Analize

Usaglašenost Johanna Sattlera i Grlića Radmana: Šef Delegacije EU u BiH je podržao hrvatski “non paper”, a hrvatski ministar šefa Delegacije EU

Šef Delegacije EU u BiH Johann Sattler promijenio je mišljenje. Ove sedmice ne misli da se “idući izbori ne mogu održati po postojećem Izbornom zakonu”.

To je, podsjećamo, kazao tokom prošlosedmičnog sastanka sa hrvatskim članom Predsjedništva BiH Željkom Komšićem. Nakon što je priča dospjela u javnost, ambasador Sattler se – predomislio.

“Medijski izvještaji da je ambasador Johann Sattler iznio mišljenje da se Opći izbori 2022. ne mogu održati prema postojećem Izbornom zakonu, netačno predstavljaju njegov stav o izbornoj i ustavnoj reformi u Bosni i Hercegovini”, rečeno je Faktoru iz Delegacije Evropske unije u BiH.

Pa da malo vidimo Sattlerovu dosljednost u izjavama.

“Šef delegacije EU u BiH pozdravio je hrvatski non-paper koji u SDA smatraju ‘oktroiranim‘”, glasio je naslov u zagrebačkom Jutarnjem listu objavljen 27. marta ove godine.

tekst u Jutarnjem listi

U tekstu je navedeno da je šef Delegacije Europske unije u Bosni i Hercegovini Johann Sattler “pozdravio je non-paper koji je Hrvatska podnijela tijelima EU kao osnovu za novu raspravu o stanju u BiH opisavši taj dokument kao dodatni poticaj za provedbu nužnih reformi”

“Pozitivna je stvar inicijativa Hrvatske, ali i pojačan angažman ostalih zemalja EU”, kazao je Sattler u intervjuu za sarajevsko “Oslobođenje”, a prenio je je Jutarnji list.

Dvadesetak dana kasnije, šef Delegacije EU u Sarajevu se, zajedno sa američkim ambasadorom Ericom Nelsonom, susreo sa hrvatskim ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom.

Na svom Twitter nalogu je objavio kako mu je “bilo zadovoljstvo razgovarati s ministrom Grlićem Radmanom o naporima EU i SAD-a da podrže transparentan i uključiv proces izborne/ustavne reforme, provodeći presude Evropskog suda za ljudska prava”.

“Uz Mišljenje EU, kao putokaz, BiH ima priliku krenuti naprijed i održati slobodnije i poštenije izbore 2022. godine”, napisao je Sattler.

U “non paperu” kojeg je Grlić-Radman prezentirao, a Sattler javno podržao, pored ostalog piše: “Odmah krenuti u reformu Izbornog zakona kako bi se izbjegle moguće buduće manipulacije u izbornom procesu”.

Vjerujući u podršku šefa Delegacije EU u BiH, hrvatski ministar vanjskih i evropskih poslova je postajao sve konkretniji. Tako, pored ostalog, u pismu od 25. maja ove godine upućenom čelnicima Evropske unije, Grlić-Radman u kontekstu izmjena Izbornog zakona BiH piše: “Zabrinut sam da će, ako se ta prilika propusti, doći do velike političke krize 2022. godine, koja će paralizirati političke institucije u zemlji i zaustaviti cjelokupni proces reformi“.

Pismo hrvatskog ministra: Legitimno predstavljanje

U istom pismu Grlić-Radman upozorava na pritiske šefa Delegacije EU Johanna Sattlera,

“Nedavno je veleposlanik Sattler bio pod velikim pritiskom onih koji žele opstruirati izbornu reformu i ne bježe od klevetničkog jezika. To je neprihvatljivo i trebali bismo poslati snažnu i jedinstvenu poruku svoje podrške veleposlaniku Sattleru”, naveo je hrvatski ministar vanjskih i evropskih poslova.

Nakon ovog pisma šef Delegacije EU je posjetio Predsjedništvo BIH gdje je hrvatskog člana Predsjedništva BIH upozorio da se “idući izbori ne mogu održati po postojećem Izbornom zakonu”. Četiri dana kasnije, Sattler se predomislio.

“Na horizontu nema neizbježne političke paralize i očekujemo da će svi politički akteri sarađivati ​​u dobroj namjeri kako bi osigurali dobro funkcioniranje javnih institucija. Također, pozivamo političke aktere da ne propuste priliku koju 2021. godina predstavlja za provođenje prijeko potrebnih reformi“, pojasnili su Faktoru iz Delegacije EU-a u BiH.

Sada ćemo se vratiti na pismo hrvatskog ministra Grlića-Radmana koji je kazao da je nužno da Izborni zakon bude promijenjen tokom 2021. godine.

Zabrinut sam da će, ako se ta prilika propusti, doći do velike političke krize 2022. godine, koja će paralizirati političke institucije u zemlji i zaustaviti cjelokupni proces reformi“, naveo je Grlić Radman, čiji je “non paper” o izmjenama Izbornog zakona u BiH podržao šef Delegacije EU – Johann Sattler.

 

Kolumna Vildane Selimbegović: Bosanska avantura Valentina Inzka

Jedva sedmicu uoči oproštaja sa Uredom visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Valentin Inzko je održao obećanje još poodavno dato u Srebrenici: nametnuo je zakon o negiranju genocida. I odmah se na njega sručio bijes Milorada Dodika, člana državnog Predsjedništva i lidera SNSD-a. U još nepoznatoj ulozi – možda kao nevladin aktivista? – Dodik se bacio na prikupljanje potpisa za peticiju, kojom – vjerovali ili ne – kani odbaciti izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH, u kojem je visoki predstavnik intervenirao da bi – konačno – u Bosni i Hercegovini, kad već ne može drugačije, zabranio bacanje soli na još otvorene ratne rane.

Šta je sporno

Pravno sročeno to izgleda ovako: svakom ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin sljeduje kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. S obzirom na to da se dopune odnose na presude donesene od 8. augusta 1945. godine, odnosno na sve one Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili Suda u BiH, to u praksi znači da stratišta – od Jasenovca i Donje Gradiške do Srebrenice – ispadaju iz arsenala predizbornih i izbornih kampanja, kao i inih andrićgradskih koloritnih zabava.
Šta je sporno? Iz perspektive žrtava – bile one bošnjačke, srpske, hrvatske, jevrejske – stradalih u Drugom svjetskom ratu ili ovim našim ratovima devedesetih, od ruke mupovaca ili vojnika RS-a, Hrvatske vojske, HVO-a ili Armije RBiH, to je konačno garancija porodicama da se posmrtni ostaci njihovih najdražih neće premetati po gozbama i soframa političkih lidera i služiti kao obećanje za neke nove ratove i podjele. Šta se onda čekalo do sada? Kako god to naivno zvučalo, bit će da su svi Inzkovi prethodnici (s izuzetkom Miroslava Lajčaka, koga je bolje ne komentirati) vjerovali da će demokracija pobijediti i da će birači, narod, nevladine organizacije i sva sila modernih aktivista dobiti bitke za puteve, vodovode, kolektore i ina čudesa i tako prisiliti nacionaliste na povlačenje. Očekivali su – ili su se tek tješili – da će Parlament BiH, oni silni zastupnici što i predobro žive od nacionalizma, dići ruke protiv svog i blagostanja partijskih lidera i pokazati pijetet prema onima za koje su – u intermecima bitke za gomilanje vlastitog bogatstva – uobičavali reći kako su njihove svetinje, ne osvrćući se pritom što porodice tih svetinja jedva sastavljaju kraj s krajem, a djeca traže sreću bježeći odavde glavom bez obzira. I sam Inzko je godinama – više od 12 – pokušavao ubjeđivanjima i obećanjima privoljeti političare da makar malo odmaknu od ogledala i okrenu se napretku svih. No, nije Inzko kriv što je demokracija ostala nenaučena lekcija. Krivi su njegovi nalogodavci i ona famozna politička klima za koju se on tako zdušno zalagao u BiH.

Inzko skinuo Schmidtu teško breme 

Odlukom da zabrani negiranje genocida i svih ratnih zločina visoki predstavnik spasio je obraz Evropi i pokazao politički sluh za novu fazu ujedinjene borbe Zapada za demokraciju i ljudska prava na planeti. Svom je nasljedniku Christianu Schmidtu skinuo teško breme na početku mandata, ostavljajući mu priliku da se zajedničkim snagama sa šefom Misije EU u BiH Johannom Sattlerom izbori da Bosna i Hercegovina konačno napravi iskorak iz učmale politikanštine i ćorsokaka ucjena i pritisaka. Domaćim pozicionim političarima je poslao poruku da ako hoće da opstanu, ne mogu jedan bez drugog ni drugi bez trećeg, a opozicionim da nikako nije dovoljno biti samo protiv SNSD-a, HDZ-a i SDA, odnosno da ako hoće vladati, moraju nešto i uraditi, a ne samo vjerovati da će kao mlađi i ljepši zamijeniti postojeće. I konačno, ovom odlukom visoki predstavnik povukao je potez koji UN u nadmoćnoj većini mora podržati. Čak jačim intenzitetom od one suzdržanosti kojom je odbačena Rezolucija Rusije i Kine u Vijeću sigurnosti, a koja je ispod žita trebala omogućiti rok do kojeg su povampireni ratni apetiti dobijali mandat da izdrže, a potom da navale na Bosnu i Hercegovinu bez ikakvih (OHR) ograda.
Na kraju, ali nimalo manje važno, Valentin Inzko svoju bosansku avanturu završava uzdignuta čela, o čemu svjedoči i njegova ponuda da je spreman novac, za koji ga preko srbijanskih medija optužuje Dodik da je primio za donošenje zakona o negiranju genocida, uplatiti u dobrotvorne svrhe onog časa kad legne na račun. Zna Inzko koliko su Dodikove bahate procjene neutemeljene: zar nije najbolji dokaz ona vika kako je Vučić politički pobačaj? Predsjednik Srbije šuti, ostavljajući Dodika njegovom partijskom jaranu i lideru HDZ-a BiH koji se buni, iako je zvaničan stav Hrvatske drugačiji. Što će reći da je diferencijacija počela. I iako neće biti okončana do Inzkova odlaska i stupanja zakona na snagu, imat će jasne okvire u kojima će političari moći da djeluju. A Bosanci i Hercegovci da lakše dišu.

