Sudbina je tako htjela da avion turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana, nakon što je ove subote poletio iz Sarajeva, sleti u Golubovce kod Podgorice. Baš tu, nedaleko od aerodroma, svoj su životni put započele dvije sestre koje su ove godine obilježile “ljeto u zlatnoj dolini”. Sebija i Izeta. Prva je samo direktorica, a druga kreativna direktorica. Sebija nosi prvo bošnjačko prezime, dok je Izeta zadržala svoje djevojačko. Prva je vladar zdravstva i najveće bošnjačke partije, dok je druga zadužena za “evente” i “sedmu umjetnost”. Sebija je idol “desno” orjentirane bošnjačke (kvazi) elite, dok je Izeta, zajedno sa mužem Mirom Purivatrom, heroina wannabe “građanskog Sarajeva”, kojem su šetnja crvenim tepihom i partiji sa “stranim turistima/diplomatama” postali svrha života.
Izeta Građević
Ako ćemo realno, dvije najbitnije ličnosti koje su ove godine posjetile Sarajevo su turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan i frontmen irskog benda U2 Bono Vox. Erdogan je bio gost u režiji Sebije Izetbegović, dok je Bono u Sarajevo stigao u skladu sa scenarijem Izete Građević. I zato su sestre Građević najzaslužnije za organizaciju dva najbitnija događaja u životima Bošnjaka – svadbe decenije Jasmine Izetbegović i Sarajevo film festivala. A oba “eventa”, da govorim jezikom “modernih sarajevskih ljevičara” koji po svaku cijenu žele biti drugačiji, uglavnom su stjecište (kvazi) elite, koja šetnjom kaldrmom ispred Begove džamije ili crvenim tepihom ispred Narodnog pozorišta želi sebe napraviti većom nego što objektivno jeste. Brojna su sarajevska kina propala čekajući “ljubitelje” sedme umjetnosti, čija se ljubav prema filmu pojavi samo onda kada postane stvar prestiža sjediti ispred velikih ekrana i kinima sa “engleskim” opisom. Kao što je stvar prestiža SDA-ove desno orjentirane mladeži bilo napraviti selfie iz Evrope i Begove džamije sa “najvećom kćerkom” našeg naroda i narodnosti.
Hu iz ju? Maca Diskrecija
Dok je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan, leđima okrenut mihrabu, a licem usmjerenim prema mladencima, učio Kur’an, lijevo od njega, odmah iza leđa budućeg punca Bakira Izetbegovića, sjedio je Muhamed Šabanović, u narodu poznatiji kao “Hu iz ju”. Ima jedan snimak koji se već odavno vrti na youtube. Ukratko, Muhamed Šabanović prekida jednog turskog državljanina dok daje kritičku izjavu o Erdoganovom režimu, govoreći mu – “Hu iz ju”. E, baš tu sintagmu možete pročitati na njegovom FB profilu koja bi, eto, trebala poslužiti za lakšu identifikaciju Muhameda Šabanovića. Taj i takav “Hu iz ju” bio je, ne računajući mladence i Erdogana, prva zvijezda svadbe decenije koja se, da budemo realni, pretvorila u SDA-ov Kongres pojačan direktorom Obavještajno-sigurnosne agencije Osmanom Mehmedagićem. Dovoljno je bilo pratiti “storije” Konakovića u nastanku, koji se odaziva na ime Haris Zahiragić, da bi se vidjelo poltronstvo mlađih naraštaja SDA prema “najbitnijoj” bošnjačkoj familiji ovog milenija.
Muhamed Šabanović zvani “Hu iz ju”
Nije svadba Jasmine Izetbegović i Ćamila Humačkića sporna zbog same ceremonije vjenčanja. Nije sporno ni to što ih je vjenčao reisu-l-ulema Husein Kavazović, što je Erdogan učio “ašere”, niti je sporno što je vjenčanje bilo u Begovoj džamiji. Sporno je to što je događaj poslužio za demonstraciju sile familije Izetbegović koji su, pozivajući, Zahiragiće i njemu slične “hu iz ju” osobe, pokazali da im ne trebaju ravnopravni gosti i prijetelji, već – podanici. Koji su, za mrvicu pažnje i selfie sa nekim iz obitelji, spremni učiniti sve za Izetbegoviće.
Ni Sarajevo film festival nije sporan kao događaj. Naprotiv, potreban je. Ali, ne računajući ljude iz filmske industrije i one kojima je film i ljubav i posao, SFF je postao događaj na kojem se više medijskog prostora posvećuje haljinama Dalije Konaković i Bože Vreće, nego filmovima koji se prikazuju. Crvenim tepihom je u živom TV prenosu šetala Maca Diskrecija (znate već ko je i nema potrebe da opisujem njena dostignuća). I nije ni to toliko sporno, koliko je sporno to što je Sarajevo Film Festival postao događaj za demonstraciju sile takozvanog građanskog Sarajeva koje ismijava goste i haljine na svadbi Jasmine Izetbegović samo zato da bi njihovi gosti i njihove haljine djelovale ekstravagantnije nego što uistinu jesu.
Maca Diskrecija na crvenom tepihu
Nema puno razlike između kvazi elite okupljene oko SFF-u i one oko svadbe Izetbegovića. Razlika je tek u tome što ovi prvi misle da su više vrijedni jer slušaju muziku drugačiju od prosječnih Bosanaca, oblače se “cool” i idu na “evente”, a ovi drugi su ubijeđeni da su vrjedniji od svih drugih jer su u Begovoj džamiji, zajedno sa “sultanom Erdoganom” svjedočili vjenčanju prve kćerke bošnjačkog naroda. Ova prva, SFF mladež, za sebe će uvijek reći da je “otvorenog uma”, a zapravo je riječ o zatvorenoj grupi navodno otvorenih ljudi. A ova druga, SDA-ova mladež, svoju će životnu filozofiju graditi na veličanju familije Izetbegović, nazivajući Sebiju kraljicom, prezirući, pritome, sve ono što je drugačije od njih. “Evente” za prvu grupu, koja prezire ovu drugu, godinama organizira i režira Izeta Građević. A događaje za ovu drugu grupu, koja prezire ovu prvu, organizira Sebija Građević.
Kantonalna tužiteljica iz Sarajeva Željka Radovanović – Sokić prikrila je ključne dokumente od Općinskog suda u Sarajevu kada je krajem jula zatražila izdavanje naredbe za izuzimanje dokumentacije iz Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, a koja se odnosi na odluku ministra Aljoše Čampare da “po hitnom” i sumnjivom postupku da bh. državljanstvo Džaferu Drndi, ocu svoga prijatelja Adisa Drnde.
“Sud je 19. jula 2021. godine zaprimio vaš prijedlog za izdavanje naredbe za privremeno oduzimanje predmeta. Pozivate se da u roku od osam dana od dana prijema ovog dopisa dopunite svoj prijedlog u smislu da dostavite dokumentaciju kojom potkrepljujete svoje navode iz prijedloga, a sve kako bi sud isti prijedlog razmotrio, utvrdio da li postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo i eventualno donio odluku u tom pravcu. U protivnom, sud će postupiti shodno odredbi člana 162, stav 3 Zakona o krivičnom postupku FBiH”, navedeno je u aktu koji je 29. jula 2021. godine sutkinja za prethodni postupak Ajla Papović-Mujan dostavila Kantonalnom tužilaštvu Kantona Sarajevo.
akt Općinskog suda u Sarajevu
Tužiteljica Željka Radovanović-Sokić u tom je trenutku otišla na odmor pa dalja sudbina njenog zahtjeva za izdavanje naredbe za izuzimanje dokumentacije iz Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova nije poznata. Istraga je u posjedu njenog prvog akta i vidljivo je da ona nije dostavila nijedan prilog kojim bi potkrijepila sumnje da je federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara počinio krivično djelo kada je oca svog prijatelja pod sumnjivim okolnostima upisao u knjigu državljana BiH.
prijedlog tužiteljice Radovanović-Sokić
Kako se može vidjeti, postupajuća tužiteljica u obrazloženju navodi da je Federalna uprava policije dostavila službeni Izvještaj o preduzetim mjerama i radnjama koji se odnosi na davanje državljanstva Džaferu Drndi. Međutim, ona sudiji za prethodni postupak nije dostavila taj akt, kao ni 33 druga dokumenta koja je njoj Federalna uprava policije dostavila kao prilog svom izvještaju. Na fotografijiama ispod je popis dokumenata koje je FUP dostavio tužiteljici Radovanović-Sokić, ali je ona odlučila da sudiji za prethodni postupak ne dostavi nijedan od navedenih dokaza.
