Facebook Twitter Youtube
    Najpopularniji

    Analize

    Međunarodne snage i bh. nade: BiH mogu odbraniti samo Bosanci i Hercegovci, a ne EUFOR!

    Piše:
    Haris Imamović
    -

    Novi komandant EUFOR-a Laszlo Sticz, u prvom intervjuu nakon imenovanja, kazao je da je EUFOR spreman vršiti svoj mandat, ali da će, kako je pojasnio, reagovati samo ako bh. policija ne bude mogla osigurati mir. Situacija bi, kazao je, mogla eskalirati, kao što se desilo na Kosovu prošlog maja. Otprilike, u isto vrijeme, američki ambasador Michael Murphy je ponovio poruku da će SAD djelovati ukoliko bude pokušaja razbijanja BiH.

    Koja je realna snaga EUFOR-a u osiguranju Daytonskog sporazuma, na 20. godišnjicu njegove uspostave? Kakvi su potencijali eventualne američke vojne intervencije u BiH? Kako smo uopće došli do toga da se, 28 godina nakon rata, i dalje govori o tome? Zašto, nakon dolaska miroljubive Trojke na vlast u Sarajevu, uz Murphyjevu asistenciju, nije došlo do smirivanja srpskog secesionizma, koji je, kako su mnogi tvrdili, bio samo reakcija na zapaljivu retoriku SDA i DF-a?

    Princ tame

    Krenimo ab ovo (a vidjet ćemo i zašto). Clintonova administracije je 1995. godine rasporedila 20 hiljada američkih trupa u Bosni i Hercegovini, uprkos snažnim otporima. Vodeći Republikanci tog doba, pod čijom kontrolom je bio Kongres, bili su za skidanje embarga i slanje oružja našoj vladi, upravo zato što nisu htjeli da se šalju američke kopnene trupe u BiH. Uprkos protivljenju čak i unutar vlastite administracije, Clinton je prelomio i odlučio da će američke trupe biti dio IFOR-a.

    Kada se u Daytonu pregovaralo o mandatu IFOR-a, naša delegacija je uputila brojne amandmane na dio koji govori o međunarodnim vojnim trupama. Ključnu ulogu u tome imao je glavni savjetnik naše delegacije za vojna pitanja – Richard Perle poznat pod nadimkom „Princ tame“, Republikanac i bivši zvaničnik Reaganove administracije, koji će, uzgred budi rečeno, biti među glavnim arhitektima kasnije invazije na Irak.

    Kada je već donesena odluka da će američke trupe ipak ići u Bosnu, Richard Holbrooke je pozvao Perlea da učestvuje pregovorima, smatrajući da će omekšati stav Republikanske stranke prema slanju američkih trupa ako dopusti njenim utjecajnim članovima da učestvuju u izradi vojnih aspekata Daytona. Holbrooke je računao da mu Republikanci mogu pomoći da izvrši pritisak na Pentagon, čiji su zvaničnici, na čelu sa sekretarom odbrane Billom Perryjem, bili zagovornici „minimalističke uloge“ IFOR-a.

    Perle je, zajedno sa našom delegacijom, zauzeo ultimativan stav da se IFOR-u mora dati vrlo širok izvršni mandat. Po njemu, bilo je važno omogućiti američkim vojnicima da, u slučaju potrebe, vrlo lako i brzo pucaju, kako se ne bi našli u situaciji u kojoj je ranije bio UNPROFOR, čijim su snagama bile vezane ruke zbog loše definisanog mandata.

    U Pentagonu su bili protiv „maksimalističke pozicije“ naše vlade i Perlea, ali su znali da im trebaju što manje nezadovoljni Republikanci u Kongresu i nisu mogli ništa. Holbrooke i Perle su pobijedili.

    U prvim godinama nakon Daytona, Republikanci su vršili stalan pritisak da se američki vojnici vrate kući, a do ključne promjene je došlo nakon pobjede Republikanaca na predsjedničkim izborima 2000. U jednom od svojih prvih govora, Bush će kazati da će prioritet njegove administracije biti vraćanje američkih vojnika kući iz mjesta poput Bosne i dr. kako ne bi završili u beskonačno dugim misijama, bez jasne svrhe.

    Jedan od ključnih ljudi u sigurnosnoj strukturi Bushove vlade bio je niko drugi do savjetnik naše delegacije u Daytonu – Richard Perle. Ostavši dosljedan republikanskoj poziciji od 92. do 95, on je smatrao da 3.800 američkih vojnika (koliko je ostalo do 2001.) nema šta da radi u Bosni, te da evropske snage mogu preuzeti kontrolu nad međunarodnom vojnom misijom.

    Perle je, u proljeće 2001, najavio da će povlačenje američkih trupa biti praćeno „energičnom provedbom Daytona“ i „agresivnim akcijama protiv onih koji ga potkopavaju“. Uistinu, do kraja svog drugog mandata, Bushova administracija je dala izuzetan doprinos izgradnji državnih institucija, te se žestoko obračunala sa Srpskom demokratskom strankom.

    Američko vojno povlačenje iz BiH poklopilo se sa sve većim aspiracijama Evropske unije za formiranje sopstvene vojske, kako bi se smanjila sigurnosna ovisnost Evrope u odnosu na SAD. Kulminacija navedenog procesa desila se 2004. godine, kada je međunarodna vojna misija u našoj zemlji transformirana u EUFOR.

    Već nakon prvih najava povlačenja američkih vojnika, Richard Holbrooke se žestoko usprotivio, kazavši kako će to ohrabriti secesioniste u regiji, te potkopati stabilnost regije. Holbrooke je, u polemici koju je tada vodio s Perleom, kazao da incidenti poput onog u Banjaluci, povodom stavljanja kamena temeljca za obnovu Ferhadije, pokazuju da je srpski secesionizam vitala, te će se razbuktati, ako ne bude osjećao pritisak jake vojne misije na terenu.

    Nakon što je proces američkog vojnog povlačenja završen, Holbrooke će napisati da odluka o pretvaranju dotadašnje vojne misije u EUFOR nije izazvala nikakvu pažnju u Americi, pa ni u samoj Evropi, ali je predstavljala korjenitu promjenu u provođenju Daytonskog sporazuma.

    OHR bez štapa

    Navedena preobrazba, kaže Holbrooke (u predgovoru Cholletovoj knjizi), „stvorila je dojam da se Sjedinjene Države, kao jedina sila bezrezervno poštovana na Balkanu, počinju povlačiti i time daju ohrabrenje one koji opstruišu provođenje Daytonskog sporazuma, te ujedno slabe umjerene snage na svim stranama“.

    Prije svega, oslabljen je autoritet visokog predstavnika. Pokazalo se, kako reče Holbrooke, da umjerene snage (poput današnje Trojke, ili Tihićeve SDA koje se s nostalgijom sjeća Michael Murphy) mogu pričati tiho, samo ako imaju jaku međunarodnu vojnu misiju iza sebe. Jer samo tada će i Dodik, ili bilo ko drugi iz RS također pričati tiše nego što bi volio.

    Današnji EUFOR nema ni ugled, niti materijalne kapacitete da osigura stabilnost. Kada je prije nekoliko mjeseci saopćeno da će novi komandat EUFOR-a biti mađarski general, jedan bh. medij je objavio da je nekoliko članica EU, uključujući Italiju i Rumuniju, bilo zainteresirano da imenuje komandata, ali je to pravo dobila Mađarska, obavezujući se da će, u iduće tri godine, osigurati 4-5 helikoptera za ovu misiju.

    Radi se o tome da je EUFOR-u bio potreban helikopter, ali da niko u cijeloj Evropskoj uniji nije htio da ga pošalje, što su Mađari, kao zemlja koja svoju vojnu opremu ne šalje Ukrajini, iskoristili kako bi de facto otkupili ovu poziciju.

    Ovakav EUFOR, kojeg, kako bi rekao Holbrooke, niko na Balkanu neće poštovati, na izvjestan je način materijalna osnova Dodikovog političkog projekta. Predsjednik Republike Srpske, recimo, već duži period osporava legitimitet Christiana Schmidta, navodeći kao argument da ga nije „potvrdilo“ Vijeće sigurnosti.

    Dovoljno se sjetiti da je isti Dodik priznavao legimitet i odluke Christiana Schwarz-Schillinga, koji također nije bio potvrđen u Vijeću sigurnosti, ali je komandovao sa 6-7 hiljada trupa, za vrijeme svog boravka. Schmidtov problem nije, dakle, što nema UN-ov papir, već što na raspolaganju ima malobrojni i slabo opremljeni EUFOR, čije djelovanje ovisi o konsenzusa u EU, tj. volje Mađarske.

    Neozbiljnosti EUFOR-a su, čini se, svjesni svi, osim bošnjačkih političara, poput Denisa Zvizdića, koji je nedavno pozvao „EUFOR ili NATO“ da rasporedi svoje trupe u Brčkom kako bi spriječili secesiju. Šta je NATO bez Amerikanaca, ako nije EUFOR? Nije Zvizdić u tom razmišljanju usamljen, jer su slične zahtjeve proteklih godina redovno ponavljali zvaničnici kako Trojke, kako i iz SDA i DF-a.

    Palmer i dronovi

    U romanu „Sarajevski vuk“ Matthew Palmera, bivšeg američkog izaslanika za izbornu reformu, ima scena kada Sarah Gold, agentica CIA-e, koja radi u BiH, traži od centrale u Langleyju da joj pošalju dron, pomoću kojeg bi mogla snimiti jedan aerodrom nedaleko od Bijeljine, koji navodno kontrolišu Rusi. Iz centrale joj, međutim, javljaju da joj ne mogu ustupiti nijedan od dronova, jer su svi na drugim lokacijama, poput Ukrajine i Sirije.