Janusz Bugajski’s Washington View: Balkan Flashpoints Benefit Moscow

The stage is set for new crises in the Western Balkans that could turn violent. A combination of European Union inadequacy, American inattention, and mounting local tensions have empowered Serbia’s nationalist government to escalate claims to neighboring territories. The region is brewing with unresolved disputes that provide a treasure trove of opportunities for Moscow even as it is losing the war in Ukraine.

The Kremlin views the Balkans as a strategic asset where it can undermine the role of Western institutions and claim that NATO has failed to ensure stability. Putin’s primary ally in the region is Aleksandar Vučić with whom he has a symbiotic relationship. Moscow assists Belgrade in building the “Serbian World,” according to which all Serbs should live in one enlarged state. In return, Serbia enables Russia to expand its regional reach through energy deals, intelligence penetration, military collaboration, and disinformation. In recent moves, Belgrade has signed a new gas supply deal with Russia’s Gazprom and is once again broadcasting Kremlin propaganda TV channels RT and Sputnik despite their Europe-wide ban.

Interior Minister Aleksandar Vulin’s recent visit to Moscow underscored Belgrade’s firm support for Russian imperialism in return for Kremlin help to freeze Kosova and to defend Serbia in case of a direct confrontation with NATO. While the Serbian media launches constant disinformation against Kosova, Vučić is recycling justifications that led to war and genocide in the 1990s when he served as Milosevic’s information minister. The notion that Serbs are persecuted in Kosova is also supposed to mirror Russia’s manufactured claims against Ukraine.

The EU-mediated talks between Belgrade and Prishtina may register some agreements, as with the recent deal on free movement, but without a firm deadline for inter-state recognition they will continue indefinitely. Vučić and Putin play the Kosova card to rally nationalists and generate disputes. Belgrade and Moscow calculate that stirring conflict in northern Kosova will distract Western officials from making any hard decisions on mutual recognition for fear of violence.

Moscow also works closely with the head of the Serbian entity in Bosnia-Herzegovina, Milorad Dodik, whose stated ambition is Bosnia’s partition and the creation of another Serbian state. Moscow provides him with various forms of economic, military, and propaganda assistance. Half-hearted EU sanctions have failed to deter Dodik, while the ambitions of Croatian nationalists to create a third ethnic entity in Bosnia have also helped him and his patrons in Moscow. Paradoxically, moves to undermine Bosnian integrity have been assisted by the Office of the High Representative (OHR) whose officials evidently fail to understand that consolidating ethnic fiefdoms in Bosnia through slanted elections is a recipe for armed conflict.

Montenegro is also being destabilized through an assault on its independent institutions by Serb nationalist parties closely allied with Russia’s regime. This has included recent demands for Serbian autonomy in some southern municipalities. Unfortunately, the belief among Western governments that alleged anti-corruption campaigners would make effective government leaders has backfired. The short life of the Dritan Abazovic government is not surprising given its willingness to undermine Montenegrin sovereignty by signing privileged deals with the Serbian Orthodox Church – an organization that does not recognize Montenegrin statehood. Moreover, claims that the government was combating corruption ring hollow and hypocritical when its closest allies have been parties and religious leaders corrupted by Moscow and colluding with Serbian officials. An investigation of the illicit Russian connections of each major political player would be a worthy cause for Montenegrin journalists and NGOs, as well as for all other Balkan states.

Albania may also be pulled into a regional conflict through Russian subversion. The recent penetration of Albanian military facilities and attacks on three soldiers is a clear provocation to unsettle the country and create more problems for NATO. The base attack was intended to spark conflicts between government and opposition and divert attention away from Serbia’s irredentist campaigns. Tirana’s support for the Open Balkans initiative, a geostrategic project designed to raise Serbia’s regional role and Moscow’s economic penetration, will not ensure Albania’s immunity from conflict.

Claims by some EU leaders for Europe’s “strategic autonomy” sound absurd when they are incapable of ensuring security in a region that wants to join the EU. The Union has dragged its heels on accession talks with North Macedonia and Albania while membership for Bosnia and Kosova is a distant prospect. Stability in North Macedonia has been undermined by EU member Bulgaria whose government remains stuck in irresolvable historical disputes with Macedonia and is unwittingly helping Moscow to further unsettle the region. The EU also placates Vučić instead of asserting that it will terminate any pre-accession funds to Serbia unless the government abides with the EU consensus in sanctioning Moscow for its invasion of Ukraine.

The Biden administration is also allowing Russia to infiltrate the region by accepting Vučić’s assertions that he is pro-Western and does not want to alienate his supporters by sanctioning Russia. It is worth remembering how Washington was initially fooled by Slobodan Milošević when he claimed to be a guarantor of peace and Yugoslavia’s integrity in the early 1990s. The time for balancing is over – either Serbia is a European state or it is aligned with an imperial Russia that seeks to dismantle the Western world.

To avoid a new conflagration, the targets of Serbia’s aggressive policies also need to be fully defended. Both Bosnia-Herzegovina and Kosova need a pathway to NATO membership and the pro-Western forces in Montenegro need firmer support that would sideline the pro-Moscow nationalists promoted by Vučić. Without a clear roadmap to ensure regional security, Washington and Brussels will find themselves trying to put out more fires instead of disarming the arsonists.

 

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, has just been published and will be available in hard copy in September.

Zaključci prođoše, Kvinta poziva na dijalog i “borbu protiv korupcije”: Može li se u Berlinu i Londonu o institucijama Njemačke i Britanije pregovarati sa likovima poput Nenada Stevandića?

“Imate li, negdje, prostor u Sarajevu gdje bismo 9. januara mogli održati akademiju povodom dana Srpske”, upitat će me u petak Nenad Stevandić, netom nakon završene konferencije za novinare  na kojoj su on i Milorad Dodik saopćili da će, bez obzira na povlačenje opozicije, Narodna skupština RS usvojiti zaključke kojim će formalno pokrenuti proceduru rušenja institucija BiH.

“Imam”, odgovorit ću Stevandiću.

“A gdje”, upitat će lider “Ujedinjene Srpske”, poznat po tome što je, kao SOS-ovac Jovice Stanišića, sa heklerom na ramenu etnički čistio Kotor Varoš od Bošnjaka i Hrvata.

“U Centralnom zatvoru. Tamo biste trebali obilježiti dan RS. A ako vam je draže”, nastavit ću u prisustvu trojice kolega iz “sarajevskih medija”, “možete i u Istočnom Sarajevu, u državnom zatvoru”.

Kasnije ću, ipak, saznati da ne može. Pritvorski kapaciteti državnog zatvora u Vojkovićima su popunjeni. Za samo devet dana, primijetit će u svojoj emisiji Pečat novinari RTRS-a, “osamnaest uhapšenih Srba”. Uglavnom osumnjičenih za ratne zločine počinjene 1992. godine.

Godina je 2021. BiH je, opet, u fokusu svjetskih medija, govori se o novom ratu, američki zvaničnici pominju “moguću intervenciju”, ruski, pak, pružaju zaštitu Miloradu Dodiku i njegovoj politici, na Palama se usvajaju strateški dokumenti, koje, potom, provode “organi Srpske”. Sve podsjeća na 1992. godinu. Čak je i Nenad Stevandić tu. Nedostaju mu tek crvena beretka i hekler u ruci da bi slika iz ‘92. bila potpuna. No, pripadnici Žandarmerije, koji su u petak, sa dugim cijevima dežurali ispred zgrade Narodne skupštine RS, daju osjećaj “sigurnosti” onima što su u sali glasali za zaključke kojim su, koliko god neko tvrdio da je blef, formalno-pravno započeli proces rušenja institucija.

“Tačka razlaza nije u cilju, nego u putu”, ispalit će na sjednici Narodne skupštine RS Nenad Nešić, “opozicionar” koji nije podržao zaključke koje je prethodno predložio SNSD sa partnerima.

Cilj je, dakle, isti. I poziciji i opoziciji. Cilj je rušenje institucija BIH. Jedina razlika je, priznat će Nešić, u tome što se opozicija ne slaže da se na ovaj načini institucije države BiH mogu urušiti “bez rata”.

“Danas, bez obzira što je legitimno da to tražimo, da iziđe se iz sistema PDV-a, da može da kontroliše svoj dio granice, da kontroliše ili da vrati pravosudni sistem potpuno u nadležnost RS, da to učini bez rata, ja mislim da se grdno vara”, bit će još iskreniji predsjednik SDS-a Mirko Šarović.

Bez obzira na to, Milorad Dodik i Nenad Stevandić su nastavili da pozivaju na mir, provlačeći kroz svoje izjave da su zaključci Narodne skupštine RS idealni kao argument za pregovaračkim stolom sa “službenim Sarajevom”. Da, da, upravo to se moglo iščitati iz njihovih riječi izgovorenih u Narodnoj skupštini RS. Zaključci o prenosu nadležnosti su argument vlastima iz Banja Luke da za pregovaračkim stolom ojačaju svoju poziciju.

Onda se ukazala Kvinta. Da nam poruči da pregovori nemaju alternativu i da će zaključci, pazite sada dobro, “omesti borbu protiv korupcije”.

“Povećanje tenzije i blokade funkcioniranja institucija dovest će do restrikcija ekonomskih prilika za građane, odvratiti investicije i omesti u borbi protiv korupcije. Političari iz RS-a i oni u FBIH imaju prilike da nastave dijalog i hitno pronađu rješenje. Ohrabrujemo sve lidere da izgrade međusobno povjerenje tako što će odmah napustiti retoriku podjela i eskalacije i vratiti se u državne institucije u punom kapacitetu, gdje mogu razgovarati i o pitanjima neslaganja”, saopćit će ambasadori SAD-a, Velike Britanije, Njemačke, Italije, Francuske i EU.

