Facebook Twitter Youtube
    Slučajan

    Analize

    Šta u praksi znači sporazum Trojke, HDZ-a i SNSD-a: Kraj Ustavnog suda BiH, “plutajući” treći entitet, izbacivanje Bošnjaka iz izbornog sistema Republike Srpske i bjeloruski princip glasanja!

    Piše:
    Redakcija
    -

    Ako je suditi na osnovu dokumentata koje je objavio Avaz, a čiju autentičnost lideri Trojke (SDP, NS i NiP-a) nisu negirali, Bosni i Hercegovini prijeti definitivna podjela. U nastavku ćemo analizirati sve ključne tačke iz objavljenih dokumenata.

    Podsjećamo, u četvrtak su se u Bakincima susreli Milorad Dodik (SNSD), Dragan Čović i Nermin Nikšić (SDP), Elmedin Konaković (NiP) i Edin Forto (NS). Tada je saopćeno da je postignut dogovor o izmjenama Izbornog zakona, ali i dogovori koji se odnose na Ustavni sud BiH ….

    IZBORNI ZAKON

    “Što se tiče Izbornog zakona BiH”, piše u dokumentu Trojke, “dogovoreno je da se u Domu naroda glasa protiv ovog predloženog zakona i da se isti vrati u redovnu proceduru kako bi se pored zaštite integriteta izbornog procesa otvorila i pitanja izbornog cenzusa (podizanje na 4% za lokalne izbore i 5% za Opće izbore), uvela odredba da mandat pripada stranci, kao i da su izborne liste zatvorene, te se ukidaju preference i za lica koja odu sa izvršne funkcije se uvodi pravo vraćanja mandata uzakonodavnom organu. Sve druge pozitivne  intevencije u izborni zakonpored pobrojanih mogu biti razmatrane u narednom periodu”.

    Stranke vlasnici mandata još samo u Bjelosuriji

    Dakle, Trojka priznaje da je spremna zatvoriti liste i da mandat pripada političkoj partiji. To znači da građani na izborima neće moći birati osobe koje će ih predstavljati, već da će to određivati predsjednici političkih partija koje će biti i vlasnici mandata. Ovakav princip postoji još samo u Bjelorusiji kojoj su, zbog toga što mandat pripada stranci, uvedene sankcije u Vijeću Evrope.

    “Trojka je”, piše dalje u dokumentu, “predložila da se odmah krene u ograničene izmjene Ustava BiH kako bi se implementirale presude Evropskog suda za ljudska prava,te na taj način otklonila diskriminacija u izbornom procesu. Izbor članova Predsjedništva BiH: prijedlog HDZ BiH je da kandidata iz reda bošnjačkog naroda bira čitava FBiH, za kandidata iz reda hrvatskog naroda se predlaže promjena na ranije predloženi način HDZ-a BiH, a za kandidata iz reda srpskog naroda radi usklađivanja sa sudskim odlukama se, po istom prijedlogu, može definisati da se iz Republike Srpske bira,,Srbin i ostali“, te isto tako da se definiše i u FBiH kako bi svi imalimogućnost da budu kandidovani”.

    Uvođenje plutajućeg trećeg entiteta

    Dakle, lideri SDP-a, NiP-a i Naše stranke navode da bi se članovi Predsjedništva BiH birali po modelu HDZ-a BiH. Evo kakav je princip ranije predlagao HDZ BiH.

    • Članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predsjedništvo BiH) koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine – jedan bošnjački i jedan hrvatski – biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine. Birač upisan u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine može glasovati ili za bošnjačkog ili za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali ne za oba.
    • Za potrebe izbora članova Predsjedništva BiH koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine formiraju se tri ad hoc izborna područja: A, B i C.

    U izborno područje A se ubrajaju sve osnovne izborne jedinice u kojima prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva živi više od 2/3 bošnjačkog naroda.

    U izborno područje B se ubrajaju sve osnovne izborne jedinice u kojima prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva živi više od 2/3 hrvatskog naroda.

    Sve ostale osnovne izborne jedinice se ubrajaju u izborno područje C.

    Do provedbe novog popisa utvrđuje se sastav izbornih ad hoc područja A, B i C na sljedeći način:

    1. Izborno područje A sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Novi Grad Sarajevo, Novo Sarajevo, Centar Sarajevo, Stari Grad Sarajevo, Ilidža, Ilijaš, Vogošća, Hadžići, Trnovo (FBiH), Tuzla, Živinice, Srebrenik, Lukavac, Gradačac, Čelić, Banovići, Gračanica, Kladanj, Kalesija, Doboj-Istok, Teočak, Sapna, Zenica, Kakanj, Maglaj, Tešanj, Zavidovići, Visoko, Breza, Olovo, Doboj-Jug, Bihać, Sanski Most, Velika Kladuša, Cazin, Bosanska Krupa, Ključ, Bužim, Konjic, Jablanica, Bugojno, Donji Vakuf, Goražde, Pale (FBiH) i Foča (FBiH).
    2. Izborno područje B sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Široki Brijeg, Ljubuški, Posušje, Grude, Livno, Tomislavgrad, Kupres, Čapljina, Čitluk, Prozor-Rama, Neum, Ravno, Orašje, Domaljevac-Šamac, Kreševo, Dobretići i Usora.
    3. Izborno područje C sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Grad Mostar, Stolac, Travnik, Vitez, Jajce, Kiseljak, Novi Travnik, Busovača, Gornji Vakuf-Uskoplje, Fojnica, Odžak, Žepče, Vareš, Glamoč, Drvar, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac i Distrikt Brčko-opcija FBiH.
    4. Za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među bošnjačkim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se idući kandidat sa liste bošnjačkih kandidata po broju glasova i tako do kraja liste dok se ne pronađe kandidat koji zadovoljava uvjet. Ukoliko niti jedan bošnjački kandidat ne zadovoljava navedeni uvjet izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova.
    5. Za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među hrvatskim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se idući kandidat sa liste hrvatskih kandidata po broju glasova i tako do kraja liste dok se ne pronađe kandidat koji zadovoljava uvjet. Ukoliko niti jedan hrvatski kandidat ne zadovoljava navedeni uvjet izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova.
    6. Srpskog člana Predsjedništva BiH koji se neposredno bira s teritorije Republike Srpske- biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Republici Srpskoj. Izabran je kandidat koji dobije najveći broj glasova.
    7. Mandat članova Predsjedništva BiH traje četiri godine.”
    Ovo je, dakle, HDZ-ov prijedlog izbora članova Predsjedništva BiH. Čak i ako bi se, izmjenama Ustava dodala odredba “i ostali”, ovo bi, faktički, značilo postepeno uvođenje trećeg entiteta.

    USTAVNI SUD BIH

    “Izmjene zakona o izboru sudija Ustavnog suda BiH bi mogao biti usvojenu parlamentarnoj proceduri ukoliko se ispuni uslov dobijanja datuma otvaranja pregovora sa EU”, navedeno je u dokumentu Trojke.
    Prema informacijama Istrage, plan je da četvero sudija bira Predstavnički dom FBiH, dvoje Narodna skupština RS, a tri stranca bi birala Parlamentarna skupština BiH. To znači – ključ bi bio u rukama SNSD-a. Dovoljno bi bilo da blokiraju izbor na nivou BiH, a da, istovremeno, ne izaberu dboje sudija iz RS. U tom slučaju Ustavni sud BiH ne bi imao kvorum.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Sarajevska tuga i sramota

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Noževi, baklje, maske, ranjavanje! Horor na Ilidži, koji je (pukom srećom) okončan bez žrtava, začinjen je snimcima djece, ali baš djece, koja skandiraju “Ubij Srbina!” i, iako se ispostavilo da su – nazovimo ih mali pjevači – iz Splita, sve što je poslije uslijedilo nimalo ne amnestira bosanskohercegovački glavni grad.

    Jurišne patriote

    Poneseni horom dječaka, odrasli su, pod okriljem mraka, nasrnuli na goste, što bi rekla naša famozna gradonačelnica, pomno vodeći računa da ne prizna kako je riječ o roditeljima djece iz Srbije. Koje su napali naši, domaći huligani, poneseni patriotskom atmosferom koja se u Sarajevu bilda već mjesecima. I da stvari zovemo pravim imenima: nisu napadnuti roditelji branili (samo) klupsku zastavu već i svoju djecu. Turnir je nastavljen, a normalni ljudi strepe i navijaju da se završi u miru, mada će ružna i krvava mrlja dugo ostati. U strahu su velike oči, a taj je strah već postao opipljiv širom Bosne i Hercegovine i svako malo svjedočimo incidentima: vikend je i počeo viješću iz Janje u kojoj su slični patrioti urinirali po džamiji i vrijeđali vjernike.

