Sutra u Bosnu i Hercegovinu dolazi Jim O'Brien, pomoćnik američkog državnog sekretara za evropske i evroazijske poslove. Njegova prethodnica na ovoj poziciji Karen Donfried bila je u našoj zemlji u aprilu 2022. godine. U svojstvu savjetnika člana Predsjedništva BiH prisustvovao sam tom sastanku.
Činilo mi se da Donfriedova niti zna, niti želi da zna mnogo o našoj zemlji. Osim dojma koji sam stekao na sastanku, navedenoj tvrdnji bi moglo ići u prilog to što se ona tokom svog mandata (od septembra 2021. do marta 2023.) nije oglašava o stanju u BiH. Ništa od toga ne čudi, jer Donfriedova tokom svoje karijere nije bila ni na koji način vezana za BiH, a već odavno je u State Departmernu bavljenje našom zemljom spušteno na niže nivoe (zamjenik pomoćnika državnog sekretara).
S O'Brienom je došlo do promjene. U proteklih nekoliko sedmica, on se više puta oglasio o stanju u našoj zemlji nego Donfriedova u svojih godinu i po mandata. Može se čak zaključiti da je O'Brien posve zasjenio specijalnog izaslanika za Zapadni Balkan Gabriela Escobara, koji je ranije, uz Dereka Cholleta, prvog Blinkenovog savjetnika, bio vodeća ličnost u ovoj administraciji, kada su u pitanju naša zemlja i region.
Da li O'Brienov intenzivniji angažman znači ujedno i novi kurs američke politike u regionu i BiH?
Strategija Cholleta i Escobara
Ključni čin američke politike u BiH, tokom Escobarovog mandata, bila je suspenzija Ustava Federacije, kako bi se formirala nova vlast, koju predvode Trojka i HDZ. Uoči tog poteza, Amerikanci su ponavljali kako je potrebno „deblokirati Federaciju“, što je u formalnom smislu značilo – imenovati novu Vladu, a u suštinskom – unaprijediti odnose između Bošnjaka i Hrvata.
Funkcionalnost „bošnjačko-hrvatske federacije“, u očima Amerikanaca, oduvijek je bilo ugaoni kamen Dejtonskog sporazuma i stabilnosti u Bosni i Hercegovini. Spomenuti Chollet je u svojoj knjizi „The Road to the Dayton Accords“ napisao da je sukob Bošnjaka i Hrvata, tokom rata, „pothranjivao srpsku agresiju“.
„S obzirom da su njihovi suparnici bili međusobno zavađeni, bosanski Srbi su imali malo motiva da pregovaraju“, zaključuje Chollet. Dodaje i da je u Clintonovoj administraciji preovladalo uvjerenje da je „muslimansko-hrvatski savez jedina šansa za Muslimane u Bosni da razviju resurse pomoću kojih će parirati srpskoj sili“.
Blinkenov savjetnik u svojoj studiji podsjeća na riječi šefa Clintonove diplomate Warrena Christophera da Bošnjaci i Hrvati moraju udružiti snage protiv Srba. Veli da je slično poručio i sam Clinton njemačkom kancelaru Helmutu Kohlu.
Kada su Chollet i Escobar, tokom 2021. godine, preuzeli mandat u State Departmentu, mogli su vidjeti da je stanje u BiH zapušteno neradom Trumpove administracije i EU. U Federaciji je buktao politički sukob između SDA i HDZ-a, što je u njihovim očima ohrabrivalo Dodikov secesionizam. Imali su razloga strahovati da bi turbulencije, koje je proizveo rat u Ukrajini, mogle čak dovesti do ratnog sukoba u BiH, te kolapsa Dejtona, što bi bilo pogubno za američki ugled.
Više nemam nikakve dileme da su Chollet i Escobar, kao i drugi koji su ujesen i zimu 2021. učestvovali u diskusiji u State Departmentu (Matthew Palmer i vjerovatno Karen Donfried) donijeli su odluku da je potrebno voditi se ratnim urnekom, što znači da je prvi korak za rješenje problema u BiH – zaustavljanje bošnjačko-hrvatskog sukoba.
Krajem 2021. i početkom 2022. godine, kada Amerikanci već znaju šta će se desiti u Ukrajini, Palmer nastoji zaustaviti bošnjačko-hrvatski politički sukob kroz pregovore u Neumu. Nakon što nisu uspjeli milom, Amerikanci pribjegavaju sili i pomoću OHR-a intervenišu u ustavni sistem. Najprije, u oktobru ‘22, kako bi udovoljili Hrvatima i uklonili razloge za njihov strah da će biti potpuno eliminisani iz vlasti u Federaciji; a zatim u aprilu ‘23, i kako bi skinuli s vlasti SDA, koju su, nesumnjivo, odredili kao krivca za propast pregovora u Neumu.