Otkud u saopćenju “političari iz Federacije”? Po kojem su osnovu oni krivi za to što je Narodna skupština RS usvojila zaključke kojim je počela proces rušenja institucija BiH? I, da li se u bilo kojoj državi, od ovih pet koje su izrazile zabrinutost, može pregovarati o “smanjenju kapaciteta vojske” i ukidanju ustavnih ili vrhovnih sudova? Ne može, naravno. I ne treba. Ali zašto onda ambasadori Kvinte, pojačani Johannom Sattlerom, od “političara iz Federacije” traže da se vrate dijalogu i “hitno pronađu rješenje”? Koje je to rješenje? Ukidanje Ustavnog suda BiH? Ukidanje Oružanih snaga BiH? Smanjenje ovlasti pravosuđa BiH i prestanak “progona Srba” optuženih za ratne zločine? Koje je “srednje rješenje” za to? I treba li i može li se, uopće, o tome pregovarati? Može li se pričati o “borbi protiv korupcije” dok vam u državnom Parlamentu sjedi Nenad Stevandić, bivši Stanišićev SOS-ovac koji je u haškim optužnicama označavan kao dio udruženog zločinačkog poduhvata koji je etnički očistio RS i na kraju počinio genocid u Srebrenici? Može li se pričati o borbi protiv korupcije dok vam širom RS-a crtaju murale sa likom Ratka Mladića? O kakvoj borbi protiv korupcije možemo pričati kada Narodna skupština RS usvaja zakone kojim dozvoljava negiranje genocida i drugih presuđenih zločina u BiH?

Vratimo se dijalogu, poručit će nam Kvinta. Usvajanje zaključaka i “retorika podjela”, stava su ambasadori, “odvraćaju se investicije”. Ne, baš. Usvajanje zaključaka ne odvraća investitore. Usvajanje zaključaka urušava institucije BiH. I, nije cilj poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske bio da “skrenu pažnju sa ozbiljnih životnih pitanja” i “vlastite korupcije”. Njihov cilj je bio da razore Bosnu i Hercegovinu. Shvatio je to, čak, i Damir Mašić, SDP-ovac koji proteklih godina tvrdio isto što i ambasadori Kvinte tvrde sada.

“Kome i dalje nije jasno da Dodik nakon današnjeg izlaganja u NSRS definitivno najavljuje vandalski napad na teritorijalni integritet i suverenitet države BiH, a samim tim i na mir i stabilnost u našoj zemlji, taj je ili glup ili lud”, napisao je Mašić na svom Twitter nalogu.

Ambasadorima Kvinte, čini se, to očito nije jasno, pa zato na dijalog pozivaju i političare iz Federacije. A znamo da ambasadori nisu ni glupi ni ludi. Ali šta su onda? Samo ambasadori na privremenom radu u Bosni i Hercegovini.  Oni će se, prije ili kasnije, vratiti u svoje matične zemlje. Tamo nema pregovora o “smanjenju kapaciteta” državnih institucija. Tamo nema ratnih zločinaca u državnom Parlamentu. I tamo zvaničnici, barem ne javno, ne slave holokaust i ne slikaju murale Adolfa Hitlera. Tamo se pritvaraju oni koji ruše državu. Tamo se zatvara i Žilijen Asanž, jer je država procijenila da on svojim radom ugrožava državne institucije.

No, ovdje ambasadori tih država traže da se za pregovarački sto sjedne sa Nenadom Stevandićem. Samo izvolite.

Washington View: Battle for the Balkans in 2021.

2021will be a year of rising conflicts between the West and Russia for the future of the Western Balkans. A new U.S. administration has promised to restore and rebuild trans-Atlantic relations, while a resurgent Russia has vowed to stretch its imperial reach at the cost of Western unity.

Unsurprisingly, the election of Joe Biden is generating anxiety in Moscow that Russia’s European ambitions will be more directly challenged by Washington. While in recent months the Donald Trump administration has focused on withdrawing American forces from Europe and avoiding embroilment in any new conflicts, the Kremlin fears that President Biden will re-engage in disputed regions such as the Western Balkans in pursuit of Western integration.

The recent tour of the Balkans by Russia’s Foreign Minister Sergei Lavrov demonstrated Moscow’s disquiet. In practice, Lavrov’s statements about the significance of the Balkans projected Russia’s own aspirations on to the U.S. He claimed that some Western countries “would like to turn this part of Europe into an arena of geopolitical confrontation and create new dividing lines.” That is precisely what the Kremlin has been trying to accomplish to prevent the remaining Western Balkan countries from settling their internal and external disputes and qualifying for NATO and EU membership.

On his political pilgrimage in mid-December, Lavrov targeted two countries that enable Moscow to pursue its regional “divide and conquer” strategy – Bosnia-Herzegovina and Serbia. During a controversial visit to Bosnia, Lavrov openly opposed the country’s membership in NATO by stressing the alleged “military neutrality” of the Serbian entity inside Bosnia. In reality, decisions on international alliances can only be made by the central government in Sarajevo and not by entity leaders or foreign agents such as Lavrov.

Unsurprisingly, the Bosniak and Croatian members of the country’s presidency pointedly refused to meet with Russia’s Foreign Minister and called his visit disrespectful toward their country. They criticized him for meeting first with Milorad Dodik, the Serbian member of the presidency, and for interfering in Bosnia’s internal politics. Lavrov responded by claiming that both presidents were acting on instructions from outside powers – a standard Soviet and Greater Russian accusation in dismissing the sovereignty of smaller countries.

Lavrov asserted that the Dayton Agreement that ended the war in November 1995 should not be changed despite “calls from abroad.” Moscow is clearly alarmed that American and EU officials will be exploring constitutional formulae that can end Bosnia’s painful paralysis. Many now recognize that Dayton is stifling the country’s development and any realistic prospects for EU integration. Hence the Kremlin’s enduring support for the outdated agreement. Lavrov’s attack was evidently in response to Biden’s recent statement that efforts to construct a functional multi-ethnic Bosnian state remain incomplete, while he committed the U.S. administration to assist in its completion.

Moscow will continue to vehemently oppose Bosnia’s progress into the EU, as this could limit Russia’s economic penetration and political corruption. Lavrov offered various economic incentives to Banja Luka, including joint projects with Russian companies in gas infrastructure that would make the Serbian entity increasingly dependent on Moscow. Lavrov also called for the closure of the Office of the High Representative (OHR), which oversees the civilian implementation of Dayton, a move that would further embolden RS leaders to defy the central government and threaten secession. Separatism remains a valuable card for the Kremlin that it can play if its efforts to keep Bosnia divided and dysfunctional are seriously threatened.

Lavrov’s subsequent visit to Belgrade sent a strong signal of Kremlin support for Serbian President Aleksandar Vučić. Moscow is anxious that Biden and his national security team will press Vučić to recognize Kosova as an independent state, accept a more integrated Bosnia-Herzegovina, terminate Serbia’s political interference in Montenegro's internal affairs, and curtail Serbia’s regionally destabilizing links with the Russian regime.

As in Bosnia, Lavrov spotlighted projects that intensify Russia’s inroads into Serbia’s economy, including the Turkish Stream gas pipeline, the Belgrade-Novi Sad high-speed railway, and the Djerdap 1 hydroelectric power plant. In their visit to the Saint Sava Cathedral, in which a letter from President Vladimir Putin was read out, Vučić and Lavrov also highlighted the tight links between the Russian and Serbian Orthodox Churches, both of which promote Russian and Serbian territorial revisionism.

In a third avenue for Russia’s regional subversion, Bulgaria’s blockade of EU accession talks for North Macedonia directly assists Moscow. The beleaguered government in Sofia is trying to gain public support by fanning historical and identity disputes with Skopje. But its actions serve the Kremlin in three ways: preventing North Macedonia’s progress into the EU, expanding inter-state disputes in the Balkans, and mobilizing the pro-Russia lobby in Bulgaria.

This provides Moscow with a third potential proxy in the region, together with Serbia and the RS. Moscow is also calculating that the new coalition government in Montenegro will stall or reverse the country’s Western course and ignite fresh disputes with neighbors.

Even while it is planning to further disrupt the Balkans, Moscow will seek rapprochement with the Biden administration, as it does with every incoming U.S. President. The purpose will be to convince Washington to disregard the Kremlin’s unilateral gains in its foreign offensives during the previous four years and to delude Washington into believing that a new grand compromise with Russia will avert future conflicts.

The Biden administration will have the opportunity to reassert enduring American and European values and interests throughout the Balkan peninsula. A core component of such a strategy must focus on repelling damaging Muscovite influences and exposing the escalating failures of the Russian Federation. 2021 promises to be a year of reckoning between two distinct visions for the Balkans – a cooperative and successful region under a NATO umbrella or an unstable peninsula exposed to negative Russian and Chinese manipulation.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

Analiza Seada Numanovića: Nakon oduševljenja, pripremite se za nove frustracije!

“Komisija, stoga, preporučuje da Vijeće da Bosni i Hercegovini status kandidata, uz razumijevanje da se poduzmu sljedeći koraci:

– prioritetno usvoji izmjene i dopune integriteta u postojećem zakonu o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću;

– usvojiti novi zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću i usvojiti zakon o sudovima Bosne i Hercegovine;

– usvojiti zakon o sprječavanju sukoba interesa;

– preduzimanje odlučnih koraka na jačanju prevencije i borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala;

– odlučno unaprediti rad na osiguravanju efektivne koordinacije, na svim nivoima, upravljanja granicom i kapaciteta upravljanja migracijama, kao i obezbeđivanja funkcioniranja sistema azila;

– osigurati zabranu torture, posebno uspostavljanjem nacionalnog preventivnog mehanizma protiv torture i zlostavljanja;

– garantirati slobodu izražavanja i medija i zaštitu novinara, posebno osiguravanjem odgovarajućeg sudskog postupanja u slučajevima prijetnji i nasilja nad novinarima i medijskim radnicima;

– osigurati rezultate u funkcioniranju na svim nivoima mehanizma koordinacije o pitanjima EU, uključujući razvoj i usvajanje nacionalnog programa za usvajanje acquis-a EU.

Komisija je spremna nastaviti podržavati napore Bosne i Hercegovine na njenom evropskom putu daljim uključivanjem u politički dijalog i uspostavljanjem političkog foruma na visokom nivou za praćenje implementacije gore navedenih koraka i izvještavanje o daljem napretku na terenu.

Ispunjavanje 14 ključnih prioriteta omogućit će Komisiji da preporuči otvaranje pregovora o pristupanju EU sa Bosnom i Hercegovinom”.

Šta prvo primjećujete da nema?