    Matrica je uočljiva – većinski patriotizam udara na omrznute pripadnike (goste?) druge nacije, podučen od svojih političkih lidera kako su drugi i drugačiji prepreka njihovoj sreći i blagostanju. Ko će za to odgovarati? Četvorica ilidžanskih jurišnika su uhapšena, no oni koji ih truju i prepadaju, oni koji već podugo kao zjenicu oka svog čuvaju vlastita blagostanja i svoje srećne porodice, oni će nastaviti sa svojim političkim agendama.

    Znam da će svi u ovom opisu prepoznati lidera SNSD-a i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, no u ovom tekstu nije riječ o njemu, već o lideru SDA Bakiru Izetbegoviću. Ne samo zato što ne želim upadati u zamku dokazivanja ko je prvi počeo (šta je starije, kokoš ili jaje), već naprosto zato što duboko vjerujem da je Sarajevo, kao glavni grad Bosne i Hercegovine, ona multikulturna prijestonica kojom se decenijama, da ne kažem vijekovima tako ponosimo, dužno i obavezno biti primjer cijeloj državi. A evo kako to radimo. Cijelu proteklu sedmicu one jurišne patriote, neke s maskom, neke bez nje, takmičile su se u napadima na našeg šefa Superdeska Kenana Ćosića. Kriv je! Ovakve poput njega treba vješati za primjer! Jeste li normalni, doveli ste smeće u Sarajevo! Neka mu se sjeme zatre! Znamo ko mu je žena, a ko familija! I tako redom, a evo i zašto: Kolega Ćosić je razgovarao, dakle, samo razgovarao, sa Borisom Malagurskim, srpsko-kanadskim rediteljem koji je dan kasnije u Istočnom Sarajevu promovirao svoj film “Republika Srpska: Borba za slobodu”. I nisu pričali o filmskoj estetici, već o politici: kolega Ćosić je od početka do kraja, posve pristojno – što je sigurno jako zasmetalo grandioznim patriotama ratno-hučkačke provenijencije – insistirao na dvije stvari: odnosu reditelja prema haškim presudama i Srebrenici. Malagurski je u svojim odgovorima pak insistirao na činjenici da on poštuje presude Međunarodnog suda pravde u Haagu i da je on bio taj, uprkos scenariju filma, koji je cijelu ekipu odveo u Potočare, gdje su odali poštu ubijenima. U samom filmu, koji je Kenan s nekolicinom kolega pogledao da bi mogao uopće razgovarati o njemu, rata u Bosni i Hercegovini ima jedva 5-6 minuta. U tih nekoliko minuta stala je i presuda Tribunala o genocidu u Srebrenici i rečenica naratora da o toj presudi debata još traje.

    Film je, dakle, onakav kakvim ga je Kenan i konstantno karakterizirao tokom razgovora: nacionalno-romantičarska priča o srpskoj historiji. Zato Kenan i tokom intervjua pita reditelja je li uopće svjestan da s ove strane Drine Srbi ne žive sami, zašto u filmu nema zločina koje su Srbi počinili nad drugim narodima, čemu epski prikaz Radovana Karadžića… Kako god, Kenan i kompletna naša kuća, proglašeni smo negatorima genocida, promotorima RS-a i krivcima za koje je smrt mala kazna jer smo pustili kontroverznog reditelja da dođe u Sarajevo?! To je taj famozni dijalog koji zagovaraju radikalni bošnjački nacionalisti, antidejtonske udruge i savjetnice uvaženih persona s američke crne liste. Količina mržnje koja se sručila na nas, naravno, nije slučajna. I sama sam, zbog svojih kolumni, već mjesecima na udaru (bilo je i prijetnji smrću) istog obavještajno-radikalnog podzemlja koje mi od kraja ljeta ne oprašta što naša kuća nije u prvim redovima demonstracija protiv visokog predstavnika, što ne saučestvujemo u antiameričkoj histeriji i što se bavimo svojim poslom. Zagovornici konačnog rješenja, nakon što su me godinama prozivali zbog insistiranja da ovaj grad makar dostojanstvenim spomenikom pokaže pijetet prema žrtvama Kazana (Grma i Malina), posljednjih mjeseci nastupaju s tezom kako nije čudo što sam ustašica jer me je rodila četnikuša.

    Toliko o dijalogu u glavnom gradu BiH, u kome nije nepoželjan samo Deda Mraz već i pozorišna predstava u kojoj – gluho bilo – trgom hodaju goli ljudi, (još) nije sklonjen Multikulturalni čovjek (dar druge države, po belaju iz Zapadne Evrope), ali mu se svako malo oblače tangice da ne bi narušio visoke standarde domaćeg licemjerja, gradu u kome je – složilo se cijelo Gradsko vijeće – mini suknja Splićanke Lidije Bačić teška povreda našeg željenog morala. Na gejeve – tj. pedere kako ih kolokvijalno zovu naši politički uzori – ne vrijedi trošiti riječi, progutaju se žabe, plate dodatna osiguranja, da prošetaju svoje, a poslije će vidjeti čija majka crnu vunu prede, ionako se ne smiju žaliti policiji, a i znamo koliko je senzibilizirana na zločine iz mržnje. Naša famozna gradonačelnica nije poznata po zalaganju za žrtve, ona se i javno pridružila hajci na našu medijsku kuću jer – pobogu – onako populističko-udvornički nastrojena tačno zna ko su nepoželjni gosti grada na čijem je čelu! Samo što nam spisak još nije objavljen, čeka se konačni obračun sa svima onima koji – zamislite – ne pristaju na zveckanje oružjem i prebrojavanje, već podsjećaju da je BiH zemlja svih njenih naroda i građana koji jednako zaslužuju pravnu državu, ekonomski razvoj i bolji život. Koji u ove tri postdejtonske decenije imaju samo političari.

    Zna se gdje je dobar Bošnjak

    I ne libe se čuvati ih do naše zadnje kapi krvi. Onim istim strahom i podgrijavanjem mržnje prema drugim i drugačijim. Ko ne vjeruje, neka posluša vikend-izdanje Bakira Izetbegovića, svašta će naučiti. Osmorku, recimo, ne čine Bošnjaci, već razbijači probosanskog bloka. Sve su, uvjerava nas, isporučili Dodiku i Čoviću, koji će – pazi sad! – dovesti svoje kadrove, svoje Srbe i Hrvate, ne libeći se pritom da onim Srbima i Hrvatima koji su već na tim pozicijama spuca šamarčinu ravnu onoj kakvu Dodik želi opaliti Biseri Turković. I dok Dodiku tu mizoginu i odvratnu izjavu spočitavaju svi, uključujući i međunarodne zvaničnike, o Izetbegovićevom šamaru svi šute, mada nema uopće sumnje da se ti časni ljudi, koji su radili svoj posao kako najbolje umiju, crvene do neba jer je lider SDA zapravo potvrdio omiljenu Dodikovu tezu kako su oni izdajnici srpskog naroda. Što bi to sekiralo Izetbegovića kad se upravo Dodikovom retorikom obračunava sa Bošnjacima iz osmorke? Dobar Bošnjak je samo onaj u SDA, zato lider podržava odluku o kantonalnom naoružavanju i nastavlja da prijeti: ako ne bude u vlasti, jao nama. Ali valja mu odati priznanje: konačno smo saznali da je SDA poželjan koalicioni partner, ali eto mrski Zapad i još mrskija Amerika ne daju! Tako se odsad zove izborni poraz u Predsjedništvu BiH, uz obaveznu dosjetku – njih 11, a on sam. Samo nikako da nam kaže što su birači SDA glasali za stranku, ali ne i za njega. No, zato je hrabro, junački prozvao našu kuću “zbog promocije RS-a na Bistriku”, pridružujući se svojim botovima i otkrivajući zapravo pozadinu linča na nas. Sve su karte, dakle, na stolu, ne dejtonskom, već ovom sarajevskom, samo ostaje pitanje dokle će ćutati i trpjeti naša uvažena javnost, intelektualci, građani i svi oni koji i Kenanu i nama svima kao i napadnutim roditeljima iz Srbije šalju poruke – izdržite, posao novinara je da pita! Važi li to za Sarajevo?