    „Balkan je“, veli Palmer, „nekada bio najviši prioritet na međunarodnoj agendi, ali ti su dani davno prošli. Premještati opremu iz žarišta krize, kakvo je Ukrajina, u Bosnu jednostavno nije realno očekivati.“

    Palmerov roman je fikcijski, ali je pisan u realističkom prosedeu. To znači da, iako je riječ o izmišljenim događajima, pripovjedač nastoji da zvuči uvjerljivo, što znači da Palmer otkriva šta je uvjerljivo, a šta nije. I zaista, teško je ne složiti se sa autorom „Sarajevskog vuka“ kada kaže da nije realno očekivati da Sjedinjene Države, u izmijenjenim geopolitičkim uslovima, raspoređuje svoje vojne kapacitete na Balkan, kao što je to bio slučaj 90-ih, kada osim rata u Jugoslaviji, skoro da nije bilo kriza za koje bi Amerikanci bili zainteresirani.

    Ako znamo da čak i nekoliko mjeseci nakon genocida u Srebrenici, kako svjedoči Holbrooke, 65% američke javnosti nije podržavalo slanje američkih trupa u Bosnu, sasvim je jasno kako bi tek danas, nakon Iraka i Afganistana, sa Ukrajinom i Izraelom/Palestinom, bilo teško poslati ijednog američkog vojnika u BiH.

    Svako ko je čitao sveobuhvatni izvještaj Centralne obavještajne agencije o ratu u bivšoj Jugoslaviji (Balkanska ratišta: 1991-1995), zna da je glavni zaključak te američke institucije da je ključni faktor, koji je spriječio uništenje BiH, bio u činjenici da je naša armija tokom rata uspjela mobilizirati 250 hiljada trupa. Kako veli CIA, VRS koji je imao dva i po puta manje trupa nije mogao prinuditi našu vladu da potpiše mir pod uslovima koje bi postavila RS. Ako i danas postoji toliko ili približan broj ljudi koji su se, u slučaju potrebe, spremni boriti svim sredstvima za opstanak ove države, onda ona ima budućnost. Ako ne postoji, onda nas nikakav EUFOR ne može spasiti.

    Sve je u rukama Devedesetke, HRS-a i livanjskog Pomaka: Bez Čovićevog HDZ-a se može formirati i Vlada Federacije BiH!

    Piše:
    Redakcija
    -

    HDZ BiH nije nezaobilazna stranka ni prilikom formiranja Vlade Federacije. Stranke koje nisu bile u koaliciji sa HDZ-om BiH imat će, ukoliko žele, najmanje šest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. U zbiru sa hrvatskim delegatima koji dolaze iz pet kantona sa bošnjačkom većinom, to je ukupno jedanaest delegata u Klubu Hrvata koji nisu pod kontrolom stranke Dragana Čovića. To je dovoljno ruku da se u prvom krugu predloži kandidat za (pot)predsjednika Federacije BiH iz reda hrvatskog naroda. Sve ovo je moguće ukoliko budu koordinirale političke partije HDZ 1990, Hrvatska republikanska stranka, POMAK iz Livna i  Demokratska fronta (DF). Evo detalja.

    HNK Mostar (3 HDZ delegata, 1 HRS i 1 HDZ 1990)

    Skupština Hercegovačko-neretvansko kantona broji 30 zastupnika. Iz tog kantona u Dom naroda FBiH delegira se pet hrvatskih delegata. HDZ BiH ima jedanaest zastupnika, od čega je deset Hrvata jer se Zora Dujmović izjašnjava kao Srpkinja. HDZ 1990 ima tri zastupnika i svi su Hrvati, dok HRS ima dva hrvatska zastupnika. Demokratska fronta u Skupštini HNK ima jednog Hrvata. Dakle, u Skupštini HNK je 16 zastupnika koji se izjašnjavaju kao Hrvati. Oni međusobno biraju pet hrvatskih delegata. HDZ BiH ima sigurna tri mjesta (tri liste po tri zastupnika), HDZ 1990 ima zagarantirano jedno mjesto, dok bi HRS mogao biti ugrožen žrijebom. Naime, HDZ BiH bi mogao napraviti dvije liste sa po tri zastupnika i dvije liste sa po dva zastupnika. HRS bi mogao napraviti jednu listu sa dva zastupnika. U tom slučaju, između dvije HDZ-ove i jedna HRS-ova bi išle na “lutriju” i jedna lista bi ispala. No, ako bi DF-ov zastupnik podržao HRS-ovu listu, ona bi imala tri zastupnika i sigurno bi dobila delegata u Domu naroda FBiH. To bi značilo da od pet hrvatskih delegata Čovićevom HDZ-u pripadaju tri, a HRS i HDZ 1990 bi dobili po jednog delegata.

    ZHK – Široki Brijeg (3 HDZ BiH, 1 HRS/HDZ 1990)

    U Skupštini Zapadnohercegovačkog kantona sjede 23 zastupnika. Ovaj kanton će davati četiri delegata iz reda hrvatskog naroda. Od 23 zastupnika, 22 se izjašnjavaju kao Hrvati. Miroslav Mitrović iz HDZ-a BiH se izjašnjava kao Srbin. HDZ BiH je u ZHK osvojio 14 mantata. Izuzmemo li Mitrovića, dolazimo to toga za HDZ BiH u ovoj Skupštini ima 13 zastupnika. HDZ 1990 ima četiri zastupnika (svi Hrvati), HRS 2, te tri različita HSP-a po jedan mandat. HDZ BiH može napraviti jednu listu sa pet zastupnika, te dvije sa po četiri zastupnika. HDZ 1990 ima jednu listu sa četiri zastupnika. HRS i tri HSP-a mogu napraviti listu sa pet zastupnika. U tom bi slučaju HDZ BiH imao sigurna dva delegata u Domu naroda FBiH, dok bi HRS ili HDZ 1990 imali sigurno jednog. U najboljem slučaju po stranku Dragana Čovića, HDZ BiH može imati tri delegata, ostale stranke koje nisu u koaliciji sa HDZ-om jednog hrvatskog delegata.

    K10 Livno (1 HNP Pomak, 1 HDZ, 1 HDZ 1990)

    Bivši HDZ-ovci okupljeni oko HNP – Pomaka u Skupštini Kantona 10 imaju pet od ukupno 25 zastupnika. HDZ BiH također ima pet zastupnika. HDZ 1990 ima četiri zastupnika, Hrvatska nezavisna lista dva, a HRS jednog zastupnika. Ovaj kanton delegira tri hrvatska delegata. S obzirom na omjer snaga, izvjesno je da će POMAK, HDZ BiH i HDZ 1990 imati po jednog delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH.

    SBK Travnik (3 HDZ BiH, 1 HDZ 1990)

    U Skupštini Srednjobosanskog kantona sjedi 30 zastupnika. HDZ BiH ima devet zastupnika (svi Hrvati), HDZ 1990 dva izabrana zastupnika (oba Hrvati). Od dva DF-ova zastupnika jedna je Hrvatica. SBK u Dom naroda FBiH delegira četvero Hrvata. HDZ BiH može napraviti tri liste sa po dva zastupnika i jednu sa tri zastupnika. HDZ 1990 bi sam mogao napraviti jednu listu sa dva zastupnika i u tom bi slučaju žrijebom bilo odlučeno koje tri liste od tri HDZ-ove i jedne Devedesetke dobijaju mandate u Domu naroda FBiH. No, ukoliko DF-ova Hrvatica podrži listu HDZ-a 1990. ova bi stranka dobila jedno sigurno mjesto u Domu naroda FBiH. u tom bi slučaju omjer bio 3 HDZ BiH – 1 HDZ 1990.

    Dakle, od 16 hrvatskih delegata iz SBK, Livanjskog, HNK i Zapadnohercegovačkog kantona, šet ih nije pod kontrolom HDZ-a BiH, odnosno Dragana Čovića. Od tih šest delegata pripada četiri bi pripala HDZ-u 1990, a HRS-u i HNP Pomaku po jedan.

    Već sada se, na osnovu preliminarnih rezultata, može zaključiti da  će iz Tuzlanskog kantona biti izabran hrvatski delegat iz DF-a, te po jedan H delegat iz USK-a (NES ili SDA), ZDK (Fuad Kasumović/DF/SDP), KS (NiP/DF/SDP/ZnG) i BPK  (BNS). To znači da dodatnih pet hrvatskih delegata koji nisu pod kontrolom HDZ-a BiH. U zbiru sa gore navedenih šest hrvatskih delegata iz HRS-a, HDZ 1990 i HNP Pomaka, dolazimo do broja 11. Upravo je toliko potpisa dovoljno za predlaganje (pot)predsjednika FBiH iz reda hrvatskog naroda. Ovih jedanaest delegata bi moglo izabrati i dva delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Dakle, stranka Dragana Čovića nije nezaobilazan partner u vlasti ni na nivou Federacije BiH, ukoliko bi se HDZ-ova opozicija udružila poput opozicije u Sarajevu.

    Promjena kursa nakon Escobara i Cholleta: Jim O'Brien i nova američka politika u BiH

    Piše:
    Haris Imamović
    -

    Sutra u Bosnu i Hercegovinu dolazi  Jim O'Brien, pomoćnik američkog državnog sekretara za evropske i evroazijske poslove. Njegova prethodnica na ovoj poziciji Karen Donfried bila je u našoj zemlji u aprilu 2022. godine. U svojstvu savjetnika člana Predsjedništva BiH prisustvovao sam tom sastanku.

    Činilo mi se da Donfriedova niti zna, niti želi da zna mnogo o našoj zemlji. Osim dojma koji sam stekao na sastanku, navedenoj tvrdnji bi moglo ići u prilog to što se ona tokom svog mandata (od septembra 2021. do marta 2023.) nije oglašava o stanju u BiH. Ništa od toga ne čudi, jer Donfriedova tokom svoje karijere nije bila ni na koji način vezana za BiH, a već odavno je u State Departmernu bavljenje našom zemljom spušteno na niže nivoe (zamjenik pomoćnika državnog sekretara).

