Ruska kompanija Gazprom obavijestila je Energoinvest da od 1. januara naredne godine Federaciju BiH namjerava napajati plinom preko Turskog toka, saznaje Istraga. Taj rok je, međutim, prolongiran za kraj marta, nakon što su čelnici BH GAS-a, Energoinvesta i Ministarstva vanjskih poslova BiH uputili protestnu notu Ruskoj Federaciji.
“Prebaci li se BiH na Turski tok koji se u ovom dijelu zove Balkanski tok, mogli bismo imati određenih problema. Gazprom bi, naime, tada došao do prijemne tačke u Zvorniku, a odatle prvih 19 kilometara gasovoda na teritoriji BiH kontroliše Gas promet Pale čiji je, opet, većinski vlasnik Srbijagas”, kazao je sagovornik Istrage upućen u trenutnu situaciju.
A evo o čemu se radi.
Sarajevski Energoinvest je nosilac ugovora sa Gazpromom kojim je regulisano pitanje napajanja BiH plinom. Napajanje je proteklih decenija išlo preko Ukrajine i Mađarske gdje je BH GAS imao prijemnu tačku. Gas je, potom, transportovan dalje preko Srbije do Zvornika, a onda dalje prema Federaciji. Ono što je bitno, BiH je u Mađarskoj imala svoju kontrolnu tačku i ugovor između BH Gasa i Mađara vrijedi do 2023. godine. No, Gazprom više ne želi takvo dopremanje gasa. Stoga su prošle sedmice obavijestili Energoinvest i BH Gas da bi napajanje trebalo prebaciti na Turski tok koji ide iz Rusije, preko Turske, Bugarske i Srbije do Zvornika.
“Gazprom je zakupio kompletnu tu liniju i oni bi faktički upravljali cijelim procesom do Zvornika”, pojasnio je naš sagovornik.
Na taj bi način Rusija drastično povećala kontrolu isporuke plina prema Federaciji BiH odnosno prema Sarajevu. Uporavo zbog toga je Ministarstvo vanjskih poslova u srijedu uputilo protestnu notu Ruskoj Federaciji gdje je traženo barem prolongiranje “prebacivanja” FBiH na Turski tok. Prema posljednjim informacijama Gazprom je prostao na aneks ugovora i prebacivanje na Turski tok sigurno se neće desiti naredna tri mjeseca.
“Postoji tu još jedan problem. Kompresorske stanice u Bugarskoj i Srbiji koje se nalaze na tom toku nisu završene i to bi moglo dodatno ometati kvalitetnu isporuku”, kazano nam je.
BiH sa Mađarima ima potpisan ugovor o tranposrtu plina do 2023. godine. Ukoliko bi se uskoro snabdijevanje prebacilo na Turski tok, BH Gas bi morao platiti i penale toj državi. No, novčane “sankcije” nisu ni blizu toliko opasne kao one političke. Prepajanjem na Turski tok Gazprom bi, rekosmo, došao do Zvornika. Upravo je u Zvorniku 2015. godine “demontirana” mjerna stranica BH Gasa i ovo sarajevsko preduzeće ne kontroliše tu prijemnu tačku.
“BH-Gas je do 2015. godine kontrolisao situaciju u Zvorniku gdje se nalazi jedina primopredajna stanica u BiH i gdje se nalaze ventili za kontrolu protoka gasa prema FBiH, Biraču i gradu Zvornika. Ovaj navod je vrlo bitan za shvatanje svega onoga što se dešavalo godinama u Zvorniku i onoga što se dešavalo nakon protjerivanja BH-Gasa iz Zvornika odnosno nasilnog skidanja mjerača protoka gasa koji su bili vlasništvo BH-Gas”, izvijestli su iz BH Gasa prošle godine Skupštinu Kantona Sarajevo.
Te 2015. godine Gas Res (preduzeće iz RS) potpisuje ugovor sa Gazpromom o isporukama gasa prema potrošačima u RS, a Gaspromet Pale preuzima potpunu kontrolu nad stanicom u Zvorniku na način da nasilno skida mjerače BH-Gasa. Nakon toga gradi se CNG stanica u Zvorniku, gradi se odvojak sa glavnog magistralnog gasovoda prema Bijeljini. Sve ovo se radi bez bilo kakvih obavjesti prema nizgasnim potrošačima tj. prema BH-Gasu ili KS/Sarajevogasu. Kako bi dodatno učvestili kontrolu nad svim, Srbijagas preuzima većinsi paket Gas Prometa i, faktički, upravlja svim procesima na prijemnoj stanici u Zvorniku na koju ruski Gazprom želi da isporučuje plin za BiH. Istodobno, vlasti RS-a opstuiraju izgradnju dijela Jadransko-jonskog plinovoda koji bi smanjio ovisnost o ruskom gasu. Također, opstuira se i donošenje zakona o gasu na nivou BiH. Prema informacijam Istrage, i MMF je, kao preduslov za novi kredit BiH, zatražio usvajanje državnog zakona o gasu.
“Erdogan: S predsjednikom Srbije Vučićem smo odlučili da okupimo tri lidera – Bošnjaka, Hrvata i Srba i da ostvarimo uspjeh. Došli smo do ove odluke.
Erdogan najavio sastanak s političkim liderima iz Bosne i Hercegovine, koji bi mogao biti održan nakon izbora u Srbiji.
Erdogan: Jasna je potreba zajedničkog djelovanja međunarodne zajednice kako bi se prevazišla kriza u Bosni i Hercegovini.
Erdogan nakon sastanka sa Vučićem: Uslov za sve strane je da ni na koji način ne podrivaju teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine”.
Ovo su četiri nekako valjda najvažnija “headlinea” koje je emitirala zvanična novinska agencija Turske nakon sastanka koji je u Ankari održan između Recepa Tayyipa Erdogana i Aleksandra Vučića, piše politicki.ba.
Predsjednici dvaju država, dakle, saglasili su se da odmah nakon 3. aprila, kada su izbori u Srbiji za predsjednika Republike, državni parlament, ali i Grad Beograd, susretnu čelnici bosanskih Srba, bosanskih Hrvata i Bošnjaka.
“Domaćini” bi im trebali biti Erdogan i Vučić.
Neće biti iznenađenje ako se među domaćinima nađe i Zoran Milanović.
Na prvi pogled, ima smisla.
Bosna i Hercegovina je u najdubljoj krizi od sloma agresije i njeno produbljivanje bi se trebalo zaustaviti. Cijena krize plaća se sve masovnijim odlascima. Korupcija bukti, cijene sve bjesomučnije rastu… Bezmalo da ne postoji dobra stvar koja se u zadnjih šest mjeseci desila prosječnom građaninu Bosne i Hercegovine.
U značajnoj mjeri, barem dvojica, od trojice “domaćina” razgovora o BiH više su nego agilno učestvovali i učestvuju u destrukciji Bosne i Hercegovine.
Zoran Milanović se sasvim jasno pozicionirao. Njegovi javni istupi prijete ugroziti verbalne dijareje koje svako malo ima Milorad Dodik.
A njemu (Dodiku) Vučić svako malo priskače u pomoć. Savjetuje ga, upućuje, otvara vrata gdje god može…
I danas, dok su se Vučić i Erdogan “dogovarali o rješenju krize u BiH”, Dodik je imao još jedan napad teške bolesti.
I sada se u Turskoj (valjda) priprema sobet gdje bi se stvari trebale raspetljati i BiH uploviti u mirnije vode.
Lijepo zvuči.
Izjave koje je emitirala zvanična turska novinska agencija čak i predobro zvuče da bi im se tek tako povjerovalo.
Upadljivo je da je Erdogan napravio veliki zaokret.
Ne tako davno bio je na ivici rata s Izraelom, Ujedinjeni Arapski Emirati bili su din dušmanin, Saudijska Arabija mrska haman kao Izrael, zakuhalo se i sa Sjedinjenim Američkim Državama…
Sada se u turskim medijima piše o “bratskim odnosima” s UAE i čak najavljuje posjeta izraelskog predsjednika Ankari.
U kopernikanskom obratu, Erdogan nastoji biti “konstruktivac”, popraviti svoj image u svijetu, ishoditi neki dobar rezultat negdje…
Priča se i da je ne tako davno on, predsjednik Turske, nazvao Vučića i zaprijetio mu da će se Turska umiješati, na strani Bošnjaka, ako se Srbi odluče na novi ratni pohod protiv BiH. Moguće. Nije objavljeno da bi imalo neku formu zvaničnosti.
Ali jeste – i to ne jednom – objavljeno javno obećanje Erdogana da će na Krimu zaštititi Tatare, još jednu muslimansku braću turskim vlastima. I, naravno, to se nije desilo!
Zašto bi sobet u Ankari (ili gdje već), nakon izbora u Srbiji kojima se očekuje da će Vučić pobijediti u utrci za šefa države, ali mu stranka neće više imati onako ubjedljivu većinu u parlamentu, dok se vlast SNS-a u Beogradu klati kao babin zub, mogao donijeti nekog dobra BiH?
Današnja objava u Ankari, u pauzi između zvaničnih sastanaka i još zvaničnije večere s Vučićem, ne može biti dobro prihvaćena u Sarajevu.
Naravno da će zvanične reakcije ovdje biti – hajmo reći – ok.
Nakon što, nakon američkih sankcija Dodiku, po drugi put, ni Velika Britanija, a ni Njemačka nisu reagirale i slijedile djela Vašingtona, nakon što je EU tradicionalno bezuba, pojavljivanje nekog “saveznika” negdje bi moglo biti shvaćeno kao konačni dobri znak.
Da je Erdogan ovaj plan objavio u pauzi zvaničnih susreta i još zvaničnije večere s jednim ili više političkih lidera iz Sarajeva, pa i da se obradujemo.
Ovako, imamo gorak okus da je neko ko tvrdi da mu je “Bosna ostavljena u amanet”, sjeo s jednim od vodećih dželata BiH i počeo neke dogovore.
U ishod ne sumnjamo – neće se desiti ništa vrijedno pomena. A ostat će još jedno razočarenje!
Stariji među vama će se prisjetiti: bilo je jednom vrijeme kada su najagilniji promicatelji komunističke ideologije bez stida – naprotiv, s pravovjernim ponosom – uzvikivali: “Više volim rusko govno nego američku pitu”.
