Gospodine Palmer, želim Vas podsjetiti da niste imenovani za specijalnog izaslanika SAD-a za izbornu reformu u Bosni i Hercegovini da biste ispunili svoju misiju po svaku cijenu. Obični građani su se obratili Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu zbog diskriminatornog Ustava i Izbornog zakona. Tako da, po mom skromnom mišljenju, treba razgovarati sa građanima koji su dobili svoje presude. Ali Vi umjesto toga nastavljate pregovarati i sklapati prljave poslove sa etnonacionalističkim liderima koji vladaju ovom zemljom u posljednjih 25 godina bez ikakvog napretka. Naprotiv, stvorili su segregaciju, polarizaciju, mržnju, strah, bijedu, siromaštvo…… sve sa samo jednim ciljem – da ostanu na vlasti. Građani BiH su upravo podvrgnuti emotivnom terorizmu i retraumatizaciji od strane gospodina Dodika; izgleda da namjeravate da ga nagradite za njegova nedjela. Da vas podsjetim u svakoj pravnoj državi ustav je iznad svih zakona. Dakle, nikakva suštinska promjena Izbornog zakona nije moguća prije nego se, u skladu sa mojom presudom, promijeni Ustav BiH. Moguće je izvršiti samo kozmetičke izmjene izbornog zakona, kao što je uvođenje elektronskog glasanja, u skladu sa prijedlogom Centralne izborne komisije. Napominjem da ni prema Ustavu ni prema mojoj presudi nije moguće dati bilo kakav legitimitet pripadnicima konstitutivnih naroda kako to želi gospodin Dragan Čović. U demokratskom društvu svaki građanin treba da ima pravo da glasa za koga hoće, a ni Čović ni bilo ko drugi ne može odrediti da li je njegov glas legitiman ili ne. Pravi nosioci konstitutivnosti su svi građani Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjersku, etničku, nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost. Svi smo mi građani ove zemlje; zašto davati ekskluzivna prava bilo kome u ovoj zemlji? Isticanje etničkih prefiksa i inženjering kako bi se osiguralo da političari dobiju birače koje žele NIJE demokratija. Nije li već cijelom svijetu jasno da ova trojica nacionalista to rade samo da bi ostali na vlasti i nastavili da pljačkaju i uzimaju kredite u ime ove države a za svoju ličnu korist. Ako vjerujete da će kredibilitet SAD i EU među građanima BiH izdržati ovu vrstu izdaje našeg dostojanstva, zaboravite. Ništa što možete ponuditi, nikakve floskule nas ne mogu zaslijepiti do te mjera da prihvatimo vaš krajnje nekorektan čin saradnje sa političkom klasom koja je nanijela toliko štete našoj zemlji i našoj budućnosti.
Konačno, gospodine Palmer, da ako ste već delegirani da pomažete Bosni i Hercegovini onda to učinite na pravi način tako što ćete razgovarati sa običnim građanima koji su dobili svoje presude i u skladu sa njima pomoći im da prvo promijene Ustav pa onda Izborni zakon. Svjesna sam da je to teži način da ispunite svoju misiju, ali vjerujte mi da je to jedini pravi put. Svjesna sam da bi to otežalo vašu misiju, ali vjerujte mi da je to jedini pravi put. Nemojte citirati naše odluke, kojima smo imali za cilj da otvorimo procese pozitivnih promjena u BH društvu, a koje vi želite da tumačite na način da zadovoljite Čovića, Dodika, Izetbegovića, ili bilo koje druge bh. političare koji žele da zacementirjau etničke podjele. Presude Evropskog suda za ljudska prava se ne tumače i o njima se ne može raspravljati. Presude se implementiraju odnosno provode onako kako je to u izreci presude rečeno.
Kada je, napokon, počeo igrati bijelim figurama, Bakir Izetbegović je, ničim izazvan, izvijestio javnost da planira put u Beograd, na još jednu partiju šaha sa Aleksandrom Vučićem. Pritome se odrekao prava prvog poteza i opet će zaigrati crnim figurama, jer Vučić u Beogradu uvijek igra – bijelim.
Kada košarkaškoj ekipi ne ide, podsjećam na Izetbegovićevu (nespretnu) rasističku izjavu, onda angažujete “crnca”. A kada vam ide u politici, onda angažujete Bakira Izetbegovića. Da upropasti sve što ste dobro napravili.
Nakon što su, glasovima SDA, SDS-a, SDP-a i DF-a, iz Centralne izborne komisije BiH izbačeni Milorad Dodik i Dragan Čović, nakon što je, spletom okolnosti, u zakonske okvire vraćeno Visoko sudsko i tužilačko vijeće, nakon što je iz Tužilaštva BiH “protjerana” privatna glavna tužiteljica “dioničkog društva” okupljenog oko HDZ-a, SNSD-a, SBB-a i porodice Čampara, nakon što je Ustavni sud BiH presudio u korist države na osnovu apelacija Izetbegovićevih kadrova, lider SDA je odlučio sve to poništiti jednim odlaskom u Beograd.
U čije ime će pregovarati? U ime Bošnjaka, koje je srbijanski vladar Aleksandar Vučić pozvao na srpsko-bošnjački dijalog? Odlaskom u Beograd, Bakir Izetbegović pokazuje da mu je do institucija Bosne i Hercegovine stalo otprilike onoliko koliko je stalo i Miloradu Dodiku.
“Čega si ti, ono, predsjednik”, upitat će člana bh. Predsjedništva srpski patrijarh Porfirije.
“Ti si predsjednik”, odgovorit će patrijarh umjesto upitanog Milorada Dodika,”ničega”.
Dodik je član Predsjedništva BiH. Dakle, 1/3 je predsjednik BiH.
A čega je, ono, predsjednik Bakir Izetbegović? Stranke demokratske akcije. Institucionalno gledano – ničega. I u kojem je svojstvu, sada, Bakir Izetbegović odlučio putovati u Beograd da odigra unaprijed izgubljenu partiju šaha? Možda u svojstvu vođe “muslimana”, kako Milorad Dodik naziva najbrojniji narod u BiH. Ako ide u svojstvu šefa Doma naroda, onda bi njegov sagovornik u Srbiji trebao biti predsjednik Skupštine Ivica Dačić. No, neće. Izetbegović putuje u Beograd na “bošnjačko-srpski” dijalog.
“Neće mi spasti kruna s glave”, kaže Bakir Izetbegović, pravdajući svoju odluku da otputuje u Beograd.
I neće. Jer Bakir Izetbegović nema krunu. On nije suveren Bosne i Hercegovine. On je, tek, predsjednik jedne stranke koja je u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine ima svog čovjeka. To što su SDA i Izetbegović od Šefika Džaferovića napravili čuvara državne stolice. govori, zapravo, koliko je i SDA-u i njenom lideru stalo do funkcionisanja institucija BiH.
Da je Bakir Izetbegović otišao u Banja Luku da pregovara i razgovara sa Miloradom Dodikom, to bi bilo sasvim normalno. Lideri dvije političke partije iz BiH trebaju i moraju razgovarati. No, šta lider političke partije iz BiH ima sa srbijanskim predsjednikom? Hoće li to biti razgovori SDA i Napredne stranke Aleksandra Vučića o njihovom statutu u evropskoj “narodnjačkoj političkoj porodici”? Neće. I to svi znaju. I to i jeste problem.
Bakir Izetbegović putuje u Beograd da oživi Milorada Dodika. U političkom životu predsjednika SDA – postoji jedna barka koja nikad neće potonuti. Kada je, u ljeto 2016. godine, Milorad Dodik doveo sebe i Republiku Srpsku na rub finansijske propasti, Izetbegović mu je, uz posredovanje Larsa Gunara Wigemarka i EU, pružio “umjetno disanje”, potpisujući besmisleni sporazum o “evropskim pitanjima”, na osnovu kojeg je manji bh. entitet dobio novac od MMF-a. Dodik je preživio i na lokalnim izborima pomeo opoziciju. Sada je opozicija življa nego ikada. Milorad Dodik očajnički traži način da se spasi. Ruka Aleksandra Vučiča mu nije dovoljna pa, zato, uskače, Bakir Izetbegović, da davljenika smjesti u svoju barku.
Kada nekada Ivana Marić i Enver Kazaz, “analizirajući” buduću kriznu situaciju, budu govorili da je sukob na relaciji Bakir Izetbegović – Milorad Dodik, zapravo, “dogovoreni i fingirani sukob”, niko neće moći reći, bez obzira na činjenice, da to nije tačno. A nije. Milorad Dodik i službeni Beograd nikada neće odustati od rušenja Bosne i Hercegovine. Oni ne glume. Oni konstantno rade na rušenju državnih institucija. Zna to i Bakir Izetbegović. Dijalog jeste nužan. Ali dijalog ima smisla samo onda kada iz njega profitirate. Hoće li Bosna i Hercegovina išta profitirati od Izetbegovićevog izleta u Beograd? Teško. Put u Beograd samo će spatiti Milorada Dodika.