Podsjećamo, Istraga.ba je sredinom maja objavila da je federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara nezakonito dao državljanstvu ocu svoga prijatelja Adisa Drnde, koji je, inače, službenik Državne agencije za istrage i zaštitu – SIPA. Tada smo objavili da je Čampara, unatoč pismenim upozorenjima svojih službenika, u februaru prošle godine nezakonito dao bh. državljanstvo Džaferu Drndi. Tokom postupka izdavanja državljanstva, Aljoša Čampara i Adis Drnda vršili su pritisak na službenike Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova. Sve je ovo navedeno u Izvještaju o poduzetim mjerama i radnjama koji je 11. marta ove godine Federalna uprava policije dostavila Tužilaštvu Kantona Sarajevo.
Kao priloge ovom Izvještaju, FUP je, već smo naveli, dostavio 33 dokumenta koji potvrđuju zloupotrebe prilikom upisa Džafera Drnde u knjigu bh. državljana. No, dva su dokumenta ključna. Prvi je kopija nacrta Rješenja broj 01-03-03/2-13-4-1121/19 od 3. februara 2020. godine, a drugi je ovjerena kopija Rješenja broj 01-13-4-15 , također od 3. februara 2020. godine. Prvim aktom FMUP odbija zahtjev za sticanje državljanstva za Džafera Drndu, a drugim aktom, nastalim istoga dana, FMUP Džaferu Drndi daje državljanstvo BiH.
Analizom dokumentacije i saslušanjem svjedoka, piše u Izvještaju Federalne uprave policije, nesporno je utvrđeno da je sve dogovoreno u kabinetu ministra Čampare, na sastanku održanom 31. januara 2020. godine. Tog dana je, naime, ministar Čampara u svojoj kancelariji ugostio Adisa Drndu, a na sastanak je pozvao službenika FMUP-a Safeta Šatara i Adija Džamalija koji su zaduženi za izdavanje državljanstava i matičnih knjiga.
“Nesporno je utvrđeno da je prije održavanja sastanka Adis Drnda više puta telefonom pozivao voditelja postupka Adija Džamaliju i istog ubjeđivao sa sačini rješenje o prijemu u državljanstvo njegovog oca Drnda Džafera”, navedeno je u Izvještaju FUP-a.
Tokom sastanka 31. januara, utvrdila je Federalna policija, ministar Čampara je naredio svojim službenicima da Džaferu Drndi daju bh. državljanstvo. Unatoč pritiscima, službenici FMUP-a Safet Šatara i Adi Džamalija odbili su, zbog neispunjavanja osnovnih uslova, sačiniti rješenje o prijemu u državljanstvo oca ministrovog prijatelja.
izvještaj FUP-a
O svemu tome, kako se može vidjeti iz dokumenta, službenici FMUP-a sačinili akt o odbijanju zahtjeva za upis u knjigu državljana te ga dostavili šefici Sektora za pravne poslove FMUP-a Medini Đapo koja je parafirala stav svojih podređenih. No, ministar Čampara je ponovo reagirao.
“Adi, vi opet uradili negativno rješenje. Za pet minuta hoću pozitivno rješenje” kazao je ministar Čampara povišenim tonom Adiju Džamaliji, što je službenik FMUP-a potvrdio policijskim istražiteljima.
Zbog tog pritiska, Džamalija je morao potražiti medicinsku pomoć nakon čega je otišao na bolovanje. Ali ministar Čampara nije posustajao. Prema izvještaju FUP-a, on 3. februara 2020. godine svojoj šefici kabineta Rijadi Halilović dostavio bjanko rješenja o prijemu u državljanstvo nakon čega je ona sačinila akt o prijemu Džafera Drnde u knjigu državljana BiH. Čampara je, potom, potpisao taj akt i prema dokumentu Federalne uprave policije, “naredio je svojim podređenim da se ovo Rješenje protokoliše u evidencijama Kabineta ministra, što su isti i učinili u knjizi protokola – Skraćeni protokoli”.
Tokom provjera, inspektori FUP-a su utvrdili da ministar Čampara ove akte nije dostavio nadležnoj Službi za pravne poslove.
“Rješenje nije upisano u Evidenciju o izdatim Rješenjima kojima se stiče državljanstvo”, konstatovali su federalni policajci.
Izvještaj i svi dokumenti su dostavljeni tužiteljici Željki Radovanović Sokić koja je, prema informacijama Istrage, prvo namjeravala donijeti naredbu o neprovođenju istrage, a kolege je obavijestila da je Čampara počinio samo “disciplinski prekršaj”. No, nakon toga se predomislila pa je od Općinskog suda u Sarajevu zatražila izdavanje naredbe za izuzimanje dokumentacije, ali uz svoj prijedlog nije dostavila nijedan dokaz, što već upućuje na sumnju da svjesno zataškava ovaj slučaj. Inače, tužiteljica Radovanović-Sokić u srodstvu je sa Zlatanom Radovanovićem, bliskim prijateljem ministra Aljoše Čampare.
“Četiri decenije prijateljstva, neće u kriminal, nije papak”, napisao je nedavno na svom FB profilu Zlatan Radovanović, priloživši fotografiju sa ministrom Čamparom kojeg bi trebala istraživati njegova rodica.
Početkom avgusta u Dubaiju uhapšeni vođa Camorre Rafaelle Imperiale posjedovao je ruski pasoš. Da li je u pitanju lažni ili originalni dokument Ruske Federacije još uvijek nije utvrđeno, ali na snimku koji je ove sedmice objavila policija Ujedinjenih Arapskih Emirata vidi se ruski pasoš pronađen u kući u Dubaiju u kojoj se godinama skrivao jedan od najopasnijih svjetskih mafijaša.
ruski pasoš pronađen u rezidenciji vođe Camorre
Rafaelle Imperiale je uhapšen 4. avgusta na osnovu crvene Interpolove potjernice koju je za njim raspisala Italija. Prema izvještaju policije iz Dubaija objavljenom u četvrtak, Imperiale je u tom gradu živio koristeći lažni identitet – Antonio Rocco.
“Koristio je različite automobile da sakrije svakodnevna kretanja i odlučio je živjeti u izoliranoj kući u kojoj je mogao nadzirati one koji su mu prilazili”, saopćili su policijski zvaničnici u Dubaiju.
Na snimcima policijske akcije koji su objavljeni u četvrtak vidi se kako policija upada u rezidenciju vođe Camorre, a nekoliko sekundi kasnije je snimljen i pasoš Ruske Federacije pronađen prilikom pretresa objekta. Sa ovim je dokumentima Raffaele Imperiale putovao u nekoliko država, navedeno je u službenom izvještaju.
Za praćenje vođe Camorre policijske snage Dubaija koristile sistem Oyoon, koji pokreće mreža pametnih kamera za praćenje osumnjičenih. Raffaele Imperiale praćen je sedam dana prije nego je 4. avgusta policija upala u njegov stan u kojem su pronađene veće količine novca kao i umjetnine.
Uprava za borbu protiv narkotika u Napulju, Italija, smatra ga jednim od najopasnijih i najtraženijih bjegunaca na svijetu. Pišući za online magazin Žurnal, autor ovog teksta je 1. avgusta 2019. godine, pozivajući se na svoje izvore, objavio da se vođa mafijaške organizacije Camorra vjerovatno nalazi u Dubaiju gdje ulaže u nekretnine i gdje blisko sarađuje sa šefom narko kartela Tito i Dino kojim rukovodi bh. državljanin Edin Gačanin Tito. Evo citata iz teksta objavljenog dvije godine prije nego će policija u Dubaiju uhapsiti vođu Camorre: “Treći Gačaninov partner je Rafaele Imperiale zvani Pasta, jedan od čelnih ljudi talijanske mafije Camorra. Policijske agencije raspolažu informacijama da je Imperiale svoj novac uglavnom ulagao kupujući nekretnine u Dubaiju, ali i slike Vincenta van Gogha koje su 2002. godine ukradene u Holandiji, a koje je on kasnije kupio za 100 miliona eura. I Edin Gačanin, kako smo već naveli, kupuje nekretnine u Dubaiju, a u tim poslovima su mu pomagali članovi njegove porodice koja je porijeklom iz Sarajeva”
Nakon što je prošle sedmice italijanska policija saopćila da je u Dubaiju uhapšen Raffaele Imperiale, nizozemski list De Telegraaf objavio je prošlog četvrtak da je ova grupacija bila pod istragom američkih policijskih agencija te da je DEA informacije poslala policiji u Holandiji.