A onda je došlo vrijeme kada su tu istu misao – o užitku u konzumaciji ruskih fekalija – ponavljali velikosrpski nacionalisti. U to vrijeme ti su ljudi smislili i sljedeće stihove, kojima je nedvojbeno mjesto u Panteonu bezumne mržnje:
„Ko je drugi,
ja sam prvi,
da pijemo turske krvi“.
Čovjeka za koga kažu da je autor tih stihova sreo sam jednom, na promociji knjige Svetislava Basare.
Izlišno je napomenuti: nismo se zbližili. Za razliku od mudrih ljudi, ja prijatelje volim držati blizu a neprijatelje daleko. Za razliku od tolerantnih ljudi, ne želim dijalog sa neprijateljima. Samo želim da ih ne vidim. Koliko je meni poznato, dijalogom niko nikada nikoga ni u šta nije ubijedio – tomu, naime, služi batina. Osim toga: kad god me je neko, kako se kaže, ‘pozvao na javni dijalog’, taj mi je, gle čuda, pišao po cipelama i izrazio odlučnu želju da me nema – u najmanju ruku, da me nema u javnosti. Nalazim da je dijalog sa stranom koja te nastoji eliminisati besmislen.Ako bi dijalog trebao završiti kompromisom, oko čega bismo kompromis trebali postići? Da se, kako se kaže, “nađemo na pola”, pa da ubuduće funkcionišem kao naizmjenični saobraćaj: da ma ima pa nema?
U svakom slučaju, nikada nisam bio na večeri na kojoj su se okupili staljinisti ili velikosrbi. Zbog čega mi je neizmjerno drago. Ne usuđujem se ni pomisliti na jelovnik koji je pratio takva okupljanja.
Bilo je, kažem, takvo vrijeme.
A sad je, vidiš ti to, došlo vrijeme da je nezgodno reći ono što sam upravo naumio izustiti: meni je, šta ću, draža naša pita nego američko govno.
Kažeš to, i već si antizapadno nastrojen.
Bogami nisam. Odavde do Beča nećete naći prozapadnijega insana od mene.
Ja vam, naime, mislim da je najveća stvar koju je zapad dao ovome svijetu – sumnja. Bez nje nema mišljenja. Da se pokaže da je Špengler bio u pravu i da zapad, evo: koliko sutra stvarno propadne, sumnja je ono što bi ostalo iza njega, kao vječni spomenik toj civilizaciji.
Ja nisam čovjek vjere. Negdje sam, mislim kod Vešovića, pročitao kako je Sidran napisao, parafraziram: ovo što vidiš, to je 99 posto strah i jedan posto Sidran. Kod mene je drugačije. Ovo što vidiš, to je 99 posto sumnja i 1 posto Andrej Nikolaidis. A i u tih 1 posto osnovano sumnjam.
Ako me to ne čini zapadnjakom…
Naravno, vrijeme je takvo, promjene su tako brze da se čovjeku može desiti da legne kao liberal a probudi se kao suri konzervativac; da legne kao borac za ulazak Crne Gore u NATO, a probudi se kao antizapadnjak protiv čije se retrogradne politike bore putinoljubi i nacionalisti raspoređeni u NVO-ove, ambasade i upravne odbore nekakvih međunarodnih instituta.
Kada ostariš, postaneš sve ono što te je u mladosti najviše iritiralo, sve ono čega si se bojao, sve ono što si Boga – čak i ako si držao da ga nema – molio da ne postaneš. Poživiš li dovoljno, postaćeš vlastiti strah; vlastita sablast, takoreći. To je cijena trajanja. Da sam kurcu valjao, umro bih do triestreće, do Isusovih godina. Nisam krepao, očito. Sve ovo što danas jesam, cijena je toga.
U ljudskom životu nema progresa. Kao što ga nema ni u istoriji. Agamben kaže kako ne zna niti jednog važnog filozofa koji je vjerovao u napredak. Klasični filozofi, čini se, nisu dovoljno čitali liberalne medije.
Kada bi naši preci vidjeli gdje i kako živimo, istoga bi trena umrli od očaja i strave. Ili bi, kako se kaže, digli ruku na sebe. Ovdje imam potrebu da konstatujem kako je dići ruku na sebe kudikamo bliže etičkom činu nego dići ruku za glupavu, kvarnu ideju – što neprekidno činimo i čemu dugujemo svoj takozvani društveni status.
A neki, eto, i mjesečna primanja.
Šta sam vam hotio reći…
Posao novinara nije da perpetuira dominantnu ideologiju (time se bave propagandisti) nego da pod sumnju stavlja sve – pa i vladajuću ideologiju. Pa i sebe: naročito sebe. Zbog čega se tek rijetko složim sa samim sobom.
Čemu, onda, teške riječi i zgražavanje kada novinar javno posumnja u američku politiku u regionu?
Umjesto da sumnjam, treba šta? Da vjerujem, zato što je apsurdno?
Američka politika u regionu je u ovom trenutku – osim što je štetna, podmukla i radi u korist velikodržavnih projekata – prosto: odvratna.
U ovom trenutku ta politika na Balkanu promoviše „zapadne vrijednosti“ samo ako držite da i imperijalizam spada u te vrijednosti. Doduše: njihova promocija „zapadnih vrijednosti“ znala je izgledati i gore. U Čileu za Pinočeovog zemana, na primjer.
Amerika preslaže Balkan i to čini na prilično transparentan i očito brutalan način, koji je iritantan ako imate ideju da na ovom svijetu postoji sloboda na koju pravo imaju i oni mali i siromašni.
Ako ne pristanemo na narativ o „našim zapadnim prijateljima koji bolje od nas znaju šta je dobro za nas i koji rade u našu korist čak i onda kada mi to ne razumijemo“, dakle ne pristanemo na narativ o našoj neprosvijećenosti zarad koje nam je nužan staratelj, dakle ako nismo spremni odustati od slobode zarad sigurnosti i udobnosti; onda je nužno istrajati na slobodnom mišljenju, dakle na sumnji.
Onda je, kada čovjek pročita besramni članak u The New York Timesu, naučno-fantastičnu pripovijest koja govori o tome kako je Vulin suparnik Aleksandra Vučića, a ovaj se, pak, usprotivio djelovanju Wagnera u Srbiji, nužno posumnjati da je neko tu nekome u džep tutnuo nekakve pare.
Onda je, kada Gabriel Eskobar saopšti da će Kosovo dopustiti stvaranje tamošnje Republike Srpske bez obzira šta o tome misli Albin Kurti, dakle demokratski izabrani premijer suverene države, to nužno tumačiti kao tantrum kolonijalnog upravitelja koji, navikao da bude okružen klimoglavima domorodačke posluge, prijeti čovjeku koji radi svoj posao, ima demokratski legitimitet i funkcioniše u okviru Ustava. Ako Amerika u regionu promoviše „vladavinu prava“, zašto Escobar od Kurtija zahtijeva da prekrši Ustav? Aha, znam: antiamerički i antizapadno je sumnjati…
Ili hajdemo ovako… Nije li, ne slobodarski, nego elementarno insanski, zapitati se: zašto je Amerika podržala Schmidtovu intervenciju koja je za cilj imala – citiram baš zgodno eufemističko, dakle šupačko objašnjenje onoga što je frajer počinio – da “obuzda bošnjački demografski oportunizam”?
Na pamet mi pada barem jedna zemlja u kojoj su vlasti svojevremeno vrlo uspješno ubuzdavale “demografski oportunizam” većinske populacije.
Ako se pitate zašto Izraelci u Gazi ubijaju palestinsku djecu, onda odgovor pronađite u zapadnim medijima. Jer “simboli slobode” znaju odgovor. Demografija. U Gazi se, primjećuju novinari The Economista, rađa puno djece i zato izraelske rakete u Gazi ubijaju mnogo djece.
A ako se pitate zbog čega je Christian Schmidt suspendovao Ustav Federacije i nametnuo Izborni zakon, onda odgovor pronađite u studiji Edwarda P. Josepha profesora na američkom univerzitetu Johns Hopkins i njegovih saradnika Branislava Radeljića, Lullzima Pezia, Iulije Joja, Jana Cingela i Pol Villa Saria. Ovaj hrvatski lobista sa saradnicima kaže da je jedan od problema Bosne i Hercegovine “bošnjački demografski oportunizam”. Tj. prekomjerno rađanje bošnjačke djece.
Ovaj prvi, palestinski problem, Bošnjaci dobro razumiju. Desetine hiljada ljudi širom Bosne i Hercegovine pruža podršku obespravljenim Palestincima. Izlaze na ulice sa palestinskim zastavama, intenzivno prate društvene mreže, solidarišu se s Gazom… I, trebaju.
No, na ovaj drugi problem Bošnjaci nisu reagirali. Naprotiv. Šutjeli su onda kada ih se najviše ticalo. Kada je Christian Schmidt dodatno smanjivao vrijednost bošnjačkog glasa u odnosu na hrvatski, veći dio Bošnjaka je vjerovao “bh. CNN-ovima” koji su tvrdili da Visoki predstavnik to radi za “dobrobit svih građana”.
A istina je, zapravo, drugačija. Schmidt je Ustav i Zakon napravio takvim da uopće nije bitno koliko u Bosni i Hercegovini procentualno živi Bošnjaka. Bitno je da Bošnjaci, čak i ako ih “demografski oportunizam” dovede do 90 posto bh. populacije neće moći samostalno odlučivati o svojoj sudbini. Već sam pisao – u Republici Srpskoj, entitetu nastalom na genocidu i etničkom čišćenju, jedan čovjek vrijedi kao jedan čovjek, bez obzira na nacionalnost. A tamo gdje su se Bošnjaci obranili, jedan bošnjački glas vrijedi kao 0,3 hrvatska glasa.
Ne može se, znam, porediti ubijanje djece sa suspendiranjem ustava. Palestincima ne daju ni ustav, ni državu, ni slobodu, niti teritoriju za miran život. Bošnjaci, kao prvo, imaju državu u kojoj se ograničeno pitaju. Onog trenutka kada zatraže demokratsko pravo da većina od 50 posto plus jedan glas odlučuje o svemu, od Zapada i OHR-a dobiju jednodnevnu suspenziju ustava. Tek da im se pokaže da imaju prava onoliko koliko to odluči neki Christian Schmidt ili Michael Murphy.