Osim Dodika, Izetbegović u svoju barku namjerava smjestiti i Dragana Čovića. Pa, zato, “u sjeni puta u Beograd”, najavljuje da je SDA spremna HDZ-u ponuditi “indirektan” izbor članova Predsjedništva BiH i da “Hrvati sebi biraju koga hoće”. Što, u prevodu, znači da je predsjednik SDA spreman izdati i Željka Komšića koji mu je bio jedini politički oslonac u situaciji kada je većina sarajevskih stranaka bila u službi Milorada Dodika i Dragana Čovića, odnosno Beograda i Zagreba. U situaciji kada, prvi put u posljednjih desetak godina istovremeno ne kontrolišu CIK, VSTV, Sud BiH, OSA-u, Predsjedništvo BiH i Tužilaštvo BiH, Bakir Izetbegović pruža šansu Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću da se vrate u život. Čega se plaši Izetbegović?
Možda, u ovom slučaju, za američke potrebe prilagođene njegove izjave: “Kada ne ide izmjena izbornog zakona, angažuj – crnu listu”.
Ovaj ćemo oktobar najviše pamtiti po već opipljivom strahu od rata zbog srljajućih ataka na mir Milorada Dodika i njegove hoću-neću politike koja je u drugi plan potisnula i vjerovatno najvažniji događaj za pravosudni sistem ove zemlje: konačnom smjenom Gordane Tadić s mjesta glavne tužiteljice, Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće Bosne i Hercegovine odsviralo je kraj eri Milana Tegeltije. To je odlično detektirao Dragan Mektić, nekadašnji ministar sigurnosti BiH i jedan od rijetkih koji je mandat koristio prozivajući Tužiteljstvo zbog apsolutnog ignoriranja borbe protiv korupcije, ali i zbog daleko gore pravosudne prakse – progona neistomišljenika i konkurencije optužnicama. Komentirajući smjenu Gordane Tadić, Mektić je isti dan poentirao: “U moru sumornih, napokon i jedna dobra vijest. Borba se ipak isplatila. Ništa više neće biti kao prije, a posebno pakovanja i montiranih optužnica. Ovo ne bi trebao biti kraj, već početak njene krivične odgovornosti”.
Najjači kandidat, ali …
Zaista, grijesi bivše glavne tužiteljice daleko su veći od pobrojanih u radu Ureda disciplinskog tužitelja, no teško je povjerovati da će zbog – kolokvijalno rečeno – bahatog korištenja službenih ovlasti njezina odgovornost doći na dnevni red bilo kojeg suda i baš zato pitanje svih pitanja – zašto nijedan glavni tužitelj nije dočekao kraj mandata – mora biti ključna lekcija za budući rad Tužiteljstva, jer odgovor – naravno – znamo, a indirektno ga je ponudio i sam predsjednik VSTV-a vajkajući se između teškog političkog pritiska i zanemarivanja etike. Što se u konačnici svodi na isto, ne samo zato što se politika na ovim prostorima takmiči sa najstarijim zanatom na svijetu već još i više zato što ovdašnji političari i zakon i državu i ljude smatraju osobnim vlasništvom. Pa se i njihovi kadrovi ponašaju u skladu s tim. Da je tako, potvrdile su i reakcije na smjenu – od HNS-a do Tegeltije. Ovaj Dodikov trbuhozborac, kome je, valjda, partijski zadatak da dokazuje političku (nad)moć nad pravosuđem, ako je suditi po seriji fotografija koje su kolale nakon njegova rođendanskog slavlja, do posljednjeg je časa – iz samo njemu znanih razloga – vjerovao da će Gordani Tadić kazna biti umanjena na sjednici VSTV-a. I da će, zapravo, uspjeti da sačuva svoj utjecaj koji je nemilice koristio i tako dobrim dijelom kumovao teškim propustima glavne tužiteljice. Koja je, bit će, od njega i naučila da su nerad i kafansko uređivanje tužiteljskih predmeta najsigurnija politička iskaznica za napredovanje, s obzirom na to da bivši predsjednik VSTV-a ne krije da mu je savjetnička politička pozicija vrhunac karijere. Da nije bio zauzet proslavom uz vlastitu harmoniku, ne bi Dodik ni dovodio drugog svirača u Predsjedništvo.
Kako god, za ovu je zemlju i normalan svijet koji u njoj živi najljepša muzika čišćenje pravosuđa od njegovih ostataka, u šta bez sumnje spada i smjena Gordane Tadić. Da je tako, svjestan je i novoimenovani vršitelj dužnosti glavnog tužitelja Milanko Kajganić. U svojim prvim izjavama rezolutno je poručio: Nisam Tegeltijin! Kajganić (1975.) se školovao za policajca – srednju, a potom i višu školu unutrašnjih poslova završio je u Banjaluci 1998, a onda u istom gradu diplomirao i na Pravnom fakultetu 2005. Sve vrijeme školovanja i bio je policajac: u MUP-u RS-a od 1994. godine, napredovao je u službi do Inspektorata, da bi 2007. postao tužiteljski istražitelj u Specijalnom tužilaštvu u Banjaluci. Već godinu kasnije položio je pravosudni ispit, a 2014. je imenovan za državnog tužitelja. Samo koji mjesec kasnije pravosuđu BiH počeo se događati Tegeltija. Iako je prilikom njegova izbora za vršitelja dužnosti vođena podugačka debata tokom koje je više puta rečeno kako on nije najkvalitetniji kandidat, zamjeralo mu se neiskustvo, mladost, mali broj slučajeva i skoro nijedan jači, sve pobrojano može se iščitati i kao njegova prednost jer može značiti da baš i nije bio osoba od povjerenja glavne tužiteljice. Upravo je Kajganić zamijenio sada već bivšu Gordanu Tadić na mjestu šefa Odjela za ratne zločine, a na sjednici se moglo čuti da je vidno popravio Odjel, ako se takvo nešto i može reći za Tužiteljstvo koje u izvještajima međunarodnih promatrača redovito biva detektirano kao rak-rana cijelog pravosuđa. To se naročito odnosi na Posebni odjel za ratne zločine koji je i najčešće pod paskom međunarodnih monitoringa: u septembru 2020, kada je sutkinja Joanna Korner prezentirala svoj izvještaj, istaknula je upravo podatak da Tužiteljstvo BiH nije napravilo napredak u radu na predmetima ratnih zločina u odnosu na 2016. godinu. No, VSTV je rekao svoje i Kajganić zaslužuje šansu. Period vršitelja dužnosti treba posmatrati ne samo kroz prizmu umanjenih ovlasti o kojima je i sam govorio već i kao mogućnost. Da je tako, pokazuju već neke najave, od kojih je nesumnjivo strateški najbitnija da će Diana Kajmaković biti novi šef Posebnog odjela za korupciju pa samim tim najvažniji suradnik Kajganovićev. Samo su dobri lideri spremni najveće konkurente birati u najuži krug suradnika.
Diana Kajmaković je, po reakcijama na samoj sjednici VSTV-a, bila najjači kandidat za v. d. glavnog tužitelja. Između redova se moglo naslutiti da je i disciplinsku prijavu zaradila da bi na vrijeme bila eliminirana. Predsjednik VSTV-a nije krio poštovanje spram teških tužiteljskih predmeta koje je dovela do osuđujućih presuda, a njegove kolege-članovi istakli su da ima 26 godina radnog staža kao tužiteljica, od toga 13 u Tužiteljstvu BiH i uz to nemali broj jako složenih slučajeva. S obzirom na to da je još u vrijeme angažmana u Kantonalnom sarajevskom tužiteljstvu važila za ubjedljivo najjačeg profesionalca koji uz to ima i neophodne tužiteljske hrabrosti, varijanta vođe Posebnog odjela za korupciju mogla bi Mektićevu izjavu upisati u proročanske, u onom dijelu koji se odnosi na montiranje optužnica. Ako iko poznaje sklonosti i metode Olega Čavke i njegovih kako-kad bratskih (ne)prijatelja i može ih zaustaviti, onda je to upravo Diana Kajmaković. To i jeste pozicija koja zahtijeva iskustvo, neophodno ne samo za teške predmete već još i više za spremnost da se suprotstavi političkim pritiscima. Čavka je zapravo najbolji primjer da se glavni tužitelji mijenjaju, a njihovi batinaši o(p)staju: istim žarom kojim se – nekada davno – obračunavao sa svojim šefom u Sarajevskom kantonalnom tužiteljstvu, hakirao je glavnog državnog tužitelja Milorada Barašina i u njegovo ime pisao mailove. Kasnije je uznapredovao, pa su i dokazi pronalaženi u njegovom domu, što bivšu glavnu tužiteljicu nije omelo u namjerama da baš njemu povjerava sve one istrage za koje je bila lično zainteresirana. Više je puta disciplinski kažnjen, no nikada nije odgovarao za odštete koje su iz državnog budžeta plaćane zbog izmišljenih slučajeva.