    S O'Brienom je došlo do promjene. U proteklih nekoliko sedmica, on se više puta oglasio o stanju u našoj zemlji nego Donfriedova u svojih godinu i po mandata. Može se čak zaključiti da je O'Brien posve zasjenio specijalnog izaslanika za Zapadni Balkan Gabriela Escobara, koji je ranije, uz Dereka Cholleta, prvog Blinkenovog savjetnika, bio vodeća ličnost u ovoj administraciji, kada su u pitanju naša zemlja i region.

    Da li O'Brienov intenzivniji angažman znači ujedno i novi kurs američke politike u regionu i BiH?

    Strategija Cholleta i Escobara

    Ključni čin američke politike u BiH, tokom Escobarovog mandata, bila je suspenzija Ustava Federacije, kako bi se formirala nova vlast, koju predvode Trojka i HDZ. Uoči tog poteza, Amerikanci su ponavljali kako je potrebno „deblokirati Federaciju“, što je u formalnom smislu značilo – imenovati novu Vladu, a u suštinskom – unaprijediti odnose između Bošnjaka i Hrvata.

    Funkcionalnost „bošnjačko-hrvatske federacije“, u očima Amerikanaca, oduvijek je bilo ugaoni kamen Dejtonskog sporazuma i stabilnosti u Bosni i Hercegovini. Spomenuti Chollet je u svojoj knjizi „The Road to the Dayton Accords“ napisao da je sukob Bošnjaka i Hrvata, tokom rata, „pothranjivao srpsku agresiju“.

    „S obzirom da su njihovi suparnici bili međusobno zavađeni, bosanski Srbi su imali malo motiva da pregovaraju“, zaključuje Chollet. Dodaje i da je u Clintonovoj administraciji preovladalo uvjerenje da je „muslimansko-hrvatski savez jedina šansa za Muslimane u Bosni da razviju resurse pomoću kojih će parirati srpskoj sili“.

    Blinkenov savjetnik u svojoj studiji podsjeća na riječi šefa Clintonove diplomate Warrena Christophera da Bošnjaci i Hrvati moraju udružiti snage protiv Srba. Veli da je slično poručio i sam Clinton njemačkom kancelaru Helmutu Kohlu.

    Kada su Chollet i Escobar, tokom 2021. godine, preuzeli mandat u State Departmentu, mogli su vidjeti da je stanje u BiH zapušteno neradom Trumpove administracije i EU. U Federaciji je buktao politički sukob između SDA i HDZ-a, što je u njihovim očima ohrabrivalo Dodikov secesionizam. Imali su razloga strahovati da bi turbulencije, koje je proizveo rat u Ukrajini, mogle čak dovesti do ratnog sukoba u BiH, te kolapsa Dejtona, što bi bilo pogubno za američki ugled.

    Više nemam nikakve dileme da su Chollet i Escobar, kao i drugi koji su ujesen i zimu 2021. učestvovali u diskusiji u State Departmentu (Matthew Palmer i vjerovatno Karen Donfried) donijeli su odluku da je potrebno voditi se ratnim urnekom, što znači da je prvi korak za rješenje problema u BiH – zaustavljanje bošnjačko-hrvatskog sukoba.

    Krajem 2021. i početkom 2022. godine, kada Amerikanci već znaju šta će se desiti u Ukrajini, Palmer nastoji zaustaviti bošnjačko-hrvatski politički sukob kroz pregovore u Neumu. Nakon što nisu uspjeli milom, Amerikanci pribjegavaju sili i pomoću OHR-a intervenišu u ustavni sistem. Najprije, u oktobru ‘22, kako bi udovoljili Hrvatima i uklonili razloge za njihov strah da će biti potpuno eliminisani iz vlasti u Federaciji; a zatim u aprilu ‘23, i kako bi skinuli s vlasti SDA, koju su, nesumnjivo, odredili kao krivca za propast pregovora u Neumu.

    Da li je SDA bila glavni krivac za propast pregovora u Neumu više nije ni važno. Bidenova administracija je stekla takav dojam, te se – „s one strane dobra i zla“ – beskompromisno obračunala sa najvećom bošnjačkom strankom, uvodeći sankcije njenim zvaničnicima i ohrabrujući njihov krivični progon (Novalić, Mehmedagić, Cikotić, Skaka).

    Rezultat svega bila je uspostava nove vladajuće koalicije u Federaciji (Trojka-HDZ). Kroz navedenu akciju Bidenove administracije došlo je do primirja, ali ne i do bošnjačko-hrvatskog saveza protiv Dodika.

    Šef HDZ-a Dragan Čović ne samo što se nije udružio sa Trojkom protiv Dodika, već se naprotiv udružuje s Dodikom protiv Trojke, o čemu svjedoči njegovo ponašanje na nedavnim pregovorima u Bakincima.

    Da agilna američka politika nije bila efikasna, ili bar – dovoljno efikasna, potvrdio je i sam američki državni sekretar Antony Blinken. On je, prije koji mjesec, na pres-konferenciji sa šeficom njemačke diplomatije, govoreći o sigurnosnoj situaciji u Evropi, kazao da Milorad Dodik izlaže BiH velikom riziku.

    „Razgovarali smo o tome kako EU može održati pritisak na aktere koji BiH izlažu velikom riziku, posebno kada je riječ o Dodiku“, kazao je Blinken.

    Kako da EU vrši pritisak na Dodika, ako Hrvatska, kao članica EU, koja je najviše zainteresovana za stanje, u Bosni i Hercegovini ne vrši nikakav pritisak na lidera Republike Srpske?

    Kako da Hrvatska podržava pritisak na Dodika, ako se HDZ ne slaže s time?

    Da li HDZ može određivati poziciju Zagreba, ili bi trebalo biti obratno?

    Šta su Amerikanci uopće radili u BiH od 2021. ako je mir i dalje ugrožen?

    Blinken je prije nekoliko dana pismo hrvatskom i bh. ministru vanjskih poslova u kojem šefa bh. HDZ-a Dragana Čovića optužuje za blokadu strateškog projekta Južne gasne interkonekcije, te kao mogući motiv spominje i korupciju. Nedugo nakon toga, američki ambasador Michael Murphy je dodatno izrešetao Čovića, u intervjuu za Bloomberg, zaprijetivši mu skoro pa otvoreno sankcijama.

    Blinkenovo pismo i Murphyjev intervju više su od naznake nove američke politike. S obzirom da su Amerikanci postavili otvoren ultimatum Čoviću, mislim da su minimalne šanse, skoro nepostojeće da će se povući.

    Moj dojam je da suština problema uopće nije u gasovodu, već u Čovićevom odbijanju da sarađuje s Amerikancima u obuzdavanju Dodika.

    Američki ambasador je u septembru 2023, nekoliko dana nakon Blinkenove konferencije sa njemačkom ministricom, održao sastanak sa državnom premijerkom Borjanom Krišto (HDZ), kako bi „vitalni značaj zaštite državnih institucija od napora RS-a da ih potkopaju“, kako je napisao na Twitteru. Drugim riječima, pozvao je HDZ da se pridruži naporima u obuzdavanju Dodika, ali HDZ se nije odazvao.

    Potvrdilo se da bošnjačko-hrvatskog saveza nema.

    O'Brienova strategija

    U knjizi Cholleta „Put ka Dejtonu“, Jim O'Brien se spominje samo na jednom mjestu.

    Uoči Dejtona, 28. oktobra 1995, O'Brien je sa Richardom Holbrookeom otputovao u New York, gdje se sastao sa delegacijom Vlade Republike BiH, koju je predvodio Muhamed Šaćirbegović. Ključna tema razgovora, uz ustavne aranžmane, bilo je funkcionisanje Federacije.

    Šaćirbegović je kazao da je bošnjačko-hrvatski savez u „jadnom stanju“. Holbrooke i O'Brien su znali da dobar dio njihovih kolega u State Departmentu, kao i Pentagonu, smatra da bošnjačko-hrvatski entitet nema nikakve šanse, i da je njegovo stvaranje bila „temeljna konceptualna greška“.

    „Mir u kojem su posredovali Amerikanci“, piše Chollet, „oslanjao se na zdravu, potpuno funkcionalnu Federaciju. U tom trenutku, takav entitet nije postojao. Od Izetbegovića i Tuđman, pa naniže, Muslimani i Hrvati jednostavno nisu vjerovali jedni drugima. Holbrooke je shvatio da će u Dejtonu morati odmah raditi na izgradnji ovog narušenog, a vitalnog odnosa.“

    Prvih deset dana pregovora u Dejtonu obilježili su mukotrpni pregovori o Federaciji. Zaključeni su 10. novembra 1995. godine, potpisivanjem Dejtonskog sporazuma o provođenju Federaciije BiH. Glavnim odredbama sporazuma podijeljene su nadležnosti između državnog i entitetskog nivoa, te su određeni rokovi za raspuštanje „postojećih civilnih vlasti na područjima pod kontrolom HVO-a“, kako bi njihove funkciju preuzeli organi Federacije BiH, uz ostale i vojska Federacije. Time je poslana ključna poruka srpskoj strani da će, ako odbije dejtonski mir, morati da se nastavi boriti sa jedinstvenim bosansko-hrvatskim snagama.

    Iako su više puta pregovori o Federaciji bili na granici propasti, presudnu ulogu za njihov uspjeh imao je Krešimir Zubak. Ovaj umjereni hrvatski lider još godinu dana ranije zamijenio je Matu Bobana, na mjestu predsjednika HR Herceg-Bosne, nakon što je potonji odbio prihvatiti mir sa Bošnjacima i ideju o uspostavljanju Federacije. Za razliku od Bobana, koji je od početka rata, zagovarao savez sa srpskom stranom i podjelu BiH, Zubak je podržao ideju o bošnjačko-hrvatskom savezu kao osnovi za opstanak BiH.

