Kada je 2016 godine, poslije dugomjesečnih protesta i krvavog upada razjarenih nacionalista u makedonsko Sobranje, Zoran Zaev preuzeo vlast od Nikole Gruevskog u Makedoniji, to je bila regionalna ali i svjetska senzacija. Svjetski lideri su se utrkivali u čestitkama novom makedonskom premijeru koji je predstavljao sve suprotnosti režima Nikole Gruevskog. Zoran Zaev dobio je povjerenje makedonske kritičke javnosti sa obećanjima za korjenite reforme korumpiranog društva, otpočinjanje evroatlantskih integracija kao i poboljšanje međuetničkih odnosa, prije svega između Makedonaca i Albanaca u zemlji. Sljedeće, 2017. Godine, Zaev je pomjerio još jednu granicu kada je sa tadašnjim grčkim premijerem Aleksisom Cirpasom potpisao Prespanski dogovor i riješio decenijsko pitanje imena između Makedonije i Grčke. Zaev i Cipras su postali demokratski svjetionik na tamnom Balkanu i čak su predloženi za Nobelovu nagradu za mir. Ali kako rješavanje nacionalnih pitanja na krvavom Balkanu nikada ne može proći civilizovano ili kultivirano kao u Zapadnoj Evropi, tako su i Cipras i Zaev kasnije platili danak za svoje žrtvovanje za mir i napredak. Cipras je izgubio izbore od desno orjentiranog Kirijakosa Micotakisa, a Zaev je svoju ostavku podnio prošle nedjelje, poslije gubitka lokalnih izbora. Sva su istraživanja javnog mnijenja pokazivala da većina etničkih Makedonaca ne može da oprosti Zaevu što je promijenio ime zemlje i za unutrašnju upotrebu, a kao so na ljutu ranu je dodat i neuspjeh da se počnu pregovori sa Evropskom unijom. Punopravno članstvo zemlje u NATO-u je trebalo biti utješna nagrada, ali očigledno to Makedoncima nikada nije bilo dovoljno i oni su se opravdano osjećali iznevjereno od strane Brisela. Evropski lideri se nisu previše obazirali na upozorenja da će blokiranje makedonskog puta, prvo od Francuske pa poslije od Bugarske, stvoriti demokratski i bezbjednosni vakuum u zemlji koji će iskoristiti “treće strane”. Zoranu Zaevu je, jednostavno, bilo dosta laži Evropske unije, dok su istovremeno Evropljani od njega tražili da održava stabilnost u zemlji. Istovremeno, i u prvim izborima 2016. i u lanskim parlamentarnim 2020, godine, Vlada Zorana Zaeva nikada nije imala ubjedljivu većinu u Sobranju. Parlamentarna većina je uvijek je bila na ivici i zato je Zaev morao konstantno praviti kompromise sa koalicijskim partnerima, prije svega sa albanskom strankom DUI. Ti su se kompromisi odrazili i na zastoj u reformama ali i u očiglednom porastu korupcije. Kombinacija ovih faktora i nemanja pravde za kriminal bivše vlasti Nikole Gruevskog koji je i sam uspio da pobjegne od zatvorske kazne u Mađarsku, duboko su razočarale glasače. Poslije jedanaestogodišnje vladavine Nikole Gurevskog, jedina je nada bila vlada Zorana Zaeva i ona nije uspjela da ispuni osnovna obećanja. To razočarenje nije donijelo nove glasove na konto opozicije, i VMRO – DPMNE je i na ove izborima dobila isti broj glasova kao i na prošlim, kada je bila poražena od SDSM. Ali sada kritički birači SDSM jednostavno nisu izašli na glasanje. Zoran Zaev je tada shvatio da je bolje da ponese odgovornost nego da produži u političkom limbu. Ostavka Zorana Zaeva je, inače. prvi takav čin u makedonskoj istoriji, kada je premijer priznao ličnu odgovornost za izborni poraz i povukao se sa mjesta predsednika vlade i prvog čovjeka stranke.
(Sead Rizvanović je urednik i reporter makerdonske TV 24 Vesti)