Čavka je odličan primjer
Zapravo su čavke najveći razlog što je pravosuđe BiH dospjelo na tako niske grane. A tu leži i odgovor na ono pitanje predsjednika VSTV-a s posljednje sjednice: šta se dogodi s ljudima pa zaborave na etiku? Moral jednostavno nema množinu, zasniva se na principima i društveno prihvatljivim normama, a naše društvo i naše pravosuđe – Čavka je odličan primjer – nema problem sa rastegljivošću ovog pojma. Do te mjere da je posve jasno kako obračun s korupcijom, političkim uplitanjem i ostalim pošastima i treba početi u pravosuđu. Transparentnost je prvi aksiom, ali i pročišćavanje vlastitih redova ukoliko se išta zaista želi postići. Dok se to ne dogodi, jedan od nespornih autoriteta u našem pravosuđu, sudija Branko Perić imat će razloga za skepsu. Kao vrhunski poznavatelj prilika u kojima se i sam bori s vjetrenjačama, sudija Perić je napisao dovoljno tekstova koji mogu biti savršen pokazatelj kako krenuti naprijed. Za početak, vrijedi vjerovati da je novi lider Tužiteljstva riješen da ih uvaži. I s riječi prione na djela.
“Zdravo, svima. Upravo sam telefonom razgovarao sa Danielom Kinahenom. Obavijestio me da je upravo dogovorena najveća borba u istoriji britanskog boksa. Svaka čast, Dan”, kazat će u junu prošle godine u svom video obraćanju svjetski bokserski prvak u teškoj kategoriji Tyson Fury.
Nekoliko minuta kasnije mediji širom svijeta objavili su da su dogovorena dva spektakularna meča – Tysona Furya i Antony Joshue. No, samo je rijetkim novinarima jedno ime zaparalo uši. Daniel Kinahen. On je čovjek kojem se Fury zahvaljuje zbog ugovaranja historijskih borbi.
It’s official FURY VS JOSUAR AGREED FOR NEXT YEAR, I got to smash @bronzebomber first then I’ll annihilate @anthonyfjoshua #WEARESPARTANS
Nagrađivana irska istraživačka novinarka Nicola Tallant 30. je septembra ove godine objavila knjigu “Clash of the Clans: Uspon irskih narkosa i prljava tajna boksa”. Glavni lik je Daniel Kinahan, irski narko boss koji godinama živi u Dubaiju. U februaru ove godine, na BBC-u je, u okviru emisije Panorama, emitiran dokumentarni film istraživačkog novinara Darragha Meclntyra, posvećen boxu i mafiji. I ovdje je glavni lik je – Daniel Kinahan, čovjek kojeg je sudija Vrhovnog suda u Irskoj 2018. godine označio kao jednog od šefova međunarodne grupe koja kontrolira narko tržište. Dvije godine kasnije, u februaru 2020. godine irska novinarka Nicola Tallant objavit će tekst u kojem će kartel Daniela Kinahana dovesti u vezu sa bh. državljaninom Edinom Gačaninom – Titom.
tekst Nicole Tallant: veze Kinahana i Edina Gačanina Tita
Američki portal Insider.com, 7. oktobra ove godine će, pozivajući se na novinarku Nicolu Tallant, objaviti da je klan Kinahan udružio snage s najvećim kokainskim barunima u Evropi.
“Prema Tallantu”, piše Insider.com,”to uključuje nizozemskog kriminalca Ridouana Taghija, čileanskog trgovca narkoticima Richarda Eduarda Riquelmea Vega, zvanog El Rico, talijanskog mafijaškog bosa Raffaelea Imperialea i Bosanaca Edina Gačanina iz zloglasnog kartela Tito i Dino”.
Radeći za online magazin Žurnal.info, urednik Istrage je još u avgustu 2019. godine objavio seriju tekstova u kojima je objavljen identitet vođe narko kartela Tito i Dino, i u kojima je navedeno da je ovaj kartel povezan sa italijanskom, južnoameričkom i irskom mafijom.
Super kartel: policijska shema
“Policijske agencije su zadokumentovale da je Edin Gačanin imao stalne kontakte sa Ridouanom Taghijem, Richardom Riquelmeom, Raffaeleom Imperiale zvani Pasta, Noufalom Fasih zvanim “Mr. Couscous”, koji je član kriminalne skupine iz Sjeverne Irske okupljene oko porodice Kinahan. Ridhuan Taghi je, također, djelovao u Holandiji i za njim je raspisana međunarodna Interpolova potjernica zbog povezanosti sa brojnim ubistvima. Holandske vlasti nude 100 hiljada eura za bilo kakvu informaciju o njemu, a policijske agencije te države prije sedam dana su objavile da se Taghi vjerovatno skriva u Dubaiju, gdje se trenutno nalazi i vođa kartela Edin Gačanin. U Holandiji je djelovao i Gačaninov partner Richard Riquelme, čileanski kriminalac, jedan od najopasnijih kriminalaca na svijetu koji je krajem 2017. godine uhapšen u Kolumbiji na osnovu potjernice iz Holandije. Riquelme je u martu prošle godine izručen holandskim vlastima koje ga terete za međunarodnu trgovinu narkoticima. Treći Gačaninov partner je Rafaele Imperiale zvani Pasta, jedan od čelnih ljudi talijanske mafije Camorra. Policijske agencije raspolažu informacijama da je Imperiale svoj novac uglavnom ulagao kupujući nekretnine u Dubaiju, ali i slike Vincenta van Gogha koje su 2002. godine ukradene u Holandiji, a koje je on kasnije kupio za 100 miliona eura. I Edin Gačanin, kako smo već naveli, kupuje nekretnine u Dubaiju, a u tim poslovima su mu pomagali članovi njegove porodice koja je porijeklom iz Sarajeva”, objavljeno je 1. avgusta u tekstu Žurnal.info.
Edin Gačanin Tito
Riduana Taghija i Rafaella Imperiala nekoliko mjeseci kasnije uhapsit će policija u Dubaiju. Kinahan i Tito nisu uhapšeni. Svi svjetski mediji koristit će informaciju autora ovog teksta da je Edin Gačanin jedan od saradnika Daniela Kinahana i da je Tito, zajedno sa Čileancem Ricom, prisustvovao svadbi sina irskog mafijaša opčinjenog boksom.
“Super kartel” ili “Macro Mafia” – tako će ovu kriminalnu skupinu označiti istraživački novinari širom svijeta koji u svojim tekstovima pominju kartel Tito i Dino.
“Kumovi Makro mafije, super kupole koja kontrolira drogu u Europi”, glasio je naslov teksta objavljenog prije dvadesetak dana u italijanskom sedmičniku Espresso koji izdaje La Republica.
Novinarka Floriana Bulfon piše da je u Dubaiju “samit čelnika kartela koji upravljaju trgovinom drogom na Starom kontinentu” i da oni “dolaze iz Italije, Holandije, Čilea i Bosne”.
Prema istom tekstu, Bosnu i Hercegovinu “zastupa” Edin Gačanin zvani Tito. On je, objavljivali smo nakoliko puta na Istraga.ba, a prije toga i na Žurnal.info, jedan od vođa najmoćnijeg kartela Evrope.
Septembar je 2020. godine. Peruanski specijalci u regiji Cusco proveli su operaciju u džungli i unuštili devet laboratorija za proizvodnju kokaina.
“Ova droga, pronađena u dolini Apurímac, Ene i Mantaro (Vraem), kao i 4.500 kilograma hemijskih sirovina i kontroliranih proizvoda, pronađenih u tom mjestu, pripadali su trgovcima drogom poznatim pod imenom ‘Negro’ i ‘Tito'”, objavio je 22. septembra jedan od najutjecajnih peruanskih listova La Republica.
Tito je na vrhu policijske sheme koju je objavila peruanska policija.
shema peruanske policije
Nazvali su ga finansijerom mafijaške organizacije koja je krijumčarila velike količine kokaina iz Južne Amerike u Evropu. Ispod njega je Raul. No, na osnovu fotografije otkrivamo da je to, zapravo, David Cufaj. Još jedan Sarajlija koji je odrastao u istoj ulici u kojoj je svoj životni put započeo Edin Gačanin Tito. Prije nego je preselio u Nizozemsku gdje je počeo raditi za Tita, David Cufaj je bio bokser.
Ovaj sarajevski bokser uhapšen je u januaru 2017. godine kada je iz Perua u Evropu pokupšao prokrijumčariti dvije tone kokaina na kojima je bila oznaka BH. Osuđen je na 17 godina zatvora.
U presudi protiv Davida Cufaja koju je, zbog krijumčarenja dvije tone kokaina, izrekao sud u Peruu, pomenuta je osoba po nadimku Tito.
presuda iz Perua u kojoj se pominje Tito
Označen je kao organizator poslova osuđenog Cufaja i kao kupac droge u velikim količinama. Gačanin je, prije nego se preselio u Dubai, živio u Nizozemskoj.