“Imperiale se nastanio u Dubaiju, gdje ga, kao i ostale gangstere iz Evrope, vlasti nisu ometale u poslovima. Američka agencija za borbu protiv droga (DEA) uočila je Imperialea u ljeto 2017. godine u vrlo skupom hotelu Burj al Arab u Dubaiju. Imperiale je tamo bio na vjenčanju irskog mafijaša Daniela Kinahana. Bio je prisutan i jedan od bosanskih kriminalaca“, objavio je Telegraaf.
Telegraaf dalje navodi da je “postojala saradnja između sada uhapšenog Imperialea, zatim Ridouana Taghija, Rica ‘De Chileena’ R., irskog klana Kinahan i bosanske grupe oko Edina G.
Edin G. je, naravno, Edin Gačanin, vođa moćnog narko kartela Tito i Dino koji posjeduje bh. državljanstvo. Gačanin je godinama živio u Nizozemskoj, nakon čega je preselio u Dubai. Policijske agencije ga povezuju sa najmanje 16 tona kokaina koji je zaplijenjen širom svijeta. Drogu je nabavljao u Peruu gdje su, prilikom transporta kokaina, uhapšena dvojica njegovih komšija iz Sarajeva – David Cufaj i Smail Šikalo koji su također živjeli u Nizozemskoj. U kriminalnim krugovima u Južnoj Americi Edin Gačanin je poznat po nadimku Tito, dok je u Evropi poznatiji kao Dino. Zato ovaj kartel i zovu Tito i Dino. Posljednji put Edin Gačanin Tito u Bosni i Hercegovini je boravio u septembru 2016. godine i domaćin mu je bio biznismen Gordan Memija koji mu je obezbijedio automobile i smještaj u hotelu Bristol. Tita su tada čuvali pripadnici Specijalne jedinice FUP-a, a on je u znak zahvalnosti, putem posrednika, kasnije donirao opremu toj jedinici. Nakon što je priča dospjela u javnost, nekoliko pripadnika FUP-a je napustilo Specijalnu jedinicu kako bi otputovali u Dubai gdje su čuvali Edina Gačanina Tita. Ipak, ovog ljeta su se svi oni vratili u BiH jer se njihov šef više ne osjeća sigurnim u Dubaiju gdje je prvo uhapšen njegov saradnik iz Nizozemske Ridouan Taghi, a potom i vođa Camorre i poslovni partner – Rafaelle Imperiale.
Narod i pravda nema nijednog zastupnika na državnom nivou. A baš taj nivo odlučuje o izmjenama Izbornog zakona i Ustava BiH. Pa, baš zato nije jasno zbog čega se lider HDZ-a BiH Dragan Čović u četvrtak u Mostaru susreo sa predsjednikom NiP-a Elmedinom Konakovićem. Ili, ipak, jeste.
“Trenutno u BiH ima puno aktuelnih tema, neke od najaktuelnijih naravno jesu pitanje izmjene ustava i Izbornog zakona, ali postoje i druge koje su možda više važne za građane Bosne i Hercegovine. Narod i pravda i ja lično komuniciramo sa svim akterima na političkoj sceni i danas smo porazgovarali o nekoliko važnih tema”, izjavio je Konaković za portal klix nakon sastanka sa liderom HDZ-a BiH.
Te druge teme, po Konakoviću, “možda više važne za građane Bosne i Hercegovine” od izmjena Ustava BiH i Izbornog zakona odnose se na formiranje Vlade Federacije. Prema informacijama Istrage, predsjednik Naroda i pravde proteklih se dana hvalio svojim aktivistima na terenu da su u procesu formiranja nove Vlade Federacije zajedno sa HDZ-om BiH i drugim strankama koje u Sarajevu nazivaju “strankama trojke”. A upravo bi formiranje nove Vlade Federacije trebalo poslužiti Draganu Čoviću kao novo “sredstvo pritiska” na SDA kako bi ta stranka pristala na izmjene Izbornog zakona BiH u skladu sa zahtjevima Dragana Čovića.
Sastankom sa Elmedinom Konakovićem pohvalio se i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović. On je, ipak, iznad svega stavio da je tema bila Izborni zakon.
“Nije u redu da Bošnjaci Hrvatima biraju člana Predsjedništva BiH”, kazao je sredinom jula ove godine Elmedin Konaković, gostujući u emisiji Telering na Radio televiziji Republike Srpske.
Izjavu sličnu Konakovićevoj ponovio je i predsjednik SBB-a Fahrudin Radončić koji je prošle sedmice, zajedno sa Miloradom Dodikom, bio gost na rođendanskoj zabavi Dragana Čovića. Nakon ovih izjava uslijedile su pohvale.
“Milanović pozdravio izjave Radončića i Konakovića”, glasio je naslov u Avazu , objavljen nekoliko dana nakon što su lideri NiP-a i SBB-a podržali koncept Dragana Čovića u vezi sa izborom članova Predsjedništva BiH.
U tekstu je navedeno da je Milanović Željka Komšića, sadašnjeg člana Predsjedništva BiH, nazvao “lažnjakom” te da je ocijenio “ohrabrujućim što je nekoliko bošnjačkih političara poput Fahrudina Radončića i Elmedina Konakovića izjavilo da nije pošteno da Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH”.
Nakon sastanka sa Čovićem, Konaković je kazao da njegov “NiP ima jasne stavove u kojima mu se čini da su najbliži u onome što oni zovu određivanje mjere između etničkog i građanskog”. Ali nije jasno kako je lider NiP-a uopće mogao razgovarati o temi o kojoj uopće ne odlučuje, jer Narod i pravda, naveli smo na početku teksta, nema nijednog zastupnika u Parlamentarnoj skupštini BiH koja odlučuje o ovim pitanjima. No, kada je u pitanju izbor Vlade Federacije NiP može direktno odlučivati jer ima zastupnike u federalnom Zastupničkom domu te ima dopredsjedavajućeg Doma naroda FBiH Aljošu Čamparu. Da li je to tema koja je za Elmedina Konakovića bitnija od izmjena državnog Ustava?
Da bi bila izabrana nova Vlada Federacije BiH, nužno je u Zastupničkom domu FBiH skupiti 50 glasova. HDZ BiH ima 16 zastupnika. Radončićev SBB ima sedam, što u zbiru sa HDZ-om iznosi – 23 zastupnika. HDZ-u tradicionalni blizak PDA Mirsada Kukića ima tri zastupnika, dok HDZ 1990 ima dva zastupnika. A SDA ima tri zastupnika koliko ih je i u Klubu Naroda i pravde i Nezavisnog bloka. Nezavisnih zastupnika ima šest. Zbroje li se svi ovi glasovi, dolazimo do 40 zastupnika koji bi podržali eventualnu koaliciju NiP, HDZ i SBB. To znači da bez glasova SDP-a i Naše stranke ova koalicija ne bi mogla fomirati Vladu Federacije. Kao što bez SDP-a, Naše stranke i DF-a nema potrebnih ruku za izmjene Ustava BiH. No, to je za Konakovića svakako “manje bitna tema”.
Da nije Milomira Marića, ne bih ni znao da mi je njegov “stari prijatelj Senad Avdić” otac. Koji me, kada sam dovoljno porastao, poslao da “vršljam po Srbiji” i tražim ratne zločince. I onda sam, logično, “prvo došao na Happy TV”, da tražim “Kornjaču, Škorpione” i njima slične životinje što povremeno svraćaju u Marićev studio da uvjere javnost da su oni, ipak, ljudi. Ugledni ljekari. Domaćini, rekao bi Duško Kornjača gostujući ove srijede na Marićevoj Happy televiziji.
Kada sam, s putnim nalogom Oslobođenja i O kanala, prošle sedmice otišao u Srbiju da tražim zločince, nisam ni slutio da će me dočekati uglednici. Prvi od njih, Duško Kornjača se zove, učtivo i domaćinski će mi razbiti telefon. Nakon što sam “vršljao” po Novom Sadu, svratio sam sam do Novog Beograda, kod Milomira Marića, “starog prijatelja” moga nepriznatog oca i nadaleko poznatog domaćina koji u svojim odajama zna ugostiti čak i presuđene ratne zločince da se, onako horski, zahvaljuju vladaru Aleksandru Vučiću što ih ne želi procesuirati.
“Dobro jutro, Srbijo”, pisalo je na “džinglu neutralnom”, jedinim objektivnim sekundama Marićeve Happy TV, prije nego će gladaocima ove srijede dobro jutro poželjeti prvo Vojislav Šešelj, a malo zatim i Duško Kornjača. Prvi je osuđen na deset godina robije zbog ratnih zločina, a ovaj drugi je bjegunac od bh. pravosuđa optužen za zločine protiv čovječnosti u Čajniču.