Evropska unija, kao dio Zapada, u nizu pokušaja u proteklim godinama, borila se sa reformom Izbornog zakona Bosne i Hercegovine.

Tone i tone mastila potrošeno je na pisanje svakojakih prijedloga, analiziranje modela, pravljenje varijanti i podvarijanti… Održane su i stotine sastanaka. Jedan od njih bio je i na najvišem nivou, junski samit sa predsjednikom Evropskog vijeća Charlesom Michelom…

Izborne reforme nema!

Zasigurno su građani Bosne i Hercegovine euforični danas.

x

Nakon godina samo crnih i ružnih vijesti, danas je stigla i jedna (naizgled) dobra – odlična vijest!

Bez namjere da kvarimo raspoloženje, moramo ukazati na slijedeće:

Evopska komisija jeste preporučila davanje kandidatskog statusa BiH.

Mnogi su se tome nadali i priželjkivali. Malo ko je uopće vjerovao u ovakav scenarij.

Nakon godina razočarenja, “nešto” se ipak desilo.

A to što se desilo vrijedno je (samo) na psihološkoj ravni. A i to nešto ipak znači!

A kome je to Evropska komisija preporučila dodjeljivanje kandidatskog statusa BiH?

Evropskom vijeću!

To tijelo koje čine premijeri ili predsjednici 27 država je konačni organ za sve (bitne) odluke Evropske unije.

Evropsko vijeće će o preporuci Evropske komisije raspravljati 15. i 16. decembra.

Iako je sam Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine ka EU, ustvari popis loših i gorih vijesti, šanse da se preporuka Komisije prihvati rastu iz dana u dan, piše politicki.ba.

Među državama koje su zahtijevale kandidatski status za BiH, bez bilo kakvih uslovljavanja, prednjačile su Slovenija i Austrija. Priključila im se Češka, Slovačka, Poljska, ali i Mađarska.

Hrvatska je isto bila vrlo glasna u zahtjevu da BiH ima ovakav status.

No, šta sada, nakon što se izborna reforma ni ne pominje?

Premijer Andrej Plenković uložio je jako puno u taj proces. Morao se pohvaliti javno da je “diskretno” radio i sa Christianom Schmidtom na amandmanima koji su doveli do Bonskih ovlasti 2. oktobra. Tokom jučerašnjeg susreta sa Draganom Čovićem, predsjednikom HDZ BiH opet je ponovio “legitimno predstavljanje”.

Istovremeno, on godinama vidi kako najprije Grčka, a potom Bugarska, uspješno destruira (Sjevernu) Makedoniju na evropatlantskom putu te države.

Neka niko nema iluzija da će Plenković koristiti slične mehanizme. I zato što vidi da to u evropskim institucijama prolazi i zato što smatra da tako treba i zato što – i kada bi smatrao da ne treba (a smatra, ponavljam!) ima Zorana Milanovića koji će mu intenzivno “krv piti”.

Stoga – kandidatski status jeste dobra vijest, bitno je, vrijedno, trebalo nam je nešto. Ali, to je tek početak muka u kojima će Hrvatska u narednim mjesecima i godinama igrati jako važnu ulogu.

Nakon opravdanog oduševljenja, pripremite se za nove frustracije.

Kolumna Vildane Selimbegović: Nermin Nikšić, lider kompenzacijskih lista

Prije koji dan, naša vjerna suradnica Nada Zdravič skrenula mi je pažnju na vijest iz Švicarske: u tamošnjoj Asconi je Kaja Kallas, premijerka Estonije, primila Europsku nagradu za političku kulturu 2022. koju dodjeljuje Zaklada “Hans Ringier”. Ovom nagradom odaje se počast velikanu europske kulture slobode. Riječ je o 16. europskoj nagradi vrijednoj 50.000 eura, koju su već dobili, između ostalih, Jean-Claude Juncker, Jürgen Habermas, Mario Draghi, Frank-Walter Steinmeier, a iz regiona Boris Tadić. Kaja Kallas je hrabra žena, čulo se prilikom uručenja nagrade, uz naglasak da je i mnogo više od toga: “Estonska premijerka predstavlja hrabrost male zemlje u opasnim vremenima. Ona poziva na odlučan otpor Zapada protiv Putinovog nepravednog rata: treba izbjegavati pregovore s diktatorom ‘sve dok Ukrajina ne bude slobodna’. Kaja Kallas govori u ime zemlje jedva veće od Švicarske, koja je, kao neposredni susjed Rusije, ranjiva na agresiju Kremlja i prethodno je 50 godina trpjela nasilnu represiju od strane moskovskog režima. Zajedno s 1,3 milijuna estonskih građana, državnica stoji, ako hoćete, na čelu slobode u zapadnom svijetu.” Ignazio Cassis, predsjednik Švicarske Konfederacije, odajući priznanje dobitnici, insistirao je na njezinom prepoznavanju nepravde, borbi za ljudska prava i snažnom zalaganju za zapadne vrijednosti, te poentirao: “Demokracija je održavanje istine živom. Ali ako to želimo učiniti, moramo imati hrabrosti otkriti ono što je lažno.”

Svako poređenje s nama je ne samo dozvoljeno već i poželjno. Tim prije što smo posljednjih dana zatrpani besjedama o političkoj (ne)kulturi visokog predstavnika Christiana Schmidta zato što je u Goraždu burno reagirao bukvalno optužujući domaće političare da lažu, te im usput očitao lekciju zbog godina nerada i nespremnosti da se i oko čega dogovore. “Smeće, potpuno smeće”, bjesnio je Schmidt i, kako to kod nas biva, našao se u epicentru debate zbog svog emotivnog ispada, umjesto onih o kojima je govorio. Priliku je, očekivano, prvi zgrabio lider SNSD-a Milorad Dodik, kome je visoki predstavnik tog dana, kada je otputovao u Goražde, sa stranica Večernjeg lista zaprijetio sankcijama. “To se odnosi na ove iz Federacije”, protumačio je goraždansku epizodu zadovoljni Dodik uz objašnjenje: “Nas poziva na rakiju, da pijemo, što znači da smo mi dobri momci.” Taj Dobri Momak do sada je bezbroj puta ponovio da je Schmidt nelegalan i da ga on i Rusija ne priznaju. No, ni vjerni botovi bošnjačke, ali i probosanske opcije nisu ostali izvan terena, nadigli su neviđenu dreku o nediplomatskom potezu čak tražeći ostavku visokog predstavnika, iako su do jučer pisali pisma UN-u tvrdeći da nam Ured OHR-a i dalje treba.

Zar zaista iko u ovoj zemlji vjeruje da bi nakon Schmidta došao novi Schmidt? I otkud uopće pravo bilo kome s domaće političke scene da priča o političkoj (ne)kulturi referirajući se na bilo čiju izjavu? Ovdje političari – listom – varaju svoje birače i ne trepnuvši, međusobno se olajavaju i vrijeđaju, a svoje neistomišljenike redovito progone, podmeću im i obračunavaju se s njima koristeći smećarski jezik. Problem je, valjda, što smo oguglali, pa ih i ne mjerimo aršinima zapadnih vrijednosti u koje se tobože sami zaklinju i ovih dana, kada se nedvosmisleno obračunavaju sa cijelim zapadnim svijetom, podvaljujući nam kukavičije jaje o Istoku punom razumijevanja za njihove (autoritarne) ambicije. A one su postale bjelodano jasne – cilj je opstati na vlasti i(li) barem dovoljno joj blizu da bi se sačuvali lagodni životi moćnika, političkih probisvijeta i cijele bulumente poslušnika koji za njih dižu graju o neprijateljima koji su uvijek drugi i drugačiji i koji ih tobože sprečavaju da nas povedu putem reformi i euroatlantskih integracija. Borbu protiv korupcije ne vrijedi pominjati, jer su korupciju utkali u svaku poru društva, a do ljudskih prava im je stalo manje nego do lanjskog snijega. Ko su zapravo uzori naših političara? Dodik i Čović ne kriju naklonost spram Putina, Izetbegović bi da bude Erdogan, i to već odavno svi znamo, no ko je kandidat za našu Kaju Kallas? Imamo li ga uopće?

Estonska premijerka je dugogodišnja zagovarateljica liberalnih vrijednosti, demokrata po uvjerenju, beskrajno odana reformama, braniteljica malih i srednjih preduzeća, posvećena digitalizaciji i posebno odana zaštiti potrošača i stvaranju prilika za mlade ljude. Ako naše nacionalne vođe u ovom opisu ne možemo pronaći, a ne možemo, na šta bi ličio pokušaj da Kaju sklopimo od opozicije? Tu se na scenu vraća stara priča o lijevom bloku, partijama koje bi i po programu trebale biti najsličnije Stranci reforme na čijem je čelu estonska premijerka. Iz Republike Srpske za lijevi blok se eventualno kandidira PDP, a iz Federacije SDPBiH, Demokratska fronta i Naša stranka, te opet eventualno Platforma za progres Mirsada Hadžikadića. Kako god, SDPBiH bi po svojoj tradiciji, značaju u društvu i antifašističkim tekovinama koje voli priskrbiti sebi kao u grunt zapisane, makar onda kada to vođstvu partije odgovara, trebao – da ne kažem morao – biti snaga koja predvodi ovaj blok, okuplja ga, jača i širi. Radi li to SDP?

Umjesto senzibiliteta spram nacionalnih i ljudskih prava, jurišao je na OHR, takmičeći se sa SDA od koje smo proteste mogli očekivati, ali ne i od partije koja zagovara jednakosti. U Kantonu Sarajevo, gdje je na vlasti kao dio Trojke, svoje koalicijske partnere koristi za ispričnice i u ministarstvima kojima gospodari, a i to zavisno od potrebe: kada se pravdaju pred organizatorima Povorke ponosa što Kanton u kome je i glavni grad Bosne i Hercegovine nije u stanju donijeti evropski zakon o javnom okupljanju (kakav ima Brčko distrikt), ispod žita prstom upiru u Narod i pravdu, a kada trebaju podržati Našu stranku u insistiranju da se dostojanstveno obilježi stradanje Sarajlija na Kazanima, ispostavi se da je na čelu čitave akcije potpredsjednica partije i SDP-ova gradonačelnica Sarajeva. To je ona ista Benjamina Karić koja je povela hajku protiv mini suknje u glavnom gradu BiH!