Još jedan bokser radio je za ovaj super kartel. Zove se Smail Šikalo. I on je rođen u Sarajevu i odrastao je u istoj ulici kao Edin Gačanin Tito. U januaru 2019. godine Šikalo je uhapšen u Peruu prilikom pokušaja krijumčarenja 1,5 tona kokaina. Radio je za Tita. Prije nego je iz BiH preselio u Nizozemsku, Šikalo je bio bokser u Sarajevu.
Zahvaljujući sumnjivim odlukama postupajućeg sudije, Šikalo je pušten na “uslovnu slobodu” prije okončanja postupka. “Privremenu” slobodu Šikalo je iskoristio da pobjegne iz Perua. Danas slobodno živi u Sarajevu. Okončao je boksersku karijeru. Peruanske vlasti za njim nisu raspisale međunarodnu potjernicu. I za njegovim šefom Edinom Gačaninom nema potjernice. Tito slobodno živi u Dubaiju gdje je svoje dane provodio i Daniel Kinahan, irski mafijaš koji je ugovarao bokserske mečeve svjetskog prvaka Tysona Furya.
Sarajevo, BIH - 20. novembar 2018:Izgovarajući i potpisujući svečanu izjavu, Milorad Dodik, koji će u narednih osam mjeseci biti predsjedavajući po sistemu rotacije, te članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović preuzeli su dužnost kolektivnog šefa države, koju će obavljati naredne četiri godine ( Samir Yordamoviç - Anadolu Agency )
U danu u kojem je lider Srpske demokratske stranke Radovan Karadžić sa govornice Skupštine Bosne i Hercegovine zaprijetio “nestankom jednog naroda”, ukoliko krene “autostradom pakla” (nezavisnosti i suvereniteta BiH), 14. oktobra 1991. godine, skupštinskom dvoranom je poletio papirni aviončić. Pratio sam kao hipnotisan njegov let, dug, siguran i pravilan sve dok nije prizemljio negdje oko stola na čijem se čelu nalazio predsjednik Skupštine Momčilo Krajišnik. Nisam vidio ko je lansirao papirnatu letjelicu, neko od kolega je otvoreno posumnjao na poslanika (Stranke demokratske akcije) Senada Šahinpašića-Šaju, koji je u skupštinskoj sali, hodnicima, kao i izvan tog zdanja, u “svakodnevnom životu”, na svakom koraku ispoljavao sličan šeretski egzibicionizam.
Ako u autorstvo nad papiranitim NLO-om nisam bio siguran, na drugu jednu skupštinsku šalu i maskaru poslanika Šahinpašića sam otvorio četvere uši: “Pliva patka, pliva guska/ova zemlja biće Turska”, recitirao je tokom još jedne burne rasprave o budućnosti BiH, krcate surovim prijetnjama, ucjenama, bijesnim ultimatumima… Recitaciju je izveo poluglasno, ali dovoljno razgovijetno da ga čuje prisutna dopisnica Radio-Televizije Beograd Rada Đokić. Isto večer centralni dnevnik Miloševićeve televizije otvoren je Đokićkinim patetično-dramatičnim alarmom zbog Šajine panislamisitičke provokacije-stihoklepine.
Imao je poslanik Šahinpašić, koji nije bio samo dvorski klovn familije Izetbegović, nego i važan konsultant i poluga u financijsko-logističkim operacijama tih mjeseci, umiješane prste i u financiranju magazina “VOX” na čijoj je naslovnoj stranici objavljen Ivo Andrić nabijen na olovku, a među tekstovima objavljen izmaštani “humoristički” plan doseljavanja (4 miliona) Turaka na prostor Bosne i Hercegovine. Nekoliko godina kasnije u (kontra)tužbi Savezne Republike Jugoslavije protiv Bosne i Hercegovine ta se imbecilna neoosmanska dosjetka našla među dokaznim materijalom za njenu planiranu islamsku okupaciju.
TAJNI KARADŽIĆ I TRANSPARENTNI DODIK
Onaj papirnati aviončić zajedno sa podsjećanjem na tradicionalnog bosanskog Velikog saveznika sa Bosfora, prema stanovitim interpretacijama SDA-ovske šizofrene hermenautike trebala je upozoriti Karadžića i druge planere “nestanka jednog naroda” da takav scenarij neće dopustiti NATO (avijacija) čiji je najveća platforma u ovom dijelu svijeta bratska Turska.
Mnogo je prijetećih sličnosti, istorijskih paralela, turobnih asocijacija koje povezuju “onaj” 14. oktobar, sa ovim najnovijim, od prošlog četvrtka u kojem je Milorad Dodik najavio ispisivanja Republike Srpske iz ključnih ustavno-pravnih aranžmana koji tvore današnji sigurnosni, pravni, ekonomski poredak Bosne i Hercegovine. I Dodik, zastupnik Markovićevih Reformista, sjedio je u sali Parlamenta BiH i “onoga” oktobra.
Najbitnija poveznica između ta dva trideset godina udaljena događaja jeste neprekinuti kontinuitet secesionističkog djelovanja glavne političke struje Srba u BiH i tvrdoglava odlučnost da se ona realizira neovisno od procedura, zakonskih normi, mogućih, bolje rečeno, izvjesnih posljedica. Iz te bazične idejno-programske analogije, izvode se sve druge podudarnosti i korelacije Karadžićeve i Dodikove najave, ili obećanja raspada Bosne i Hercegovine. Kao i današnji štićenik zatvora u Londonu i njegov poštovatelj i sljedbenik iz Laktaša nastupio je samouvjereno i beskompromisno, prijeteći i omalovažavajući ne samo političke protivnike, domaće i strane, nego su i jedan i drugi svoje sunarodnjake koji su bili protiv, ili samo rezervirani i kritički nepovjerljivi prema njihovom radikalističkom projektu, otpisivali, kasnije i progonili kao izdajice, otpadnike, strane plaćenike, “Alijine/Bakirove Srbe”.
Vjerovali, ili ne i tada, prije tridesetak godina u Bosni i Hercegovini je postojalo pravosuđe, tužitelji i sudije, postojala je policija, javna i tajna, postojali su zakoni koje su oni štitili, Ustav koji je ultimativno obavezivao na njegovo poštivanje… Može izgledati znanstveno-fantastično podsjećanje da je i tih ključnih “godina raspleta” u Jugoslaviji postojale ambasade najmoćnijih zemalja svijeta, da je postojala zabrinutost Evropske zajednice, da su po BiH špartali nekakvi živopisni Evropski posmatrači, kojima su se kako se stvar zaoštravala i približavala krvavom raspletu pridružio i robustan kontigent vojnika Ujedinjenih nacija… I šta je sve to skupa promijenilo na stvari, koliko je pomoglo u odvraćanju od planirane i najavljene kataklizme, nepotrebno je podsjećati.
On što bitno razlikuje Dodikovu od Karadžićeve najave razdruživanja od institucija BiH je što je ova posljednja uredno, dugo vremena ne samo pripremana, nego transparentno najavljivana u brojnim (ne)prilikama i povodima. I prije prvih njegovih najava referenduma, koje su, navodno, bile reakcija na odluke Ustavnog suda BiH vezane za (ne)ustavnost obilježavanja Devetog januara, lider SNSD-a je javno komunikacijsko polje kontaminirao secesionističkim zasadima, te uz pomoć svojih brojnih šaptača iz BiH i Srbije taj narativ normalizirao, učinio ga ravnopravnim u javnom diskursu, i etabliranom tačkom dnevnog reda u političkim raspravama.
Radovan Karadžić je, s druge strane, prije trideset godina sa skupštinske govornice urbi et orbi objelodanio postojanje plana/projekta o kojem se praktično do toga trenutka ništa nije znalo, koji se tajno, zavjerenički smišljao, operacionalizirao i pripremao za svoju konačnu izvedbu (popločavanje “autostrade” pakla” i “nestanak jednog naroda”…). Niko do tog trenutka, uključujući i Karadžićeve partnere u vlasti, lokalne, pa ni strane tajne (kontra)obavještajne službe nije znao, niti je mogao i pretpostaviti kakav se paralelni jezivi scenarij u konspiraciji priprema dok se javno vode iscrpljujuće, beskorisne rasprave o budućnosti Jugoslavije i sudbini Bosne i Hercegovine. U najdubljoj ilegali, djelovala je i razmahala se cijela jedna industrija smrti, mašinerija destrukcije koju je preko svoje razuđene agenture gradio nacional-socijalistički režim Slobodana Miloševića. Sve tajne predratnog djelovanja Državne bezbednosti Srbije sa Jovicom Stanišićem i Frankom Simatovićem na čelu u raznim poslovima i (pred) radnjama, od naoružavanja srpskog stranovništva, regrutiranja parapolicijskih odreda smrti i pripremanje za skorašnje vatreno krštenje, još se do kraja nisu rasvijetlile ni nakon deceniju i po sudskog procesa i nepravomoćne presude protiv njih dvojice u Haagu.