U međuvremenu će Milomir Marić, onako ispod pojasa, otprilike na visini svog zadatka, slagati da mi je kolega Senad Avdić otac i da sam “kao neki specijalac SIPA-e” vršljao po Srbiji i tražio, ciritam ga pažljivo, “ratne zločince koje mi čuvamo ovdje po Beogradu”.
Čuvamo je riječ, da budem malo patetičan kao Aleksandar II (Vulin), koja najbolje opisuje odnos današnje Srbije pod vodstvom predsjednika Aleksandra I Vučića prema odbjeglim ratnim zločincima.
Kod Marića, a gdje bi drugo, predsjednik je Srbije još prošle sedmice rekao da neće izručiti Duška Kornjaču Bosni i Hercegovini. Ni Duška, niti dvadesetak drugih koji su, bježeći od zasluženog zatvora u BiH, slobodu pronašli u državi gdje nema skoro nikakve slobode.
Ima neki pjevač iz Srebrenika, čitao sam posljednjih dana, kojem je doživotno zabranjen ulazak u Srbiju, jer je pjevao pjesme “Satelita” u kojima veličaju Nasera Orića i njegove akcije u Kravici. Na stranu to šta mislim o muzičkim dostignućima Satelita i “zvezde Granda” Sadika Hasanovića, ali ako bi i BiH počela primjenivati isti princip kao komšije s one strane Drine, veći dio srbijanske estradno-političke scena ne bi mogao kročiti na teritoriju Bosne i Hercegovine. No, ja se, ipak, zalažem za “otvoreni Balkan”. Srbija nama Kornjaču i Svetozara Kosorića, mi njima Sadika Hasanovića.
Pravdajući svoj odnos prema optuženicima za ratne zločine, srbijanske vlasti često posežu za imenom Nasera Orića. I red bi bio da sada i o njemu napišem riječ-dvije. Oko kuća Nasera Orića “vršljao” sam proteklih desetak godina. Presretao sam ga na ulici s kamerom, ilegalno ga snimao u njegovoj “vučijoj jazbini”, pitao i propitivao o ubistvu medicinarke Rade u srebreničkoj ambulanti, o njegovom misterioznom izlasku iz Srebrenice neposredno prije Mladićeve operacije i, nećete vjerovati, nikad mi nije razbio ni telefon niti kameru. Nikad mi nije zaprijetio. Štaviše, kad god bi me sreo, učtivo bi me pozdravio, iako sam stotinu puta i rekao i napisao da bih ga najradije vidio u zatvoru.
Duška Kornjaču sam vidio jednom u životu. I taj ugledni domaćin mi je razbio telefon. Njegov brat Milun, koji ima “papirologiju od medicine” (citiram njega, nije do lektora), koja dokazuje da ima određenih psihičkih problema bio je poprilično korektan domaćin kada sam mu prije dvanaest godina pokucao na vrata u selu Staronjić kod Čajniča. Kasnije me je u svojstvu pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Milun Kornjača zvao iz zatvora da “raspravimo” određene stvari, ali je opet bio pristojniji od svog brata, uglednog domaćina Duška. I njegovog domaćina Milomira Marića.
Sretnik sam, kažu mi kolege iz Beograda, ako mi je Happy TV posvetila jutarnji program. Dobro, sada, nisu baš cijelu emisiju “Dobro jutro, Srbijo” posvetili meni, ali su o meni i kolegi Senadu Avdiću tri gosta, od čega su dvojica ratni zločinci, govorili sve najgore.
I stvarno sam sretan, što sam, u saradnji s kolegama iz Oslobođenja i sa O kanala, objavio priču zbog koje se (ne)službena Srbija već danima pravda. Ratni zločinci koji su se skrivaju u Srbiji opet nisu imaginarni. Oni postoje, žive slobodno, “dobri su domaćini”, ugledni biznismeni i “humanisti”. Gostuju na Happy TV-u i skoro svake sedmice Srbiji požele dobro jutro. Oni neće biti izručeni Bosni i Hercegovini i za njih su uvijek otvorene granice. Za “zvezdu granda” Sadika Hasanovića – nisu. Jer on se ipak fotografisao s Naserom Orićem i pjevao pjesme “Satelita”, zbog čega je postao opasnost za nacionalnu sigurnost Republike Srbije, Aleksandra I, Aleksandra II i tetke iz Kanade.
Osam odbornika srpske nacionalnosti u Skupštini Opštine Srebrenica dostavili su u srijedu prijedlog za opoziv Ćamila Durakovića s mjesta predsjednika te Skupštine.
“Podnosnimo prijedlog za opoziv Predsjednika Skupštine Opštine Srebrenica. Prijedlog podnosimo zbog neprimjerenog i nedoličnog ponašanja i istupa Predsjednika Skupštine putem medija gdje nastupa u svojstvu funkcionera”, navedeno je u prijedlogu dostavljenom Kolegiju.
Prijedlog su potpisali Miloš Milovanović, Dragiša Grujičić, Nikola Simić, Sanja Močević, Veljko Ristić, Radomir Pavlović, Dragiša Glišić i Bojan Josipović.
“Također, razlog za opoziv je uzastopno kršenje Ustava RS-a, negiranje RS-a te omalovažavanje funkcionera Milorada Dodika i Nenada Stevandića”, navedeno je u obrazloženju ovog prijedloga.
Podsjetimo, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine (BiH) Milorad Dodik je izjavio 30. jula da će već u septembru tražiti smjenu Ćamila Durakovića sa pozicije predsjednika Skupštine Opštine zbog njegove krivične prijave protiv novinara Radio-televizije Republike Srpske.
„To je dogovoreno jučer (četvrtak, 29. jula) i zaključeno da na prvoj narednoj sjednici, nakon ljetne pauze, prva tačka bude smjena Ćamila Durakovića“, kazao je Dodik.
Predsjednik Skupštine Opštine Srebrenica Ćamil Duraković podnio je 29.jula krivičnu prijavu protiv novinara Radio-televizije Republike Srpske (RTRS) Branimira Đuričića zbog, kako je naveo, poricanja genocida u Srebrenici.
Grčki filozof Zenon iz Eteje (peto stoljeće prije nove ere) bio je poznat, između, ostalog, i po aporijama, paradoksima kojima je zbunjivao, provocirao, u očaj bacao svoje suvremenike.
Najčuveniji je njegova “zvrčka”, kojom je dokazivao tezu o nepostojanju kretanja, primjer poznat kao “Ahilej i kornjača”. Tvrdio je Zenon da slavni antički junak Ahil(ej), poznat po svojoj hitrini i “esplozivnosti” nikada neće uspjeti sustići kornjaču koja ima prednost od 100 metara. Kvaka je u tome, objašnjavao je, što će u trenutku kada Ahilej pretrči tih sto metara zaostatka, sprovozeća kornjača napraviti novih nekoliko metara prednosti i tako trajno ostati nedostižna i za najhtrijeg antičkog junaka.
Prema legendi, tokom jednog Zenonovog predavanja ustao je čovjek iz publike i prošetao nekoliko krugova ispred njega, praktično (mu) pokazujući da kretanje, ipak postoji. I da će Ahilej učas posla ko od šale dostići kornjaču.
Nindža Kornjača i vođa Leonardo Vučić
Pravda, pa i ona tranziciona jeste spora, poput kornjače, ali, kažu, dostižna. Postoji,međutim vrsta kornjača, koja pravda ne može stići, jer nigdje ne žuri, lijena je i statična. Od tog soja je Duško Kornjača, posebna vrsta zvjerke, doktor iz Čajniča, optužen za najteže ratne zločine u toj nesretnoj bosanskoj općini u kojoj tokom četiri godine rata i još nešto u miru gospodario životima i smrtima svojih sugrađana Bošnjaka. Pred pravdom i zakonom je Kornjača prije neku godinu nesmetano izmigoljio iz Bosne i Hercegovine i ostavljajući ljepljiv, krvav trag odgegao u Novi Sad. Tamo živi, radi, privređuje, stanuje, liječi, ukratko, živi život “dostojan čovjeka”.
Nakon što sam pogledao snimak susreta Duška Kornjače sa nezvanim gostom, novinarom Avdom Avdićem tokom kojeg se u samo 20-ak sekundi “uzorni komšija” i “časni l(j)ekar” pretvara u krvoločnog reptila, svojevrsnog Nindža Kornjaču, poslao sam nekolicini prijatelja i redovnih korespodenata sljedeću poruku: “Više smo o karakteru, prirodi i suštini režima Aleksandra Vučića saznali iz 20-ak sekundi koje je snimio Avdo, nego iz dva i po sata preseravanja i egomanijačkog nadgornjavanja Senada Hadžifejzovića sa predsjednikom Srbije”.
Da nisam pretjerao, vrlo brzo je potvrdio i predsjednik Srbije, lično. “Po kome zakonu tražite od mene da hapsim Srbe”, zagrmio je Vučić na svoje kritičare iz opozicije. “Vama (DOS) je posao bio da šaljete srpsko meso u kesama. Ja neću, a nemam ni pravo ni po jednom zakonu Republike Srbije“, kazao je Vučić, jezikom i odlučnošću onoga koji je u gubitničkoj srdžbi prije samo nešto više od jedne decenije Bulevar Zorana Đinđića u Beogradu prenominirao u Bulevar (u tom trenutku) svježe uhapšenog i u Haag deportovanog Ratka Mladića.
Opoziciju je Vučić optužio za poslušnost budući da“pričaju takve priče kako bi se dodvorili velikim silama, pa kažu Vučić štiti ratne zločince. Ne štitim ih, već poštujem neke principe”.
Na kraju je Vučić poručio: “Ja neću više da slušam kako Srbija ima najviše ratnih zločinaca i ne možete me natjerati da vam verujem i slušam”. Poruka je, kobajagi, upućena opoziciji, a suštinski je imala namjeru umiriti i ospokojiti Kornjaču i desetine njegovih sunarodnika i zemljaka koji su se u Srbiju sklonili pred optužnicama za ratne zločine. “Skupština Srbije je sigurna kuća za generala Ratka Mladića”, govorio je prije 15-ak godina radikalski narodni poslanik Aleksandar Vučić; danas je cijela Srbija sigurna kuća za Mladićeve sljedbenike i pomagače.
Duško Kornjača je prije tačno trideset godina u ranu jesen 1991.godine bio prvi opipljiv, plastičan vjesnik nadolazeće ratne kalvarije i nedvosmislena vizuelna ilustracija budućih “heroja” koji će taj rat povesti, obilježiti i personificirati. Kada sam ga prvi put vidio u hodnicima Skupštine Bosne i Hercegovine obučenog u glanc-novu maskirnu uniformu, raspuštene, neuredne crne kose, dugačke neobuzdane brade, prvo mi je pala na pamet da je riječ o nekom zalutalom statisti- četniku iz filma “Gluvi barut”Bate Čengića koji je sniman godinu dana ranije u vrletima Bjelašnice. Dok se maskirani “statista” Kornjača šepurio po Skupštini, pitao sam tadašnjeg radnika obezbjeđenja, a kasnije poslanika u Skupštini BiH kako je ta kosmata kreatura umotana u ratničku galanteriju prošla sigurnosne kontrole i ušla u zgradu državnog Parlamenta, odgovorio mi je da se radi o narodnom poslaniku iz Čajniča, sa svim pripadajućim pravima i obavezama koje mu blagodeti poslaničkog mandata i imuniteta osiguravaju. Bilo je među zastupnicima, novinarima… različitih komentara na Kornjačin skupštinski “dress code”, jednu sam čuo od poslanika SDS-a iz Bosanske Krajine, koji uzorno izdržava višedecenijsku zatvorsku kaznu izrečenu u Haagu. “Šta ovaj glumi? Ako poslanici iz Hercegovine gdje se ratuje, ili Krajine gdje se mobiliše za rat ne dolaze u vojničkim uniformama na sjednice, otkud je njemu iz Čajniča, gdje je mirno i nema ratne psihoze to palo na pamet?”
Nisu maskirne uniforme i ratničke boje i dezeni tih mjeseci bile nikakav retro modni ispad i izolirana provokacija, slične military look revije mogle su se vidjeti na punktovima i drumovima širom BiH, od “Od Save do mora, od Une do Drine”, maskiran desperadosi su se trudili da što vjernije, izgledom i drčnošću oponašaju “straže đenerala Draže”. No, ulazak maskirne uniforme uz prateću, iritirajuću i zastrašujuću fiziomiju u državni parlament značio je normalizaciju i “institucinalizaciju” te militarističke mode, drska, prijeteća pokazna vježba “duha vremena”, bukvalnu vizualizaciju pokretača i heroja predstojećeg rata i pokolja. Pola godine kasnije, Kornjača, kao i drugi “maskirani” skupštinski zastupnici” (Radoslav Brđanin, Vojislav Maksimović, Mate Boban, Ivo Lučić…) predstavljali su modni mainstrem, sve su ostale njihove kolege u svojim prevaziđenim “civilama” su djelovali pacifistički, passe i demode…
Vučić, Maja i romanijska raja
Nisu se ratni burevjesnici samo po (vojničkoj) odjeći i “hašišarsko-četničkim” frizurama i bradurinama prepoznavali. Vrlo neupadljivo odjeveni, skromno-socijalisitčki, bilo je dvoje mladih putnika namjernika koji su krajem aprila te iste godine, neumorno krstarili periferijom Sarajeva, krećući se uglavnom na relaciji “Koran-Pale i obratno, brale”. Djelovali su i ponašali se usklađeno, entuzijasitično i znatiželjno, poput štrebera iz omladinskih organizacija, poput ferijalaca, ili mladih izviđača, ili gorana, zaljubljenika u prirodne ljepote šireg zavičaja. Štrkljavi, visoki mladić i nešto starija i nemarnije odjevena djevojka ne baš ugodne spoljašnosti sa naočarama debelim kao dno od pletare, ogrnuta u ručno-pleteni džemperak od grube vune na kopčanje, obilazili su zadnjih aprilskih i prvih majskih dana sela i zaseoke na rubnim, brdsko-planinskim dijelovima (oko) Sarajeva.
Tokom njihove “studijske posjete” su i legitimirani od strane policije, oboje su pored ličnih karata imali i iskaznice koje su ih identificirale kao pripadnike rezervnog sastava Državne bezbednosti Srbije. Mladoj dami je u dokumentima pisalo da se zove Maja Gojković sa adresom u Novom Sadu, momčina se zvao Aleksandar Vučić, stalno nastanjem u Beogradu. I jedno i drugo su imali i članske karte nedavno formirane Srpske radikalne stranke sa potpisom njenog predsjednika Vojislava Šešelja. Nakon nekoliko dana špartanja po prirodi i društvu, po svježem zraku, od Romanije od Lukavice, znatiželjnom paru rezervnih pripadnika DB-a Srbije su se prvih dana maja pridružio značajan broj stranačkih kolega iz Srbije i Bosne i Hercegovine, uključujući i onog najvažnijeg, Vojvodu Šešelja. Noć uoči najvažnijeg dana u hajdučko-deseteračkoj tradiciji, Đurdevdana (“Đurđevdanak, hajdučki sastanak…”) nekoliko desetaka radikala noć je provelo, kako to folklorno -junački običaji predviđaju, pod vedrim nebom, pored logorske vatre, pala je i poneka junačka pjesma uz gusle sure od javora suha…
Narednog jutra Vojislav Šešelj je, kao Čiča (Slaviša Weiner) partizane pola stoljeća ranije, popisao svoje dobrovoljce, prvi četnički odred formiran u Bosni i Hercegovini nakon nekoliko decenija komunističke “srbožderske diktature”.
Šešelj je novoformiranom četničkom odredu, za čijeg je komandanta postavio Branislava Gavrilovića Brneta, uglednog narkomana i osvjedočenog kriminalca sa Alipašina, održao prigodnu besjedu ispred Novakove pećine u kojem je obećao bitke koje će biti oružane, jer drugačije ne mogu biti u svetom pohodu na granice Velike Srbije, sa zapadnom gran icom Karlovac-Karlobag Virovitica. Branislav Gavrilović je tu, ispred Novakove pećine, na ustaničkoj Romaniji, primao čestitke od okupljenih radikalsko-četničkih zvanica i prvi put poljubio “vrele usne svoje dragane”, Maje Gojković.
Šešelj se istog dana spustio u Sarajevo gdje je imao zakazano snimanje talk-showa “Umijeće življenja” koje je otkazano u posljednji čas zbog protesta građana ispred Narodnog pozorišta. Jedan lokalni, kvartovski drinker, Duško Jovanović se zvao, izletio je iz kafane “Pošta” iznerviran Šešeljevim dolaskom i udario letvom po glavi Aleksandra Tijanića, jednog od voditelja televizijske emisije: bio je “pri kahvi” pa je ubijeđen da je riječ o četničkog vojvodi. Jovanovića su godinu-dvije kasnije pokupili vojnici monstruma Mušana Topalovića Cace, masakrirali ga i bacili mu iskasapljeno tijelo u bezdan Kazana. Šešelj je te večeri iz centrale Srpske demokratske stranke gdje se sreo sa Radovanom Karadžićem i suradnicima, napustio Sarajevo i odvezao se na Pale u vozilu Vatrogasne brigade na čijem je čelu bio izvjesni SDS-ovac. Da li je tada sa njim u društvo bio visoki, štrkljavi stranački kolega sa iskaznicom DB-a Srbije Aleksandar Vučić, nije poznato.
Poznato je, međutim, da se tih dana desetak četničkih dobrovoljaca predvođenih Branislavom Gavrilovićem Brnetom u tri taxi vozila iz Sarajeva zaputilo u Srbiju sa krajnim ciljem Bubanj potokom, kasarnom i centrom za obuku pripadnika specijalnih jedinica Jugoslovenske narodne armije. Prema svjedočenju jednog od taksista, Gavrilovića i suborce na ulazu u kasarnu je dočekala njegova dragana sa Romanije Maja Gojković sa buketom svježeg cvijeća. Gavrilović je potom ispalio dugačak rafal u pod jednog od taxi vozila i šeretski kazao vlasniku: “da se malo navikneš na miris baruta, trebaće ti uskoro u Sarajevu”.
“Brnetovi četnici” ostavili su značajan, smrtonosni trag u Vukovaru, pogotovo nakon pada tog hrvatskog grada u ruke “srpskih oslobodilaca”. Na početku opsade Sarajeva vidimo Gavrilovićeve prekaljene četničke horde na Grbavici gdje im se pridružuje navrat-nanos proglašeni četnički vojvoda Slavko Aleksić. Tuda negdje, po Grbavici, Vracama, Jevrejskom groblju, Palama smucao se prvih ratnih dana i “novinar” iz Beograda, onaj golobradi klipan sa iskaznicom DB-a Srbije. Prilikom pokušaja presijecanja Sarajeva iz pravca Vraca u proljeće 1992.godine “Brnetovi četnici” upadaju u zasjedu policije iz Novog Sarajeva i trpe velike gubitke u ljudstvu i neljudstvu. Gavrilović je prebačen na liječenje u Srbiju, oporavljao se dugo u Novom Sadu u krugu svoje dragane Maje koja će u vremenima koja slijede postati gradonačelnica tog grada i stalno napredovati, napredovati…sve do danas kad je ministrica kulture u Vladi Srbije.
Staviti im soli na rep
Nakon oporavka vojvoda Brne će naći još nešto malo slobodnog vremena i ratničkog motiva pa skoknuti do sarajevskih ratnih predgrađa i aktivno učestvovati u likvidacijama civila u Hadžićima i zarobljenika na Igmanu. Tako piše u optužnici koju je protiv njega podiglo Tužiteljstvo Bosne i Heregovine i na osnovu koje je za njim raspisana i INTERPOL-ova potjernica.
Da li još uvijek ima budala koje vjeruju, ili očekuju, da će onaj koji je 6. maja 1991.godine na Romaniji nazočio Brnetovom ustoličenju za četničkog vojvodu i ona koja ga je cjelivala i liječila u Novom Sadu, ikad-zaikad ne samo procesirati, ili, Bože sakloni, izručiti Gavrilovića, nego dovesti u pitanje pravednost i nedužnost njegove borbe “Za krst časni i slobodu zlatnu”?
Doktor iz Čajniča i narodni poslanik Duško Kornjača vjerovatno je bradu i kosu odlučio pustiti, i u maskirnu uniformu uskočiti istog časa kada se uvjerio na osnovu slika i naordnog predanja sa četničkog uranka na Romaniji da to ne da nije kažnjivo i nepoželjno, nego da je sa nacionalnog asepkta vrlo “trendi”. Nekada je nenarodni režim u njegovom kraju hapsio popove i drzge reakcionare nakon što bi samo preko usta prevalili utuživ “otadžbinski” deseterac “Kosa moja pala na ramena, ćaletova ratna uspomena”…
Neće, ni hoće, niti može srpski Ahilej, heroj Vučić, stići i uhvatiti Kornjaču: jer nije on taj koji trči za njom/njim, nego je Kornjača u proljeće 1991., kao i Brne Gavrilović i stotine i hiljade drugih tokom rata, pa i godinama nakon njega pristajao i trčao za Vučićem i Majkom Gojković. I “dobacio”, vidjeli smo to, do Novog Sada. Ratni zločinci nisu Vučićeva “Ahilova peta”, a šta jeste, vidjet ćemo…
Član VSTV-a Mahmut Švraka neće biti član Drugostepene komisije koja će razmatrati žalbu Gordane Tadić u disciplinskom postupku protiv glavne državne tužiteljice, saznaje Istraga.
Iako ga je ranije imenovao u Drugostepenu disciplinsku komisiju, predsjednik VSTV-a Halil Lagumdžija je odlučio da, zbog disciplinskih prijava podnesenih protiv njega, Mahmut Švraka ne može biti član Komisije koja će odlučivati po žalbi.
Prema važećim propisima, u Drugostepenoj disciplinskoj komisiji VSTV-a moraju biti dva tužioca i jedan sudija. Za razliku od Prvostepene, svi članovi Drugostepene komisije moraju biti i članovi VSTV-a. S obzirom na to da potpredsjednica VSTV-a i državna tužiteljica Biljana Simeunović, zbog sukoba interesa (dolazi iz Tužilaštva BiH), ne može odlučivati u konkretnom slučaju, broj onih koji bi mogli biti članovi Drugostepene komisije je znatno smanjen. Tužiteljica i članica VSTV-a Berina Alihodžić već je odlučivala u prvom stepenu, dok je Željka Radović, predstavnica okružnih tužilaštava iz RS-a u VSTV-u, u sukobu interesa jer joj je kćerka zaposlena u Tužilaštvu BiH.. Upravo je zbog toga, predsjednik VSTV-a imenovao Drugostepenu komisiju u kojoj su bili tužioci Mahmut Švraka, Slavo Lakić i sudija Mustafa Šabić. No, nakon što su UDT-u dostavljene prijave protiv Švrake, predsjednik VSTV-a je odlučio da ga razriješi. Sada se, međutim, pojavljuje novi problem. U VSTV-u nema više tužilaca koji bi mogli biti članoci Drugostepene komisije pa će, vjerovatno, drugostepeni postupak biti prolongiran do daljnjeg. Prema informacijama Istrage, kao jedna od mogućnosti pojavljuje se imenovanje Sanina Bogunića za člana Drugostepene komisije. Bogunić je nedavno izabran za člana VSTV-a u ime kantonalnih tužilaca u Federaciji, a na dužnost stupa tek u septembru.
Podsjećamo, krajem jula ove godine Prvostepena disciplinska komisija je razriješila Gordanu Tadić dužnosti glavne tužiteljice Tužilaštva BiH. Ona je, potom, uložila žalbu Drugostepenoj komisiji koja još uvijek nije popunjena.
Russian President Vladimir Putin receives German Chancellor Angela Merkel at the Kremlin in Moscow, Russia August 20, 2021. Guido Bergmann/BPA/Handout via REUTERS ATTENTION EDITORS - THIS IMAGE HAS BEEN SUPPLIED BY A THIRD PARTY NO RESALES. NO ARCHIVES
Ruski predsjednik Vladimir Putin dočekao je prošlog petka njemačku kancelarku Angelu Merkel s buketom ruža i mada se cijeli svijet zabavljao zvonjavom Merkelinog mobitela usred susreta u koji su bile uprte oči cijele planete, za Bosnu i Hercegovinu je ostala vijest svih vijesti da uopće nije bila na meniju kancelarkine oproštajne posjete Moskvi. Putin je slab na njemačku kancelarku, jedino nju i poštuje, tvrde analitičari, ne dvojeći da je bilo disonantnih tonova jer Njemačka i Rusija nemaju baš puno toga zajedničkog (izuzme li se Sjeverni tok 2), a što se naše zemlje tiče – izostanak s dnevnog reda protumačen je kao nastavak neslaganja.
(Ne)opravdan strah
Evo zašto: aktuelni visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt je Merkelin izbor, pa koliko god su bile šture vijesti iz Berlina nakon što je kancelarka oproštajno ugostila Schmidtovog prethodnika Valentina Inzka, jasno je k’o dan da Njemačka nagovještava svoj pojačani angažman na rješavanju problema u BiH, a Putin je – s obzirom na to da Rusija ne priznaje Schmidta – mogao samo ponoviti argumente koje, kako se tvrdi, već pola godine razmjenjuje s Merkelovom slažući se jedino da se o ovom pitanju složiti ne mogu. Dobra je vijest da se čini kako je zaista sazrela svijest na drugoj strani, onoj zapadnoj, o neophodnosti dogovora između Bruxellesa i Washingtona, a loša je naravno da se i dalje čeka, što ostavlja prostor za (ne)opravdani strah od pogađanja na svjetskoj političkoj pijaci.
No, i slučaj Crne Gore pokazuje da Balkan i prelako postaje bure baruta: iako se patrijarh Srpske pravoslavne crkve u Podgorici očekuje tek 4. septembra, a da bi prisustvovao 5. ujutro ustoličenju Joanikija Mićovića za mitropolita crnogorsko-primorskog, nasljednika Amfilohija, temperature na Cetinju već su na razini toplotnih valova. I prijete usijanjem. Hiljade ljudi, među kojima je bio i mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo, protestirale su jučer poručujući vlasti da “Lovćen neće pasti”. Crnogorci, naime, Joanikijevo ustoličenje u Cetinjskom manastiru smatraju provokacijom i doživljavaju kao simbolično ukidanje nezavisne Crne Gore, “ekser u kovčeg čija je izrada počela s litijama, a kopanje rake 30. avgusta”. Grupa građana Cetinja, koja je pozvala na okupljanje, kaže da im je cilj da vlasti odustanu od anticrnogorske politike i obećavaju kako “svetogrđe neće dozvoliti, ma koju cijenu platili”. U ime mira, najavili su kako je jučerašnjim skupom počelo 15 gandijevskih dana odbrane Cetinja, a protiv diskriminacije i propagandnog rata čiji su centri u Srbiji i Moskvi. Na istim adresama sa kojih su dirigirani ratovi devedesetih, poručuju Crnogorci – suverenisti, kako protivnike Joanikijevog ustoličenja već zovu mediji: na drugoj strani je aktuelna vlast Crne Gore, izabrana početkom decembra 2020. godine, u kojoj su većina ministara bliski SPC-u, na čiji je prijedlog Zdravko Krivokapić izabran za premijera.
Da ni u Bosni i Hercegovini nimalo nije mirno, znamo svi: dok vlasti Republike Srpske, uz punu podršku opozicije, istrajavaju na blokadi zbog dopuna Krivičnog zakona BiH kojima je zabranjeno i kažnjivo negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca (od 1945. do danas), Tužiteljstvo BiH skuplja prijave po istom osnovu. Od njih 29 ne zna se koliko nosi ime prijavljenog Milorada Dodika, lidera SNSD-a i člana državnog Predsjedništva, koji je posljednjih dana najpoznatiji po zabrani korištenja helikoptera OSBiH u gašenju požara diljem Hercegovine (protiv čega su ustali gotovo svi, izuzev vrha HDZ-a BiH?!). Sam se Dodik javno pohvalio kako će baš po tom osnovu biti saslušan u Tužiteljstvu BiH, no ispostavilo se – zapravo – da je notorni Oleg Čavka pozvao Dodika da se izjada Tužiteljstvu BiH na prijetnje koje dobija putem društvenih mreža?! Da je samo Tužiteljstvo – koje je u političkoj blokadi druge vrste – saučesnik partija na vlasti, također znamo svi, da se državna tužiteljica Gordana Tadić bori da tako i ostane skupa s njom, i to je bjelodano jasno, pa je Dodik s razlogom još jednu svoju manipulaciju proslavio pjevajući po Kozari iz sveg glasa. Njegov najbolji politički prijatelj Dragan Čović polako se vraća s odmora, a SDA i njezin lider Bakir Izetbegović jednako slave odluke međunarodne zajednice kao vlastite zasluge. Sarajevo zapravo ne pokazuje ambiciju da političkim, probosanskim snagama doprinese rješavanju problema, već i dalje istrajava u raspravama ko je veći patriota i čeka međunarodnu zajednicu da uradi domaći zadatak.
Za to vrijeme najpoznatija ovdašnja opozicijska partija nastavlja blokadu cijele privrede u Federaciji BiH. Nermin Nikšić, lider SDP-a BiH, skinuo je rukavice prošle sedmice i prvi put javno priznao zasluge za štete koje se po federalnu privredu mjere stotinama miliona maraka zbog činjenice da upravo SDP istrajno blokira imenovanje Komisije za vrijednosne papire FBiH. U pismu u kome tobože nastoji objasniti kako federalna Vlada “vješto spinuje informacije” poseže za poznatim floskulama “da se SDPBiH zalaže za vladavinu prava i da će podržati imenovanje Komisije za vrijednosne papire kada prijedlog bude u skladu sa Zakonom”, pa onda nadugačko i naširoko elaborira vlastite zamjerke na konkursnu proceduru koja – po njemu – nije dovoljno transparentna. Ove, najnovije sezone, NN prigovara vrhu Federacije, predsjedniku prije svih, što odbija dostaviti konkursnu dokumentaciju Parlamentu FBiH iako je to tražio SDPBiH. To što je Zastupnički dom Parlamenta FBiH 7. jula konačno usvojio odluku o imenovanju novih članova i razriješio Hasana Ćelama (koji je u međuvremenu i do zatvora dospio) predsjedničke pozicije u Komisiji, njega ne zanima. Kao ni podatak da je Zastupnički dom Federacije sa 54 glasa za, bez glasova protiv i 18 suzdržanih, donio odluku o imenovanju Adnana Zukića za predsjednika KVP-a, te Mateja Živkovića, Predraga Mlađena, Esada Dželilovića i Romea Zelenike za članove. Dom naroda FBiH nije potvrdio ovu odluku, na prošloj je sjednici skinuta s dnevnog reda, a kako sada stvari stoje, i neće – zbog viših interesa lidera SDP-a BiH.
Zbirka tužbi i problema
SDPBiH je i prošli konkurs za izbor KVP-a oborio na Domu naroda FBiH. Tada se i međunarodna zajednica umiješala, konkurs je ponovljen i po tom osnovu je Zastupnički dom i glasao. NN je svoje lice krio iza Kluba SDP-a u Domu naroda, ne propuštajući niti jednu sjednicu da listom napomene svakog delegata na obavezu da KVP slučajno ne bude izglasan. I nije nimalo slučajno svoje pismo o KVP-u uputio tek nakon što je Valentin Inzko napustio BiH: Komisija za vrijednosne papire ostala je bez mandata još 2009. godine, a kada je SDP došao na vlast 2010. – na čelu Vlade Federacije bio je Nikšić – čitavu zbirku tužbi i probleme funkcioniranja privrede riješio je upravo Inzko, autentičnim tumačenjem kojim je legalizirao nastavak Ćelamove i Blekićeve upravljačke strukture do izbora novog KVP-a. Tadašnji vrh SDP-a BiH, bivši i sadašnji lider, obećali su izbor novog KVP-a u roku od pola godine. Nije to niti prvo niti jedino obećanje koje NN nije ispunio, no nema sumnje da će po cijenu SDP-a ispuniti ono koje je dao o blokadi KVP-a. Vrlo transparentno. A baš niko ne može reći da NN nema razloge koji nisu povezani s Moskvom. Za koje je zaslužio mnogo veći buket od onih ruža koje je dobila Angela Merkel.
“Kako ste nas našli, svaka čast”, kaže nam djevojka koja se pojavilila na kapiji nakon što smo, na ulazu u dvorište, pritisnuli zvono pored kojeg je pisalo Svetozar i Dušica.
Na poštanskom sandučetu, na istoj adresi u Jajincima kod Beograda, pisalo je – Kosorić. Ulica je Ane Dobeš, a broj je 17 d. Velika željezna ograda i natpis “čuvaj se psa” osiguravaju poprilično veliku kuću u kojoj živi Svetozar Kosorić,
optuženik za genocid u Srebrenici, lice s Interpolove potjernice i bjegunac od bosanskohercegovačkog pravosuđa.
“Tata nije bjegunac. On je državljanin Srbije”, objašnjava nam djevojka koja će,potom, reći da Svetozar Kosorić trenutno nije u kući.
novinar Istrage u Jajincima kod Beograda
Nije trenutno, ali, uglavom, bude. Na naše insistiranje pozvala je tatu putem telefona, objasnila mu ko ga traži, zatim uzela broj telefona autora ovog teksta i rekla da će se Kosorić javiti ukoliko bude zainteresiran za davanje intervjua. I nije se javio.
Svetozar Kosorić je rođen 22. maja 1953. godine u selu Kusače kod Han Pijeska, u Bosni I Hercegovini.
Svetozar Kosorić, optuženik za genocid
“Sud Bosne i Hercegovine, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo Genocid iz člana 171, stav 1, tačka a) i b) Krivičnog zakona BiH, dana 17. 4. 2017. godine izdaje naredbu protiv optuženog Svetozara Kosorića”, piše u dokumentu Suda BiH koji, dalje naređuje da se “nakon pronalaska i lišenja slobode imenovani ima u najkraćem roku u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima mora sprovesti u Sud
BiH, u svrhu njegovog ispitivanja i odlučivanja o potrebi daljeg zadržavanja u pritvoru”. Pojednostavljeno, Sud BiH je raspisao Interpolovu potjernicu za optuženikom za genocid Svetozarom Kosorićem.
naredba za raspisivanje potjernice za Svetozarom Kosorićem
“Optužnica tereti optuženog Svetozara Kosorića da je, u svojstvu načelnika Odjeljenja za obavještajne poslove i kao jedan od članova Štaba Drinskog korpusa VRS, pomogao učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata znajući da su imali namjeru djelimično istrijebiti grupu bošnjačkog naroda ubijanjem,
prisilnim premještanjem pripadnika grupe i nanošenjem teških tjelesnih i duševnih povreda pripadnicima te grupe”, navedeno je na stranici Suda BiH.
poštanski sandučić Svetozara Kosorića u Jajincima
Ovaj Svetozar Kosorić, rekosmo, živi u Jajincima kod Beograda, na adresi Ane Dobeš broj 17 D. I, reći će nam njegova kćerka, “nije bjegunac”. Kao što nije “bjekstvu” ni Duško Kornjača, danas ugledni novasadski ljekar za kojim traga Interpol zbog optužbi da je u rodnom Čajniču, opet Bosna i Hercegovina, počinio krivično djelo – zločin protiv čovječnosti.
„Po kom zakonu i principu da ga nekome izručimo? Hoćete da zgazite pravni poredak Srbije?“, upitao je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić novinare koji su prethodno pitali njega da li može prokomentarisati pisanje lista Danas, u kojem se njegova vlast optužuje da štiti zločince.
Ne postoji, objasnit će istog dana za N1 TV iz MUP-a Srbije, nijedan zakonski osnov za postupanje po potjernici BiH koja se odnosi na državljanina Republike Srbije, Duška Kornjaču.
“Naime, pozitivno zakonodavstvo Republike Srbije, osim u slučaju saradnje sa Haškim tribunalom, ne dozvoljava izručenje osumnjičenih za ratne zločine”, odgovorili su MUP-a Srbije kolegici sa N1 Suzani Stambol.
U prevodu, Srbija štiti ratne zločince, osuđene ili optužene, potpuno je svejedno. Zato idemo dalje. Selo Čurug je smješteno u općini Žabalj, u Vojvodini. Čim prođete tablu, vidjet ćete velike silose i mlin. Na kapiji preduzeća nas uljudno dočekuju i kažu da je gospodin Tomislav Kovač upravo sjeo u svog Mercedesa beogradskih tablica. Njegovo lice nije nepoznato, čest je
gost PINK i Hapy televizije. Plus je “lice s potjernice”.
Tomislav Kovač tokom razgovora s novinarom Istrage
“Optužnica tereti optuženog Tomislava Kovača da je od 06. jula do 01. novembra 1995. godine, za vrijeme široko rasprostanjenog i sistematičnog napada usmjerenog protiv pripadnika bošnjačkog civilnog stanovništva zaštićene UN-a Srebrenica i Žepa u toku kojeg su VRS i MUP RS izveli operaciju trajnog i prisilnog premještanja ukupnog bošnjačkog civilnog stanovništva iz zaštićene zone UN-a Srebrenica i Žepa i operaciju hvatanja,
zatvaranja, pogubljenja po prijekom postupku vojno sposobnih muškaraca i mladića Bošnjaka iz enklave Srebrenica, te operacije sakrivanja dokaza o pogubljenju tako što su posmrtni ostaci žrtava ekshumirani iz primarnih masovnih grobnica i ponovno ukopani u neobilježene sekundarne masovne grobnice”, navedeno je na stranici Suda BiH koji je raspisao potjernicu za
ratnim zamjenikom ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske.
Kada smo se sreli u krugu njegove fabrike u Čurugu, Kovač je, za razliku od doktora Kornjače, bio vrlo učtiv. Primio nas je u svoju kancelariju i pristao na intervju.
“Zašto ne idete u BiH”, pitamo ga.
“A zašto bih išao?, uzvraća Kovač pa nastavlja: “Mislio sam otići u Sarajevo u vezi sa ovom optužnicom za genocid, ali sam čuo da mi nešto spremaju i za Ilidžu i sada neću”.
Ubijeđen je da nema nikakvu odgovornost za Srebrenicu. Podsjećamo ga na njegov dokument broj 64-95 od 10.07.1995. godine kojim je, faktički, naredio angažman zloglasnih Škorpiona na teritoriji BiH.
“Sve naredbe koje su izdate za Srebrenicu, nijedna nije potpisana od mene. U moje ime ih je potpisivao, da ne poverujete, Radovan Karadžić, a neke je potpisao dežurni inspektor”, pravda se Kovač.
Nataša Kandić, direktorica Fonda za humanitarno pravo koja je aktivno, kao zastupnica žrtava, učestvovala u predmetu Škorpioni, kaže da je Kovač bio svjedok na suđenju.
“On nije negirao da je potpisao taj dokument o angažmanu Škorpiona. Sve vrijeme na suđenju je govorio da sam izdajnik i govorio da je u pitanju zavjera”, kaže nam Nataša Kandić.
“Sve i da sam ga potpisao”, reći će nam kasnije u razgovoru Tomislav Kovač, “nisam ja komandovao tom jedinicom. Ona je prepotčinjena vojnim strukturama”.
Ali ako je čist, pitamo ga, zbog čega se, onda, Kovač ne predaje pravosuđu BiH koje je za njim raspisalo međunarodnu potjernicu.
“Ne vjerujem im”, objasnit će.
Srbijanskim vlastima vjeruje. MUP Republike Srbije ga, kaže, nikad nije priveo kako bi, formalno, bila pokrenuta procedura za njegovo izručenje BiH. U Srbiji se bavi biznisom i gotovanjem na Happy TV.
“Ja sam otvoren za sve. Mene ne interesuje to za šta je optužen neko. Kada sam ugostio Haradinaja, a isto bih tako uradio i razgovor sa Naserom Orićem, zašto ne bih i nekoga iz Beograda”, govori nam vlasnik te televizije Milomir Marić.
Pokušali smo preko Marića doći do beogradske adrese Novaka Đukića, generala koji je u BiH pravosnažno osuđen na 20 godina robije zbog toga što je naredio da se ispali granata na tuzlansku Kapiju koja je 25. Maja 1995. godine ubila 71
civila.
“Nemam adresu. Nije on sposoban za ragovor. Jednom mi je dolazio ovdje ali nikad u studio”, kaže Marić.
Adresu Ljubana Ećima nismo dobili od Marića. On se ne pojavljuje na televizijama. Njegovo je društvo Svetlana Ražnatović Ceca, njegovo su društvo pripadnici zemunskog klana.
Ljuban Ećim, bjegunac od bh. pravosuđa
“Ljubanu od komandanta Arkana”, ugravirano je na pištolju pronađenom u Ećimovom stanu kada ga je MUP Srbije 2007. godine uhapsio zbog kriminala.
Zbog ratnih zločina u Kotor Varoši, Ećim nikad nije uhapšen. Živi i radi Beogradu. Posljednji put je prijavljen na adresi Đure Jakšića na broju 11, gdje stan posjeduje njegov sin. Trebao bi biti na prvom spratu, u stanu broj 3, ali rijetko boravi tu, u strogom centru Beograda. Posjeduje dva pištolja i srbijanski pasoš. Za njim je raspisana crvena Interpolova potjernica. Tužilaštvo BiH ga nije pravilno ispitalo pa formalne optužnice zbog ratnih zločina u Kotor Varoši protiv njega još nema. No, u istražnoj fazi postupka Sud BiH mu je odredio pritvor i raspisao potjernicu. Onu crvenu, koja, očito, ne vrijedi u Srbiji. Jer Aleksandru Vučiću ne pada napamet da “ruši pravni poredak i principe Srbije”.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