    Tuđman je zahtijevao da u dejtonski sporazum o Federaciji bude ugrađena odredba da će jednu od tri glavne pozicije u Vladi RBiH (predsjednik Predsjedništva, premijer ili ministar vanjskih poslova RBiH) zauzeti Hrvat. Kako piše Chollet, Alija Izetbegović je predložio da to pitanje bude kasnije riješeno, kako sporazum ne bi došao u pitanje samo zbog jedne stavke, na što je Zubak pristao. U konačnici, Dejtonskim sporazumom je uspostavljeno tročlano Predsjedništvo, a na prvim izborima 1996. za hrvatskog člana Predsjedništva izabran je Zubak. Iako su mogli, bošnjački glasači nisu glasali za njegovog tadašnjeg protukandidata Ivu Komšića (SDP-HSS), cijeneći između ostalog što je Zubak pomogao u uspostavi Federacije i raskinuo sa Bobanovom politikom srpsko-hrvatskog saveza s ciljem rastakanja države.

    Jim O'Brien vrlo dobro zna da jaka bošnjačko-hrvatska federacija, kao osnova Dejtona, ne bi nikada imala šanse da Boban nije skinut. O'Brien sigurno zna da bošnjačko-hrvatska saradnja nema nikakve šanse, uprkos svim nastojanjima Trojke (ponekad i očajnim), ako Dragan Čović nastavi biti u čvrstom savezu sa Dodikom. S obzirom da u proteklih godinu dana, uprkos svemu što su Amerikanci učinili za Zagreb i Hrvate u BiH, Čović ne pokazuje želju da sarađuje u navedenom pravcu, rješenje je u njegovom uklanjanju i u dolasku umjerenijeg lidera, koji bi, kao nekada Zubak, pomagao da se održava stabilnost i BiH pomjera prema EU, a zauzvrat bi mogao računati na američku podršku.

    Jednako kao što je Washington držao Tuđmana odgovornim za ponašanje Bobana, Amerikanci će, čini se, držati Plenkovićevu vladu odgovornom za Čovićevo destruktivno ponašanje. U tom svjetlu tumačim činjenicu da je Blinken pisao hrvatskom ministru vanjskih poslova o blokadi Južne interkonekcije, koju provodi šef bosanskohercegovačkog HDZ-a.

    Ako se pokaže da Čović ima veći utjecaj na Plenkovića, nego što Plenković ima na Čovića, onda Hrvatska ne može više igrati ulogu pouzdanog američkog partnera u BiH. S obzirom da su Amerikanci već krenuli u sukob s Čovićem, male su šanse da će se povući. Još su manje šanse da se lider HDZ-a može othrvati, ako krenu svom snagom na njega.

    Nova američka politika u BiH bi zapravo značila završiti posao, koji je započet 2021. U tom smislu, O'Brienova strategiija se razlikuje od Escobarove samo kao što se druga faza razlikuje od prve.

    Ako Bidenovi ljudi uklone Čovića i, umjesto krhkog primirja koje trenutno imamo, uspiju obnoviti bošnjačko-hrvatski savez, koji bi stajao nasuprot srpskom secesionizmu, uradili bi zaista kvalitetan posao u BiH. Ako se povuku pred Čovićem i ne dovrše posao, njihov ugled će u BiH ostati narušen, a američki državni sekretar će se morat sramotiti, priznajući neizravno da njegova administracija ne uspijeva zaštititi Dejtonski sporazum, kao ugaoni kamen evropske sigurnosti.

    Dejtonski kolovoz u pakao: Samo se još Bošnjak boji Schmidta!

    Piše:
    Rasim Belko
    -

    Na pitanje ko se boji Schmidta još, odgovor je prilično jednostavan – samo se još Bošnjak boji visokog predstavnika Christiana Schmidta.

    Jer, Hrvati, u Zagrebu i Mostaru, Schmidta su “završili” i prije nego je kročio na teritoriju Bosne i Hercegovine, pa su nakon toga dobili instancu koja umjesto provođenja Dejtona provodi aparthejd pretvarajući manjinsku hrvatsku politiku u vođe aparthejd institucija. Istovremeno je Schmidt poništio Bošnjake kao konstutitivne i kao građane, pa iako ih ima najviše u državi oni se više ne pitaju ni za trasu nekog puteljka.

    U manjem entitetu Bosne i Hercegovine Milorad Dodik je prvo najavio hapšenje i progon visokog predstavnika, pa potom to preinačio u nedobrodošlicu. Schmidt je, u pokušaju da nešto dokaže, najavio sastanak s potpredsjednikom Ćamilom Durakovićem (Bošnjak), ali i opozicijom u Rs, koja mu je vrlo brzo odgovorila da se neće odazvati. A onda je Schmidt još jednom poništio Bošnjake, otkazavši susret s Durakovićem, iako razloga za razgovor ima mnogo, prije svega oko kontinuirane učestalosti napada na povratnike u Rs.

    Dakle, Schmidt ne smije u Palatu predsjednika Rs, jer mu je tamo zabranjen ulaz. I već sam jednom napisao da je Milorad Dodik zabranama uvedenim visokom predstavniku urušio Dejton iz temelja, a kada znamo za poništavanje dejstva odluka Ustavnog suda BiH, jasno je da država Bosna i Hercegovina funkcioniše u nekom paranormalnom sistemu u kojem se samo još Bošnjaci boje i u tom strahu drže do mišljenja međunarodne zajednice.

    I srpska i hrvatska politika očigledno je shvatila da je najbolji put za njihove ciljeve odbiti sve što ta međunarodna zajednica nudi a što nije u skladu s njihovim ciljevima. HDZ BiH kao predvodnik hrvatske politike odbio je svako rješenje koje nije išlo u pravcu legitimnog predstavljanja i virtualnog/faktičkog trećeg entiteta. Sve su blokirali, razvlačeći pamet i domaćoj i međunarodnoj političkoj sviti.

    Dodik je istovremeno paralisao institucije Bosne i Hercegovine, gradeći čvrste odnose sa Beogradom i Kremljom i opstajući na politici separatizma.

    Sve je to glatko prolazilo pored OHR-a i kako bivših, tako i sadašnjeg visokog predstavnika. Jedina razlika je u tome što bivši visoki predstavnici nisu zbijali jednu etničku skupinu u geto, za razliku od Schmidta koji je svojim djelovanjem poništio političku volju Bošnjaka i njihovu institucionalnu zastupljenost.

    Stoga pomalo paranormalno djeluje da Bošnjaci bivaju oni koji štite Schmidta od politika Milorada Dodika. Onog Schmidta koji ne samo da nije visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, nego nije ni za cijelu Federaciju. Schmidtova misija je, sve očitije, isključivo vezana za discipliniranje i getoizaciju Bošnjaka.

    A sve to posljedica je isključivo činjenice da se još jedino Bošnjaci u ovoj državi boje Schmidta. Uzrok tome je nespremnost političkog vodstva i intelektualne misli Bošnjaka da se odrekne komoditeta i uđe u borbu kako sa antidržavnim elementima tako i Schmidtom usmjerenim samo na Bošnjake/muslimane.

    I sve dok je tako, Bošnjaci će biti getoizirani etnos čija će prava s vremena na vrijeme i po potrebi poništavati visoki predstavnik kojeg oni bez oklijevanja brane od separatiste Milorada Dodika.

    A sve zarad očuvanja dejtonskog kolovoza u pakao, kojeg Bošnjaci zbog straha ne vide i ne shvataju.

    (NAP)

    Profesor Enver Halilović piše za Istragu o Ivi Komšiću: Deklarativno se predstavlja protagonistom građanskog uređenja BiH, a istovremeno mu je neprihvatljiv princip “jedan čovjek jedan glas” kojim opravdava hrvatski i srpski separatizam!

    Piše:
    Enver Halilovic
    -

    U dva dana zaredom, jedan za drugim, pojavila su se dva teksta u dvije dnevne novine. Prvo, 03. 02. 2024. godine objavljen je tekst u najstarijim dnevnim novinama na Balkanu, u Politici, pod naslovom Uloga mramorja u raspirivanju bratstva i jedinstva, autora Milana Četnika, tako se čovjek preziva. Sutradan, 04. 02. 2024. godine objavljen je tekst Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II, autora Ive Komčića, u najstarijim bosanskohercegovačkim novinama Oslobođenje.

    Tekstovi su tematski skoro istovjetni, a smisaono potpuno identični. U tekstu u beogradskim režimskim novinama Politika autor kritikuje srbijansku naučnu i akademsku zajednicu zbog toga što niko u Srbiji nije reagirao na upis stećka u kulturnu baštinu UNESKO-a (16. juli 2016.). Autor tvrdi da su Bošnjaci iskonstruisali “kvazinaučni kalajevski termin stećak”, “naciju, jezik, crkvu (bosansku), ime za srpsku ćirilicu u BiH -bosanćica” itd, u “ideološko uporište neophodno za razdvajanje Bosne i Hercegovine od Srbije“.  Po njegovom viđenju ovih samosvojnih i autohtonih historijsko kulturnih pojava Bosne, sve su to ideološki i kvazinaučno bosanske, a u suštini, uistinu su srpske kulturne pojave. Milan Četnik, u spomenutom novinskom članku, rezimira svu stoljetnu doktrinarnu srpsko-etnocentričku matricu ideološke hegemonističke kvazinaučne desupstancijalizacije bosansog kulturno historijskog identiteta, s ciljem da se suprotstavi razdvajanju Bosne, kao srpske zemlje, od Srbije. Nažalost, identičnu političku matricu šalje nam i Ivo Komšić svojim simptomatično ideologiziranim naslovom i sadržajem naprijed navedenog teksta Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II. O istoj historijsko kulturnoj i duhovnoj pojavi, Crkva bosanska, pišu Milan Četnik i Ivo Komšić, Milan Četnik o jednoj od pojavnih formi Crkve bosanske, o stećku, a Ivo Komčić o njenoj doktrini; prvi je protiv razdvajanja Bosne, kao srpske zemlje u svakom pogledu, od Srbije, a drugi brani srpski i hrvatski, odnosno srpsko-hrvatski separatizam u Bosni pod krinkom (1) Bošnjačke mitologizacije bogumilstva, (2) Bošnjačkog kulta stradalništva, (3) Bošnjačkog unitarizma, (4) kritike pojma “jedan narod” i (5) kritike pojma “jedan čovjek, jedan glas”.