Paramedicinska secesija
Nije se, sve dok to nije Karadžić razgovijetno poručio, znalo kako će se u predstojeći burnim vremenima ponašati Jugoslovenska narodna armija, ali to je od tog trenutka postalo samorazumljivo: niko nije lud da prijeti oružanim raspletom ukoliko uz sebe nema tada jedinu legalnu vojnu silu. Neposredni dokazi, dokumenti i presretnuti razgovori, kojima je skinuta pozlata sa neutralnosti i himera općenarodnog karaktera JNA, poput plana RAM, samo su izoštravali svirepu, dijaboličnu ozbiljnost Karadžićevih prijetnji.
Reakcije sarajevskih, prije svega bošnjačkih vlasti na nedvosmislenu prijetnju i izravan nagovještaj pokolja, bile su smušene, nedorasle, slabo promišljene i još konfuznije artikulirane. Ta je vlast bila opijena “himberom” vlasti koje se dočepala, mnogo je više bila “navučena” na blagodeti i raskošne plodove buduće tranzicije i privatizacijske Arkadije, izgradnji novih identitetskih obrazaca “svog naroda” nego što je radila na promišljenom, adekvatnom odgovoru na prijetnju nestankom. Niko nije mogo spriječiti nadolazeću tragediju, trebalo se i moralo zrelije i odgovornije poraditi na smanjenju njenih razmjera i amortiziranju posljedica.
Nije mnogo vremena proteklo od Karadžićevog razotkrivanja najmračnijih tajnih planova i verbalne pirotehnike za skupštinskom govornicom do prvih rafala po građanima u neposrednoj blizini Skupštine BiH – samo pola godine. Nedovoljno, prekratko za ozbiljno preduprjeđivanje ili zaustavljanje ili ozbiljno provedene internacioniliziranje nipošto olako obećanog nasilja koje je (u)slijedilo.
Reakcije “političkog Sarajeva”, vlasti, opozicije, analitičara, manijakalnih pisaca “reagovanja” na Dodikovu najavu oduzimanja važnih ovlaštenja i prerogativa kao uvod u secesiju i pravnu i sigurnosnu neizvjesnost, gotovo da se nisu po smislu, promišljenosti i političkoj artikuliranosti previše razlikovale od onih “protestnih” papirnih aviončića i turkofilskih rima poslanika Šahipašića sa početka ovog teksta i početka onog rata. Reakcije najodgovornijih državnih i političkih subjekata kreću se od sumnje u ozbiljnost Dodikovih najava (“ma nema šanse”, “proći će ga te bubice”), preko kafansko-džamijskih paramedicinskih opservacija članova Predsjedništva BiH (“Dodik mora promijeniti terapiju“, Željko Komšić, “Dodik radi uzaludan posao koji nikako ne može dati rezultate”, Šefik Džaferović ) do diletantskih, pseudoumirujućih relativiziranja kojima se želi uvjeriti javnost kako je riječ o “uobičajenoj, prolaznoj, predizbornoj retorici”, odnosno da će se “Sve završiti po onoj narodnoj tresla se gora, rodio se miš” (Bakir Izetbegović).
Zajedničko svim tim “šokovima i nevjericama”, kao i drugim koje su u valovima stizale sa nižih i manje odgovornih razina je što na Dodikove najave, prijetnje, jednostrane poteze gledalo kao na izolirani incident, lični hir, “mali trenutak slabosti”, a ne kao završni čin jednog teškog, dugotrajnog, iscrpljujućeg, procesa čiji je konačni cilj stvarnje Velike Srbije, ili ako vam je milije i lakše Srpskog sveta. To je završni čin “krvave bajke” koju je prije 35 godina Slobodan Milošević najavio objašnjavajući njenu neminovnost riječima da će se dešavati “statutarno nestatutarno, ustavno, ili neustavno, demokratski ili nedemokratski”. Milorad Dodik već 5-6 godina ni o čemu drugom gotovo da i ne govori, otvoreno, bez nepotrebnog okolišanja i mimikrije. Ako je političkim i državnim čimbenicima zamorno slušati njegovu “pokvarenu ploču” o nefunkcionalnoj BiH i vraćanju nadležnosti entitetu RS, neka promijene ploču. Neka pogledaju nasumice odabrani jutarnji program na nekoj režinskoj TV stanici u Srbiji, ili bilo koju epizodu “Ćirilice”Milomira Marića, neka bace pogled na portale “Sve o Srpskoj” i tekstove Nenada Kecmanovića i Darka Tanaskovića, ili Kusturicinu “Iskru”, “Novosti”Milorada Vučelića. Neka dijagonalno pročitaju ili krajičkom uha saslušaju o čemu se i kako govori na seriji beogradskih okruglih stolova na kojima se bez ikakvog zazora priziva dokidanje vještačke, nefunkcionalne, propale tvorevine Bosne i Hercegovine. Abdulah Sidran je ne tako davno rekao/napisa da u Beogradu “barem dvije hiljade ljudi svakodnevno mukotrpno radi na tome da ne bude Bosne i Hercegovine”.
Što na umu to na džumu
Smušenost, zatečenost, nedoraslost “probosanskih snaga” da primjereno, odgovorno reagira na “hroniku najavljene smrti” vlastite države, nije pitanje ove ili one političke garniture, ona je došla kao posljedica višegodišnjeg, višedecenijskog truda i napora, nerada i nesolidnosti, kriminalnog, fatalnog uništavanja supstance sistema, korupcijom, kriminalom, nekulturom, primitivizmom, neprosvijećenim antimodernizmom, antievropejstvom, antiintelektualizmom. Izvjesni hodža iz Sarajeva na Dodikov secesionizam šalje išarete Bošnjacima da se pripreme za džihad, pominje “sto hiljada ljudi pod oružjem”. Tako je prije zadnjeg rata jedan visoki policajac poručivao generalima JNA da je “200 hiljada do zuba naoružanih Muslimana spremno suprotstaviti JNA i paravojnim hordama”. Vjerovao je da će ih tako odvratiti od agresije, a zapravo im je dao dragocjen neodoljiv šlagvort da krenu u “razopružavanje nelegalnih formacija”. JNA je tačno znala brojčano stanje “naoružanih patriota”- ona im je prodavala puške i pažjivo evidentirala kome, gdje, koliko. Prpošni, ratoborni hodža ne bi bio veći problem, da njegov poklič “Allahu ekber” nije prihvatio i širio po bojnom polju društvenih mreža izvjesni visokorangirani diplomata u zemlji članici Evropske Unije u kojoj su posljednjih godina fanatici sa tim smrtonosnim pokličem pobili stotine civila. A šta je još gore od to dvoje, jer uvijek ima gore? To što se takvi diplomati i njihovi šefovi biraju i selektiraju u džamijama, tekijama. “Slobodna Bosna” je, ne pitajte kako, nabavila i prije skoro deceniju objavila demonski, tajni dokument drugi nastavak Memoranduma SANU, nije do njega došla ni bošnjačka diplomacija, ni obavještajni aparat: ali se zato slavila među bošnjačkom političkom klasom smrt i gašenje “Slobodne Bosne” i otvaranje nebranjenog medijskog prostora za turski propagandni bilten “Stav”, grotesknu repliku predratnog VOX-a
Vučićeva Vlast u Srbiji je prije dvije godine kompletan rukovodeći kolegijum svoje Bezbedonosno- informativne agencije (BIA-e) detaširala u Bosnu i Hercegovinu, u ambasadu u Sarajevu i konzulat u Banja Luku. Istovremeno je bošnjački član Predsjedništva BiH u ambasadu u Srbiji poslao jednu, finu, o sebi-pri sebi hanumu iz Maglaja, čiji su diplomatski kapaciteti i horizonti podjednako široki kao što su državnički njenog komšije iz Zavidovića Šefika Džaferovića.
Hroničar predratnih skupštinskih zbivanja ne može propustiti a da ne primjeti kako su mnoge bijesne, surove, bespoštedne rasprave, replike prekidane i određivana pauza kako bi poslanici iz Stranke demokratske akcije mogli obaviti vjersku dužnost-klanjati po hodnicima i slobodnim kancelarijama. Mrzilo ih je skoknuti stotinu metara udaljene džamije Magribije. Ne mogu se sjetiti je li i nakon Karadžićeve prijetnje u hodnicima Parlamenta klanjan namaz (ikindija), ali me je odlazak Bakira Izetbegovića u Banja Luku i klanjanje džuma-namaza u džamiji Ferhadiji dan nakon Dodikove najave secesije podsjetio na te događaje: u svojoj vjeri na svojoj zemlji.
Aktuelna kriza koja je totalna i sveobuhvatna neće se naravno moći riješiti bez neke vrste međunarodnog intervencionizma. Strancima bi posao privođenja Dodika i Vučića “k poznaniju prava” neuporedivo bio lakši i jednostavniji kada bi u Sarajevu imali ozbiljnijeg, dostojnijeg partnera i sugovornika. Ali, ovo ovakva patnja, mučenje, neće ići dovijeka, akcija-reakacija, blokade-sankcije, toplo-hladno, drži-prži. Umorit će se jednog dana stranci od nas, kao što smo se svi mi umorili od nas i posegnuti će za nekim konačnim, kovertiranim potezom, neizvjesnog sadržaja i uznemirujuće budućnosti. Nedavno se neko prisjetio pregovora u Daytonu i kako je Slobodan Milošević svoju odluku da kompletno Sarajevo prepustio Federaciji BiH obrazložio riječima: “Muslimani su to zaslužili, branili su Sarajevo četiri godine bolje nego što su ga Srbi napadali”.
