, Gluščić Envera, Hasović Hasana, Kulelija Safeta, Došlo Jasmina, Gabela Fuada, Bavčić Hamzaliju, Oruč Fehima, Trgo Hajrudina, Čolak Saliha, Cicvara Muharema, Hurlov Hamdu, Šehović Dedu, Agović Ahmu, Agović Mehmeda, Živojević Mehmeda, Vrana Mušana, Velić Zijada, Bukva Mehu, Gazap Hajrudina, Paldum Šemsudina, Čolak Fehima, Gabela Suada, Kešan Hamšu, Kešan Ibru, Kešan Muju i Kešan Ismeta i pored toga što je istog dana kada je izvršeno ubistvo zatočenih lica od prisutnih u prostorijama štaba TO Čajniče u Čajniču saznao da je Tadić Veljo, pripadnik jedinice “Plavi orlovi” izvršio ubistva zatočenih lica u Lovačkom domu na Mostini, nije ništa preduzeo u skladu sa svojim pravima i dužnostima komandira jedinice “Plavi orlovi” da izvršilac ubistava zatočenih lica bude kažnjen”.
Milun Kornjača je osuđen na sedam godina zatvora. Njegov brat i formalni zapovjednik Čajniča Duško Kornjača je u bjekstvu. Živi u Teskelijinoj ulici u Novom Sadu, gdje smo ga i snimili telefonom. Oklop telefona ostao je kod Kornjače.
Državna tužiteljica Ivana Petković zatražila je izuzeće Gordane Tadić nakon što je ona, u svojstvu glavne tužiteljice Tužilaštva BiH, usvojila prigovor tužioca Olega Čavke u vezi sa prijavom koju je ranije podnio protiv tužioca iz Ureda disciplinskog tužioca VSTV-a.
Prema informacijama Istrage, Čavka je prošle godine podnio prijavu protiv disciplinskog tužioca Mirze Hadžiomerovića zbog “neprimjerenih kontakata” i navodnih veza sa direktorom Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmanom Mehmedagićem. Saznanja iz Čavkine prijave su, nedugo nakon toga, objavljena na banjalučkoj Alternativnoj televiziji. Predmet je zadužila tužiteljica Ivana Petković koja je je, nakon početnih provjera, konstatovala da nema nikakve sumnje da je Hadžiomerović počinio bilo kakvo krivično djelo navedeno u prijavi Olega Čavke. Tužiteljica Petković je, potom, donijela naredbu o neprovođenju istrage i tu odluku zavela u TCMS.
“O nesprovođenju istrage, kao i o razlozima za to, Tužilac će obavijestiti oštećenog i podnosioca prijave u roku od tri dana. Oštećeni i podnosilac prijave imaju pravo podnijeti pritužbu u roku od osam dana uredu Tužioca”, navedeno je u članu 216, stav 4 Zakona o krivičnom postupku BiH.
Iako je, kako saznajemo, tužiteljica Petković dostavila odluku glavnoj tužiteljici koja je trebala obavijestiti prijavitelja Čavku, Gordana Tadić to nije učinila. Sve dok Prvostepena disciplinska komisija VSTV-a, na osnovu tužbe UDT-a, nije donijela odluku o njenom razrješenju sa mjesta glavne tužiteljice. Nakon toga Gordana Tadić kreće u “osvetu”. Prijavitelju Olegu Čavki šalje obavijest o odluci tužiteljice Ivane Petković, Čavka, potom, dostavlja pritužbu na odluku i Ured glavne tužiteljice ga usvaja. Tadićeva, potom, daje nalog tužiteljici Ivani Petković da nastavi rad na pretmetu protiv zamjenika glavnog disciplionskog tužioca Mirze Hadžiomerovića. Ivana Petković, prema informacijama Istrage, tada traži izuzeće glavne državne tužiteljice, smatrajući da ima lični motiv, jer je UDT protiv nje podnio disciplinsku tužbu. Naime, prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji Tužilaštva BiH, Kolegij tužilaca Tužilaštva BiH “rješava zahtjeve o izuzeću glavnog tužioca u krivičnom postupku” (član 20, tačka g).
Dakle, da bi se razmatrao zahtjev tužiteljice Petković o izuzeću Gordane Tadić, glavna bi tužiteljica morala sazvati Kolegij. No, ona to, za sada, odbija učiniti.
Zagrebački tjednik “Nacional” u novom broju objavljuje intrigantan tekst koji je u naslovu tvrdi da “Odbjeglom Mamiću u blokiranju izručenja pomažu ljudi vođe HDZ-a BiH Dragana Čovića koji tako prkosi Plenkoviću”. Na početku članka novinar Nacionala prognozira da će i “treći pokušaj izručenja osuđenog i odbjeglog Zdravka Mamića iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku izvjesno biti neuspješan nakon što su se na ročištu održanom u Sarajevu tom potezu sinkronizirano i suglasno usprotivili i njegova odbrana, ali i Tužiteljstvo BiH”. Prema autoru to nije uopće slučajno, budući da “postoje ozbiljne indicije da je Mamić tokom proteklih godina izvršio neku vrstu upada u institucije Bosne i Hercegovine, povezao se sa nekim od glavnih aktera i neke od njih moguće i korumpirao, odnosno uveo u svoju sferu utjecaja”.
PROZVANI LJILJANKO PALAC I OLEG ČAVKA
List kao jednu od važnih osoba u Mamićevoj “mreži” koju je formirao u BiH izdvaja Ljiljanka Palca, hercegovačkog podiuzetnika “iz miljea pokojnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića”. Za Palca se tvrdi da “se u proteklom razdoblju vrlo intenzivno družio sa Zdravkom Mamićem te je čak i snimljen u opuštanju u njegovom društvu”. No, “Nacional” otkriva da je Ljiljanko Palac ” u više navrata viđen sa tužiteljem Olegom Čavkom, direktno zaduženim u predmetu u kojem se odlučuje o Mamićevom izručenju Hrvatskoj”.
“Na prošlotjednom ročištu upravo se Čavka protivio izručenju Hrvatskoj koristeći neobične pravne argumente”, piše “Nacional”.
Jedan od sugovornika, kojeg ovaj list naziva “neposrednim svjedokom događanja u Hercegovini za taj je list kazao:“Palac i Čavka bliski su prijatelji. Osobno sam svjedočio jednom od njihovih brojnih susreta u restoranu “Bezdanzi” u Grudama kada su sami sjedili za stolom i dugo povjerljivo razgovarali. A to svakako nije bio njihov jedini sastanak.”
Navodno je, kako piše “Nacional”, njihov sugovornik “spreman ekplicitno potvrditi vezu na relaciji Mamić-Palac-Čavka, odnosno potkrijepiti tezu da je poduzetnik (Palac) upravo spona osuđenog odbjeglog gazde zagrebačkog “Dinama” s visokim pravosudnim dužnosnicima, ako se za to pokaže potreba”.
No, autor u “Nacionalu” ide korak dalje pa ovaj slučaj proširuje tako što, pozivajući se na svoje izvore, tvrde kako “trag vodi od visokih pravosudnih dužnosnika koji odlučuju o ovom predmetu, a među njima će u konačnici biti i ministar pravde Bosne i Hercegovine Josip Grubeša, vodi direktno u sjedište HDZ-a BiH i njhovog predsjednika Dragana Čovića. Nacionalovi izvori iz Bosne i Hercegovine upozorili su da je Grubešu, kao i nedavno smijenjenu glavnu tužiteljicuz Tužiteljstva Bosne i Hercegovine Gordanu Tadić koja je potpisala zahtjev upućen Vladi Republike Hrvatske da preuzme postupak protiv 14 hrvatskih ratnih zapovjednika i generala…postavio upravo HDZ BiH na čelu sa Draganom Čovićem. I da će isti kadrovi, koji su pod izravnim utjecajem Dragana Čovića, odlučivati o slučaju Mamić”.
MAMIĆEVO POSLJEDNJE ISKUŠENJE
“Nacional” podsjeća da je Čovića hrvatski premijer Andrej Plenković“prigrlio kao svog svoga“, pa ga je, pored ostalog, pozvao na otvorenje Pelješkog mosta na kojem nije bilo mjesta čak ni za predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića.
Jedan od izvora “Nacionala” koji živi u Hercegovini kaže: “Sada treba sačekati odluku o izručenju Mamića. Akteri su Čović i Grubeša i određena suma eura. Vidjet ćemo hoće li Grubeša i Čović isporučiti Mamiće, ili će ih ostaviti da im Gospa u Međugorje šalje poruke…”
List, dakle, smatra da će odluka o (ne)izručenju braće Mamić Hrvatskoj biti politička, a ne pravosudna. “Malo je vjerojatno da tužitelj Oleg Čavka u ovom slučaju djeluje potpuno samostalno i da solira bez konsultacija sa glavnom tužiteljicom Gordanom Tadić-što svakako ne umanjuje važnost njegovih neprimjerenih kontakata sa poduzetnikom Palcem, odnosno njegove neizravne komunikacije sa Mamićem”, citira list jednog od svojih sugovornika.
Zagerbački tjednik za Ljiljanka Palca piše da je građevinski poduzetnik koji se “obogatio mahom na unosnim poslovima na području Sarajeva, a tamošnji mediji ga spominjali u kontekstu istrage tajnih službi zbog sumnjive prodaje u svom 18-katnom sarajevskom neboderu državnim tvrtkama”. Autor misli na neboder koji je prije nekoliko godina sagrađen na ruševinama sarajevskog kina “Kumrovec” u naselju Otoka koji je u vlasništvu Ljiljanka Palca, bisnismena iz Ljubuškog kojeg se povezuje sa najmoćnijom tamošnjom familijom Lučić.
dobro drugari: Ljiljanko Palac, Oleg Čavka i Muhamed Ajanović
Snimak druženja Čavke i Palca i Muhameda Ajanovića “SB” objavila prije godinu dana.
Podsjetimo, portal “Slobodna Bosna” je u junu prošle godine objavio video-snimak i fotografiju iz jednog ugostiteljskog objekta u Sarajevu u kojem su sjedili i razgovarali dravni tužitelj Oleg Čavka i Muhamed Ajanović, sveprisutni stomatolog, dekan Stomatološkog fakulteta u Sarajevu, bliski prijatelj Milana Tegeltije, bivšeg predsjednika VSTV-a i aktuelnog savjetnika Milorada Dodika.
U kratkom snimku čuje se Ajanović koji upozorava Čavku da mu “slušaju ženu”. Pored njih dvojice za stolom je sjedio još jedan muškarac. Riječ je o Ljiljanku Palcu, bizismenu iz Hercegovine za kojeg se u tjedniku “Nacional” tvrdi da je posrednik između Zdravka Mamića bjegunca iz Hrvatske koja od BiH traži njegovo izručenje, i Olega Čavke, koji se u ovom predmetu pred Sudom BiH pojavio kao postupajući tužitelj. “Nacionalovi” izvori otkrili su da su se Palac i Čavka viđali u jednom kafiću u Grudama, a fotografija koju ponovo objavljujemo otkriva da se druže i u sarajevskim restoranima.
“Bosnia”, pisalo je iznad zastavice BiH postavljene na grudima plišanog mede kojeg je Afganistanac krajem juna pronašao u napuštenoj američkoj vojnoj bazi Bagram. U toj su bazi, godinama ranije, hiljade Bosanaca opsluživale snage NATO-a. Većina ih je radno iskustvo stekla u bazi Orao u Dubravama kod Tuzle. Tu su bile stacionirane međunarodne snage kada su julu 1995. godine iz Srebrenice deportovane žene i djeca. Te ’95. godine nije bilo pametnih telefona da se uživo prenosi srebrenički pakao pod zastavom UN-a. Ibro Zahirović imao je kameru i sve dok mu i posljednja baterija nije crkla, snimao je očajne uspaničene Srebreničane kako trče prema kamionima UN-a. Znate već, vidjeli ste sigurno one fotografije i snimke kada se hiljade Srebreničana kači na bijele kamione sa oznakom UN-a, vjerujući da te silne Ujedinjene nacije mogu spasiti njihove živote.
https://www.youtube.com/watch?v=ImzZ_fSV6z4
U bazi pod zastavom UN-a i sa iskaznicom UN-a svoj su posao obavljali prevodioci Hasan Nuhanović, Emir Suljagić i Admir Jusupović. Jasmila Žbanić je kasnije od njihovih života napraviti film. Svijet je bio oduševljen, ali Oscar je otišao onima koji rješavaju problem modernog I bogatog svijeta – alkoholizma.
“Ne sanjajte snove”, govorio je s početka devedesetih Lord David Owen.
“Don’t, don’t, don’t live under this dream that the west is going to come and sort this problem out”, tačno je izgovorio ovaj britanski političar.
U slobodnom prevodu, “ne živite u zabludi da će zapadne sile doći i riješiti vaš problem”.
“Don't dream dreams,” ponovit će Lord Owen pred kamerama dok su hiljade ljudi u BiH iščekivali da sunce izađe sa Zapada i spriječi pokolje i genocid.
Hasan Nuhanović sa porodicom
Prevodilac iz UN-ove baze Hasan Nuhanović ostao je bez porodice. Ujedinjene nacije izbacile su njegove roditelje i brata ispred baze. Kasnije ih je pronašao u masovnim grobnicama, napisao je knjigu “Pod zastavom UN-a”, tužio Nizozemsku, tražio pravdu na ovozemaljskim sudovima, onda su ga ekranizirali kao Aidu i pokazivali svijetu njegovu tragičnu sudbinu.
Emir Suljagić kao prevodilac u UN-u
Emir Suljagić je postao direktor Memorijalnog centra u Potočarima, bori se sa negiranjem genocida, pokušava u svjetskoj javnosti ispričati svoju priču koja slična pričama 8000 drugih Srebreničana, a opet jedinstvena kao i 8000 drugih.
Admir Jusupović kao prevodilac u Potočarima
Admir Jusupović je bio prevodilac na onom čuvenom snimku kada Mladić ulazi u Potočare. Dvadeset i jednu godinu kasnije, on će, kao pukovnik, uvesti svoju jedinicu Oružanih snaga BiH u Potočare. Na mjesto zločina pod zastavom UN-a.
Admir Jusupović u Potočarima, 21 godinu kasnije
General Filip Morion im je 1993. garantovao sigurnost. Sedamnaest godina kasnije je došao u Potočare, da pred 8000 grobova moli za oprost.
“Don't dream dreams”, ponavljao je Lord David Owen prije nego će Nino Ćatić u posljednjem izvještaju kazati sljedeće: “Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu, poginuli i ranjeni se neprestano dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padne na ovaj grad. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima.. Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu više neće biti bitno”.
Ne sanjajte snove, govorio je Lord David Owen prije masakra. Ne sanjajte da će zapad doći da riješi ovaj problem.
Snove su imali i Afganistanci koji zu željeli otvorenije društvo. Kada su zapadne sile, nakon 11. septembra započele vojnu operaciju rušenja talibana, svi su bili ubijeđeni da ih UN i zapadne sile nikada neće izdati. Zapadnjaci su za partnera izabrali generala Abdul Rašida Dostuma, koji će, prema pisanju svih relevatnih medija, nedugo nakon toga zarobiti nekoliko stotina talibana, koje će zatvoriti u kontejnere i odvesti pustinju da bez hrane i vode čekaju smrt. “”Heroj” Dostum će, potom, postati postati potpredsjednik “demokratiziranog” Afganistana, izgradit će dvorac, pozlatiti namještaj. Korupcija je nagrizala “modernu državu” i talibani su se vratili.
Bivši američki državni sekretar Mike Pompeo srest će se 2018. godine Mullahom Beradarom u Dohi. Talibanski vođa je postao faktor stabilnosti.
Zatim je pao i Kabul. Zapadne diplomate su pobjegle. Civili su utočište zatražili u bazi na aerodromu nazvanom po prvom “demokratskom” predsjedniku Hamidu Karzaiju. Umjesto na kamione, panično su se kačili na avione. Mediji izvještavaju o tragediji, televizije uživo prenose užas iz Kabula. Talibani su počeli hapsiti i strijeljati one koji su radili za strance. A stranci sui h zaboravili. Dok Vijeće sigurnosti UN-a hitno zasijeda, stižu prve vijesti o ubistvima prevodilaca koji su radili za zapadne sile.
Quo vadis, Aida?
“Don’t, don’t., don’t live under this dream that the west is going to come and sort this problem out. Don't dream dreams”.
Ne sanjajte snove da će zapad doći i riješiti vaš problem.
“Talibani su nam pomogli da se prebacimo do baze u blizini aerodrome”, kazao je ponedjeljak popodne za Istraga.ba bh. državljanin S. koji se godinama bi angažiran u Ambasadi Njemačke u Kabulu na poslovima osiguranja.
On je jedan od četvorice državljana BiH koji su bili angažovani njemačkoj ambasadi u Afganistanu. Diplomate su, njih trojica, Ambasadu napustili ranije. No, ostalo osoblje je sa evakuacijom započelo tek u nedjelju kada je postalo jasno da će talibani preuzeti glavni grad Kabula.
“Svi uposlenici ambasade, osim diplomata, krenuli su zajedno prema aerodromu. Uspjeli smo se probiti. Sada smo na sigurnom. Njemačka ambasada nam je obećala evakuaciju”, kazao nam je naš sagovornik, potvrdivši da su s njim još trojica bh. državljana.
Prema informacijama Istrage, ovi bh. državljani radili su za zaštitarske kompanije Dyncorp i Hart i i bili su zaduženi za čuvanje Ambasade Njemačke u Kabulu.
Računajući ovu četvoricu bh. državljana te još petoricu koji su se ranije uspjeli prebaciti u bazu na arodromu kod Kabula, u Afganistanu se trenutno nalazi najmanje devet državljana BiH koji čekaju evakuaciju.
Istraga.ba je u nedjelju ujutro objavila izjavu jednoj od trojice Lukavčana koji se nalaze u Afganistanu i koji su bili angažovani u jednoj od britanskih kompanija. I njima je obećana evakuacija u ponedjeljak (danas), ali prema informacijama Istrage, nije realizirana.
Priča je filmska – zašto ne, SFF je u punom jeku – no u kuloarima je sve češća i obično počinje ovako: Iscurilo im je vrijeme. Bolje obaviješteni se pozivaju na intervju dugogodišnjeg zastupnika u njemačkom Bundestagu Josipa Juratovića u Oslobođenju, u kome je najavio “kraj političkih etnobiznisa”, plastično ustvrdivši kako se Milorad Dodik “najviše eksponirao”, ali su i “vođe druga dva konstitutivna naroda, Bošnjaka i Hrvata, u sličnom problemu”, pa su sve trojica nervozna jer, parafraziram, postaju i svjesna da više neće odlučivati s obzirom da znaju da je došao kraj i šta ih čeka. Juratović je uvjeren da su najveće greške u prošlosti i pravljene tako “što su se neki osobni, privatni razgovori i dogovori vodili, što nije bilo dobro. To je samo stvaralo nepovjerenje prema međunarodnoj zajednici i mislim da se i ta era mora završiti”. Elaborirao je ovaj vrsni poznavatelj prilika na Balkanu silu datih i neispunjenih obećanja, ali i konstatirao kako se trojka koju čine Dodik, na čelu SNSD-a, te Dragan Čović i Bakir Izetbegović, lideri HDZ-a BiH i SDA, jedino slažu oko toga da se ne slažu. I to je zapravo suština agonije Bosne i Hercegovine u kojoj bi se mogle apotekarskom vagom mjeriti pojedinačne krivice, no jasno je da zajedničkim snagama nisu htjeli riješiti niti jedan problem, zbog čega smo već godinama svi taoci njihovih istrajnih svađa.
Zaplivao na duplerici
Zato smo danas u jednoj od najvećih postdejtonskih kriza, kojoj se kraj ne nazire. Doima se da je toga najsvjesniji Dragan Čović, koji se naprosto izgubio s političkih radara pa su ga njegovi omiljeni novinari kao slučajno presreli na Čabulji, gdje je planinario, i uz Trebižat, u kome je demonstrirao plivačke vještine. Tako je tobože opravdao političku šutnju i na Inzkove dopune Krivičnog zakona BiH – zabranu negiranja genocida – ali i dolazak novog visokog predstavnika u našu zemlju Christiana Schmidta, no baš su se zato na portalu Hercegovinainfo i šalili kako je “prvi puta otkako je na čelu HDZ-a zaplivao na duplerici jednih novina”. Dodik, pak, nemilice pliva uzvodno i iz dana u dan je sve više iza crvene linije na kojoj je godinama držao i opoziciju u RS-u, ali i svog prijatelja Čovića i vječnog oponenta Izetbegovića i podobar dio međunarodne zajednice. Mora mu se priznati da je uspio ogoliti i politiku Rusije i Kine u Bosni i Hercegovini i potpuno ih konfrontirati ostatku Vijeća za implementaciju mira u našoj zemlji. No, i samog sebe sa zvaničnim Beogradom iz koga srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić šalje sve jasnije poruke: on, naime, uopće nema dilema da će njemačka kancelarka na predstojećem susretu sa bivšim i aktuelnim visokim predstavnikom iskazati snažnu posvećenost rješavanjima problema u Bosni i Hercegovini i dati punu i nedvosmislenu podršku odlukama OHR-a. Za razliku od Dodika, čiji se napadi na Sjedinjene Američke Države intenziviraju (“Čim se Trump vrati, mi se otcjepljujemo”, jedna je od zabavnijih ali i blažih izjava), Vučić je State Departmentu zahvalan na kontinuiranoj podršci projektu Open Balkan i uopće ne dvoji da SAD razumiju suštinu problema u regiji.
Ako je suditi po izjavama lidera, SDA baš i ne razumije o čemu je riječ. Dok zemlja i (bukvalno) gori, lider najjače bošnjačke partije smori se dajući izjave koje poslije mora objašnjavati. Radije bih umro nego da genocidaši zavladaju dijelom BiH, kazao je Izetbegović, pa nam poslije pričao da nisu krivi narodi, on nije mislio kako je rekao, ali je odmah potom optužio i proglasio odgovornim sve one koji glasaju za Dodika “jer podupiru takve politike, dakle, destruktivne, secesionističke, nazadne, šovinističke i tako dalje. Da oni koji glasaju za njega i u tome ga podupiru nose suodgovornost, za sve što se dešava, reći da su krivi samo političari, da nisu krivi narodi, odnosno birači u ovom slučaju, naprosto ne stoji, sukrivci su… Snose odgovornost, podržavaju loše, destruktivne politike. Politike koje ni njima ne donose dobro”. Kad je već tako, vrijedi pitati Izetbegovića jesu li glasači SDA, birači u ovom slučaju, sukrivci i nose li suodgovornost za politiku koju on vodi i čiji su rezultat ne samo korupcijske i ine afere već i federalna Vlada koja već odavno ne vlada, ekonomski kolaps koji kuca na vrata i beskrajna bitka oko hodžina jorgana na šta već odavno liče unutarbošnjački ratovi? Ako je njemu utjeha što je Republika Srpska duplo zaduženija od FBiH, što u RS-u žive najsiromašniji penzioneri u Evropi (a i plaće su 20 posto niže), neka priupita penzionere u Federaciji kako sastavljaju kraj s krajem i privredu kako opstaje. Izetbegović se – sve udarajući u patriotska prsa – jednako obračunava sa svojim političkim konkurentima, pa je cijela SDA puno više posvećena zatvaranju kadrovskih križaljki po kantonima nego Open Balkanu. A da se i ne pominje njegova potreba da svako malo ponovi kako “bošnjačka strana uporno prelazi preko koječega”, čime zapravo razotkriva svoje duboko uvjerenje da su Bošnjaci ti koji će u jednakopravnoj Bosni i Hercegovini određivati ko je kad i kako jednakopravniji.
Interesi
To temeljno nerazumijevanje demokratskih procesa i ljudskih prava nije, naravno, Izetbegovićev ekskluzivitet, ali jeste pokazatelj zašto je današnja Bosna i Hercegovina podijeljena po svim šavovima i vjerovatno najbolja ilustracija sistema spojenih posuda u kojem obitavaju trojica nacionalnih lidera. Čović je svojim HNS-om ukinuo pluralizam u hrvatskom biračkom tijelu (zato mu Željko Komšić i jeste crvena krpa), Dodik je na Inzkovom zakonu uspio vezati ruke opoziciji, a Izetbegović svojom probuđenom sviješću o građanskim afinitetima zapravo nastoji napraviti isto. Naravno, problem građanskih partija jeste nespremnost da pojedinačne interese i sujete stave u drugi plan, ali ako birači poslušaju Izetbegovića pa podijele krivicu za politiku SDA s njim, nije isključeno da zapušu i neki drugačiji, da ne kažem demokratičniji vjetrovi. Koji će mjeriti vrijeme političkim partijama po količini ispunjenih obećanja, a ne istrajnosti u njihovom neispunjavanju.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
.jpeg)
dobro drugari: Ljiljanko Palac, Oleg Čavka i Muhamed Ajanović