    Milan Četnik zastupa i tumači ideoločke postavke Milorada Ekmečića o odvajanju Bosne od Srbije, izložene u knjizi  Dugo kretanje između klanja i oranja (Beograd, 2008.),  a Ivo Komšić zastupa i tumači stavove Dubravka Lovrenovića o navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji Crkve bosanske u knjizi Povijest est magistra vitae (Rabić, Sarajevo, 2008.). Na primjeru, nesporne bošnjačke mitologizacije Crkve bosanske, kao “etnoapartheidske” “etničke demokracije”, Komšić ocjenjuje savremenu bošnjačku historiografiju  Bosne. Njena suština je “korišćenje mita kao kriterij tumačenja povijesti”, a njeni kreatori su “vizionari prošlosti”. Komšićev, ne stvarno istinski, “misterij bogumilstva”, njemu znači “nepostojanje narodnih zajednica” katolika i pravoslavnih u srednjovjekovnoj Bosni, što predstavlja, po njemu, “unitarnu ideju o temeljnim i netemeljnim narodima u BiH”.

    Za Ivu Komčića, koji navodi Mariana Wenzela, “bogumilizacija Bosne je bila osnova austrougarskoj upravi u BiH”. Ona je, po ocjenama, srpskih i hrvatskih, odnosno srpsko-hrvatskih hegemonističkih ideologa, kao i za samog Ivu Komšića, bila osnov pežorativnog kalajevskog Bošnjaštva, u nacionalnom smislu kao Bosanstva. “Bogumilizacija Bosne”, i “Bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, po njemu, su, s jedne strane, historijska legitimizacija bošnjačkog nacionalizma o Bošnjacima kao temeljnom, i o Srbima i Hrvatima kao netemeljnim narodima Bosne i Hercegovine, a, s druge strane, znače utemeljenje Bosanske nacije i Bosanstva, kojim se Bosna i Hercegovina pretvara u tzv. unitarnu, bošnjačku državu. Teorijsko, naučno i historijsko pitanje doktrine Crkve bosanske, pitanje je li Crkva bosanska doktrinarno h/kršćanska crkva ili njena hereza, Ivo Komšić je ideologizirao i ispolitizirao do te mjere da ga je pretvorio u savremeno ideološko političko pitanje. Po njemu, ne postoji ni srpska ni hrvatska mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva niti u hrvatskoj niti u srpskoj historiografiji i teoriji uopće, postoji samo Bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Srbi i Hrvati nisu izvršili mitologizaciju bogumilstva u svoju korist, ali su bosanske pravoslavce i katolike nacionalizirali. “Procesi kroatizacije i srbizacije bosanskog srednjovjekovlja završili su u nacionalizmu bez mitologizacije. Taj nacionalizam je u konačnici legitimiziran ‘povijesnim pravom’ na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja”, piše Ivo Komčić.

    Po viđenju Ive Komšića, Hrvatska i Hrvati, kao i Srbija i Srbi: (1) imaju povijesno pravo  na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja u Bosni i Hercegovini, što je i učinjeno, i (2) njihova nacionalizacija katolika i pravoslavaca u BiH je nacionalizam, a ne mitologizacija; (3) srpski i hrvatski nacionalizam su dobroćudni, legitimni i povijesno opravdani; (4) zloćudna je i opasna samo navodna bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva, koja lebdi u magli pred očima Ive Komšića, proizvodi:  (1) Bošnjački nacionalizam u smislu temeljnog bosanskog naroda i, (2) Bosansku naciju, što je alarmantna savremena bošnjačka politička stvarnost, ali srpsko-hrvatska nacionalizacija  katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini su legitimni i pravno povijesno utemeljeni.

    Naravno, Komšić nema potrebu ništa da obrazlaže niti da dokazuje, niti bošnjačku mitologizaciju bogumilstva, niti povijesno pravo i legitimitet Srbije i Srba, odnosno Hrvatske i Hrvata, da nacionaliziraju pravoslavce i katolike Bosne i Hercegovine i proizvedu nove etnopolitičke pojmove. Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, kao i Hrvati i Srbi generalno, imaju pravo na sve što proglase svojim pravom. Njihov aktualni, ali i historijski separatizam, u Bosni i Hercegovini nemaju osnov izvana, iz hegemonizma Srbije i Hrvatske, niti iz njihovih nacionaliziranih ideologija i imena, već u navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji bogumilstva, Crkve bosanske.

    Srbijanska i Hrvatska nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne i Hercegovine je, smatra Komšić, legitimna i “povijesno pravno” zasnovana, jer njihovom nacionalizacijom ne “mitologizira (se) politički prostor” zemlje Bosne, već samo vrši nacionalizacija dviju vjerskih zajednica, kasnije naroda, u Bosni Hercegovini; zbog toga, po njemu, njihova  nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne nije hegemonistička, ni prema Bosni ni prema Bošnjacima.

    Za razliku od srpsko-hrvatske nacionalizacije bosanskih katolika i bosanskih pravoslavaca, koje ne proizvode mitologizaciju političkog prostora Bosne i Hercegovine, navodna, “bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, Crkve bosanske, je “mitologizacija političkog prostora”, smatra Komšić. Ona “pripada kategoriji nacionalno – hegemonističkih političkih mitova” o tzv. temeljnom narodu, Bošnjacima, u Bosni i Hercegovini, kakav su Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj. On se slaže s D. Lovrenovićem i citira ga: “unitarno raspoloženi Bošnjaci izvorno potiču Hrvate i Srbe na secesionizam”. Komšić ne spori postojanje secesionizma Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, ali smatra da potiču iz, navodnog, bošnjačkog unitarizma.  Pod Bošnjačkim unitarizmom (on) podrazumijeva Bošnjačku pravno političku i etničku integraciju Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, što je notorna izmišljotina. To je srpsko-hrvatska hegemonistička historijska praksa. Bošnjački unitarizam, ako se o tome uopće može suvislo govoriti, nema etničke ni uzroke ni efekte, nema etničke sadržaje ni konotacije, ne zalaže se za etničku diskriminaciju i nejednakost, ali ima teritorijalnu suverenističku težnje i implikacije, i postoji samo i isključivo u tom smislu. Komšić smatra Bošnjačku težnju za cjelovitom Bosnom i Hercegovinom “mitologizacijom političkog prostora” Bosne i Hercegovine i njegovim “nacionalno hegemonističkim političkim mitom” zanemarujući činjenicu da su Bošnjaci konačno shvatili svehistorijsku istinu da im nema ni postojanja ni opstanka, posebno s obzirom na susjede i komšije kakve imaju, bez postojanja pravno-politički suverene i teritorijalno jedinstvene države BiH, makar to neko nazivao i smatrao mitom. Komšić priziva Bošnjački unitarizam u etničkom smislu, u smislu u kojem ne postoji, kritikujući ga s aspekta srpsko-hrvatskog etnocentričkog separatizma.  Razumljivo je i razložno, politički i propagandno, prepreku koja stoji na putu separatizmu nazivati unitarizmom, ali je to i politički i praktično netačno, za svakog kome je stalo do činjeničnih istina. Za razliku od bošnjačkog mitologiziranja bogumilstva, on napominje da “bogumilstvo nije postalo konstitutivni element hrvatske nacije niti hrvatskog nacionalnog mita”, što je razumljivo s obzirom na nespojivost fundamamentalnih značenja pojmova bogumilstvo i hrvatstvo.

    Komšić iznosi još jednu vrlo simptomatičnu generalnu postavku o bošnjačkoj izgradnji smisla svoje povijesti u, kako kaže, “kultu stradalništva“. Neposredan primjer i dokaz postojanja bošnjačkog “kulta stradalništva”, po njemu, jesu bošnjačke “teze o progonu bosanskih bogumila u režiji papinstva i Ugarske”. Prosto je neshvatljivo da se ova historijski općepoznata činjenica negira i tumači na ovaj način. Bošnjaci i kada stradaju nemaju pravo da ukažu na to od koga stradaju. Dakle, uz konstrukciju političke ideje o bošnjačkoj historijskoj mitologizaciji bogumilstva, Komšić uvodi u manipulaciju i tzv. bošnjački “kult stradalništva”. U toj konstrukciji on ide toliko daleko da kaže kako Bošnjaci srednjovjekovno bogumilsko stradanje “identifikuju s hrvatskim nacionalizmom”. Indirektno on time kaže da Bošnjački historičari ne samo ne razlikuju, već poistovjećuju srednjovjekovno papinstvo i savremeni hrvatski nacionalizam, što nema nikakve veze s istinom. Bio bi stvarni i ogroman Komčićev doprinos istinitom predstavljanju bošnjačke historijske nauke kada bi mogao navesti nekog bošnjačkog autora koji za “progon bosanskih bogumila” okrivljuje hrvatski nacionalizam. Nije sasvim jasno zbog čega mu je više neprihvatljiviji  tzv. bošnjački kult stradalništva u slučaju “progona bosanskih bogumila”,  zato što se za stradanje bogumilstva okrivljuje srednjovjekovno papinstvo ili hrvatski nacionalizam. Zapanjujuće je osporavati nespornu bosansku bogumilsku odbranu od ondašnjih “kršćanskih ratova” isto toliko, ako ne i više, koliko je ironičan Komšićev strah za budućnost Bošnjaka zbog njihovog “kulta stradalništva”. Za Komšića nije bitno istinsko bošnjačko stradalnistvo, već okrivljivanje tim povodom nekog za to.