Da li je SDA bila glavni krivac za propast pregovora u Neumu više nije ni važno. Bidenova administracija je stekla takav dojam, te se – „s one strane dobra i zla“ – beskompromisno obračunala sa najvećom bošnjačkom strankom, uvodeći sankcije njenim zvaničnicima i ohrabrujući njihov krivični progon (Novalić, Mehmedagić, Cikotić, Skaka).
Rezultat svega bila je uspostava nove vladajuće koalicije u Federaciji (Trojka-HDZ). Kroz navedenu akciju Bidenove administracije došlo je do primirja, ali ne i do bošnjačko-hrvatskog saveza protiv Dodika.
Šef HDZ-a Dragan Čović ne samo što se nije udružio sa Trojkom protiv Dodika, već se naprotiv udružuje s Dodikom protiv Trojke, o čemu svjedoči njegovo ponašanje na nedavnim pregovorima u Bakincima.
Da agilna američka politika nije bila efikasna, ili bar – dovoljno efikasna, potvrdio je i sam američki državni sekretar Antony Blinken. On je, prije koji mjesec, na pres-konferenciji sa šeficom njemačke diplomatije, govoreći o sigurnosnoj situaciji u Evropi, kazao da Milorad Dodik izlaže BiH velikom riziku.
„Razgovarali smo o tome kako EU može održati pritisak na aktere koji BiH izlažu velikom riziku, posebno kada je riječ o Dodiku“, kazao je Blinken.
Kako da EU vrši pritisak na Dodika, ako Hrvatska, kao članica EU, koja je najviše zainteresovana za stanje, u Bosni i Hercegovini ne vrši nikakav pritisak na lidera Republike Srpske?
Kako da Hrvatska podržava pritisak na Dodika, ako se HDZ ne slaže s time?
Da li HDZ može određivati poziciju Zagreba, ili bi trebalo biti obratno?
Šta su Amerikanci uopće radili u BiH od 2021. ako je mir i dalje ugrožen?
Blinken je prije nekoliko dana pismo hrvatskom i bh. ministru vanjskih poslova u kojem šefa bh. HDZ-a Dragana Čovića optužuje za blokadu strateškog projekta Južne gasne interkonekcije, te kao mogući motiv spominje i korupciju. Nedugo nakon toga, američki ambasador Michael Murphy je dodatno izrešetao Čovića, u intervjuu za Bloomberg, zaprijetivši mu skoro pa otvoreno sankcijama.
Blinkenovo pismo i Murphyjev intervju više su od naznake nove američke politike. S obzirom da su Amerikanci postavili otvoren ultimatum Čoviću, mislim da su minimalne šanse, skoro nepostojeće da će se povući.
Moj dojam je da suština problema uopće nije u gasovodu, već u Čovićevom odbijanju da sarađuje s Amerikancima u obuzdavanju Dodika.
Američki ambasador je u septembru 2023, nekoliko dana nakon Blinkenove konferencije sa njemačkom ministricom, održao sastanak sa državnom premijerkom Borjanom Krišto (HDZ), kako bi „vitalni značaj zaštite državnih institucija od napora RS-a da ih potkopaju“, kako je napisao na Twitteru. Drugim riječima, pozvao je HDZ da se pridruži naporima u obuzdavanju Dodika, ali HDZ se nije odazvao.
Potvrdilo se da bošnjačko-hrvatskog saveza nema.
O'Brienova strategija
U knjizi Cholleta „Put ka Dejtonu“, Jim O'Brien se spominje samo na jednom mjestu.
Uoči Dejtona, 28. oktobra 1995, O'Brien je sa Richardom Holbrookeom otputovao u New York, gdje se sastao sa delegacijom Vlade Republike BiH, koju je predvodio Muhamed Šaćirbegović. Ključna tema razgovora, uz ustavne aranžmane, bilo je funkcionisanje Federacije.
Šaćirbegović je kazao da je bošnjačko-hrvatski savez u „jadnom stanju“. Holbrooke i O'Brien su znali da dobar dio njihovih kolega u State Departmentu, kao i Pentagonu, smatra da bošnjačko-hrvatski entitet nema nikakve šanse, i da je njegovo stvaranje bila „temeljna konceptualna greška“.