    (oslobodjenje.ba)

    Sir Oliver i EU politika: Johann protiv Sattlera u misiji – spašavanje komesara Varhelyija

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Oglasio se i Johann Sattler.  Da negira samog sebe. Postojanje svog izvještaja ne negira. Što znači da izvještaj postoji. I da je vjerodostojan. Izvještaj koji je u utorak ujutro objavila Istraga, a koji je, dan kasnije, dospio i do novinara Guardiana u Briselu i Vašingtonu, postoji. Njegovo postojanje nije negirao ni glasnogovornik Evropske komisije Peter Stano. On kaže da “EU nikada ne komentariše medijske izvještaje o navodnim internim dokumentima EU”

    “Generalno, mogu samo da konstatujem da je izvještavanje ambasada/delegacija o unutrašnjim dešavanjima u zemlji domaćinu, sastancima ili posjetama prirodan i sastavni dio svakodnevnog diplomatskog posla i redovno se obavlja”, kazao je Stano u utorak.

    I to je bilo sve što se tiče dokumenta koji je Istraga objavila. Kabinet ambasadora EU u BiH Johanna Sattlera u potpunosti ignoriše dokument. A upravo je on ključni detalj cijele priče koja je zatresla i Brisel. Samo jednom rečenicom i Sattler, i Stano, i Oliver Varhalyi mogu riješiti sve dileme. Dovoljno je da saopće da je dokument lažan, izmišljen, krivotvoren i sve će biti riješeno. No, oni to ne govore. Johann Sattler uopće ne pominje dokument, Peter Stano ga ne negira, a mađarski diplomata raspoređen na poziciji komesara za proširenje EU Oliver Varhalyi – šuti. Umjesto njega, svakako, govori njegov premijer Viktor Orban, kojem je veći “izazov integrisati dva miliona bh. muslimana”, nego “bosanske Srbe” pomoći sa 200 miliona maraka. Za jednog integrisanog muslimana stotinu maraka Srbima. Što je, opet, obrnuta proporcija ratnih pokliča srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, miljenika i Pešte i Brisela, kojem je Oliver Varhelyi sada potčinio i Crnu Goru.

    Oglasio se, dakle, Johann Sattler. Više od jednog dana mu je trebalo da formuliše izjavu u kojoj će negirati navode Istrage zasnovane na njegovim riječima. Težak je to zadatak bio. I evo kako ga je austrijski diplomata sa, u sarajevskoj biografiji skrivenim, moskovskim radnim iskustvom riješio.

    “Činjenica da je član Predsjedništva BiH i predsjednik SNSD-a Milorad Dodik obavijestio komesara Varhelyija tokom njegove posjete BiH 24. i 25. novembra o svojoj namjeri da sazove sjednicu Narodne skupštine Republike Srpske za 10. decembar kako bi započeo proces povlačenja nadležnosti, ni na koji način ne implicira da je za takve planove dobio pristanak niti saglasnost. Naprotiv, komesar Varhelyi se usprotivio ovim planovima”, navode iz Delegacije EU.

    Da, to je činjenica. Ali je i činjenica da Johann Sattler u svom izvještaju, čiju autentičnost ne negira, piše: “Na Posebnoj sjednici NSRS planiranoj za 10. decembar, Komesar (Oliver Varhelyi op-a) je pojasnio da će se sjednica zaista održati, ali da će biti najavljen moratorij na donošenje zakona o jednostranom povlačenju iz državnih institucija na period od 6 mjeseci. To je dogovoreno, a predstavnici RS-a će odgovarati za sve suprotne radnje”.

    Evo, i izvorno, na engleskom jeziku: “On the planned Special RSNA Session for 10 December, the Commissioner clarified that the Session would indeed take place but that a moratorium to pass legislation on the unilateral withdrawal from State Institutions would be announced for a 6-month period. This had been agreed, and RS representatives would be held accountable for any contrary actions“.

    “This had been agreed”, piše Johann Sattler u dokumentu čiju vjerodostojnost ne osporava. Ili u prevodu: “TO JE DOGOVORENO”.  A ako se vlasti RS-a ne budu držale dogovora – odgovarat će za suprotne radnje.

    Tako piše Johann Sattler u dokumentu kojeg u demantiju ne pominje. A stvar je jednostavna. Ako je dokument lažan, krivotvoren, onda to treba i reći. Ali teško je reći da je nešto lažno i krivotvoreno, ako ono postoji. I ako ga je, pritome, još vidjelo i čulo sedamnaest ambasadora koji službuju u Bosni i Hercegovini.

    Oglasio se Johann Sattler, da kaže kako njegov šef “sir Oliver” Varhalyi ne podržava Milorada Dodika i zaključke Narodne skupštine Republike Srpske. Ali zašto je, onda, Sattler pisao u svom izvještaju da je “to dogovoreno”. Šta je dogovoreno? Datum održavanja Posebne sjednice NSRS, i “prolongiranje stupanja na snagu usvojenih zaključaka”. Ambasador Sattler negira Istragu, ali ne negira sebe. A Istraga je samo citirala ambasadora Sattlera.  To što on sada ignoriše vlastiti “rukopis”, stvar je samo dogovora.

    Janusz Bugajski’s Washington View: Russia’s Repurture Will Benefit Numerous Regions!

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    The collapse of the Russian Federation will improve the security and stability of several nearby regions, including the Western Balkans. A rump Muscovite state military defeated in Ukraine, under intense international sanctions, with falling energy revenues, a depleted budget, and shorn of its resource base in Siberia will have severely reduced capabilities to attack its neighbors or foment unrest outside its borders.

    As Moscow turns inward to deal with multiplying crises its capacity for foreign aggression will diminish. Its ability to entangle Europe in energy dependence, engage in political corruption, and spread disinformation will be curtailed. NATO’s eastern flank from the Arctic to the Black Sea will become more secure and enhance economic development and regional cooperation. Ukraine and Moldova will be able to regain their occupied territories and petition for EU and NATO integration without fear of Russia’s reaction. Belarus can secure its independence, build a democracy, and develop productive relations with its neighbors.

    In the Western Balkans, without Russian support Serbia’s ability to destabilize the region will be reduced and the threat of armed conflict in Bosnia-Herzegovina, Kosova, and Montenegro will recede. The EU project can gather momentum again and NATO will no longer have an internal flank that it must protect from Moscow’s ambitions. However, Washington and Brussels must also beware of lighting fuses for future conflicts through any compromises with Belgrade’s mini-imperialism.  The creation of a Serbian entity in Kosova, as envisaged by US and EU negotiators, will embolden the separatist government in Banja Luka and can also lead to calls for dividing Montenegro.

    With a weakened Russia in the South Caucasus, Georgia will be able to negotiate the return of Abkhazia and South Ossetia as autonomous republics within a Georgian federation. Armenia and Azerbaijan will finally be able to sign a peace treaty without Moscow’s interference. This will also undercut negative Iranian influences in the region and help Turkey to develop relations with Turkic-speaking states in Central Asia and Turkic nations trapped in the Russian Federation. Georgia and Azerbaijan will be able to forge relations with the emerging independent republics of the North Caucasus and help them to become new partners with Western institutions.

    Central Asian states will feel increasingly liberated from Russia and can turn to the West for deeper energy, economic, and security connections. New pro-Western states will emerge from across the Russian federation that can enhance stability in several regions of Europe and Eurasia. China will be in a weaker position to expand its influence by collaborating with a failing Russia, but it will also try to benefit from Russia’s rupture. Beijing will aim to expand its influence among emerging state entities in Siberia and the Far East, allowing for direct exploitation of local resources without Moscow’s interference, and affording easier access to the Arctic and northern trade routes. Russia’s regime will no longer possess the military presence to counter Chinese pressure as it exhausts its resources on preventing a catastrophic defeat in Ukraine.

    The US and EU must extend their influence in Russia’s Pacific and Siberian territories and work in tandem with Japan, South Korea, Taiwan, and Canada to open up avenues for diplomatic contacts and economic cooperation with embryonic states. Regions and republics in Russia’s Far East will seek recognition and investment from abroad and similarly to the Central Asian states they will resist incorporation into an expanding Chinese economic empire. Russia’s rupture will provide America with potential new allies in the Pacific region, but it will also create new points of confrontation with China’s ambitions. It is time to start planning on how to manage Chinese potential territorial claims and economic entrapment among the post-Russia states.