    Ivo Komčić, u predmetnom članku, se deklarativno predstavlja protagonistom građanskog uređenja Bosne i Hercegovine, ali u isto vrijeme tvdi, citiranjem D. Lovrenovića, da “unitarno raspoloženi Bošnjaci“, u aktuelnoj političkoj situaciji, potiču srpski i hrvatski secesionizam “idejom jedan narod, jedan čovjek, jedan glas“. U ovoj njegovoj tvrdnji poseban komentar zaslužuju dva pojma koji su mu neprihvatljivi: (1) pojam “jedan narod” i, (2) pojam “jedan čovjek, jedan glas”. Komšić pripisuje bošnjačkoj upotrebi pojma “jedan narod” značenje kakvo on nema ni u naučno teorijskoj ni u praktično političkoj upotrebi Bošnjaka, pripisuje mu etnički sadržaj. Iako taj pojam ima i to, etničko značenje i etnokulturni sadržaj, u bošnjačkoj upotrebi pojam “jedan narod” nema te, integralističke etničke ili etnokulturne konotacije. Pojam “jedan narod” je drugo ime za zajednicu građana jednog, određenog, nekom odrednicom definiranog i ograničenog prostora, narod nekog grada, oblasti, regije, kantona, entiteta, države BiH, države Hrvatske, SAD itd; to je zajednica građana konkretno određenog prostora koja niti ukida niti akcentira njihove bilo kakve individualne ili grupne partikularitete u bilo čemu, ni s obzirom na bilo šta. U njemu su “nevidljivi” partikulariteti u bilo kojem smislu.

    Pojam narod ima svakodnevnu kolokvijalnu upotrebu kao naprimjer: narod kantona, grada, konkretnog prostornog područja, tog i tog mjesta, ima ili nema riješeno pitanje npr. vodosnadbijevanja, zdravstva, školstva, putnu ili neku drugu infrastrukturu. Komšić ne prihvata upotrebu pojma narod u tom smislu, jer se u njemu gube partikulariteti i posebnosti. Upotrebom pojma “jedan narod” Bosne i Hercegovine ostavljaju se po strani etnički partikulariteti, kao što su: Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Romi, Jevreji itd, vjerski partikulariteti i individualiteti: musliman, katolik, jevrej, pravoslavac, protestant, hindus itd, jezički partikulariteti i individualiteti: engleskojezički, bosanskojezički, srpskojezički, hrvatskojezički, njemačkojezički itd. partikularitet. Upotrebom pojma bosanski ili bosanskohercegovački narod stavljaju se van upotrebe bošnjački, srpski, hrvatski, romski i drugi etnički, lingvistički, vjerski, kulturni itd. partikulariteti. U takvoj upotrebi pojma narod nije vidljiv nijedan građanski partikularitet.

    Drugi pojam “jedan čovjek, jedan glas” je politička i stečevina zapada, razvoja političke jednakosti ljudi. Osporavati njegovu upotrebu znači zastupati građansku, individualnu političku nejednakost, diskriminaciju, supremaciju itd., što je u dubokoj koliziji sa idejom građanskog društva i demokratske države zasnovane na temeljnim ljudskim pravima. Politička i pravna nejednakost glasa jednog čovjeka vrlo brzo i veoma lahko isklizne u pravnu, političku, društvenu nejednakost ljudskih života, nejednakost kazni za ista krivična ili prekršajna djela itd.

    Na kraju, postavlja se pitanje: za kakav koncept uređenja države Bosne i Hercegovine se zalaže Ivo Komšić, ako vidimo da ne prihvata pojam narod kao zajednicu građana bez obzira na njenu unutarnju diferenciranost i partikularnosti, i ako negira mogućnost upotrebe i pravno političku izvedbu u svim društvenim, civilnim, i državno-političkim sferama sintagme “jedan čovjek, jedan glas”? Svoj, etnički koncept uređenja Bosne i Hercegovine, države/ne zajednice etnokulturnih grupa, dviju grupa dvojne nacionalnosti i jedne podnacionalnosti, Ivo Komšić predstavlja i imenuje građanskim konceptom uređenja države Bosne i Hercegovine, što je bjelodano vidljivo u njegovom članku o kojem govorim. Međutim, sagledavajući ono što je napisao u članku o kojem govorim, jasno je i vidljivo da on zastupa etnopolitički koncept uređenja države. Njegov koncept jednakosti etnonacija, etnokonsocijacijski koncept, u krajnjoj izvedbi, vodi u etnopolitičko uređenje složene države Bosne i Hercegovine, koje uključuje ili nužno ne isključuje, njenu etnoteritorijalizaciju. Zbog toga, Ivo komšić: (1) kritikuje tzv. bošnjački unitarizam koji znači neprihvatanje srpsko-hrvatskog etničkog i etnoteritorijalnog separatizma i secesiopnizma; (2) kritikuje politički princip jednake vrijednosti glasa svakog čovjeka, što znači kritikuje jednakosti građana u pravnom i političkom smislu; (3) protiv je Bosanske nacije, bez obzira na to što (ona) nema integralističko etničke, već državno-političko značenje zajednice građana-države. Jednom riječju, Ivo komšić preferira koncept jednakosti etnokulturnih zajednica, konstituentnih naroda u BiH, što, u krajnjem, može voditi i ishoditi etnoteritorijalizacijom i stvaranjem složene države Bosne i Hercegovine, u kojoj su narodi nadređeni jednakosti građana, u kojoj se jednakost naroda i drugih društvenih grupa ne izvodi iz jednakosti građana, već obrnuto.

    (autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)

    Nakon “diskvalifikacije” Mehmedovića: Ko se boji Šemse još?

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Stranka demokratske akcije će na predstojećem kongresu imati samo jednog kandidata za predsjednika. Opet! Šemsudin Mehmedović, prema tvrdnjama Izborne komisije SDA, nije sakupio dovoljan broj organizacija koje su ga predložile.

    U razgovoru za Politicki.ba on je tvrdio suprotno. Ima, kaže, podršku 16 od ukupno 19 općinskih/gradskih organizacija SDA. Ostale tri su “podijeljena” podrška.

    Prema informacijama ovog portala, Gornji Vakuf je poslao čak šest prijedloga za predsjednika. Podržali su Mehmedovića, “dali glas” Izetbegoviću i “nabešali” još četiri imena za koje smatraju da “serbes” mogu biti čelnik ili čelnica najjače bošnjačke stranke.

    A iz Centrale SDA svima je rečeno da mogu predložiti samo jednoga. U instrukciji nižim organima stranke napisano je da se “predlaže koliko se bira”. Ergo, jedno ime za predsjednika, 9 za potpredsjednike…

    Zašto su se iz Gornjeg Vakufa odlučili na “neposluh” prema Sarajevu, samo oni znaju. Valjda znaju. Odluka da se iz utrke eliminira Mehmedović duboko je pogrešna. I mnogo je dokaza u prilog takvoj tvrdnji.

    U srazu Izetbegović – Mehmedović, ovaj prvi je apsolutni favorit. Neka niko ne gaji iluzije da bi prvak SDA iz Tešnja mogao pobijediti Bakira.

    Zašto su u Centrali odustali od “zicer-pobjede”?!

    Procedure predlaganja čelništva SDA u nižim nivoima nisu baš ispoštovane. To čak priznaje i Izborna komisija. U njihovom saopćenju čak piše da je bilo zloupotreba pečata. Neko će reći da na brojku od 116 nižih organa ove stranke, četiri slučaja gdje ima i zloupotrebe pečata. Ipak, u ovom vaktu i obzirom da se radi o staroj, etabliranoj stranci, s iskusnim kadrom (više-manje) informacija da je neko zloupotrijebio pečat stranke je u najmanju ruku intrigirajuća.

    No, to je i presitan detalj da bi smo se više njime bavili. Ako hoće, neka stranački organi to raspetljavaju.

    U tom raspetljavanju, mada do toga neće doći, neka ispitaju i koliko je nižih nivoa SDA organiziralo predlaganje kandidata kako treba – sazivanjem skupština. Politicki.ba ima informacije da je u velikom broju slučajeva sve urađeno zbrda-zdola. Većina sarajevskih odbora, na primjer, uopće nije imala stranačke skupštine. A samo taj organ mogao je predložiti kandidate.

    Da se vratimo Šemsudinu Mehmedoviću.

    On je iskoračio na megdan Izetbegoviću. Bakiru nije do natezanja s bilo kime kada je u pitanju vrh SDA. I to je pogrešno!

    “Izgubila je demokratija”, bila je prva reakcija nekoliko visokih funkcionera SDA.

    Svi oni uglas tvrde da bi Bakir iz ove utakmice izašao kao pobjednik. Ovako je Mehmedović samo žrtva.

    Čemu to?!

    SDA se propisno narugala svojim političkim rivalima jer su listom imali samo jednog kandidata za predsjednika. I s pravom su se sprdali s procedurama u Našoj stranci ili SDP-u.

    A onda su uradili gore! Šta će Šemso uraditi?

    Može “progutati žabu” i ostati u SDA, te oponirati vrhu stranke svojim stavovima i aktivnostima. Ne bi mu bilo prvi put.

    Može i napustiti SDA i možda povesti za sobom još neke zastupnike. Ni to mu ne bi bilo prvi put.

    Šta se može očekivati unutar SDA sada? Bit će zanimljivo pratiti taj dio kongresa. Koliko će delegata pristupiti glasanju, ako ono bude javno. A ako bude tajno, koliko će biti nevažećih listića.

    Bakir je gubitnik. A i SDA. Jer, od Trojke bolji nisu. A kao da sada nastoje biti gori od njih.

    (politicki.ba)

    Predmet “non formiran”: Je l’ neko vidio SIPA-u, Gordanu Tadić i ratne zločince?

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Žurno šuti Tužilaštvo BiH. Secesionizam i rušenje ustavnog poretka nije u njihovoj nadležnosti. Nema saopćenja Borisa Grubešića u kojem navodi da je državno tužilaštvo, nakon najave Milorada Dodika o  formiranju “platforme za mirno razdruživanje BiH”, “formiralo predmet”. Neće Gordana Tadić formirati predmet  o “non paperu”. Prosto, ne stiže. Istražuje botove, respiratore ubice, raspisuje potjernice za karikaturistima, fotomontažerima i svim ostalim neistomišljenicima Fahrudina Radončića, Dragana Čovića i Milorada Dodika.