Tjedna heftarica Senada Avdića na OBN-u: Ono što političari nazivaju “kompromis, konsenzus, usklađivanje” običan svijet zove “ucjena, reket, šibicarenje”…

PONEDJELJAK, 23. JANUAR

Nemali broj gledatelja i ponešto čitatelja ovih dnevničkih zapisa kada prigovaraju autoru, uglavnom mu dvije stvari zamjeraju. Pitaju me dokle ću komentirati samo politiku i kada ću se konačno pozabaviti nečim vedrim, optimističnim, čega je, tu se slažem, malo u medijima. I evo danas se namjesti pravi, vedar i naglašeno veseo povod stiže sa YouTubea: sarajevska grupa „Helem Nejse“ predstavila je svoju novu pjesmu „Ruža“ koju je snimila sa sjajnom Amirom Medunjanin. Projekat, a ni o čemu manjem se ne radi u njihovom slučaju, „Helem Nejse“ posljednjih je godina nametnuo kao jedan od najvažnijih ovdašnjih popkulturnih fenomena. Oni nisu ograničeni samo na muzičku produkciju, podjednako uspješno se bave animiranim filmovima, duhovitim, angažiranim i originalnim komentarima aktuelnih prilika. Radijski angažman njihovih članova nametnuo je poređenje ove grupe kreativnih momaka sa predratnim Nadrealistima i njihovom novoprimitivnom estetikom koja je, također, izlazila izvan okvira muzike i estrade. No, meni se čini da se tu završavaju sličnosti između dvije najzanimiljivije sarajevska omladinsko-kulturne pojave u posljednjih nekoliko decenija.

„Helem Nejse“ vješto mistificira i sakriva svoj identitet, uspješno manipuliraju medijima, društvenim mrežama i zameću tragove. Krajem prošle godine objavljen je album  „Sila moć“ jednog od njihovih članova, poznatijeg kaoBruda iz animiranih filmova. Na njemu se nalazi nekoliko sjajnih rap brojeva u maniru „gangsterskog repa“ oslonjenog na sarajevski prigradski delikventski milje, njegovu i poetiku i leksiku. Pjesma „Usto loš“ sa tog albuma je pravi  minimalistički poetsko-muzički dragulj, himna zaguljenih tinejdžerskih heroja crne hronike. Dok slušate stih iz druge ljubavne-kriminalističke pjesme „Princeza i klošar: „Samo kad bi moja bila to bi tebi bio spas, moj će babo tvoga babu zaposlit’ u „BeHa Gas“, pred oči vam izlazi galerija izetbegovića, asima sarajlića, čovića, dodika, radmanovića, brankovića, novalića, konakovića, nikšića, cerića… čija se mladunčad vjerovatno ovakvim socijalno superiornim dosjetkama udvaraju svojim „princezama“…

Pjesma „Ruža“ je vrlo ambiciozna, lijepo upakovana i pametno smišljena kombinacija, pretapanje ljutog rap brbljanja i punokrvne sevdalinke u kojoj Amra Medunjanin nema premca. Možda je ova ljubavna pjesma nešto najkomercijalnije što je „Helem Nejse“ do sada snimio, a da pritom nije narušena njihova temeljna subverzivna nota. Uz adekvatnu marketinšku i koncertnu promociju „Ruža“ može biti hit koji bi se mogao uporediti za nedostignutim „Godinama“ starim hitom Dine Merlina i Ivane Banfić.

UTORAK, 24. JANUAR

Jučer su članovi Saveza nezavisnih socijaldemokrata iz Istočnog Sarajeva, stranke Milorada Dodika, na konferenciji za medije iskazali nezadovoljstvo izborom srpskih ministara u buduće Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Posebno ih žulja prijedlog njihovog stranačkog šefa da za ministra sigurnosti predloži Nenada Nešića, predsjednika opozicionog DNS-a. Za Nešića tvrde da je upropastio sve čega se dohvatio, od Puteva RS gdje je bio direktor, pa do vlastite stranke koja je doživjela slom na oktobarskim izborima.

Danas je delegacija SNSD-a otišla u Banaj Luku da svoje primjedbe saopći stranačkom lideru i predsjedniku RS Dodiku. Iako su prijetili neposluhom, pa čak i otcjepljenjem od stranke i drugim ultimatumima, nakon sastanka su se ponašali krotko, miroljubivo i kooperativno. Obećali su da će njihov zastupnik u državnom Parlementu sutra glasati za problematičnog Nešića, kao i za sve druge predložene državne ministre. Neki bolji poznavatelji prilika tvrde da je svojim sarajevskim stranačkim kadrovima Dodik nešto obećao i time anulirao njihovo nezadovoljstvo i otpor prema Nenadu Nešiću.

Iako je ime, lik i djelo  Nenada Nešića dobro poznato i drugim političkim akterima u BiH, pa i zastupnicima u državnom Parlamentu, uglavnom u najnegativnijem kontekstu, oni se čak neće ni pobuniti kod svojih lidera zbog toga što moraju glasati za takvu osobu.

Stiče se dojam da kada bi neko od stranačkih lidera buduće koalicije za ministra predložio konja, što je uradio rimski imperator Kaligula, ta bi plemenita životinja sjedila u Vijeću ministara. Rimski imperator nije svog najdražeg konja po imenu Incat imenovao za senatora samo zbog svog ludila, nego i da bi pokazao svoj drski prezir prema ostalim  senatorima i instituciji u kojoj sjede. Pogledajte pažljivo koje su i kakve osobe stranački lideri ugurali u Vijeće ministara BiH i nećete imati dvojbi šta oni zbiljski misle o toj instituciji i dignitetu države čiji je Vijeće ministara najveća izvršna vlast!

SRIJEDA, 25. JANUAR

U bivšem Haškom tribunalu koji se sada zove Međunarodni mehanizam za krivične sudove danas je završeno iznošenje žalbi odbrane i Tužiteljstva u predmetu protiv bivših šefova SDB-a Srbije Jovice Stanišića i Franka Simatovića. U procesu koji traje 20 godina njih su dvojica prije nepune dvije godine u prvostupanjsoj presudi osuđeni na po 12 godina zatvora. Presuda im je izrečena zbog njihovog učešća i zločinima na području Općine Bosanski Šamac tokom 1992. godine. Oni su, prema presudi, kao čelni ljudi SDB-a formirali jedinicu od 20-ak osoba koja je iz Srbije upućena na samom početku rata u Bosanski Šamac gdje je su sudjelovovali u nasilnom preuzimanju vlasti, kao i zločinima nad građanima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.

Odbrana dvojice srbijanskih bezbjednjaka tokom dva dana nije osoporavala zločine koje su počinili pripadnici te jedinice, ona je dokazivala da optuženi Stanišić i Simatovi nisu ništa o tome znali. Tužiteljstvo je to osporavalo, pri tome tražilo i da se Stanišić i Simatović osude i za zločine u Doboju i Sanskom Mostru koje su, također, počinile parapolicijske snage koje je SDB Srbije naoružala i uputila u BiH.

Suđenje Stanišiću i Simatoviću je posljednje za zločine počinjene u BiH i Hrvatskoj. Ono je i zadnja prilika da se preko odgovornosti dvojice čelnika njene Državne bezbednosti utvrdi aktivno sudjelovanje Srbije u agresiji na BiH.

No, vratimo se zločinim počinjenim u Bosanskom Šamcu. Pred Haškim tribunalom već je ranije osuđeno nekoliko lokalnih Srba, čelnika te općine. Prvi čovjek policije u Bosanskom Šamcu Stevan Todorović priznao je svoju krivicu i odgovornost za ratne zločine. Kazao je da je u tom gradu bilo relativno mirno i normalno stanje sve do dolaska Stanišićevih i Simatovićevih dobrovoljaca-specijalaca iz Srbije. Oni su stanovnicima nesrspke nacionalnosti priredili pakao. Slično je tvrdila i odbrana drugih optuženika, poput Sime Zarića, koji je ponavljao tokom suđenja i nakon izlaska na slobodu da on nije mrzio komšije Hrvate i Bošnjake budući da živi i miješanom braku.

Sličan scenario po kojem horde dobrovoljaca iz Srbije dolaze na početku rata u BiH u pojedine općine i siju strah, teror ,zločine, logore, progone nesrpskog stanovništva… bilježimo od prvog ulaska Arkanovaca u Bijeljinu u aprilu 1992, pa do njihovih zločina nad Bošnjacima U Sanskom Mostu 1995. godine. Tužiteljstvo u Haagu je priložilo dokaze da su za ovu drugu ekspediciju Arkanovci plaćeni sredstvima SDB-a Srbije, odnosno tandema Stanišić-Simatović.

I na suđenju odgovornim za zločine u Tesliću koje se mjesecima vodi pred Sudom BiH svjedoci govore isto: sve je i u tom bosanskom gradu bilo relativno mirno dok vlast u njemu nije preuzela specijalna jedinica Miće koja je stigla iz Doboja. Ta jedinica je bila sastavljena od lokalnih kriminalaca, ali oslonjena „idejno“ i logistički na SDB Srbije. Isto je bilo i sa dolaskom Šešeljevaca na prostor Mostara, Belih orlova u Zvornik. Milan Lukić, koji je osuđen na doživotnu robiju zbog zločina u Višegradu, bio je što je dokazano na sudu dugogodišnji pripadnik rezervnog sastava SDB-a Srbije.

Kada bi bila tačna tvrdnja veklikosrpskih propagandista i relativizatora da je navodni građanski rat u BiH bio logična posljedica vjekovne mržnje imanentne ovdašnjim narodima, tada bi bilo sasvim nepotrebno da se šalju eskadroni smrti iz Srbije pod kontrolom tamošnjeg SDB-a da oni raspiruju mržnju. I da podstiču lokalno stanovništvo, „inducirano vjekovnom mržnjom“ na zločine i progone svojih komšija.

Sulejman Tihić, bivši lider SDA, bio je žrtva zločina u Bosanskom Šamcu, odakle je nakon torture prebačen u zatvore u Srbiji. Nakon atentata na Zorana Đinđića, premijera Srbije, također rođenog u Bosanskom Šamcu, Tihić je prepoznao njegovog ubicu Zvezdana Jovanovića: on je kao pripadnik zločinačke kaznene ekspedicije njega i druge građane zlostavljao u Bosanskom Šamcu.

Je li Jovanovića na nasilje prema Tihiću i njegovim sunarodnjacima gonila „vjekovna mržnja“, ili, pak, zadatak kojeg je dobio od beogradskih šefova presuđenih za te zločine u Bosanskom Šamcu. Kako se uopšte može mrziti nekoga koga ne poznaješ?! Ubica iz Crvenih beretki Zvezdan Jovanović je mogao mrziti svoju najpoznatiju žrtvu Zorana Đinđića, zbog njegovih planova da Simatovića i Stanišića i njihove ratne odrede smrti pošalje u Haag. Ali, on i drugi zločinci koje je uputio SDB Srbije definitivno nisu mrzili Tihića i druge Bopšnjake i Hrvate iz Bosanskog Šamca. Oni su bili profesionalne plaćene ubice upućene iz Srbije sa konkretnim zadatkom etničkog čišćenja. I ne samo u Bosanski Šamac. Kako je lucidno napisao profesor Dejan Jović u svojoj nezaobilaznoj knjizi „Rat i mit“: nije mržnja proizvela zločine u ratovima u Hrvatskoj u BiH, nego su ratni zločini prethodili mržnji.

ČETVRTAK, 26. JANAUR

Ubrzo nakon što je 1990. godine Hrvatska demokratska zajednica predvođena Franjom Tuđmanom preuzela vlast, u Zagrebu je izvršen napad eksplozivom na Jevrejsku sinagogu. Osude su stizale sa svih strana, novi režim koji je u predizbornom periodu koketirao sa neofašizmom i antijevrejskim sentimentima teško je kompromitiran u mnogim važnim međunarodnim diplomatskim centrima.

Nakon izvjesnog vremena, hrvatske policijsko-obavještajne strukture su otkrile da je diverziju na jevrejskoj imovini izvela grupa obavještajaca-diverzanata formirana od Kontraobavještajne službe JNA. Grupa se nazivala Opera i stajala je iza još nekih destruktivnih akcija u Hrvatskoj koje su imale za cilj kompromitiranje vlasti te zemlje. O tim suberzivnim aktivnostima JNA u Hrvatskoj i BiH najiscrpnije je je govorio bivši obavještajac JNA Mustafa Čondić. On je o tim događajima svjedočio u Haagu na suđenju Slobodanu Miloševiću, te u kasnijim medijskim intervjuima.

Prije nekoliko dana u Švedskoj je na protestima građana zapaljen Kur'an, što je zgrozilo cjelokupnu svjetsku javnost, a pogotovo islamske države. Turske vlasti najavile su oštre sankcije, pored ostalog i blokadu ulaska Švedske u NATO Savez.

Danas su švedski istražni organi objavili da iza paljevine muslimanske Svete knjige stoji izvjesni problematični Šveđanin kojem je jedan drugi lik, također poznat policiji,  platio da počini taj pirotehnički akt. A taj naručitelj i financijer, pišu mediji, je bio dugogodišnji suradnik ruske medijske kuće Russia Today od koje je godinama dobijao izdašne financijske injekcije. Uvijek kod ovakvih idiotskih incidenata istraga najprije utvrđuje ko od njih ima koristi. Od ovog vandalizma je naravno korist imala samo Rusija, kojoj je cilj da Švedsku konfrontira sa islamskim svijetom, prije svega Turskom, i na taj način udalji od integracije u NATO Saveza.

Dugo se vjerovalo kako su priče u masivnom ruskom malignom utjecaju na globalne procese pretjerane, te da su tvrdnje o hibridnom ratu protiv ostatka svijeta stvar naučne fantastike. Pokazalo se da to uopće nije bilo preuveličavanje. Prema nekim procjenama na takozvanim „farmama trolova“ koje vode informatičke bitke u Rusiji zaposleno više od 150 hiljada ljudih, sjajno obučenih i izdašno plaćenih. Režimski mediji popot Sputnika i RT samo su jedan od rukavaca propagandnog djelovanja ruske države prema inostranstvu i tek djelomice prema svojoj javnosti.

Kada danas na otvaranju svog privatnog filmskog festivala slavni reditelj kaže da oni „afirmišu umjetnost“, dok neki drugi gotive tenkove Leopard,  iz njega ne  govori autor velikih filmskih ostvarenja, niti šef Festivala. On se tu pojavljuje kao stalni suradnik agencije Sputnik, redovni gost na gozbama u Kremlju i, prema vlastitom, priznanju blizak prijatelj ruskog ministra odbrane!

PETAK, 27. JANUAR

Današnji dan je proglašen za Međunarodni dan borbe protiv holokausta, i taj se planetarni imperativ borbe protiv zla uglavnom koristi za verbalnu, znači načelnu osudu zala nacizma i fašizma. Licemjerje takve deklarativne, formalne  osude bez suštinskog sadržaja može se prepznati gdje god se okrenete. Tako danas Holokaust istovremeno osuđuju i lider Ukrajine Zelenski i Rusije Putin, pritom tvrdeći da se njihove zemlje i vojske i danas bore sa ostatcima povampirenog nacizma.

Na licemjerje koje je upriličeno tokom Međunarodog dana sjećanja na Holokaust ukazuju dva današnja teksta, povjesničar Dragana Markovine i novinara Viktora Ivančića. I jedan i drugi autor uvjerljivo dokazuju da se zemlja u kojoj žive, Hrvatska, nije do kraja, niti iskreno odredila prema vlastitom povijesnom nasljeđu vezanom za zločinačku Neovisnu Državu Hrvatsku (NDH). Podsjećaju da je još uvijek u javnoj upotrebi čest pozdrav Za dom spremni pod kojim je hiljade Jevreja, Srba, Roma i drugih stradalo u NDH. Markovina govori da ni Srbija nije dostojno ogradila od zločina počinjenih nad njenim Jevrejima tokom Drugog Svjetskog rata. Kaže da nešto bolje stvari stoje u BiH, premda u Sarajevu još uvijek jedna škola nosi ime Mustafe Busuladžića, čovjeka koji je bio deklarirani antisemit.

Vlasti u Mostaru danas su zajednički uz prisustvo predstavnika malobrojne jevrejske zajednice u tom gradu obilježile Dan sjećanja na Holokaust. To je ohrabrujuće, ali ni izbliza nije dovoljno to što se hologrami sa jevrejskim simbolima prikazuju na gradskim intitucijama. Stvarni odnos vlasti u Mostaru, kao i u bilo kojoj drugoj sredini, prema nacističkoj praksi mjeri se njihovim odnosom prema antifašizmu i njegovim vrijednostima. Vrijednosti antifašizma se ne mogu vezati ni za jednu drugu ideologiju, pa ni komunisitčku, jer su one univerzalne i civilizacijsko postignuće. Da se ne vraćamo na barvarski čin temeljitog rušenja Partizanskog groblja, podsjetićemo da još uvijek ulice u zapadnom dijelu Mostara nose imena zločinaca koji su direktno odgovorni za smrt hiljada Jevreja u BiH i Hrvatskoj. Iako je bilo najavljeno njihovo uklanjanje, to se već mjesecima odgađa. Za to vrijeme zidovi zgrada i drugih objekata iscrtavaju se nacističkim simbolima i veličanjem zločinačkih ideologija, pa i one aktuelne ruske. Bilo bi mnogo produktivnije i iskrenije da su gradske vlasti na današnji dan sa gradskih ulica skinuli ploče sa imenima zločinaca odgovornih za holokaust, ili prefarbali uvredljive nacističke crteže sa fasada. Ne bi to bio samo simbolički, nego stvarni akt otklona prema fašizmu i njegovim zločinačkim praksama!

U povodu međunarodnog dana sjećanja na Holokaust britanski BBC je snimio film pod naslovom „Kako je počeo holokaust“. Autor ovog impresivnog i uznemirujućeg ostvarenja povjesničar James Bulgin u jednom tekstu iznio je svoj stav o odgovornosti za holokaust. On kaže da je potpuno krivo razmišljanje koje za holokaust optužuje isključivo Hitlera i uzak krug njegovih nacističkih suradnika. Istina je,  piše britanski povjesničar, „da se holokaust  nije dogodio samo zato što je to Hitler planirao, već zato što je bilo dovoljno ljudi koji su bili spremni djelovati u skladu sa njegovim namjerama i podržati njegovu ideologiju“.

Zato se i danas vrlo neuvjerljivim doima kada se o paklu holokausta izjašnjavaju samo političke, ili intelektualne elite, koje, pritom, ništa ne čine da građanima, ili barem vlastitim pristalicama permanentno ukazuju na njegovu pogibeljnost! I po žrtve i po dželate.

SUBOTA, 28. JANUAR

Ako bi neko za koga bi se moglo reći da dobro poznaje ovdašnu političku scenu, da je upućen u međustranačke odnose, pokušao osvrnuti na jučerašnji dan, vrlo bih teško uspio razumjeti, a kamo li pojasniti drugima šta se jučer dešavalo u Parlamentu Federacije i oko njega.

U najgrubljim crtama, epilog svih tih zamršenih zbivanja, bio je da je pred kraj dana Nermin Nikšić, lider SDP-a BiH, svojim kolegama iz Osmorke najavio da će vjerovatno napustiti njihovo društvo i potražiti neko bolje i iskrenije. Bila je to njegova reakcija na glasanje u Domu naroda Parlamenta Federacije u kojem je SDP BiH preglasan i ostao bez ijednog svog zastupnika u budućem Državnom Domu naroda. Razlozi za tu ljutnju su opravdani i utemeljeni su na faktičkom stanju da SDP koji ima 14 zastupnika u Domu naroda nema nijednog, a neke stranke sa jednim ili dva zastupnika imaju zastupnike u bošnjačkom i hrvatskom Klubu Doma naroda državnog Parlamenta. Nikšićev potpredsjednik Vojin Mijatović je to nazvao izdajom i najavio oštre kontramjere prema onim članicama Osmorke i njihovim liderima koji su se ponijeli nelojalno i nepošteno.