Može li se isključiti scenarij po kojem će jednog dana neko važan iz svijeta reći za Vučića, Dodika i Republiku Srpsku: pokazali su više strasti, volje, znanja da rasture Bosnu i Hercegovinu, nego oni koji su navodno bili zaduženi da im to ne dozvole i da je sačuvaju cjelovitom…?
Nakon još jednog u nizu sastanaka Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije i Milorada Dodika, političkog lidera bosanskih Srba, nekoliko se stvari ističu.
“Razgovarali smo i o Vojsci Republike Srpske, i ja sam prenio važne poruke ljudi iz svijeta predsjedniku Dodiku. Drago mi je što je izrazio spremnost da sasluša mišljenje drugih ljudi, i mislim da je važno da pokušamo sačuvati mir, ali i pokušati pokati da nije RS nikakav izvor problema, već da smo svi u regionu spremni razgovarati.
Srbija će se apsolutno suprotstaviti, i nećemo se ponašati u skladu sa bilo kakvim sankcijama koje bi uveli protiv bilo koga u RS. Naš stav je vrlo čvrst i jasan. Neću reći da upozoravamo, ali molim sve da razgovaramo i rješavamo probleme dijalogom, piše u analizi politicki.ba.
Srbija se neće pridružiti sankcijama dok sam ja predsjednik, neće biti blokade na Drini”, poručio je Vučić.
S druge strane, Dodik je prenio i spremnost da okonča blokadu institucija Bosne i Hercegovine.
Prvi korak za ulazak predstavnika entiteta RS u organe BiH, po njemu je reguliranje pitanja šuma i poljoprivrednog zemljišta.
“Mi želimo sjesti i razgovarati i ukazati im da konačno shvate da je to ozbiljno i da ne možemo popustiti u smislu da nam se oduzmu poljoprivredno zemljište i šume. Onog trenutka kada to pitanje bude regulirano, stvorit će se prvi korak za to da uđemo u organe BiH”, rekao je Dodik.
Istakao je i da će se nastaviti vraćanje “otetih” nadležnosti s nivoa Bosne i Hercegovine na njegov entitet.
O vojsci nije rekao ni riječi.
Šta to znači?
Čini se da je Dodik voljan napraviti “ustupak”.
I to je klopka kako za zvanično Sarajevo, tako – posebno – za međunarodnu zajednicu.
Objavom, koju treba očekivati, da Dodik i Narodna skupština entiteta RS neće (još) dirati Oružane snage, neće provoditi “slovenački scenarij”, zasigurno će u diplomatsko-birokratskim krugovima u Briselu, pa i Vašingtonu, izazvati olakšanje.
“Prva pobjeda”, moglo bi se opisati stanje u birokratskim krugovima u dijelovima Brisela.
Ne treba sumnjati da će se na Sarajevo, potom, pojačati pritisak da se sjedne i pregovara. A o čemu se to treba “pregovarati”? Dodik je nagomilao cijeli niz “problema” koji se moraju riješiti razgovorom i dogovorom.
U najkraćem, svi se oni svode na pitanje vladavine zakona. Ili će je biti ili je neće biti.
Za Dodika je Christian Schmidt lažni visoki predstavnik jer ga nije izabralo Vijeće sigurnosti. On traži da taj organ Ujedinjenih nacija provede postupak kakav nikada nije proveden za šefa OHR-a. Ako toga nema, Schmidt nema šta tražiti na teritoriju pod njegovom kontrolom.
Hoće li i ko će s Dodikom iz Brisela, Vašingtona, Berlina… pregovarati o tome? Kako sada stvari stoje, takav se “pregovarač” ne vidi.
Izgovor za totalnu blokadu institucija BiH Dodik je našao u odluci sada već bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka da negiranje genocida, dokazanog pred nizom domaćih i međunarodnih sudova, uključujući i Međunarodni sud pravde (ICJ) u Hagu, te nagrađivanje ratnih zločinaca proglasi krivičnim djelom.
Inzko je odredbe izmjena Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine o tome jednostavno prepisao iz Odluke Evropskog vijeća od 28. novembra 2008. godine koja se odnosila na “suzbijanje određenih formi i izraza rasizma i ksenofobije”. Inzkovo posezanje za Bonskim ovlastima i nametanje ovih odredbi urađeno je usprkos protivljenju Zapada.
Niko od Zapadnjaka nije spreman javno, imenom i prezimenom, pregovarati s Dodikom o tome, ali se na Sarajevo vrši pritisak da se nađe modus za (ne)provođenje te odredbe.
U opticaju je i model po kome bi se – političkim dogovorom Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika proglasio moratorij na primjenu te odluke na neki vremenski period. A onda bi se ona – valjda – provodila.
Izetbegović, ukoliko bi pristao na takav aranžman, teško da bi politički preživio.
Ne samo da bi ga razapinjala opozicija, proglašavajući ga izdajnikom, već bi mu – garantirano – neki drugi birokrata Zapada zamjerio, prije ili kasnije, zašto je to radio i čemu pregovaranja o vladavini zakona.
A vladavina zakona je ključni postulat u bilo čijoj želji da se pridruži Evropskoj uniji.
No, i na Izetbegovića se vrši sve jači pritisak da “pregovara”.
Dodik, nadalje, traži da se faktički obori presuda Ustavnog suda o šumama i poljoprivrednom zemljištu. On najavljuje i da će vode biti proglašene imovinom Bosne i Hercegovine te da će “nam oduzeti hidroelektrane”.
No, Ustavni sud o tome je već odlučio 6. februara 2020. godine naloživši donošenje i zakona o vodama na državnom nivou “jer su ta pitanja u isključivoj nadležnosti države BiH prema navedenim odredbama Ustava BiH”.
I?
O čemu se treba pregovarati?
O daljem potiranju vladavine zakona u Bosni i Hercegovini, e da bi se “umirio” Dodik i Vučić i “odvratili” od formiranja “srpskog sveta”?
Ko je budala koja vjeruje u to?
Dodikovim vrlo agilnim angažmanom od 2002. do 2006. godine donesen je cijeli niz odluka i zakona kojima su ojačane institucije Bosne i Hercegovine.
Niti jedna odluka – od formiranja Oružanih snaga, do Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, nije donesena bez svesrdne podrške i ruku Dodikovih kadrova u državnim institucijama – od Predsjedništva do Parlamenta BiH.
Sada se Dodik “predomislio”.
I svi mi, gonjeni zahtjevima političkih birokrata, trebamo “klepnuti ušima”. Ako to ne uradimo, mi ćemo biti krivi za rat. Jer nismo “popustili” Dodiku u njegovom pohodu za raspad Bosne i Hercegovine. I nismo bili voljni napraviti “kompromis”.
A “kompromis” ne možemo dopustiti niti ga napraviti s bilo kime kada je vladavina zakona u pitanju. Jer time samo idemo naruku i Dodiku i Vučiću i od dijela Bosne i Hercegovine pravimo čvrst “nosač aviona” pogubnih ruskih uticaja u regionu.
Sarajevo će u narednim danima i sedmicama biti mjesto gdje će se sjatiti cijeli niz zapadnih zvaničnika. Njihove javne izjave bit će – u najgorem slučaju “ok”. Iza scene će se odvijati mučni pregovori i “lomljenja” bošnjačkih i probosanskih snaga da i oni “naprave iskorak”.
Između redova ili čak i direktno će se govoriti – “eto, Dodik neće dirati vojsku, dajte mu nešto”.
Prema dosadašnjim informacijama, politički blok u Sarajevu postaje sve čvršći i ne postoji volja da se Dodiku da bilo kakav ustupak.
Razgovarati se mora i hoće.
Kompromis bi trebao biti dobar početak. Ali nikako truhli kompromis, pogotovo ne na pitanju hoće li se poštivati zakoni ili ne. Dodik sve više ponavlja laž da “mir nema cijenu” i da će radije žrtvovati sebe nego entitet RS.
Neka niko ne sumnja da su neki u Briselu, pa i Vašingtonu, poskočili od dragosti. “Dodik je popusti”, uskliknuli su i sada su vrlo raspoloženi pritisnuti gdje smatraju da je najmekše, da se počne s “popuštanjima”.
A koji to ustupak bilo ko u Sarajevu može dati na pitanju genocida u Srebrenici?
Više od dvije decenije trpimo poniženja i na tom pitanju. I evo dokle smo došli.
Jednostavno, dalje nema. Ili će se poštivati zakoni i institucije, ili će se kriza dalje produbiti. Jer, čak i ako se nađe “modus” za Inzkovu odluku, problemi neće biti riješeni. Naprotiv.
Dodik će se možda, veliko možda, “primiriti” nekoliko dana ili mjeseci, a onda naći novi povod za ono što iskreno hoće, a i ne krije – raspad države i stvaranje “srpskog sveta”.
Zapad nastoji svim političkim silama spriječiti mogućnost dalje eskalacije krize u BiH.
Sve što su do sada uradili je bilo udaranje zmije po repu.
Vučić je nakon sinoćnjeg susreta s Dodikom vrlo naglašeno govorio o sankcijama.
“Srbija će se apsolutno suprotstaviti, i nećemo se ponašati u skladu sa bilo kakvim sankcijama koje bi uveli protiv bilo koga u RS. Naš stav je vrlo čvrst i jasan. Neću reći da upozoravamo, ali molim sve da razgovaramo i rješavamo probleme dijalogom.
Srbija se neće pridružiti sankcijama dok sam ja predsjednik, neće biti blokade na Drini”, rekao je.
Naravno da zna o čemu priča.
I naravno da ima razloga biti tako odlučan.
Iz ovog njegovog stava vidi se i da ima jake lične interese da osujeti uvođenje bilo kakvih ozbiljnijih sankcija, jer bi ga – očito – mogle udariti tamo gdje ga najviše boli – po džepu!
Znajući modus operandi režima u Beogradu, diplomatija Srbije, ali i lobisti, na nogama su i nastoje osujetiti bilo kakvo uvođenje ozbiljnih sankcija.
Ne treba sumnjati i da je voljan (uopće mu ne bi bilo mrsko!) žrtvovati Dodika. Ali traži “nešto” zauzvrat.
A to “nešto” lako bi moglo biti – na ovaj ili onaj način – pola Bosne i Hercegovine, kao preduslov novog “ustupka” na Kosovu.
Šta smo time dobili? Ama baš ništa! Naprotiv! Amerikanci su, nakon dolaska Joea Bidena na vlast, mehanizam sankcioniranja izmijenili. Argumenti koje za to daju djeluju lijepo i prihvatljivo za mnoge u samom vrhu Evropske unije. No, u toj se instituciji odlučuje konsenzusom, te su Mađarska, Slovenija, Poljska, ali i Francuska i još neke, prepreka.
I svaka od tih država ima u prvom redu vlastiti i/ili privatni interes iznad svega.
No, ne treba sumnjati da će – kada se jednom objave – američke sankcije za zapadni Balkan i Bosnu i Hercegovinu – slijediti u Njemačkoj, Holandiji…
U ovom momentu mnogo je više država Evropske unije koje će provoditi svoje – neobjavljene – sankcije protiv Dodika i njegovih (i Vučićevih) satrapa.
Zadnji susret Dodika i Vučića u Beogradu je imao za cilj maksimalno zamutiti vodu.
Odaslane su neke “umirujuće” poruke, ponovo je pružena ruka prema Sarajevu, a u njoj je šaka lažnih apaurina za Zapad.
Razgovarati se treba i mora! Bolje i hiljadu dana priče i naduravanja, nego dan ratovanja! Ali se prethodno mora jasno definirati o čemu se razgovara i pregovara.
“Velika je šteta”, reći će član Predsjedništva BiH Milorad Dodik,”što muslimanski vjernici mogu da napuste svoje radno mjesto petkom u 12 i odu na džumu i da im je poslodavac dužan da to računa u radno vrijeme, odnosno, da reguliše da te izgubljene sate nadoknadi u nekom drugom vremenu. To je nemoguće, imajući u vidu da značajne industrijske proizvodnje imaju liniju ili lanac proizvodnje koji je povezan i odlazak ljudi s tih linija značilo bi prekid proizvodnje”.
Upravo je “vrijeme za džumu” bilo kamen spoticanja na posljednjoj sjednici Predsjedništva BiH na kojoj se trebao razmatrati i usvojiti Ugovor između Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice u BiH, jedine vjerske zajednice s kojim država nema potpisan osnovni ugovor.
“Islamska zajednica to traži, nismo mi ti koji bi to onemogućavali. To je mišljenje i u ime vjerskih sloboda da prihvatimo da je to neotuđivo pravo i vjernika. Nažalost, nismo postigli dogovor, a to nam je cilj – da ne pravimo još veću gužvu, tako da smo razgovor ostavili za narednu sjednicu. U međuvremeni ćemo razgovarati i sa IZ”, rekao je Komšić.
Istraga.ba došla je u posjed ovog dokumenta i klikom ovdje možete pročitati šta je sve predviđeno ugovorom koji bi trebao biti razmatran na narednoj sjednici Predsjedništva BiH. Kako je je na posljednjoj sjednici najviše rasprave bilo u vezi sa “vremenom za džumu”, u nastavku ćemo se pozabaviti konkretnim odredbama ugovora.
“Bosna i Hercegovina poštovat će pravo muslimana na obavljanje džume-namaza, kao i pravo na obavljanje iftara i sehura tokom mjeseca ramazana u skladu sa Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica”, navedeno je u stavu (1) člana 11. predloženog Ugovora.
U stavu četiri istog člana ugovora piše da “prava mogu podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom, a koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala, ili zaštite prava i slobode drugih”.
Kada je u pitanju ugovor IZ-a i Bosne i Hercegovine, posebno su interesantni članovi 8. i 9.
“Nadležna tijela BiH ne mogu poduzeti sigurnosne mjere u tim mjestima (džamije, mesdžidi, mektebi ,tekije, musalle, haremi, mezarja i propratni prostori) bez prethodnog pismenog odobrenja nadležnog organa Islamske zajednice, osim ako je to hitno zbog zaštite života i zdravlja ili zbog spašavanja dobara posebne historijske i umjetničke vrijednosti”, navedeno je u stavu (5) člana 8. ovog ugovora.
U članu 9., pak, piše da u slučaju “pokretanja istrage protiv službenika IZzbog eventualnih krivičnih djela propisanih krivičnim zakonom, sudske će vlasti o tome prethodno obavijestiti nadležne organe Islamske zajednice”.
Prije toga Jahorinom su odjekivali rafali, zvukovi motora oklopnih vozila i jednog helikopter. Onaj drugi, planirani, Policija RS-a nije mogla podići, jer je EUFOR poslao svoj avion.
“Avion EUFOR/a omeo dizanje drugog helikoptera MUP-a RS na vježbi na Jahorini”, kazao ministar unutrašnjih poslova RS Dragan Lukač pic.twitter.com/RlJpbgbjah
“Nenajavljeno”,objasnit će Dragan Lukač koji je postrojenim policajcima rekao da će MUP to “riješiti sa EUFOR-om.
“Mislim da je trebalo da se najavi nešto tako i da su znali da će naši helikopteri biti u vaduhu. Iz tog razloga nismo ni digli drugi helikopter da ne bismo napravili neku incidentnu situaciju”, objasnio je Lukač. “Imali ste priliku da vidite da se pojavio jedan EUFOR-ov avion ovdje koji je nadletio pet šest puta okolo s namjerom da vidi šta se dešava. Mislim da je trebalo da se najavi nešto tako i da su znali da će naši helikopteri biti u vazduhu. Iz tog razloga nismo ni digli drugi helikopter da ne bismo napravili neku incidentnu situaciju”, objasnio je Lukač.
Ministar unutrašnjih poslova RS je, potom, rekao da ne kriju ništa u vezi sa svojim aktivnostima. Dodao je još nije tačna informacija koju je Istraga objavila da MUP RS-a planira nabaviti hiljadu pušaka.
“Ne planiramo ništa da nabaljamo, je li jasno sada”, kazao je Lukač.
Na direktno pitanje o zahtjevu za nabavku “daljinski upravljanje borbene stanice” kalibra 12,7 mililetara (za protivavionski mitraljez”, Lukač nije želio odgovoriti, tvrdeći da ovo nijenintervju.
Podsjećamo, Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, 28. decembra 2020. godine, dostavljen je zahtjev za nabavku ovog vojnog naoružanja za potrebe MUP-a RS.
U prilogu ovog zahtjeva se nalazi i Ugovor na koji se pozivao Tehnički remont Bratunac, a koji je u ime MUP-a Republike Srpske potpisao ministar Dragan Lukač.
Kako nabavka nije realizirana, navedeno je da to oružje treba biti nabavljeno naredne godine. U istom “povjerljivom” dokumentu. MUP-a RS je navedeno da bi naredne godine trebalo biti nabavljeno 1044 puške, od čega 600 automatskih pušaka za posebne policijske snage i 444 duge cijevi za pripadnike Žandarmerije.
MUP Republike Srpske namjerava početkom naredne godine nabaviti 1044 automatske puške i dva drona “Gavran-ubica”, saznaje Istraga.ba.
Ovo je navedeno u “povjerljivom” dokumentu MUP-a RS koji se odnosi na plan javnih nabavki za 2022. godinu u koji su tri nezavisna izvora Istrage imala uvid.
“Planirana je nabavka 600 automatskih pušaka za posebne policijske snage i 444 duge cijevi za pripadnike Žandarmerije”, objasnio je sagovornik Istrage.
Isti izvori navode da je MUP RS-a na nedavno održanom Međunarodnom sajmu naoružanja i vojne opreme “Partner 2021” u Beogradu rezervisao i i dva drona “Gavran-ubica”, koji se proizvodi u Srbiji.
“Novi proizvod kompanije „Jugoimport“, dron „Gavran”, predstavlja izviđačko-udarnu platformu namenjenu za izviđanje u realnom vremenu i udare na široki spektar ciljeva iza fronta u dubini neprijateljske pozadine. „Gavran” obezbeđuje osmatranje u realnom vremenu, akviziciju ciljeva, prepoznavanje ciljeva po principu svoj–tuđ i dejstvo na uočene ciljeve.Ovaj dron-ubica radi sa nekoliko dronova kojima se upravlja sa istog komandnog mesta preko zaštićenog radio-linka. Uništava sve vrste ciljeva na zemlji – tenkove i oklopna vozila, krupna PVO sredstava, radare, artiljeriju i raketna artiljerijska sredstva, pešadiju na otvorenom i u zaklonima i druge mobilne i stacionarne ciljeve na zemlji, borbene čamce i dronove”, objavila je Radio televizija Srbije u svom izvještaju sa Međunarodnog sajma naoružanja i vojne opreme.
Sajmu u Beogradu 13. je oktobra ove godine prisustvovao i ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Dragan Lukač.
No, vratimo se nabavci automatskog naoružanja. MUP RS, kako smo naveli na početku teksta, namjerava početkom naredne godine nabaviti 1044 automatske puške za potrebe Specijalne jedinice MUP-a RS i Žandarmerije, policijske jedinice koja je osnovana u septembru 2019. godine. Prilikom formiranja Žandarmerije, čelnici RS-a su saopćili da će ta policijska jedinica djelovati kao i Jedinica za podršku u kriznim situacijama, velikim akcijama u održavanju sigurnosti ali i “biti mobilna i djelovati u različitim izazovima”.
“Ova jedinica nije napravljena da ratuje protiv bilo koga, ona treba štititi sigurnost RS-a, sigurnost svih naših građana, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Svi oni koji žive u RS bit će zaštićeni od strane našeg SAJ-a (Specijalna antiteroristička jedinica) i jedinice Žandarmerije, koje imaju svoje baze širom RS-a. To je jedini cilj, da branimo sve naše vrijednosti u RS-u”, kazao je tada ministar unutarnjih poslova RS-a, Dragan Lukač.
U februaru 2020. godine Žandarmerija je preuzela i oklopna vozila koja je do tada dužila Specijalna antiteroristička jedinica MUP-a RS.
“U Centru za obuku u Zalužanima danas je izvršena primopredaja četiri borbena oklopna vozila između Specijalne antiterorističke jedinice i Jedinice žandarmerije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske. Ova oklopna vozila biće na zaduženjima u jedinicama žandarmerije u policijskim upravama Istočno Sarajevo, Zvornik, Doboj i Prijedor.Pripadnici Žandarmerije će ova vozila koristiti u obavljanju svojih poslova i zadataka”, saopćeno je 21. februara prošle godine iz MUP-a RS.
Prije nego je i formirana jedinica MUP-a Republike Srpske, u jesen 2017. godine, bila je pokrenuta procedura za nabavku 2500 automatskih pušaka.
“Izjavljujemo da će Ministarstvo unutrašnjih poslova RS-a, preko Republičke direkcije za promet naoružanja i vojne opreme, uvesti automatske puške MO5EI, količina 1500 komada, te automate M92, količina od 1000 komada“, napisao je u jesen 2017. godine ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Dragan Lukač.
Nakon što je priča dospjela u javnost, ova nabavka je obustavljena. MUP RS-a, potom, osniva Žandarmeriju i pokreće proces naoružavanja te jedinice. U decembru prošle godine Tehnički remont Bratunac za potrebe MUP-a RS je iz Južne Afrike naručio “daljinski upravljane borbene stanice” kalibra 12,7 i 7,62 milimetara. To znači da MUP RS namjerava kupiti teški mitraljez kalibra 12,7 mm kako bi ga instalirao na oklopno vozilo DESPOT.
TRB je, naime, 28. 12. 2020. godine predao zahtjev za uvoz “daljinski upravljanih borbenih stanica” kalibra 12,7 i 7,62 milimetara.
Također, dijelovi će biti iskorišteni za ugradnju i instalaciju na višenamjensko multifuncionalno vozilo koje je proizveo Tehnički remont Bratunac, a po obavezama iz kupoprodajnog ugovora sklopljenog između TRB-a i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske od 13. 8. 2019. godine”, navedeno je u izjavi o krajnjoj upotrebi koju je potpisao generalni direktor TRB-a Slavenko Ristić, a koja je Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa dostavljena 28. decembra 2020. godine.
U prilogu ovog zahtjeva se nalazi i Ugovor na koji se poziva Ristić, a koji je u ime MUP-a Republike Srpske potpisao ministar Dragan Lukač.
“Ovim ugovorom Prodavac se obavezuje da u roku od tri godine od dana zaključenja i potpisivanja ovog Ugovora proizvede i isporuči, odnosno proda, a Kupac se obavezuje da kupi ukupno osam višenamjenskih oklopnih terenskih multifunkcionalnih vozila DESPOT, opremljenih osnovnom standardnom opremom, bacačem dimnih kutija, i daljinski upravljivom borbenom stanicom”, navedeno je u Ugovoru.
DESPOT je, piše na stranici TRB-a, oklopno, multifunkcionalno terensko vozilo, sa pogonom 4×4, sa pažljivo odabranim, izrađenim i povezanim komponentama. Ovo vozilo je moguće nadograditi sa borbenim stanicama, daljinski ili direktno upravljanim.
Kako bi dodatno naoružao svoje jedinice, MUP RS-a planira početkom godine nabaviti duge cijevi koje će koristiti pripadnici Specijalnih jednica i Žandarmerije.
Inače, posljednjih mjeseci ove jedinice MUP-a RS-a pojačale su svoje aktvnosti, a za petak su najavljene dvije vježbe – prva na Jahorini, a druga u Mrkonjić Gradu. O aktivnostima MUP-a RS, u četvrtak je popodne predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić upoznao i američkog diplomatu Gabrijela Eskobara.
“U vježbi učestvuju MUP i Žandarmerija RS te je jasno kako je riječ o još jednom provokativnom potezu sa ciljem proizvodnje konflikta”, saopćeno je iz kabineta predsjedavajućeg Komšića.
Svemu ovome su prethodile su najave lidera SNSD-a Milorada Dodika da će Republika Srpska donijeti zakone kojim će, faktički, formirati paralelne (para)vojne formacije koje će biti pod komandom tog entiteta.
Milanko Kajganić je vršilac dužnosti glavnog državnog tužitelja. On je dobio podršku sedam članova VSTV-a i upravljat će Tužilaštvom BiH dok ne bude okončana konkursna procedura za izbor glavnog tužioca Tužilaštva BiH. Podsjetimo, VSTV je u srijedu ujutro razriješio Gordanu Tadić funkcije glavne državne tužiteljice nakon čeka je donosena odluka o izboru njenog nasljednika. Presudni glas za izbor Milanka Kajganića dao je federalni tužilac Slavo Lakić.
Kajganić je blizak bivšem predsjedniku VSTV-a Milanu Tegeltiji. On je jedan od tužilaca koji je, zajedno sa Gordanom Tadić bio umiješan u akciju spašavanja generala Milomira Savčića. Iako nije imao nikakvo pravosudno iskusto, imenovan je za državnog tužioca. I sve to tokom mandata Milana Tegeltije.
Rođen je u Doboju 16. 11. 1975. godine. Srednju školu unutrašnjih poslova završio je u Banjaluci 1994. godine, a 1998. godine je diplomirao na Višoj školi unutrašnjih poslova u Banja Luci.
Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Banjaluci 2005. godine, a pravosudni ispit je položio 2008. godine.
Radio je u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske kao policajac od 1994. – 1995. godine.
Od 1995. – 2000. godine je radio kao komandir voda – vaspitač u Centru za obrazovanje kadrova unutrašnjih poslova MUP-a RS u Banjaluci.
Od 2000. godine do juna mjeseca 2006. godine je radio kao inspektor u Odjeljenju za sprečavanje proizvodnje i prometa opojnih droga Centra javne bezbjednosti Banjaluka.
Od mjeseca juna 2006. godine do 01. 01. 2007. godine je radio kao inspektor u Inspektoratu za unutrašnju kontrolu MUP-a RS.
Od 01. 01. 2007. godine do 15. 03. 2014. godine je radio u Specijalnom tužilaštvu u Banjaluci, na poslovima tužilačkog istražioca.
Odlukom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, dana 06. 03. 2014. godine, imenovan je na poziciju tužioca u Tužilaštvu BiH, koju je počeo obavljati 15. 03. 2014. godine.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