    Ni Avaz ne saznaje da će danas, sutra ili nekad u boljoj budućnosti biti održan hitni sastanak u Tužilaštvu BiH na kojem će  glavna tužiteljica sa svojim saradnicima “razmotriti dalje korake” u vezi sa Dodikovom najavom podjele države. Nema Džermina Pašića na uviđaju u Banskom dvoru i na Mrakovici. Ne idu istražitelji SIPA-e u Narodnu skupštinu Republike Srpske da obave “žurni uviđaj” i izvijeste novinare da se odluke o “formiranju platoforme” ne nalaze u prostorijama u kojima bi trebale biti.

    Nema više u Tužilaštvu BiH “omota spisa” da bi se “formirao predmet” o podjeli države. Nema papira, sve je potrošeno na formiranje predmeta o šest neuspjelih atentata na glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić. Ne stižu, okupirani su opsežnom istragom u predmetu “bot do bota”, fomiranog zbog vrijeđanja na društvenim mrežama Senada Hadžifejzovića i njegovih historijskih  intervjua sa glavnom državnom tužiteljicom tokom kojih slučajno pronalazi fotografiju iz studentskih dana Gordane Tadić (o, kako to samo emotivno bilo). Ne stižu formirati predmet o podjeli države jer Ćazim Hasanspahić istražuje kako je SIPA “uhitila” Josipa Šimića zbog izmišljitine o prisluškivanju Gordane Tadić. Nemaju vremena državni tužitelji Oleg Čavka i Vedrana Mijović da se bave Miloradom Dodikom i njegovim secesionizmom, jer se bave anonimnim prijavama koje im dostavlja savjetnica Aljoše Čampare. Ne mogu naći slobodnog vremena sa ispitaju Milorada Dodika jer svoje vrijeme troše na saslušanje svjedoka Muhameda Ajanovića.

    Ne izvještava nas Raport da su im u Tužilaštvu BiH potvrdili “formiranje predmeta” o “non paperu”. Ne, to nije bitno jer se time “skreće pažnja” sa “respiratora ubica” od kojih je na Face TV-u umrlo sedam, a na saslušanju u kantonalnom tužilaštvu “dvoje”, ali “zbog zaštite novinarskog izvora”, ne smiju odati imena umrlih.

    Gdje je, zaboga, Gordana Tadić? Ne oglašava se, nema je. Nestala je kao ikona svetog Nikole koju je Dodik poklonio Sergeju Lavrovu pa mu je ovaj vratio zbog toga što je ukradena. Zna li neko gdje se uopće nalazi “formirani predmet” o nestanku te ikone?

    Gdje je sada ono “žurno” saopćenje Borisa Grubešića kada Milorad Dodik najavljuje secesiju? Ima li sada elemenata krivičnog djela “raspirivanje rasne, etničke i međunacionalne mržnje”, ili je to krivično djelo rezervisano samo za procesuiranje “botova iz dijaspore” čije fotomontaže ni Facebook ne smatra uvredljivim?

    U kojoj je fazi “formirani predmet” o neustavnom i zabranjenom referendumu o danu Republike Srpske? Šta bi sa onim predmetom “poljska bolnica” Republike Srpske? Ima li ikakvih uviđajnih radnji i izuzimanja dokumentacije iz turističke agencije koja je nabavljala medicinsku opremu za institucije Republike Srpske? Nema.

    Nego, u kojoj je fazi “formirani predmet” u slučaju plinovod u Brodu? Ah, da, taj “predmet nije fomiran” jer Tužilaštvu BiH nije interesantno to što je Hrvatska, pod okriljem noći, ispod rijeke Save, nezakonito provukla plinovodne cijevi za rusku rafineriju u BiH.

    Možemo tako “neriješene slučajeve” iz Banja Luke i Mostara nabrajati unedogled, ali nema potrebe. Kome do sada nije jasno, neće mu biti jasnije ni nakon ovog teksta.

     

    A sad, adio: Secesionistička partija i Dodikov šah-mat u Sarajevu!

    Piše:
    Rasim Belko
    -

    Politička majstorica koju igra Milorad Dodik sve su prilike da će imati ishod koji apsolutno odgovara kreatorima politike apsolutnog lidera entiteta Republika srpska.

    Dodik više nije neko ko najavljuje, odavno je on u fazi uspješnog realizatora tih planova. Priznao je tako vladar Rs-a da je uspio izbaciti iz vlasti SDA, kao najveću prijetnju po Rs, te da dok se god bude on pitao, SDA neće pitati.

    Očito mu pašu više oni koji vjeruju u njegovu evropsku transformaciju, pa je tako uspio ishodovati što ranije nije mislio ni pokušati. UIO donosi odluke u korist Rs-a, na štetu FBiH, pomažući Dodiku da se iščupa iz ekonomskog blata.

    Istovremeno, OSA na čijem je čelu Bošnjak s kojim se Dodik slaže, donosi odluke i dozvoljava ulaske srpsko – ruskim lobistima i promotorima. Oni sada slobodno kroz BiH mogu širiti svoju ideju.

    U Vijeću ministara osakaćena je nabavka američkih helikoptera za OSBiH, upitno je hoće li ikada do nje doći. Forto s Goranom Vesićem lako dogovara autoput do Srbije, Nikšić se još lakše dodgovara s Dodikom za sve što maestru iz Laktaša odgovara. Entitetske vlade sjede zajedno i dogovaraju kao da državni aparat ne postoji.

    I mnogo toga redom pošlo je za rukom otkako je “istjerao SDA iz vlasti i otklonio najveću prijetnju po Rs”. No, Dodik zna da mu sve što je do sada učinio s partnerima koji mu odgovaraju, nije dovoljno za konačni cilj – potpuno razbijanje BiH i osamostaljenje Rs.

    Ali, maestralno povlači figure i partnere iz Sarajeva ostavlja u stanju iznenađenosti. Ti iznenađeni partneri ga nastavljaju hvaliti po internacionalnoj zajednici, čime Dodik kupi neophodne poene i vrijeme.

    Zato je danas pitanje državne imovine zapravo više u rukama Dodika, nego li kod međunarodnih i sarajevskih aktera bh. zbilje. A Dodik zna biti strpljiv i u strpljivosti uvijek spreman. Spremno je odigrao igru sa nizom antiustavnih zakona oko imovine, pa je sada dio tih zakona na snazi (poput onog o imovini koju koriste institucije Rs), a dio u nekom pravnom vakuumu. I dok se Schmidt nagurava sa sopstvenim dualizmom, dok od ambasade do ambasade voda eksperte poput MI6 agenata, Dodik čeka novu priliku da završi posao.

    A najavio je da ništa što dogovara sa partnerima iz Sarajeva i Draganom Čovićem neće biti dogovoreno, dok sve ne bude dogovoreno. Dakle, sve što se tiče države BiH, njenog opstanka i evropskog puta (atlantski je na sve dužem štapu), Dodik neće prihvatiti dok se ne ispune njegovi zahtjevi.

    A njegov zahtjev za odlaskom stranih sudija iz Ustavnog suda BiH traje koliko i secesionistički planovi. Sada kada jedan sudija iz Rs-a nije u Ustavnom sudu (penzionisan), a drugi najavljuje da je na bolovanju i da će se povući, Dodik je blizu šah-mata u prvoj partiji. Jer, ustavne sudije bira NSRs, a Dodik tamo apsolutno kontroliše situaciju. Izbora tih sudija, skoro pa potpuno sigurno, neće biti dok strane sudije ne napuste Ustavni sud BiH. Dodik je to, između ostalog, i najavio.

    Time će Ustavni sud BiH, kao prepreka Dodikovim ciljevima, biti neutralisan dugoročno, a Dodik će se potpuno moći posvetiti djelovanju za odlazak i OHR-a. U toj partiji nesumnjivo će iskoristiti zakone o nevladinim organizacijama i kriminalizaciji klevete, te će njihovo povlačenje usloviti zaključkom da je uspostavljena vladavina prava, bez obzira što nesrpsko stanovništvo u Rs-u nikada neće doći do ostvarenja svojih prava.

    S druge strane, po pitanju državne imovine, Dodik će igrati na entitetske vlade s Viškovićem i Nikšićem na čelu i dogovor uz patronat međunarodne zajednice, kojim će vrlo moguće u nepovrat otići državnosti i suverenitet Bosne i Hercegovine. Dionica kojom se kreće Schmidt upravo je voda na Dodikov mlin.

    Borba za opstanak Bosne i Hercegovine ili njen nestanak, ovisno kako se gleda, ušla je u završnu fazu. Dodik ima ozbiljnu i rezultatsku i terensku prednost, pa bi iz faze “ozbiljne zabrinutosti”, probosanski blok morao preći u fazu akcije kojom će rezultat barem dovesti u egal.

    U suprotnom, momentum koji Dodik sanja i za koji vrlo naporno radi, mogao bi doći vrlo brzo, toliko brzo da Bosnu i Hercegovinu ubije šok iznenađenosti.

    Odlazak kod Putina, Erdogana, Alijeva, putanja kretanja Željke Cvijanović, podrška iz Beograda i ignorantski pristup zapadnih diplomatija na Dodikovo djelovanje, jasno upućuje kakav nam se scenarij sprema.

    Dodatno, igrači koji sada igraju u političkoj reprezentaciji na federalnom i državnom nivou pod zastavom BiH, toliko su spretni dati autogolova, da je Dodikovo da samo drži loptu na našoj polovini terena.

    Šahovski rečeno, Dodik nam je potopio i konje i skakače, topove smo izgubili davno, još da kralja (državnu imovinu) poklopi kraljicom i možemo komotno obući cipele Kurda. Čisto da se naviknemo da države nemamo.

    A imali smo je, samo je nismo znali sačuvati. Odlična partija, majstor Milorade!

    (NAP)

    Komentar Seada Numanovića o ponudi turskog predsjednika: “Gospodine Erdogan, ne, hvala”

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    “Erdogan: S predsjednikom Srbije Vučićem smo odlučili da okupimo tri lidera – Bošnjaka, Hrvata i Srba i da ostvarimo uspjeh. Došli smo do ove odluke.

    Erdogan najavio sastanak s političkim liderima iz Bosne i Hercegovine, koji bi mogao biti održan nakon izbora u Srbiji.