Nermin Nikšić sebe je odavno pozicionirao u fotelju predsjednika Vlade Federacije. Poznavajući njegovu nepopustljivu ambicioznost vrlo se realnim čine spekulacije da će to pokušati ostvariti sa novim koalicijskim partnerom, već otpisanom i prežaljenom SDA. To bi tek bio šok za preostale članice Osmorke koje su već odavno rasporedile svoje kadrove na važne funkcije u Federaciji BiH.

Uzgred, danas je stigla vijest da je gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić koji je predvodio delegaciju pobunjenika na sastanku kod Milorada Dodika, tom prilikom dobio obećanje da će biti izabran za državnog ministra financija nakon što uskoro tu funkciju napusti Zoran Tegeltija.

Svaka koalicijska vlast počiva na kompromisima, ustupcima, popuštanjima, toleranciji, pa i ova aktuelna, tvrde lideri vladajuće koalicije.

Međutim ono što oni u svom metajeziku nazivaju komprimisima, konsenzusima, dogovorima u praksi se pokazuje kao najsirovije i najbestidnije ucjenjivanje i reketiranje dostojno pravih mafijaških organizacija!

NEDJELJA, 29. JANUAR

Jedan od najemotivnijih trenutaka ovogodišnjeg Australian Opena bio je susret Novaka Đokovića i bivše teniserke Jelene Dokić nakon još jedne Novakove pobjede. Njih dvoje nisu mogli obuzdati emocije i jedva su suzdržavali suze. Iako ih dijeli tek četiri godine, Đoković je izgledao neuporedivo mlađe. Četrdesetogodišnja Jelena ga je zbog svog drastično promijenjenog izgleda upitala da li je se sjeća, a on  džentlmenski odgovorio: Naravno, da li se ti mene sjećaš. Povrede, patnja i osobna tragedija  kroz koje je prošla ostavile su grube tragove na nekadašnjoj ljepuškastoj, šarmantnoj djevojci.

Jelena Dokić je u vrijeme početaka Novakove velike karijere bila među najboljim tenisačicama na svijetu, svakako najperspektivnija. Sa 20-ak godina zauzimala je četvrto mjesto na WTA listi. Đoković se sjetio kakvu mu je radost i čast na njegovi počecima značila njena podrška.

Jelena Dokić i Novak Đoković

A onda se Jeleni Dokić kada je trebala načiniti odlučni „đokovićevski“ korak ka samom vrhu teniskog univerzuma, srušio cijeli svijet. Srušio joj ga je njen rođeni otac Damir histerični roditelj, agresivni i neurotični nacionalista čije je ponašanje na rubu ludila i kriminala. Izbjeglica iz ratnog Osijeka Damir Dokić je zaratio najprije sa kćerkinim trenerom Hrvatom, potom i sa Jelenom, koja je počela izbjegavati i bježati od njega. Njena karijera je tonula, a otac je dotakao dno kada je prijetio da će napasti amabasadu Australije u Srbiji u Beogradu zbog čega je hapšen. Mlada Jelena Dokić je bila žrtva posesivne agresije svog oca, koja je upropastila njenu briljantnu karijeru. Danas je 40-godišnja veteranka koju njeni australski prtijatelji, eto, nisu zaboravili i ukazuju ju povremeno zaslužene počasti.

Slična je sudbina i još jedne tenisačice sa ovih prostora Hercegovake Mirjane Lučić, koja je također u zenitu svoje karijere morala pobjeći u Ameriku pred nasrtljivom torturom rođenog oca.

O tome fenomenu očeva teniskih zvijezda koji se pretvaraju u tirane nad sopstvenom djecom, govorio je prošlogodišnji filmski hit „Kralj Richard“ posvećen ocu velikih teniskih zvijezda Serene i Venus Williams i spartanskim metodama koje je kao trener koristio tokom tog teškog procesa stvaranja velikih igračica. Will Smith je za ulogu oca Richarda Wiliamsa lani dobio Oscara za najboljeg glumca.

Ovogodišnji nastup Novak Đokovića na Australian Openu uz sve druge nedaće koje su ga pratile, obilježilo je incidentno i neprihvatljivo ponašanje njegovog oca Srđana. Reklo bi se da je svjetskom teniskom šampionu podjednak problem predstavljala  zadnja loža lijeve noge i prednja, svečana loža u kojoj je sjedio njegov otac. Očevo druženje sa ruskim i srpskim nacionalistima i podrška Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, možda je bilo slučajno, možda je ispao naivan, kako je tvrdio njegov sin. Međutim, takvo  javno ponašanje Srđana Đokovića  nikoga nije pretjerano iznenadilo i potpuno je komplementarno sa njegovim ranijim javnim istupima, izjavama i porukama. Lani je Srđan Đoković dok je Novak čekao rasplet drame oko sudjelovanja na AO, danima držao mitinge u centru Beograda. Ti mitinzi nisu samo bili javna podrška Novaku, nego su se pretvorile u sirove političke tribine. Srđan Đoković je preko noći postao lider antivakserske pobune u Srbiji i simbol borbe protiv zapadnog imperijalizma. Jedan poznati beogradski sportski komentator tvrdio je nedavno da je Srđan Đoković nezadovoljan načinom na koji je on godinama prenosio Novakove mečeve tražio od njegovih šefova  da ga ostave bez posla.

Današnje finale Srđan Đoković je bio prinuđen gledati na televiziji, zbog pritiska organizatora i vjerovatno vlastitog sina i ostatka familije.

Ni u jednom sportu, pa ni u jednom javnom poslu žrtva roditelja za uspjeh vlastite djece nije tako velika, skupa i iscrpljujuća kao što je u slučaju teniskog sporta. Roditelji miliona dječaka i djevojčica širom svijeta ulažu veliki novac, trud, energiju, odriču se vlastitih života nadajući se da će se oni dokopati slave i novca, koji su rezervirani tek za dvjesto-tristo najboljih među njima.

Oni rijetki roditelji koji to uspiju, čije kćeri i sinovi dohvate svoje teniske snove, najčešće se time ne zadovoljavaju, nego nastoje podijeliti kolač slave sa svojim potomcima. Srđan Đoković nije svojim ponašanjem uspio naškoditi genijalnom sinu Novaku, ali zato jeste sebi…

Prvi krug pakla: Crna Gora pred vratima srpskog sveta

Milo Đukanović je pobijedio u prvom krugu crnogorskih predsjedničkih izbora, ali u drugi krug ulazi kao potpuni autsajder u dvoboju sa Jakovom Milatovićem. Naprosto, rezervoar novih birača na koje može računati Đukanović je neuporedivo manji od onog na koji pretendira njegov protivkandidat. Rezultat prvog kruga jasno pokazuje da je suverenističko biračko tijelo spalo na manje od 40%, (Đukanović 35.3% i Draginja Vuksanovic 3.2%), a da ostatak čine unionisti, koji se razlikuju samo u nijansama, ali se uglavnom radi o prosrpskim ili čak proruskom strankama.

Đukanovićev DPS je u konstantnom padu od gubitka izbora augusta 2020. do danas.

Na ovim predsjedničkim izborima Đukanović je dobio čak 60.000 glasova manje nego na posljednjim izborima koji su održani 2018. godine. Samo u Podgorici bio je u deficitu za 6.000 glasova u odnosu na lokalne izbore koje je lista DPS osvojila u oktobru 2022.

Nekoliko je razloga za ovakav izborni rezultat.

Kao prvo, narativ o tridesetogodišnjoj vladavini Đukanovića ukorijenio se u domaćoj javnosti, ali i dobrom dijelu međunarodne zajednice.

Stvorena je percepcija da je on glavna prepreka za pomirenje i napredak Crne Gore.

Propaganda iz Beograda pala je ovdje na plodno tlo.

Od pet televizija sa nacionalnom frekvencijom, u četiri su vlasnici iz Srbije, a ona peta je javni servis RTCG koji je pod kontrolom Abazovića&co.

Još jednom se potvrdilo staro pravilo da se u politici ne vrijednuju minuli rezultati koliko trenutni neuspjesi. Đukanović je sačuvao mir u Crnoj Gori, osigurao njenu samostalnost i uveo u NATO i predvorje EU. Samo 35% birača je te zasluge valoriziralo svojim glasom.

Srbi su baš zbog tih dostignuća glasali protiv Đukanovića, dio Crnogoraca za neko novo lice u politici, a manjinski narodi su ovoga puta, u velikoj mjeri apstinirali.

Najslabija izlaznost bila je u sredinama gdje većinsko stanovništvo čine pripadnici bošnjačkog i albanskog naroda. To i jeste drugi razlog lošijeg rezultata Đukanovića u prvom krugu.

Manja izlaznost je svakako i posljedica činjenice da veliki broj građana iz tih općina (Rožaje, Petnjica, Plav, Gusinje, Ulcinj, Tuzi) živi i rade u inostranstvu, iako se nalaze na biračkim spiskovima.

Ipak, lako je uočljivo da je najmanja izlaznost zabilježena u Gusinju (30.12%), Petnjici (37,71%), Ulcinju (36,48%), Rozajama (43%).

To je neuporedivo manje od prosječne izlaznosti na jučerašnjim izborima od 64%. Vjerovatno da kod građana postoji i doza zasićenosti politikom, ali i kod pojedinih manjinskih lidera evidentna je politička kalkulacija da se vidi ko će proći u drugi krug.

Ukoliko je to Mandić, onda bez obzira na stavove lidera, manjinski birači bi bili za Đukanovića.

Sada se situacija iz korijena mijenja.

Za širu javnost, Milatović je manje radikalan i više prihvatljiv od Mandića. Ako ništa drugo, nema titulu četničkog vojvode. Više govori o ekonomiji nego o politici. Podržavaju ga crkveni krugovi, ali ne maše previše sa tim.

I tu dolazimo do trećeg, ključnog razloga, zašto je Đukanović prošao loše.

Milatović je ponudio biračima kombinaciju mladosti i populizma, što je očito recept za uspjeh u ovom novom vremenu.

Politika bez ideologije i ekonomija sa neekonomskom logikom.

Nova lica sa starim demagoškim trikovima koji daju kratkoročni politički efekat i dugoročnu ekonomsku štetu.

Milatović i njegov stranački sef Milojko Spajić, kao ministri u bivšoj Krivokapićevoj vladi povećali su minimalnu plaću sa 220 na 450 eura, a prosječnu plaću sa 530 na 720 eura.