„Mir u kojem su posredovali Amerikanci“, piše Chollet, „oslanjao se na zdravu, potpuno funkcionalnu Federaciju. U tom trenutku, takav entitet nije postojao. Od Izetbegovića i Tuđman, pa naniže, Muslimani i Hrvati jednostavno nisu vjerovali jedni drugima. Holbrooke je shvatio da će u Dejtonu morati odmah raditi na izgradnji ovog narušenog, a vitalnog odnosa.“
Prvih deset dana pregovora u Dejtonu obilježili su mukotrpni pregovori o Federaciji. Zaključeni su 10. novembra 1995. godine, potpisivanjem Dejtonskog sporazuma o provođenju Federaciije BiH. Glavnim odredbama sporazuma podijeljene su nadležnosti između državnog i entitetskog nivoa, te su određeni rokovi za raspuštanje „postojećih civilnih vlasti na područjima pod kontrolom HVO-a“, kako bi njihove funkciju preuzeli organi Federacije BiH, uz ostale i vojska Federacije. Time je poslana ključna poruka srpskoj strani da će, ako odbije dejtonski mir, morati da se nastavi boriti sa jedinstvenim bosansko-hrvatskim snagama.
Iako su više puta pregovori o Federaciji bili na granici propasti, presudnu ulogu za njihov uspjeh imao je Krešimir Zubak. Ovaj umjereni hrvatski lider još godinu dana ranije zamijenio je Matu Bobana, na mjestu predsjednika HR Herceg-Bosne, nakon što je potonji odbio prihvatiti mir sa Bošnjacima i ideju o uspostavljanju Federacije. Za razliku od Bobana, koji je od početka rata, zagovarao savez sa srpskom stranom i podjelu BiH, Zubak je podržao ideju o bošnjačko-hrvatskom savezu kao osnovi za opstanak BiH.
Tuđman je zahtijevao da u dejtonski sporazum o Federaciji bude ugrađena odredba da će jednu od tri glavne pozicije u Vladi RBiH (predsjednik Predsjedništva, premijer ili ministar vanjskih poslova RBiH) zauzeti Hrvat. Kako piše Chollet, Alija Izetbegović je predložio da to pitanje bude kasnije riješeno, kako sporazum ne bi došao u pitanje samo zbog jedne stavke, na što je Zubak pristao. U konačnici, Dejtonskim sporazumom je uspostavljeno tročlano Predsjedništvo, a na prvim izborima 1996. za hrvatskog člana Predsjedništva izabran je Zubak. Iako su mogli, bošnjački glasači nisu glasali za njegovog tadašnjeg protukandidata Ivu Komšića (SDP-HSS), cijeneći između ostalog što je Zubak pomogao u uspostavi Federacije i raskinuo sa Bobanovom politikom srpsko-hrvatskog saveza s ciljem rastakanja države.
Jim O'Brien vrlo dobro zna da jaka bošnjačko-hrvatska federacija, kao osnova Dejtona, ne bi nikada imala šanse da Boban nije skinut. O'Brien sigurno zna da bošnjačko-hrvatska saradnja nema nikakve šanse, uprkos svim nastojanjima Trojke (ponekad i očajnim), ako Dragan Čović nastavi biti u čvrstom savezu sa Dodikom. S obzirom da u proteklih godinu dana, uprkos svemu što su Amerikanci učinili za Zagreb i Hrvate u BiH, Čović ne pokazuje želju da sarađuje u navedenom pravcu, rješenje je u njegovom uklanjanju i u dolasku umjerenijeg lidera, koji bi, kao nekada Zubak, pomagao da se održava stabilnost i BiH pomjera prema EU, a zauzvrat bi mogao računati na američku podršku.
Jednako kao što je Washington držao Tuđmana odgovornim za ponašanje Bobana, Amerikanci će, čini se, držati Plenkovićevu vladu odgovornom za Čovićevo destruktivno ponašanje. U tom svjetlu tumačim činjenicu da je Blinken pisao hrvatskom ministru vanjskih poslova o blokadi Južne interkonekcije, koju provodi šef bosanskohercegovačkog HDZ-a.
Ako se pokaže da Čović ima veći utjecaj na Plenkovića, nego što Plenković ima na Čovića, onda Hrvatska ne može više igrati ulogu pouzdanog američkog partnera u BiH. S obzirom da su Amerikanci već krenuli u sukob s Čovićem, male su šanse da će se povući. Još su manje šanse da se lider HDZ-a može othrvati, ako krenu svom snagom na njega.
Nova američka politika u BiH bi zapravo značila završiti posao, koji je započet 2021. U tom smislu, O'Brienova strategiija se razlikuje od Escobarove samo kao što se druga faza razlikuje od prve.
Ako Bidenovi ljudi uklone Čovića i, umjesto krhkog primirja koje trenutno imamo, uspiju obnoviti bošnjačko-hrvatski savez, koji bi stajao nasuprot srpskom secesionizmu, uradili bi zaista kvalitetan posao u BiH. Ako se povuku pred Čovićem i ne dovrše posao, njihov ugled će u BiH ostati narušen, a američki državni sekretar će se morat sramotiti, priznajući neizravno da njegova administracija ne uspijeva zaštititi Dejtonski sporazum, kao ugaoni kamen evropske sigurnosti.