    Western policy makers have been warning that we help Putin by talking about Russia’s collapse, because this allegedly enables the Kremlin to mobilize the public in support of the regime. In reality, it is silence, denials, and lack of a future-oriented policy that helps Moscow. The Kremlin claims that the West wants to destroy Russia regardless of actual US and EU policy. Denials from Washington and Brussels simply fuel Kremlin conspiracies, similarly to its narrative about the alleged NATO threat. Officials have tried to convince Russian officials that NATO is not a threat to Russia for over two decades and failed to realize that the Kremlin invents Western threats regardless of actual policy.

    A much more effective approach would be to clearly specify what the West supports in Russia. Open backing for pluralism, democracy, federalism, civil rights, and the autonomy of republics and regions can help embolden Russia’s citizens by demonstrating that they are not globally isolated. They will improve their quest for stability and economic development by rejecting Moscow and forming new states that cultivate peaceful relations with neighbors.

    Most Western leaders still believe they can return to the post-Cold War status quo and fail to see the benefits of Russia’s disintegration. Instead of planning contingencies for capitalizing on Russia’s de-imperialization, most Western officials are stuck in a bygone era. Even after the horrors of Russia’s attack on Ukraine, too many Western officials still exhibit wishful thinking that beneficial relations can be established with a post-Putin Kremlin or that Russian liberals can democratize the empire.

    Western officials made a grave mistake when they assumed that the collapse of Soviet communism ensured the end of Russian imperialism. They must now avoid a second strategic mistake by presuming that the current empire is permanent. Imperial states invariably collapse when they overreach, as Moscow has in Ukraine, and where centrifugal pressures are fueled by economic decline, regional resentments, and national revivals. Washington and Brussels must reach out to Russia’s republics and regions and demonstrate that citizens of the failed federation do have a future beyond the destructive imperial fantasies of the Kremlin elite.

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His new book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture 

    Kolumna Vildane Selimbegović: Čudo od sankcija – ne djeluju, a pogađaju

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Nije Samantha Power ni stigla do kuće, a sav onaj strah, frustracije i narastajuće podjele na koje su joj ukazivali njezini sugovornici na brojnim sastancima tokom boravka u našoj zemlji, potvrđeni su novim incidentom: do eskalacije je došlo u Ljubuškom i to na prijateljskoj utakmici Sarajeva i lokalnog tima. Pucnjava je – potvrđuje i policija – bila znak upozorenja da se strasti smire (?!), a domaćini su požurili da se ograde uz objašnjenje: “Zbog gluposti nekolicine pojedinaca koji su ‘hrabro’ nasrnuli na vozila navijača FK Sarajevo dospjeli smo ni krivi ni dužni na loš glas, a dobar smo gradili godinama.” Nastavak priče je u nadležnosti pravosuđa u čiju nepristrasnost malo ko vjeruje, pa stoga i ne čudi što je došlo do sukoba upravo na provjerenoj matrici: “glupi pojedinci” nasrnuli su na automobile sa nepoželjnim registracijama, istim onim žarom kojim godinama kamenuju (nekažnjeno) antifašiste na Partizanskom groblju u Mostaru, da ne kažem istom onom tvrdoglavošću kojom vlasti HDZ-a čuvaju svoje Mile Budake, Slobodane Praljke i ostale (presuđene) zločince. Uporni hroničar ovdašnjih apsurda Srđan Puhalo našu realnost ovako definira: Za klanjanje u RS-u kazna je 100 KM, za klanje može i orden da se dobije. Da Bošnjaci ne zaostanu, angažirane su Zelene beretke, koje sebe vide kao garanciju patriotizma i buđenja vlasti koja će – pod njihovim pritiskom – stati uz narod. A narod uzvraća sve punijim autobusima kojima odlazi iz Bosne i Hercegovine.

    Divljanje po twitteru

    Da je glavna administratorica USAID-a novinarskim genom detektirala stanje na terenu nijednog trenutka nije krila, nekadašnjim kolegama je uoči odlaska i sama rekla da su upravo politički lideri najveći krivci za sve naše probleme – dok Zapadni Balkan bilježi stope rasta, Bosna i Hercegovina i dalje pada, ulagači bježe zbog nesigurnosti, a svađe i podjele ozbiljno slute da će nam natpolovična većina građana biti u dijaspori. Samantha Power nije prijetila, čak je izbjegla direktan odgovor na pitanje zašto se uopće sastala sa Miloradom Dodikom kome su SAD podebljale boravak na crnoj listi i pažljivo biranim riječima tek ukazala da je na sastanku Predsjedništva BiH govorio drugačije nego na presici koju je netom nakon sastanka održao. Zašto su onda Dodik i njegovi medijski megafoni tako beskrupulozno lagali od časa kada je stigla u BiH?

    Lider SNSD-a ju je optužio da na njezinim sastancima nije bilo Srba (u redakciji Oslobođenja, na susretu sa novinarima istraživačima bio je Siniša Vukelić, vlasnik Capitala iz Banje Luke, među bivšim logorašima bili su zarobljenici iz tri različita logora, koje su držale tri različite vojske), kazao kako je mogla doći i u Republiku Srpsku (a bila je u Istočnom Sarajevu), na kraju posegnuo za retoričkom eskapadom dijeleći Power na USAID-dio s kojim nema problem i onaj politički s kojim ima, valjda hineći vlastitu umiješanost u ocjenjivanje drugih po onim manirima kojima na svojoj laktaškoj planeti dijeli packe kome i kako stigne. I još htijući ostaviti dojam da će on osobno odlučivati o bilo čemu američkom. Doduše, i to je radio, no ne na štetu SAD-a već upravo RS-a: u vrijeme velikih poplava u BiH 2014. godine, vrijedna američka pomoć u agregatima, pumpama, motornim čamcima, helikopterima, vrećama za spavanje, odjeći… i u Federaciji i u distriktu Brčko je distribuirana ugroženom stanovništvu, a u RS-u je “klasificirana” pa je vlast SNSD-a donijela odluku da Bijeljini, Doboju, Šamcu baš i ne treba te ju je “sklonila na sigurno”. Da je Dodiku vlastiti džep najbitniji, demonstrirao je i u Predsjedništvu, kada se pozdravljao sa gošćom iz SAD-a, pa brže-bolje, s rukom u džepu, pobjegao od fotografiranja.

    Za sve to vrijeme, po Twitteru je divljala Gorica Dodik, jurišajući na Samanthu Power i odlazećeg američkog ambasadora Erica Nelsona, onako kako je to tata svojedobno radio u slučaju Maureen Cormack, prethodne američke ambasadorice u BiH. To što Dodik i njegova djeca seksističkim i uvredama na polnoj osnovi privlače pažnju na društvenim mrežama, kao i uvijek mnogo više govori o porodičnom stepenu bahatosti nego o onima protiv kojih usmjeravaju svoje primitivne objede, no ovaj trend koji je eskalirao od posljednje runde sankcija koje tatu – kako nam stalno ponavlja – nimalo ne pogađaju, znakovit je pokazatelj. Recimo, Željka Cvijanović šuti k’o zalivena, a ne tako davno, nakon što je šef Mile dospio prvi put na listu, upravo se predsjednica RS-a sa Snježanom Dodik slikala među svjetinom koja je na vašingtonskim ulicama čekala inauguraciju Donalda Trumpa. Suprug i otac Milorad u to je doba sve američke dužnosnike prozvao odlazećim ne krijući kolike nade polaže u Trumpa. Sad ga povremeno spomene, kao imaginarnu buduću nadu, a sin Igor – onaj što je od kredita IRB-a za voćnjake dogurao do tenderbega zbog kojeg je ATV završio na crnoj listi – obećava da će na vlastitom primjeru dokazivati nezavisnost eresovskog pravosuđa, tužbom protiv ambasadora Nelsona jer se prepoznao u njegovom objašnjenju zbog čega je ATV sankcioniran. U međuvremenu, ATV-u je ugašen YouTube kanal, a i Gorica se javno brine da će (opet) zbog jezika mržnje i mizoginije biti blokirana na Twitteru. Tako da – praktično – sankcije koje ni na koji način ne pogađaju Dodika ozbiljno djeluju na njegovu užu porodicu i zasad izazivaju zaglušujuću šutnju SNSD-ovih branitelja lika i (ne)djela kako predsjednika tako i njegovih najbližih.