Naravno, to nije posljedica ekonomske i privredne aktivnosti, već čista administrativno-populistička mjera u režiji ova dva “genijalca”.

Oni su ukinuli doprinose za zdravstveno osiguranje, a po tom osnovu stvoren višak u budžetu, iskorišten je za povećanje plaća, odnosno kupovinu političke podrške. Sada je zdravstveni sistem pred potpunim kolapsom, inflacija (17%) je već pojela povećanje plaća, pa građani mogu manje robe kupiti iako nominalno imaju više para u džepu.

Ali ko za to još mari.

Milatović je prodao iluziju i za to dobio 103.000 glasova.

Tokom kampanje obećao je povećanje prosječne plaće na 1.000 eura. Očito da mu ljudi vjeruju.

Djeluje skoro nevjerovatno da je na Cetinju Milatović dobio više glasova od Draginje Vuksanović, iako njena stranka vrši vlast u toj općini, iako je ona branila građane Cetinja prilikom policijske intervencije prije dvije godine, u kojoj je Milatović imao značajnu (negativnu) ulogu.

Zbog svega toga, Milatović je veliki favorit u drugom krugu. Njega su već podržali svi lideri prosrpskih stranaka, uključujući i Abazovića.

Đukanović eventualno može animirati manjine i dijasporu. To je jedini potencijalni bazen iz koga može dobiti novu podršku. I veliko je pitanje da li će i to biti dovoljno.

Pozicija autsajdera će prije demotivirati postojeće birače nego što će mobilizirati nove.

Poraz na predsjedničkim izborima značio bi siguran gubitak i parlamentarnih izbora zakazanih za juni ove godine. A potom slijedi i popis stanovništva.

Ukoliko se neko čudo ne dogodi, Crna Gora je nikad bliža punopravnom članstvu. Ali ne EU već u srpskom svetu.
(Politicki.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Sarajevski bojkot slobode

Na prvi pogled, sve se doima savršenim: stiglo je ljeto, Sarajevo je puno turista, a prošla sedmica je pokazala i glad za događajima, suzbijanim u vrijeme pandemije. U glavnom gradu Bosne i Hercegovine proslavljen je rođendan britanske kraljice, susreta, konferencija, koncerata i događanja je bilo i više no u pretkorona dobu.

Slavljen i hvaljen, a onda … 

Izdvojit ću, ipak, samo dva, oba otvorena za sve zainteresirane: Festival slobode i History Fest. Ovaj je drugi organiziran već šesti put u aranžmanu Udruženja za modernu historiju i kao i uvijek ekipa okupljena oko dr. Husnije Kamberovića istinski se angažirala da ponudi i značajne teme i kompetentne goste iz zemlje, regiona i svijeta. Centralna tema ovogodišnjeg Festa bila je “Rat, civili, migracije: Bosna i Hercegovina i jugoistočna Evropa 1942. i 1992. godine” i ne treba zaista posebno naglašavati s kolikim užitkom su praćene izložbe, radionice, debate i predstavljanja knjiga, a da i ne pominjem poslasticu od prikazivanja filma “Zalazak stoljeća – Testament L. Z.” i razgovor s Lordanom Zafranovićem.

Dovoljno je, valjda, reći da imena poput Dubravke Stojanović, Xaviera Bougarela, Milivoja Bešlina, Sonje Biserko, Dejana Ubovića, da ne nabrajam dalje, obećavaju utemeljenu i argumentiranu raspravu o ponuđenim temama, provocirajući preispitivanja domaće, regionalne i globalne stvarnosti i propitujući i one tabu teme koje nisu uobičajene u ovdašnjoj javnosti. History Fest, kako god to zvučalo, namijenjen je i mladima i starima, ali ipak je fokusiran na – haj’mo to tako reći – stručniji i obrazovaniji svijet, lijevo orijentiran, spreman da preispituje prošlost i promišlja budućnost. Vjerovatno je i zato Jasmin Branković, jedan od promotora knjige Roka Markovine “Mostar: Kronika destrukcije (1990. – 1992.). Dolazi rat” odbio da u predgovoru izdanja, inače ispisanog rukom Dragana Markovine, našeg kolumniste i sina autora, ostane rečenica o poraženom čovjeku – i Roko i knjiga o Mostaru, koliko se god iz današnje perspektive doimali odveć utopijski, istinski su svjedoci da može i drugačije i bolje: ako ćemo suditi po autoru, dovoljno je voljeti onaj Mostar kojeg su definirali suživot, razumijevanje i život u čijem je središtu čovjek sa svim onim svojim vrijednostima koje su oduvijek donosile napredak. Ne, nije riječ o tehnološkim, industrijskim ili svemirskim dometima, u pitanju su temeljne ljudske vrijednosti, principi, svjetonazor i širina koja podrazumijeva poštivanje drugog i drugačijeg, borba za njegova stajališta i onda kada su svjetlosnim godinama udaljena od vlastitih. Zato Roko, partizan, Mostarac i svjedok koji nam dokumentira dijelove naše zajedničke prošlosti nije i ne može biti poražen, jer ideja za koju se zalaže i bori predstavlja onu vrstu civilizacijskog dometa koja znači bolji i ljepši svijet.

History Fest je trajao skoro pet dana, dr. Kamberović je bio prijatno iznenađen i odzivom i posjećenošću, a nekako u finišu preklopio se sa dvodnevnim Festivalom Sloboda narodu, koji je u Domu mladih organizirala Pro Educa, udruga na čijem je čelu Srđan Puhalo. Iako je uistinu šteta da se ovakva dva festivala događaju istovremeno, nema uopće sumnje da je upravo Sloboda narodu okrenuta daleko široj publici, a i gosti su daleko prisutniji u javnom životu kako domaćem, tako i regionalnom. Riječ je o vodećim novinarima Balkana, od glavnog urednika Nina Milana Ćulibrka, našeg beogradskog kolumniste Boška Jakšića, preko Gorana Milića, Zlatka Dizdarevića, Jelene Obućine, do svima znanih Sergeja Trifunovića, Žarka Puhovskog, Svetislava Basare i(li) našeg Dine Mustafića. I teme su bile – kako god to zvučalo – vrlo savremene i bolne: Odnos Srbije i Hrvatske prema BiH, Kako živjeti s teorijama zavjere, Građanska BiH, sad, nekad ili nikad, Koga treba liječiti – LGBT osobe ili društvo, Kako pospremiti nered na Balkanu… Namjerno preskačem one koje se dotiču medija i novinarstva, s obzirom na to da znam i predobro koliki interes izazivaju naročito kod raznoraznih glasnogovornika svih radikala. Pa ipak, ništa od pobrojanog nije bilo dovoljno motivirajuće da se publika odazove?! Oba dana Festivala Sloboda narodu prošla su uz iznimno malu posjećenost, čak su na samom otvaranju najjaču ekipu činili ambasadori sa glavnim pokroviteljem Festivala Johannom Sattlerom, šefom Delegacije i specijalnim predstavnikom EU u BiH na čelu.

Da je riječ o bojkotu, razumio je i sam Puhalo, koji se našalio na vlastiti račun, objašnjavajući da se i pored napisanog govora odlučio za živu riječ, iako “u zadnje vrijeme svašta pričam”. Ne može biti direktnija aluzija na nedavnu harangu koju je preživio nakon što je postavio pitanje o tačnom broju djece ubijene u Sarajevu tokom rata devedesetih. Do dan ranije bio je slavljen i hvaljen, jer je propitivao granice moći Milorada Dodika i provocirao vodeće političare Republike Srpske, a onda je – nakon spornog tweeta – dospio na sarajevsku crnu listu moćnu, čini se, više i od američkih i od britanskih. Na Puhala se digla domaća kuka i motika, svakovrsnih provenijencija, a odmah potom i na Jasmilu Žbanić, koja je pozvala nadležne da dokumentirano odgovore na pitanje zahvaljujući Srđanu uz opasku da smo to pitanje trebali postaviti mi u Sarajevu.

Ne dopušta pitanja

Čini se da smo odgovor na sva pitanja o propitivanju vlastite prošlosti i odnosa vlasti prema vlastitim obavezama u koje nesumnjivo spada i Knjiga mrtvih u vrijeme opsade dobili upravo na Festivalu Sloboda narodu: Sarajevo ne dopušta pitanja, a još je manje spremno za odgovore. Nekadašnja moć čaršije, ona sublimirana u čuveno pitanje Ivi Andriću – Književnik, napiše li se štogod, dobila je svoju reinkarnaciju na društvenim mrežama i ako je nekada služila da zabavi puk i nasmije raju, danas služi za širenje mržnje prema svima koji se usuđuju ne samo misliti drugačije već misliti uopće. Zato je Sloboda narodu bojkotirana u gradu u kome slobodu diktiraju vlast i moć, a s obzirom na nedavno podilaženje hejterima od strane gradskih oca i majke gradonačelnice u slučaju kratke suknje Lidije Bačić, čini se da je i premalo zainteresiranih za osvajanje bilo kakve slobode. Partijsko podilaženje širokim narodnim masama i dovelo je glavni grad BiH u stanje svijesti koje javnost mjeri izjavama u taksiju, a nauku teorijama zavjera. Zaglušujućoj mržnji sve se jadnije suprotstavljamo, potpuno nespremni na pogled u vlastito (gradsko) ogledalo. I oni džepovi otpora koji postoje – a tu zaista mislim prevashodno na nevladin sektor i one mlade ljude, poput udikovaca – bivaju izolirani s ciljem da se uguše, a što je najtužnije, u tom gušenju nesebično pomažu i kolege i koleginice iz istog sektora, nespremni da se međusobno uvežu i podrže, ali zato odveć raspoloženi da se dodvore vlastima. Mogu samo zamisliti kako bi prošao Festival slobode da je – kojim slučajem – Puhalo odlučio da ga poprati (uz strip) i izložbom radova s konkursa za spomeničko rješenje na Kazanima. Srećom, radovi su izloženi na posjećenijem History Festu, a Sarajevu ostaje gorak okus vlastitog poraza: onom boljem licu i Beograda i Zagreba spucali smo šamar i pokazali da i mi konje za trku imamo. I doslovno.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...