To što se palestinsko opće stradanje ne može porediti sa bošnjačkim političkim stradanjem prošle i ove godine, ne znači da motivi nisu isti. Ali te motive Bošnjaci, ili barem većina njih, nije u stanju prepoznati. Zato desetine hiljada Bošnjaka izlazi na ulice negodujući zbog svjetske nepravde u Palestini, a istovremeno one koji su izašli pred OHR naziva “krezubim seljacima” koji štite “kriminalnu hobotnicu” SDA.
Treba biti iskren i reći da je SDA svojom kadrovskom i općom politikom doprinijela da borci protiv bošnjačkog “demografskog oportunizma” kroz bh. CNN-ove i druge grantovske medije nametnu svoj narativ prema kojem je sasvim ok da jedan Hrvat u Mostaru vrijedi kao tri i po Bošnjaka u istom gradu. Schmidt, Murphy i Ed Joseph su svoje stvarne namjere prikrili borbom protiv korupcije čiji je simbol SDA, na isti način kao što Izrael i njegovi zapadni partneri pokušavaju Hamasovim terorističkim akcijama prikriti svoje prave namjere i posljednje akcije u Gazi.
Zašto Bošnjaci bolje vide probleme na Kosovu, u Crnoj Gori ili u Palestini, nego u Bosni i Hercegovini?
Prvo zbog medija i analitičara čije su stavove nametnuli grantovi i susjedi, a drugo zbog dvodecenijskih grešaka vladajućih struktura u Sarajevu koje su svojim bahaćenjem stvarale nezadovoljstvo među Bošnjacima. A nezadovoljnim čovjekom najlakše je manipulirati.
Da zaključimo, ne obračunava se Izrael u Gazi sa Hamasom, kao što se Christian Schmidt, Murphy i kojekakve Trojke nisu obračunavale sa kriminalom i korupcijom SDA. Obračunavaju se sa demografskim oportunizmom Bošnjaka i Palestinaca. Svako na svoj način i u skladu sa standardima regije u kojoj se nalaze.
Nakon što je prebrojana većina glasova za općinska vijeća, Istraga.ba analizira rezultate poličkih partija. Na redu je Tuzlanski kanton u kojem je SDP kao politička partija doživjela debakl. Dramtičan pad ostvario je i PDA Mirsada Kukića. DF je izgubio trećinu glasova, a Naša stranka je ostala bez dvije trećine svojih birača. SDA je ubjedljivo prva, a porast je doživio i SBiH. Novoformirani Socijaldemokrati su treća partija u TK.
SDA
Prema još nepotunim rezultatima, SDA je osvojila oko 47.000 glasova u Tuzlanskom kantonu. S obzirom na to da se očekuju i glasovi iz dijaspore, za očekivati je da će ta stranka doći do brojke od 49 hiljada koliko su imali na izborima 2018. godine. Glavno uporište SDA je u Živinicama gdje je ta Stranka osvojila skoro 11 hiljada glasova. Veliki broj glasova osvojili su u Gračanici, Lukavcu, Srebreniku i Tuzli.
SDP
SDP BiH izgubio je u Tuzlanskom kantonu oko 20 hiljada glasova. Naime, na izborima u oktobru 2018. godine ta stranka je osvojila 49000 glasova. Prema današnjim rezultatima, SDP je u svih trinaest općina u TK uspio osvojiti svega 26.500 glasova. Naravno, ostao je još manji dio neprebrojanijh glasova, što znači da će i SDP imati određeni rast. No, teško je očekivati da mogu prebaciti 29 hiljada glasova, što je za 20 hiljada manje neko na Općim izborima 2018. godine.
Socijaldemoktati
Za SD Envera Bijedića ovo su bili prvi izbori. Oni su, do sada, osvojili 17500 glasova i sada su treća politička stranka u Tuzlanskom kantonu. U pitanju je stranka koja je nastala nakon raskola u SDP-u BiH uzrokovanom odlukom Nermina Nikšića i njegovih saradnika da se samo u Kantonu Sarajevo ide u vlast. Bijedić je tada napustio SDP i formirao SD. Ušao je u koaliciju sa SDa U Tuzlanskom kantonu i u nedjelju je postao treća politička snaga u TK.
PDA
Mirsad Kukić i njegova PDA također su u dramatičnom padu. Prije dvije godine na Općim izborima su osvojili 37 hiljada glasova. No, u nedjelju na lokalnim izborima ova je stranka dobila podršku 17 hiljada ljudi u TK. Doda li im se još doko dvije do tri hiljade glasova, PDA će biti drugi najveći gubitnik u Tuzlanskom kantonu. Osim toga, izgubili su glavnu utvrdu – Banoviće.
Stranka za BiH
Ogroman rast doživjela je i Stranka za BiH. Oni su do sada osvojili 13 hiljada glasova u Tuzlanskom kantonu. Na Općim izborima 2018. godine imali su podršku oko 8000 birača. Najveći broj glasova osvojili su u gračanici i Živinicama i Čeliću gdje su druga politička snaga.
Koalicija DF-GS
Demokratska fronta u koliciji sa GS-om u Tuzlanskom bi kantonu trebala osvojiti oko deset hiljada glasova. U odnosu na prošle izbore, DF je izgubio podršku 4500 birača. Najveći broj glasova osvojili su u Tuzli, Živinicama i Lukavcu.
SBB
Savez za bolju budućnost također je izgubio podršku u Tuzlanskom kantonu. Trenutno imaju 8000 glasova. Na Općim izborima 2018. godine imali su podršku 11 hiljada birača. Najbolji rezultat osvarili su u Tuzli.
NiP
Narod i pravda je u Tuzlanskom kantonu osvojio 3500 glasova i u većini gradova i općina u nisu prešli cenzus.
Naša stranka
Procentualno gledajući, najveći gubitnik u Tuzlanskom kantonu je Naša stranka. Oni su sa 9000 glasova u TK pali na svega 3200 glasova. To znači da su ostali bez podrške skoro dvije trećine svojih birača.
Značajnije rezultate ostvarile su u nezavisne liste u Gradačcu, Srebreniku i Tuzli, ali ti politički subjekti uglavnom ne učestvuju na općim izborima.
U oba doma državnog Parlamenta Elmedin Konaković nema nijednog zastupnika. Suštinski, oni i njegov NiP uopće ne odlučuju o izmjenama Izbornog zakona i Ustava BiH. Ali to nije bila prepreka da mu bude povjerena uloga “pregovarača” na sastancima koje je ove sedmice organizirao američki diplomata Matthew Palmer.
Dvije fotografije u rezidenciji američkog ambasadora u Sarajevu napravile su od lidera Naroda i Pravde “relevantnog” sagovornika o temi – Izborni zakon. I on je uzvratio podrškom “reduciranom Fileovom modelu” koji je, i prema priznanju Matthewa Palmera, jedan od prijedloga ovog američkog diplomate.
“To je dobar temelj za nastavak pregovora”, rekao je, prema pisanju Raporta, Elmedin Konaković
“Velika je stvar ukoliko izbrišemo etničke prefikse. To ostavlja mogućnost da imamo tri Bošnjaka, tri Hrvata ili tri Srbina u Predsjedništvu BiH. Naravno, teško je sada reći da neko pristaje odmah na ovo. Potrebno je da uđemo detaljnije u ovo”, objasnio je lider NiP-a.
Osim Konakovića, i predsjednik Saveza za bolju budućnost Fahrudin Radončić, koji u dva doma Parlamentarne skupštine BiH ukupno ima dvije ruke (Edita Đapo u Predstavničkom domu i Munib Jusufović u Domu naroda), podržao je “reducirani” Fileov model koji je neformalni prijedlog američkog zvaničnika Matthewa Palmera.
“Ideje koje smo dobili tokom susreta sa predstavnikom SAD za izbornu reformu u BiH gospodinom Palmerom, veoma su dobra osnova za kompromis i pošten izborni zakon prema svima. Zato i pored ogromnih razlika sa Izetbegovićem, ipak – zbog naroda i države – moramo mu pomoći da ne izgubi i šahovsku partiju i Bosnu i Hercegovinu, kao stabilnu, mirnu i ekonomski prosperitetnu evropsku državu. U ovako dramatičnoj situaciji nema mjesta za lične i stranačke sujete, nema mjesta za skrivene destruktivne namjere, ima mjesta samo za nesebični patriotizam i principijelnu toleranciju”, kazao je u subotu lider SBB-a Fahrudin Radončić.
Za razliku od Konakovića i Radončića, jedinih lidera političkih partija iz Sarajeva koji su javno ustvrdili da “nije dobro da Bošnjaci Hrvatima biraju zastupnike”, predsjednici drugih partija, koje u državnom Parlamentu imaju presudnu ulogu, nisu direktno podržali Palmerov “reducirani Fileov model”. Predsjednik SDP-a Nermin Nikšić je rekao da je protiv asimetričnih rješenja i da ne želi da se oni zalažu za indirektan izbor članova Predsjedništva. Bakir Izetbegović je, u svojstvu predsjednika SDA, kazao da će on pokušati ubijediti Željka Komšića da pristane na “Fileov model”, ali ako predsjednik DF-a to ne bude htio, ni SDA neće podržati. Predsjednik DF-a i predsjedavajući Predsjedništva BiH jedini je bio decidan – Fileov model za Komšića nije prihvatljiv.
O Palmerovoj verziji Fileovog modela, koji je prihvatljiv Fahrudinu Radončiću i Elmedinu Konakoviću, Istraga je pisala u petak, objasnivši do u detalje sve mogućnosti izbora člana Predsjedništva. Nešto kasnije, američki diplomata je novinarima potvrdio da je jedna verzija Fileovog modela “u igri”.
“Fileov model je jedan od puteva da se ide dalje. Ali pitanje je kako postići da taj model odražava BiH, a to je jedna država, dva entiteta i tri naroda. Kako osigurati da bilo bude izabran na javnu funkciju. Fileov model nije jedini, ali je koncept otvoren za napredak. Nema fiksirane izborne jedinice zbog čega su neki rekli da je to klizav teren prema trećem entitetu”, potvrdio je Palmer.
Fiksne izborne jedinice nema, ali će u Federaciji evidentno biti dvije izborne jedinice. Uzet ćemo u obzir rezultate posljednja tri izborna ciklusa.
Opći izbori 2010: Glas za Krišto, kao tri glasa za Radončića
Prema podacima CIK-a za bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva BiH na Općim izborima 2010. godine moglo je glasati 1.023.150 birača. Najviše glasova osvojio je Željko Komšić, tada SDP-ov kandidat za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Za Komšića je glasalo 337 hiljada birača ili čak 60 posto od onih koji su se odlučili birati člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Drugi po broju glasova bio je Bakir Izetbegović, koji je je utrci za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, osvojio 162.831 glas. Trećeplasirani je bio Fahrudin Radončić koji se također kao Bošnjak nadmetao za Predsjedništvo BiH. On je osvojio 142 hiljade glasova. Četvrti je bio Haris Silajdžić za kojeg je glasalo 117 hiljada birača. Tek na petom mjestu, sa ukupno 109 hiljada glasova, bila je Borjana Krišto. Kako je Komšić osvojio 337 hiljada glasova, on bi postao član Predsjedništva. Drugi član Predsjedništva, primjenom Fileovog modela u Palmerovoj izvedbi, bila bi Borjana Krišto, jer je ona pobijedila u kantonima u kojima Komšić nije osvojio više od 50 posto svojih glasova. Iako su, dakle, od HDZ-ove kandidatkinje više glasova osvojili Bakir Izetbegović, Fahrudin Radončić i Haris Silajdžić, oni ne bi mogli biti članovi Predsjedništva, jer su glasovi Borjane Krištvo više vrijedni od glasova koji su dobili Izetbegović, Radončić ili Silajdžić. Krišto je većinu svojih glasova osvojila u HNK, Zapadnohercegovačkom, Livanjskom, Srednjobosanskom i Posavskom kantonu. Jedan njen birač, u tom bi trenutku, vrijedio kao jedan i po Izetbegovićev glasač. Čak i u slučaju da su Izetbegović i Radončić “spojili birače”, pa skupili ukupno 305 hiljada glasova, koje bi “knjižili” na jednog kandidata, Borjana Krišto bi bila član Predsjedništva BiH. Njenih 109 hiljada, pa čak i manje, više bi vrijedilo od 305 hiljada bilo kojeg kandidata koji je svoje glasove skupio u Kantonu Sarajevo, Tuzlanskom, Unsko-sanskom, Goraždanskom i Zeničko-dobojskom kantonu. U tom bi slučaju jedan glas Borjane Krišto osvojen, recimo, u Širokom Brijegu, vrijedio kao tri Radončićeva ili Izetbegovićeva glasa u, recimo, Kantonu Sarajevo.
Opći izbori 2014.
Prema potvrđenim rezultatima za dva člana Predsjedništva BiH sa teritorije Federacije, na Općim izborima 2014. godine najviše je glasova osvojio Bakir Izetbegović, ukupno 247 hiljada glasova. Drugoplasirani je bio Fahrudin Radončić sa 201 hiljadu glasova. Trećeplasirani je bio Dragan Čović koji je osvojio 128 hiljada glasova. U Predsjedništvo BiH su tada ušli Izetbegović i Čović, jer je u diskriminirajućim odredbama Ustava BiH navedeno da u Predsjedništvo moraju ući jedan bošnjački i jedan hrvatski kandidat. Iako se Palmerov model nameće kao “rješenje” kojim se ukida diskriminacija, i primjenom Fileovog modela bi u Predsjedništvo BiH nakon izbora 2014. godine ušli Izetbegović i Čović. Razlog ne bi bilo to što moraju ući jedan Bošnjak i jedan Hrvat, već to što je Čović osvojio glasove u kantonima sa hrvatskom većinom.
Opći izbori 2018.
Na ovim izborima Željko Komšić je osvojio 225 hiljada glasova i on bi bio siguran član Predsjedništva BiH. Prema Fileovom modelu bez etničkih prefiksa, drugi član Predsjedništva BiH bi bio Dragan Čović. Već smo naveli da Fileov model propisuje da drugi član Predsjedništva BiH postaje kandidat koji je naredni po broju ukupnih glasova u Federaciji, uz uslov da je veći dio svojih glasova osvojio u kantonima u kojima prvorangirani nije pobijedio, odnosno da je drugorangirani osvojio više od 50 posto svojih glasova u kantonima u kojima prvorangirani nije osvojio najveći broj glasova. Komšić je veći dio glasova osvojio u Kantonu Sarajevo, Tuzlanskom, Unsko-sanskom, Bosansko-podrinjskom i Zeničko-dobojskom kantonu. U tom slučaju, drugi član Predsjedništva BiH bi postao onaj koji je preko 50 posto svojih glasova osvojio u HNK, SBK, Kantonu 10, ZHK i Posavskom kantonu. To bi, dakle, bio Dragan Čović jer bi njegovih 154 hiljade glasova više vrijedilo od 212 hiljada glasova Šefika Džaferovića ili 194 hiljade glasova Denisa Bećirovića. Tu dolazimo do takozvane “vrijednosti glasa” prema kojoj je glas iz kantona sa hrvatskom većinom više vrijedi od glasova iz kantona sa bošnjačkom većinom.
U pet kantona sa, prema popisu iz 2013. godina, bošnjačkom većinom za Opće izbore 2018. godine bilo je registrovano 1,45 miliona birača. Dakle, u Kantonu Sarajevo, Tuzlanskom, Unsko-sanskom, Bosansko-podrinjskom, Zeničko-dobojskom kantonu živi više od 70 posto ukupnog broja birača. I ovi birači, usvojili se “reducirani Fileov model”, moći će izabrati samo jednog člana Predsjedništva BiH.
Na ključnom dijelu Senad Hadžifejzović je protrljao oči. Gošća je izgledala samouvjereno. Ali ako i vi, poštovani gledaoci, protrljate oči i opet pogledate taj intervju, od 44. minute na youtube kanalu Face TV-a, vidjet ćete da je to, umjesto Rata uživo, bila tek – laž uživo.
“Dobro, hajmo još jednom”, reći će Senad Hadžifejzović svojoj redovnoj gošći i prijateljici Nevenki Tromp.
Pa, dobro, hajmo još jednom da vidimo šta to priča doktorica Nevenka Tromp glede revizije presude Međunarodnog suda pravde u Haagu povodom tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore.
“On se zaprima ( zahtjev za reviziju, op.a) na formalnoj bazi. A formalna baza je da ga treba predati agent jedne države“, kazat će doktorica Nevenka Tromp (izjava od 44.08 do 44.33) prije nego će je prekinuti njen domaćin u studiju.
Dakle, i profesorica Tromp tvrdi da “agent jedne države” formalno predaje zahtjev za reviziju. Ona dalje objašnjava kako je Sakib Softić, kao agent, “u četvrtak predao to Međunarodnom sudu pravde”.
“Sljedećeg dana, 24. 2. (2017), je petak. I taj Sud, preko Registrara, šalje tri debele koverte u Ambasadu. Svaka koverta je koverta za jednog člana Predsjedništva BiH. Vi vidite da je Sud to bio pripremio.Sve je bilo spremno, znači, za …”, kazat će Tromp, na šta će se Hadžifejzović nadovezati riječju- “odbijanje”. (pogledati od 45.49 do 46.23)
Profesorski, sa kažiprstom u zraku, Nevenka Tromp će ispraviti svog domaćina.
“To je bilo obrazloženje da se revizija ne može zaprimiti, zbog toga što gospodin Sakib Softić ne može biti agent i da se daje mogućnost da se, ili imenuje službena osoba da to preda, ili da se sva tri člana Predsjedništva očituju o tome“, objašnjava profesorica Tromp. (od 46.29 do 47.18)
Znači, i prema tumačenju profesorice Tromp Predsjedništvo BiH je moralo imenovati “službenu osobu” koja bi “predala zahtjev za reviziju”.
“Idemo dalje”, reći će Senad Hadžifejzović.
Znalo se, nastavit će Hadžifejzović iznositi činjenice, da Predsjedništvo ne može biti jednoglasno po tom pitanju, a mora biti po pravilima, po Ustavu, “i tako propada revizija”.
“A, ne, ne, ne, ne”, uskočit će profesorica Tromp, shvatajući, zapravo, da se njena priča i činjenice ne uklapaju u narativ o “izdaji”. (pogledati od 47.30 do 47.55)
Nakon što je shvatila da joj činjenice ne idu u prilog, profesorica Tromp započinje “proces manipulacije”.
“Još je nešto jako važno. Suprotno ustaljenoj praksi, u tom pismu piše da država Bosna i Hercegovina ima 48 sati da imenuje neku drugu službenu osobu da preda reviziju ili da se očituje o tom svemu. Ali ne preko vikenda. Već tek od ponedjeljka. Znači, 27., 28. i onda je u srijedu 1. mart”, objašnjava Nevenka Tromp u dijelu koji završava na 48. minutu i 27 sekundi.
Da li je, upitat će logično Senad Hadžifejzović, ambasadorka BiH u Nizozemskoj ta druga osoba koja je mogla predati zahtjev za reviziju. (48.35)
Nevenka Tromp će reći da jeste, nakon čega će je, opet logično, Hadžifejzović upitati – da li je za to morala postojati odluka Predsjedništva BiH.
“Ne. Ne, ne. Ali u tome. Tko. U. Tko može”, glasio je prvobitni odgovor na Hadžifejzovićevo pitanje. (49.02)
Onda se, opet, gospođa Trom presabrala i dala odgovor.
“Tko može predati reviziju, kao podnesak da se ona zaprimi, su, osim agenta za kojeg smo znali da ne može biti suglasnosti, da ne može Predsjedništvo uopće novog agenta imenovati, tri službena lica mogu predati reviziju. Ambasador, u ovom slučaju ambasadorica Bosne i Hercegovine u Haagu u to vrijeme. Mirsada Čolaković. Drugo, ministar vanjskih poslova BiH koji je u tom trenutku Igor Crnadak i predsjedavajući Parlamenta BiH koji je u tom trenutku Safet Softić. Znači, ne Sakib Softić koji je profesor prava koji je bio agent”, objasnila je Tromp u 50. minuti intervjua.
Ko ambasadorici treba dati nalog, upitat će Hadžifejzović.
“Ona osoba koja ju je imenovala, a nju imenuje, po prirodi te pozicije, bošnjački član Predsjedništva. Znači, Bakir Izetbegović”, odgovorit će Tromp. (od. 50.21 do 50.36)
Dakle, u 47. minuti intervjua Nevenka Tromp tvrdi da Predsjedništvo BiH (ne jedan član) imenuje “službenu osobu koja može predati zahtjev za reviziju presude”, dok četiri menute kasnije, u istom intervjuu tvrdi da je to mogao učiniti samo “bošnjački član Predsjedništva” koji, “po prirodi te pozicije” i mišljenju “ekspertice” imenuje bošnjačke ambasadore.
Koliko “ekspertica” Tromp poznaje Ustav BiH i izjava da bošnjačke ambasadore “imenuje bošnjački član Predsjedništva”. Evo šta piše u Ustavu Bosne i Hercegovine, poglavlje V, tačka 3. kojom su regulisana ovlaštenja Predsjedništva BiH.
“Predsjedništvo je nadležno za imenovanje ambasadora i drugih međunarodnih predstavnika Bosne i Hercegovine“, navedeno je u Ustavu BiH.
U Poslovniku o radu Predsjedništva BiH, u poglavlju B detaljnije je regulirano ovo pitanje.
“Svi članovi Predsjedništva, u sklopu rada Predsjedništva, podjednako su nadležni za: a) davanje doprinosa tokom utvrđivanja programa rada Predsjedništva, a to čine dostavljanjem tačaka koje treba uključiti u plan rada Predsjedništva i u dnevne redove sjednica; b) učešće u radu Predsjedništva, tako što prisustvuju sjednicama, kandiduju diplomatsko-konzularne i druge međunarodne predstavnike, te dužnosnike i službenike u institucijama Bosne i Hercegovine, saglasno ovlaštenjima Predsjedništva, potom intervencijama u raspravama, čime doprinose postupku odlučivanja saglasno ovom poslovniku”, piše u Poslovniku.
Dakle, članovi Predsjedništva BiH “kandiduju”, a Predsjedništvo BiH “imenuje” diplomatsko-konzularne i druge međunarodne predstavnike, te dužnosnike i službenike u institucijama Bosne i Hercegovine.
“Ekspertica Tromp” je, očito, za potrebe svog intervjua malo izmijenila odredbe Ustava BiH. Ali to nije sve. Idemo dalje.
Nakon sat vremena Senad Hadžifejzović pita svoju gošću ključno ptanje.
“Da je ambasadorica predala zahtjev za reviziju, to bi Sud prihvatio. Ušlo bi u reviziju. I, onda uopće nije bitno da li Softić ima legitimitet ili nema”, konstatirao je upitnim tonom Senad Hadžifejzović.
“On tu ne bi bio važan. Uopće ne bi imao ulogu u svemu tome”, odgovorila je Tromp. (1.00.54)
“A ko bi zastupao Bosnu i Hercegovinu”, glasilo je još jedno logično pitanje voditelja emisije. (1.01.00)
“U ovim slučajevima trebate najveća imena u međunarodnom pravu”, rekla je Tromp bježeći od odgovora.
Senad Hadžifejzović je ponovio pitanje. Ko bi imenovao te ljude i da li je potrebna jednoglasna odluka Predsjedništva BiH (1.01.20)
Nevenka Tromp je prvo potvrdno kimnula glavom. (1.01.21) Onda je, opet, shvatila da takav odgovor ne ide u prilog njenim tvrdnjama, pa je promijenila stav.
“”Ne, ne. To se trebalo raditi. Znate šta. Ne, ne. Naravno da ne. Imali ste tu Fondaciju koju je rahmetli Alija Izetbegović na jedan vrlo pametan način odvojio od državnog budžeta da sutra ne može biti, nema novca, ne možemo. Predsjednik Alija Izetbegović je bio jedan vrlo mudar čvojek …”glasio je odgovor ekspertice Nevenke Tromp na pitanje ko bi zastupnicima BiH dao ovlaštenje da zastupaju BiH pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. (od 1.01.25 do 1.01.50)
Dakle, za samo 15 minuta intervjua “ekspertica” Tromp je uspjela pobiti sve svoje tvrdnje. U 47. minuti je tvrdila da treba jednoglasna odluka Predsjedništva BiH za imenovanje službenika koji bi zatražio reviziju, u 50. minuti je rekla da je to mogao uraditi samo “bošnjački” član Predsjedništva, dok je deset minuta kasnije rekla da je to mogla uraditi “izvjesna Fondacija”.
Senat Univertziteta u Sarajevu danas je poništio magistarski rad Sebije Izetbegović direktorice Kliničkog Centra u Sarajevu i profesorice na Medicinskom fakultetu. Kako je tu odluku obrazložio rektor Univerziteta Rifat Škrijelj, nije pronađen nijedan relevatni dokaz niti trag da je direktorica Izetbegović zaista magistrirala u Zagrebu gdje je boravila tokom rata. Ova odluka posljedično za sobom ruši domino efektom njenu cjelokupnu naučnu i profesionalnu karijeru u posljednjih trideset godina. Nakon odluke, gospođa Izetbegović ne bi mogla ostati na mjestu direktora Kliničkog centra, niti biit profesor na Medicinskom fakultetu. Kako je neko duhovit napisao: bude li se provjeravala vjerdostojnost svih njenih diploma, školskih knjižica… moguće je da Sebiju Izetbegović na posljetku vrate u obdanište!
Iako ovim činom nije stavljena tačka na cijeli slučaj, najavljene su žalbe, tužbe, nove istrage, jedno se može vrlo pouzdano zaključiti iz svega što je do sada poznato: da postoji nešto još gore i teže od navodno nepostojećeg Sebijinog magisterija. A to je saznanje koliko je institucija, uglednih i priznatih, koliko pojedinaca na visokim pozicijama bilo uključeno u ovaj skandal.
Da postoji nešto truhlo u Izetbegovićkinoj akademskoj karijeri sumnjalo se i govorkalo od početka njenog munjevitog napredovanja u sarajevskom zdravstvu i akademskoj zajednici. Mediji su prije dvadesetak godina pisali da je studirala neobjašnjivo i neprimjereno dugo. Objavljivane su njene ocjene tokom studija čiji tanušan prosjek nije mogao biti osnova za sve njeno daljne stručno napredovanje.
No, uprkos tome, sve što je zamislila i planirala, Sebija Izetebegović je i ostvarila. Na raspolaganje su joj se stavili Medicinski fakultet, Univerzitet u Sarajevu, Univerzitetski klinički centar… Čak je i ugledni zagrebački profesor Asim Kurjak žmirio na nepravilnosti i javašluk na koje sada preko medija ukazuje. Pojavljuje mu se amnezija na neočekivanim mjestima u biografiji, gdje bi se morao sjećati. Njemu je iz vrlo pragmatičnih razloga bilo stalo da bude dobar sa vrhom Stranke demokratske akcije odnosno familijom Izetbegović. U poratnim godinama on i neki članovi njegove obitelji pokretali su unosne-medicinsko-farmaceutske biznise u Sarajevu, koji bi propali da nije bilo podrške najmoćnije familije.
Imala je svojevremeno podršku Ministarstva zdravlja kantona da bi se tadašnja ministrica kasnije svrstala u njene ogorčene protivnike. Kasnije je Sebiju Izetbegović Vlada Kantona (bijaše li njen premijer Elmedin Konaković?!) postavila za direktoricu Opće bolnice. Potom je od Vlada Federacije u dva navrata postavljena za direktoricu Univerzitetskog kliničkog centra u Sarajevu. Zbog kritika koje su joj izrečene, smijenila je jednu i osnovala novu, sebi lojalnu Ljekarsku komoru Kantona.
Svugdje su joj vrata bila otvorena, a gdje nisu, slikovito rečeno, otvarala ih je nogom i zavodila ličnu vlast, smjenjivala nepodobne, postavljala poslušne.
Zbog čega je ona to sve mogla, iz čega je ona crpila svoju moć i sa lakoćom pokoravala tolike institucije i ljude u njima. Ako ostavimo po strani njene privatne karakterne osobine, ambicioznost, upornost i beskrupuloznost, ostaje nam samo jedno realno objašnjenje: moglo joj se zahvaljujući težini i snazi prezimena kojeg je nosila i stranke i sistema koju je to prezime kontroliralo. Priča o uspjehu i padu Sebije Izetebegović nije zato samo priča o karijerizmu jedne ambiciozne, pohlepne osobe, nego nepogrešiva, fatalna ilustracija nekontrolirane moći kojom je raspolagala porodica Izetbegović.
Sebijin slučaj govori o samo jednom segmentu unutar kojeg je ta apsolutistička moć demonstrirana: području zdravsta i medicine. Na svakim drugim poljima koje je familija Izetbegović i njihova stranka podčinila sebi i svojim podanicima i upropastila ih, imamo isti model i rezultate. U ratno-odbrambenom, ekonomskom, finansijskom, kulturnom, tranzicijskom… svugdje će te pronaći po neku “Sebiju”: nekada se ona zove Osmica, drugi put Fadil, treći Prevljak, čertvrti put Asim, etc…
UTORAK, 7. MART
Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske i univerzitetska profesorica u televizijskom intervjuu oštro je kritizirala autokratsku vlast mađarskog premijera Viktora Orbana. Bivša ministrica je njegovu politiku nazvala antievropskom i proruskom. Kao ilustraciju navela je progon Centralnog evropskog univerziteta koji je prije tri godine pod pritiskom vlasti iz Budimpešte preselio u Beč. Orban je taj Univerzitet optužio da služi njegovom osnivaču Georgeu Sorosu za rušenje vlasti u Mađarskoj. Paradoks je što je i sam mađarski premijer svojedobno bio stipendista multimilijardera Sorosa.
Vesna Pusić kaže da odlazak Centralnog evropskog univerziteta iz Budimpešte nije samo naštetio Mađarskoj, nego i svim okolnim zemljama, uključujući Hrvatsku i Srbiju, pa i Bosnu iz kojih su mladi odlazili na studije u tu respektabilnu visokoškolsku insitutuciju. Austrija, odnosno njen glavni grad, objeručke su prihvatili protjerane profesore i danas je Beč vodeći evropski univerzitetski centar.
Viktor Orban je prije 5-6 godina poduzeo pionirske korake u antiliberalnoj regulaciji ne samo obrazovnog sistema, nego i pravosuđa, medija, nevladinog sektora, optužujući ih kao strane agente i neprijatelje Mađarske. Slične ambicije ispoljavao je i njegov susjed i prijatelj Aleksandar Vučić, ali nije bio u toj mjerio efikasan. Prije svega zbog toga jer su mu i samom neophodni zapadni fondovi, prije svega evropski iz kojih se financira nevladina scena i dobar dio medija. Da bi imao ponašati se kao Orban moraš biti u Evropskoj Uniji, a Srbija to nije i zadugo neće biti.
Ovoj crnoj, antiedemokratskoj, proruskoj internacionali proteklih dana pridružila i vlast u Gruziji koja je najavila, tobožnje zavođenje reda u nevladinom sektoru. Svim onim organizacijama koje se većinski financiraju iz inostranstva, nakon što bi ih prethodno proglasili stranim agentima, bilo bi zabranjeno djelovanje. Građani Gruzije su izašli masovno na ulice protestirujući protiv najavljenih vladinih poteza. Nakon višednevnih demonstracija gruzijska Vlada je kapitulirala, odustajući od gušenja medija i amputacije nevladine zajednice.
Sasvim očekivano u ovu kampanju orkestriranu iz Kremlja se uključio još jedan autokratski lider, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske. On je najavio donošenje seta zakona kojima će njegova vlada, kobajagi, zavesti reda u medijima i nevladinim organizacijama. Iako tvrdi da su ti zakoni usklađeni sa evropskim normama, potpuno je izvjesno da je na sceni isti scenario kakav je prethodno viđen u Mađarskoj, Gruziji, a prije toga u Putinovoj Rusiji.
Treba se prisjetiti vremena od prije 20-ak godina pa ćemo vidjeti da je u to vrijeme Milorad Dodik bio miljenik međunarodnih fondova i milionskih grantova, kao što i Orban bijaše ovisnik od Soroševih stipendija. Sada Dodik u svađi sa šeficom USAID-a Samanthom Power kaže da zna kako su oni raspoređivali novac proteklih godina. Tu Dodiku treba vjerovati: USAID i druge međunarodne organizacije godinama su financijski pomagale medije koji su bliski sadašnjem gospodaru Republike Srpske.
Ali, postoji još nešto mnogo bezobraznije i licemjernije u planiranoj kampanji protiv korisnika stranih donacija u RS. Dodik koji panično traži novac gdje god misli da ga može naći, pod bilo kakvim uvjetima, koji prodaje ili stavlja pod hipoteku vitalne resurse RS optužuje medije i nevladin sektor da trče za inostranim novcima. Ne mogu ni u RS, kao ni bilo gdje mediji i nevladini aktivisti izvesti puč, jer već su puč protiv demokracije i pravnog poretka izveli oni koji su prigrabili apsolutnu vlast. Dakle, Dodik, Orban i drugi antiliberalni autokrati.
SRIJEDA, 8. MART
U godinama neposredno nakon rata političari i ugledni Bošnjaci iz Travnika imali su dva životna cilja i prioriteta. Prvi je bio geografski bliži, domoći se zemljišta na Vlašiću i sagraditi vikendicu, što su uspješno izvršili devastirajući planinu. Drugi je cilj travničke elite bio dočepati se visoke funkcije u Sarajevu, u vladajućoj stranci, državnim službama, ili javnim preduzećima. Ovdje im je na ruku išlo zato što je šef kadrovske kuhinje Stranke demokratske akcije bio Mehmed Čorhodžić, privrednik iz Travnika. Uz malu njegovu pomoć formirala se u Sarajevu mala, ali utjecajna i dobro raspoređena kolonija iz vezirskog grada. Njeni članovi su dobili lijepe i dugotrajne funkcije, kupili ili dobili stanove u elitnim četvrtima Sarajeva, pozapošljavali i članove familije po stranačkim kadrovskim rezervoarima.
Nekako u to vrijeme, početkom dvijehiljaditih, kada svi koji drže do sebe gledaju kako uteći iz tog grada, u Travnik stiže nezvana i nepoznata gošća. Ime joj je Snježana Köpruner, rodom Dalmatinka, koja nikakve veze sve do tada sa Bosnom imala nije. Sve što je nekada vrijedilo u privredi Travnika, a dosta toga je bilo, već je rasprodano ili opljačkano. Gospođa Köpruner sa iskustvom iz Njemačke kupuje jedan mali pogon bivšeg privrednog džina Bratstva Novi Travnik i počinje proizvodnju dijelova za mašine koje će skoro uglavnom završiti na tržištu Evrope. Od tada je njena firma GS-TMT broj zaposlenih povećala sa pedeset na pet stotina radnika, a promet sa 400 hiljada na 33 miliona eura. Financirala je obnovu infrastrukture, obdaništa, milion maraka uložila samo u renoviranje rodne kuće Ive Andrića, za koju lokalne vlasti (među kojim je najveću moć imao muftija Nusret efendija Avdibegović) nisu baš bile sigurne da li je potrebna Travniku. Koliko se može vidjeti, niti se gospođa Snježana petlja u politiku, niti se političari (i hodže i popovi) miješaju u njen posao. Travnik, dugogodišnji grad slučaj, najviše medijski poznat po neuspješnom ukidanju atavističkih dvije škole pod istim krovom, postao je magnet za ljudi iz cijele srednje Bosne. Za nepovjerovati je kako roditelji čija djeca idu u dvije škole pod jednim krovom, rade, i odjednom mogu privređivati, raditi zajedno, pod jednim istim krovom nad glavom kojeg je postavila Dalmatinka iz Zadra. Pod krovovima koje je izgradila i koje namjerava podići ima mjesta za sve… Čak na posao dolaze i ljudi iz Sarajeva, ali ne oni koji su nakon rata pohitali da napuste Travnik i sreću potraže u Sarajevu.
Snježana Köpruner (Foto: Arhiva)
ČETVRTAK, 9. MART
Nakon što je prije nekoliko nedjelja Papa Franjo za novog zagrebačkog nadbiskupa imenovao Dražena Kutlešuuočljiva je bila rezerviranost značajnog dijela tamošnje javnosti zbog tog izbora. Kako je napisao jedan od utjecajnijih domoljubnih kolumnista Milan Ivkošić:“Ne vesele se svi vjernici novog zagrebačkom nadbiskupu”. Sličnih, pa i nešto oštrijih i netolarentnijih komentara bilo je još. Nadbiskupu Kutleši se zamjera štošta, najviše to što je svojevremeno bio protivnik hercegovačkih franjevaca i Međugorja.
Jedan drugi novinski pisac, Jurica Pavičić u Jutarnjem listu napisao je da je najveći broj kritika na račun nadbiskupa Dražena Kutleše motivirano time što je on dotepenac, odnosno što je rođen u Tomislavgradu u Bosni i Hercegovini.
Prema nekim demografskim pokazateljima, svaki treći stanovnik Hrvatske porijeklom je iz Bosne i Hercegovine. Taj se broj zbog neprestanog iseljavanja iz godine u godinu povećava. Iako i Hrvatska ima istih problema za demografskim deficitom, one druge dvije trećine njenog stanovništva, koje nemaju korijen u BiH nerijetko ispoljavaju prezriv, negativan odnos prema svojim hercegovačkim sunarodnjacima.
Poznati negativni stereotipi prema dotepemcima, došljacima, pogotovo onim iz Hercegovine, poznatim po bijelim čarapama i crnim skupim njemačkim limuzinama, u Hrvatskoj su ponovo eksplodirali sa slučajem Zdravka Mamića, donedavnim gazdom Nogomentog kluba “Dinamo”. Nakon njegovog bijega u Bosnu i Hercegovinu gdje očito planira živjeti do kraja života, počela je nemilosrdna bitka za njegovo ogromno naslijeđe u zagrebačkom nogometnom klubu. U upravljačkim strukturama formirala su se dva zaraćena tabora. U jednom su, uslovno rečeno, čisti, rođeni Zagrepčani, dok drugi tabor čine Mamićeve prijatelji i zemljaci iz Hercegovine. U medijima, na društvenim mrežama, među navijačima aktivirana je histerična antihercegovačka kampanja. Današnju sjednicu Skupštine Dinama koja se odvijala u užarenoj atmosferi pratile su hiljade navijača “Bad blue boysa” koji su stvarali ozračje linča protiv ljudi koje su identificirani kao mamićevci, odnosno Hercegovci. Jedan od njih, bivši selektor mlađih selekcija Hrvatske Ivo Šušak je nakon sjednice fizički napadnut.
Zdravko Mamić (Foto: Večernji list)
Među Mamićevim današnjim neprijateljima i onim koji podstiču netrpeljivost prema Hercegovcima nalaze se njegovi nekadašnji najbliži suradnici. Svi oni su vrlo lijepo i udobno živjeli u vrijeme kada je harizmatični, incidentni Hercegovac uspješno vodio Dinamo. Nakon što je postalo izvjesno da se neće vraćati u Hrvatsku, okrenuli su se protiv njega, optužujući ga za sve grijehe koje su prešućivali svih godina njegove kontroverzne vladavine ne samo nad Dinamom nego i nad hrvatskim nogometom. Zdravko Mamić, uz sve grijehe koje ima prema zakonu Hrvatske, ipak nije bio samo crni vrag, niti su oni koji ga posljednjih nedjelja grubo razvlašćuju anđeli i časni sveci. Mamićevi grijesi nisu posljedica njegove “generičke” hercegovačke drske beskrupuloznosti, nego su koristile slabosti sistema i koruptivnu pohlepu njegovih stubova, u vlasti, pravosuđu, gospodarstvu, medijima, sportu. Na Mamićevom kriminalu godinama je parazitirala zagrebačka i hrvatska elita, od predsjednice države do ministara, sudija, medija…
Svako generaliziranje i hajka na ljude na osnovu njihovog geografskog porijekla ima elemente ksenofobije, netrpeljivosti, pa i loše prikrivenog šovinizma. Davno je jedan ovdašnji, sarajevski Hrvat aforistički ukazao na licemjerje javnosti i medija u Hrvatskoj.
“Kada postižemo uspjehe, u sportu, gospodarstvu, znanosti, tada smo za njih ugledni Hrvati. Ali ako se neko od nas upusti u kriminal, ili počini zločin tretiraju nas kao divlje Bosance, ili nekulturne Hercegovce!“
PETAK 10. MART
Nakon današnje sjednice Vijeća ministara BiH, predsjedavajuća Borjana Krišto je kazala da je promjena izbornog zakonodavstva važna karika u stabiliziranju unutrašnjopolitičkih prilika. U tom se smislu Vijeće ministara, precizirala je, zalaže za provođenje “odluke Ustavnog suda i svih presuda Evropskog suda za ljudska prava”.
Problem bi moglo predstavljati to što se govori o samo jednoj odluci Usatavnog suda BiH, i to onoj po apelaciji Bože Ljubića. Postoji, međutim, još jedna odluka iz iste materije, izbornog zakonodsvstva, koja je donesena po apelacijiŽeljka Komšića. U toj odluci Ustavni sud BiH je utvrdio postojanje diskriminacije građana BiH iz reda ostalih u procesu izbora predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH, kao i entiteta Republika Srpska. Ove dvije odluke su komplementarne, međuzavisne i provoditi samo jednu od njih ne smije biti ničija privilegija.
Nekoliko dana ranije Lidija Bradara, predsjednica Federacije BiH je govorila o načinima rješenja krize nastale zbog nemogućnosti imenovanja Vlade Federacije BiH. Problem je nastao, da podsjetimo, zbog odbijanja potpredsjednika Federacije Refika Lende iz SDA da se suglasi sa imenovanjem SDP-ovca Nermina Nikšića za budućeg predsjednika Vlade Federacije BiH.
Stojanović, Bradara i Lendo (Foto: Fena)
Gospođa Bradara smatra opasnim pozive koji se upućuju Christianu Schmidtu da on raspetlja ovu krizu koju je u velikoj mjerio visoki predstavnik u BiH i zapetljao.
Pozivajući domaće političke aktere da se dogovore, Lidija Bradara kaže da bi intervencija Visokog predstavnika “dugoročno degradirala poziciju hrvatskoga naroda”. Ukoliko bi ubuduće za izbor Vlade bila dovoljni potpisi samo predsjednika i jednog potpredsjednika Federacije BiH to bi, tvrdi Bradara, “za hrvatski narod bilo pogubno”. U ovom trenutku, glasovi Bradare i Igora Stojanovića bi kratkoročno riješili krizu, ali niko ne može garantirati da na duge staze ne bi odnos predsjednika i potpredsjednika Federacije bio identičan. Moguće je da u dogledno vrijeme taj odnos bude “na štetu hrvatskog naroda”, kako reče Lidija Bradara.
Ukoliko se presude Ustavnog suda BiH primjenjivile neselektivno, pa se otklonila nediskriminacija ostalih, postojao bi osnov da se ova trajna devijacija u Federaciji prevaziđe. Ovako kako sada stvari stoje, gdje se želi primijeniti jedna, a ignorirati druga presuda Ustavnog suda BiH, ne postoji način izlaska iz začaranog kruga. U prethodne četiri godine formiranje vlasti u Federaciji je blokirao HDZ jer je to, tvrdili su, bilo u interesu hrvatskog naroda. Sada blokadu najavljuje SDA štiteći interese Bošnjaka. Interesi države su i jednima i drugima u drugom, odnosno trećem planu.
SUBOTA, 11. MART
Neko je ovih dana primijetio zanimljiv fenomen koji se desio u prostoru društvenih mreža: odjednom su, kao po komandi, nestali statusi, komentari, postovi brojnih ličnosti, mahom sa političke scene. Cijela jedna galerija likova pretendenata na političke funkcije nedjeljama uoči izbora svakodnevno je zatrpavala društvene mreže svojim komentarima, mišljenjima, smatranjima, duhovitostima, ili češće neduhovitostima. Nije mogao proći ozbiljan politički i društevni događaj, a da ta raspisana družina ne iznesu svoje cijenjeno mišljenje, koje inače niko ne bi ni tražio, niti ga cijenio. No, odmah nakon što su saopćeni izborni rezltati, pa nešto kasnije i formirane vlasti u većini poltičkih zajednica, nakon što su izabrani i predloženi ministri, mandatari, ambasadori… naglo je splasnuo entuzijazam i presahla spisateljska strast tih tastatura pregalaca. Najuporniji, odnosno najdosadniji od njih, oni od kojih se živjet nije moglo, profitirali su, nametnuli su se što javnosti i biračima, što stranačkim šefovima. Njihova je misija, odnosno borba za uši birača i duše političkih moćnika okončana – uhljebljeni su.
Društvene mreže, a Twitter poglavito, jeste medij koji je prilagođen narcističkim karakterima, nerijetko i patološkim egzibicionistima. On je alat samohvale i ja-pa-jakanja, slaganja zamornih ego kockica. Ali, on je istovremeno i medij samopromocije i reklame. On je da parfraziram naslov jednog od najboljih albuma ex yu rocka, onaj grupe Buldožeri Izlog jeftinih (političkih) slatkiša.
Od onih koji su društvene mreže iskoristili i napustili nakon što su od njih dobili što su željeli, dakle funkcije i moć, još su gori i zamorniji oni koji ne odustaju od svojih objava. Te su objave vrlo često obmane sa elementima uznemiravanja ili zlostavljanja javnosti. Na društvenim mrežama se političari prave pamentiji, uspješniji, odgovorniji nego što jesu u svakodnevnom životu i “prirodnoj veličini”. Tamo se ne raspravlja o općim stvarima, javnom interesu, ne komentiraju događaji, niti preporučuju tuđa različita mišljenja, stavovi i članci nego se podižu manje-više polupismeni spomenici vlastitoj veličini, i genijalnosti, daje se oduška osobnim taštinama narasalih do karikaturalnih dimenzija. Takva obraćanja u mestazirajućoj pomami prestaju biti (samo) egocentrična jer su postala heliocentrična: autori se pretvaraju u sunce oko kojeg se okreće vas butum dunjaluk, a pogotovo ovo malo prirode i društva u kojem živimo.
Iz današnje ponude na Twitter buvljaku izdvajam objavu stranke Naroda i pravde. U njoj se saopćava radosna vijest da se “BiH ponovo vraća u fokus”, “jer nam ponovo dolaze važni gosti koji su nas godinama zaobilazili“. A dolaze nam važni gosti, pogađate, jer je na poziciji ministra vanjskih poslova Elmedin Konaković lider te stranke. Važan gost je, ako nisam šta propustio, inače, ministar vanjskih poslova Austrije, a najavljena je posjeta premijera Slovenije. Ima još dovoljno razumnih ljudi u zemlji koji se sjećaju da su ministri vanjskih poslova Austrije posljednjih decenija više proveli u BiH nego neke njihove kolege iz BiH. Također ni posjeta visokog gosta iz Slovenije nije nikakav eksluzivan kuriozitet, kao posljedica “vraćanja BiH u fokus”, jer se zna da je, primjerice, donedavni slovenački predsjednik Borut Pahor tokom svoja dva mandata boravio u Sarajevu češće od nekih članova Predsjedništva BiH. Ali, budući da se pokazalo da društvene mreže mogu kreirati paralelnu, artificijelnu stvarnost, zašto bi se neko zamarao poštivanjem dosadnih i trivijalnih činjenica.
NEDJELJA, 12. MARTA
U Srbiji se danas obilježava 20-ta godišnjica ubistva bivšeg premijera Zorana Đinđića. U jednoj televizijskoj anketi sa studentima Filozofskog fakulteta na kojem Đinđić dugo godina bio profesor slabo znaju ko je on uopće bio, a još manje kada je ubijen i zbog čega. U sjećanju na atentat na premijera, svi svojedoci tog vremena, ljudi bliski Đinđiću, slažu se da ga je ubila tzv. duboka država, odnosno obavještajno-sigurnosni aparat kojeg Vlada na čijem je čelu bio nije uspio raspustiti i neutralizirati. Bilo je stvar trke sa vremenom ko će koga prije ukloniti, Đinđić taj ubilački stroj zaostao iz prethodnog Miloševićevog režima, ili oni njega. Ubice su bile brže i organiziranije od države.
O tom vremenu svjedoči i suđenje koje je ove nedjelje obnovljeno ubicama novinara Slavka Ćuruvije. Ubice, čelnici i operativci Državne bezbednosti Srbije postepeno su osuđeni na ukupno 100 godina zatvora, ali je iz proceduralnih razloga to suđenja poništeno i ponavlja se. Ćuruvija je ubijen četiri godine prije Đinđića, u aprilu 1999. godine tokom NATO bombardovanja Srbije. Đinđić, tadašnji šef opozicije i gradonačelnik Beograda, sklonio se tada u Crnu Goru.
Poznatog srpskog novinara Ćuruviju ubila je ista ona obavještajna struktura koja će 4 godine kasnije likvidirati Đinđića. Ćuruvija je i sam prije nego što se opredijelio za novinarstvo pripadao tom sigurnosnom miljeu. Zato ne čudi što su ovih dana na suđenju svjedočili bivši pripadnici SDB-a, prije svih Milorad Ulemek Legija, koji izdržava zatvorsku kaznu od 40 godina zbog učešća u atentatu na Zorana Đinđića.
Veran Matić, istaknuti srpski novinar, predsjednik Komisije koja se bavi istragom ubistva novinara, svoj posao radi odgovorno i pedatntno, ali su rezultati, uprkos načelnoj podršci Vučićeve vlasti, skromni. Otpori duboke države još su uvijek žilavi. Komentirajući ponovljeni sudski proces osumnjičenim za ubistvo Ćuruvije, Matić kaže da je prilično teško identificirati ubice, jer nije postojalo pismeno naređenje da se pokojnog novinara najprije danima prati, a potom i mučki ubije. Za Matića je to pokazatelj da ubistvo nije sistemski planirano i izvršeno, nego je djelo odmetnutih, neformalnih grupa unutar represivnog aparata. Ne bi se moglo reći da je ovaj zaključak prihvatljiv. Naravno da službe koje se bave ovako prljavim i krvavim poslovima ne ostavljaju pisane tragove iza sebe. Nije postojala naredba ni za likvidaciju Ćuruvije, kao ni za strijeljanje Đinđića. Državna bezbjednost Srbije u Miloševićevo vrijeme je i formirana i strukturirana tako da djeluje kao neformalna grupa, čiji zločini će biti, tobože, izvan sistema. Tužitelji u Haagu već dvije decenije tokom suđenja tvorcima te Službe Jovici Stanišiću i Franku Simatovićudokazuju da to nije tačno, nego da su oni i njihove navodno odmetnute parapolicijske jedinice, bili sastavni, važan dio sistema koji ih je formirao. Zato je toliko teško otkriti i kazniti i ubice Ćuruvije, kao što nikada nije otkrivena politička pozadina atentata na Zorana Đinđića, ili prethodno naručitelji likvidacije pristalica Vuka Draškovića. Sistem je najopasniji i najsmrtonosniji kada je nevidljiv i zameće tragove!
Visoki predstavnik Christian Schmidt može povući tri poteza u vezi sa odlukama Narodne skupštine Republike Srpske koje se odnose na suspenziju Ustavnog suda BiH na području tog entiteta. No, nisu svi potezi podjednako realni.
Smjena Milorada Dodika
Koliko god javnost u Sarajevu priželjkivala odluku Christiana Schmidta kojom bi predsjednik Republike Srpske bio smijenjen, to je najmanje realna opcija kada je u pitanju provedba same odluke. Visoki predstavnik ima ovlasti da smjenjuje zvaničnike u BiH. No, treba imati na umu da Republika Srpska nije onaj dio Federacije BiH u kojem većinski žive Bošnjaci. Ukoliko, recimo, Schmidt upotrijebi Bonske ovlasti i smijeni Milorada Dodika, dolazimo do jednog novog pitanja – ko će i kako provesti ovu odluku? U Republici Srpskoj u ovom trenutku ne postoji politički subjekt po uzoru na sarajevsku Trojku koji bi, čak i u slučaju suspenzije Ustava Republike Srpske, preuzeo vlast. Pritom, SNSD je nametnuo takav narativ u javnosti da bi svako prihvatanje Schmidtove odluke značilo – izdaja srpskih nacionalnih interesa. Milorad Dodik još uvijek kontrolira MUP Republike Srpske, kao i Skupštinu, Vladu i pravosudne institucije u tom entitetu. Čak i ako bi bila donesena odluka o Dodikovoj smjeni, na koji bi način OHR proveo tu odluku? Državnom agencijom za istrage i zaštite upravlja Dodikov kadar Darko Ćulum, dok Direkcija za koordinaciju policijskih tijela nema takve kapacitete. Ostaje još mogućnost angažiranja snaga EUFOR-a ili NATO snaga koje bi, faktički, morale zauzeti banjalučki Banski dvor. U tom slučaju realno bi bilo očekivati da se svi srpski zvaničnici povuku iz svih institucija i BiH bi ušla u mnogo ozbiljniju krizu od trenutne. Upravo zbog toga je teško očekivati da Schmidt smijeni Dodika. No, i ako se usudi da to učini, to bi, prije svega, bio kraj OHR-a.
Poništavanja odluka NSRS
Drugi mogući, a ujedno i najrealniji potez, bila bi odluka kojom bi OHR stavio van snage Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH na području Republike Srpske. U tom bi slučaju Zakon, formalno, bio stavljen van snage, ali suštinski ne bi promijenio stavove zvaničnika RS-a koji bi se držali stava Narodne skupštine. Bez reakcije Tužilaštva BiH u ovom slučaju ne bi došlo do suštinske promjene stanja na terenu, bez obzira na odluku OHR-a. Podsjetimo, Narodna skupština RS je nedavno izmijenila odredbe Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa RS-a. Tim izmjenama je, faktički, OHR onemogućen da svoje odluke objavi u Službenom glasniku Republike Srpske. Ovo praktično znači da odluka OHR-a o poništavanju Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH na području Republike Srpske ne bi bila objavljena u Službenom glasniku RS, a da bi, istovremeno, sporni Zakon bio objavljen. Postoji li način da OHR natjera zvaničnike RS-a na objavu dokumenata? I postoji li način da OHR natjera zvaničnike RS-a da poštuju njegovu odluku? Bez primjene sile – ne.
Suspenzija Zakona do odluke Ustavnog suda BiH
Suspenzija Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH do okončanja postupka pred Ustavnim sudom bi bila najblaža moguća mjera. Nešto slično je Schmidt uradio sa Zakonom o imovini RS-a. Podsjetimo, OHR je suspendirao taj Zakon sve dok ga Ustavni sud BiH nije proglasio neustavnim i stavio van snage. Međutim, u ovoj situaciji suspenzija ne bi mogla biti učinkovito rješenje, jer je i sam predsjednik RS-a Milorad Dodik kazao – “Ustavni sud BiH može donijeti bilo kakvu odluku, ali mi imamo Zakon da tu odluku ne primjenjujemo na području RS”.
Dakle, druga opcija koja podrazumijeva da Christian Schmidt stavi van snage Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH je najrealnija. Eventualna smjena Milorada Dodika bila avantura sa nepoznatim ishodom. Naravno, u slučaju da NATO snage ne zauzmu institucije Republike Srpske. A da li je to realno očekivati?
Znate li, možda, ko je Konstantin Malofeev? Haj'mo objektivno, malo vas je koji znate. Za Vladislava Filippova još manje vas je čulo. Možda vam je malo zvučnije ime Zahar Prilepin, ali bez guglanja ćete se teško sjetiti ko je. Dobro, za Aleksandra Zaldostanova Doktora ste, sigurno, čuli. Još kada vas podsjetim da je on vođa Noćnih vukova, nećete imati nikakvu dilemu.
Da ukratko pojasnim – Konstantin Malofeev je ruski oligarh koji je finansirao ruske paravojne formacije u Ukrajini. Na crnoj je listi SAD-a i Evropske unije. Odlukom direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića u maju 2018. godine mu je zabranjen ulazak u BiH.
Vladislav Filippov je oficir ruske vojne obavještajne službe GRU. Prvo je službovao u Albaniji odakle je, nakon slučaja Skripal, protjeran. Kasnije je trebao doći u BiH, u Ambasadu Ruske Federacije da bude vojni ataše. Nije došao. Zabranjen mu je ulazak odlukom direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića.
Aleksandar Zaldostanov je vođa Noćnih vukova Vladimira Putina. Na crnoj je listi SAD-a i EU. Zabranjen mu je ulazak u BiH odlukom direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH.
Nakon što je ovim ruskim agentima i milijarderima zabranio ulazak u BiH – direktoru OSA-e Osmanu Mehmedagiću su institucije Republike Srpske poništile diplomu. Sud je kasnije poništio rješenje o poništavanju diplome, ali koga briga. Istovremeno, Tužilaštvo BiH je podiglo tri optužnice protiv Mehmedagića. Sud BiH je odbio sve tri, ali zar je to uopće bitno.
Za to vrijeme je „sarajevska elita, koju su, u pauzama TV kuhara, podržavali ambasadori Eric Nelson i Matthew Field, ismijavala direktora OSA-e. I sve one koji su govorili i upozoravali na opasnost od štetnog ruskog uticaja.
„Pretjeruju“, reći će usaglašeni federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara i Senad Hadžifejzović, “s pričama o štetnom ruskom uticaju”.
„Okrenimo se“, objasnit će u kontekstu NATO integracija Sabina Ćudić „onim stvarima oko kojih u ovoj državi postoji konsenzus“
Smijali su se pobornici te politike i kada je Nenad Stevandić u javnost plasirao izmišljenu aferu Ušće i kada su Damir Bećirović i Sadik Ahmetović jedini u parlamentarnoj Komisiji za nadzor nad radom OSA-e stali u zaštitu bh. obavještajne agencije.
Smiješno je bilo i kada je bivši ruski ambasador Petr Ivancov na N1 rekao da „Avdo Avdić nije vjerodostojan novinar“. Smiješno je i kada državni tužilac Oleg Čavka pita novinara „odakle mu informacije o ruskom uticaju“. I kada je rusko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo da Istraga.ba. zurnal.info i Slobodna Bosna šire „lažne vijesti. Šutili su tada, kao i u prethodnim slučajevima, ambasadori vodećih članica NATO-a. Jer njima je bitnije, na Matta Fielda mislim, da li je neki NN montažer distribuirao fotomontažu analitičarke Ivane Marić.
Presmiješno je, naravno, i to što kolega Slobodan Vasković živi izvan države zbog svojih, pored ostalog, tekstova o ruskom uticacaju i to što “proNATO” ambasade daju podršku (svakojaku) autorima “dosjetki”, “doskočica” i još kojekakvih “ispuhanih” gluposti.
Kada su Richard Kraemer, Reuf Bajrović i Emir Suljagić napisali izvještaj o ruskom uticaju u BiH za The Foreign Policy Research Institute to nije bio povod za svakodnevne novinarske priče u BiH. Mnogo je bilo bitnije šta o svim problemima u ovoj državi misle režiseri Haris Pašović i Dino Mustafić, eksperti sa istoriju, geografiju, gopolitiku, politiku, izborni zakon, ustavno pravo, vakcinaciju, koronavirus, zdravstvo i sve ono o čemu, realno, pojma nemaju. O onome što itekako dobro znaju, kultura i umjetnost, najmanje su govorili.
Za to vrijeme su proruski kriminalci iz Srbske časti, poput Igora Bilbije, na N1 televiziji su predstavljani kao humanitarni radnici. Prostor u sarajevskim medijima su dobijali proruski eksperti za sigurnost poput Predraga Ćeranića i Nenada Stevandića. I predstavljani su vjerodostojnijim sagovornicima od onih koji su upozoravali na prikrivene ruske operacije.
Danas, kada Ambasada Ruske Federacije u Sarajevu otvoreno prijeti, samozvani „eksperti“ su počeli da upozoravaju na „štetni ruski uticaj“. A Rusi nisu ništa novo rekli. To govore još od 2015. godine. I šaljući Filipova, Malofeeva, Prilepina i Zaldostanova u misiju u BiH pokazivali su svoje namjere.
Kada su Željko Komšić i Šefik Džaferović odbili primiti ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova zbog vrijeđanja BiH, oduševljenje je trajalo samo 24 sata. Poslije toga su ih već optuživali da ćemo zbog njih ostati bez plina. I da je njihova priča o NATO-u besmislena jer se trebamo posvetiti kontejnerima u Radićevoj ulici.
Na plinske priče Almira Bećarevića i rukovodstva BH Gasa se niko godinama ne osvrće. A bitne su, itekako su bitne i određuju energetsku budućnost ove države. Samo je za “twitter zajednicu” bilo bitnije kakav će Facebook status napisati Elmedin Konaković, šta će reći i koga će otpustiti Sebija Izetbegović, kome kakvu poruku poslati Haris Zahiragić i sve to, onda, “duhovito” prokomentarisati Srđan Puhalo. Zapravo, sve što je bilo ozbilno – ismijavano je. Tako su završavali i svi oni koji su javnost upozoravali na te ruske operacije. Ili su ismijavani ili procesuirani. I nikad nisu dobili nijedan jedini twitt podrške od ambasadora vodećih članica NATO-a fasciniranih – influenserima.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
Snježana Köpruner (Foto: Arhiva)
Zdravko Mamić (Foto: Večernji list)
Stojanović, Bradara i Lendo (Foto: Fena)