    Erdogan: Jasna je potreba zajedničkog djelovanja međunarodne zajednice kako bi se prevazišla kriza u Bosni i Hercegovini.

    Erdogan nakon sastanka sa Vučićem: Uslov za sve strane je da ni na koji način ne podrivaju teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine”.

    Ovo su četiri nekako valjda najvažnija “headlinea” koje je emitirala zvanična novinska agencija Turske nakon sastanka koji je u Ankari održan između Recepa Tayyipa Erdogana i Aleksandra Vučića, piše politicki.ba.

    Predsjednici dvaju država, dakle, saglasili su se da odmah nakon 3. aprila, kada su izbori u Srbiji za predsjednika Republike, državni parlament, ali i Grad Beograd, susretnu čelnici bosanskih Srba, bosanskih Hrvata i Bošnjaka.

    “Domaćini” bi im trebali biti Erdogan i Vučić.

    Neće biti iznenađenje ako se među domaćinima nađe i Zoran Milanović.

    Na prvi pogled, ima smisla.

    Bosna i Hercegovina je u najdubljoj krizi od sloma agresije i njeno produbljivanje bi se trebalo zaustaviti. Cijena krize plaća se sve masovnijim odlascima. Korupcija bukti, cijene sve bjesomučnije rastu… Bezmalo da ne postoji dobra stvar koja se u zadnjih šest mjeseci desila prosječnom građaninu Bosne i Hercegovine.

    U značajnoj mjeri, barem dvojica, od trojice “domaćina” razgovora o BiH više su nego agilno učestvovali i učestvuju u destrukciji Bosne i Hercegovine.

    Zoran Milanović se sasvim jasno pozicionirao. Njegovi javni istupi prijete ugroziti verbalne dijareje koje svako malo ima Milorad Dodik.

    A njemu (Dodiku) Vučić svako malo priskače u pomoć. Savjetuje ga, upućuje, otvara vrata gdje god može…

    I danas, dok su se Vučić i Erdogan “dogovarali o rješenju krize u BiH”, Dodik je imao još jedan napad teške bolesti.

    I sada se u Turskoj (valjda) priprema sobet gdje bi se stvari trebale raspetljati i BiH uploviti u mirnije vode.

    Lijepo zvuči.

    Izjave koje je emitirala zvanična turska novinska agencija čak i predobro zvuče da bi im se tek tako povjerovalo.

    Upadljivo je da je Erdogan napravio veliki zaokret.

    Ne tako davno bio je na ivici rata s Izraelom, Ujedinjeni Arapski Emirati bili su din dušmanin, Saudijska Arabija mrska haman kao Izrael, zakuhalo se i sa Sjedinjenim Američkim Državama…

    Sada se u turskim medijima piše o “bratskim odnosima” s UAE i čak najavljuje posjeta izraelskog predsjednika Ankari.

    U kopernikanskom obratu, Erdogan nastoji biti “konstruktivac”, popraviti svoj image u svijetu, ishoditi neki dobar rezultat negdje…

    Priča se i da je ne tako davno on, predsjednik Turske, nazvao Vučića i zaprijetio mu da će se Turska umiješati, na strani Bošnjaka, ako se Srbi odluče na novi ratni pohod protiv BiH. Moguće. Nije objavljeno da bi imalo neku formu zvaničnosti.

    Ali jeste – i to ne jednom – objavljeno javno obećanje Erdogana da će na Krimu zaštititi Tatare, još jednu muslimansku braću turskim vlastima. I, naravno, to se nije desilo!

    Zašto bi sobet u Ankari (ili gdje već), nakon izbora u Srbiji kojima se očekuje da će Vučić pobijediti u utrci za šefa države, ali mu stranka neće više imati onako ubjedljivu većinu u parlamentu, dok se vlast SNS-a u Beogradu klati kao babin zub, mogao donijeti nekog dobra BiH?

    Današnja objava u Ankari, u pauzi između zvaničnih sastanaka i još zvaničnije večere s Vučićem, ne može biti dobro prihvaćena u Sarajevu.

    Naravno da će zvanične reakcije ovdje biti – hajmo reći – ok.

    Nakon što, nakon američkih sankcija Dodiku, po drugi put, ni Velika Britanija, a ni Njemačka nisu reagirale i slijedile djela Vašingtona, nakon što je EU tradicionalno bezuba, pojavljivanje nekog “saveznika” negdje bi moglo biti shvaćeno kao konačni dobri znak.

    Da je Erdogan ovaj plan objavio u pauzi zvaničnih susreta i još zvaničnije večere s jednim ili više političkih lidera iz Sarajeva, pa i da se obradujemo.

    Ovako, imamo gorak okus da je neko ko tvrdi da mu je “Bosna ostavljena u amanet”, sjeo s jednim od vodećih dželata BiH i počeo neke dogovore.

    U ishod ne sumnjamo – neće se desiti ništa vrijedno pomena. A ostat će još jedno razočarenje!

    Novi ruski pritisak: Gazprom želi BiH “prebaciti” na Turski tok

    Piše:
    Redakcija
    -

    Ruska kompanija Gazprom obavijestila je Energoinvest da od 1. januara naredne godine Federaciju BiH namjerava napajati plinom preko Turskog toka, saznaje Istraga. Taj rok je, međutim, prolongiran za kraj marta, nakon što su čelnici BH GAS-a, Energoinvesta i Ministarstva vanjskih poslova BiH uputili protestnu notu Ruskoj Federaciji.

    “Prebaci li se BiH na Turski tok koji se u ovom dijelu zove Balkanski tok, mogli bismo imati određenih problema. Gazprom bi, naime, tada došao do prijemne tačke u Zvorniku, a odatle prvih 19 kilometara gasovoda na teritoriji BiH kontroliše Gas promet Pale čiji je, opet, većinski vlasnik Srbijagas”, kazao je sagovornik Istrage upućen u trenutnu situaciju.

    A evo o čemu se radi.

    Sarajevski Energoinvest je nosilac ugovora sa Gazpromom kojim je regulisano pitanje napajanja BiH plinom. Napajanje je proteklih decenija išlo preko Ukrajine i Mađarske gdje je BH GAS imao prijemnu tačku. Gas je, potom, transportovan dalje preko Srbije do Zvornika, a onda dalje prema Federaciji. Ono što je bitno, BiH je u Mađarskoj imala svoju kontrolnu tačku i ugovor između BH Gasa i Mađara vrijedi do 2023. godine. No, Gazprom više ne želi takvo dopremanje gasa. Stoga su prošle sedmice obavijestili Energoinvest i BH Gas da bi napajanje trebalo prebaciti na Turski tok koji ide iz Rusije, preko Turske, Bugarske i Srbije do Zvornika.

    “Gazprom je zakupio kompletnu tu liniju i oni bi faktički upravljali cijelim procesom do Zvornika”, pojasnio je naš sagovornik.

    Na taj bi način Rusija drastično povećala kontrolu isporuke plina prema Federaciji BiH odnosno prema Sarajevu. Uporavo zbog toga je Ministarstvo vanjskih poslova u srijedu uputilo protestnu notu Ruskoj Federaciji gdje je traženo barem prolongiranje “prebacivanja” FBiH na Turski tok. Prema posljednjim informacijama Gazprom je prostao na aneks ugovora i prebacivanje na Turski tok sigurno se neće desiti naredna tri mjeseca.

    “Postoji tu još jedan problem. Kompresorske stanice u Bugarskoj i Srbiji koje se nalaze na tom toku nisu završene i to bi moglo dodatno ometati kvalitetnu isporuku”, kazano nam je.

    BiH sa Mađarima ima potpisan ugovor o tranposrtu plina do 2023. godine. Ukoliko bi se uskoro snabdijevanje prebacilo na Turski tok, BH Gas bi morao platiti i penale toj državi. No, novčane “sankcije” nisu ni blizu toliko opasne kao one političke. Prepajanjem na Turski tok Gazprom bi, rekosmo, došao do Zvornika. Upravo je u Zvorniku 2015. godine “demontirana” mjerna stranica BH Gasa i ovo sarajevsko preduzeće ne kontroliše tu prijemnu tačku.

    “BH-Gas je do 2015. godine kontrolisao situaciju u Zvorniku gdje se nalazi jedina primopredajna stanica u BiH i gdje se nalaze ventili za kontrolu protoka gasa prema FBiH, Biraču i gradu Zvornika. Ovaj navod je vrlo bitan za shvatanje svega onoga što se dešavalo godinama u Zvorniku i onoga što se dešavalo nakon protjerivanja BH-Gasa iz Zvornika odnosno nasilnog skidanja mjerača protoka gasa koji su bili vlasništvo BH-Gas”, izvijestli su iz BH Gasa prošle godine Skupštinu Kantona Sarajevo.

    Te 2015. godine Gas Res (preduzeće iz RS) potpisuje ugovor sa Gazpromom o isporukama gasa prema potrošačima u RS, a Gaspromet Pale preuzima potpunu kontrolu nad stanicom u Zvorniku na način da nasilno skida mjerače BH-Gasa. Nakon toga  gradi se CNG stanica u Zvorniku, gradi se odvojak sa glavnog magistralnog gasovoda prema Bijeljini. Sve ovo se radi bez bilo kakvih obavjesti prema nizgasnim potrošačima tj. prema BH-Gasu ili KS/Sarajevogasu. Kako bi dodatno učvestili kontrolu nad svim, Srbijagas preuzima većinsi paket Gas Prometa i, faktički, upravlja svim procesima na prijemnoj stanici u Zvorniku na koju ruski Gazprom želi da isporučuje plin za BiH. Istodobno, vlasti RS-a opstuiraju izgradnju dijela Jadransko-jonskog plinovoda koji bi smanjio ovisnost o ruskom gasu. Također, opstuira se i donošenje zakona o gasu na nivou BiH. Prema informacijam Istrage, i MMF je, kao preduslov za novi kredit BiH, zatražio usvajanje državnog zakona o gasu.

    1...678...56Stranica 7 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj