Nema mi pomoći: svakog januara, u ovo vrijeme, dok jedni planiraju zimski odmor prisjećajući se snježnih radosti, drugi sumiraju godinu, a treći rezimiraju zbivanja oko 9. januara, ja razmišljam o prevari svih prevara koju nam je servirao Miroslav Lajčak. Ima tome ravno 14 godina, u vrijeme kada je bio visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. Negdje uoči Božića 2007. odlučio je okupiti novinare, istraživače, a sve da bi – pazi sad – zatražio pomoć u borbi protiv korupcije. Hoće, rekao je, odmah iza Nove godine da napravi snažan antikorupcioni tim OHR-a, ali mu trebaju primjeri i dokumenti.

Velike i sitne ribe

Ekipa Dana, Slobodne Bosne, Senad Hadžifejzović, Bakir Hadžiomerović, za divno čudo, složni i jedinstveni – tu smo! Moje muške kolege velikodušno su me izabrale za koordinatoricu rečenog zadatka, tako da sam desetak dana provela sortirajući dokaze, tekstove i snimke ozbiljno inkriminirajućih afera i vjerovali ili ne, nekako u ovo doba 2008. sa dva velika cekera (nije bilo šansi da ih sama odnesem!) zakucala na vrata OHR-a. Da Lajčaka sve dočeka spremno! O kako smo svi skupa bili naivni! Ne samo da je izostao tim i snažna borba protiv korupcije već se ispostavilo da su našim dokazima počeli da mašu, sve hvaleći se poštenjem, najrigidniji akteri korupcijskih afera, kojih, ponavljam, ni tada – kao ni danas – nije manjkalo. No, da je posustala naša spremnost da vjerujemo u pomoć međunarodnih predstavnika (u to su se doba u Tužiteljstvu BiH korupcijom i bavili strani tužitelji), ne trebam naglašavati, a Lajčak nam je svima postao pristojna definicija zaštitnika korupcije, dostojan pandan domaćim političarima ogrezlim u vjerovanju da su oni i zakon i država i moć i narod i partija, ne tri, dakle, već pet u jedan.

Mirsad Kukić je u tome času već bio pravosnažno osuđen: kao generalni direktor rudnika Banovići prekoračio je granice službenog položaja (domaći eufemizam za korupciju), omogućivši nezakonito pribavljanje koristi drugim osobama, među kojima je i njegova majka, stoji u presudi iz 2006. godine, koja je 2014. brisana iz kaznene evidencije, s obzirom na to da je svoje odslužio. Danas je zastupnik u Parlamentu BiH, a i prije i poslije presude Kuko je radio isto – vladao Banovićima po vlastitom nahođenju, ne obazirući se mnogo na detalje od kojih su satkani zakonski paragrafi. Mirsad Kukić je upravo korupcijom izgradio moć koju je godinama koristila SDA, a kada ga je u proljeće 2018. godine isključila iz svojih redova, napravio je vlastitu PDA i nastavio svojom mrežom (korupcije) ne samo saučestvovati u politici već i učestvovati u vlasti kao važan faktor. Nema partije koja nije s Kukom sklapala dealove, pa valjda zato i ne treba da čudi prva Kukićeva reakcija na stavljanje na američku crnu listu: iznenađen i uvređen, kazao je kako je SAD neko doveo u zabludu! Sada, navodno, razmišlja o ostavci, no Kukić je – pravo govoreći – samo metafora domaće korupcije, koja je u korijenu vladanja Bosnom i Hercegovinom i koja je najmanji zajednički sadržilac političkih partija bez obzira na njihovu snagu i moć, etnička i ostala određenja. Godinama već slušamo kako će kad pobijede birati stručne umjesto podobnih, poštene na račun odanih i kvalificirane umjesto rodbine i prijatelja, a čim namirišu vlast, počnu padati časne partijske kako su njihova podobna, odana i nedovoljno kvalificirana braća, kumovi, supruge i ostala familija moralne vertikale koje donose preporod.

Kukić je, može se i tako reći, bošnjačka inačica Nikole Špirića, no i jedan i drugi su sitne (korupcijske) ribe. Kapitalac je, naravno, Milorad Dodik, već odomaćeni kadar američke crne liste, kojem su u posljednjem paketu sankcije proširene, da ne kažem uduplane. Od 2017. kada je stavljen na crnu listu zbog podrivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, hvalio se svojom borbom protiv velikih sila, sve glumeći nacionalnog heroja. Već tada je bio heroj korupcije, još je ranije, naime, dao onu čuvenu izjavu o tromilionskom kreditu IRB-a RS-a njegovom sinu Igoru: “Pa šta treba, da se dijete drogira?” Dijete je od prvobitnih voćarskih ambicija odustalo, pronašao se u IT sektoru, koliko je u međuvremenu kreditiran, o čemu sve odlučuje, vjerovatno ni sam ne zna, no u prilično je uvezanom lancu firmi koje se vrte oko medijskog sektora i Alternativne televizije, koja se također našla na listi sankcioniranih. Iako ovih dana pljušte dušebrižničke ovacije slobodi govora u RS-u, živa je istina da je ATV Dodikov propagandni servis koji se time čak i ponosi. On se na ATV-u ne pita, već sam odlučuje, i što je najtužnije, on je osobno od ATV-a napravio servis mržnje prema svima koji ne dijele njegove stavove: Srbi su izdajnici, Bošnjaci nepoželjni, a Bosna i Hercegovina nevolja iz koje on za Srbe traži izlaz. I sve im to debelo naplaćuje: da je drugačije, ne bi plaćom od politike svoje imanje u Laktašima protegao i na susjednu općinu. O da, znamo svi da Dodik nema imovine u SAD-u, njega – kao i Špirića – mnogo više brinu bliže evropske destinacije i otuda su sankcije Evropske unije daleko veći teret, da ne kažem strah.

Naravno, američke sankcije Dodiku i ATV-u, poput onih nedavno izrečenih grupi Srba sa sjevera Kosova, nisu nimalo za odbaciti: kako god se to kome činilo, sankcije ove vrste su put u (poslovnu) izolaciju, a znamo jako dobro da su ovdašnji političari i najveći biznismeni. Dodik je, zapravo, samo prvi koga je Bidenova administracija javno prozvala. Da domaće pravosuđe, diljem Balkana, radi svoj posao, ne bi državni američki sekretar Antony Blinken niti OFAC morali govoriti o korupciji u našim zemljama. A da je epska, znamo i bez njih, no ono što se pravimo da ne znamo jeste dubina do koje je korupcija prodrla u naše živote. Najveća zasluga svakako pripada domaćim velikim ribama, ovdašnjim političkim liderima, ali rame uz rame s njima je pravosuđe koje im to omogućava. Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, prije koji dan je, braneći Dodikove pozicije na novoj crnjoj američkoj listi, objašnjavao kako je godine proveo po sudovima, no zaboravio je valjda kako su procesi protiv njega prvo razdvojeni na 14 dijelova, potom su dokazi nestajali pješke po Sarajevu, da bi se na kraju izborio za promjenu toka rijeke kako bi njegova hacijenda imala položaj dostojnika vrijednog izmjene Izbornog zakona. Milan Tegeltija nije učestvovao u spašavanju političara Dragana, ali jeste u sprečavanju brojnih istraga korupcijske mreže HDZ-ovih tajkuna. SDA je svoje probleme davno riješila: podjelom na podobne i odane, kapilarnom mrežom korupcije zapravo štiti svoje finansijere i strogoću trenira na nepoćudnim. Zbog svega toga, Tegeltijina najnovija pozicija, ona koju sa suprugom Tijanom ima na crnoj listi, doima se kao posljednje (američko) upozorenje pravosudnoj hobotnici u BiH da odmakne od pogađanja i dohvati se posla. I konačno suoči sa korupcijom.

Tužna istina

U najavama novih mjera američke administracije s ciljem očuvanja mira na Balkanu i borbe protiv korupcije, spominju se enormne brojke. Naš kolega iz Banje Luke, pozivajući se na diplomatske izvore iz Beograda, objavio je prije koji dan kako su sankcije spremne za još 52 osobe, odnosno firme iz RS-a, 54 iz Federacije, a čak 400 iz Srbije?! Uz tvrdnju da na listi (recimo) nema Fadila Novalića, ali ima i Bakira Izetbegovića i Bisere Turković, te da je najveći predstavnik HDZ-a upravo Čović, uvjerava nas kako se steže obruč oko široke mreže Dodikovih biznisa, a sve zato što SAD hoće da razgolite korupcijsko herojstvo političara koji se kriju iza nacionalnih interesa. Čak i da se takvo nešto dogodi, ostaje tužna istina da bitku za BiH moramo izvojevati na domaćem terenu, borbom protiv korupcije u vlastitim atarima i potragom za onima u politici koji će konačno primijeniti vlastita obećanja. Umjesto trgovine interesima i ličnih ambicija da budu izetbegovići, čovići i željke. Dodik je svakako izvan kategorije.