    ”Sankcije šalju signal da niko nije imun. Ne samo pojedinci koji su na visokim pozicijama, već i oni koji stoje uz njih i omogućavaju im korupciju. Efekat sankcija koje idu korak dalje je bitan. Sankcijama nećemo riješiti krizu preko noći. To će morati riješiti ljudi u ovoj zemlji. Mi sankcije možemo koristiti da odvratimo opstrukciju i rad na podjelama, sve ono što onemogućuje ljude da ostvare svoje potencijale”, kazala je odmah po dolasku u našu zemlju Samantha Power. Na odlasku je – prenoseći poruke američkog predsjednika Bidena – ponovila čvrste stavove svoje zemlje o posvećenosti miru u Bosni i Hercegovini, ali i potrebi da pokažemo čvršći otpor korupciji. SAD su od kraja rata uložile više od tri milijarde dolara u pomoć našoj zemlji, što je otprilike i godišnja budžetska suma države, entiteta i kantona.

    Hacijende, vile, stanovi i “keširani” glasovi

    Ne trebaju nama ni Biden ni Power reći koje su to porodice koje upravljaju svim tim parama, ko su domaći tenderbezi i ko sve – uz plaće koje ne mogu pokriti ni sindikalnu potrošačku korpu – gradi hacijende i vile, kupuje stanove na sigurnim evropskim destinacijama i glasove na izborima plaća (i bukvalno) vadeći pare iz džepova. A nikako da kažu otkud im. Ne zato što ih niko ne pita, već zato što su u svoje političke agende upisali gospodarenje pravosuđem. Ovih dana Dodik “dobija informacije da će protiv njega biti podignuta optužnica”, sve rugajući joj se, dok BNTV najavljuje da će slučaj Pavlović banke, star sada već sedam godina, konačno dobiti pravosudni epilog: to je ona kupovina vile na Dedinju, koju je Dodik platio kreditom podignutim godinu kasnije. Ako bude tako, pokazat će se na djelu koliko sankcije nemaju efekata i nadati se – motivirati SAD da što prije objave i nastavak liste domaćih lopova i boraca za porodična blagostanja. Onih što puneći svoje sehare i račune u stranim bankama, ovdje nemilice kreiraju svađe, podjele i incidente. Dodik je samo prvi prešao crvenu liniju, ne krijući da je spreman braniti svoj komoditet i ratom ako treba, no ako SAD zaista ovdje žele poduprijeti mir, na njemu ne smiju stati: konstitutivni narodi, a bogami i ostali, imaju svoje političke predstavnike koji zaslužuju da u sankcijama u stopu prate Dodika. Što godinama i čine.

    (oslobodjenje.ba)

    Lokalni izbori u FBiH: SDA-ova borba protiv same sebe

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Porno filmovi, pisma mrtvima, podmetnuta ili stvarna sasvim je svejedno, uvrede na nacionalnoj osnovi, šaranje automobila, lažni patriotizam i šarene laže o socijalnoj jednakosti obilježile su predizbornu kampanju. Znam, sada kada kažem ili napišem da su svi isti, reći ćete da navijam za neke. A uopće nije tako. Jer nema se za koga navijati. Idemo kratko po kantonima.

    U Sarajevu se SDA bori protiv same sebe. Jusuf Pušina i Ibrahim Hadžibajrić izašli su ispod skuta SDA. “Principijelno” su bili zajedno, pa su još “principijelnije” jedan protiv drugoga. Bivšeg SDA-ovca i SBB-ovca koji se preko nezavisnog kandidata pretvorio u lidera NBL-a podržavaju SDP i Naša stranka. A bivšeg NBL-ovca Jusufa Pušinu u borbi protiv protiv NBL-a podržava SDA. U Novom Gradu se navodni SDA-ov disident bori protiv SDA-ovog disidenta. Na Ilidži je borba između sadašnjeg SDA-ovca i bivšeg mladog SDA-ovca. U Trnovu se bivši SDA-ov disident bori protiv bivšeg SDA-ovca koji je sada obučen u dres SDP-a. Ili još jednostavnije – u Trnovu je SDA-ov kandidat donedavni SDP-ovac, a SDP-ov kandidat doskorašnji SDA-ovac.  Jer oni donose promjene? U Cenentru, evo,toj općini bitnijoj od deset drugih,  bivši SDA-ovci podržavaju navodne ljevičare koji se bore protiv desničara koje podržavaju bivši ljevičari. Zvuči zbunjujuće, zar ne? Ali to je tako. Predrag Kurteš je bivši SDP-ov ministar unutrašnjih poslova i podržava SDA-ovog kandidata Nedžada Ajnadžića. A Elmedin Konaković, bivši SDA-ov premijer i kandidat podržava kandidata Naše stranke.  Principijelna politika.

    Možemo malo i do Tuzle. Tamo Naša stranka ruši SDP-ovog kandidata, koji se, usput, bori i protiv bivših SDP-ovaca koje podržava SDA. U Živinicama se bivši SDP-ov načelnik, obučen u dres SDA, bori protiv SDP-ove kandidatkinje koju podržava bivši SDA-ovac Mirsad Kukić. U Banovićima se bivši SDA-ovci bore protiv Bege Gutića i njegove “reformatorske” SDA. U Gračanici Naša stranka ruši SDP-ovog načelnika zajedno sa kandidatom SDA. U Lukavcu bivšeg SDP-ovca zajedno ruše SDP i SDA.

    I u Ze-Do kantonu je SDA protiv sebe same. Bivšeg SDA-ovca Fuada Kasumovića podržava SDP u borbi protiv SDA., kojeg, opet, zastupa, kadar koji se nekad divio Fuadu Kasumoviću. U Visokom se nadmeće bivša SDA sa sadašnjom SDA. U Bihaću je borba između bivše SDA, malo mlađe bivše SDA, nezavisnih kandidata iza kojih stoji SDA i same SDA. I skoro svi imaju važeće iskaznice SDA. U Cazinu se SDA bori protiv A-SDA.

    I, sada se pitate gdje je ljevica?

    E, ona je u tri pm. Tri predizborne materine.

    (Komentar objavljen u CD-u Face TV-a)

    Obmane iz Kabineta Denisa Bećirovića: Ne postoji tehnički mandat sudija u Evropskom sudu za ljudska prava!

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Navikla je bosanskohercegovačka javnost da Denis Bećirović jako često plasira duga pisma, otvorena ili zatvorena, u kojima redovno mnogo piše, a malo kaže, kao što je to radio u neprimjerenom broju prethodnih mandata na različitim pozicijama, kao što to radi i sada sa pozicije člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

    Nije domaća javnost zaboravila ni ‘šlamperaj’ Bećirovića, koji je samo da bi bio prvi koji je uputio zahtjev za ocjenu ustavnosti jednog zakona iz bh. entiteta Republika srpska (i to naravno objavio na društvenim mrežama), a da taj zakon nije bio stupio na snagu da bi se uopće o tome mogao poslati zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Nešto je slično uradio i sa nekim prijedlogom Zakona o imovini Bosne i Hercegovine, odnosno dobili smo video klip na društvenim mrežama i “jako važne poruke“ ali se zakon nije pomakao s mjesta.

    Ista je priča oko navodnog izbora novog sudije u Evropski sud za ljudska prava, gdje u svome objašnjenju očigledne namjere da plasira svoga kandidata govori cijeli niz neistina. Da bi samom Bećiroviću bilo jasno koliko nije u pravu, onda je potrebno govoriti na njemu jasnom birokratskom jeziku.

    Prvo, ne postoji tehnički mandat sudija u Evropskom sudu za ljudska prava, odnosno mandat svih sudija traje 9 (devet) godina. Nakon toga sudija nastavlja obavljati svoju punu (ne tehničku) funkciju sve dok zemlja, kao ugovorna strana ne dostavi imena novih kandidata.

    Drugo, u svome navodnom objašnjenju Bećirović kaže „Zbog toga, Bosna i Hercegovina u Evropskom sudu za ljudska prava već duže od dvije godine nema sudiju u skladu s propisima Vijeća Evrope“ što je jedna notorna laž. Postoje najmanje dva primjera, kao što su to sudije iz Litvanije i Poljske, kojima je, također, istekao mandat, ali su i dalje punopravne sudije Evropskog suda za ljudska prava, dok njihove zemlje ne dostave nove kandidate.

    To znači, kako je potpuna laž da Bosna i Hercegovina već više od dvije godine nema sudiju u skladu sa propisima Vijeća Evrope. Da je to upravo laž iz pera Bećirovića, dovoljno je pogledati član 23. 2 Evropske konvencije, koji kaže: „Sudije ostaju na dužnosti dok ne budu zamijenjeni. Međutim oni nastavljaju da rade na predmetima koje su već uzeli na razmatranje.“ A šta to u praksi znači utvrđeno je članom 2 § 3

    Pravila suda koji nedvojbeno kaže:

    „U skladu sa članom 23. stav 2. Konvencije, izabrani sudija obavlja dužnost sve dok njegov nasljednik ne položi zakletvu ili ne da izjavu predviđenu pravilom 3.“ To sve znači, da je sudija kojem je istekao mandat od 9 (devet) godina u punom mandatu dok država, kao ugovorna strana ne dostavi novu listu kandidata, sudija se izabere, položi zakletvu i za tako nešto nema utvrđen rok.

    Treće, nije nam namjera braniti prava sudije Farisa Vehabovića, ali nam jeste namjera braniti prava građana Bosne i Hercegovine na istinu. A istina je toliko očita i nalazi se u aktima Vijeća Evrope kojima je Bosna i Hercegovina pristupila 2002. godine, što bi Denis Bećirović morao znati, pa ako zna onda on svjesno ide u zamjenu sudije Vehabovića u jednom jako delikatnom trenutku za Bosnu i Hercegovinu, direktno se stavljajući u funkciju onih snaga koji bi da zadrže etnički utemeljen politički sistem u našoj zemlji. Možda takav etnički utemeljen politički sistem u Bosni i Hercegovini, odgovara Bećiroviću jer od njega smo premalo čuli o građanskoj državi, odnosno državi jednakopravnih građana.

    U drugom slučaju, ako ovo Bećirović i njegova ekipa znalaca ne znaju, onda se trebamo sa pravom pitati je li mu tamo mjesto ili mu možda funkcija člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine služi za slike i video klipove na društvenim mrežama od kojih građani ove zemlje nemaju apsolutno ništa. Podsjetićemo Bećirovića, kako ove kalendarske 2024. godine ističe mandat za 11 (jedanaest) drugih sudija u Evropskom sudu za ljudska prava, pa možda on misli kako će svih 11 zemalja odmah zamijeniti sve svoje sudije.
    Naravno da neće, jer praksa govori drugačije.

    Četvrto, ne biraju se kandidati za sudije u Evropskom sudu za ljudska prava putem konkursa kako to tvrdi Bećirović, jer konkurs kao postupak pretpostavlja mogućnost dvostepenog odlučivanja, odnosno pokretanja redovnog pravnog lijeka ili žalbe onih kandidata koji smatraju da su oštećeni. Ovdje se, ipak, radi o javnom pozivu koji služi da ona lica koja misle da imaju znanja i sposobnosti da budu sudije Evropskog suda za ljudska prava iskazuju svoju namjeru, vodeći računa da ispunjavaju kriterije koje postavlja Vijeće Evrope za izbor sudija u Evropskom sudu za ljudska prava. Da li Bećirović zna razliku između procedura konkursa i javnog poziva, ostaje nepoznato.

    I kao peto, javnosti je postalo veoma očito da Bećirović u svome poslu radi jedno polovinu stvari koja uopšte nisu nadležnost Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kao što je na primjer postojanje nekog savjeta za ekonomska pitanja, a da ekonomija nije nadležnost Predsjedništva Bosne i Hercegovine, osim ako sva ekonomija ove zemlje nije strpana u predlaganje godišnjeg Budžeta Bosne i Hercegovine. Odnosno, dali smo ovu zemlju u ruke osobi koja radi puno toga što nije nadležnost Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u šta spadaju i duga, beskorisna pisma.

    Ili je Bećirović na liniji Trojke, koja bi u Ustavni sud Bosne i Hercegovine plasirala osobu bez dana radnog iskustva u pravosuđu, jer su to obećali podršku HDZ-u i njihovom preferiranom kandidatu, vršeći neviđeno pravno nasilje u prethodnom periodu, pa bi tako i u Evropski sud za ljudska prava poslali nekog od vječito redovitih kandidata za sve različite pozicije u tijelima Vijeća Evrope, opet vršeći neki vid pravnog nasilja.

    (NAP)

    Ruske vojne operacije na tlu Evrope: Koristi li Putin Ukrajinu kao taoca za Balkan?

    Piše:
    Sead Rizvanović
    -

    Kada je Rusija  2014 godine okupirala Krim, ruski predsjednik Vladimir Putin imao je vlastito tumačenje međunarodnog prava koje je Rusiji dalo pravo na to poluostrvo. U obrazloženju vojne intervencije, Putin je tada uporedio aneksiju Krima sa NATO bombardovanjem SR Jugoslavije 1999. godine i otcepljenjem Kosova od Srbije. Prema Putinovim riječima, ove intervencije su prekršile međunarodno pravo i stvorile presedan, koji je, onda, jednostavno slijedila Rusija. Putinova izjava je jasno pokazala važnost Balkana i za Rusiju. U ovim momentima Rusija gomila vojsku na ukrajinskoj granici, i americki obavještajni podaci upozaravaju da Kremlj namjerava da izvrši invaziju na tu zemlju, vjerovatno na početku 2022 godine. Oficijelni Kremlj, naravno, negira te optužbe i kaže da je “pravo Rusije” gdje će raspoređivati vojsku unutar svojih granica. Ali interesantno je da se ukrajinska kriza sada dešava paralelno sa drugom balkanskom krizom, i vjerovatno  da postoji paralela na koju, za sada niko zvanično, ne ukazuje.

    Ukrajina i BiH

    Trenutno postoje dvije zemlje u kojima se otvoreno govori o ratu, a to su Bosna i Hercegovina i Ukrajina. U BiH, član bosanskohercegovačkog Predsjedništva i čovjek koji se predstavlja kao vođa bosanskih Srba, Milorad Dodik, svakodnevno daje zapaljive izjave i stvara atmosferu ponovnog razgovora o sukobu u zemlji. Dodik je u jednom trenutku zaprijetio Zapadu i rekao: “Ako NATO interveniše, onda ću pozvati prijatelje”. Iako Dodik nije rekao na koga misli, aluzija na Rusiju je bila jasna, a još je jasnije da je on morao imati dozvolu od nekoga da izrazi takav stav. Kada su 30. novembra članice NATO-a u Rigi razgovarale stanju u BiH, i kada se na stolu pojavila i ideja slanja dodatnih “stabilizacijskih snaga” u zemlji, istoga dana je Milorad Dodik otišao u posjetu Moskvi i sreo se sa Vladimirom Putinom. Dodikova posjeta Moskvi istog dana kada je održan NATO sastanak na kome se razmatrala situacija u BiH bio je jasna poruka Ruske Federacije NATO-u. Ako ponovo intervenišete na Balkanu, mi imamo pravo na intervenciju u Ukrajini, i ta poruka nije nova, jer je već jednom Vladimir Putin slao istu poruku kada je okupirao Krim.

    Rusija ne može vojno pomoći Dodiku

    Rusija je u prošlosti pokazala da nema mehanizme da vojno pomogne svojim saveznicima na Balkanu, a sada je situacija za Moskvu još gora jer su gotovo sve istočnoevropske zemlje ušle u NATO. Dok Moskva nema načina da fizički pomogne svojim saveznicima na Balkanu, Rusija može uticati preko svojih satelita u Mađarskoj, Srbiji, BiH, i slobodno se može reći da ta ruska strategija za sada daje dobre rezultate i veoma dobro amortizuje zapadni uticaj u jugoistočnoj Evropi. To stanje pokazuje da formalno članstvo u NATO-u nije garancija za demokratizaciju zemlje, zato SAD i EU moraju obratiti pažnju na sprovođenje suštinskih reformi u nekim članicama NATO-a i EU, inače će razni orbanovci i janše i dalje biti trojanski konji u NATO strukturama.

    (autor je urednik i reporter makedonske televizije TV 24 Vesti)

    Konceptualni budžetski korisnici: Ko će pozvati vlasti na “moral i red” – dok sebi besramno povećavaju plate!?

    Piše:
    Faruk Vele
    -

    Najveći uspjeh golog konceptualnog umjetnika Marka Mandića koji je proteklog vikenda “šokirao i uznemirio” građane Sarajeva bio je, očito, što po svemu sudeći nije razgolio samo sebe, već i mnogo toga u našem društvu.

    I ljevicu i desnicu, reći će Avdo Avdić. Ali, po svemu sudeći je “zahvatio” i mnogo šire.

    U ime morala i reda

    Da bi se zauzeo za ‘moral i red’ morao je reagirati i uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Husein-ef. Kavazović koji je uputio ‘otvoreno pismo vlastima kantona i grada Sarajeva’, u kojem od njih traži da u skladu sa svojim nadležnostima ‘preuzmu odgovornost za javni moral u glavnom gradu Bosne i Hercegovine’.

    “Od vlade kantona, gradonačelnice, gradskih vlasti, općinskih načelnika i vijeća, pa do drugih nadležnih vlasti, građani, među kojima je velika većina članova Islamske zajednice, s pravom očekuju da preuzmu odgovornost, ili barem osude, ukoliko nisu direktno nadležni, sve češće incidente u kojima se u javnom prostoru organiziraju javni skupovi koji narušavaju javni moral i prelaze granice opće pristojnosti”, naveo je, uz ostalo, ef. Kavazović.

    Odgovarajući promptno, reisa Kavazovića je posjetio i premijer Edin Forto, pozivajući, s druge strane, poglavara Islamske zajednice u BiH da se zajedno govore protiv sve strašnijeg jezika mržnje u javnosti i ‘lova na vještice’ koji će se u ovoj izbornoj godini očito ‘razmahati’.

    Iako ne treba dvojiti u pogledu iskrene zabrinutosti reisu-l-uleme Kavazovića pri ovom javnom pozivu, valjalo bi upitati je li problem našeg „morala i reda“ samo gologuzi umjetnik ispred Narodnog pozorišta? Ili je u našem društvu hipokrizija postala opće mjesto?

    Jer mnogi su se ovih dana, eto, zabrinuli moral i ćudoređe u glavnom bh. gradu, i to u ‘vaktu i zemanu’ dok se djeca i rodbina ‘pravovjernih’ prosto ‘odvaljuju’ od droga i alkohola na privatnim elitnim sijelima, dok nabildani ‘pravovjerni’ našmirkani gaze djecu po ulicama, dok razina elitne prostitucije raste, a kriminal cvijeta i tenderi se dijele kao bajramske hedije. Ili dok su nam, primjerice, privatni zidovi i ograde važniji od života djece…

    Ali, eto, mi to ne vidimo, ili nećemo da vidimo!?

    Istina, za razliku od onog „gologuzana“ sve se te aktivnosti manje-više odviju daleko od očiju javnosti, u odabranom krugu, halki, u četiri oka…

    To ne znači da navedeno nije istina. Kao što je istina da korupcija i davanje odgovornih dužnosti nesposobnima i podobnima atak na ovu zemlji gotovo jednak antidržavnom djelovanju političkih struktura HDZBiH ili SNSD-a. I to je pitanje ‘morala i reda’, zar ne?

    Ko će pozvati na ‘moral i red’ dok trgovački lanci, čiji su vlasnici rado viđeni i u strankama, pa i u vjerskim zajednicama besramno love u mutnom i siromaše ionako osiromašene građane BiH?

    Haram para

    Ko će, na koncu, po

    zvati na “moral i red” ove što nam, kako rekli bi u Mostaru, “golom guzicom za vrat skaču” pa sebi u jeku divljanja inflacije, dok prosječni Bošnjak, Hrvat, Srbin, Bosanac, građanin Bosne i Hercegovine jedva puni ceker i pita se šta će tek biti u predstojećoj zimi, besramno povećavaju plate?! U zemlji koja službeno najsiromašnija u Evropi, u kojoj je 50 posto stanovništva na rubu siromaštva, a 15 posto ispod.

    I još nas, evo, danas ubjeđuju da će te haram-pare, kao, uplaćivati organizacijama koje sakupljaju sadaku za oboljelu djecu za koju se inače morala pobrinuti ova država!? Amanjarabi!

    Stan u Turskoj

    Je li i to pitanje “morala i reda”?

    Jasno da jeste. Istina, da ne bude zabune, “u sekularnoj državi vjerske zajednice su s pravom izuzete iz odlučivanja o ovim pitanjima”, ali reakcije vjerskih zajednica, ma koga predstavljale, na neke od navedenih pojava bi bile značajne upravo s aspekta “morala i reda”.

    Kao što bi moralo biti političke dosljednosti. Jer, recimo, dok kritiziraju ministre u Vladi KS zbog, kako su naveli, “načina organizacije Pridea” u Sarajevu, ali i “sodomističkog performansa ispred Narodnog pozorišta”, vladajuća Stranka demokratske akcije (SDA), bi morala zahiragićki reagirati (“Ne boj se grade, mladosti mi moje…”) pa lupiti šakom od stol i u pogled ovog funkcionerskog nemorala, gdje se slatka lova rado dijeli i sa, navodnim, din-dušmanima iz HDZ-a ili SNSD-a. I sve imenom i prezimenom!

    Kao što bi oni s dugogodišnjim stažom na budžetima, koji danas s pravom kritiziraju povećanje plata funkcionerima, morali da dignu glas i protiv primjera lošeg rada, netransparentnosti i hipokrizije kojih ima i u aktuelnoj Vladi KS i drugim mjestima gdje vlast drže oni koji nisu SDA.

    Ima, dakle, i većih udara na “moral i red” od performansa kojeg je policija obustavila.

    Da nije tako, da je više “morala i reda” na svim stranama ona zabrinuta gospođa što se spontano ukazala na skupu SDA nikad ne bi morala put svojeg stana u Turskoj. Ovako, sve su prilike da je to dobro investiran novac.

    Bosanska fukara, oni koji s kreditima rastežu “od prvog do prvog”, o tome se ne treba brinuti. Mi ionako – idemo nigdje.

    (radiosarajevo.ba)

    Otkrivamo N.N. lice koje je ubilo SDP: Nermin Nikšić je za svoju imaginarnu premijersku fotelju sve pozicije svoje stranke predao Konakoviću!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Nermin Nikšić je sam od sebe napravio taoca. Federalni premijer ne može biti bez saglasnosti SDA. U Vijeću ministara BiH ne može ništa bez Dodika i Čovića. Nema nijednog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Nema nikog u rukovodstvu oba doma državnog Parlamenta. U rukovodstvu Predstavničkog doma Parlamenta Federacije nema nikoga. Izbor njegovog potpredsjednika Federacije ovisi o HDZ-ovoj dobroj volji. Opozicija je u Tuzlanskom kantonu gdje je SDP BiH osvojio četvrtinu svojih glasova. U Goraždu nema premijera ni rukovodstvo skupštine. U Zenici sve procese, i u gradu i u kantonu, vodi Fuad Kasumović. U USK o svemu odlučuju NES i SDA. U Kantonu 10 ne smije u vlast bez HDZ-a koji nema većinu. U HNK ulazak u vlast ovisi mu o HDZ-u. A po glasovima, druga je stranka u Federaciji. I najjača politička partija, sa najvećim brojem zastupnika, od svih vladajućih političkih partija iz Federacije, uključujući i HDZ BiH.

     

    Sada, kada je izgubio sve, partnerima iz osmorke prijeti da će otići sa SDA na nivou Federacije BiH. Ali šta Nikšić može ponuditi SDA-u i DF-u? Sebe kao premijera? Predsjednik SDA Bakir Izetbegović već saopćio da budući potpredsjednik FBiH Refik Lendo sigurno neće potpisati imenovanje Vlade Federacije BiH u kojoj bi Nermin Nikšić bio premijer. Istina, ne bi bilo prvi put da Izetbegović zaboravi obećano.

    Ali da vidimo koji je stvarni „miraz“ predsjednika SDP-a.

    Čak i ako prođe Igor Stojanović za potpredsjednika Federacije BiH iz reda srpskog naroda, Nermin Nikšić ne može biti premijer sve dok SDA-ov Lendo to ne potpiše. Ako, pak, odbaci NES i SBiH, kako je najavio, dolazi u situaciju da, čak i sa podrškom HDZ-a, NiP-a i Naše stranke, ostane bez većine u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije. U tom slučaju može birati – da li će Stojanović potpisati novu Vladu Federacije koju bi činili SDA, NES, SBiH, DF i HDZ, ili da ostavi Vladu Federacije sa Fadilom Novalićem na čelu. U oba slučaja – Nermin Nikšić neće biti ništa.

    Opcija broj dva: ostanak Nermina Nikšića u koaliciji sa NES-om i SBiH-om na nivu Federacije mu ne garantuje ništa. Bez potpisa Refika Lende ne može biti premijer Federacije. Dakle, opet ovisi o SDA-u. No, koji je motiv SDA da Nikšiću da poziciju premijera, a da, pritome, nakon Vijeća ministara BiH izgubi i Vladu Federacije. SDA-ov uslov za isporučivanje Vlade Federacije BiH Nerminu Nikšiću bi mogao biti – proces rekonstrukcije Vijeća ministara BiH. Da, recimo, umjesto Elmedina Konakovića i Edina Forte pozicije dobiju SDA i DF. Međutim, Nikšić to više ne može isporučiti SDA-u, jer proces rekonstrukcije Vijeća ministara ovisi o HDZ-u i SNSD-u. A baš on je Dodiku dao kontrolni paket od četiri delegata u Klubu Srba Doma naroda PS BiH. Nikšić, dakle, Izetbegoviću ne može ponuditi rekonstrukciju Vijeća ministara BiH, kako bi zauzvrat dobio ulazak u Vladu Federacije BiH koja kontrolira javna preduzeća.

    Gdje su ključne greške predsjednika SDP?

    Krenut ćemo od kantonalnih skupština.

    U Tuzlanskom kantonu SDP je osvojio 37 hiljada glasova, od ukupno 131 hiljade osvojene na nivou Federacije BiH. Dakle, skoro trećinu glasova SDP je osvojio u TK. Sa osam zastupnika oni su druga politička partija. Pod pritiskom sarajevske centrale, tuzlanski SDP je odlučio ući u koalicijske  pregovore sa PDA-om Mirsada Kukića i NiP-om Elmedina Konakovića, odbacujući SDA i Demokratsku frontu, koji su sami bili na rubu većine. Kako su SDP-ovci pregovarali, najbolje pokazuje činjenica da su sa osam zastupnika u Skupštini TK uspjeli dobiti dva delegata u Domu naroda FBiH, jednog Bošnjaka i jednog Srbina koje bi imali, s kim god da su koalirali. Istovremeno, SDP je svojim „viškom glasova“, pogurao NiP-ovog jedinog Bošnjaka Izena Hajdarevića da uđe u Dom naroda FBiH. Osim toga, žrtvovali su svoju Hrvaticu, Vedranu Petrović, dajući podršku NiP-ovoj Hrvatici Silvi Banović.  I to nije sve.  Prilikom izbora rukovodstva Doma naroda FBiH, NiP-ov Bošnjak iz TK (Izen Hajdarević) koji je osvojio ukupno 1578 glasova u utrci za zastupnika u Skupštini TK, dobio je prednost u odnosu na SDP-ovog Bošnjaka iz TK (Dževada Hadžića) koji je osvojio devet hiljada preferencija, što samo malo manje od ukupnog broja glasova koje je u TK osvojila Konakovićeva stranka Narod i Pravda. Dalje, SDP BiH je iz izborne jedinice 5 za Predstavnički dom PS BiH osvojio 44 hiljade glasova, što je za samo pet hiljada glasova manje nego što je Naša stranka osvojila na nivou cijele Federacije BiH. SDP TK je osvojio dva direktna državna mandata, što je identično broju mandata koje ima Naša stranka, s tim da je NS dobila jedan direktni i jedan kompenzacijski. Pa, ipak, sa kapacitetom od skoro trećine ukupnih glasova SDP-a BiH, SDP TK nije dobio nijednog ministra u Vijeću ministara BiH (ne računamo zamjenike). U rukovodstvu oba doma Državnog Parlamenta, ni sam SDP nema nikoga. Jedina pozicija koja je pripala SDP-u TK je pozicija potpredsjednika Doma naroda Parlamenta Federacije (Slađan Ilić). Sve drugo, Nermin Nikšić je isporučio NiP-u i Našoj stranci.

     

    U Skupštini Zeničko-dobojskog kantona, SDP je osvojio pet zastupničkih pozicija, koliko u zbiru imaju NiP (3) i NES (2). No, SDP je pristao da njihovi zastupnici izaberu Alminu Sivić iz NES-a i Amru Babić iz NIP-a za delegatkinje u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. SDP se zadovoljio delegatima iz reda srpskog naroda koje bi dobio u svakom slučaju. Iako u ZDK imaju isto zastupnika kao BHI Fuada Kasumovića, SDP BiH je pristao da mjesto premijera tog kantona pripadne Kasumovićevoj stranci. Za predsjedavajućeg Skupštine ZDK, izabran je Dejan Kovačević iz NiP-a, koji, rekosmo, ima tri zastupnika, za razliku od SDP-a koji ima pet.

    Izbori delegata u TK i ZDK kasnije će direktno uticati na činjenicu da SDP nije dobio nijednog delegata u Parlamentarnoj skupštini BiH. Recimo, da je umjesto Izena Hajdarevića iz TK izabran SDP-ov Bošnjak. A umjesto NES-ove ili NiP-ove Bošnjakinje, SDP-ov delegat, ta stranka bi imala sigurno četiri delegata u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH, što bi im omogućilo sigura izbor jednog bošnjačkog delegata u Dom naroda PS BiH. Ali zahvaljujući odluci Nermina Nikšića da Bošnjake u ZDK preda NiP-u i NES-u, SDP-ovac iz ZDK Elvir Karajbić nije izabran za delegata u Domu naroda PS BiH. Tako će bivši sekretar SDP-a BiH ostati samo federalni zastupnik, dok će, recimo, domom u kojem sjedi, Predstavničkim domom FBiH predsjedavati Mirjana Marinković Lepić iz Naše stranke koja je osvojila „kompenzacijski mandat“, jer je na preferencijama dobila svega 1419 glasova, ili tri puta manje od Karajbića koji je osvojio skoro pet hiljada preferencija i direktni mandat.

     

    Slične greške, SDP BiH je napravio i u USK. Sa devet hiljada glasova, SDP je duplo jača politička partija u tom kantonu od Naroda i Pravde. Prilikom izbora delegata, NES i SDA su jedini mogli, svojim kapacitetom, izabrati svoje bošnjačke delegate. SDA je višak svojih glasova dao DF-u, a NES je dao kandidatu NiP-a, jer je SDP BiH je odlučio da nemaju svog kandidata za bošnjačkog delegata, pružajući podršku NiP-ovom Azharu Sejariću. NiP-ov delegat Sejarić će kasnije podržati NiP-ovog kandidata za Dom naroda BiH Kemala Ademovića, dok je SDP-ov kandidat Elvir Karajbić ostao bez nedovoljne podrške.

     

    Slušajući, prije svega, Elmedina Konakovića, Nermin Nikšić je četiri kantona (TK, ZDK, USK i BPK- Goražde), glasao za NiP-ove kandidate za delegate u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. NiP je jedinog sigurnog delegata, bez podrške SDP-a, mogao osvojiti u Kantonu Sarajevo. No, umjesto jednog, NiP je, zahvaljući glasovima SDP-a, osvojio pet delegata Bošnjaka u Domu naroda FBiH. SDP je ostao na dva bošnjačka delegata. Sa pet delegata NiP je dobio delegata u Domu naroda PS BiH. Sa dva delegata – SDP BiH nije dobio ništa. Sa tri zastupnika u Predstavničkom domu PS BiH, NiP je dobio poziciju predsjedavajućeg tog doma. Sa pet zastupnika u istom, Predstavničkom domu, SDP BiH nije dobio ništa.

    Sa 15 zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, SDP nije dobio nikoga u rukovodstvu tog doma. Sa šest zastupnika u istom domu, Naša stranka je dobila predsjedavajućeg. Pritome, SDP BiH je sve hrvatske pozicije i pozicije koje pripadaju ostalima, predala HDZ-u BiH, odnosno Našoj stranci.

    1...545556Stranica 55 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj